Oznaka: katarina Brkić

Andrle (potrgani predmeti), bantuvati (buniti, uznemiravati), čekmež (pećnica), gvanter (ležište za vinske bačve), kezme (ni prase ni svinja), lunjek (poklopac na šteclu), prcmati (peći, pržiti)… tek su neke od riječi na koje zacijelo ne bih ni naišla da se nisam udubila u knjižicu Kak’ su negda pripovedali i divanili v Ilove Ivana Masneca (Vlastita naklada, Kutina 2021.). Na samo 72 stranice manjega formata više je od 4300 riječi, a pravo bogatstvo i za moj desetljećima moslavački kajkavski rječnik s višestruko više, već i objavljenih riječi te fraza, sada na otprilike 700 kartica. Napokon da i ja mogu nekoga i nešto ozbiljnije citirati. Masnec kao svoju literaturu navodi knjigu Katarine Brkić Spod zemle tragi, Ogranak MH Kutina, 2017.  i tekst Đure Vidmarovića Moja kajkaviana, Poetica kajkaviana de pagus Ilova A.D. 1976 .

Ilovski sam i sama uvela u svoj kajkavski rječnik u Kajkavsku čitanku Božice Brkan, 2012. posredstvom Đure Vidmarovića, kojem je zavičajni govor, budući da je ondje odrastao u djetinjstvu, inače rođen preko Ilove, nasuprot, u prvome slavonskom selu Piljenicama. U uvodu Masnecove knjige Vidmarović ističe potrebu ozbiljnog proučavanja moslavačke kajkavštine izražene osim u kaju, u ke mojega Okešinca uz Česmu u zapadnom dijelu Moslavine i keja u Ilovi, najistočnijem dijelu Moslavine. Objašnjava i povijesne razloge zašto je raspadom Vojne krajine rijeka Ilova postala granicom ne samo Moslavine i Slavonije nego i kajkavskoga i štokavskoga narječja.

U svome rijetkom od kajkavskih tekstova Vidmarović oživljava razgovor unuke Blaže, bake Mare, susjede Kate i djeda Mateca iz sedamdesetih, a Masnec opisuje kako nas godine života često vraćaju o prošlost, posebice u vrijeme kada su, prije 2000., živjeli oni koji su pripovedali  i divanili rječnikom zapisanim u knjizi. Iako je to kejkavski idiom, osjetio je, piše, ljudsku toplinu i ljepotu jezika kojim su govorili u Ilovi, gdje je rođen 1948. i gdje je živio idućih 20 godina.

Osnovnu školu i gimnaziju Ivan Masnec završio je u Kutini, a studij pedagogije na Pedagoškoj akademiji i Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Potom je 10 godina radio u osnovnoj školi, pa 12 godina u srednjoj školi i 20 godina u Hrvatskom zavodu za zapošljavanje. U mirovinu je otišao 2013. godine i mogao se posvetiti i drugim svojim interesima. U knjizi se prisjeća kako su učitelji ispravljali govor djece u ispravan i udaljavali ih od arhaičnog izražaja – mi neki se danas utaman borimo za uvođenje u škole zavičajnih govora kao izborni predmet ili uz školski program objavljujemo multimedijalno i svoje lokalne kajkavske rječnike – što je utjecalo, priznaje, i na to da i danas njegov izričaj starih riječi nije onako jednostavan i topao kako su divanili i pripovedali nekada u Ilovi. Piše:

Mnogobrojni susreti s mještanima u proteklih četrdesetak godina naveli su ga na zapisivanje riječi… Osim brojnih fotografija koje su mu žitelji Ilove dali na uvid i mnogo već sakupljenih riječi, primjerice i špicnameta, odlučio je da najprije napiše knjižicu o povijesti sela do šezdesetih godina prošlog stoljeća s naslovom Ilova, selo moje 2003. godine, a onda je odlučio da riječi koje je sakupio ne odu u zaborav već da ih dalje sakuplja i objavi u novoj knjižici kao rječnik svoje Ilove da se ne zaboravi kako je nekada bilo u njoj.

Nakon prve knjižice mnogo mu se ljudi javljalo s novim fotografijama i novim podacima i stoga je uz rječnik uvrstio i slikovni dio o prošlosti Ilove, posebice o školi. Opisuje i kako se iznenađivao kad mlađi ne bi razumjeli kada bi rekao nešto po starinski, primjerice kad je rekao da je nekoga zestal vramen Masneca. Pokraj Masneca. To ga je još više uvjerilo da mora napisati ovu knjižicu. Također i što je često bio lijepo ugošćen bilo na čijoj lesi ili u dvorištu jedne bake koja je ugostila i još nekoliko svojih vršnjakinja. Kada im je rekao da bi htio pripovedati  starinski, domaćica mu je odgovorila: Nečem ja pripovedati po starinski, ja očem pripovedati moderno ko moj nuk. Ipak je imao slušati i bilježiti razgovor i riječi, pa se prisjeća kako je jedna omotane noge rekla da joj se noga vrazila. Zaključuje:

Nakon tolikih godina prikupljanja riječi, odlučio sam to i pokazati nekim ljudima u selu, a onda su se počeli javljati i oni ljudi koji su i sami kod kuće bilježili stare riječi i rado su ih dali za objavu u ovoj knjižici. Sakupljeno je preko 4300 riječi. Svima njima sam neizmjerno zahvalan.

Ovom knjižicom, koju budućim generacijama Masnec ostavlja kao dokument vremena kako se nekada živjelo u njegovoj rodnoj Ilovi za koju ga vežu mnoga sjećanja i doživljaji u prošlosti, izražava zahvalnost i sjećanje na kazivače i vlasnike fotodokumentacije od kojih mnogi više nisu živi: Marija Baltorić, Milan Baltorić, Marica Belinić, Kata Bolarić, Franjo Božić, Marija Fudurić, Mladen Fudurić, Mara Grđan, Milka Grđan, Marija Heđevir, Katica Hranitelj, Mijo Hranitelj, Marija Hubak (Lisek), Vladimir Jančar, Juraj Jagušt, Davorko Mikulić, Renulfo Mioni, Marija Novak, Marija Pasarić (Božić), Zvonko Petreković, Marija Podhraški (Pulek), Marija Sabolović, Kata Smolić, Marija Tomić, Franjo Turkalj, Ivan Utović, Marija Utović, Joško Varga, Đuro Vidmarović i Marija Žepanec.

Na kraju prenosim pogovor Ivana Masneca na njegovu zavičajnom govoru:

Potlem sega

Ovo kej bum napisal, morti ne bute si razmeli. Na pisanje ove knižice povleklo me sečanje na dane kad sem bil mali i kad su negdar ovak pripovedali i divanili. U to vreme ne bilo televizora. Sečam se da su susedi sake srede kupovali nove nastavke romanov Marije Jurić Zagorke ”Grička veštica” i čitali na večer. Zutra bi k nam došel sused i pripovedal kej su prečitali. Kak mali dečec sem u zapečku čučal i slušal kak je sused pripovedal i onda su se potlem divanili o poslima koje buju zutra delali.

Na selu se moralo puno delati na polu. Sečam se kak se šenica žnela i kak su v selu bili i bogatejši gazde kojima su šenicu žele obiteli koje nesu imeli pole i tak su zarađivali za preraniti brojnu obitel. I ja sem slagal povresla kojim su se vezali snopi šenice. Snope su slagali na polu u križe dok ne pokosiju celo pole. Šenicu su s pola vozili kolima, na vozu, koje su vlekli kojni ili voli. Po tem se čekalo da dojde dreš da se šenica ovrši. Negdar se moralo dugo čekati dreš jer ih ne bilo puno a i radi tega kej su kod bogatejši gazdi vršili i više den.

Negdar su zime bile drukčeše. Bilo je puno snega i ne bilo asfalta kak denes. Put su čistili drvenom ralicom kak slovo A koju su vlekli kojni ili voli. Deca su privezala svoje drvene sanice za ralicu i tak su se sankali kroz celo selo. Najlepše je bilo kad nesmo išli v školu pa smo svojim drvenim sanicami prek pola prtili sneg do velkog brega gde smo se celi den sankali. Pred noć smo došli domom mokri, premrzli i gladni. Grejali noge i ruke uz peć, a čižme i čarape smo sušili uz otprti čekmež.

U selu je bil samo jeden dućan pri Blazinu. Od dućana prek puta bila je strma steza na stari put na koje smo se sklizali i sankali i puno put došli doma podrapanog tura.

V selu su navek znali reči da su ludi oko cirkve i dućana gorenci a oni koji su od škole prema Ilove dolenci. V Ilove je škola od 1861. leta v koju sem i ja išel. Bila je to stara škola z jednom učionicom bliže putu pred kojom je bil ograđeni vrčak u kojem je učitelka sadila cvetje. U dvorišču je bil veliki natkriti bunar uz koji je bila jedna stara ruška. Denešna škola napravlena je na negdašnem školskom vrtu. Stara škola je zrušena. Tu je sada mali park. Selo je imelo i osnovnu školu do osmeg razreda se do 1960. Škola je bila i u zadružnom domu u sredine sela. U selu je bilo i DVD od 1894. godine s vatrogasnicom z drvenim tornjom. Denes je to birtija ili kak vele moderno, kafić.

Kak deca smo se veselili kad je bil kram pri cirkve gde je bilo puno ludi sa svoji gosti na meše, a potlem se igralo pevano kolo ”Okren, okreni se moje kolo malo” u kojem su bile cure, dečki, žene i muži i zavijali ga i vodili oko cirkve, a potlem su se kupovala čisla i licitarska srca spod šatre licitarke Pavlović z Kutenje. Tu bi koji dečko skrivečki kupil velko licitarsko srce koje je dal curi koja mu se zdopala. Na takov način dali su do znajna da se vole i da se buju ženili.

Ne selo bilo tak zaostalo kak su negdašne vlasti mislile. Selo je imelo i stanicu za vlak na štreke Zagreb – Novska. Kroz selo je bil i put kojim su vozili autobusi na autoput za Zagreb.

Dece je bilo najlepše v leto kad su se šmurati se na Ilove spod drvenog mosta ili na jednom od polaja. Dok su se deca šmurala ludi su vadili pesek, vozili ga i prodavali na Kutenje ili v selu. Kirijali su pesek u peskari koje su vlekli kojni. Tega više ne.

Ovo malo kej sem napisal je zato da se ne pozabi kak je to bilo v Ilove i kak su negdar divanili i pripovedali. Ostala su samo sečanja na negdašne vreme v moje rodne Ilove.  

Srećom, sjećanja su ostala zabilježena i nama koji nismo iz Ilove, a koje bi iz različitih razloga mogla zanimati. Šteta što tu vrijednu knjižicu nije za objavu odabrao i neki izdavač nego je autor morao pribjeći vlastitoj nakladi.

20220318