Unatrag nekoliko godina na Koljnofskim književnim susretima obvezatan, izuzetno koristan sadržaj, a i meni jedan od najmilijih, je književna prevoditeljska radionica. Okupe se oko velikoga stola u kulturnom domu i recentnih književnih tekstova hrvatski pjesnici, nastavnici, profesori iz Hrvatske, Mađarske, Austrije, podijele i sebe i tekstove, pokušavaju što više dobrih tekstova što bolje prevesti, pa i prepjevati ako zatreba, na što više jezika.
Šuška se i šapuće na više jezika, listaju rječnici, priručnici. S hrvatskoga na mađarski, s hrvatskoga na njemački, s hrvatskoga na gradišćanski standardni hrvatski ili na stari, s kajkavskoga na standardni hrvatski pa na njemački ili mađarski…
U svakom se slučaju teži približavanju hrvatske i mađarske odnosno ukupne gradišćanske književnosti, a prvenstveno se želi motivirati mlade sa simetričnom dvojezičnošću, koji su završili studij u Hrvatskoj ili još studiraju kao i hrvatske gradišćanske spisatelje. Teško je očekivati da će uskoro iz nekolikosatne radionice jednom godišnje odmah poniknuti majstori poput Zóltana Csuke koji je (i Krležu!) prevodio s hrvatskoga na mađarski ili Envera Čokalovića koji je s mađarskoga prevodio na hrvatski, ali svakako pridonose možda i (što bolje!) prevedenim knjigama, ali valja tražiti nasljednice i majstori(ca)ma kakva je, primjerice Xenia Detoni.
Ukratko, ambicija nam ne nedostaje, a pomaže doslovno svatko svakome, pogotovo zagreznemo li u neprevedivo. Još i danas pod dojmom sam, valjda još s prve radionice, vlastita šoka što se minijatura, jedna od nekoliko iz moje mladosti koje sam odabrala misleći kako je to za prevođenje takoreći ništa, pokazala neprevedivom na mađarski. Minijaturu Aritmetika smo preveli, a Oblutak – najteža dvojba. Protumačiše mi kako je to zacijelo zato što oni takva kamena nemaju u jeziku, jer nemaju – more. A rijeke? Pa nismo li dijelili Panonsko more? Otišla sam tako daleko da me je jezična dvojba navela da radionice lijepoga pisanja nazovem – Oblutkom.
A kako i što odabrati za prijevod, a da ne ugnjaviš ljude, pogotovo potencijalne prevoditelje, mlade zagrebačke studente Hrvate iz Mađarske, hrvatske intelektualce u Mađarskoj i Austriji, a i da bude neka korist za književnost? Odabrati poeziju ili prozu? Ako je poezija, s rimom ili sa slobodnim stihom? Da li odabrati nešto za djecu, kako bi djeca što duže ostala u vlastitu (pra)jeziku? Da li, na primjer, odustati od kajkavskoga teksta, čak i ako se pokazao sličan petroselskom njihovu starom jeziku?… Možda se negdje objavi preveden ulomak, pjesma, a možda preraste i u nešto šire.
Ukratko, uživala sam kako su se dopunjavale profesorice i učiteljice Tereza Kolonovits Daniel i Katica Mohos Arato te kako su se savjetovale s kolegom dr. sc. Šandorom Horvatom, etnologom, znanstvenikom i također pjesnikom. Zahvaljujem i njima i svim sudionicima radionice.
S veseljem i zahvalnošću predstavljam i njihov uradak, pjesmu najprije prevedenu na mađarski, a zatim u hrvatskome originalu: A fiú és a juhar – Dječak i javor te Verseket írni a legszebb – Najljepše je pisati pjesme.
Božica Brkan: A fiú és a juhar – Dječak i javor
Koljnof, 11. 11. 2017.
Van egy fa,
Azt mondják.
Még nem láttam.
Lombos fa,
Fészekkel.
Megrepedezett, meleg madártojásokkal benne.
Azt mondják.
Levelei közt termések érnek
és zöld pillangók repkednek.
És még azt is mondják,
hogy a gyökere a földben zöld,
és mély,
és széles,
és eres,
hogy se ember, se idő
kitépni azt ne tudja.
És mondják azt is, hogy
éjszaka, az odvakban
baglyok röpködnek és hunyorognak,
nappal pedig a levelekig hernyók másznak.
És azt is mondják,
hogy törzsében az ember
száz évgyűrűt is láthat.
És hogy ez a fa titok.
Még nem láttam.
Én csak a juhart látom,
és még azt, hogy egy fiú mászik a fára.
Božica Brkan: Dječak i javor
Postoji jedno drvo.
Tako kažu.
Ja ga vidjela nisam.
Krošnjato drvo.
S gnijezdom.
I s jajima ptičjim u gnijezdu
nakljuvanim, toplim.
Tako kažu.
I između listova da mu plodovi
zriju.
A u lišću zeleni leptir.
I kažu još
da mu je korijen u zemlji zelen
i da je dubok
i da je širok
i da je žilav
da ga ni čovjek ni vrijeme
iščupati ne mogu.
I kažu još da u dupljama sigurno
noću žmirkaju sove i lete
a danju do lišća pužu crvi.
I kažu da u stablu stotinu godova
raste.
I da je to stablo tajna.
Ja ga vidjela nisam.
Ja vidim samo javor.
I još: na njega dječak se penje.
(1981.)
(Iz ciklusa Drvored unedogled)
Iz zbirke pjesama Bilanca 2.0 / Ljubavne i ostale štokavske pjesme, 2011.
Božica Brkan: Verseket írni a legszebb – Najljepše je pisati pjesme
Koljnof, 11. 11. 2017.
Verseket írni a legszebb
mert nem kell regényben gondolkodni
nem kell rímeket faragni
elég a gondolat
mint lombos fáról szedett friss alma
zamatos
eléggé savanyú és édes
Božica Brkan: najljepše je pisati pjesme
najljepše je pisati
pjesme
ne moraš imati koncentraciju romana
ne moraš se koncentrirati na rimu
dovoljna je samo misao
ubrana kao svježa jabuka sa stabla krošnjata
sočna
dovoljno kisela dovoljno slatka
20160402 – 20170802
20171204
linkovi
http://www.bozicabrkan.com/9-koljnofski-knjizevni-susreti/
http://www.bozicabrkan.com/moslavacki-kamen-u-petrovu-selu-u-gradiscu-umjesto-kave-4-prosinca-201/