Oznaka: Književna Rijeka

U časopisu Književna Rijeka DHK Ogranak Rijeka, godište XXVL., dvobroju 3-4/2023. jesen – zima (glavni urednik Davor Grgurić) objavljene su i tri priče Božice Brkan: u cjelini Proza Fontana di Trevi, slika koje nema (str. 29. – 31. i Pogled (str. 32. – 35.) te u cjelini Domaća beseda pripovijetka na kekavici Meblin (str. 133. – 136.). Prenosimo u cjelini:

Božica Brkan

Fontana di Trevi, slika koje nema

U najnakladnijem ženskom časopisu, najluksuznijem, koji njegova supruga ni u bolja vremena nije kupovala, nego mu ga je odnekud dovukla kći u snopu starih novina, ništa ne smeta da čita kasnije i da ispunjava križaljke, našla se i priča s protesta rimskih mladenki na Fontani di Trevi. Raskošna fotoreportaža na čak četiri stranice razlepršane tilom. Jedna od pandemijom korona virusa u Italiji najpogođenijih industrija bila je, tvrdilo se u kratkome članku, industrija vjenčanja: u četiri mjeseca otkazano je više od dvadeset tisuća svadbi! Taman su ponovno vjenčanja krenula, kad je ponovno uslijedio novi val bolesti i otkazivanja. Pisalo je kako su mladenke preko lijevog ramena, nije pisalo zašto baš preko lijevoga, umjesto buketića zavitlale bijele suncobrane ravno u najljepši barokni zdenac na svijetu.

Dan je kratio novinama, sve istima. Samovao. Kako se sve brzo okrenulo. Kad je krenulo to s velikom pandemijom, naizmjence su im sin i kći donosili potrebne stvari, a kada su usred korone i pokopali u obiteljskom krugu njih sedmoro i kad je i on ostao bez nje, htjeli su da se preseli, naizmjence, malo k jednome malo k drugome. Nije htio. Morao se naviknuti da nje više nema, da je ostao sam. Donosili su mu što mu je trebalo.

Najprije je samo sjedio, a onda se pokrenuo i počeo čistiti njezine stvari, odjeljivati što bi ostavio, možda mu još zatreba, pa ih počeo dijeliti, najprije djeci, unucima, sestrama, sestričnama, pa onda njezinim prijateljicama, pa Caritasu i Crvenom križu. Uspomene – naušnice, ogrlice, prsten, svečanu bluzu jednoj prijateljici, gotovo posve nove čizme drugoj, zimski kaput trećoj, malu crnu haljinu koja se uvijek sviđala susjedi. Sebi je ostavio njezinu viticu, skinuli joj s prsta.

Ostali još samo albumi sa slikama. Ona je to počinjala slagati nekoliko puta, ali uvijek ju je nešto zaustavilo. Htio je pratiti kako je to ona, kronološki slagala slike, potpisivala ih i u starosti svojim lijepim, prepoznatljivim krasopisom. Dvije kutije od cipela, jedne iz Borova, a jedne neke talijanske. Tek se poslije sjetio da su ih kupili na nagradnom putovanju za dvoje od proizvođača skupoga posuđa koje su kupili na 24 rate i kad im je otplaćeno napokon stiglo nikad ga nisu upotrijebili nego su komplet podijeliti i za vjenčanje darivali djeci. U toj kutiji, gotovo posve na dnu, našao je u posebnom najlonu odvojene slike s toga njihova životnog putovanja kakvo si, da nije bilo te nagrade, nikad ne bi mogli priuštiti.

U njihovoj mladosti ni bračnih putovanja nije ni bilo, jer nije bilo ni novca a ni vremena i destinacija za putovanje kao danas, pa su to posve neočekivano putovanje pod stare dane smatrali svojim medenim mjesecom, iako je trajalo samo jedan kratak, ali dojmljiv vikend. Sve su imali organizirano i plaćeno, od petka poslije podne do nedjelje do ponoći ispunjen svaki sat luksuzom kakav su i prije i poslije mogli samo sanjati. Prvi su put letjeli avionom, prvi su put putovali u inozemstvo pa su za to prvi put izvadili putovnice – ili još pasoše, nije se mogao sjetiti – prvi su put noćili u hotelu sa pet zvjezdica, a i prvi put da nisu putovali u grupi, sindikalno.

Našao je u posebnom najlonskom omotu mnoštvo fotografija onoga većeg formata, jer čak su im darivali i fotoaparat za putovanje i dali izraditi fotografije, koje su htjeli objaviti u svome koloriranom časopisu na onom finom papiru, koji su svakog mjeseca slali na adrese svih svojih kupaca.

Novinarka ih je ispitivala što su doživjeli i kako su se, napisala je, nezaboravno proveli. Oni su joj malo ispričali, a ona je sve to baš krasno nakitila, dodala svojega toliko da su tek kad je sve objavljeno na nekoliko stranica shvatili kako su se zaista lijepo proveli i što su sve doživjeli na svome nezaboravnom boravku u Vječnome gradu. Preko gotovo cijele duplerice objavljena je njihova zajednička fotografija kako smiješeći se sjede uz rub Fontani di Trevi. Svatko sa svoje strane. U potpisu je zauvijek ostalo stajati kako su u vodu bacili novčiće, opisali kako ona voli film, pa je i o Rimu gledala Quo vadis i Praznik u Rimu, i Tri novčića u fontani, a gledat će i Dolce vita.

Zamolili su novinarku da i njima izradi i tu fotografiju, što je to njima, stalno dijele mnogo skuplje stvari, ali nisu je nikad dobili. Štoviše, ljubazno su mu odgovorili uz brojne raskošne fotografije kako mu tu fotografiju ne mogu poslati, jer jednostavno ne postoji. Takve nema na filmu. Ta znaju i sami, da je na svim drugim fotografijama samo jedno od njih, ili on ili ona, kako su fotografirali jedno drugo. Gdje god su bili od Coloseuma, Panteona, Bazilike sv. Petra i Sikstinske kapele te Španjolskih stuba do objeda i kupovanja uspomena za svoje, šalice s pozdravom iz Rima, blagoslovljene križiće iz Vatikana, najprije bi ona stala uz prizor, pa onda on, ili bi ona sjela, pa on… Nisu se sjetili, jer ni s fotoaparatom nisu bili vješti, da ih netko snimi oboje. Baš šteta, rekla je novinarka, ovo je naš dizajner spojio dvije fotografije u jednu i možete je samo izrezati iz novina.  

Gledao je i iščitavao cijelo popodne ne mogavši prežaliti što se nisu sjetili nekomu gurnuti u ruke fotoaparat da ih ovjekovječi zajedno. Pa turisti to stalno rade. Čitao je njihovu priču kao da nije sudjelovao u njoj, kao da im se nikad nije dogodila. Nije se više mogao sjetiti ni opisanoga šuma fontane, ni gužve, ni da su bacali novčiće kako bi im se ispunila neka lijepa želja, a druga da se ponovno vrate u talijansku metropolu. Nisu nikad. Ali odlučio je da će zamoliti unuka da mu presnimi novine i načiniti zajedničku fotografiju. Čas posla.

Čak mu je dijete, danas to znaju i djeca, našlo na internetu i isprintalo kako je najveća rimska fontana sagrađena 1762. prema nacrtima arhitekta Nicole Salvija vjerojatno i najpoznatija fontana na svijetu zahvaljujući skoku prsate Anite Ekberg i Marcella Mastroiannija u vodu u filmu Dolce vita. U njihovu putopisu iz Rima pisalo je kako su se i njih dvoje prskali vodom. Kao na filmu. I kako su ubacili svatko svoj novčić. Nije se više sjećao jesu li. Ako je napisano, valjda onda jesu. Čak je pisalo kako navodno svakoga dana oni koji bi se željeli vratiti u fontanu ubace oko 3000 eura kovanica te kako se time financira socijalna trgovina za siromašnije građane.

Nije se mogao sjetiti ni jesu li uspjeli vidjeti Dolce vita.

20200718 – 20200720 – 20200721 – 20200726 – 20200823 – 20220829 – 20220904 – 20220910 – 20231021 – 20231023   

Božica Brkan

Pogled

Apartman je još u robauu, na drugom katu, u sredini, upućivao je agent. To je dobro, jer ljeti čuva svježinu, a zimi toplinu, tumačio je kormaneći pred nama između ostataka građevinskog materijala. Ušli smo u betonsko-ciglenu građevinu grubim betonskim stepenicama, kosturom stubišta još bez rukohvata i odjednom se pred nama razlilo more. U totalu. Plavo.

Upravo more, pogled na more, bio nam je i cilj. Dozlogrdilo mi je uoči svakoga ljeta za najviše dva tjedna ljetovanja tražiti hotelske sobe s pogledom. A tu se u srednjem dijelu panorame mreškalo more, gore je na njega naleglo nebo, a dolje su, s dna kadra, probijali vršci šume. Lavirano, kao akvarel. Zeleno i plavo. Ne može ti se ne svidjeti. Pogled kao veo koji obećava dvojbenu ljepotu: može biti i veća od očekivane, a može i ne postojati. Plavetnilo, sami oblaci, zapleli su se u krošnje poput velikih gnijezda. Ili su visjeli poput imele. Izvansezonska apstrakcija u hiperrealizmu, da je ima tko naslikati.

Kat je bio dovoljno visok i kada koga sustignu godine, ne previsok i ne posljednji, najgornji, posve pod krovom da bi vas mogao zagnjaviti prokišnjavanjem. A i srećom, mljeo je agent u očekivanju investitora, građevinara, krov nije ravan da bi vam cijeli dan ljeti u tjeme udaralo sunce ili da bi se zimi rashladio do zamrzavanja. Mirisi i šum mora i miris i šum šume miješali su se s povjetarcem što je mirisao na sol na još nepotaracanom i neograđenom balkonu. Odabrat ćete dolje pločice, možda sad modernu imitaciju kamena, nastavljao je agent. Uokolo je već širokim pokretima zrakom postavljao i kovanu ogradu, venecijaner, a na vrata i prozor prizivao drvene škrilje, kako otočani zovu šalaporke, škure što li već. Sve prema vašim željama, dodao je.

Kuća je ne previsoko, ali dovoljno visoko od mora uzbrdo da je ne potopi iznenadni val i kad se, kako katastrofičari najavljuju, ledenjaci otope, a more naraste više od svake sadašnje plime. Čak i ako se u Jadran sve do sjevera zaleti i udari neki mediteranski cunami.

Prvo ljeto, a već smo dospjeli ljetovati uz povremene posjete majstora, nismo prestajali snimati pogled. I tendu smo postavili tako da nam je odasvud preostalo dovoljno pogleda. Svi su nam govorili: morate biti zadovoljni, za te novce imate stvarno lijep pogled. Dodavali bi: tko to može platiti!? To si oduvijek htjela. Još i šumica, prava dubrava, sveti gaj Peruna, Velesa, kojih li sve praslavenskih bogova.

Tada, prije dvadesetakgodina, nije još kao danas u modi bila pošast čuvanja prirode, a apartmanizacija i betonizacija tek su nailazile i nisu još frktali nosom da im mi Purgeri i ostali dižemo cijene ne samo stambenihjedinica,nego, osobito ljeti, voća i povrća. Stvarno je bilo sve skuplje nego doma na placu, ali jednako uvozno, ništa domaće iako su svi restorani na stolu obećavali local food. Čini mi se da su prestali otkako su nam jedne godine poduplali komunalije toliko da su i sami shvatili da su pretjerali. Nismo prigovarali ni mi, ni susjed  Bavarac, ni Slovenci iz susjedne zgrade kojima su u našem apartmanu nalazili primjer kako se i posve mali apartman može praktično i skladno urediti, a ni Talijani koji su ga uporno, baš takvoga kakav je sad, pokušavali otkupiti od nas.

Nije se radilo o savjesti da se sačuva šuma uz niz zgrada s apartmanima što su imale biti podignute idućih ljeta, planski, poslije naše, nego o tome da vlasnik šumice, već desetljećima negdje u Americi, nikome nije davao svoju djedovinu. Ni davao ni prodavao. Svi su njegovi bliži i dalji rođaci svoje mnogo manje udjele u drevnoj mediteranskoj šumi odavno unovčili i apartmanizirali. Svako malo spominjalo se da je netko ipak uspio stupiti u kontakt s barbom, kako su zvali svojeglavoga bodula u Americi, ili čak da je netko uspio pogoditi za taj njegov uzak niz stabala koji su više po navici još zvali šumom, ali on nikako nije dolazio da možda zadnji put vidi sačuvan komad zemlje u svome otočkom zavičaju.

Potom se neko vrijeme spominjalo da će je, kad je šumica već ostala rasti, općina prenamijeniti u zeleni pojas, zajedno s komadom ispod, odavno krčevinom, jednako dugom i jednako uskom livadicom, koja se užurbano počela pretvarati ponovno u kupinjak, malinjak što li. Zapravo se vraćala podivlja šikara, jer i šumica se širila, a iz trave se uspravljalo raslinje. Oleandri su zacvitali u svim bojama, i jednostrukog i dvostrukog cvijeta, pa mirta i ružmarin, i mlada smokvica i žižula, čak i šmrika i kojekakvo drugo bilje kojemu nitko ni imena nije znao. Počeli su tu dovoziti i višak šute i drugoga građevnog materijala. Ali šumica je unutar svoje međe redovito prostirala sag: rano u proljeće od blijedih ciklama da je raskošno mirisala cijela šuma, a kasnije je prigušeno cvalo nepoznato nam cvijeće, sve do kasne jeseni. 

Šumica je sva odjekivala pjevom ptica. Najtiše su pjevale najsitnije, kad bi noć postajala dan, a najglasnije su poslije kiše kriještale velike šarene ptičurine raskošnoga repa. Za zvizdana bi sve ušutjele kao da su nekamo odletjele, da bi se već ranom zorom počele upjevavati, isprva poput usamljenih solista, pa u ljubavnim duetima i nadglasavanju pernatih soprana i alta, tenora i basa smjenjujući se sve do filharmonijskoga orkestra u finalnom fortissimu.

Počela sam ljeti ponovno i slikati, vidjevši kako je bršljan debeo kao ruka obgrlio mladi mediteranski hrast, medunac, nabavila sam i literaturu da raspoznam šumu, nije onda baš bilo Wikipedije, i slikala akvarel, fotografirala, pa nastavljala i ujesen. Iduće godine već sam s proljeća zamijetila da se ne zeleni, da vene, štoviše da je iz zagrljaja ispustio deblo, a onda i da mu je tik iznad tla kralježnica presječena. Netko spašava drvo, pomislila sam, njemu treba duže da izraste. I iduće ljeto još se samo gdjegdje zelenio, ljeto iza toga ostao je suh, a onda je pao ili ga je netko povukao dolje oslobodivši drvo iz smrtnoga simbiotičkogzagrljaja.

Kad bismo stigli na otok, već rano u proljeće, baš su se lijepo spajali proljetni blagdani, šuma bi nas ušuškavala čudesnom raskoši. Uostalom, gdje nam je bila šuma u gradu? Onda su je okljaštrili za gradnju zgrade po zgrade idućih godina. Ptice, i velike šarene kriještalice povezane s kišom i malene samozatajne pjevice, povukle su se u preostali gornji otočić, takoreći fragment šume, povremeno prelijećući u našu šumicu da protegnu krila.

Neko ljeto kasnije na susjednoj parceli također je iždžikala trokatnica: vlasnik je očevinu darivao sinu da podigne trokatnicu, pa je sam uselio u prizemlje, a ostatak odredio za dopunu kućnoga budžeta i iznajmljivao sa četiri zvjezdice. Okružio ju je rasadničkim tujama, lovor-višnjom i mini-maslinama te sagom trave i prskalicama.

Jedino je najviše stablo u šumi pred tom kućom kvarilo pogled luksuznoj klasi. Nije ga udario grom, kako bi čovjek očekivao, nego se počelo samo od sebe sušiti. To su se ljeto još ptice gnijezdile na njemu. Još ljeto kasnije neupućen netko ne bi ni znao da je tu išta raslo, da nije ostao panj. Morali smo ga srušiti da se neka grana ne odlomi, pa da nam ne stradaju djeca i gosti, tumačio je nasljednik i iznajmljivač. Nama je bio neugodno pitati je li drvo srušio u dogovoru s barbom, Amerikancem. Kao neka zaraza koju godinu kasnije posušilo se još nekoliko stabala. Jedno po jedno. Napokon je došao red i na hrastić, koji je i sam, oslobođen bršljana, prebrzo i previše izrastao. Kada je on postao panj, šuma kao da je odjednom prodisala: u daljini panorame odjednom su se u vis protegle okomice dva raskošna čempresa, a u desnom se uglu još sivio zapušten nekad slavni hotelski kompleks, urušen najprije ekonomski pa građevinski, toliko da jeprikazan u Kamenim spavačima što ga je zarastala džungla nekad kultivirana bilja, a vlasnik očekivao dodatne povlastice do odluke da li da ruglo smije posve srušiti ili obnoviti, kad se već tvrdi kako je to nacionalna arhitektonska baština.

Kada smo po našoj šumici brali lovor i drugo mirisno raslinje te osušene otpale grančice za aranžmane, uočili smo da oko panjeva ništa ne raste, da po njima niti rastu gljive niti pužu mravi, nego da sve miriši na naftu. Drvo su njome zacijelo zalijevali u posezoni, kad ni jedan fini nos neće uočili smrad. 
Otpočetka smo znali da mi iznajmljivati nećemo, da nam to nije ulaganje, nego da ćemo se, kontinentalci kao kontinentalci, samo pokušati opustiti se u morskom ambijentu i, barem ljeti, pogledati na svijet iz druge perspektive. Palo nam je na pamet da, kad smo već tu, šumu otkupimo, samo da bude lijepa i da je ostave rasti, barem dok dolazimo na otok. Mogli bi domaći podno nje urediti dječje igralište s ljuljačkama, pješčanikom i klupama. Graditelj naših apartmana dugim čekanjem već je stekao pravo prvokupa, ali ni on Amerikanca, tvrdio je, ne uspijeva nagovoriti na prodaju

Ovoga smo ljeta krenuli na ljetovanje nešto kasnije, kad je došao naš red. Otvarajući ujutro škrilje nisam se usudila izgovoriti naglas noćašnju moru sa šumicom. Umjesto stabala, pred našom se kućom izvila još jedna, neplanirana kućerina. Kričava, šumski zelena. 

20190625 – 20190703 – 20190710 – 20190821 – 20190829 – 20190830 – 20190912 – 20190915 – 20190920 – 20191011 – 20191015 – 20200319 – 20200320 – 20231101    

Božica Brkan

Meblin

Gda je Anka očla Bogu na račun, jesem se najprvo rasplakala. Jesem bome. Pak bi ti i za pesa bilo žal da si žnem tulke leta tak blizu kej ja žnu, ne prek plota neg prek ceste. Očli smo i na sprevod, a gda smo išli domom moj me je bome i nasmejal pitajuč me kej si mislim kej je buju deli na spomenik, morti slikicu z našem regalčekom.

– A kej se Anka i ti ne spominate? – sem se setila kak me pita onomad trejta suseda.
– Neče se ona zdenu spominati… – velim, a ona se čudi:
– Pak nesi ni z sestru bila dobra tak kak z tobu, a ona se baš nema z ludmi.
– A takva je.
Nu je moj još nekak i pretrpel radi mene, al nejnoga nikak ne mogel. Niš kej su se obedva priženili, ove k meni, a one k ne. Prek poceka v hižu ne bi on nemu dal da se nega pitalo, al, kej buš, nemreš susedu zapreti ni lesu ni kapiju. I pokumili smo se. I čeri su nam se isto jeno leto zrodile i zajeno su išle v školu i kej buš.

– Al zakej se ne spominate? – pita ona pak.
Nes bome znala kej bi je povedati.

Pripovedalo se je, a niko tomu ne puno veruval, dogda Anka ne došla k nam po, kak je rekla, jake važne stvari. A nam su baš dopelali meblim za onu još jenu praznu sobu v hiže. Nesmo prede imeli čas, kak se to veli, gda nemaš penez. A i to smo kupili na najdukše kej se moglo rastegnuti. Na akcije, prek kataloga, se lepo složeno v škatula, kej su i same tak lepe da ti je je šteta hititi. Deske i deskice i puno kojekakve šarafov i vuz to ti pošeleju sliku da nemreš krivo zašarafiti. Moreju ti i oni, ak platiš.

Rekla je Anka da nam bu mam povedala da je potlam ne bi zamerili. Moremo je reči i da i ne, kak god bumo šteli. Da se prede neg znami ne spominala ni z svojemi doma, ne zna ni kej bi je nejni rekli. Morti i da sem bedasta, je rekla. Valda smo več imeli čuti da niova Zlatica za dečka ima sina od onoga kej je negda bil precednik opčine, jeno dva-tri put. I on bi štel dojti ze svojemi, da bi se starci spoznali, da vidiju je li bi se oni mogli zeti. Morti buju, a morti i ne buju, kej čovek more znati, je rekla. A znamo kak je prine doma, sirotina kak smo si i sami. Hiža je kakva je, imaju de biti, al si, kej bi čovek rekel, če im ko dojde, poprav nema de ni sesti. Pak si je mislila, kak je vidla da su nam baš dovezli te meblin kej ga je zdenu gledela v nekakve knige i, da si moreju, bi si ga i ona bome zebrala, je l bi jim šteli posuditi meblin. Samo za tu subotu. Čim gosti prejdeju, mam buju nam ga vrnuli. Ne bi mi z tem imeli nikakvoga posla.

– Tak i tak ga još nesmo ni raspakerali… – rekla sem svojemu. Kakov je, mam si je mislil da smo se nas dve se več dogovorile.
– Pa kej vi ste, žene, poludele? Sem videl da se posuđiva kladivec, cukor, ulje, al nes nigla videl da bi neko meblin posuđival. Stol, klupu, štokrlin još kak tak, če baš sfali gda je hiža puna ludi za svadbu, krstitke jel za karmine, al celi meblin…
Sem rekla Anke naj ona ide doma, da se i mi doma najprvo moramo pospominati. Nikak ne štela otiti, neg je rekla da vidi da moj nema cajta za šarafiti meblin, a da je nejni siromak ionak bez posla i da je za to spreten, da bi nam ionak priskočil če bi ga popitali, a sigorno bi, pak se zajeno delamo…

Gda je negda nanegda komej otišla, sem svojemu rekla kak mu Anka bome lepo govori. Dva-tri dana smo se bome pogađali i bi se mi pogađali još, da je bilo gda. Anka je saki dan dohađala popitavat jel ima kej novo.

– Niš meblinu ne, da ne misliš – mi je šeptala Anka. – Ludi su se setili da bi došli, nemremo reči da naj ne dojdeju, a nemamo tulko cajta da bi naručili i čekali da nam dopelaju meblin. I sama znaš kulko ste ga vi čekali. Mi bi si ionak kupili nekej jeftinešega, tulko da je, da ne prazno.
Ja sem svojemu prenašala kej mi Anka govori. Mi se smilela. Onda je moj, mi se čini v petek, rekel da naj vrag jebe i ne i meblin, nam ne sila dan jel dva pričekati kej smo petnajst let zajnu sobu imeli za špajzu.

Odnesli su škatule v mraku, da je baš drugi susedi ne glediju, ne moraju si znati. Najvekše škatule odvezli su na trkaču. Celu su noč svetili i šarafili. Anka me je vjutre tobož na kavu pozvala, a da bi vidla kak jim naš meblin lepo paše. Pod jobluk do ceste su deli kauč, trosed kej se razvleče kej klup rasklapača, a z sake strane po fotelju i sredi mali stol, tam malo dale stol visoki za jesti, isto za razleči, z šest stolcov i postrane regalček de si metneš televizor. Gda sem mu to povedala, moj mi je mam rekel da kej bi jim štela morti i televizor odnesti.
Ne znam kej bi mi rekel da sem mu povedala da sem se  setila i novoga tepiha, kej sem ga pripasala vuz meblštof, z cveteki, a, sem mislila, gda sem več kupila firange na šipkovače, samo i to sporubim, da jim v sobu ne glediju baš z ceste. Imela sem v jormaru i matrijal za koperdeku i za vankušeke, naj se i ne šari. Sem je i to skrojila, spošila. Dopodne smo se lepo priflancale. Ne tulko zajnu, neg sem tu niovu malu držala na krstu. I onda sem obedvem još i po suknu zešila: imela sem reslov kej sem je kupuvala na kile, a imela sem i mašinu, pa kej ne bi?

I došli su snuboki, sredi mosta su auto navezli, poprav lepi veliki. Sem svojemu rekla kak ne buju susedi zaboraveli kak smo jim priskočili i gda im dete ode tak dobro zamuž.

–Aaaa – samo je zabrundal.

Vjutre je Anka k mene došla na kavu i rekla naj des ne kuvam, naj si lepo dojdemo na obed. Ostalo je od snočka, sega je nakuvala. Bome i je: i kuvanoga i pečenoga, i mesa i juve i šalate i kolačev, če i ne bila vu tom spretna. Lepo smo se najeli.

–K druge nedele smo pozvani k nem – nam je rekla Anka. – Samo naj se deca zemeju… Voliju se, ona nega i više neg on nu. I veliju da niš ne treba kupuvati, naj se samo povenčaju. Imaju sega, a nemaju nikoga neg nega, več su stari i šteli bi nuke. Vidi jim se naša čer lepa i dobra…

Nesu zato mam vrnuli mebl. Niš Anka ne rekla, nesem ni ja, al sem si mislila: pa kej, buju, nebu meblim nikam pobegel. 

Onda je rekla da prijateli pak buju došli. I da bi najbole bilo da si mi naručimo novi meblin, nam ne sila, a nem je, ko bi si mislil da se peju mam zaručivat i mam ženit. A onda je zgledelo da se ide k tomu da bu skorom i svadba. I meblin poprav nikak i nikak vrnuti.

Sem rekla Anke da zna kakov je moj da bi, kak je da je, bilo najbole da meblin prevezu nazaj. 
– Kej misliš da ti ga nemo vrnuli? – se je Anka nasmejala. I kej sem je mogla na to povedati? Onda je, gda su već jeno-dva-tri put dečko i negvi bili prine, a ovi prine, rekla kak bu svadba brzo, da je več se dogovoreno. I če bi još koji dan…

– A kej imamo čekati? Kej za poštejne ne bilo dost!? – ne se moj mogel naprečuditi. – Da si mi kupimo novi meblin, a nem ostavimo one? Nesu si valda mislili da bumo otplačivali i te i one!? Nes ni ja banka…
– Nekej je rekla Anka da bi nam, če očemo, svinče zranili…
– Pa za te ti meblin ne dost ni prasica z pajceki, ni celi niov svinec! – srdil se je moj. – Da ne mislila da bi jim mi, kej kumi, meblin pod dare ostavili!? Kej bi tekar rekel da je znal da nas očeju još jemput pokumiti za ženidbu. Ne brez dobroga računa

A gda sem, ne mi to baš bilo lepo, Anke rekla da bi trebalo meblin sejeno dovesti nazaj, mi je rekla da kej bi mi šteli, da ionak ne naš kej ga još nesmo otplatili. Moj je naviral name, nesmo se jemput posvadili, neče i neče čuti za niš drugo nego oče meblin domom. Anka je rekla da gda je tak, naj si onda te škart sami nosimo.

Moj je kej pobedastel. Ne dal ni mene da idem žnem, sam je sredi beloga dana zel traktor i prikolicu i najemput prevezel celu sobu. Kej da prevaža dare. Kak mu se je samo dalo paliti ferguson za iti prek ceste sim i tam, z jenoga dvorišča v drugo!?
– Kej su ti rekli? – sem ga dočekala.
– Niš! Kej bi rekli!? Anka mi je snela firange na karniše. Samo sem ju pital de su škatule.

– I škatule si dovezel domom? – nesem mogla neg se nasmejati, al tak da me moj ne vidi.
– Da ne košta kulko košta, najrajše bi se zapalil da ga ni ne gledim.
– Naj biti bedast, meblin kej meblin, kištra kej kištra.
Soba nam je potle tulke leta kak smo hižu naredili puna i čistom lepa. Nameščena. Al gda god sednem da bi gledela vesti jel film, setim se da su i oni več tak sedeli, a gda bi jeli, da su i oni tak sedeli. Kej da je z druge ruke.

I setim se kak smo se negda Anka i ja spominale prek ceste, ona z svojega, a ja z svojega jobluka jel prek lese. Sad samo pogledim prek firangi. Negda je znala, kak bi moj rekel, prek jobluka na pola dana ciceke obesiti i gledeti ko ide po ceste, a sad ni na dvorišču v lad ne sedne. Da me ne bi vidla, valda.

Kak je moj odvezel meblin, mam se ne štela z nami, ni z menu spominati. Nesu nas ni na kavu ni na svadbu zvali, a kamoli da bi nas, kak su šteli, pokumili. Ja sem kumice novce poslala z poštu, ni fala mi ne odvrnula. Ne dugo ni trajalo kak je kumička prešla zamuž, nesmo ni meblin dospeli otplatiti, vrnula se je domom. Imela sem čuti da Anka govori da smo mi krivi kej su im se deca razišla. Imela bi je bogme na to kej za reči, bome bi me imela kej za čuti. Da se oče prespomenuti. Ne bum ni ja ne reč prva pregovorila, nesem ja od ne zašutela. Pa kej se boji da bumo okolo pripovedali? Takvu sramotu!? Ne bome našu! Pak nesmo dare vozili. Ne meni tulko do spominajna, neg da mi je samo znati kej su zetu onda povedali kej su z meblinom.   

?? – 20220325 – 202220403 – 20220404 – 20220429 – 20220709 – 20220711 – 20220910

manje poznati izrazi

priženiti se – priženiti se, oženiti se u ženinu kuću

poceg, prek poceka – kućni prag
kapija – dvorišna vrata
pokumiti se – uzeti koga za kuma
meblim – namještaj, pokućstvo

škatula – kutija  

raspakerati – odmotati, raspakirati
popitavati – zapitkivati

šeptati – šaptati     

klupa rasklapača – starinska klupa koja se mogla pretvoriti, rasklopiti u ležaj

regalček – komodica, regalčić, stalažica, lajdlin 

meblštof – deblji materijal kojim se presvlačio namještaj
firange na šipkovače – zavjese s motivom ruža
koperdeka – ukrasni prekrivač za postelju
vankušek – jastučić  
spošiti – sašiti

priflancati – pripasati
zabrundati – promrmljati nerazumljivo basom

k nedele – u nedjelju, za nedjelju

nuk – unuk

navirati – navaljivati
pobedasteti – poludjeti

kištra – kutija, drvena kutija 

nameščen – namješten

prespomenuti se – progovoriti s kim, početi s kim razgovarati, prespominati se