Jutro poezije – Božica Brkan

Hrvatski pjesnički huligani – Umjesto kave 6. listopada 2018.

Dečki su najprije skoknuli (autom) u Kijev na promociju, a potom su u subotu, 6. listopada 2018. na Jutru poezije promovirali dvojezičnu antologiju suvremene ironične poezije Hrvatski pjesnički huligani na hrvatskom i ukrajinskom u izdanju izdavačke kuće Ljuta sprava (Books.Lutasprava.com.). Priredio ju je Jurko Pozajak, a pjesme na ukrajinski preveli su Pozajak i Iryna Bova-Garkuša. Sve je pokrenuo Jurij Lisenko, koji se s Darijom Lisenko internetski javio u puni i vrlo zainteresirani Žnidaršić, Pod starim krovovima u gornjogradskoj Basaričekovoj.

Baš je mali i taj pjesnički svijet – Robert Roklicer bio bi zadovoljan. No knjiga je i hommage , svojevrsna zahvala Simi Mraoviću, koji je 2002. u Zagrebu redigirao i objavio antologiju suvremenih ukrajinskih pisaca Ukrajinski književni huligani. Uz njih dvojicu s onoga svijeta

Knjiga predstavlja i Žarka Jovanovskoga, Siniše Matasovića, Dariju Lisenko (zagrebačka Ukrajinka koja piše na oba jezika) i Zvonimira Grozdića.

Obraćanje pjesnicima: na internetskoj vezi Jurij Lisenko / Fotografija Miljenko Brezak

Njihova se poezija ne uklapa u uobičajene okvire, ali nipošto se, kako u uvodu knjige kaže izbornik i dijelom prevoditelj Jurko Pozajak, ne radi o nekakvim književnim barabama nego o otkačenim bonvivanima koji veselo krše poetske kanone i društvene tabue izlažući sve sumnji i sprdnji. Tu se poezija grohotom smije, opasna je i oštra.

Siniša Matasović okupljenima u Žnidaršiću čita pjesmu Roberta Roklicera / Fotografija Miljenko Brezak

Glavni kriteriji za odabir bio je upravo humor, točnije ironija i autoironija, što je donekle odredilo i teme: seks i ljubav, pijančevanje, asocijalnost „odjebizam“, usamljenost, psihološke kontorverze, lažljivost politike, licemjerni moral i slično. Alternativni, undergroundski, slamerski, nekomformistički, kontrakulturni, boemski, protestni pjesnici? Ja bih ih nazvala više zajebantima i haharima (ali ne držite me baš za riječ i mađarski oslonac prema kojem hóhér = krvnik – lupež, nitkov!), ali ima tu zaista dobre poezije.

Zvonimir Grozdić / Fotografija Miljenko Brezak

Neovisno o tome što i oni koju su je pripremili smatraju kako će revolucinarnije zvučati ukrajinskom čitatelju – u Ukrajini je, tvde, fantastično primjena – nego hrvatskome. Ali, valja je i slušati i čitati, jer knjiga obuhvaća više od 380 stranica sa po 20-25 pjesama svakoga od poeta. Ukrajinci, hvala na trudu! Ne uzdajte se u moj pomalo sentimentalan, moguće nedovoljno huliganski izbor.

Robert Roklicer
SUVIŠE KRATAK

Zar život nije isuviše kratak
Da bismo ga trošili
Na pisanje pjesama
O ljubavi

Skini se i lezi pokraj mene
Poslije ćemo otići na piće

A neka netko drugi napiše pjesmu
O romansi koju smo doživjeli

Žarko Jovanovski

SAVRŠENI SVJETOVI

Svi oko mene

Izgradili su svoje savršene svjetove

I ja, budala, gradim neki kurac

Nadam se daću odapet

iPrije nego išta bude

Dovršeno

Siniša Matasović

TIGAR

navodno da tigrovi uopće ne vole meso,
ali eto, od nečega se mora i umrijeti,
Jer kada bi jeli samo bilje živjeli bi dugo za popizdit;
a nitko nije željan tigrova koji seru zeleno i
izgledaju kao manekeni.

onjk-onjk! –
podsmjehujem se jednom i pokazujem mu srednji prst,
a on si zasigurno misli:
koji komad budale, zbog ovakvih bi mogao postati
vegetarijanac.
mešutim, fantazije su jedno, a obrok neophodan.
zaleti se prema meni,
našto se izmaknem pa dograbi nesmotreno dijete iza mojih leđa, koje je majka po prvi put dovela u cirkus

što ti je tigar,
dovoljan je jedna pjesnik da ga učini ljudožderom

Darija Lisenko internetskom vezom čita svoje pjesme u Žnidaršiću / Fotofrafija Miljenko Brezak

Darija Lisenko
I CAN GET NO SATISFACTION

Kaže mi frend da sam Mick Jagger,
Nisam muško, al mi je drago,
Naručim pivo, on naruči jäger,
Ne vidim razloga da bi mi lago.

Kad bolje razmislim, ne želim bit Mick,
Na kraju krajeva, nije baš žena…
Fora je, zabavan, legenda lik…
Od pive ostane brkova pjena.

„Fali mi ženstvenost? To misliš reći?“
„Ne znam, slična ti jako frizura“.
Jäger mu konobar donosi treći
Otprilike sada je deseta ura.

Ja i taj neki u jednom lokalu –
„Krivom putu“ jer wrong je direction
Svijet nije vidio veću budalu…
Nikak da dobijem svoj satisfaction.

03.03.16

Zvonimir Grozdić
OLUJA ANDREA

Od kada se kod nas oluje

Nazivaju ženskim imenima
Mislila sam da to rade
Samo Amerikanci
Pita me punica dok otresa
Snijeg s kaputa

Pa nisu Ameri glupi
Znaju oni dobro da
Takvu nepogodu može
Izazvati samo nešto
Što je ženskog roda
Odgovaram ljubazno

Jovo Mraović, otac Sime Mraovića / Fotografija Miljenko Brezak

Simo Mraović
4

Sve sam izgubio.
Ne znam gdje mi je osobna:
Gdje su mi ključevi.
Gdje mi je novac.
Gdje mi je pamet.
gdje mi je vjera.
Ne znam kako se zovem.
Koliko sam visok.
Koliko sam težak.
Koliko sam star.
Ne znam gdje sam.
A ne znam ni tko sam.

20181006

Roklicer, Robert – Umjesto kave 16. rujna 2017.

Robert Roklicer/ Fotogafija Miljenko Brezak

Zamislio je prošloga rujna na Jutru poezije, na Gornjem gradu Kod Žnidaršića, nisku pet hrvatskih pjesnikinja s Dianom Burazer, Sanjom Baković, Natašom Nježić Bulić, Ružicom Cindori i sa mnom, baš, 16. rujna 2017.

Božica Brkan i Robert Roklicer, Jutro poezije Kod Žnidaršića 16. rujna 2017. / Fotografija Miljenko Brezak

Pola sata darivanja poezije publici. Potrudio se – kao što se s kolegama i suradnicima potrudio da se boemske pjesnikinje i pjesnike iz birtije, i kad im možda i nije osobito do toga, pojmi važnim hrvatskim pjesnicima – i da nam se poezija predstavi i u časopisima, a i da o tome što pišemo, radimo, popričamo i oči u oči. Katkad uz piće, katkad uz kavu, katkad samo uz vodu.

Nismo se tada vidjeli ni prvi ni posljednji put, podržavali se i polemizirali povremeno, različitim povodima, i prije i poslije. A tek sad mi je jasno zašto u torbi stalno nosim svoju staru pjesmu, zaisput rekli bi moji kekavci: posveta na neviđeno.

stube u nebo

pokretne stube
kao u trgovačkom lancu
za gore i za dolje
pažljivo koraknem
nek se i preko njih pretoči hod
presporo se uspinju
presporo silaze

neki idu u kontrasmjer
i stignu

20160208

Željko Buklijaš čita svoju pjesmu, Jutro poezije Kod Žnidaršića, 16. rujna 2017./ Fotografija Miljenko Brezak

Dragi RR, stalno čekam kad ću buknuti u plaču, jer još nisam mogla isplakati kamen u nutrini. Kad si navodno odlučio otići, baš sam pisala referat Kako pišu recentni kajkavski pisci za Znanstveni skup kajkavskoga u Krapini, jer si me nehotice uvukao u polemiku o tome kako se (u tri i u četiri varijante!) piše Žnidaršić i ispao je – bez patetike: baš patetično! – posvećen Tebi. Radije bih da nije nego da me i dalje i nehotice navlačiš na kojekakve ideje.

Kad je već krenula abesinijska polemika tko će voditi Jutro i pokušaj još jedne njegove selidbe, kao da, po uzoru na Tingl tangl ili Blato nema u gradu već dovoljno birtija s poezijom. A poezije tako malo! Siniša Matasoviću, Tomislave Domoviću, molim i dalje fejsovski svako jutro ovome našem svijetu redovitu dozu, bar nula tri. Ne obraćajmo pozor na one koji misle kako je dovoljno nekoliko gemišta, piva ili čega da bi se postalo Tinom ili bar Robijem.

Božica Brkan, Robert Roklicer i Sandra Pocrnić Mlakar na Fra Ma Fu festivalu na Višnjici, 2. rujna 2017. / Fotografija Miljenko Brezak

Ne pripadam ni prvome, čak ni drugome ešalonu tvojih prijatelja, Rokliceru moj. I na Jutro zbog nepjesničkih svojih subotarskih (čitaj: gastro) obveza (poput jučerašnjih Kriških oblizeka do Babičinih kolača) nisam odlazila redovito, pa smo katkad u očekivanju znali sjediti i u birtiji iz koje su poete već odselile drugamo.

Ali, znajući te iz različitih faza, poštujem ono što si strasno, talentirano, predano stvorio u kratkome životu koji dostaje i za dva i tri života. Što ćemo s time, biti bolji pjesnici, glumci, ljudi, ovisi o svakome od nas. Ne mogu ne prestati žaliti što si opet, i za odlazak, bio tako apsolutno siguran.

Ako je po parafrazi one kineske da je čovjek misiju na Zemlji ispunio ako je izrodio dijete, napisao knjigu i posadio drvo, svoju si ispunio. Nisam sigurna za drvo, ne znam jesi li ga ondje na selu posadio, a ako i nisi vjerujem kako se neko u Vukovaru, ne jedno, za tebe raskošno zeleni i šapće ti listovima. Počivaj mirno.

201800916

Linkovi

http://www.bozicabrkan.com/jutro-poezije-16-rujna-2017-bozica-brkan/

http://www.bozicabrkan.com/idemo-k-snidarsicu-umjesto-kave-21-rujna-2017/

http://www.bozicabrkan.com/ocjenjivanja-poezije-umjesto-kave-28-sijecnja-2018/

https://www.bozicabrkan.com/kupila-sam-brdo-umjesto-kave-7-rujna-2017/

https://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-1-ozujka-2016-roklicer-apsolutno-siguran/

Ocjenjivanja poezije – Umjesto kave 28. siječnja 2018.

Na Jutru poezije na zagrebačkome Gornjem gradu, u susjedstvu Sabora i DHP, kod Žnidaršića, 27. siječnja 2018. uručena je skromna nagrada za najbolju pjesmu za prosinac, natječaju FRIKK-a, Organizacije u kulturi inspirativnoga Roberta Roklicera – Željku Buklijašu za pjesmu Sofija.

Najboljom je odabrao ocjenjivački sud Diana Burazer, Rober Roklicer i ja. Imala sam uz to prije obvezu nego čast, reći koju prigodnu. Nisam odabrala nabrajanje žirijeva, a ni svoga osobnog užeg izbora, iako je bilo stvarno dobrih pjesama, čak i za dvojbu: koga nagraditi?

Božica Brkan govori na Jutru poezije kod Žnidaršića / Fotografija Miljenko Brezak

Mnogi misle, osobito oni kojima nije blisko razmišljanje o modernoj medijskoj vidljivosti – kako poeziju ne bi uopće trebalo ocjenjivati, pogotovo na natječajima. Po mojemu, (i) to je relativno, pogotovo za početnike koji nemaju još osjećaj ni, što bi rekli moji kekavci, jel kej k čemu to što pišu. Odnekud treba početi. Ne mora se uvijek ili neprestano ili uopće čak ni pobjeđivati, jer ocjenjivači, ma koliko stručni i objektivni, baš kao i u ocjenjivanju knjiga, kratke proze, dječjih uradaka ili čak slastica, kulena i drugoga (u čemu, hvala Ti Bože, također imam iskustva!) imaju i osobne kriterije, ukus, sklonost nekom stilu, poetici, a da se i ne govori o trendovima i paraliterarnim stvarima (sve do simpatije i antipatije autora!).

Dio pjesnika na Jutru poezije / Fotografija Miljenko Brezak

Po meni, mnogo je važnije da vas, vaš tekst naime, različiti ocjenjivački sudovi ne mogu zaobići i izostaviti iz užega izbora. Učiti se, jednako je važno, i od boljih i od lošijih, i od onih koji vam se osobno dopadaju i od onih koji vam se uopće ne dopadaju. Kriteriji mnogo govore i o zadanome, i o onima koji donose odluke, ali i radovima pristiglim na natječaj. Padaju mi napamet nagrade za knjige: jedne godine konkurencija žestoka, druge pak najbolje da se nagrada možda i ne dodijeli.

Po mojem iskustvu, uglavnom nenagrađeni i ne znaju, a rijetke i zanima, što je sve i kakvo pristiglo na natječaj, jedino osjećaju nepravdu ako nisu nagrađeni. Neki taje sastav sudaca, jer bi drugi možda pisali ciljano za takav žiri! Svašta, ali i to je – život. Poput nema boljega kulena od mojega i moja je pjesma najbolje/najljepša!

Želko Buklijaš čita nagrađenu pjesmu Sofija / Fotografija Miljenko Brezak

Natječaji su, po mojemu životnom iskustvu i spisateljskom načinu, osobito važni zbog rokova, jer vas, imate li tekstove neprestano u radu, natjeraju da prekinete sve dvojbe i donesete odluku: dovršeno.
Ocjenjujem li poeziju, meni je najteže odlučiti o izbacivanju iz konkurencije, iz kruga u krug, a kako meni pjesma i ne može biti dobra ako je nepismena, rado to istaknem, makar se tko i ne složio. Nepismenost kao stil, kažem na to, može prigrabiti Tanja Torbarina, ali ne može svaka nepismenost biti unaprijeđena u stil. Također ne mogu progutati imitatore, čak ni vlastite, imitirali li svjesno ili nesvjesno. Ne znaš što je gore!

Ako pišete i pišete, svakako čitajte i čitajte…

Zlatna plaketa u rukama laureata za prosinac: Željko Bukljijaš i Robert Roklocer/ Fotografija Miljenko Brezak

Željko Buklijaš: SOFIJA

Naša kuća bila je daleko od drugih
Petnaest minuta hoda usred ničega
Ne sjećam se puta kad smo išli da mi uzmu mjeru
Ne sjećam se ni kako smo se vratili
Bilo je ljeto kraju i mislilo se već na zimu
Kaputić mi je sašila Jankovica
A dok smo čekali povratak
Ona bila je izišla na gumno
Po haljinici poznalo se da je netko tamo
Jer sve ostalo bilo je žuto kao slama
Kao klen u ranu jesen, kao breza u kasnu
Trčali smo oko stožine i smijali se
Njiskali smo kao da vršimo žito
Slama nam je klizila ispod nogu
I nije se više moglo gledati
Od brzine, od pljeve i od sjaja
To nije bila ljubav
Znam to jer nikad ne zaplačem
Kad se sjetim žute mrlje kako se vijori
Podsjeti me klen, a breza potvrdi
Da je Sofija umrla iste te zime

20180128

linkovi

https://www.bozicabrkan.com/kupila-sam-brdo-umjesto-kave-7-rujna-2017/

https://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-1-ozujka-2016-roklicer-apsolutno-siguran/

http://www.bozicabrkan.com/idemo-k-snidarsicu-umjesto-kave-21-rujna-2017/

http://www.bozicabrkan.com/jutro-poezije-16-rujna-2017-bozica-brkan/

Idemo k Šnidaršiću! – umjesto kave 21. rujna 2017.

Nisam vas kanila još jedanput gnjaviti kako sam ugodno gostovala na Jutru poezije Pod starim krovovima da voditelj slavne tribine Robert Roklicer nije pozvao K Šnidaršiću, a ja K Žnidaršiću.

Na zidu Pod storm krovovima: vodič za turiste u najstarijoj zagrebačkoj gostionici i sjećanje na kultni film (Fotografija Božica Brkan)

A onda je baš moja prijateljica još od Vjesnikove gradske i Dama Od Kulture I Jezika Živana Morić, radeći na knjižici uz predstavu HNK-a Tko pjeva zlo ne misli, misleći kako ja,kajkavka i knjiški moljac,sigurno znam, nazvala damski se ispričavajući za sve što je usput izlektorirala: kako je točno…?

Spominjala je kazališne ljude i govorne vježbe te uvjerenje u Šnidaršića, savjesno je provjerila sve dostupno i, dakako, kako to već jest, detektirala kako postoje prezimena s koječim, i sa Š i sa Ž, a ja sam samouvjereno tupila nešto o jednačenju po zvučnosti i kako bi bilo najbolje, uza sav Internet, uključujući i preslušavanje kako je u najboljemu hrvatskom filmu svih vremena, ipak pogledati negdje u knjižnici u dobroga starog Vjekoslava Majera i kako je napisano izvorno u Dnevniku maloga Perice.

Ukratko – Abesinija!

Danas bismo mogli spomenuti Koreju, i Sjevernu i Južnu (ali ne predstavu u Gavelli, još bi mi samo to falilo!). I iskopasmo – Šnidaršića.

I sad možemo otići na gemišt k Šnidaršiću. Iako meni u naslovu fajla ovoga teksta piše – snidarsic! Eto ti opet novoga vraga za nas koji volimo (i) jezično dvojiti. Samo nemojmo još o gemištu, špriceru i nečemu takvu, jer moj prijatelj Robert Roklicer ionako ne može sa mnom nazdraviti.

20170920

Jutro poezije 16. rujna 2017.: Božica Brkan

Kupila sam brdo – umjesto kave 7. rujna 2017.

U vrijeme velikih kupoprodaja, prodornih agencija, međunarodnih nabacivanja teškim milijuna kojekakvih novaca za ovo i ono, razmišljanja u što – ako se ima što – ulagati za bolju budućnost i crne dane, u vrijeme licitiranja i povoljnih – uvijek povoljnih!) zajmova i tome slično, jedino za čim možemo posegnuti u vlastitu samoobranu i u obranu svijeta je poezija.

Na Jutru poezije Božica Brkan, voditelj Robert Roklicer i glavna gošća prošle subote Diana Burazer / Fotografija Miljenko Brezak

Podsjetila me je prošle subote na gornjogradskom Jutru Poezije ponovno na to pjesnikinja Diana Burazer, majstorica naranče i ljubavi i nebeskih jabuka, mnogih mudrosti i još koječega, otkrivši nam i još neobjavljenu čudesnu pjesmu o svojoj kupoprodaji. Hvala, Diana!

U kontralihtu: Diana Burazer čita nove pjesme / Fotografija Miljenko Brezak

Diana Burazer
Kupila sam brdo

Kupila sam brdo!
Ne kuću –
kuća ima zidove, krov
toplinu, obitelj

Kupila sam brdo!
Ne šumu –
ona ima močna stabla,
hladovinu,
krošnjama zaklonjeno nebo.

Kupila sam brdo!
Ne livadu –
ona je ravna,
zeleno jednostavna.
U njoj se
nebo se utopilo.

Što ću s brdom?
Stojim na vrhu
okrećem se na sve strane

Sve,
sve je moguće – dojavljuje mi
izvanvremenski Stvoritelj
spreman pomoći
bez ikakva alata i raspoloživa vremena.
I dodaje
– samo ako znaš zašto si kupila brdo.

Dobro – kažem pomirljivo
slikar sam, i nisam
pjesnik sam, i nisam

sanjar,
koji je kupio brdo,
jesam.

20170906

Diana Burazer Kupila sam brdo

Diana Burazer
Kupila sam brdo