Danas je onaj dan, zar ne? Pozdravljam Te, sjećam Te se samo
po dobru, prijatelju Roberte Rokliceru (Vukovar, 4. prosinca 1970. –
Virovitica, 27. kolovoza 2018.). U knjizi si „Hrvatski književnici /
Fotoantologija“, koju smo uza 125. obljetnicu DHK napravili za Acumen i uskoro
ide u tisak. Za boje ne brini, izvorno je u koloru s jednoga od zajedničkih
Jutara poezije – Miljenko Brezak snimio ju je 16. rujna 2017. – ali knjiga je
cijela crno-bijela.
Robert Roklicer 20270918, Foto Miljenko Brezak
Robert Roklicer SMAK SVIJETA
Kad sve zbrojim i podvučem crtu, u minusu sam do jaja. Ali ništa se ne žalim. Gotovo sve dječje i spolne bolesti sam prebolio. Imama dva uspješno propala braka i kusur djece. Uživam u lakim drogama is vim vrstama alkohola. Dovoljno sam vleik domoljub da ne plaćam poreze, al ii zakleti katolik da ne idem u crkvu. Bez ikakvih problema, švercam se u tramvaju. Još mi ne trebaju optička pomagala da uočim stražnjicu u svake zgodne žene i nepokolebljivo vjerujem da ću upoznati Fidela Castra u Disneylandu. Ipak, nadasve se nadam da ću preživjeti treći svjetski rat, otići u posve devastiranu banku, i od srca im se posrati na salter. Rekao bih zdušno: Podvucite crtu, govnari, sada ste i vi u minusu do jaja!
(Apsolutno siguran, 2016.)
Robert Roklicer Tamnoplavi sako
Prije nego što propucam Svoje ždrijelo Odjenut ću tamnoplavi sako Košulju bijelu i triko kravatu Odrezati nokte na nogama Okupati se u mirisnoj kupki Prije toga ću se ošišati I, valjda, napisati oproštajno pismo
Prije nego što propucam Svoje ždrijelo Ubit ću nekoliko prolaznika Onako nasumice Možda čak dignem općinu u zrak I ubacim otrov u Gradski vodovod Ili, možda neću… Da, neću odjenuti tamnoplavi sako – Loše mi stoji.
Dečki su najprije skoknuli (autom) u Kijev na promociju, a potom su u subotu, 6. listopada 2018. na Jutru poezije promovirali dvojezičnu antologiju suvremene ironične poezijeHrvatski pjesnički huligani na hrvatskom i ukrajinskom u izdanju izdavačke kuće Ljuta sprava (Books.Lutasprava.com.). Priredio ju je Jurko Pozajak, a pjesme na ukrajinski preveli su Pozajak i Iryna Bova-Garkuša. Sve je pokrenuo Jurij Lisenko, koji se s Darijom Lisenko internetski javio u puni i vrlo zainteresirani Žnidaršić, Pod starim krovovima u gornjogradskoj Basaričekovoj.
Baš je mali i taj pjesnički svijet – Robert Roklicer bio bi zadovoljan. No knjiga je i hommage , svojevrsna zahvala Simi Mraoviću, koji je 2002. u Zagrebu redigirao i objavio antologiju suvremenih ukrajinskih pisaca Ukrajinski književni huligani. Uz njih dvojicu s onoga svijeta
Knjiga predstavlja i Žarka Jovanovskoga, Siniše Matasovića, Dariju Lisenko (zagrebačka Ukrajinka koja piše na oba jezika) i Zvonimira Grozdića.
Obraćanje pjesnicima: na internetskoj vezi Jurij Lisenko / Fotografija Miljenko Brezak
Njihova se poezija ne uklapa u uobičajene okvire, ali nipošto se, kako u uvodu knjige kaže izbornik i dijelom prevoditelj Jurko Pozajak, ne radi o nekakvim književnim barabama nego o otkačenim bonvivanima koji veselo krše poetske kanone i društvene tabue izlažući sve sumnji i sprdnji. Tu se poezija grohotom smije, opasna je i oštra.
Siniša Matasović okupljenima u Žnidaršiću čita pjesmu Roberta Roklicera / Fotografija Miljenko Brezak
Glavni kriteriji za odabir bio je upravo humor, točnije ironija i autoironija, što je donekle odredilo i teme: seks i ljubav, pijančevanje, asocijalnost „odjebizam“, usamljenost, psihološke kontorverze, lažljivost politike, licemjerni moral i slično. Alternativni, undergroundski, slamerski, nekomformistički, kontrakulturni, boemski, protestni pjesnici? Ja bih ih nazvala više zajebantima i haharima (ali ne držite me baš za riječ i mađarski oslonac prema kojem hóhér = krvnik – lupež, nitkov!), ali ima tu zaista dobre poezije.
Zvonimir Grozdić / Fotografija Miljenko Brezak
Neovisno o tome što i oni koju su je pripremili smatraju kako će revolucinarnije zvučati ukrajinskom čitatelju – u Ukrajini je, tvde, fantastično primjena – nego hrvatskome. Ali, valja je i slušati i čitati, jer knjiga obuhvaća više od 380 stranica sa po 20-25 pjesama svakoga od poeta. Ukrajinci, hvala na trudu! Ne uzdajte se u moj pomalo sentimentalan, moguće nedovoljno huliganski izbor.
Robert Roklicer
SUVIŠE KRATAK
Zar život nije isuviše kratak Da bismo ga trošili Na pisanje pjesama O ljubavi
Skini se i lezi pokraj mene Poslije ćemo otići na piće
A neka netko drugi napiše pjesmu O romansi koju smo doživjeli
Žarko Jovanovski / Fotografija Miljenko Brezak
Žarko Jovanovski
SAVRŠENI SVJETOVI
Svi oko mene
Izgradili su svoje savršene svjetove
I ja, budala, gradim neki kurac
Nadam se daću odapet
iPrije nego išta bude
Dovršeno
Siniša Matasović, Zvonimir Grozdić, Žarko Jovanovski i antologija Hrvatski pjesnički huligani / Fotografija Miljenko Brezak
Siniša Matasović
TIGAR
navodno da tigrovi uopće ne vole meso, ali eto, od nečega se mora i umrijeti, Jer kada bi jeli samo bilje živjeli bi dugo za popizdit; a nitko nije željan tigrova koji seru zeleno i izgledaju kao manekeni.
onjk-onjk! – podsmjehujem se jednom i pokazujem mu srednji prst, a on si zasigurno misli: koji komad budale, zbog ovakvih bi mogao postati vegetarijanac. mešutim, fantazije su jedno, a obrok neophodan. zaleti se prema meni, našto se izmaknem pa dograbi nesmotreno dijete iza mojih leđa, koje je majka po prvi put dovela u cirkus
što ti je tigar, dovoljan je jedna pjesnik da ga učini ljudožderom
Darija Lisenko internetskom vezom čita svoje pjesme u Žnidaršiću / Fotofrafija Miljenko Brezak
Darija Lisenko
I CAN GET NO SATISFACTION
Kaže mi frend da sam Mick Jagger, Nisam muško, al mi je drago, Naručim pivo, on naruči jäger, Ne vidim razloga da bi mi lago.
Kad bolje razmislim, ne želim bit Mick, Na kraju krajeva, nije baš žena… Fora je, zabavan, legenda lik… Od pive ostane brkova pjena.
„Fali mi ženstvenost? To misliš reći?“ „Ne znam, slična ti jako frizura“. Jäger mu konobar donosi treći Otprilike sada je deseta ura.
Ja i taj neki u jednom lokalu – „Krivom putu“ jer wrong je direction Svijet nije vidio veću budalu… Nikak da dobijem svoj satisfaction.
03.03.16
Zvonimir Grozdić
OLUJA ANDREA
Od kada se kod nas oluje
Nazivaju ženskim imenima Mislila sam da to rade Samo Amerikanci Pita me punica dok otresa Snijeg s kaputa
Pa nisu Ameri glupi Znaju oni dobro da Takvu nepogodu može Izazvati samo nešto Što je ženskog roda Odgovaram ljubazno
Jovo Mraović, otac Sime Mraovića / Fotografija Miljenko Brezak
Simo Mraović
4
Sve sam izgubio. Ne znam gdje mi je osobna: Gdje su mi ključevi. Gdje mi je novac. Gdje mi je pamet. gdje mi je vjera. Ne znam kako se zovem. Koliko sam visok. Koliko sam težak. Koliko sam star. Ne znam gdje sam. A ne znam ni tko sam.
Božica Brkan i Robert Roklicer, Jutro poezije Kod Žnidaršića 16. rujna 2017. / Fotografija Miljenko Brezak
Pola sata darivanja poezije publici. Potrudio se – kao što se s kolegama i suradnicima potrudio da se boemske pjesnikinje i pjesnike iz birtije, i kad im možda i nije osobito do toga, pojmi važnim hrvatskim pjesnicima – i da nam se poezija predstavi i u časopisima, a i da o tome što pišemo, radimo, popričamo i oči u oči. Katkad uz piće, katkad uz kavu, katkad samo uz vodu.
Nismo se tada vidjeli ni prvi ni posljednji put, podržavali se i polemizirali povremeno, različitim povodima, i prije i poslije. A tek sad mi je jasno zašto u torbi stalno nosim svoju staru pjesmu, zaisput rekli bi moji kekavci: posveta na neviđeno.
stube u nebo
pokretne stube
kao u trgovačkom lancu
za gore i za dolje
pažljivo koraknem
nek se i preko njih pretoči hod
presporo se uspinju
presporo silaze
neki idu u kontrasmjer
i stignu
20160208
Željko Buklijaš čita svoju pjesmu, Jutro poezije Kod Žnidaršića, 16. rujna 2017./ Fotografija Miljenko Brezak
Dragi RR, stalno čekam kad ću buknuti u plaču, jer još nisam mogla isplakati kamen u nutrini. Kad si navodno odlučio otići, baš sam pisala referat Kako pišu recentni kajkavski pisci za Znanstveni skup kajkavskoga uKrapini, jer si me nehotice uvukao u polemiku o tome kako se (u tri i u četiri varijante!) piše Žnidaršići ispao je – bez patetike: baš patetično! – posvećen Tebi. Radije bih da nije nego da me i dalje i nehotice navlačiš na kojekakve ideje.
Kad je već krenula abesinijska polemika tko će voditi Jutro i pokušaj još jedne njegove selidbe, kao da, po uzoru na Tingl tangl ili Blato nema u gradu već dovoljno birtija s poezijom. A poezije tako malo! SinišaMatasoviću, Tomislave Domoviću, molim i dalje fejsovski svako jutro ovome našem svijetu redovitu dozu, bar nula tri. Ne obraćajmo pozor na one koji misle kako je dovoljno nekoliko gemišta, piva ili čega da bi se postalo Tinom ili bar Robijem.
Božica Brkan, Robert Roklicer i Sandra Pocrnić Mlakar na Fra Ma Fu festivalu na Višnjici, 2. rujna 2017. / Fotografija Miljenko Brezak
Ne pripadam ni prvome, čak ni drugome ešalonu tvojih prijatelja, Rokliceru moj. I na Jutro zbog nepjesničkih svojih subotarskih (čitaj: gastro) obveza (poput jučerašnjih Kriških oblizeka do Babičinih kolača) nisam odlazila redovito, pa smo katkad u očekivanju znali sjediti i u birtiji iz koje su poete već odselile drugamo.
Ali, znajući te iz različitih faza, poštujem ono što si strasno, talentirano, predano stvorio u kratkome životu koji dostaje i za dva i tri života. Što ćemo s time, biti bolji pjesnici, glumci, ljudi, ovisi o svakome od nas. Ne mogu ne prestati žaliti što si opet, i za odlazak, bio tako apsolutno siguran.
Ako je po parafrazi one kineske da je čovjek misiju na Zemlji ispunio ako je izrodio dijete, napisao knjigu i posadio drvo, svoju si ispunio. Nisam sigurna za drvo, ne znam jesi li ga ondje na selu posadio, a ako i nisi vjerujem kako se neko u Vukovaru, ne jedno, za tebe raskošno zeleni i šapće ti listovima. Počivaj mirno.
Na Jutru poezije na zagrebačkome Gornjem gradu, u susjedstvu Sabora i DHP, kod Žnidaršića, 27. siječnja 2018. uručena je skromna nagrada za najbolju pjesmu za prosinac, natječajuFRIKK-a, Organizacije u kulturi inspirativnoga Roberta Roklicera – Željku Buklijašu za pjesmu Sofija.
Najboljom je odabrao ocjenjivački sud Diana Burazer, Rober Roklicer i ja. Imala sam uz to prije obvezu nego čast, reći koju prigodnu. Nisam odabrala nabrajanje žirijeva, a ni svoga osobnog užeg izbora, iako je bilo stvarno dobrih pjesama, čak i za dvojbu: koga nagraditi?
Božica Brkan govori na Jutru poezije kod Žnidaršića / Fotografija Miljenko Brezak
Mnogi misle, osobito oni kojima nije blisko razmišljanje o modernoj medijskoj vidljivosti – kako poeziju ne bi uopće trebalo ocjenjivati, pogotovo na natječajima. Po mojemu, (i) to je relativno, pogotovo za početnike koji nemaju još osjećaj ni, što bi rekli moji kekavci, jel kej k čemu to što pišu. Odnekud treba početi. Ne mora se uvijek ili neprestano ili uopće čak ni pobjeđivati, jer ocjenjivači, ma koliko stručni i objektivni, baš kao i u ocjenjivanju knjiga, kratke proze, dječjih uradaka ili čak slastica, kulena i drugoga (u čemu, hvala Ti Bože, također imam iskustva!) imaju i osobne kriterije, ukus, sklonost nekom stilu, poetici, a da se i ne govori o trendovima i paraliterarnim stvarima (sve do simpatije i antipatije autora!).
Dio pjesnika na Jutru poezije / Fotografija Miljenko Brezak
Po meni, mnogo je važnije da vas, vaš tekst naime, različiti ocjenjivački sudovi ne mogu zaobići i izostaviti iz užega izbora. Učiti se, jednako je važno, i od boljih i od lošijih, i od onih koji vam se osobno dopadaju i od onih koji vam se uopće ne dopadaju. Kriteriji mnogo govore i o zadanome, i o onima koji donose odluke, ali i radovima pristiglim na natječaj. Padaju mi napamet nagrade za knjige: jedne godine konkurencija žestoka, druge pak najbolje da se nagrada možda i ne dodijeli.
Po mojem iskustvu, uglavnom nenagrađeni i ne znaju, a rijetke i zanima, što je sve i kakvo pristiglo na natječaj, jedino osjećaju nepravdu ako nisu nagrađeni. Neki taje sastav sudaca, jer bi drugi možda pisali ciljano za takav žiri! Svašta, ali i to je – život. Poput nema boljega kulena od mojega i moja je pjesma najbolje/najljepša!
Želko Buklijaš čita nagrađenu pjesmu Sofija / Fotografija Miljenko Brezak
Natječaji su, po mojemu životnom iskustvu i spisateljskom načinu, osobito važni zbog rokova, jer vas, imate li tekstove neprestano u radu, natjeraju da prekinete sve dvojbe i donesete odluku: dovršeno.
Ocjenjujem li poeziju, meni je najteže odlučiti o izbacivanju iz konkurencije, iz kruga u krug, a kako meni pjesma i ne može biti dobra ako je nepismena, rado to istaknem, makar se tko i ne složio. Nepismenost kao stil, kažem na to, može prigrabiti Tanja Torbarina, ali ne može svaka nepismenost biti unaprijeđena u stil. Također ne mogu progutati imitatore, čak ni vlastite, imitirali li svjesno ili nesvjesno. Ne znaš što je gore!
Ako pišete i pišete, svakako čitajte i čitajte…
Zlatna plaketa u rukama laureata za prosinac: Željko Bukljijaš i Robert Roklocer/ Fotografija Miljenko Brezak
Željko Buklijaš: SOFIJA
Naša kuća bila je daleko od drugih
Petnaest minuta hoda usred ničega
Ne sjećam se puta kad smo išli da mi uzmu mjeru
Ne sjećam se ni kako smo se vratili
Bilo je ljeto kraju i mislilo se već na zimu
Kaputić mi je sašila Jankovica
A dok smo čekali povratak
Ona bila je izišla na gumno
Po haljinici poznalo se da je netko tamo
Jer sve ostalo bilo je žuto kao slama
Kao klen u ranu jesen, kao breza u kasnu
Trčali smo oko stožine i smijali se
Njiskali smo kao da vršimo žito
Slama nam je klizila ispod nogu
I nije se više moglo gledati
Od brzine, od pljeve i od sjaja
To nije bila ljubav
Znam to jer nikad ne zaplačem
Kad se sjetim žute mrlje kako se vijori
Podsjeti me klen, a breza potvrdi
Da je Sofija umrla iste te zime
Nisam vas kanila još jedanput gnjaviti kako sam ugodno gostovala na Jutru poezije Pod starim krovovima da voditelj slavne tribine Robert Roklicer nije pozvao K Šnidaršiću, a ja K Žnidaršiću.
Na zidu Pod storm krovovima: vodič za turiste u najstarijoj zagrebačkoj gostionici i sjećanje na kultni film (Fotografija Božica Brkan)
A onda je baš moja prijateljica još od Vjesnikove gradske i Dama Od Kulture I Jezika Živana Morić, radeći na knjižici uz predstavu HNK-a Tko pjeva zlo ne misli, misleći kako ja,kajkavka i knjiški moljac,sigurno znam, nazvala damski se ispričavajući za sve što je usput izlektorirala: kako je točno…?
Spominjala je kazališne ljude i govorne vježbe te uvjerenje u Šnidaršića, savjesno je provjerila sve dostupno i, dakako, kako to već jest, detektirala kako postoje prezimena s koječim, i sa Š i sa Ž, a ja sam samouvjereno tupila nešto o jednačenju po zvučnosti i kako bi bilo najbolje, uza sav Internet, uključujući i preslušavanje kako je u najboljemu hrvatskom filmu svih vremena, ipak pogledati negdje u knjižnici u dobroga starog Vjekoslava Majera i kako je napisano izvorno u Dnevniku maloga Perice.
Ukratko – Abesinija!
Danas bismo mogli spomenuti Koreju, i Sjevernu i Južnu (ali ne predstavu u Gavelli, još bi mi samo to falilo!). I iskopasmo – Šnidaršića.
I sad možemo otići na gemišt k Šnidaršiću. Iako meni u naslovu fajla ovoga teksta piše – snidarsic! Eto ti opet novoga vraga za nas koji volimo (i) jezično dvojiti. Samo nemojmo još o gemištu, špriceru i nečemu takvu, jer moj prijatelj Robert Roklicer ionako ne može sa mnom nazdraviti.
U vrijeme velikih kupoprodaja, prodornih agencija, međunarodnih nabacivanja teškim milijuna kojekakvih novaca za ovo i ono, razmišljanja u što – ako se ima što – ulagati za bolju budućnost i crne dane, u vrijeme licitiranja i povoljnih – uvijek povoljnih!) zajmova i tome slično, jedino za čim možemo posegnuti u vlastitu samoobranu i u obranu svijeta je poezija.
Na Jutru poezije Božica Brkan, voditelj Robert Roklicer i glavna gošća prošle subote Diana Burazer / Fotografija Miljenko Brezak
Podsjetila me je prošle subote na gornjogradskom Jutru Poezije ponovno na to pjesnikinja Diana Burazer, majstorica naranče i ljubavi i nebeskih jabuka, mnogih mudrosti i još koječega, otkrivši nam i još neobjavljenu čudesnu pjesmu o svojoj kupoprodaji. Hvala, Diana!
U kontralihtu: Diana Burazer čita nove pjesme / Fotografija Miljenko Brezak
Diana Burazer
Kupila sam brdo
Kupila sam brdo! Ne kuću – kuća ima zidove, krov toplinu, obitelj
Kupila sam brdo! Ne šumu – ona ima močna stabla, hladovinu, krošnjama zaklonjeno nebo.
Kupila sam brdo! Ne livadu – ona je ravna, zeleno jednostavna. U njoj se nebo se utopilo.
Što ću s brdom? Stojim na vrhu okrećem se na sve strane
Sve, sve je moguće – dojavljuje mi izvanvremenski Stvoritelj spreman pomoći bez ikakva alata i raspoloživa vremena. I dodaje – samo ako znaš zašto si kupila brdo.
Dobro – kažem pomirljivo slikar sam, i nisam pjesnik sam, i nisam
sanjar, koji je kupio brdo, jesam.
