kaj – Božica Brkan

Hommage à Rabuzin/ U čast stote obljetnice – Umjesto kave 30. studenoga 2021.

Moja prijateljica i suradnica Maja Matković prije više mjeseci lektorirajući tekst Vladimira Crnkovića o Rabuzinu neprestano mi je govorila to bi tebi bilo jako zanimljivo, kad izađe. Nisam ni znala da će taj tekst sa sunakladnikom (i sufinancijerom) Gradom Novim Marofom objaviti moji kajkavci, Kajkavsko spravišče, u Biblioteci Artistica, knj. 3, u formatu je časopisa Kaj. Hommage à Rabuzin, U čast stote obljetnice (urednici Vladimir Crnković i Božica Pažur) predstavljen je u srpnju u novomarofskom Kulturnom centru Ivan Rabuzin kao posvetna memoarska monografijaklasiku hrvatske i svjetske naive, te velikanu suvremene hrvatske i svjetske kulture i umjetnosti rođenom u Ključu kraj Novog Marofa 27. ožujka 1921. i preminulom u Varaždinu 18. prosinca 2008. godine.

Rasklopljene korice knjige posvećene 100. obljetnici rođenja Ivana Rabuzina, dizajn Boris Ljubičić

Ta stručna knjiga, studija Prisjećanja na Ivana Rabuzina u povodu stote godišnjice rođenja, vjerojatno najvećega poznavatelja umjetnikova rada Vladimira Crnkovića s bogatom bibliografijom o Rabuzinu, dopunjena je prigodno i pjesničkim zapisima Ernesta Fišera, Božice Jelušić, Emilije Kovač, Zdenke Maltar, Luke Paljetka, Božice Pažur i Valentine Šinjori. Nezaboravna mi je pjesma Šinjorijeve Vu centrumu cveta, posvećena I. Rabuzinu, susedu: Koga ste šteli prevariti, Slikar Dragi, da se je kak biti treba da/ Cveti su kak vankuši do neba, da neje nesklada, da človek se/ Na dvoje, na konce ne konča i da za se je dosta Sonca/ velikoga/ Iskonskoga i deteline četverolisne i da svet je/ Mili kak duše dečice na snekošam spoda Kluča/ i na jeni od nih i vaše se detinstvo kupča spod stare spoda vrbe/ Se niše se dronca i cungala/ Na žufkomu žmajhu/ Cingu mingu ciinguu miiinngu ciinngguuuu…../ Do joblaka, do zvezdi, do Sonca!!!!! (…)

Stjecajem prilika nisam mogla na predstavljanje, ali sam se prigodno baš s veseljem prisjetila kako sam išla doma k Rabuzinu za sajamski intervju, više se ne mogu sjetiti da li za Vjesnik ili za Večernji list, kad je na Ambienti na Zagrebačkom velesajmu izlagao namještaj (škrinje, stolci…) oslikan slikarovom rukom – poslije su svi à la Rabuzin oslikavali njegovim cvijećem i oblacima i vrata, i prozore, i cvjetne kopanjice, i šamrlice, i… – pošto su već Japanci na najfiniji porculan prenijeli seriju Rabuzinovih motiva. U tekstu sam opisala i kako sam upoznala velikog slikara kad je Liga za borbu protiv raka prodavala papir na kojem su on i Ivan Lacković Croata na licu mjesta, flomasterima, oslikavali različite prizore, humanitarno. A onda i kako smo bili na njegovoj izložbi rasprostrtoj čak i u podrumu Umjetničkoga paviljona, kad je naš dječak IBB prepoznao stričeka iz svoje slikovnice, pa smo cijelo poslijepodne razgledavajući Rabuzinove pastelne bregeke, sunašca, stabla i cveteke u svim tehnikama naletjeli i na slikara, pa se, naravno, upustili u razgovor i kako se onda umjetnik s našim malim napričao toliko da mu je napisao veliku posvetu na izložbeni katalog.

Rabuzinov portret 1970. snimila je Marija Braut, presnimljeno iz monografije

Prošle su otad godine, a mi se samo, na žalost, možemo složiti s Crnkovićevim riječima u Prisjećanja na Ivana Rabuzina u povodu stote godišnjice rođenja:

Valja konstatirati kako mi zapravo nismo još ni dovoljno svjesni šireg značenja i vrijednosti Rabuzinove umjetnosti. On ne samo da je jedan od najznamenitijih slikara svjetske naive i hrvatske moderne umjetnosti nego je i jedan među najvećim lirskim slikarima 20. stoljeća te jedan među najvećim figurativnim slikarima druge polovine tog stoljeća. Ili, kazano drugim riječima: Ne može biti nešto veliko unutar jedne grupacije, pokreta ili u okviru nacionalnih granica a da ne bude istodobno relevantno u svjetskoj umjetnosti.

Slikovnica Pod Gupčevom lipom s tekstom Gustava Krkleca, koju je ilustrirao Ivan Rabuzin iz naše kućne knjižnice

Slikovnica Sunčanin cvijet u izdanju Mladosti s tekstom Ante Gardaša i ilustracijama Ivana Rabuzina iz naše kućne knjižnice

Vladimir Crnković, sad već u mirovini, biografski je strukovno povjesničar umjetnosti, likovni kritičar i teoretičar, ekspert za naivu i muzealac, dugogodišnji uspješni ravnatelj Hrvatskoga muzeja naivne umjetnosti (2003.-2014.) te obnašatelj mnogih uglednih stručnih dužnosti u svijetu. Pisac je tridesetak monografija, monografskih kataloga i knjiga, te urednik, koautor i/ili komentator još dvadesetak knjiga. Autor je brojnih samostalnih i skupnih, monografskih, retrospektivnih i kritičkih izložaba priređenih u Hrvatskoj, Italiji, Njemačkoj, Srbiji, Švicarskoj, Japanu i Sjedinjenim Američkim Državama. U akribijskoj studiji – monografskim pristupom i praćenjem vrlo zanimljiva umjetnikova životnoga puta – interpretira genezu i osebujnost poetike, uz vrhunsko kvalificirano vrednovanje cjelokupnoga Rabuzinova djela.

Crnković uz Kolaž memoarskih zapisa popraćen fragmentima tekstova o Rabuzinovoj umjetnosti što sam ih ispisivao tijekom naše iznimno uspješne 40-godišnje suradnje donosi i vrijednu dokumentaciju odnosno Izbor iz popisa Rabuzinovih izložaba i bibliografije, a monografija nije propustila i vrijedan indeks imena. Urednica Božica Pažur osobitom vrijednošću knjige ističe moderan dizajn glasovitog Borisa Ljubičića, koji slijedi Rabuzinovu poetiku. Monografija sadrži 26 reproduciranih umjetnina Ivana Rabuzina, od kojih 23 u koloru, a 3 crno-bijele, te 6 fotoportreta. Zaključuje:

Duplerica iz knjige s reprodukcijom Rabuzinove slike

Monografska knjiga Hommage à Rabuzin prvi je dostojanstveni rezultat šire zasnovanog umjetničkog i nakladničkog projekta Kajkavskoga spravišča, društva za širenje i unapređivanje znanosti i umjetnosti iz Zagreba, pod radnim nazivom „Sto stranica za sto godina Ivana Rabuzina“. Taj će projekt nadrastajući početni opseg svoga naziva, biti primjereno nastavljen u ovogodišnjoj produkciji na stranicama časopisa za književnost, umjetnost, kulturu Kaj – koji već 54. godište redovito izlazi u Zagrebu, upravo u nakladi Kajkavskoga spravišča. Umjetnički velikan Ivan Rabuzin bio je ugledni član te kulturno-znanstvene udruge još od njenih početaka i suradnik časopisa Kaj od 1973. – objavivši u monografskom izdanju o novomarofskom području (br. 4-5/1973, i separatu) svoje prve i začudne pjesničko-prozne zabilježbe „Zapisi o nenaslikanim slikama – Rabuzin o sebi“. Time je u hrvatskoj kulturološkoj javnosti potvrđena, među ostalim, rijetka Rabuzinova sposobnost interpretacije/tumačenja vlastita djela, ali i likovnosti svoga doba.

Uvjerena sam ne samo svog doba. Iako smo, za razliku od nekih drugih naših umjetnika kojima ove godine vijek rođenja slavimo brojnim i raskošnim izložbama poput Ede Murtića recimo, kao da je stota obljetnica svake godine, propustili povod i ponovno pred javnost iznijeti Rabuzinove umjetnine. Barem iz vlastitih fundusa. Pogotovo oni koji su to trebali upriličiti po prirodi stvari, primjerice Hrvatski muzej naivne umjetnosti, čija djela, a ondje je najveći broj Rabuzinovih kapitalnih djela, nisu uvrštena ni kao reprodukcije u Hommage à Rabuzin, jer, kako Crnković izrijekom navodi, s tom institucijom nije mogao postići sporazum o uvrštavanju djela u ovaj projekt. Ali, srećom, jest s muzejima i privatnim zbirkama: Muzejom naivne i marginalne umetnosti, Jagodina, Srbija; Muzejom naivne umetnosti Ilijanum, Šid, Srbija; Zbirkom Malogorski, Varaždin; Zbirkom Rabuzin, Ključ; Zbirkom Zander, Njemačka.

20210731 – 20211109

Pripovijetka Bele rukavice iz ciklusa Povečane slike objavljena u Kaju

U najnovijem Kaju, časopisu za književnost, umjetnost i kulturu, broj 2021./1-2, od str. 34. do str. 36. u cjelini Suvremena kajkavska književnost objavljena je pripovijetka Božice Brkan Slika: Bele rukavice (iz ciklusa Povečane slike).

Dio je to kratke kajkavske proze s 15. natječaja časopisa Kaj i Kajkavskoga spravišča. Ocjenjivačko povjerenstvo (dr. sc. Ivo Kalinski, predsjednik, i dr. sc. Božica Pažur) izabralo je radove autora u dvije skupine: u prvoj – Božice Brkan, Denisa Peričića, Željke Cvetković, Marije Drobnjak Posavec, Božene Filipan; u drugoj – Mile Mašić (najmlađe sudonice natječaja, učenice OŠ Ljudevita Gaja Grad Krapina), Žejka Bajze, Aleksandra Horvata, Katarine Zadrije i Ivana Picera.

U istoj cjelini Kaj objavljuje i više tekstova posvećenih 70. rođendanu Božice Jelušić te cjeline Semantičke korelacije, Povijesne teme, Hrvatski književni putopis sa desetak tema te više naslova u cjelini Osvrti, prikazi.

20210929

Kajkavska pripovijetka i putopis u Bogotu B. Brkan u najnovijem Kaju

Kaj, časopis za književnost, umjetnost i kulturu, broj 1-12/2000. objavio je i dva rada Božice Brkan: u Suvremenoj kratkoj kajkavskoj prozi pripovijetku Jaga i Gjuka (str. 14.-18.), a u Hrvatskom književnom putopisu putopis u Bogotu Službeni put u magijski realizam (str. 129.-133.).

20200617

Božica Brkan: Jaga i Gjuka

Božica Brkan: Službeni put u magijski realizam

Božica Brkan: Jaga i Gjuka

Kaj, časopis za književnost, umjetnost i kulturu, Suvremena kratka kajkavska proza, broj 1-12/2000. (str. 14.-18.)
Niko nam ne donaša a ni cveteka. Jela bi z svojega vrčaka donesla. Kak dene mene, tak dene i Gjuke. Tam malo dale. Gda mu negva dojde sveču zapaliti – ne dohadža baš gusto, da je pojne malo bi bome imel svetla – nemre to ne videti i onda se srdi. A kej bum je ja? Pak mu ga nes ja dela. Grobi nam jesu fest blizu, al nes je ja zebirala. Nit se videti nemremo. I da moremo, kak bi se gledeli, prek mojega?

Gda je Jela još znala dojti, vuzput iduč na grob svojemu jel komu na sprevod, navek bi se naplakala do mile vole: Kej vam je toga trebalo, kej? Morti ste si još, bedaki, mogli poživeti, morti se i zajeno doživeti? A ne je baš bilo za plakati, kej bi si ludi mogli misliti? I mi tu de jesmo. Nesem si ni sama mislila da bi nas tak blizu pospravili. Mene z mojem, mam vuž negve, da bu negve sestre ležeše rediti obedva grobe, a nega v grob od negve. Negva je još živa, al se je na spomenik mam primetnula.

I Gjuka se je plakal gda je čul kak je Škodu z nami sedmak zemlel. Na mestu. Kej sem imela, ni trist let, moj koje leto više. Svedokov ne bilo. A i da je, kej bi mogli povedati, da ne ni pogledel jel sme prek pruge, da smo se svadili? Došel je odnekud de mu je neko rekel kak me je videl na biciklini z Gjuku i mam je štel zeznati kej je to. Priznala sem mu mam, kej bum, da ne to bilo ni prvi put i ne jemput. A on je štel znati zakej baš z Gjuku. Kej me ne baš on baš Gjuke preotel i kej mu nes govorila kak mi je žnem lepo kak mi nigda tak ne bilo? Jedino to kej nesmo dece imeli. To mi ne ni zamerjal. Tak je, kak je.

Pobral me je v Škodu i naj ga pelam da mu zajeno povemo, baš oče čuti kak mi to mislimo i zamišlamo gda se vlečemo dogda on ide okolo z Naftu. Štel je znati kej na to ima za povedati Gjukina žena. A gda sem mu rekla da je noseča, poprav je poludel. Ak mi več fali, kej mu nesem povedala, bi posel mam premenil i bil bi mi doma. Još bi i razmel da sem si zebrala pravoga. Al da mi je Gjuka bil prede dost, ne bi se žnem skurvala, ne bi se skurvala ni z… I onda mi je krenul govoriti jenoga po jenoga. De bi si ja mislila da zna za sakojega mojega šoca. I za one z kojemi nes bila neg morti jemput kej ni jemput, tulko da je. Nesem se mogla setiti ni ko mu je to mogel povedati. Ne štel ni poslunuti da, kak smo se on i ja zeli, nesem imela neg Gjuku.
A kej ti ne sejeno, pak sem nega imela i pred tobu, za prvoga muža? I ja sem tebe druga žena, a ženski si, sam si mi povedal, zmej nas dve žene, isto imel kuliko očeš. Kej si nesi tak i mene našel? I zgodneši si neg Gjuka i imel si bogme više ženski neg on i kej bi sad štel?
Mi je rekel: Pa kej bi ti mene povedala da se i ja tak, vuzput, gda idem v dučan, navrnem malo k svoje prve žene?

Nikak se nesmo mogli dospomenuti. Porečkali smo se. I trajalo je to. I negda nanegda mi je rekel naj se zriktam, da nekam pemo. I pobral me je v avuto.

Gda su Gjuku pokapali, su govorili kak se samo složil, plakala bi se da sem mogla. Moj bi mi rekel da naj si prejdem mam prek k nemu leči, kak sem si i za života. Ne on loš, nigda ne dal ni da bi mi ko grbavi prst pokazal. Neg to kej nas je pod vlak zavezel. Zajeno. Tak je zišlo. V desnu je zel kluče, v levu mene za ruku i teraj šta te nema. A ko bi si i mislil da smo se baš vputili sim. Nekoji su potle pripovedali kak nas je štel pod cug, a kej bi? Baš sem mu govorila kak se nema kej zjedati kej ja nega jednak imam rada kak sem ga imela i prede neg sem se Gjuke pak prismeknula. Po istine sem mu povedala da mi je Gjuku bilo nekak žal.

A gda sem to rekla, tekar je poludel. A kej bi rekla, smilel mi se gda se tužil kak mu je doma, kak ne ta negva žena loša, samo kej ima falingu da ju on nema rada. Pa kej si ju zimal? Bole da ga nes to pitala. Ostala je noseča i mislil je kak je baš dobro da si je dete napravil i kak život dale pe po svojem.

Moj to ne štel ni poslušati : Ja žnem nemam niš! A ti!? Kej si to naredila? I još me i v joči glediš? Sem se se nadal da buš rekla kak su ti to primislili, žene sirote same doma.

A kej sad morem? Gda sem povedala Jele, nikomu neg ne, a dugo sem si mislila jel bi i ne reči, zagledela se je vume:
Jago, pak nesi valda? Žena boža! Ste pobedasteli!?
Sem si mislila da neg kej neg smo bili bedasti, kulko smo se imeli rada.
Me je dale gledela: Kej bi ti reči? Kej ja znam? Kak si se vufala? Ja se bome ne bi…
A kej bi je tek na to povedati? Kak sem se i sekej prede toga vufala? Znala je ona, smo bile prve susede. Kulko me je put pokrila. I ona i nejni. Gjukina i moja svadba taman je prešla, ja sem kej mlada sneja došla k negvem, a Jela ze svojem i z malu doselili su se prek plota. Oni su se prinas kartali šnapsa, a gda je Gjuka na nekakve tombole dobil radijo, dohadžali su poslušat v subotu Subotom uvečer, a v nedelu Veselu večer, televizora još ne ni bilo. A mi smo k nem išli navijat gramofon, tancat Aj Ćavela, Ćavela, ja samo tebe volim, znaj. Jela je šivala i navek je prine nekoga bilo. Curička niš nes znala, ko bi me i navčil? Jela me je navčila skuvati čušpajz, a ak je imela, davala mi je švelo za parati i konce pukati. I onda bi mi z reslov zešila fertunček, bluzicu, šosek.

Čistom sem bila zadovolna kej sem se jedva nekak z škole zlekla, a i od svoje, više sem čuvala krave i mlajšu sestru neg kej sem se vučila. Vujci su me zeli k sebe da me buju dali na zanat jel delat i tak sem se z Gjuku skerepila i mam smo se zeli. Deca kej deca. Živeli smo kej bikiči na gmajnu, ne nam bilo ni tak grdo, da on ne moral mam v vojsku iti, nekam k vragu tak dalko da nigdar nes ni bila prinem. Ko bi me pelal? A bome i ko bi mi platil? Od to malo plačice kej sem imela, sem i nemu pošilala, a morala sem nekej davati i negvem. Dobro da nes i svojem. Za cele vojske ne bil doma neg jeno dvaput. Jesmo si pisali, al okoli mene muški, celi čopor obehadža kej cucki oko kuse kej se tira. Taman sem se privčila na muškoga v postele i kej buš? A nes imela ščem drugem kratiti vremene neg po danu na posel iti, dobro da su mi ga i našli, a po noči na Gjuku kak mi fali misliti.

Sem mislila kak tam negde dalko de je ni nemre zeznati. A de ne bi? Morali su mu, če niko, negvi povedati. Gjuka je lepo došel domom, pokazal mi pismo kej mu je neko napisal, ne se ni potpisal, i lepo me nabubal kej vraga. Nes ni bila za drugo. I jeno je vreme se bilo dobro, čak sem i zanesla. I ne znam kej je bilo, doktor je rekel da je to zato kej sem sekak premlada, ostala sem brez deteta. I nekakva me je kej žalost prijela da mi je bilo se sejeno.

A Gjuka je mam posumlal kak valda vužnega imam još nekoga i da sem dete dala v mornare. Ne bilo dana da me ne če čusnul, sad ovak sad onak, sad za ovo sad za ono. To je najmejne kej je mogel. A ja sem se onda na to pak vlekla i z ovem i z onem i ko je več štel. I z tem svojem drugem. Jenu je večer došel i donesel mi je lepe rinčice, nekakov matrijal za suknu, leakril i pergarina za našvavati. Nigdar nes niš od nikoga dobila i valda mi se to svidlo. I rekel je da bi nabolje bilo, ak se slažem, da se mi lepo poberemo. Mene, videti mu je, ne lepo tu de jes, a nemu je žena još pred par let očla k drugomu. Ne fali mu, al bi mu bilo lepše da ga, gda se vrne z terena, doma dočeka i oprano i speglano i skuvano. Morti i do dece dojde, nema on niš protiv. Plača mu je dobra tak da, če ne bi štela, ne bi morala više ni na posel iti, ne ženke lako deske navlačiti i po vručine i po zime. Sekak mi bu bole. Naj si premislim i naj si zeberem.

Gda sem jim povedala, Jela i nejni, bili su mi više neg mater i jotec, rekli su mi kak najbole naj si sama dobrospremislim, da je to moj život i da mi oni niš nemreju povedati, al i da mi čovek lepo veli. Da jesem mlada, da sem se z Gjuku v te par let sega naživela, da se morti tak nekak i doživemo, al i da imam još puno i za živeti.

Dugo sem se spremišlavala, od jenoga do drugoga negvoga terena, kej mi bi bilo bole i tak sem si zebrala toga mojega. Gjuka se je poprav plakal gda sem mu povedala da pem iti proč. Povedal je kak on mene, nikoju neg mene, ima rada, priznal mi je da je i on, kej da to nes znala, samo tak, za probu, spal z drugemi, al više nebu, kej sem i ja nemu kak je i one mene, zanavek prva. I onda smo se zajeno plakali kej dva bedaki, al sejeno sem ja prešla kak sem i nakanila. Povenčali smo se i ne mi, kej bum rekla, bilo grdo. Sprva. Da sem zanesla, još bi bilo bole. Al nekak nes.

Onda sem nekam išla, ne znam više ni kam, kad veto ti Gjuke. Isto na biciklinu. Kam buš prešla, a kam buš ti prešel i reč po reč i eto ti ga na. Odnesla sem Jele šivat, mračilo se, i mam je znala kej je posredi. Ne bogme bilo švelo.

Sem mislila da bumo jemput odspali i gotovo. Al kej, moj je hodil z terena na teren, a Gjuka bi sako malo v noči pokucal na jobluk naš znak.

I sad tak v grobi ležimo i se si mislim da mi pokojni moremo kam, kej bi ja v ovem, a on v onem grobu ležali? I jen i drugi čusiju se na me kej da sem si se sama kriva i na jenem i drugem svetu.

Kaj o zbirci Božice Brkan Nemoj mi to govoriti

Kaj, časopis za književnost, umjetnost i kulturu, broj 5.-6./2019. na str. 144.-147. objavljuje prikaz zbirke pjesama Božice Brkan Nemoj ni to govoriti, Zagreb, 2019. u cjelini Osvrti, prikazi iz pera Đure Vidmarovića – Moslavački kajkavski govori kao literarno štivo Božice Brkan. Prenosimo ga.

20200212

Kaj, sretan 50. rođendan! – Umjesto kave 30. studenoga 2018.

Jedva čekam tematski broj Kaja posvećen njegovoj 50. i istodobno i 45. obljetnici njegova izdavača Kajkavskoga spravišča. Na znanstvenom skupu Pedesetletnica 27. studenoga 2018. u Društvu hrvatskih književnika govornici su tek djelomice izložili najavljene znanstvene i književne teme, od onih kojima se uobičajeno bave (povijesno otkrivajućih poput mr. sc. Ivana Zvonara o Martjanskoj pjesmarici I. (starijoj)ili dr. sc. Borisa Becka o receptu kao središnoj naraciji – Kaj je skuhal Boris Szűtste zagledan u perspektivu kao što je akademik Mlade Obad Šćitarocis prof. dr. sc. Bojanom Bojanić Obad Šćitaroci analizirao dvorce u časopisu Kaj od romantičoga pogleda i njihove vlasnike do propadanja i zanemarivanja), od posve statističkih (dr. sc. Emilija Kovačo kajovkama i kajovcima statistički) do književno kreativnih (tema Zavičaji, naše male Atlantide u kojoj Božica Jelušić, parafrazirajući Veselka Tenžeru, ističe osmoro kajkavskih pjesnika o zavičaju, četvoro klasičara Domjanića, Galovića, Pavićai Dolenca-Dravskogai četvoro modernih Goluba, Jembriha, Petrovićai Brkan), nerijetko stajalištima i posve oprečnih (Jelušić i Kalinski, koji je govorio o poetici modernoga kajakvskog pjesništva).

Različita izdanja Kajkavskoga spravišča / Fotografija Božica Brkan

Dr. sc. Božica Pažur, glavna urednica Kajai nasljednica Kalinskoga i Fišera, nadahnuto je podsjetila na književno i kulturološko nasljeđe Stjepana Draganića, pokretača časopisa Kaj i Kajkavskoga spravišča. Uz to je godio i tekst iz prvoga broja Krležina časopisa Pečat, objavljen i u prvome broju Kaja, a kao i svih tih kajkavskihgodina i danas jednako aktualan knigarski norchaus.

Sadašnja glavna urednica kaja Božica Pažur i nekadašnji glavni urednik ivo Kalinski, potpredsjednik Kajkavskoga spravišča / Fotografija Božica Brkan — Sadašnja glavna urednica Kaja Božica Pažur i nekadašnji glavni urednik Ivo Kalinski, potpredsjednik Kajkavskoga spravišča na Pedesetletnici / Fotografija Božica Brkan

Dvojila sam da možda i ja prigodno reknem koju o malo istraženome moslavačkom kaju, svojoj kekavici, ali to toliko još valja istraživati da tema bolje pripada jezikoslovcu, nađe li se uopće koji zainteresiran za temu. Bliskija mi je, ne samo prigodno, tema o tome koliko su i kako je Kaj i krug oko njega, povremeno širi i prodorniji a povremeno uži, utjecao, zapravo poticao kajkavce da pišu na kajkavskome.

Književnica Božica Jelušić obrazlaže svoje zavičajne Atlantide / Fotografija Božica Brkan

Sama visoko vrednujem poticaj, čak i onda kada bih djelovala u posve drugom smjeru od časopisnih naputaka. Mogla bih se s dr. sc. Mijom Lončarićem složiti o za jezik važnosti godina na osam (!?), jer mi je prigodno zanimljivo kako sam prvoga dana, s datumom Nove godine, kao djevojčica objavila uopće svoj prvi tekst te 1968., godine kada je startao Kaj. Čitala sam isprva časopis za kulturu i prosvjetu, a sada časopis za kulturu, umjetost i književnost, tek povremeno, ne toliko zbog kajkavskoga nego ponajprije tematske brojeve posvećene povijesti kraja, primjerice o Križu, valjda tek osamdesetih, a prve svoje ozbiljne kajkavske pjesme i priče odjednom objavila sam u Stoletnom kolendaru za 1988. u izboru Ive Kalinskog.

Akademik Mladen Obad Šćitaroci o dvorncima / Fotografija Božica Brkan

Dugo sam prije toga, barem, 15-tak godina, bila pjesnikinja jedne kajkavske pjesme zahvalnice (Poznanovec, danas Bedekovčina!), a potom i slučajno prve, dugo jedne svoje kajkavske zbirke pjesama, Vetrenice…Što sam se više udubljivala, to sam Kaji njegova druga izdanja radoznalije čitala – unatrag. Dobivao je na vrijednosti!

Još uvijek otkrivam teme, naslove i autore koji su mi zanimljivi i izvan vremena objave. Zanima me da vidim što i kako pišu, tko, ali i da rješavam dvojbe npr. o načinu (vlastitoga) pisanja, tu i tamo ponešto, primjerice sjećanja o hrani u zavičaju da se riječi ne zagube, zaborave, pripovijetke, da doznam i pošaljem na natječaje za poeziju, kratku prozu, putopise…

Zahvalna smo Kaju i meštrima Joži Skokui Miroslavu Šicelušto su, takoreći i bez knjige, u svoje ugledne antologije uvrstili i moje pjesme i pripovijetke, što sam se preko tekstova zbližila s autorima koji svakome mogu biti uzor – od dviju imenjakinja Jelušići Pažur, Golubom, Fišerom, Kovačem…

I kuharski je recept Borisu Becku vrijedna povijesna i kulturna činjenica / Fotografija Božica Brkan

Da nisam išla s kajkavcima iz Ilice na izlete po kajkavskim krajevima, poznavala bih možda Veliki Tabor, Miljanu i još pokoji dvorac, ali unatoč novinarskoj sudbini nikad ne bih s čudesnim vodičima sučlanovima iz Kajkavskoga spraviščaupoznala još jedva, ali zaista žive male ruševne dvorce, umjetnine i slično. Bolje od ikoje turističke agencije!

Kaki da kajkavsko slavlje prođe bez Dunje Knebl i "ti si meni po sredini srca kak črleni jabuki koščica" / Fotografija Božica Brkan — Kako da kajkavsko slavlje prođe bez Dunje Knebl i “ti si meni po sredini srca kak črleni jabuki koščica” / Fotografija Božica Brkan

Da i ne spominjem predstavljanje Kajkavske čitanke Božice Brkan (Skok, Kovač, Pažur). s izložbom dizajnera Jenija Vukelića (Marija Roščić Paro). Da i ne spominjem čeprkanje po zavičajnim govorima, neistraženim idiomima ne samo kajkavskoga, hodanja i druženja s drugim kajkavcima na drugim književnim susretima, predstavljanjima rječnika i zavičajnica sve do skupova za najmlađe poput nedavne već 26. Kajkavijade na kojoj je Društvo Naša djeca okupilo mnoštvo djece iz sedam kajkavskih županija, pa i Zagrebačke s mojim malenim Križanima.

Ivan Zvonar otkriva nam vlastitu književnu povijesnu baštinu / Fotografija Božica Brkan

Mnogo toga zanimljivo i moćno da mi je povremeno žao kad pomislim da su Kaj i Kajkavsko spravišče možda i nenadoknadivo – djelomice i zbog načina financiranja, sve manje novca pa i različitih način mecenstava, podšprajcanja kako kaže B. Pažur!) – propustili priliku biti krov ispod kojeg se okuplja najbolje kajkavsko. Ali zato nesumnjivo i većinu i znanstvenih i književnih događaja, objavljenih naslova knjiga i časopisa, internetskih stranica, soareja i salona i sličnoga mogu donekle i dalje smatrati svojom potomčadi, djecom.

Kajovci i kajovke u statistici Emilije Kovač / Fotografija Božica Brkan

Što će kajkavci bivati manje koncentrirani (samo) na vlastite kampanilizme, pa i kule bjelokosne vlastitih poetika, zemljopisa i interesa, to će naš KAJ – ne onaj u frazi slatki naš kajnego dijalekt u okviru hrvatskoga, i kaj-jezik, i kaj-časopis – biti snažniji i utjecajniji. Ne samo mjereno brojem udruga, listom zaštićene nematerijalne baštine, pjesničkih susreta, objavljenih naslova, koncentriranih i predanih dijalektologa i tome slično, nego i intelektualnom i kreativnom zaljubljenošću i radoznalošću. Bit će i inspirativniji. I življi!

Živel sto let!

20181116 – 20181124 – 20181126 – 20181130

Priča «Pax aeternum» Božice Brkan u časopisu Kaj

Kaj objavio kritiku Umrežene Lade Žigo Španić

S naslovom Literarne priče s novinarskim šarmom iz pera književnice, književne kritičarke i novinarke Lade Žigo Španić časopis za književnost, umjetnost i kulturu Kaj (glavna i odgovorna urednica Božica Pažur), broj 5.-6. za 2017. na str. 156. i 157. objavljuje kritiku zbirke priča Umrežena Božica Brkan (Acumen, 2017.). Uz drugo, Žigo Španić piše:

“Zbirka kratkih priča na štokavskom Umrežena literarno opisuje dvije vrste umreženosti – umreženost na društvenim mrežama i unutarnju mrežu ljudske samoće, koja postaje sve gušća u vremenu otuđenja. U toj unutarnjoj mreži, koju pojedinci nikako ne uspijevaju rasplesti, događaju se samoća, nerazumijevanje drugog bića, tjeskoba, no Božica Brkan piše uzbudljivo čak i kada se ne događa ništa. Na primjer, u priči Vrata žena kuca na vrata nesuđenoga partnera, pa sjeda, pa uzdiše, pa iščekuje, pa se spušta niza stube, pa se vraća… no ponavljanje istih radnji puno je ritma i drame, iako vrata nitko ne otvara i iako je kraj priče poput početka. Žena ostaje u vlastitom krugu neuroze, no svejedno, dok čitamo priču, marljivo pratimo svaki njezin potez – naizgled nevažni trenuci mikrosvijeta prerastaju u mali triler samoće. U priči Stabla on i ona (a svatko iz svoje perspektive) u mislima okrivljuju jedno drugo što su se razdvojili, iako žive u istom prostoru koji ih prisilno zbližava. Žive svatko u svom svijetu – on je znanstveni tip, prizemljen, proučava i iscrtava obiteljsko stablo, dok je ona poetski tip te s balkona gleda u pravo stablo i sluša disanje života. On se bavi mrtvim stablom, ona živim. Svatko ima svoje stablo, ona su posve različita, ali jedno stablo ne bi opstalo bez drugog – njegova preciznost nju nervira i rađa joj neutaživu žeđ za slobodom, a njezina apstraktna ćud njega sili da se uživi u konkretne stvari. Tako se na čudan način dva stabla ipak prepliću, pa priča završava zagonetnom sintezom dvaju oprečnih svjetova. Mnoge priče Božice Brkan, iako se događaju mahom u običnoj svakodnevici, završavaju u literarnim rebusima, pa bio to čudan pijetao koji kukuriče usred grada, a da nije viđen (u priči Pevček) ili mitski letač, kojega sanja bezvoljni čovjek željan tišine (u priči Letač).

Kada piše o društvenim mrežama, Božica Brkan uspješno miješa sarkazam i misterij. U priči Post s onoga svijeta žena stalno dobiva poruku mrtve prijateljice, koju se od straha ne usuđuje otvoriti, ne znajući radi li se o informacijskom kaosu ili o nekom predskazanju. U toj priči u virtualnom svijetu pomiču se granice između točnosti i pogreške, znanja i neznanja, istine i zablude, pa i života i smrti. Ne zna se više je li program u našoj vlasti ili je on zavladao nama, odnosno oživio kao organizam s vlastitom voljom, pa se ova intrigantna priča postupno razvija u fantastiku, ponegdje čak i s elementima horora.

U priči Severina čita moju knjigu pripovjedačica šalje poruku zvijezdi da prošeta s njezinom knjigom, da ju reklamira, ni sama ne vjerujući u rezultat svoje pustolovine. No, začudo, Seve odgovara da bi rado knjigu pročitala, pa šalje komentar i spisateljica naglo iz anonimnosti ulazi u brzopleti svijet slave, u kojem su se izbezumili povodljivi čitatelji i proračunati izdavači. Ovo je primjer sarkastične, odnosno groteskne priče, jer Božica Brkan u njoj ispisuje i tragiku pomućenoga tržišta, na kojem se miješaju književnost i estrada, duboka iskrenost i opća površnost dok pisac iščekuje hoće li ga dodirnuti ruka slučaja ili povući nečija dobra volja.

Ma koliko god bile duboko literarne i slojevite, i svakodnevne i neodređene, priče Božice Brkan u knjizi Umrežena pisane su novinarskom lakoćom (rečenice su kratke, čitljive, povezane), što znači da ova suptilna autorica u svakom trenutku razmišlja i o čitanju, ne samo o pisanju. Izvrsno uspijeva od ljudske dosade napraviti zanimljivu priču, što doista nije lako. A to je, prije svega, postigla svojim stilom – emotivnim, ali i zaigranim rečenicama uvlači nas u priču poput usisivača, sve dok nas posve ne usisa. A onda nam ostaju dojmovi koji se pretvaraju u žive slike – njezine likove vidimo pred sobom, kao da su oko nas. Njezine priče, iako su samotnjačke, šetaju ulicama, kreću se po firmama, borave u kafićima. Bude li koji čitatelj knjige Umrežena čuo u kafiću Sevinu pjesmu, svakako će se sjetiti autoričine priče Severina čita moju knjigu. Tako će se književna priča pokazati ipak dojmljivijom od estradne pjesme.”