Katarina Zadrija – Božica Brkan

U Vrbovcu predstavljena knjiga „Umjesto kave“ Božice Brkan

Deveti listopada 2024. ostat će zapamćen po predstavljanju knjige “Umjesto kave” književnice Božica Brkan, koju je autorica izvrsno predstavila. Po ležernom razgovoru u kojem smo pretepli puno toga. O književnosti, o wonna be književnosti, o relevantnosti književnih natječaja koje organiziraju grupe na društvenim mrežama. Znate ono, neki tamo prijatelj Vam šalje u inbox: ” please, glasaj na ovoj stranici za mene, možda dobijem nagradu”. Čak smo se dotakli i pismenosti, pogotovo elektronske, današnjih poljoprivrednika. Sve u svemu bila je to zanimljiva večer. Uz svestranu osobu kakva je naša jučerašnja gošća, zabava je uvijek zagarantirana. Prenosim post s Facebooka Katarine Zadrije koja je s Udrugom Osebunjek organizirala još jedno predstavljanje knjige Božice Brkan u narodnoj knjižnici Vrbovec, na čemu srdačno zahvaljujem.

Udruga Osebunjek poziva na predstavljanje knjige “Umjesto kave” autorice Božice Brkan. Što možemo očekivati? Razgovor o koristi i/ili štetnostima blogova i društvenih mreža, o temama obrađenim u knjizi. Knjiga se sastoji od osamdeset odabranih blogova koje autorica Božica Brkan piše na svom blogu “Umjesto kave” Teme blogova su različite, najčešće kulturne, teme za koje službeni tisak nije našao mjesta ni minuta u svojim vijestima. Emilija Kovač, književna kritičarka o knjizi u “Kolu” MH:

“Knjiga Umjesto kave Božice Brkan sastavljena je od 80 tekstova/izabranih od ukupno njih 400-tinjak objavljivanih na autoričinoj internetskoj stranici www.bozicabrkan.com u razdoblju od 2016. do 2023. godine. Tekstovi su tematski heterogeni, nastali iz želje da se ostavi trag o trenucima koji su, po osjećaju autorice, vrijedni pamćenja, koliko god bili, recimo eufemizmom, diskretni, barem s obzirom na detalj koji ona akcentira. Iz činjenice da se radi o događajima koji (često nažalost) nisu od znatnijeg medijskog interesa i neće, barem ne iz perspektive iz koje ih razmatra BB, naići na kakav zamjetniji odaziv, autorica ih označuje kao »neteme«.”

O predstavljanju su izvijestili Radio Vrbovec i Prigorski.hr za koji je kolega Dragan Vicković pripremio

Intervju Božica Brkan u Vrbovcu predstavila knjigu „Umjesto kave“

INTERVJU Božica Brkan u Vrbovcu predstavila knjigu „Umjesto kave“

Božica Brkan, književnica i novinarska, urednica, kolumnistica i blogerica predstavila je u Narodnoj knjižnici u Vrbovcu uknjiženi blogovi „Umjesto kave“. Riječ je o netemama 2016.-2023. koju je izdalo Društvo hrvatskih književnika.

Ta knjiga, poslije dosad objavljenih sedam zbirki poezije, pet romana, tri knjige feljtona, dvije zbirke priča, ne računajući pedesetak monografskih kuharica i brojne ljubiće, na uknjiženih 260 stranica donosi 80 tekstova o književnosti i kulturi odabranih s autoričine web stranice među umalo objavljenih 500 tekstova. Bio je to povod razgovoru s književnicom, koja je većinu svojih knjiga već predstavila Vrbovčanima.

Jedna od omiljenih i čestih vrsta s interneta i društvenih mreža, prema najjednostavnijem tumačenju u Školskom rječniku hrvatskoga jezika primjerice, svojevrsni mrežni dnevnik. objavljivati blog Oblizeki o gastrofenomenima, jer me tjera i newsletter, a kako sam otišla iz tiskanog novinarstva, gdje sam bila ustaljena kolumnica i urednica, nedostajao mi je medij na kojem bih mogla iznositi svoje stavove, počela sam pisati povremeni blog o različitim temama, uglavnom u mainstream medijima zapostavljenima. Pišem o knjigama, izložbama, događajima, jeziku a posebice kajkavskome, ljudima koji zaslužuju da javnost o njima zna više.

Odabirem različite dužine i različite vrste od vijesti, pjesme, pisma, kritike, intervjua do eseja. Iz različitih perspektiva. Kao čovjek desetljećima u medijima, poštujem zakonitosti medija, pa na blogu ilustriram tekst autorskih fotografijama te rado dodajem linkove na srodne, posebice vlastite sadržaje, a u knjizi sam sve to izostavila i prilagodila se elegantnoj, ograničenoj formi male knjige i papiru.

Vrlo sam zadovoljna što mi je urednik Ivica Matičević rekao da je materijal odabrao jer mu je zanimljiv i jer u knjižnici koja traje od 1908. – moja je knjiga 269.! – nije bilo takve knjige. Komplimentom sam shvatila i što se uz moje blogojavljanje, kako naziva to moje pisanje, pozvao na Cihlar Nehajeva i njegovo poimanje narodne a moderne književnosti. Ako stvarno danas svaka baba ima Facebook, nije svaki post književnost. Knjiga je objavljena prije otprilike pola godine.

Što kaže kritika?

Mislim da su neki još zbunjeni i rado bi knjigu ocijenili novinarskom a ne književnom, ali su dosad objavljene kritike vrlo blagonaklone od prve recenzije objavljene u knjizi kao pogovor Ivana Brezaka Brkan. Umjesto algoritma: imaju li blogovi smisla u 2024.?
Ljerka Car Matutinović u Vijencu, Emilija Kovač u Kolu, Sandra Pocrnić Mlakar o odnosu novinarstva i književnosti na webu ipak uspijeva čitati više čitatelja. Knjiga će, nadam se, uključiti i nove čitatelje- Ne vjerujem lajkovima ni hejtovim, ali uvijek se nadate čitateljima koji razumiju ono o čemu ste pisali i pogotovo ako imaju iskren stav.

Kako ocjenjujete hrvatsku književnost na Internetu?

Na Internetu se književnost ne razlikuje mnogo od bilo kojega drugog područja, od plemena do blogera i influencera. Rado ističem kako sam multimedijalno orijentirana, pa i u književnosti – od papira, radija do Interneta, uključujući i društvene mreže (od Facebooka, Instagrama, nekad Twittera danas X sa samo 140 znakova, čak TikToka Ili Youtuba!) i adaptacija na film i TV. Kao i svuda, ima i dobroga i lošega te, kao i uopće u društvu, sve više nedostaje kriterija. Mislim da se književni teoretičari i kritičari iz Gutenbergove galaksije još nisu dovoljno iskoračili u Muskovu ili ne znam kako bih nazvala galaksiju e-književnost, iako, čujem i vidim, da uočavaju primjerice objavljivanje i nagrađivanje tekstova s mreža te prenošenje različitih e-tekstova u knjige.

Kao što napisa jedan kolega – za spas od virtualnog zaborava. Sve se više, unatoč prevlasti slike, jer slika govori tisuću riječi, uočava i utjecaj na ubrzane i učestale promjene pisanih vrsta, primjerice skraćivanje te trenutačna moda u prozi kratkih priča i u poeziji haiku. Moji blogovi traju koliko traje jutarnja kava, opušten ali zgusnut razgovor.

O čemu pište?

Prije svega o kulturnim temama, preciznije rečeno o netemama koje nemaju mjesta u velikim, medijima.

Hvala, dragi Vrbovčani, na gostoprimstvu!

20241017

Kmukač, treća zbirka kajkavskih pjesama Katarine Zadrije – Umjesto kave 6. listopada 2024.

U Vrbovcu smo 5. listopada 2024. – i uz kmukanje – svečano i zanimljivo predstavili treću zbirku kajkavskih pjesama Katarine Zadrije Kmukač, izdavač Udruga Osebunjek, Vrbovec 2024. Poslije zbirki Povele rouže: kajkavske pjesme, Tonimir, Varaždinske Toplice, 2018. i Narisana misel, Hratski sabor kulture, Zagreb, 2020., najzrelijom dosad procijenila sam je u recenziji objavljenoj u knjizi kao predgovor. Drugi je recenzent Tomislav Ribić i njegova je recenzija Ničemurnost praznega sveta brez kmukača objavljena kao pogovor.

Katarina Zadrija čita naslovnu pjesmu svoje najnovije zbirke (Foto Miljenko Brezak)

Rado napominjem kako je u međuvremenu, između nastanka i objave Kmukača za posve druge pjesme Zadrija postala i nagrađenicom najuglednijega kajkavskog natječaja Dragutin Domjanić u Svetome Ivanu Zelini. Vrlo vrijedan doprinos kajkavskom jeziku i književnosti.

Božica Brkan: Neodoljiv pjev kmukača
Recenzija rukopisa zbirke pjesama Kmukač Katarine Zadrija Zagreb, 23. veljače 2024.

Ako i kad čovjek ima priliku odabrati svoju sudbinu, najčešće odabere opet svoju. Kao u Šumi Striborovoj Ivane Brlić-Mažuranić kada se baka nađe u situaciji da može birati da bude sretna i vječno mlada ili da ostane žalosna sa sinom i snahom, prikrivenom zmijom, kaže kako je njoj draža njezina nesreća nego sva sreća ovoga svijeta. Ako imaš priliku odabrati glas, ma koji na svijetu, najljepši, koji bi odabrao? Glas pjevačice koju voliš, pjev slavuja ili vrapca? Iako kaže kako Bez tičekov, šume kričiju mrzljina. (Mrzljina), ispjevavši Štiglec se pisani v kalu namakal./ Moukre je ove zime koumaj jade piskal./ Bouža souza mu perouti zaljejala./ Popievka mu je v kiesnu jesen vmrla. (Štiglecova soudba), Katarina Zadrija ipak odabire pjev – kmukača. Čak je i cijelu, svoju novu zbirku pjesama naslovila Kmukačem. Tumači to vrstom žabe, lat. Bomnia variegata. Razmišljam je li to onaj sitan i ružan žablji muškić – punkačem su ga zvali u mom selu – koji najljepše pjeva ne kada žabe razvezu prizivajući kišu nego kad se želi pariti. Katarina tumači kako je to žaba koja lijepo pjeva, gotovo serenadu. Voli čistu vodu, zaštitnim se bojama prilagođava okolini te je izvana gotovo neprimjetna, a iznutra, po trbuhu, našarana, gotovo lijepa. Pred istrebljenjem je i zaštićena. Pomišljam i na one ružne začarane krastave žapce iz bajki s hepiendom koji se princezinim poljupcem, neupitnom ljubavlju, pretvaraju ponovno u lijepoga kraljevića. Ali, zašto ne, ako i Cunjek može zazvučati pjesmom: Vu vode se cunjek moči / Pralja mu luga pripravlja / V beljitnicu vodu toči.// Če od cunjka zide balada./ Noute bi ti rada krali / Kak popievaš bi igrali.?

Tomislav Ribić i Božica Brkan, recenzenti treće zbirke Katarine Zadrije (Foto Miljenko Brezak)

Fascinantno je kako je Katarina Zadrija, koja je svoju treću kaj kavsku zbirku pjesama nazvala Kmukačem, uopće propjevala, ohrabrila se pustiti glas. Sudbinom mnogih žena (i) njezina naraštaja, nije to učinila bezbrižno ni kao djevojčica, jedino dijete u obitelji, kada su joj u šestom razredu nagrađivali sastavak; nije uspijevala ni kao djevojka, jer se u rodnoj kući, ne njezinim izborom, podrazumijevalo da se školuje za nešto brzo, korisno i praktično, za trgovkinju; a više od toga ni kad se ubrzo udala nije joj bilo omogućeno u muževljevoj kući. Ne konstatira li u pjesmi Kumice z placa da Zutra bouš išla spat i zutra se digneš. te da Za sreču, sem daješ se, se svoje dane / totu, denes je hora, spi se v grobu.?

Tek pošto su se njih dvoje osamostalili pod vlastitim krovom, Katarina se uz posao doškolovala na Ekonomskom fakultetu smjer Vanjska trgovina te na Višoj školi za sigurnost na radu, pošto su osno- vali svoju tvrtku u kojoj je direktorica i računovođa, izrodivši troje odlično školovane djece i šestoro unučadi, mogla se posvetiti i svojim interesima. Voćnjaku starih sorta voćaka, skupljanju ljekovitoga bilja za čajeve i – lijepoj riječi. I kroz Udrugu Osebunjek.

Fotografija Miljenka Brezaka iz serije Hrvatski književnici – dar za pjesnikinju (Foto Miljenko Brezak)

Uspjela se izboriti za sebe, za svoj glas, pjev. Propjevala je odjed- nom, iz čista mira jednoga dana 2015. napisavši prvu pjesmu, izdvo- jivši – pokazat će se programatski – iz krajolika, iz okruženja Stari zdenec (Selski Zdenec / Do lani je dural / na križanju iza Isuseka… ), koji mnogo toga pamti ali u novome vremenu ga betoniraju jer je voda uvedena u kuće, pači, pa pjesnikinja svejedno moli: Ne daj bogek / da i njim / nešte zatere tak trag. Od 2016. redovito se javlja na lokalnim i nacionalnim literarnim natječajima, a već 2022. Ivan Koprić, Franjo Simić i Irena Habeš Koprić uvrštavaju je među šezdesetoro pjesnika u zbornik Pjesništvo vrbovečkoga kraja / Perlice u sivilu povijesti, str. 350.-353., s pjesmama Narisana misel i Prkos.

„Katarina Zadrija

Rođena je 9. veljače 1964. u Lovrečkoj Velikoj pored Vrbovca. Osnovnu školu pohađala je u Banovu i Vrbovcu. Srednju trgovačku školu završila je 1983. u Vrbovcu. Studirala je ekonomiju. Piše poeziju i prozu na hrvatskom standardnom jeziku te na kajkavskom narječju. Objavila je dvije zbirke poezije Povele rouže: kajkavske pjesme Varaždinske Toplice, 2018., Tonimir, crteži Božica Jelušić) te Narisana misel (Zagreb, 2020., Hrvatski sabor kulture, predgovor Božica Jelušić, fotografije Katarina Zadrija). Priprema treću zbirku kajkavske poezije Kmukač. Sudjeluje na susretima i recitalima na kajkavskom narječju, ali i šire. Pjesme su joj objavljivane i u zbornicima. Objav- ljuje i kratke priče, a u pripremi joj je zbirka desetak pripovijedaka na kajkavskom narječju. Članica je Hrvatskog sabora kulture i Mati ce hrvatske, a osnivačica je (2019.) i predsjednica udruge Osebunjek za očuvanje i promicanje kajkavskog govora i zavičajne kulturne baštine vrbovečkog kraja. Od 2019. organizira recital kajkavske poezije Stara lipa u Vrbovcu s kojeg je objavljeno šest zbornika (2019., 2020., 2021.2022., 2023 i 2024.). „U pjesmama koristi svoj vrbovečki, lokalni kajkavski jezik, s mnogo sačuvanih fraza i idioma, te leksikom koji pomalo iščezava iz rječnika mlađih generacija, miješajući se sa svojevrsnom suburbanom varijantom zagrebačkih, purgerskih obrazaca, pri čemu pokazuje izražen osjećaj i naklonost za očuvanje tradicije, poglavito u jeziku i kolektivnim uspomenama, a potom i u različitoj etno građi, za čije se očuvanje nesebično zalaže.“ (Božica Jelušić, U čast vrbovečkoga k(r)aja, Kaj, br. 3-4/2019., str. 8).“

Kmukač, treća Katarinina i, prema mojoj ocjeni, najzrelija zbirka, nije se zadržala samo na sentimentalnim i utješnim sjećanjima na prošle dane, mladost, drage ljude, ruševne hižice, zarasle živice i na snovima, koji se ionako i ne ostvaruju: Zblouđena bloudim / Scukali su življenje, rastepli senje (Rastepene senje). U pjesmi Kak bajka pje- va: Pod glavu bi vanjkuš z oblouka. / Od mljieka mi nek zrastu mustači / Ljepše je gledeti z daljeka / na preteklost gda kak bajka zrači. Filmski rečeno, od lijepih sličica (Hižicu kak cofek dim za nebe vesi u pjesmi Z demlju otplovi; Znad črljenoga čriepa, triegar po triegar / Veter ja- voru žoutu robaču slači. u pjesmi Pajdaš gda trieba) te općega plana, totala, odabrala je bliže planove i detalje u kojima se mnoge teme pa i etnološke, botaničke i zoološke preciznije uočavaju. Zanimljivo je kako se umjesto za ugodniju gornju, ptičju ili božju, opredijelila za donju, baš žablju perspektivu, za – kmukača. U istoimenoj, naslovnoj pjesmi govori: Ne pametim kmukača več z grabe. / Spominjem se negda je kmukal: kmuk kmuk / potepel se, skril kak mnougi vnuk. / Po mulju još, krešče regeču, žabe.// (…) Kak kmukača morti me se gda zmisle / zbiram rieči noukem veda na radost, / kmukala je, rieči su je v jasle.

Sa svoje šestoro unučadi (Foto Miljenko Brezak)

Pjeva svoju oporuku, svoju ostavinu, svoj osebunjek potomcima – u pjesmi naslovljenoj upravo Oporuka, kaže: Življenje je denes drugačke. / Osebunjek je romantika…– ne odustajući uza sve životne muke i dvojbe od sebe i najsvojijega: Zbiram rieči sebe droptinu miera. Samo na prvi pogled uobičajene domjanićevske i galovićevske, ruralne tempi passati, s poslovičnih tema miloga i romantičnoga panonskoga krajolika sjeverozapadne Hrvatske, kajkavskoga, te riječi koje se, ako već nisu, ubrzano zaboravljaju jer se sve manje koriste, u najnovijoj se knjizi s nekadašnjega usredotočuje na moderan, katkad i urbani život, a često i na neugodne socijalne teme. No pjesme Ka- tarine Zadrije ispunjene su za sva čula: i bojama i oblicima, i zvucima i mirisima. Katkad ugodnima, kao u pjesmi Napitek mladosti: Štikani se stouljnjak na roubu šume prestrl. / Po presušanju mednu je duhu imel. A katkad i neugodnima: Pučem se za lasi z ove kmice. / Se jošče imam za kej pukati? (Pučem se). U pjesmi Lepljina (praznina) kaže: Lepljina, leplječa lepljina./ Ničemurnost praznoga škafa. / Glumišče, kazališče. / Cirkus na pohabani deska….) Nit šekutor več ne razmi/ Misala smisel.// O, Bogek, zake si na križu visel! Ne skreće oči, u nekim pjesmama posve naturalistički zagleda od vouglena črne moje pragišče (V struganju) ili u kola V ljepča gnjili je kroumper (Suharek), ne skreće niti zatvara oči pred ružnim u temeljima kao Stiha, kak očel si, vrni se, / za navek ne dural truli taj prag. (Vrni se) ili sa sviješću o neodrživošću lažnoga sjaja Črljena je skrla jabouka./ Ni glanc več nemre to skriti./ Kak mozel tielu je mouka. (Radost cuka).

Gosti pjesici iz Varaždina, Ivanić Grada…

… Zagreba i drugih mjesta (Foto Miljenko Brezak)

Vapi: Gda zemlja bou naša vmirala? (Lovrencova souza) Iako Vu našem pitoumem kraju/ i v kopanja cvietje imaju. (Vu našem kraju), ona ne odustaje od praiskonske ljepote biofilnoga: Vu šume sem svo- ja, vaša, doma./ Da himnu vam skladan, ne znam kak./ V srcu vam himnu saki dan povedam./ Ja sem drieve, z korenjem vu srcu/ Koud idem z sobu si ga nosim. (Drage moje drievje) No, iako pjesnikinja, ne može se iskorijeniti iz stvarnosti suvremenoga svijeta: Ja čekam špot. Kakva je to pesma / v koje glavnu ulogu ima rima? /A zmisljila se niesi ni miša, ni petelina, / same boug dragi zna kuljike blaga šuma još ima. //Bila sem v šume. / Od svega povedanoga same je trag. / Najmenjša briga je moja rima. / Šuma se plače. I ja ž njou. / Z vuna su same ostavili drieve kak tapetu. // Porušili jagaciju, vmorili dub, / bukvu su prodali za zlatni zub. (Pustač je zapustal) Svakako podsjetiti valja kako i tu pjesmu započinje pitanjem: Kuljike žiru treba da postane veljiki dub?

Makar i bijegom u reakciju djeteta, dohvaća se egzistencijalnoga i esencijalnoga: Spasa iščem kakti fetus / materinom krilu bliže. (Spod tujice). Ne odustaje ni u kom slučaju: Osmouđeni cunjek bura riflja. / Stare škornje gda kefa naglanca./ Radost puči z skritoga culca./ Življenje je prebirana kiklja.(Prebierana kiklja). Ni od svoje, ma i kmu- kačeve pjesme: Još same riječi su ostale z nami / se duge je stranjske, pod laframi. (Poišči rieči).

Ankica i Miroslav Betlehem iz Galovićeva Peteranca večer su ozvučili pjesmama različita kajkavskog izričaja (Foto Miljenko Brezak)

Verse, ma o čemu pjevali, nose joj i rima i ritam. Za zbirku ih je odabrala šezdeset dvije i podijelila u šest sugestivnih cjelina: Iščem srce, Klempave vuha, Meste za zumbula, Gunj ima svietle niti, De je cierkva, Poišči rieči Mnoge od uvrštenih pjesama, navodi, objavljene su, čitane ili nagrađene na nekom od brojnih natječaja na kojima se ogleda posljednjih godina. Radeći na sebi zapravo radi na tekstu, pa sekritičnijom vizurom s poezije širi i na prozu, s kajkavskoga govora rodnoga sela Lovrečka Velika i sela Dulepska u koje se udala te katkad po praktičnoj potrebi, standardnog jezika.

No, Zadrija se ne zadovoljava samo pisanjem u svoja četiri zida nego okuplja istomišljenike s kojima osniva Udrugu Osebunjek njegujući zavičajnu baštinu, ponajprije jezik, ali i ručni rad, primjerice kinč kojega također neće ostaviti neopjevana: Babica moja če glediš me zgora/ rada bi da ne bi me karala. / Luster sem advencki na pešu si veru splela. / Gda mamu, strinu, tecu i vunju sem pitala / kak diela se, ni jena povedati nie znala. // Za kinč sem si luster ovoga adventa zobrala./ Da z graha je bil to saka je rekla. / Na ramu drvenu lanc od graha se del / miljek, ja dalje ne znam, gda sem porasla / moderni nam cajt to je zel. (Babičin luster).

Surađuju i s kolegama iz Dugoga Sela i Ivanić-Grada, organiziraju literarna čitanja i predstavljanja knjiga i književnika, na Radio Vrbovcu održavaju redovitu emisiju kako bi im glas dopro što šire. Uz drugo, osnovali su recital Stara lipa uz koji redovito objavljuju (već šesti!) zbornik okupljajući pjesnike iz cijeloga kajkavskog kruga.

Katarinine pjesme iz zbirke čitali su njezini kolege pjesnici iz Udruge Osebunjek Marija Petrek, Tatjana Kobija i Josip Bešen (Foto Miljenko Brezak)

Mogli bismo se upitati zašto ljudi danas još uopće pišu poeziju? Kako to da im ne dostaju postovi na Facebooku ili poruke u SMS-u ili u Messangeru? Zašto ljudi u zlatnoj dobi poput Katarine Zadrija ne dvojeći o vlastitom amaterizmu i ne uspoređujući se, jednostavno razmišljaju u stihu, o smislu? Ne znam da li je odgovor pravi, jesmo li ga zaista svladali, ali meni se svidio onaj, cijela životna filozofija, u pjesmi Bicikljin: Gda sem se bicikljin vojziti vučila / na tatinem starem Rogu / znad štanjge veljike / nies mogla zahititi nogu.// Spod štanjge sem bila / i rouku do governala proužala.//(…) Gda je jurnul kak tič sem letiela / prenagle zakočila, v koprive zleteila. // Zmisljim se denes si svoji bicikljinov / kej življenje mi je nosile / potrenoga ramena i koljieni. / kak spod štanjge sem se vojzila / do gda noga nie zrasla. // A najtežieše se bile nafčiti / polaku brenzati,/ stati, na vrieme z bicikljina ziti.

Što je dobra kajkavska pjesma 2023.?

U Vrbovcu, u Osnovnoj školi Marija Jurić Zagorka, u petak, 2. lipnja 2023. Udruga Osebunjek organizirala je 5. Recital Stara lipa. Među 132 pjesme 56 autora pristiglih na natječaj ocjenjivački sud(Božica Brkan, prof., književnica i novinarka, predsjednica povjerenstva, te članice Vesna Švarc, prof. i Nikolina Crnčić, dipl. uč.) prema propozicijama procijenio je: dvije ravnopravne prve nagrade – Na Gubaševe stanice je fučkal Snježane Budanec i Rat Ljubice Ribić; dvije ravnopravne druge nagrade – Krug Laure Jagić i Huod Božice Črljenec Sljepčević; dvije ravnopravne treće nagrade – Nebeska lojtra Magdalene Blagec i Džemper Anice Bukovec. Još je deset priznanja otišlo pjesmama Teta Micika i babica čistiju mahune Tomislava Ribića, Gnezdo Tatjane Kobije, Črljena jabuka Dragice Reinholtz, Siromak JuraMarice Urošević, Smierukazi Terezije Flegar, Na akcije Snežane Novotny, Nihalka Štefice Vanjek, Zelena domovina Sare Hižman, Do sudnjega dana Nade Starčević Lopac i Naša močka Ivana Grahovca. Za čitanje je odabrano 30, a za objavu u zborniku 54 pjesme.

Božica Brkan predstavlja zbornik 5. Recitala Stara lipa u Vrbovcu / Foto Miljenko Brezak

Najzanimljivija, najpoticajnija od svega na recitalu bila mi je kratka rasprava o različitim predstavljenim ne samo pjesmama i njihovoj umjetničkoj vrijednosti nego i različitim izričajima (autori iz svih kajkavskih krajeva) te, zatim, o kajkavskom kao dijalektu ili jeziku te treba li na njemu pisati. Jedna od zanimljivijih teza je kolege Željka Funde koji misli da sa svakim recitalom kajkavski ide dolje, među ostalim i zato što su pjesme nedovoljno lektorirane (lektorirali su ih sami autori!), a konferansa recitala i uvodnici u zbornike napisani na standardu. I moj je uvodnik na standardu, pisan da bude polemičan, pa mi nije bilo teško, doduše u manjim krugovima, žustro razmjenjivati često oprečna mišljenja, kao što o sličnim temama raspravljamo (imam iskustvo upravo s Fundom!) na tradicionalnome krapinskom Znanstvenom međunarodnom skupu o kajkavskoj književnosti i kulturi. Dok god raspravljamo, ne prihvaćam zasad da je uzaludno.

Za sjećanje: nagrađenici, ocjenjivači i domaćini / Foto Miljenko Brezak

Vrbovečka mirisna lipa uživo / Foto Miljenko Brezak

Prenosim stoga s pozivom na daljnu razmjenu mišljenja svoj uvodni esej iz zbornika 5. kajkavskoga recitala Stara lipa (nakladnik Udruga Osebunjek, urednica Katarina Zadrija), str. 6.-10.

Urednica Katarina Zadrija predstavlja zbornik / Foto Miljenko Brezak

Božica Brkan
Što je dobra kajkavska pjesma 2023.?
Zapis na marginama ocjenjivanja pjesama pristiglih na natječaj za peti Recital “Stara lipa” Udruge Osebunjek u Vrbovcu

Korice zbornika s kulom i starom lipom kako ih vidi Ivana Žerovnik / presnimljeno

Što je dobra pjesma? Što je dobra kajkavska pjesma 2023. godine? Na ta me je pitanja potaklo zanimljivo žiriranje za najbolje kajkavske pjesme, u kojem smo se nas tri članice ocjenjivačkoga suda osnovnim obrazovanjem profesorice, ali očigledno s različitim životnim i različitim iskustvom čitanja i pisanja te očigledno različitim književnim stavovima i ukusom, također i uvidom u recentnu književnu, ponajprije poetsku scenu (što se piše i objavljuje u časopisima i samostalnim zbirkama te izborima, panoramama i antologijama, zatim na društvenim mrežama, nagrađuje na drugim natječajima…). Bili posrijedi literarni ili paraliterarni razlozi, i tekstovi i ocjenjivačice bili su podjednako zaštićeni šiframa.

Dio uvodnoga eseja Božice Brkan u zborniku / presnimljeno

Jedinstveno smo se otprve složile samo oko dviju pjesama, prvonagrađenih: Na Gubaševe stanice je fučkal Snežane Budanec i Rat Ljubice Ribić. Unatoč tome, pa i sa sviješću koliko je teško biti drugačiji, originalan, svoj, dok umalo svaka ambicioznija kajkavska općina ima natječaj za najbolju kajkavsku liriku, ocjenjujem ovogodišnju Staru lipu kreativnim iskorakom, što je posebice, neovisno o razlikama jesu li amateri ili ozbiljniji i iskusniji pjesnici, uočljivo u poetskoj zrelosti, meštriji nekih autora u odnosu na same sebe. Nadam se da će nekima izdvajanje biti poticajno i za budući rad.

Prvonagrađena Snježana Budanec čita pjesmu Na Gubaševe stanice je fučkal / Foto Miljenko Brezak

Kako ne možeš nego šivati od donesena materijala,sve ostale nagrade naknadni su dogovor, odvagivanje, kompromis, procjene nas dvije po dvije, ne uvijek iste članice žirija. No, ostaje otvorenim nisu li jednakovrijedni rima i slobodan stih, posmodernistički i stil priznatih kajkavskih kanona, zatim teme povijesne, domoljubne, religijske, ljubavne i banalije svakidašnje? Ne možeš ne osjetiti dobar ritam, ne vidjeti zaokruženu osmišljenu sliku izrečenu bilo u četiri ili u četrdeset stihova. Najbolje su, neovisno o anarhiji ukusa i orijentira

Prvonagrađena Ljubica Ribić čita pjesmu Rat / Foto Miljenko Brezak

prošle pjesme-motivi poput Kruga, Huoda, Nebeske lojtre, Gnezda, Nihalke… i pjesme-metafore umetnute u svakidašnje poslove poput Džempera ili čišćenja mahuna. Neprobojne, skladne, zaokružene te pjesme dojmljiva ritma kao izuzetno zanimljiva, u pjesmi Dobrota, potpisana šifrom Čisto srce, Đurđa Vukelić Rožić ponavlja: Jer vsaki od nas na pleči nosi svoju Golgotu.

Mladi kajkavci dolaze: drugonagrađena Laura Jagić čita pjesmu Krug / Miljenko Brezak

O ocjenjivanju/ocjenjivanjima mogla bih napisati ne samo esej, nego i cijelu, vrlo duhovitu, pa i ciničku knjigu o knjigama pjesama, priča ili romanima za nacionalne nagrade, usporedivši ih s ocjenjivanja kulena, salama, vina, slastica… Jedino me, srećom, za razliku od recimo kulena, knjigom još nisi gađali. Teško je dok ne osvijestiš kako je, kao u postavljanju pitanja i očekivanju odgovora, pola toga zadano postavljenim kriterijima, raspisanim natječajem.

Mlade kajkavke dolaze: trećenagrađena Magdalena Blagec / Miljenko Brezak

Prigodno bi bilo, zacijelo misle neki, da esej o kajkavskim pjesmama i napišem na kajkavskom, na kojem sam eseje, čak kad je to bilo i ciljano i o ciljanim temama, pisala samo djelomično i vrlo rijetko, primjerice za blog ili krapinski Znanstveni skup o kajkavkom jeziku i kulturi. No, ova je tema, neovisno o jeziku pisanja opća i uopće vrijedna razmišljanja u vrijeme rekla bih prekomjerne produkcije svakojakih pjesama, postova na društvenim mrežama i zbirki poezije, pisanja mnogo opsežnijeg od čitanja (ma koliko bili brojni, iskamčene lajkove i klikanost ne računam!), a bez kojega, prema mojem ne profesorskom nego pjesničkom i književničkom iskustvu, nema ili rijetko ima dobroga Teksta.

Tomislav Ribić čita pohvaljenu pjesmu Teta micika i babica ćistiju mahune / Foto Miljenko Brezak

Uočila sam zanimljive šifre/lozinke, jer pjesnici, pogotovo koji redovito pjesme šalju na natječaje, znaju kako i ta začudnost skreće pozor na autora, primjerice: Vesmir, Vjerogonja, Džemper (kao i pjesma), Krampus 23, Malerica, Limun i limeta, Kira, Dobrava, Kipec v geldtašlinu, Ceker… do navlakuša kao što su Vrbovec i Vrbovec 13. Još su važniji naslovi pjesama, a meni su se osobito, ne samo zbog toga, učinili zanimljivima atipični za kajkavske: Na Gubaševe stanice je fučkal (Snežana Budanec), Teta Micika i babica čistiju mahune (Tomislav Ribić), Unijski vragi bilderbergi iliti nomen est (Vladimir Šuk), Kmični fasbinderofski kipec (Vladimir Šuk), Selska na trejču (Darko Foder), Reči si zstetoveral budem (Željko Funda), Lajk zavičajni (Davorka Crnčec)…

Da nisam žirirala u ovome natječaju propustila bih njegov zanimljiv jezični dio, meni nove riječi, od kojih–neke za svoj kajkavski rječnik, a neke i za kakav tekst možda – ispisujem ne iz sadašnjice nego iz tuđih prošli vremena, kao svojevrsno konzerviranje vremena i jezika (zato su važna tumačenja, kao i navodi iz kojega idioma potječu!) poput: šteči, špehaš, vudienka, najraj, brščas, samer, rušica, vuletje, otplentavam vuzle… U nekim tekstovima uočljiv je i utjecaj modernoga žargona, poput izraza kak je šljiva. Da ne spominjem učestali, nadam se lapus calami, koliko mi je poznato, nepostojeći u kajkavskom ć. Naišla sam i ne jednom na nekadašnjineologizam Branke Jagić čkomina, vrlo otporan i rasadžen (mogla bi mu se brojiti čestotnost!), jer je zaista lijep, tenaneke nove, poput samina, krasnost…, kojima želim sličnu sudbinu.

Marica Urošević čita pohvaljenu pjesmu Siromak Jura / Foto Miljenko Brezak

S obzirom na teritorijalnu i dobnu raznolikost pristiglih 132 pjesme 56 autora od Biograda na moru do krajnjeg sjevera i od Delnica do Virovitice veseli u pjesničkim tekstovima iskazana raznovrsnost kajkavskih idioma. Zato i jest važan navod o kojem se zavičajnome govoru radi (imamo i primjer žargona, ne jedan: šljiva mi je!). Moglo bi to postati važno za kakav usporedni rječnik (?) s tumačenjem manje poznatih riječi ili pak kajkavski rimarij.
Važno je i autorsko pomlađivanje, koje smo osvijestili tek iza podjele nagrada, otključavši šifre, jer nemamo, kao neki drugi natječaji, nagradu za najmlađega i najstarijega sudionika/sudionicu niti je ona nužna jer, kako se vidi, dob rijetko određuje i kreativnost, ljepotu pjesme. Ali, provjerite u tekstovima: utječu na teme, rječnik, pa i rimarij.

Predlažem organizatoru da razmisli o nagradi, možda i glavnoj, svojevrsnom grad prixu, osim za pjesmu, i za kolekciju pjesmama. Uočila sam, naime, kako su neki autori stjecajem prilika različitim pjesmama sami sebi konkurirali te su ih podijeljene ocjene ocjenjivača na neki način zakinule. Primjer Zviezda Grde v žila i Črljena jabuka; Malerica Pe demači i Na akcije; Krampus 23 Tetka Micika i babica čistiju mahune, Željka preverče senje vu figurice i Hemungi se luftaju na vejami jutra; Souza Smierukazi i Ud rieči se ne živi; Baba Klara Jen den moje babice i Siromak Jura; Dobrava Negda je bila i Naša močka

Za kajkavski uvijek spreman za polemiku: Željko Funda / Foto Miljenko Brezak

Iako su svi očekivali da kao predsjednica ocjenjivačkoga suda neke naizgled nerješive dvojbe presiječem, nisam to činila – radije se priklanjajući kompromisu. U nekom sam se trenutku osjetila usamljenom shvativši da – da sam i sama slala pjesme na ovaj natječaj, vjerojatno ne bi prošle – samo da je pjesama na ocjenjivanju bilo više, čak i bez uvrštavanja u zbornik ostale bi neke egzotičnije, eksperimentalne, po mojoj prosudbi odlične, te sam posegla za izdvojenim mišljenjem. Nema potrebe spominjati držanje štange bliskom mi stilu, stvarnosnoj poeziji, prepoznatljivim izgrađenim autorima, napose nekakvim ljubimcima, u kajkavskoj poeziji nesvakidašnjim postmodernističkim temama i iskazu, krležijanstvu naspram Domjanića ili Galovića itd.:Kipec v geldtašlinu, Vladimir Šuk: Unijski vragi bilderbergi iliti nomen est i Kmični fasbinderofski kipec; Načičkane senje, Darko Foder: Selska na trejču; Vrbovec, Željko Funda: Reči si zstetoveralbudem; Ceker, Davorka Crnčec: lajk zavičajni…

Ivan Grahovec sve je, pa i ocjenjivački sud, raznježio pjesmo Naša močka / Foto Miljenko Brezak

Potaknuta iskustvom, koristim priliku blagotvorno utjecati, posavjetovati potencijalne lovce nagrada na natječajima – od nagrada je katkad važnije i samo sudjelovati! – neka se ne raspituju tko je u žiriju te da ne pišu za ocjenjivače, neka već na idućoj Staroj lipi, primjerice, ne planiraju kako da svoj stil prilagode ovdje spomenutima, voditelju radionice pisanja, uopće bilo kojoj modi i hitu, broju tropa i figura… Neka radije, strogom selekcijom, izgrađuju vlastiti stil. I kad ne vole takve pjesme, objektivni ocjenjivači, koliko je u umjetnosti uopće moguća objektivnost, skinut će kapu dobrim pjesnicima i kad im njihove pjesme nisu bliske, kad nisu po njihovoj mjeri.

Mnogima je, ne uvijek samo amaterima, ozbiljno poraditi i na osnovnoj pismenosti. Ne bih u nepismenosti (ć u kajkavskom!?) uopće tražila estetiku i oslanjala se na još manje pismene čitatelje, a razlikovanje pjesnika i po tome pišu li fonetski ili etimološki (f kleti, v kleti), recimo, mogao bi biti povod za zanimljivu, ne nužno i jalovu raspravu o općim i važnim kajkavskim temama, pa i pravopisu.

Neke takve, sportskim rječnikom rečeno, uspjele su se doskočiti bolje, ali je bitno da potencijalni čitači mogu pročitati i te pjesme, ponajprije dobre i – raznovrsne. Uči se i iz dobre, ali i iz loše literature i uputno je čitati tolerantno. Uostalom, ne kažu li da i iza ponajboljih poeta ostaje tek nekoliko pjesama? Ne mora vam se na prvu svidjeti, ali je vrijedno čitanja. A pogledajte recentne hrvatske antologije: ako nisu kajkavske, uglavnom i ne progovore dijalektom!

Dobra pjesma jednostavno je dobra pjesma.

Ali, zašto je onda važno da pišemo kajkavski? Važno je pisati na kajkavskom da nam jezik, dijalekt, zavičajni govor, idiom – ostane živ. Važno je pisati na kajkavskom i važno je na kajkavskom pisati i pismeno i lijepo, jer užitak koji pruža ljepota, posebice materinskoga jezika, nemjerljiv je. A da bismo i na kajkavskom lijepo pisali, više nam je čitati dobre književnike, ne samo kajkavske. Za pjesme, dakako, pjesnike.

V sebe son vdahnela / Korene drva / Svojega roda, pjeva u pjesmi Drvu potpisana istoimenom šifrom Slavica Grgurić Pajnić iz Delnica. Zato je važno pisati na kajkavskom! Da nam ne izumre skupa s babicama, dedekima, japicama, mamekima; da nam se ne uruši s hižicama, kuvarnicama, plotekima, kukuružnjakima, zdenčekima… Čak je i današnja stara močka Ivana Grahovca, kao da gleda i moderne TV-reklame, rojši mela krekere.

Ako za majstore poput Mladena Kerstnera stručnjaci govore da je pisao na nepostojećem kajkavskom, a uz Krležu vezuju njegov koine oslonjen na prijeilirski kajkavski, od Belostenca i Ivanuša Pergošića do bake Terezije Goričanec, što se ne bismo i mi otisnuli u svoje gruntovečke, kerempuhovske i druge nove još neistražene kajkavske ljepote?

Od tradicije, od zadanih kanona poput Domjanića, Galovića ili Krleže, jer i oni su nam već i vijek unatrag, valja koraknuti dalje, i tematski i stilski. Jedini je to način da i svoj jezik kajkavski održavamo i održimo živim. Pleti kotac k’o i otac ne ide ni u svakidašnjici 21. stoljeća, a kamoli u književnosti suočenoj Chatom GPT. Ako je pak kome samo do poetskoga etnozapisa, da se ne zaboravi, umjesto silovane rime, uvijek se može posegnuti za bezazlenijom pjesmom u prozi, makar i samo sa sentimentalnim popisom nepotrebnih predmeta i njihovih potisnutih naziva. Kao s popisom za štacun. Nezaboravljena ljubav isjeniku, senje, djetinjstvo, gorčine… mogu biti opisani i ovako i onako, ali ne mora zemlica navek biti trda, a kaj samo naš mili. I nisu kajkavski samo ciklame i pušleki, stare, lipe, kerv kervava, trsje, trnaci, hosta i breberike… Nije kajkavski samo prošlost i sentiment u deminutivčićima. Kao u kakvu starinskom vrčaku, hrvatskom (a ne kineskom!) obiteljskom tradicijskom vrtu, neka cvjetaju svi cvjetovi. Neka se najljepši zelene najbolje!

Kajkavsko-čakavska stihozbirka Breberika & Eklektika predstavljena u Vrbovcu

U Narodnoj knjižnici Vrbovec Udruga Osebunjek predstavila je u ponedjeljak, 15. svibnja 2023. godine novu kajkavsko-čakavsku zbirku poezije Breberika & Eklektika Božice Brkan i Borisa Domagoja Biletića u izdanju Kajkavskog spravišča, inače devetu knjigu u biblioteci Kaj & Ča: Susreti.

Na početku se voditeljica promocije Katarina Zadrija zapitala:

Što je Breberika? Breberika je vazdazeleni niski grm koji je nekad bio rasprostranjen po našim šumama. Postoje uskolisna i širokolisna Breberika. Breberika ili lat. Ruscus aculeatus L. ukrasni je grm, koji je nekad, prije poplave kineskih plastika i svile bio zanimljiv cvjećarima za pletenje vijenaca. Također se breberika brala zbog ljekovitosti korijena i ploda. Zato i je skoro pred izumiranjem. Uskolisne se još nađe po našim šumama. Pred par godina sam malo istraživala, širokolisne još ima samo na pojedinim lokacijama planine Papuk. Zbog svega navedenoga Breberika je zakonom zaštićena biljka. Breberika ovdje, u ovoj zbirci poezije predstavlja i dugovječnost i neuništivost, kako kulture, tako prvenstveno jezika, našeg materinjeg, zavičajnog, koji se razvija, prihvaća novo, ali ostaje i dalje svoj gramatikom i očuvanim riječima.

S predstavljanja: Katarina Zadrija i Božica Brkan / Foto Miljenko Brezak

Potom je predstavila i dio pogovora recenzentice i urednice knjige dr. sc. Božice Pažur:

Rekli bismo – arhaični i rijedak, izvorni kekavski zavičajni idiom u Božice Brkan uzdignut je na razinu pripovjedne komunikativnosti, književne umjetnine i vlastitog jezičnog standarda. Brkanova stvara slobodnim stihom, takoreći na način Prirode, čije grananje podliježe različitosti: pojednini stih u svom rastu i imenovanju skraćuje se ili produžuje, hvata se vitice drugog stiha istim principom slikovnosti.

S predstavljanja u vrbovečkoj Narodnoj knjižnici / Foto Miljenko Brezak

O toj stihozbirki pisala je književnica Ljerka Car Matutinović u Vijencu Matice Hrvatske, gdje između ostalog navodi: Božičina kekavica, zavičajni idiom rodnog joj Okešinca (Moslavina), kreira njezinu sugestivnu ljubav prema jeziku, njezine stvaralačke impulse u kojima nema mjesta ravnodušnosti. I onda, kada ništa nije na svom mjestu, pjesnikinja traži snagu u riječima, ona prirodnim, uvjerljivim riječima izriče suglasje tražeći mir u slikama koje se združuju, koje pomažu da se dobro diše

Snimanje emisije za Radio Vrbovec / Foto Miljenko Brezak

Čovjek koji valjda od svih iz književne branše najbolje poznaje vrbovečku gošću hrvatski književnik, povjesničar i književni kritičar Đuro Vidmarović, o Breberiki je, među ostalim, napisao:

Zbirka je vrlo homogena i jezično dovedena do savršenstva. Ovo naglašavam bez patetike zbog toga što je njezin zavičajni idiom gotovo nestao. Kroz svoj biljni leksikon autorica iskazuje ljepotu rodnog idioma, njegovu gipkost i poetičnost, ali kroz simboliku ukazuje i na ljudske osobine kraja iz kojega potiče. Kako sama kaže, njezin poetski vrt je „ponekad vrčak (prednji vrt, cvijetnjak), filozofski usredotočen na odnos vječnih parova: života i smrti, stalnosti i neprestanih mijena, (ne)ravnoteže lijepoga i ružnoga“.

Neke od knjiga B. Brkan koje ima Narodna knjižnica Vrbovec / Foto Miljenko Brezak

Božica Brkan čitala je pjesme breberika, bršan, agacija, bukve, grebriči, cveti kej se nikak ne zoveju i druge, a predstavila je i čakavski dio zbirke, Eklektika, Zajika Janus Jazika i pročitala iz nje pjesmu Žlahtan bit Borisa Domagoja Biletića.

Na Facebooku je voditeljica predstavljanja i predsjednica Udruge Osebunjek Katarina Zadrija napisala također:

Na predstavljanju smo okupili lijepi broj ljudi koji su uživali u poeziji, a nakon predstavljanja zbirke u razgovoru o jeziku, prvenstveno kajkavskom te odnosu dijalekata i standarda, sličnostima i razlikama kajkavskih idioma, zaboravljenim riječima koje mi koji pišemo ponovo otkrivamo, o važnosti prenošenja naših govora na djecu i čuvanju jezika kao baštine i dio identiteta. Jer, ako se ovako nastavi ne samo da ćemo uskoro ostati bez kajkavskog i čakavskog dijalekta, nego i bez hrvatskoga kao jednoga od malih jezika. U naš se jezik udomaćuju tuđice, dok naše dijalektalne riječi nestaju. Zahvaljujući autorima kao što su književnica Brkan i književnik Biletić postoji nada da se to ipak u skoroj budućnosti neće dogoditi. Književnica Brkan ima volju, marljivost i snagu lokomotive, urođenu moslavačkim graničarima koja pokreće, koja ide naprijed. Vjerujemo da će svojim radom i marljivošću povući za sobom poštovatelje vlastita jezika, a posebno ljubitelje kajkavskog jezika i kulture. Zahvaljujemo joj na neumornom radu i predanju tome cilju.

Božica Brkan i Josip Jambrač – međusobne posvete / Foto Miljenko Brezak

Za Radio Vrbovec snimljena je i posebna tematska emisija Udruge Osebunjek.

O romanu Privremeno neuporabljivo na Radio Vrbovcu

U subotu 1. listopada 2022. u 18 sati i u nedjelju 2. listopada 2022. u 16 sati Radio Vrbovec emitirao je emisiju Stara lipa u kojoj Katarina Zadrija, predsjednica Udruge Osebunjek, razgovara s Božicom Brkan o njezinu najnovijem roman Privemeno neuporabljivo. Emisija je snimljena prilikom predstavljanja knjige u Narodnoj knjižnici Vrbovec.

Na snimanje emisije na Radio Vrbovcu / Foto Miljenko Brezak

Predstavljanje romana Privremeno neuporabljivo u Vrbovcu

Prenosimo s Faceboka Božice Brkan 15. rujna 2022.:

Vrbovec sinoć. Treće predstavljanje romana Privremeno neuporabljivo Božice Brkan protiv utakmice Milan-Dinamo. Pobjeda književnost nad nogometom. Hvala Vrbovčanima na uvijek srdačnom gostoprimstvu. Narodnoj knjižnici Vrbovec i knjižničarki Mateji Hrgan te organizatorima Udruzi Osebunjek Vrbovec i Katarini Zadriji, koja je i vodila (i meni zanimljivu!) večer te uz Želimira Novaka i mene čitala odlomke „najzagrebačkijega romana“. Gostovala sam u Vrbovcu predstavljajući roman Generalov sin, Srbin a Hrvat i zbirku pjesama Nemoj mi to govoriti prije petnaest mjeseci. Bila je prva od dogovorenih deset promocija, a odmah poslije Vrbovca ostalih devet zbog korone smo morali odgoditi. Korona i potres nadahnuli su me za najnoviji roman, pa se nadam i njegovoj drugačijoj sudbini. Hvala i Radio Vrbovcu, naknadno javljam vrijeme emitiranje razgovora.

Gostovanje na Radio Vrbovcu, u emisiji Katarine Zadrije / Foto Miljenko Brezak

U Narodnoj knjižnici Vrbovec Katarina Zadrija predstavila je autoricu i njezino novo djelo / Foto Miljenko Brezak

Čitanje romana naglas / Foto Miljenko Brezak

Želimir Novak: čitanje na prvo viđenje – odlično / Foto Miljenko Brezak

Pogledom zainteresirane publike / Foto Miljenko Brezak

Nemoj mi to govoriti i Generalov sin, Srbin a Hrvat promovirane u Vrbovcu

Prva promocija knjigâ uživo ponovno nakon umalo godinu dana! Samo u listopadu odgodili smo ih pet. Da nije bilo online predstavljanja, tribina i razgovora, umalo bih zaboravila doživljaj vlastite nove knjige. Utoliko više zahvaljujem kritičarima Denisu Derku, Željki Lovrenčić, Ladi Žigo Španić, Strahimiru Primorcu i Marinku Krmpotiću na dojmljivim kritikama prošle godine objavljena romana Generalov sin, Srbina a Hrvat (Acumen, 2020.) te Željki Lovrenčić i Ljerki Car Matutović, Ladi Žigo Španić i Đuri Vidmaroviću, koji su pisali o zbirci pjesama Nemoj mi to govoriti (Acumen, 2019.), koja je prošle godine bila u užem izboru za Tina, a ove predložena i za Nagradu Miroslav Krleža, i koje ćemo vjerojatno morati ponoviti izdanje, jer smo ostali na nekoliko autorskih primjeraka. Oni su posredovali s čitateljima preporukama i podsjećanjima da su novi naslovi uopće stigli.

Prije promocije sa Zagorkom Božica Brkan i Katarina Zadrija / Foto Miljenko Brezak

Promocija dviju toliko različitih knjiga odjednom održana je u srijedu 30. lipnja 2021. u jednom od najvrelijih dana navodno drugoga toplinskog vala. Pribojavaš se: hoće li uopće itko doći, je li kome stvarno toliko stalo do lijepe književnosti i mojega teksta? Zahvaljujem hrabrima, što su došli, neki kolege čak iz Varaždina, a napose članovima Udruge Osebunjek, koja je organizirala predstavljanje, te Narodnoj knjižnici Vrbovec, domaćinu (knjižničarka Mateja Hrgovan), koja mojih knjiga ima kao da sam im zavičajna književnica.

Publika epidemiološki / Foto Miljenko Brezak

Dio knjiga B. Brkan iz Narodne knjižnice Vrbovec / Foto Miljenko Brezak

Dio gastronomskih knjiga B. Brkan vrbovečkoj knjižnici / Foto Miljenko Brezak

Pa tko se ne bi osjećao lijepo u rodnom kraju Marije Jurić Zagorke, novinarke i književnice, moje slavne prethodnice i kolegice po peru!? Pogotovo kad vas načitana i odlično pripremljena voditeljica promocije Katarina Zadrija, koja i sama piše, ambiciozno usporedi s njom! Možda smo previše odužili, ali nekako nitko nije odlazio, dok sam čitala i pjesme koje nikad nisam čitala uživo, te za čitanje i za slušanje zahtjevnu prozu, govorila o jeziku, nastajanju pojedinih naslova, pisanju i čitanju uopće, odgovarala na pitanja. Lijepo je kad čovjek ima poticaj i može poticati. Kad je kultura i u manjim mjestima još živa i kad publiku ne otmu lagane TV priče.

Uoči snimanja emisije za Radio Vrbovec / Foto Miljenko Brezak

Ton pod kontrolom Dražena Petraka / Foto Miljenko Brezak

Dio ozračja pokušali smo zadržati i prenijeti i za posebnu emisiju Radio Vrbovca (urednica Katarina Zadrija, snimio Dražen Petrak), koja će biti emitirana 30. srpnja 2021. u 18 sati.

Zahvaljujem na svemu, osobito na slušanju i čitanju onoga što sam napisala.

Božica Brkan

20210701

Vrbovečki smisao Poezije – Umjesto kave 29. lipnja 2021.

Unatoč brojnim mjesnim pjesničkim, osobito kajkavskim recitalima, jedan od najmlađih, vrbovečki Stara lipa, treći, održan u petak 11. lipnja 2021. među prvih priredbama poslije otvaranja – drugi je održan kao jedan od posljednjih prošle godine prije zatvaranja, pisala sam Kolovoški cvat Stare lipe – Umjesto kave 22. kolovoza 2020.Ponovno zanimljiv. Meni možda i zato što sam mimo natjecanja imala priliku pročitati svoju vetrenicu i izreći nekoliko lijepih prigodnih riječi, ono što se danas obično zove motivacijskim govorom.

Katarina Zadrija u ime organizatora Udruge Osebunjek i pobjednica recitala Davorka Plukavec iz Krapine / Foto Miljenko Brezak

Razmišljala sam: o čemu? Koje bi to bile riječi? Umalo sam rekla što i prošle godine. O kajkavskom, i o pisanju na kajkavskom i o jeziku, dijalektu, narječju, zavičajnom govoru, kako god. Ali promijenila sam ideju. Stjecajem prilika prethodnog dana bila sam na 5. Danima A. G. Matoša u Tovarniku i Vinkovcima, književnika koji je sam cijela književnost i koji je, iako nije kajkavac, napisao antologijsku kajkavsku pjesmu Hrastovački nokturno (Kaj da počmem, moja draga mati,: Smrt i betek — to je sinek tvoj…). Ponukani Matošem, kojem je domovina i krajolik i jezik, nas nešto književnika razgovarali smo i o književnosti i jeziku kao važnom dijelu nacionalnoga, pa smo razgovarali o događajima u Subotici vezanima uz tzv. bunjevački jezik, hrvatsku ikavicu koji je postala srpska ikavica i koja se govornicima, Bunjevcima, ne i drugim srbijanskim Hrvatima koji govore hrvatski, jednostavno – isplati.

Lijepa riječ: Božica Brkan / Foto Miljenko Brezak

Ne mislim da bismo možda i mi, kajkavski ekavci, progovorili srpskim kajkavskim, ali s obzirom na projekcije koje govore kako bi do 2080. Hrvati kao narod mogli izumrijeti, onda bi možda mogao izumrijeti i naš jezik. Hrvatski. I standardni i ma koji ča-kaj-što. Tko će njime, tim mrtvim našim jezikom onda govoriti? Vjerojatno nitko. Tko će ga slušati? Rijetki. Ali možda će ono što je zapisano ipak, makar ponekad, netko i pročitati.

Je li ovo iskaz nečiste savjesti prema kajkavskom? Ne! Govorim o kajkavskom, ma kojem od naših zavičajnih govora, kao našem osviještenom razlikovnom elementu. I tu dolazimo do pitanja, pogotovo na još jednom vrbovečkom pjesničkom okupljanju: zašto onda uopće pišemo kajkavski? Da se okupimo? Za nagradu?
Ne bi li bilo jednostavnije da pustimo post na bilo kojoj od društvenih mreža, jer bismo doprli do većega kruga ljudi, osvojili više lajkova, šeranja i emotikona?

Obrazlaganje nagrada: u publici uglavnom pjesnici / Foto Miljenko Brezak

Pišemo li, međutim, da održimo jezik živim? Da održimo sebe živim?
Da iskažemo nešto dobro iz ove naše nedobre svakodnevice? Da iskažemo ljepotu? Sudeći prema tekstovima koje sam imala čuti u Vrbovcu i pročitati u njihovu zborniku, zbog svega toga pomalo, da iz svoga malog kruga velikih ljudi dotaknemo Poezijom, da Riječju pridonesemo Dobrom, Lijepom.
Da sve to pomalo održimo ne samo u svome, nego, nesebično, široke ruke, i u životu onih koji nisu darivani takvim talentom! U svome prolaznom životu, ali i kad nas ne bude, kad možda nitko ne bude govorio tako kako mi govorimo odnosno kako smo mi govorili. Smisao je Riječi, Poezije, po mojem, da sve to nadraste i da podijelimo taj osjećaj neusporediv s bilo kojim drugim.
Hvala vam svima, pjesnici i pisci, na tome silnom trudu!

Naslovnica trećega Zbornika kajkavskoga recitala Stara lipa

20210610 – 20210611 – 20210628

Kolovoški cvat Stare lipe – Umjesto kave 22. kolovoza 2020.

Kako baš čitam autobiografsku, memoarsku pozamašnu knjižurinu Običan čovjekIvana Goloba, koji je, uz to što je svećenik, znanstvenik, sveučilišni profesor, akademik…, i pjesnik i to kajkavskih, nezaboravnih Kalinovečkih razgovora, prigodnim sam našla citirati ga pjesnicima okupljenima pošto su lipe davno ocvale, tek u petak, 21. kolovoza 2020. na 2. Kajkavskom recitalu Stara lipau Vrbovcu.

Božica Brkan s urednicama zbornika recitala dr. sc. Alojzijom Tvorić Kučko (također i izbornica radova) i Katarinom Zadrijom (predsjednica Udruge Osebunjek) / Fotografija Miljenko Brezak

Za dobru umjetnost, za dobru poeziju stvarnost je posve irelevantna, no, korona je izrežirala da se toga vrlo vrućega dana nađemo u Dijanešu, rodnome selu pjesnika iz 19. stoljeća Krunoslava Kutena i ponovno otkrijemo autora popularnih dječjih pjesmica poput Djeca i maca(Pokraj peći maca prela,/ Do nje dobra djeca sjela/ Pak joj tako šaptat stala: „Predi pređu, maco mala…). Baš prigodno, jer Golub, nimalo običan čovjek, napisa da kultura je veličina maloga narodatumačeći kako veliki mogu imati veliku industriju, velike posjede te mi to nemamo i ne moramo posezati za onim što nemamo, nego isticati ono što imamo.

Publika s pozornice / Fotografija Miljenko Brezak

Dio publike straga, s izložbom slika i fotografija, članova udruge (Fotografija Miljenko Brezak

Tek prije koju godinu osnovana Udruga Osebunjek poseže u vlastitu, zavičajnu baštinu, ponajprije zapostavljenu, zanemarenu kajkavsku. Iako sam bila pomalo ljubomorna kako su se okrstili, jer nisam li osebušek– riječ, koju kao i oblizekepokušavam uživjeti u standardni hrvatski jezik – inaugurirala ja naslovom svoje zbirke pevcov korak / kajkavski osebušek za eu (2012.), nagrađene Katarinom Patačićza najbolju knjigu objavljenu te godine upravo na kajkavskome!? Sad sam ponosna što i na vrbovečkom, vjerojatno najmlađemu od brojnih kajkavskih recitala u stihu žive različiti kajkavski idiomi od Gorskoga kotara i Ozlja, Zagreba i Podravine, do Međimurja, od Zagorja do moje Moslavine.

Za uspomenu: s nagrađenima i organizatorima / Fotografija Miljenko Brezak

Pogotovo jer dio njih, poput moje kekavice, umire doslovce sa svakim govornikom. Za okvir događaja, nisam pedesetak kolega propustila podsjetiti kako je u međuvremenu kajkavski uvršten i na popis svjetskih jezika kao književni jezik, aZlatna formula ča-kaj-štoprošle godine na popis nacionalne zaštićene nematerijalne baštine. Njezin idejni začetnik poeta, liječnik i veleposlanik Drago Štambuk također je pokretač pjesničke manifestavije Croatie redivive ča-kaj-štokoja je početkom kolovoza u njegovim rodnim Selcima na Braču obilježila 30 godina postojanja. Valja, dakle, samo imati dobru ideju i biti uporan i vrstan!

Božica Brkan govori svoju kajkavsku programatsku pjesmu ta moja kej pesma / Fotografija Miljenko Brezak

Prvonagrađena pjesnikinja Ljubica Ribič iz Varaždina / Fotografija Miljenko Brezak

Na ocjenjivanje za 2. Recital kajkavske poezije Stara lipaVrbovec lani se odazvalo 44 autora sa 96 pjesama, a ove 56 autora sa 137 pjesama. Osim što objave prigodni zbornik, ove godine sa 46 autora – bude li tko poželio građu za znanstvenu analizu ili usporedni kajkavski rječnik, primjerice – podijele i skromne, ali pjesnicima očito važne nagrade: prvo mjesto podijelili su Ljubica Ribić (Rieči leptira) i Goran Gatalica (Sečanja pospravlena vu svet), drugo mjesto Davorka Crnčec (Mojoj baki Trezi) i Ljiljana Vuglač (Zadnji stih živlenja) i treće mjesto Slavica Grgurić Pranjić (Človek noj se sobrat) i Marija Hegedušić (Naša hiža).

Osim pjesnika, koji pišu iz ljubavi, dokolice i drugih razloga, čestitke svakako zaslužuju organizatori s pjesnikinjom Katarinom Zadrijom na čelu.

Želimir Novak govori svoju pjesmu / Fotografija Miljenko Brezak

Hrvoje Herček i Ivana Blažinović recital su oplemenili glazbom / Fotografija Miljenko Brezak

Zacijelo se na tome prijateljskom okupljanju s distancom nisam samo ja podsjetila na mile mi događaje kada su primjerice Hrvoje Herček i Ivana Blažinović izvodili stihe moje tinejdžerske kolegice pjesnikinje Dee Volarić otprije umalo pola stoljeća, mnogo prije negoli su postali hit Novih fosila, ili, kada je prva čitana pjesma Željka Bajze, koji je u to vrijeme bio organizatorom Susreta pjesnika i recitatora u rodnom mu Poznanovcu, a koji još živi kao bedekovački. Ili, primjerice, pjesmu je čitao i Želimir Novak, koji je na promocijama čitao moje tekstove kao izvorni govornik kekavice, a uskoro objavljuje i zajedničku knjigu pjesama sa suprugom, mojom rođakinjom Jagicom. Uz druge, razveselio me i trud mladih kolega Tibora Martana i Gorana Gatalice i mnogih drugih.

20200822

Božica BrkanŠto je dobra kajkavska pjesma 2023.? Zapis na marginama ocjenjivanja pjesama pristiglih na natječaj za peti Recital “Stara lipa” Udruge Osebunjek u Vrbovcu

Božica Brkan
Što je dobra kajkavska pjesma 2023.?
Zapis na marginama ocjenjivanja pjesama pristiglih na natječaj za peti Recital “Stara lipa” Udruge Osebunjek u Vrbovcu