Julijana Matanović – Božica Brkan

Antologije bez narječja B. Brkan u Republici

Republika, časopis za književnost, umjetnost i društvo Društva hrvatskih književnika, godište 79, broj 3-4/2023., za cjelinu Knjiga u fokusu odabrala je Tomislava Brleka i Od Matoša do Maleša. O toj i drugim antologijama od 57. do 97. stranice pišu Krešimir Bagić (Antologija ii izbor?), Andrea Milanko (Na eliotsku ruu skupljeno društvance), Pavao Pavličić (Kita cvitja razlikova), a u cjelini Što je Antologija? pišu Ivana Sabljak (Zašto su antologije važne?), Ana-Marija Posavec (Antologija: subjektivan i ovjeren izbor književnih tekstova mozaičke strukture), Andreja Šagud (Antologije kao poticaj za daljne čitanje), Diana Rosandić Živković (ŠČ!) i Božica Brkan (Antologije bez narječja, od str. 74. do str. 96.).

Drago mi je da mi je tekst objavljen u posljednjem broju Republike koji su prije ostavke uredili Julijana Matanović i Mario Kolar te da u tome dobrome časopisu nismo surađivali više. Zahvaljujem.

Prenosim iz Republike.

Božica Brkan

Antologije bez narječja

Neke pjesme i pjesnike vjerojatno nikad ne bih čitala da ih nisam otkrila u nekoj od antologija. Kada sam prije više od pola stoljeća ulazila u svijet knjige i čitanja uz 100 djela ili zlatne knjige, antologije tekstova prema temi, razdoblju, književnoj vrsti…, neke od njih doista su bile prekretnice, razmeđa u povijesti književnosti, i bile su, kako im ime govori, pomno izabrano cvijeće, cvjetnjaci. Mogli smo vjerovati u upućenost i ukus antolo- gičara te se prema njima izgrađivati izoštravanjem vlastitih umjetničkih kri- terija, stila, jer nije bilo dvojbe o klasicima, bardovima, kanonima, a kamoli anarhije kriterija i totalne dezorijentiranosti u (ne)sviđanju.

I dalje se antologičari na sve mile fele, ali rijetko na razini kao što to čini, recimo, Tomislav Brlek u Od Matoša do Maleša, s čijim se izborom možete (ne)slagati, ali ne možete ne vidjeti antologiju moderne poezije i – čitati je s uzbuđenjem. Antologičari, čini se, sve manje i čitaju i čak nije neugodno to javno istaknuti kao osobitost, valjda kreativnu. Ništa zato što su često zamjetniji ispušteni od uvrštenih. Dokidaju li to antologije same sebe? O tome nema ni kompetentnih rasprava (ma kakva estetika!), a kamoli pole- mika, osim obično paraliterarnih, sklepanih na nekoj od društvenih mre- ža s pokojim furioznim hejtom u korist kruga i plemena odnosno ovoga ili onoga društva, udruge, izdavača, mjesta okupljanja, zavičaja… Nikako motivirajuće da se bude i u umjetnički poticajnom društvu.

Ma kako zanimljivi, skroviti ostaju bitni primjeri. Svojom bibliotekom za Disput Na tragu klasika Irena Lukšić stvorila je za hrvatske čitatelje i izni- mno probran svjetski izbor romana ili proze, koji nitko nije nazvao antolo- gijskim, iako to jest znatno više od piarovski razvikanih antologijskih romana koje sezonski štancaju različiti izdavači. Znanstvenica, književna kritičarka, prevoditeljica i zaljubljenica u poeziju – a da sama nije pjesnikinja – Željka Lovrenčić tijekom dva desetljeća priredila je što u časopisima, što kao tiska- ne ili e-knjige na hrvatskom, a što na španjolskom, desetak vrsnih izbora/ panorama, i bez priljepka antologijski, od po samo nekoliko do čak pede- setak recentnih pjesnika po svom ukusu i dobro prihvaćenih u čitatelja od Španjolske, Čilea, Kolumbije, Crne Gore, Rumunjske… Pjesnikinja Ana Horvat uz više tiskanih antologija poezije o životinjama, o stablu i šumi, o moru i o ljubavi osmislila je, odabrala i uglavnom sama i financirala inter- netski portal – antologija hrvatske ljubavne lirike od 19. do 21. stoljeća Hrvatska ljubavna lirika: www.pjesnici-ane-horvat.net. U pojedinačnim digitalnim knjigama uvršten je već 221 autor, svaki s petnaestak pjesama.

Kao autorici mi je osobito zanimljivo kako su – obično ne isti – i najupućeniji izrijekom protiv naznake da su bilo kajkavski bilo čakavski ma i samo književni jezici, nego tek dijalekti hrvatskoga jezika, ali je vrlo zanimljivo da posljednjih ne godinâ nego desetljećâ, kad nam nacionalni jezik zapravo nitko ne tlači osim nas samih, i u najsveobuhvatnijim antologijama hrvatske poezije najuglednijih i priznatih antologičara nema niti jedne dijalektalne pjesme. Čak su i autori koji pišu i na standardu i na dijalektu zastupljeni isključivo tekstom na standardu, s obrazloženjem koji ne mogu smatrati utemeljenim, ili da pjesme na dijalektu izlaze iz drugoga jezičnog sustava (valjda za razliku, primjerice, od žargona) ili po mome profesionalno sramnim kako antologičar to ne prati (ne zaslužuju ni da ih pobrojim, iako pratim!). Oko jedne od takvih, Svjetlaca (2019.), inače uglednoga i odličnoga i pjesnika Tonka Maroevića, nabujala je vrlo zanimljiva polemika i u časopisu Artikulacije, u kojoj su mnogi, koji bi trebali biti mjerodavni, odbili sudjelovati također jer ne prate ili ne htijući se zamjerati kako ih nekom novom prilikom možda ne bi zaobišle neke druge antologičarske milosti i taštine.

Svojevremeno je upućeni Mario Kolar (i knjigom!) ustvrdio kako bez kajkavske nema suvremene hrvatske proze, ali suvremene hrvatske poezije i u izrijekom hrvatskim antologijama očito mora biti bez kajkavske, jer se nije našao netko tko bi poput mladoga i očito ambicioznoga znanstvenika i književnog kritičara to ustvrdio i potkrijepio za poeziju, osim ako se ne računa što je baš on uzvitlao ustajale vode spomenutom anketom. Pa da barem pisci antologija povremeno zagledaju u dobre dijalektalne.

Naslovnica Republike koju su dosad uređivali Julijana Matanović i Mario Kolar

Svoju nakanu odavno je prerasla zavičajna Kajkavska lirika Moslavine (2009.) Dražena Kovačevića sa šestoro pjesnika, predstavljena na petnaestak mjesta, uglavnom sela, u sve tri moslavačke županije, i nije samo mene potakla da se vratim ozbiljnom književnom pisanje.Da na spominjem antologiju kajkavske poezije 20. stoljeća Rieči sa zviranjka (1999.) Jože Skoka i antologiju recentne hrvatske kajkavske poezije Ernesta Fišera, Moderne kroatische kajkavische Lyrik (2015.) u prijevodu Borisa Perića na Hochdeutsch poput Krležinih Balada Petrice Kerepuha! Ma što kajkavcima predstavljali Domjanić, Galović i Krleža, ne mogu recentne antologije završavati zadanim pjesnicima otprije stoljeća! Nagrađivana za priče na standardu osobito se ponosim kajkavskom pričom Kak su trojica pesmu nosili, koju je Miroslav Šicel, među rijetkima dijalektalnima, uvrstio u Antologiju hrvatske kratke priče (2001.) izabravši je iz časopisa Kaj. Zahvaljujući potom maestralnoj snimci Hrvatskoga radija i ustrajnim reprizama uspjela se probiti i do šireg čitateljstva/slušateljstva i usporedbe s Andrićevom Askom i vukom o smislu i zavodljivosti umjetničkoga djela. Ako je nešto dobro, neovisno je o jeziku i dijalektu te antologičarima.

Nemam ambiciju postati antologičarkom, držim se još nedoraslom tome, ali budem li ikad antologizirala i preporučivala možda svoju životnu lektiru, tekstove koje procjenjujem bitnim da ih se i čita i u njima uživa, naglasit ću kako to činim prema svom ukusu i prema svojoj odgovornosti, ne sugerirajući ikome svoje (ne)praćenje za njegovu mjeru. Ali nemojte se iznenaditi nazovem li s dobrom dozom ironije koju od idući svojih ma kakvih pjesničkih zbirki autoantologijski – Antologijom!

Lada Žigo Španić u Republici o zbirci Gastrolatrija Božice Jelušić i Božice Brkan

Časopis za književnost, umjetnost i društvo Republika (urednici Julijana Matanović i Mario Kolar) u broju ožujak-travanj 2021., godište 76, broj 3-4, uz drugo u Kritičarevu izboru ugostila je Ladu Žigo Španić, str.145. – 160. Među sedam sve dobrih knjiga odabrala je prikazati i knjigu Božice Jelušić i Božice Brkan Gastrolatrija, Acumen, Zagreb, 2020. Sa zahvalom i radošću prenosimo taj izuzetno zanimljiv tekst.

Izvrsne pjesme o hrani u ozračju staroga zavičaja

Božica Jelušić & Božica Brkan: Gastrolatrija, Acumen, Zagreb, 2020.

Knjiga Gastrolatrija (poezija o hrani), što su je spjevale dvije „božice hrvatske književnosti“, Božica Jelušić i Božica Brkan, doista zaslužuje posebnu pozornost.

Mnogo je danas knjiga o hrani (što pukih kuharica, što kuharica uz esejističke priloge, koje najpopularnije piše Veljko Barbijeri), no malo je poezije o hrani. Zapravo, prije ove knjige i nemamo tako specificiranu liriku uz sjajne prozne priloge. Knjiga Gastrolatrija, puna domaćih i egzotičnih plodova i slastica, puna „mirišljavog ozračja kuhinje“, puna raznovrsnih tradicija i umijeća, lako nas može hipnotizirati, jer nas zamamno uvlači u bezbroj doživljaja i slika, i to razigrano, „skokovito“, iz osjeta u osjet, iz prizora u prozor. Riječ je, naravno, o književnom „ukuhavaju“ i „prohukavanju“ ove slasne teme – vrsne autorice umijesile su u poeziju i prozne priloge ukusan materijal i pregršt lijepo stiliziranih rečenica, isprepletenih misli i asocijacija i drugih literarnih začina, što je svako jelo u ovoj knjizi učinilo jedinstvenim i neponovljivim. Nije riječ samo o pjesmama o hrani, koje su obje autorice napisale i na štokavskom i na kajkavskom, uz krasne pogovore, zapravo slikovite i misaone eseje, nego je riječ i o poeziji zavičaja, onog davnog djetinjstva koje je imalo mirise, okuse, njuh i opip, bilo u prirodi, bilo u majčinim i bakinim hižama u kojima se „njušila“ hrana, često ubrana iz raskošnog i raznovrsnog vrta, te male kućne „arkadije“.

Knjiga ne donosi konkretne recepte, nego su pjesme zbir posveta nekim jelima iz zavičaja, a ta jela autorice su opjevale ne samo od vrta do stola, nego su dočarale i prostore starih domaćinstava, siromaštvo i bogatstvo stolova, odnosno i onu „svetu“ hranu koja je bila puki izvor opstanka, ali i onu obilniju, „prazničku“, što bijaše izvor posebnih radosti i užitaka.

Kada govorimo o esejima u knjizi Gastrolatrija, moramo naglasiti kako je riječ o vrsnim tekstovima, punim detalja, svakovrsnih naziva jela, živahnih doživljaja i literarne akrobacije, koje će s užitkom pročitati i „uža“ i „šira“ publika.

Duplerica ili odličan tekst Lade Žigo Španić o zbirci Gastrolatrija

Evo kako Božica Brkan u tekstu „Oblizek! Kej (što) je to?“ objašnjava fenomenologiju jela:

„A kej je to zaprav – oblizek? Nekej fino. Nekej kej baš i ne moraš imeti, bez čega buš preživel, ali je tak lepo ak ga imaš. Nešto što je gotovo bolje ako za njim čezneš, nego ako ga imaš svaki dan. Rijetki si ga mogu priuštiti i kad nije basnoslovno skupi kavijar, jastog, idealno poželjno ostarjeli cognac, predikatno vino rijetkog i dobrog godišta. (…) U oblizeku nudi se i šunka na tavanu pod rogom koju je jedva obišao prvi, onaj topli dim, isto tako krumper z table, kao i pohani picek mejmešnak od ostataka sirova lijevanog tijesta za kolače. Stepke.

Oblizek je asocijacija na zavičaj, na materinsko. Asocijacije na vrijeme kada se – ne pojmeći ni kada i za što bi to imalo poslužiti kasnije u životu — upoznaje slatko, ljuto, kiselo, gorko, toplo. Na jeziku i hladno i vruće i glatko i hrapavo. Tek poslije na okusnim pupoljcima svoga rođenog, nematerinskog jezika, snubi te tajna da je slanije ako posladiš, a slađe posoliš li.“

Jako će nas zaintrigirati i sjajan tekst Božice Jelušić „Za hižnim duhama i uspomenama“:

“Najživlji i najsnažniji u nama ostaju mirisi doma, rodne nam kuće, ma kako malo ili mnogo životnoga vremena u njoj zapravo proveli. Tu počinje prva identifikacija, svijest o sebi u pokretu, pa sa sigurnošću znamo da smo u kuhinji, komorici, ložnici, u bakinoj sobi, na trijemu, tavanu, štaglju, „ljetnoj hižici“, u hambaru ili pljevnjaku, u povrtnjaku, vrčaku, voćnjaku ili štali i kokošinjcu. Znamo pouzdano kako mirišu mamini ormari (divna skrovišta!) kako bakine zamužne škrinje, naviksane mjedene kvake, naboksane očeve kožne čizme u hodniku, kako rupci svilnaši, rancane suknje i cajgene oprave, pa blazine, perine, popluni i pernati vanjkuši na presušanju. Sve to znade dijete u nama, a starac ne zaboravlja nikada.

Jer mirisi su pogonsko gorivo uspomena, oni su stimulatori sanjarija, vodiči kroz godišnja doba, naši zadnji pouzdanici u bistru svijest i ispravan pravac kretanja. Možeš zaboraviti godinu rođenja, čak i svoje ime na trenutak, ali ne i miris skorupa, okus voćnoga džema, u koji zabadaš prst i oblizuješ, s neizrecivim užitkom i strahom da te ovoga puta ipak mogu uloviti!“

U poeziji o hrani „dvije božice“ pišu različitim stilovima. Božica Jelušić stvara pravu skladbu osjetila u vezanom stihu, arkadijski ples užitaka, a Božica Brkan piše pjesme o hrani slobodnim stihom, različite dužine i ritma, često „prepričavajući“ u njima anegdote iz djetinjstva. Ukratko: izvrsna knjiga pjesama uz sjajne eseje o hrani, odnosno knjiga koja se i čita i dobro „kuša“!

20210607

Šenoina zlatarova zlata – Umjesto kave 15. studenoga 2018.

Dok slušam budalaše koji nas sramote gore s brda naklapajući o marakešima i bogtepitajčemu – (m(a)rš!) – a o ljudskim sudbinama, ne mogu ne pomisliti na Šenoe: koliko bismo samo mi Zagrepčani, i mi dojdeki dakako, bili siromašniji da se ta obitelj – pohrvaćenoga biskupskoga sladopeka Vjekoslava, književnika Augusta, Slave, Milana i Branka, Zdenka i Marijei drugih – nije dotepla u majušni provincijski Agram?

Za rođendan ovjenčan Šenoa 15. studenoga 2018. u svojoj Staroj Vlaškoj / Fotografija Miljenko Brezak

K und K i Europska unija, jednu skri – drugu pokaži. Bi li itko od aktualnih gradskih i hrvatskih tobože javnih radnika poput Augusta Šenoe u procjeni šteta od potresa u gradu uložio zdravlje i zapravo život u rad za javni interes, interes običnih ljudi? Drma se, ruši se oko nas, haje li itko?

Gosti večeri: akademici Tonko Maroević i Stjepan Damjanović, autorica tv-filma Šenoino doba nana Šojlev i drugi / Fotografija Miljenko Brezak — Gosti večeri: akademici Tonko Maroević i Stjepan Damjanović, autorica tv-filma Šenoino doba Nana Šojlev i drugi / Fotografija Miljenko Brezak

U srijedu, 14. studenoga 2018. navratismo u Kuću Šenoa, gore u Mallinovoj, nazdraviti rođendanu književnika Augusta. Podsjećam: Dani Augusta Šenoe traju mjesec dana. Što od toga Grad, Turistička zajednica i ini nismo napravili povod za stvarno slavlje, pa i za potencijalno zainteresirane, ne samo turiste koncentrirane za foodstreetodnosno kobasice i kuhano vino te blješteće lampice, da stvarno dođu k nama? Iz pečujskog kluba Augusta Šenoe – ondje je 11-godišnji August zakratko išao u školu! – gospoda su došla u Zagreb samo zbog svoga pisca!

Dobrodošlica Jasmine Reis / Fotografija Miljenko Brezak

Zamišljam to kao skromno, a (po običaju!) tako lijepo sinoćnje druženje, ovaj put uz premijeru izuzetno zanimljivog dokumentarca Šenoino doba Nane Šojlev (na HTV1 na programu u subotu!) u kojem govore Jasmina Reis, Stjepan Damjanović, Vinko Brešić, Julijana Matanović, Marijan Lipovac, Katja Matković Mikulčić i Dalibor Brozović. Tonko Maroević otvorio je prigodnu izložbu dječačkih Šenoinih crteža i silueta. Dvojica akademika, nešto književnika i pisaca, nešto novinara, mnogo kreativaca i poštovalaca autora Zlatarova zlatai drugih Augustovih tekstova. Bez posvuduša svih rodova.

Iz gledališta – Šenoa u filmu kao iz svojih mladalačkih silueta / Fotografija Miljenko Brezak

Kao iz Šenoinih romana 19. stoljeća: Magdini paprenjaci i Zlatarovo zlato / Fotografija Miljenko Brezak

Koliko truda i koliko osjećaja u tijesnim sobama kuće koja je sve samo nije muzej. Vrijedno doživljaja i vremena. Nek nama (i njima!) August uz starinske paprenjake i Zlatarovo zlato, novobrendirano vino iz srca Zagreba ponovno, i nakon više od stotinu godina, uvjerljivo govori: Dozvolite da Vam se predstavim – ja sam zagrebački sin!