Kritika Emilije Kovač u Kolu knjige Božice Brkan Umjesto Kave

Časopis Matice hrvatske za književnost, umjetnost i kulturu Kolo (gl. Urednik Ernest Fišer) br. 2/2024. u cjelini Kritika, na str. 197.-190. objavljuje kritiku Emilije Kovač Blog u formatu knjige… i/ili obratno knjige Božice Brkan Umjesto kave, Mala knjižnica DHK, Zagreb 2024. Prenosimo ga u cjelini:

Naslovnica kola

Blog u formatu knjige… i/ili obratno

(Božica Brkan, Umjesto kave, Mala knjižnica DHK, Zagreb 2024.)

Knjiga Umjesto kave Božice Brkan sastavljena je od 80 tekstova/izabranih od ukupno njih 400-tinjak objavljivanih na autoričinoj internetskoj stranici www.bozicabrkan.com u razdoblju od 2016. do 2023. godine. Tekstovi su tematski heterogeni, nastali iz želje da se ostavi trag o trenucima koji su, po osjećaju autorice, vrijedni pamćenja, koliko god bili, recimo eufemizmom, diskretni, barem s obzirom na detalj koji ona akcentira. Iz činjenice da se radi o događajima koji (često nažalost) nisu od znatnijeg medijskog interesa i neće, barem ne iz perspektive iz koje ih razmatra BB, naići na kakav zamjetniji odaziv, autorica ih označuje kao „neteme“. Spomenuti je pojam u aktualnom kontekstu specifičnog političkog diskurza dobio sasvim novu razinu značenja postavši, u BB primjeni, svojevrsna intertekstna ironična distorzija polaznog pojma (tema – netema kao pojam političnog diskurza – aktualna BB netema drugog stupnja, s upisanom sviješću o ironijskim reprekusijama)… Reći je s tim u vezi  –  vrag je u detalju, kako nas uči izreka (ali i Bog je u detalju, kao što reče arhitekt Ludwig Mies van der Rohe… ili Gustave Flaubert, tko bi to znao). Ili, u konkretnom slučaju, u kontekstu/kontekstima.

Početak kritike Emilije Kovač u Kolu

Zapisi/ogledi/blogovi nanizani su kronološkim slijedom, s nadnevnim oznakama i linkovima koji omogućuju pristup e-formatu teksta. Uključeni blogovi uokvireni su popratnim paratekstovima (autoričin predgovor Poziv na kavu, poziv na blog te završni esej na temu bloga kao formata i njegove povijesti Umjesto algoritma: Imaju li blogovi smisla u 2024.?, iz pera Ivana Brezaka Brkana).

BB teme hvata „u hodu“ prošetavajući se, bilo fizički bilo virtualno/imaginacijski, širokim prostorom od Zagreba (naravno, najčešćeg mjesta zbivanja), preko Samobora, New Yorka, Malinske, Roča, Đelekovca, Siska,  Krapine, Okešinca…Tekstovi su, najčešće, zapažanja o na neki način zanimljivim izdanjima knjiga, izložbama… ponekad u formatu bilješki o događajima sasvim osobne važnosti (neočekivan susret s M. Mićanovićem u kontekstu promocije knjige) ili o „nevažnim“ detaljima (štap Janka Draškovića), ali koji svojom neobičnošću intrigiraju interes čitatelja. Autorica dodirne i socijalno-ekonomske teme (kolaps Megglea u Hrvatskoj i sudbina radnika koji ostaju bez posla, Letio nam, Galebe!). Izvjestan broj tekstova bilježi događaje od kapitalne kulturološke važnosti. U tom smislu izdvajam opasku o njemačkom prijevodu Balada Petrice Kerempuha Miroslava Krleže iz majstorske radionice Borisa  Perića. Uz to BB će progovoriti i, npr. o zanimljivostima kao što su grafiti i mogućnost da se u takav format upiše (klasičan, provjeren, vrijedan) stih, osobito je zainteresirana za stanje jezika (osobito za jezik javnih glasila, na što je, kao novinarka, izuzetno osjetljiva), nadalje za književnost u svim oblicima pojavnosti,  književne manifestacije, od Goranova proljeća do gostovanja u školama…). Opaske bilježi nepretencioznim, intimnim diskurzom s mnogo fragmenata iz osobnog životna, ne analizira, ali potiče/predlaže (Oni koji se stručno i znanstveno udubljuju u tekst stvarno imaju zanimljivu temu.; u povodu prijevoda Maloga Princa na kajkavski). Sasvim ozbiljno i s kompetencijom iskustvenice u praktičnom radu govori o manje ozbiljno shvaćenim oblicima stvaralaštva, kao što su ljubići, chik-lit ili kako vam drago (Ljubiće ne objavljuju samo ženski časopisi niti čitaju samo žene). I ovdje, kao što je već rečeno, autorica informira i problematizira, postavlja smjernice/pitanja kojima bi bilo dobro krenuti u obradi teme. Tako spomenuti blog/kolumnu/zapis o ljubićima završava otvaranjem, a ne zatvaranjem prostora teksta (Bilo bi zanimljivo i znakovito istražiti i fenomen autorstva /…/ Za kraj, umjesto zaključka, postavljam niz retoričkih pitanja…).

Završetak kritike Emilije Kovač

Zapisi detektiraju odabrani problem/situaciju, daju osobni komentar bez razvijanja potencijala situacije, s tim da u nekim slučajevima autorica ipak izrazitije razvija složenost problema i otvara moguća rješenja transformirajući tekst u zaokružene esejističke radove. Recimo, u zapisu Što bi sad čitala mala Božica, u kojem se bavi temom čitanja, osobito vezanim uz mlađi naraštaj, navodi čitav niz strategija kojima bi se aktualna, ne osobito zadovoljavajuća situacija, tijekom vremena i ulaganja, mogla promijeniti. Već samim takvim – u ovom slučaju analitičkim i slojevitim –  pristupom akcentira se kompleksnost problema te i prikladna rješenja trebaju biti kompleksna (… da stručna, kompetentna, a ne marketinška ocjena kaže bitno, a za najmlađe i s naznakom ocjene. Posebice lektirno, o čemu se prigodno uz kurikul mnogo govori. Presudna je kuća, ali i vrtić i škola, jer, primijetih na terenu: presudna je, a vrlo različita zainteresiranost i osposobljenost učitelja, nastavnika i profesora.).

Autorica ne priznaje granice djelovanja postavljene izvana i ne zastaje na skromnim mogućnostima njima otvorenim: traži rješenja i djeluje, najviše sebi najprimjerenije – književno (Ne može biti toliko malo slušača da bismo odustali od čitanja). Govori iz situacije realizirane kreativke koja je nizom nagrada ovjerila svoju poziciju uspješne autorice te ne iznosi samo sasvim osobnu tjeskobu u vezi sa stanjem kulture nego situaciju motri načelno: nastoji ostvariti bolje uvjete za skupinu srodnika po želji za pisanjem i čitanjem.

Ističem, kao specifičnu oznaku autorice – kekavski tekst Napršnak kave, 6.4. 2016., bez kakvog bismo se vjerojatno malo zamislili o profilu i nakani knjige, s obzirom na to da je BB poznata po predanosti svom zavičajnom jeziku. Posebne je pažnje vrijedan i zapis  Rekvijem za Trebež i ostali rekvijemi, 8. srpnja 2016., u kojem temu paralelne tragedije čovjeka i prirode razvija u izuzetno emotivnu crticu o djedu koji umire s nestajanjem (pomorom) prirode. Priča dosiže ganutljive momente sudbinske patnje i poraza (Za djedom su šumjeli javori, topole i hrastovi. Posljednji jastreb letio je visoko iznad djedova doma), emotivno je topla i sugestivna te se po svojoj razrađenosti i cjelovitosti izdvaja u kontekstu tekstova kojima je intencija uglavnom informativna te koji, shodno tome, sadrže podatke i generalne impresionističke sudove.

Rado bilježi uspješne, konstruktivne pojave, no zamjećuje i one nezgodne (uz razmatranje o Fondu Miroslava Krleže i dobrobiti koju on omogućava, naznačuje i kako se književnici/pisci/autori svako malo međusobno hvataju za gušu, polemiziraju/svađaju zbog honorara, stipendija, poticaja, otkupa i nagrada…, a što o tom reći – c’est la vie!

Zanimljivo je što tekstovi sadrže mnoštvo obiteljskih „štikleca“ – muž, sin, unuk… cijeli „klan BB“ prošetava se Božičinim zapisima, tako da je ton prilično intimiziran, ali obiteljski sloj uglavnom je okvir, kontekstno uključen jedan od koncentričnih krugova/tekstova koji su i nastali iz tog neformalnog (uglavnom) dijela postojanja, integralnog i samo blago nagnutog nekoj od glavnih tema. Tekstovi imaju karakter „čavrljancija“, odatle im i zajednički naziv (Umjesto kave): pitki su uvod u dan, život, događanje koje čeka kad s neformalnim dijelom, kao laganom, neobaveznom i raspršenom pripremom, završimo. Znamo iz životne prakse koliko su takvi momenti ljekoviti i koliko, dobro odrađeni, daju danu smislenu podlogu. Uostalom, po jutru se dan poznaje, kaže stara izreka… a, prigodno, možemo reći – i po dobrom ćeretanju i dobroj popratnoj kavi, koji razgibavaju um, dušu, jezik.   S tim u vezi, ne mogu ne spomenuti „kavinski“ blog/zapis Idemo na kavu! – Umjesto kave 9. svibnja 2020., (tim više što se nametnuo kao naslovni) koji, naravno, tematizira ritual pijenja kave, u kojem je kava više metafora za susret, druženje… praksu ugodnog socijalnog kontakta, uz, naravno, spomenuti informativni ornamentarij o naslovnoj temi – o stanju i povijesnoj praksi kavopilstva u Hrvatskoj.

U tom tonu završavamo, citatom: Kako god, idemo na kavu!… pa i na čitanje: štofa ima napretek. Tko želi više, link je aktivan: www.bozicabrkan.com.

Celec Božice Brkan objavljen u časopisu Kolo

Časopis Matice hrvatske za književnost, umjetnost i kulturu u broju 4/2023. (glavni urednik Ernest Fišer) u cjelini Književna scena, uz drugo, objavljuje i kajkavsku priču Božice Brkan Celec, str. 31 – 35.

Prenosimo s veseljem.

Kolo 4, 2023.

Književna scena

Božica Brkan

Celec*

Početak pripovijetke Celec

Išla je Stana i išla. I išla.

Čez meglu. Kej čez mleko. Najemput se samo zlejala.

Gda je krenula, pred puno vur, bilo je lepo, svetlo, vedro i prhalo je. De koja pahula. Štela je samo pogledeti kak je noč kej dan.

A onda je koračila i išla i išla. Več par vur. Ne ni znala kulko.

Noftati ju je počelo i vtikala je prste pod rubec, v lasi. Več ne ni čula de je je koji prst ni koja ruka. Nikak se ne mogla zgreti.

I mislila si je kak više ni korak ne bi mogla koračiti, noge su je ostavlale. Kej da nesu bile nejne.

I pak je naredila korak. Sejeno.

I još jen, pak još jen. Kak je god koračila, tak je prepadala. V mehko.

Sneg je bil se višeši kulko je medtem napadal, prek do sar. Mesila ga je kej testo i lovil ji se je za čižme. Kej da mesi veliki kru, kej da gazi zelje jel tudum za mošt, a lovi je se za čižme. Črne, visoke, gumene. Ne nateknula svoje neg bratove kak su bile prve do vrat, kak se je bosa spustila z postele da pe samo skočiti na stran v štalu. Da sneg ne zapal, kak ne imela gač, bi samo stala i popišala se na vuglecu, al ne štela da bi v jutro si mam z vrat vidli nejni trag. I bratov kaput je bil prvi na klinčanice i samo se zagrnula.

Bum samo odrčala tam i nazaj, si je mislila. Al…

Mesečina ju je prevarila, svetila se je kej beli dan. Sredi podne. Ne je zgledelo ni da je tak zima kak je bilo i mesto v štalu, spustila se je za štalu, pak na jogradu, pak…

Da bu ji čižme skorom zalejalo, vidlo je se. Kulko je sneg brzo rasel. Al ne još. Ne je niš bilo mokro znutra. Ne ni prste na noga čula. Da je mogla videti, morti su je noge poplavele od zime. V zime je spala v čarapa, al ovu noč ne zna zakej baš ne.

Sneg se debleši, se gusteši odzgor, a se trdeši odzdol. Al ju ne držal, neg je mam prepadala kak bi god koraknula.

A spod snega je bilo gnilo listje i grajne, trava, pak debelo blato kak se pred snegom par dan, dan na dan, kiša zlevala i zlevala kej da se oče k nem zlejati se kulko vode na svetu ima.

Mislila je Stana dale z sakem korakom da više ne mogla nog spuknuti. Lovila se za suvu travu, za štričak kej ju je mam spikal. Još samo da spučem levu, još samo desna, si je mislila. Još samo da jemput korakne. Al ne se setila krenuti nazaj.

Al nekak je sejeno išla i išla dale, se popikavala, činilo je se da čuje kak je več voda navire v čižme, kak zmej prsti čmrče, klopoče, cmuže. I da ju, če je i bila gole kože, neko pipa z debele prsti prek debele najdebleše kej ima ličke čarap i jobojkov, kej gda je bila mala i zalejala si gumejnake v grabe. Morti su čižme bile i prjnave, čim su je ne dali, Bog zna, i stareši i mlajši brat jen za drugem, kak su kojemu noge zrasle, su je se nekaj nanosili prede nje. Ne bome bilo penez za kupuvati sem nove. I kej dete si je sama prala čižme vane, pred neg pe v hižu, i prala i sušila jobojke na bajnku.

Puščale su, nečije stare čižme su je dali pred tem, morti i kej su ostale za materju, pak je je mokro na mokro zrasla vručina, drmala ju je zimica takva da se sa kupala v jene vode, v smrdlivomu švicu po kakvom smrdiju stari ludi na vumrelu, da se drmala skup z postelu da su curicu tekar onda deli na postel krej peči, z blazinu i vankušom i tuhu od perja na kakvom, tak mekanom, ni prede ni potle ne spala. Navek je spala na strože od kuruzine, samo bi sako leto, gda bi pobrali kuruzu i spoželi betva, spremenili komušinu. Kej je se sad dalo to setiti? Kulko je to let ne došlo na misel?

A tak bi si posela, samo da malo noge pruži.

Se bi se nalegla, prilegla na sneg, si je mislila. Ma komej da si posedi.

Samo je se više štelo spati da ne mogla joči držati rasprte.

A tak je se veđalo iti.

Prede neg se zdigla i krenula na te put nekak celu noč ne mogla spati, a sad je bila tak trudna kej gda su one pred puno let dva dana hodili k Majke Bože Bistričke. Nazaj su se z cugom vrnuli.

Samo čas, samo da je par pahul opane na zaprte kapke, da je joči olade i da si lufta zeme. Samo bi si malo prispala. Glavu je spustila i pod glavu je vankuš bil mehek, a pahule su poprhavale kej perje, pero po pero, kak su ono jemput cure na dečke na čehane rashitale gusino paperje i ščehane škličke i onda su jim zadali da se pobereju pero po pero, se koje na svoju vrpu, sitno paperje i škličke.

Luft je pucketal kej da je vruč, kej da pevce pečeju, kej da Stana sedi krej zidane peči, na bajnku doma negda gda je sa stala na bajnek, a bil je mrzel. Moral je biti mrzel. Kej vankuš v skrajne sobe de su je dali spati gda su ju doselili od doma, z familije mlajšega brata v familiju starešega brata. Mlajši ju više ne štel v svoje hiže, deca su mu prirasla i nema mesta, i gda se poprav vidlo da je prešlo zajno vreme da bi ju ko štel zeti, če i kakov stareši samec, če dovec z decu. Pačila je sem. I kak je krepala i krava kej se vodila kej nejni osebušek, rekel je stareši brat, gda je videl da drugač ne, da bu ju on otpelal k sebe. Samo z tem kej je najne. Več se je do sad nekoliko put zajela, rekel je mlajši brat starešemu kej da i ona ne sedi ž nimi za stolom. Niko ju niš ne pital. Stareši brat, Đuka, niš ne rekel i krenuli su k nemu, jedva da su se ž nu i pozdravili. Nevesta Kata, od starešega brata žena, složila je je malu zbitu postel od svoje starcev kej su pomirali i tak je tu bila prvu zimu, a da ni jemput više ne očla domom. Nit je ko došel glet kak je. Ne je bilo ni žel, samo bi je se, gda su prizrelele črešne, poštelo one nejne kej je još z pokojnem jocem posadila v onem svojem domu. Znala je ona da su črešne črešne, al…

Da ju je ko pital, al ne, ne znala jel je morti sad sama opsebe krenula nazaj, v to drugo selo, poprečki, mam prek višine, pol, trsja i šume. Sredi noči. Ne to bilo prek sveta.

Ne si baš to mislila. Prevarila ju je noč, tak svetla, svetla. Ne bilo kmično, a kamoli da bi bila trda trdovena kmica, nemre reči. Morti se malo negde za štalu megla kej pušila. Kej one krop za pažmati pajceka, navek su po velikom snegu klali.

Kej da ju je noč vputila mimo, a da ne znala ni kam.

Niš ju ne bilo stra, kak se navek bojala ziti z hiže i po prve kmice.

A gda je glavu spustila, sneg je ne zgledel na sneg nego kej da se mraz polovil za vankušnicu. Onda se pak zdigla i krenula.

Je, noge su je baš grdo otežale. Prepadala je v sneg i zvlačila se z snega i se je bilo se beleše, se beleše.

I od sekud kej da se počel razlevati glas, kej nejni, al kej i da ne nejni, niš ga ne bilo razmeti. Kej da je negde dalko, jako dalko nekakva zabava jel svadba. A veter s nekakvu ariju kej ju još ne čula. A onda je se pak činilo da popeva neko kak su negda, gda je bila još prek mlada, popevale cure na paše. Z sega glasa. Ak još ideju na pašu? I po snegu! I ko još popeva. Bi mislili da je pobedastel.

Kej obnevidla je. Pa se je pak spustila i naslonila. Ne znala ni na kej.

Sneg je dišal i čvrčal kej mast razbelena na jako razgorene peči. Vrtel ju je veter najemput kej vrag grešnu dušu, tak ju nigdar niko ne vrtel, ne bi nejni ni dali da tak tanca. Stiskal ju je da je je celo telo štelo zgoreti. Tancali su kej bedasti, toptali z noga, kej drmeš kakov, da se sa všvicala kulko je je bilo vruče, a noge su je bile teške, teške, se težeše. Rivala ga je proč, al se veter ne da, neg obehadža okoli ne, cvili i reži kej kakov divji pes, jel vuk, jel kojn da bi se mam splašil. Odhitava ona nega od sebe, al ne da se, kak se god okrene, preblizom je.

A okoli potle sega toga čula je tišinu i kak ju obmotava kej kakov šlajer. Onakov kakov je je mater spravila da bu imela gda pe zamuž, a gda ne očla zamuž, nit je ko pital zajnu a ni ona za koga, valda ga je dala nekomu, ni ne zna komu. A morti je od nega mater zešila i firange? Kej bu zabadav stal v jormaru, samo bi požutel, molci bi ga ionak pojeli. Se je to prešlo, se se to nekam delo, odmetalo, spometalo. Kak i one tulke vankuše i šlifere, stolnake i tabletiče kej su je pripravili za dare. Se je to bilo tak dalko, se o čem si je god igda mislila i kej je se negda štelo.

A se to i noč i kmica i megla i sneg lovilo je se po glave kej pokorica na sneg, kej venec i šlajer kej ga nigda na glavu ne imela deti. Onda je negda nanegda sneg stal, razvedrilo se da se je čez noč čulo se kak mraz škrguče. I Stana si je sela: sad si more počinuti…

Iskali su ju tri dana i još na komad sake noči.

Ni traga ni glasa odne. Kej da je v zemlu prepala.

A i snega je napadalo kej nigdar.

Se su sekud spreiskali. I tekar su ju našli četrto jutro. Mam na jograde za štalu.

Ko zna kulko se je tu vrtela i kej je se motala, rekel je neko.

Gda su sneg razmetali, neko se je setil, zgledela je kej da je zaspala, rekel je stareši brat mlajšemu. A svoje je Kate rekel da mu je sestra tak spod snegom, ledom i mrazom čistom na mladenku zgledela, da bi se najrajše rasplakal jel kej da je sirota baš štela dati da ju prekrije celec.

Mam je rekel da bu je i za grob zebral prek beli kamen brez igde ičega i tak je i naredil. A i kupil je novi grob da bu sama vujnem zanavek ležala.**

___________________
* Priča iz proznog ciklusa u nastajanju Povečane slike. (Op. a.)

Dio Kazala iz Kola 4/2023.

* Manje poznate riječi:

celec – nezagažen dubok snijeg bez tragova
prhati, poprhavati – letjeti
noftati – noktati
vtikati prste – gurati prste
vuglec – ugao, ovdje ugao kuće
jograda – ograda, živicom ograđen pašnjak
pevci – kokice, pop corn
pukati, spukati, spuknuti – čupati, iščupati
jobojki – krpe koje zamjenjuju čarape, kojima se ovijaju noge
ličke čarape – debele pletene vunene čarape
gumejnaki – ovdje: gumene čizme
bajnek – najviši dio zidane peći, iznad pećnice
zjesti se – pojesti više nego vrijediš
na vumrelu – na smrtnoj postelji
kuruzina, kuruzijne; komušina – kukuruzovina; najnježniji dio kukuruzovine oko klipa
betvo – biljka
ne došlo namisel – nije pomislila
veđati se – ne dati se, biti lijen za što
čehana – seoski običaj čehanja, zajedničkoga čišćenja i usitnajvanja perja
ščehani šklički – najtvrđi, središnji dio pera koji se pri čehanju odbacuje
pačiti – smetati
trda trdovena kmica – najtvrđi mrak
pažmati pajceka – šuriti svinju, skidati joj čekinje s kože
vputiti mimo – uputiti pogrešnim putem
pobedasteti – poludjeti
obnevideti – zanijemiti
všvicati se – uznojiti se
vankuš – jastuk
šlifer – dio posteljine u koji se oblači poplun, tuhica ili deka
tabletič – ukrasni, vezeni, štikani ili heklani dio opreme
škrgutati – prijetiti glasanjem zubima praznih usta
spreiskati – pretražiti
tekar – tek
šlajer – veo

Tuguju mladenke i lopoči Dragice Cvek Jordan – Umjesto kave 14. kolovoza 2023.

Otišla je Dragica Cvek Jordan. Saznala sam kasnije, jer rijetki su mediji objavili i vijest prema internetskoj objavi HDLU, a kamoli nešto više da bi kao Davor Mandić u Novome listu ustvrdili kako je hrvatski poetski realizam izgubio važnu slikaricu. Ne surfa samo internetskim kopipejstom, gdje čak i Josip Škunca (iz našega Vjesnika još,!) nego citira Hrvatski biografski leksikon i Tonka Maerovića o tome kako je slikarstvo DCJ pravi svijet tišine, bez krika i hihota, (…) uklonilo se i svakoj jačoj gesti i grimasi. Simptomatičan je završetak trostupačnoga teksta ilustriranoga portretom i radovima:

Dragica Cvek Jordan, serigrafija (Presnimio Miljenko Brezak)

Nažalost, slikarica nije doživjela upis od dvije rečenice u Hrvatskoj enciklopediji, kao ni reviziju upisa u Hrvatskom biografskom leksikonu, koji kao drugu informaciju, odmah iza mjesta i vremena rođenja, navodi da je bila supruga slikara Vasilija Jordana.

Sudbina žene, pa i umjetnice, koju smo, ne samo u vrijeme najvećepoplarnosti, najviše voljeli i darivali zbog bijelih motiva nevjesti sa šlajerom koji vijori, djevojčica u crvenim i ljubičastim haljinicama s buketićima, maćuhicama i ljubičicama. Jednu od svojim mladenki, serigrafiju  63/140, nazvanu dakako šifrom, potpisala mi je: Božici, vrijednom pjesniku iz Moslavine od srca D.C.J. Običnom olovkom da je već umalo izblijedjela.

Davno sam za serijal Priroda kao inspiracija napravila o njoj reportažu za Večernjakov Vrt, zeleni prilog četvrtkom koji sam tada uređivala. Odveli su me k njoj čudesni buketići lopoča i priča iz mladosti kad smo od prijatelja još mokro Jordanovo poveće platno već odvezli doma sve odvagujući da li ga kupimo taj krajolik s jabukama ili auto – bio je skuplji od našega polovnog auta – i kad je neki jak auto udario straga samo brinuli da li je slika dobro.

Znala sam da je 1964. diplomirala na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti kod Miljenka Stančića te da od 1967. izlaže u zemlji i inozemstvu, a pripremajući se za razgovor, doznala sam da je Dragica moja Moslavčanka, rođena 1940. u Trnavi, i da ondje uređuje jedan, na moru drugi, a u Zagrebu i treći vrt. Kanim tu Vrtovu duplericu, kad-tad, objaviti u vrtnoj knjizi.

Taman koji dan prije tužne vijesti sam iz plana za Razgovora o Moslavini ideju za video-intervju prebacila sam i u novu, Ljudi za povijest Božice Brkan. Sada i to prebacujem u vječne dugove kao i zapis da joj moram odnijeti svoju knjigu Večni život/ knjiga kajkavskih priča (2017.) u kojoj je i priča njome nadahnuta – Mladenke. O slavnoj naivnoj umjetnici, samoj seoskoj ženi, koja spomen podiže sama sebi. Nadgrobni spomenik. Prethodno je objavljena i u Kolu kod Fišera, 3/2016.

Kada sam svoje nadahnuće nazvala, nije htjela da joj tu i druge svoje tada nove knjige pošaljem poštom nego da navratim na kavu u Voćarsku, a nije tada mogla, jer je brinula o Vasiliju. On je otišao 2019., a mi nismo dospjele popiti tu kavu. Tako samo i dalje Dragičini lopoči vječno cvatu, a mladenke u bjelini samuju i tuguju.

Naslovnica zbirke kajkavskih priča Život večni Božice Brkan, grafički oblikovao Jenio Vukelić (Presniio Miljenko Brezak)

Božica Brkan

Mladenke

Te kej dela spomenike me je samo pogledel gda sem rekla da prek negde dole, al da se vidi, dopiše spomen podiže sama sebe. Pa kej? Nes ni prva, a nesem bome ni zajna i kej to ne bi i pisalo? Popital je jel bi to del sitneše. Zakej sitneše? Pak sem si sama dobro debelo zaslužila i, fala bogu, imam za najlepši crni kamen i za najvekša zlatna slova. Al v sredine sem dala deti svoju sliku točno po one kej sem sama narisala, a nes ju štela ni prodavati. Veno mi doma v primače sobe visi. Če mi bu baš najvekša sila, navek ju dospem potržiti. Znam i kulko bi mogla dobiti, kulko mi jesu davali. Saki put se više. Al saki put ja velim, ne dam ju još, naj stoji.

Več sem čula, pripovedaju nekoji, da sem si ja to sama na kamenu zestrugala, al kej bi? Em nes mačka! Z penzlinom znam, če na steklu, drvu, paperu sejeno, al na kamenu nes još probala. Nemam za to ni ruku, a ni čas kuliko su mi posla naručili. Nekoji o mene i knigu spisavaju i delaju izložbu negde pri vragu tak daleko da ne znam jel bi ja tam i išla, al veliju da buju po me došli da me buju i odvezli i dovezli, pa kej ne bi očla?

Ženska kej je prenašala z našega na niovo i z niovoga na naše mi je povedala da veliju kak sem im ja najvekše otkriće. I kej bum? Nemreš od sebe pobeči. Več pod stareše dane sem počela risati sama opsebe kak mi je mater obetežala i vmrla. Ostal mi je samo vrčak i par kokoši. Nes znala kej bi z sobu i kej bi z tulikem cajtom. Nes nigda imela ni muža ni dece pak ni nukov neg mater. Najemput sem preveč i sama sebe bila. Nemreš fort ni pred televizorom sedeti. Al da nes sedela, ne bi ni vidla kak nekoja* isto tak riše samo mladenke. Te je šlajer leti visoko gore, te desno te levo, te drži puketicu beloga, te rozoga, te lila, te ciglastoga. A sama je navek v belom. I samo kej se ne plače. Pa kakvi su ti to svati za jeno, sem si mislila.

Isto kej i tvoji, mam sem si rekla. Da si se školuvala kak i ta, mogla si bome i sama tak mladenke štancati i kej bi ti falelo. A kej ne bi probala? Vučitelka v škole mi je govorila kak najlepše rišem i tak sem, kej da sem pak mala, najprvo z olovku na paperu, pak z vodene farba, kej sem je našla doma. Potle sem si kupila i bloke kej dece kupujeju za v školu. Su mi ponudili da si pogledim masne bojice, krede v sakojake farba, pak i tempere i uljne. Nes ni znala kej sega ima i kak se se more risati. De god je bilo mesta, risala sem i risala. Na stene, na vrate, na naslonu od stolca, na klupe kej je jena noga otpala, na puknute deske, na steklu od jobluka kej nikomu več ne trebal… Sekud su se počeli beleti i vijoriti moji šlajeri.

I ne znam kak je to se zišlo van, eto ti k mene nekakve velike gospode z velike strajnske avuti. Nesu ni dvorišče stali, po ceste jih je bilo. Si su se mam skupili, kej je bilo, ne onda tulko bilo avuti de bilo videti. Veliju ti, suseda, da bi, ak buš pametna, mogla postati prvi denešni naivni slikar, amater, kak je negda bil one z Hlebin kej je narisal Jelenske svate**. Gda su me ojnem pitali, sem rekla, ti jebi, dobro da ne risal pesje svate. Susedov dečec kej je znal pripovedati kak su se oni spominali se je to nam i par putov povedal. Joj, jesu se bome si smejali da nes znala kam bi pogledela. Kej me nesu ionak si držali za malo pobedastu i si bi se najrajše nad menu plakali da jim ne bilo grdo pred moju materju, a potle, gda sem bila kej moja mater kej sem bila od seh stareša.

A onda jim ne bilo za smejati kej sem, ja bedak, lepo potržila su tu svoju kramu i bome su pri mene mogli i novac posuditi, poprav kej da sem selska banka. Su mi mam nudili naj bi mi prodali svoju staru kramu, če mi je sfalelo, i če nemam na čem farbati i jel bi i nem štela nekej nafarbati. Saki je mam našel komačec nečega kej bi lepše zgledelo z moje farba. Nekoji su šteli samo cvetje, kakvo god, nekoji vrčak, a nekoji da bi narisala kej negda povečanu sliku. Da sem imela čas, morti ja, bedak, i bi. Da me strajnski nesu iskali mladenke kej su več se spotržili. A sem si mislila, kej bum farbala samo tak, nes želna ni penez niti ičega, bum si ja risala po svoje forme.

Govorili su i pisali kak su i moje bele mladenke nekej drugo nek se dotle risalo. Nesu znali bokci da se moje mladenke ne ženiju neg da buju zanavek morti ostale stare cure, kak i na slike jel kak sem si i sama. Strajnski su me spitavali kej moje mladenke mesto pukete držiju vankušek z jabuku. Kej me to spitavaju, pak ko to ne zna, te naš običaj? Pri nas je to saki znal. Stareši, kej su onda još bili živi i kej su se pomalo zdomirali, pametili su kak sem ja kej prek mlada cura, curička, jemput bila takva mladenka. Mladenka za lesom.

Jen dečko kej ga nes ni poznala, ne tak više ni mlad, al još ne ni curu imel poprav, fundal se je. I onda su spitavali po selu koja bi cura išla v sprevodu v beline. Da je imel curu, išla bi ona, al zato kej je ne imel, morti se je i otpravil pod vlak. Saka je cura rekla kak več ima dečka i kak ne zgodno, a za me, vuz to najmlajšu, znali su da dečke još nes ni počela gledeti niti su dečki mene zagledali. Nemreš se v takvomu zlu ludem samo tak otepsti. K tomu, bil je siromak kak sem si i sama, imel je samo mater kak i ja. Kak nes imela joca, moje je matere zgledelo da bi dobro bilo da ja imam nekakvu rolu, kak je govorila. Kej da je to kakva prectava kak su one vatrogasne i afežeovske onda delali. Bu to moja čer, je rekla kej kak i gda bi od male malosti obečala da bum nekomu za delec kruva, retko mesa kej bum pojela, išla za težaka okapat kuruzu, plet vrt, trsje vezat, brat grah po kuruze jel kej takvoga.

Po celomu su selu onda iskali za posuditi belinu i komej su našli najmenšu kej se mogla najti nečiju prvopričesničku, kej su se kikle za venčajne bile prevelike. Za prekrajati ne bilo čas. I od nekoje su zeli beli šlajer. Lasi su mi nafrkali i pustili, vujne vplele belo cvetje i asparabus. Jenako su vankušek opleli i sredi deli jabuku. Nateknuli su mi i bele rukavice, če je i bila velika vručina. Sa sreča da nes morala niš govoriti. Celem sem se putom do grobja plakala, se mi je suza suzu stigavala. Če i ne hodila vuzmene – sem sama kej duh hodila za lesom – mogla sem bogme čuti kak mater vu sebe govori kej se tulim, kej se imam tuliti gda dečka i ne poznam, i da kej bi bilo da ga i poznam i da mi je dečko, da smo se če baš trebali i zeti? Život ti je to, moja draga.

A ja nes mogla stati poprav otkak me je negva mater zagledela doma sredi dvorišča, još sprevod ne ni krenul, i još je bole stala narekati. Te sino, sino moj, komu si me ostavil, te sinko dragi, kej si me ostavil samu samovenu? Potle su si govorili moje matere  kak sem zgledela poprav na mladenku, lepa i tenka, sa v beline, pod dugem šlajerom. Jedino kej sem se preterano plakala kej da bi me neko na silu zamuž daval. A bilo je tak negda. Bilo me je više čuti neg videti. Se su je se ramena drmala, su govorili. Mater se je moja jako z tem srdila: Kej me sramotiš, kej? Kej si se imaš dreti, koga vraga? Bu još neko primislil da si mu poprav bila cura i ko bu te onda štel zeti?

A pridodali su potle siromaku i gda ga več ne bilo kak ga ni jena ne štela. Da je imel nekavu falingu i da ni jena ne štela žnem ni tancati – ja onda još po zabava nes ni išla i nes ni bila na te zabave – i da je iduč domom otišel ravno na štreku, del si deščicu i legel si i pričekal vlak petak.

Z velike se prevelike tuge tak nekej more napraviti. Samo tak prejti. Mislila sem tak hodeč za lesom i potle gda sem več i zaboravela kakva je bila šlinga na vankušeku kej sem celi put držala. Su sem ju zaplakala. Al sem zapametila da je jabuka bila lepa crlena i da sem si mislila kak je šteta kej sad se to moram hititi v jamu. Potle sem risala kojekave šlajere, kojekave vankušeke, i svilne i pošlingane i z špic i z špičic, jabuke kojekakve i crlene i žute i prek zelene i šare. Ko si je kakve štel zebrati, je mogel. Moje su se mladenke imele za kej žalostiti, ali ni jene se nes dala plakati.

Potle su moje mladenke mesto beloga imele crni šlajer, mesto tila špice, ne su mesto Mladenka IMladenka II, zvali Crna mladenka I, Crna mladenka II, Crna mladenka III… A prek potle snela sem ženam šlajer i zavezala rubec. Žena v crnem rupcu, paretastom kak se i nosi za prosto, pred se je dela crni vankušek i najnem lepu jabuku. V sakojake farba. Povedali su ti kej se vu to razmeju da je to moj autoportret, da sem to valda samu sebe narisala. Staru curu kej isto nigdar ne našla svojega para. Nes si mislila, al to se je, moram povedati, tržilo još i bole, kej su si ti kej imaju penez valda vu te moje žena vidli svoje žene i matere kej stareju i zdohadžaju se, jel su več i prešle, kej jim je od sega života tulko kej koja jabuka ostala. Onda sem si narisala i sebe, onu sliku kej mi je za prodaju i po koje sem se dala na grobni kamen deti. A i kulke sem farbe kej mi ostane zdavala okolo.

Moja bi mater valda bila sad čistom zadovolna če me niko i ne zel: selski starešine našu hižu očeju popraviti kak je, po starinski, ne daju da niš modernoga vujnu mečem, v nekakvu Mladenkinu galeriju. Tak su je naputili ti kej se vu to bole razmeju. A ne jim bilo teško ni pitati jel mi smeju za lesom pustiti mladenku z jabukum na vankušeku. Još bi šteli da jim ja sama povem jel bi je deli beli jel crni šlajer. A ja bi štela još te svoje mladenki risati.

20130816 – 20160512 – 20160513 – 20160514 – 20160515 – 20160516 – 20160519 – 20160523

*Asocijacije na zagrebačku slikaricu Dragicu Cvek Jordan, rođenu 1940. u Velikoj Trnavi u Moslavini, koja je diplomirala na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti 1964. u klasi Miljenka Stančića. Od 1967. Izlaže u zemlji i inozemstvu. Njezino slikarstvo, posebno likove djece i mladenki u irealnome bijelom prostoru, smatraju izrazitim primjerom poetskoga realizma.
**Jelenski svati – slavna slika naivnoga slikara Ivana Generalića iz 1959. godine.

manje poznate riječi:
zajna – zadnja, posljednja
dobro debelo – jako, vrlo
veno – eto; ondje  
v primače sobe – u gostinjskoj, obično i svečanijoj sobi
če mi bu najvekša sila – u najvećoj nuždi 
dospem – stignem
penzlin – kist   
zestrugati – sastrugati
me buju i odvezli i dovezli… – pobrinut će se za moj prijevoz
žena kej je prenašala z našega na niovo i z niovoga na naše – žena koja je prevodila
sama opsebe – sama, sama samcata
obetežala – oboljela
fort – stalno, neprestano
kikla – haljina
šlajer – veo od tila, čipke, obično ga nose mladenke
lasi nafrkati – uviti kosu da bude kovrčava
rozo, roskasto – ružičasto
lila, lilasto – ljubičasto
ciglasto – narančasto 
školuvala – školovala se, išla u školu
štancati – redati  
falelo – nedostajalo
vučitelka – učiteljica
potle – poslije
sekud – posvuda
pesji svati – čopor pasa puštenih s lanca, nerijetko i lutalica koji se okuplja oko kuje koja se tjera, pa se često pare hrpimice
dečec – dječak
malo pobedastu – priglupu
najrajše – najradije
lepo potržila – dobro trgovala, dobro prodala
krama – starudija 
komačec – komadić
po svoje forme – po svome ukusu; u svom stilu
vankušek – jastučić, mali jastuk
zdomirali – poumirali
pametili – sjećali se
curička – curetak, ni djevojčica ni djevojka
fundal se je – ubio se
otepsti se – otresti se
vatrogasne i afežeovske prectave – nekad vrlo popularne priredbe koje su priređivali obično seoski DVD ili AFŽ odnosno vatrogasne i ženske organizacije
delati za delec kruva, retko mesa – jeftino raditi
još bole stala narekati – vrlo glasno počela jaukati
dreti se – rerati se
štel zeti, ne zel – ovdje: htio oženiti; nije oženio
falinga – mana, obično tjelesni nedostatak, ovdje: invalidnost
štreka – pruga
vlak petak – vlak koji stiže u pet sati
šlinga – vrsta ručnoga rada, rupičanja šivaćim strojem
crlena – crvena
nositi (za) prosto – nositi crninu, prije žalujući i po godinu dana
povečana slika – nekad presnimljena uvećana i retuširana crno-bijela fotografija, katkad i u boji, obično vjenčana ili školska
puketa – buket, stručak

Dunja Detoni Dujmić u Kolu o romanu “Privremeno neuporabljivo” Božice Brkan

Kolo, časopis Matice Hrvatske (glavni urednik Ernest Fišer) u broju 4/2022. objavio je kritiku Dunje Detoni Dujmić romana Božice Brkan Privremeno neuporabljivo, Acumen d.o.o., Zagreb, 2022. koji s veseljem prenosimo u cijelosti:

Naslovnica Kola

Dunja Detoni Dujmić

Uvod u ironiju

(Božica Brkan: Privremeno neuporabljivo, Acumen d.o.o., Zagreb, 2022.)

Uzevši u ruke knjigu Božice Brkan Privremeno neuporabljivo (izd. Acumen d.o.o., Zagreb, 2022.) te bacivši pogled na likovno rješenje njezine naslovnice (koja prikazuje žensku šaku s ispruženim srednjim prstom koji se nekim čudom preobrazio u nakrivljeni i napukli tvornički dimnjak) – čitatelju postaje razvidno kako stvar neće biti onakva kakvom se na prvi pogled pričinjala, kako ipak nije riječ o laganom feljtonističkom javljanju iz banaliziranih slojeva naše prozaične svakidašnjice, nego se tekst može čitati u nekom prenesenom, posebnom i nedoslovnom ključu. S obzirom na gestovnu komunikacijsku izazovnost podignutoga prsta koji to zapravo nije, sve se više nametnula ideja kako čitatelju valja dopustiti da u tekst učita pomaknutu strategiju pomalo ludičkog, ponajviše ironijskog interpretacijskog kôda uz dodatak smiješnih, tragičnih pa i umjereno jezivih ugradbenih elemenata koji na neki način nadrastaju ispraznost banaliteta (o čemu inače, usput rečeno, maestralno pripovijeda Milko Valent).

Dakle, čitajući ovu kraću prozu Božice Brkan odmah postaje vidljivo kako semantička građa priče povlači za sobom semantičke obzore konteksta te da se u ovom romanu radi o subverzivnoj igri s vrijednostima i postavkama na razini prikazivanja likova, događaja, organizacije jezika, fabularnog prostora i vremena te sličnog. Ukratko, postaje jasno kako jednostavna pučka maska priopćivanja ima svoju inačicu u unutarnjoj nadgradnji teksta pretežito ironijskim diskursom.

Naime, glavni ženski lik (radijska novinarka u hektičnoj potrazi za gradskim senzacijama, u isti čas vodič pri turističkim ophodima Zagrebom, sustavno stiješnjena vremenom te frustrirana poslovnim, obiteljskim i majčinskim obvezama) – »utapa« se u životu krcatom predvidivim i svagdanjim ispraznostima, ali i prividima, općim mjestima i brzinskim nadomjestcima zahtjevnijih duhovnih vrijednosti. Pripovjedni glas tijekom priče slijedi, umalo uhodi te sustavno aktivno sprovodi taj egzistencijalno posustali lik po mnogobrojnim banaliziranim prostornim i vremenskim toposima koji zrače životnim plitkostima raznih vrsta (»Nije se Dori dalo stvarno udubljivati ni u šta. Plićina je uvijek sigurnija i ne možeš koraknuti da odskližeš u dubinu iznad glave, i ne možeš se utopiti…« (Brkan: 2022: 133). No takva često i besciljna krivudanja gradom imaju određenu narativnu dinamiku, napose kada se tijekom priče u njih upleću razne nepredviđene, umalo vražje sile, pa pandemijski teror korone postaje umalo zanemarujuća pojava u usporedbi sa »stvarnosnim« zagrebačkim zemljotresom (koji autorica narativno povezuje s povijesnim potresom iz Šenoina doba što je pak povod za asocijativne veze, čak i nizove feljtonsko-dokumentarističkih digresija).

Upravo to zastrašujuće podrhtavanje tla ima potencijal fabularnog movensa: štoviše, usporedo dolazi i do bračnog potresa (muževa nevjera), ali čak ni višestruka trešnja nije pomogla da u glavnom ženskom liku šenoinska imena (Dora) dođe do buđenja iz banalne rutine koja ga je sustavno izjedala. Dakle, taj lik ostaje u trajnoj ironijskoj suspenziji, u raskoraku između onoga što je namjeravao pa i žudio postići i onoga što se stjecajem okolnosti doista dogodilo. A unatoč trešnji – nije se promijenilo zapravo ništa – osim što je u nezgodan čas (neposredno prije obilnoga seoskog objeda svih protagonista na okupu) – uhićen obiteljski prijatelj/poduzetnik zbog sumnjivih poslova (onaj koji je gajio skrivene osjećaje prema frustriranoj novinarki, no i od toga nije bilo ništa). Ona, dakle, trajno ostaje u sustavnoj životnoj opoziciji, za nju idalje vrijedi višestruki ironijski obrat od svega što ju okružuje i pri tomu sama sebe identificira s »privremeno neuporabljivom kućom«, odnosno, stavlja se u nedogled na čekanje kao mali pojedinac u svijetu nepodnošljivih banalnosti i opasnih tranzicijskih nepodopština te »naherenih građevina neizvjesne sudbine«: »Privremeno neuporabljiva! Takvom se osjećala. Za što se uporabiti? Koliko može biti žena, supruga, kći, majka, zaposlenica, vodička i sve to što je nekad mislila da jest, ako se više nije osjećala osobom? (…) Samo da skinem žutu naljepnicu Privremeno neuporabljivo. – Žuta je ionako moja omiljena boja – pomišljala je ironično« (str. 141.).

Pripovjedni subjekt naizmjence ulazi i izlazi iz slojeva svijesti i podvijesti svojih likova (inertni suprug kao dalmatinska pridošlica i instant zavodnik, sporadični prijatelji i suradnici, problematični susjedi te figura majke, autohtone kajkavske govornice) – a napose glavnoga ženskog lika, govori jezikom njihove svakodnevice, nadograđuje pritom standard agramerskim poštapalicama prožetima prilagođenim germanizmima starih naraštaja, a među urbane žargonske govornike ubacuje kajkavski govor (najčešće moslavačku kekavicu). Povremeno se izmjenjuju slojevi lokalizama i provincijalizama s feljtonističkim orisima povijesnih događaja i osoba (posebice vezanih uz zagrebačke književne vertikale: Šenoa, Zagorka, Krleža). Pritom i purgerski govorni slojevi stoje na istoj vrijednosnoj ravnini sa standardom izvornih dokumenata, novinskih i arhivskih ulomaka koje naratorov glas citatno interpolira u priču, a povijesne događaje ponekad i ekstemporira, dakle, povezuje s recentnim društvenim i inim zgodama, začinjenima gastroblogerskim i drugim objavama pristiglima iz kaotične svakodnevice frustrirane novinarke iz isto takva grada.

Iako se roman Privremeno neuporabljivo Božice Brkan mirne duše može čitati i jednodimenzionalno i doslovno, mišljenja smo da je njegov potencijal upravo u pronalaženju slojeva latentne ironije. Njena ironija doduše nije strogo kritički, a napose ne satirički ili prevratnički zaoštrena, ali ipak može poslužiti kao lagan uvod u svojevrsno književno prevrednovanje onih starih i potrošenih pretpostavaka koje su nedvojbeno imobilizirale neke suvremene umove.

20230117

Dunja Detoni Dujmić u Kolu o romanu “Privremeno neuporabljivo” Božice Brkan

Kolo, časopis Matice Hrvatske (glavni urednik Ernest Fišer) u broju 4/2022. objavio je kritiku Dunje Detoni Dujmić romana Božice Brkan Privremeno neuporabljivo, Acumen d.o.o., Zagreb, 2022. koji s veseljem prenosimo u cijelosti:

Naslovnica Kola

Dunja Detoni Dujmić

Uvod u ironiju

(Božica Brkan: Privremeno neuporabljivo, Acumen d.o.o., Zagreb, 2022.)

Uzevši u ruke knjigu Božice Brkan Privremeno neuporabljivo (izd. Acumen d.o.o., Zagreb, 2022.) te bacivši pogled na likovno rješenje njezine naslovnice (koja prikazuje žensku šaku s ispruženim srednjim prstom koji se nekim čudom preobrazio u nakrivljeni i napukli tvornički dimnjak) – čitatelju postaje razvidno kako stvar neće biti onakva kakvom se na prvi pogled pričinjala, kako ipak nije riječ o laganom feljtonističkom javljanju iz banaliziranih slojeva naše prozaične svakidašnjice, nego se tekst može čitati u nekom prenesenom, posebnom i nedoslovnom ključu. S obzirom na gestovnu komunikacijsku izazovnost podignutoga prsta koji to zapravo nije, sve se više nametnula ideja kako čitatelju valja dopustiti da u tekst učita pomaknutu strategiju pomalo ludičkog, ponajviše ironijskog interpretacijskog kôda uz dodatak smiješnih, tragičnih pa i umjereno jezivih ugradbenih elemenata koji na neki način nadrastaju ispraznost banaliteta (o čemu inače, usput rečeno, maestralno pripovijeda Milko Valent).

Dakle, čitajući ovu kraću prozu Božice Brkan odmah postaje vidljivo kako semantička građa priče povlači za sobom semantičke obzore konteksta te da se u ovom romanu radi o subverzivnoj igri s vrijednostima i postavkama na razini prikazivanja likova, događaja, organizacije jezika, fabularnog prostora i vremena te sličnog. Ukratko, postaje jasno kako jednostavna pučka maska priopćivanja ima svoju inačicu u unutarnjoj nadgradnji teksta pretežito ironijskim diskursom.

Naime, glavni ženski lik (radijska novinarka u hektičnoj potrazi za gradskim senzacijama, u isti čas vodič pri turističkim ophodima Zagrebom, sustavno stiješnjena vremenom te frustrirana poslovnim, obiteljskim i majčinskim obvezama) – »utapa« se u životu krcatom predvidivim i svagdanjim ispraznostima, ali i prividima, općim mjestima i brzinskim nadomjestcima zahtjevnijih duhovnih vrijednosti. Pripovjedni glas tijekom priče slijedi, umalo uhodi te sustavno aktivno sprovodi taj egzistencijalno posustali lik po mnogobrojnim banaliziranim prostornim i vremenskim toposima koji zrače životnim plitkostima raznih vrsta (»Nije se Dori dalo stvarno udubljivati ni u šta. Plićina je uvijek sigurnija i ne možeš koraknuti da odskližeš u dubinu iznad glave, i ne možeš se utopiti…« (Brkan: 2022: 133). No takva često i besciljna krivudanja gradom imaju određenu narativnu dinamiku, napose kada se tijekom priče u njih upleću razne nepredviđene, umalo vražje sile, pa pandemijski teror korone postaje umalo zanemarujuća pojava u usporedbi sa »stvarnosnim« zagrebačkim zemljotresom (koji autorica narativno povezuje s povijesnim potresom iz Šenoina doba što je pak povod za asocijativne veze, čak i nizove feljtonsko-dokumentarističkih digresija).

Upravo to zastrašujuće podrhtavanje tla ima potencijal fabularnog movensa: štoviše, usporedo dolazi i do bračnog potresa (muževa nevjera), ali čak ni višestruka trešnja nije pomogla da u glavnom ženskom liku šenoinska imena (Dora) dođe do buđenja iz banalne rutine koja ga je sustavno izjedala. Dakle, taj lik ostaje u trajnoj ironijskoj suspenziji, u raskoraku između onoga što je namjeravao pa i žudio postići i onoga što se stjecajem okolnosti doista dogodilo. A unatoč trešnji – nije se promijenilo zapravo ništa – osim što je u nezgodan čas (neposredno prije obilnoga seoskog objeda svih protagonista na okupu) – uhićen obiteljski prijatelj/poduzetnik zbog sumnjivih poslova (onaj koji je gajio skrivene osjećaje prema frustriranoj novinarki, no i od toga nije bilo ništa). Ona, dakle, trajno ostaje u sustavnoj životnoj opoziciji, za nju idalje vrijedi višestruki ironijski obrat od svega što ju okružuje i pri tomu sama sebe identificira s »privremeno neuporabljivom kućom«, odnosno, stavlja se u nedogled na čekanje kao mali pojedinac u svijetu nepodnošljivih banalnosti i opasnih tranzicijskih nepodopština te »naherenih građevina neizvjesne sudbine«: »Privremeno neuporabljiva! Takvom se osjećala. Za što se uporabiti? Koliko može biti žena, supruga, kći, majka, zaposlenica, vodička i sve to što je nekad mislila da jest, ako se više nije osjećala osobom? (…) Samo da skinem žutu naljepnicu Privremeno neuporabljivo. – Žuta je ionako moja omiljena boja – pomišljala je ironično« (str. 141.).

Pripovjedni subjekt naizmjence ulazi i izlazi iz slojeva svijesti i podvijesti svojih likova (inertni suprug kao dalmatinska pridošlica i instant zavodnik, sporadični prijatelji i suradnici, problematični susjedi te figura majke, autohtone kajkavske govornice) – a napose glavnoga ženskog lika, govori jezikom njihove svakodnevice, nadograđuje pritom standard agramerskim poštapalicama prožetima prilagođenim germanizmima starih naraštaja, a među urbane žargonske govornike ubacuje kajkavski govor (najčešće moslavačku kekavicu). Povremeno se izmjenjuju slojevi lokalizama i provincijalizama s feljtonističkim orisima povijesnih događaja i osoba (posebice vezanih uz zagrebačke književne vertikale: Šenoa, Zagorka, Krleža). Pritom i purgerski govorni slojevi stoje na istoj vrijednosnoj ravnini sa standardom izvornih dokumenata, novinskih i arhivskih ulomaka koje naratorov glas citatno interpolira u priču, a povijesne događaje ponekad i ekstemporira, dakle, povezuje s recentnim društvenim i inim zgodama, začinjenima gastroblogerskim i drugim objavama pristiglima iz kaotične svakodnevice frustrirane novinarke iz isto takva grada.

Iako se roman Privremeno neuporabljivo Božice Brkan mirne duše može čitati i jednodimenzionalno i doslovno, mišljenja smo da je njegov potencijal upravo u pronalaženju slojeva latentne ironije. Njena ironija doduše nije strogo kritički, a napose ne satirički ili prevratnički zaoštrena, ali ipak može poslužiti kao lagan uvod u svojevrsno književno prevrednovanje onih starih i potrošenih pretpostavaka koje su nedvojbeno imobilizirale neke suvremene umove.

20230117

Kritika Ž. Lovrenčić romana Privremeno neuporabljivo B. Brkan u Kolu

Kolo, časopis Matice hrvatske za književnost, umjetnost i kulturu (gl. urednik Ernest Fišer), broj 3/2022. u cjelini Kritike na stranicama od 234. do 239. donosi prikaz romana Privremeno neuporabljivo Božice Brkan iz pera Željke Lovrenčić:

Početak kritike Željke Lovrenčić u Kolu

Roman o Zagrebu

(Božica Brkan: Privremeno neuporabljivo, Acumen, Zagreb, 2022.)

Gradovi kao tema nadahnuli su mnoge svjetske pisce. Tako, primjerice, Meksikanac Carlos Fuentes u svome djelu Región más tansparente (Najprozračniji kraj) opisuje Grad Meksiko, Orhan Pamuk piše o Istanbulu, Zadie Smith o Londonu, Alfred Döblin u romanu Berlin Alexanderplatz o Berlinu itd. 

Novinarka i književnica Božica Brkan odlučila je napisati roman o Zagrebu.

Naslovnica kola broj 3/2022

Budući da je poznata po tome da u svojim romanima bira intrigantne teme primjerice, u onome naslovljenome Rez: Leica – roman u 36 slika obrađuje ratnu i tranzicijsku tematiku, u Ledini povijest svoje obitelji u više od tri stoljeća, a u romanu Generalov sin, Srbin a Hrvat pitanje identiteta bilo je za očekivati da će tako biti i u njenome najnovijem djelu. I jest: u njemuBrkan govori o Zagrebu u posljednjih par godina, odnosno obuhvaća vrijeme nakon potresa i razdoblje pandemije Covida 19.

Osim o aktualnim i zanimljivim temama, naša autorica na osebujan način opisuje događaje koji je zaokupljaju te iznimno brine za jezik: uspješno spaja različite oblike kajkavskoga narječja na kojemu ili piše ili ga pak umeće u pojedine ulomke. Također, vješto i često rabi razne žargone kojima govore pojedine skupine. U njenim djelima do posebnog izražaja dolazi spoj novinarstva i književnosti. 

To je razvidno i u najnovijem romanu u kojemu isprepliće priču o suvremenom Zagrebu i zgodama  vezanim uz glavnu junakinju Doru, imenjakinju Šenoine heroine iz Zlatareva zlata. Kao i Šenoa opisuje intimne sfere svojih likova te obiteljske i ljubavne odnose. U ovome djelu Božice Brkan možemo govoriti o dvije fabule – ljubavnoj i društvenoj. 

Suvremena je Dora radijska novinarka i dakako, purgerica. Osim što je zaposlena na najslušanijem radiju, bavi se istraživanjem zagrebačkoga romana i honorarno radi kao kostimirana vodičica po gradu. Svoj grad ne samo da jako voli nego ga „ima na dlanu“; izvrsno poznaje njegove četvrti i ulice, znamenitosti, povijesne ličnosti i likove iz književnih djela: Harmica, Mala kavana, Splavnica, Tkalča… Pa Krvavi most, Radićeva, Jurjevska, Kamenita vrata… Zagorka, Šenoa, Dora Krupićeva…

 U doba Covida također šeće opustjelim Zagrebom i doživljava ga na drugačiji način: Udiše. Duboko. Izdiše. Duboko. Diže ruke u zrak, da i njih protegne. Udiše. Spušta. Izdiše. Diše. Diše. Duboko. Udiše. Izdiše. Duboko. Duboko. Nema mirisa stvarno ili ih ona ne osjeća? Samo ih se još sjeća. Što je gore? Svijet bez mirisa. Grad bez mirisa. Noć bez mirisa. Jer nije sezona? Jer je sve zatvoreno, stolci hrpimice nagomilani i poput galiota za brodska vesla lancima zavezani za teške betonske noge suncobrana i zatvorenih s nametljivim reklamama za ovo ili ono pivo. Dora osjeti žeđ. Nigdje nikoga. Zaključan grad. Grad bez sna. Grad bez snova (Str. 16).

Završna stranica kritike u Kolu s naslovnicom romana

 U liku vrsne novinarke Dore koja luta praznom i opustošenom hrvatskom metropolom u kojoj nema uobičajene gužve ni turista i u kojoj čak niti taksiji ne voze, na neki način vidimo autoricu knjige uvijek nadahnutom svojim (premda ne rodnim) gradom.

Segment Dorina života koji se opisuje u ovome romanu obilježen je specifičnim i ne baš lijepim događajima. Dan 22. ožujka 2020. kad započinje njegova radnja, nije trebao biti drugačiji od ostalih zagrebačkih dana provedenih u lockdownu. Zbog groznog virusa, njegovi su stanovnici već duže vrijeme prisiljeni boraviti u svojim domovima i izbjegavati kontakte s drugim ljudima. Mnogi rade od kuće. I Dora isto. Štoviše, ima pune ruke posla: bez obzira gdje bila, u kući ili u studiju, mora odraditi svoju šihtu u emisiji koja ujutro ide uživo i zove se Dobro jutro, Zagrebe. Usto piše i gastro blog naslovljen Zagrebački odrezak

Protagonistica ovoga romana udana je za Dalmatinca Vinca s kojim ima malog sina Maksića. Od ostalih likova, tu su njena Muti te ugledna književnica i Dorina mentorica na doktoratu o najzagrebačkijem romanu gospođa Nera koja je nekoliko puta bila kandidatkinjom za članstvo u Akademiji. 

Dora je Muti i tetu Neru doživljavala dvjema junakinjama izniklim iz nacionalne literature 19. i 20. stoljeća, nije se željela niti je bilo potrebe da se odredi dobrim ili lošim, nije joj se dalo raspravljati s njima. Čemu se upuštati u velike teme? Nera Zagorkina, i iako ne baš učiteljica Branka Šenoina, nisu dijelile naklonost prema istom spolu, ali jesu strast prema književnosti, i svoju i svojih mama romantičarki. Od Muti je Dora naslijedila ljubav prema čitanju, a iz biblioteke gospođe Nere odmalena je posuđivala knjige…. (Str. 18).     

Ovo je samo jedan od niza ulomaka romana u kojima Božica Brkan povezuje stvarnost i književnost, fikciju i faktografske činjenice. U roman često umeće arhivski materijal i književne citate. Između ostaloga, spominje Šenou i potres koji se dogodio u njegove vrijeme te ostale književnike kojima je Zagreb bio nadahnuće: Mariju Jurić Zagorku, Miroslava Krležu, Zvonimira Milčeca, Branislava Glumca…

Književnica, znanstvenica, prevoditeljica i književna kritičarka Željka Lovrenčić u DHK 15. svibnja 2022. / Foto Miljenko Brezak

Osim pandemije koja kod svih izaziva depresiju, Dora doživljava (i) muževu prevaru. Vraća se kući iz grada i na stubištu zatiče svoga zakonitoga in flagranti sa susjedom Muzom, mladim modelom staroga slikara Mimija. A onda, 22. ožujka, slijedi još jedna nesreća: Zagreb zatrese snažan potres. 

Kao što to već biva u kriznim situacijama, uplašeni se susjedi okupljaju u dvorištu. Dora i Vinc, Muza i Mimi, Muti i Nera čekaju odvjetnika gospona Anđelka, nekadašnjeg Susedina Malog koji će srediti sve što je potrebno, pa i eventualna oštećenja stanova. On ima veze posvuda jer siromašan dečko iz susjedstva iz milja zvan Endži, sada je bogati poduzetnik. Oduvijek je zaljubljen u Doru.

Dorin i Vincov stan je privremeno neuporabljiv što znači da ima „umjerena oštećenja bez opasnosti od urušavanja i da se ne preporuča boraviti u njemu“. Obitelji treba privremeni smještaj.

Bez obzira na osobne probleme, novinarka Dora dobiva zadatak da se pojavi na svome radiju i obavijesti slušatelje o posljedicama potresa. Dok sa svojom ekipom obilazi grad, prisjeća se Augusta Šenoe. Sadašnjost i prošlost opet se isprepliću…

Korona i potres izbezumili su ljude koji su siti svega i nastoje što prije otići iz Zagreba. Dora sklanja dijete u vikendicu maminog partnera Milčeka koji je s njom pobjegao na selo.

Kao neugodnu noćnu moru sanja potres, a autorica romana u tekst upliće zapise o potresima koji su se javljali širom svijeta – od Perua do Južne Afrike, od Čilea do Japana, od Filipina do Gibraltara, Mijanmara, Indije… 

U javi, prezaposlena novinarka sve više razmišlja o muževoj prijevari zbog koje pati. No, ubrzo i sama ima priliku za nju: Endži je spreman ponuditi joj bolji život. Može joj omogućiti penthouse, trendovske poslastice, umjetničke instalacije, auto, novac, odjeću s markom, putovanja… No, usprkos činjenici da ju je suprug prevario, da im je stan privremeno neuporabljiv, da nemaju dovoljno novca ni mogućnosti dodatne zarade zbog korone, ona ga odbija. Ne voli ga. 

Počinje razmišljati o svome braku i učinjenim grješkama te, boreći se protiv ponosa, čak relativno prijateljski razgovora s Muzom. Zbog nimalo ružičaste situacije u kojoj se nalazi, osjeća se privremeno neuporabljivom!

Takvom se osjećala. Za što se uporabiti? Koliko može biti žena, supruga, kći, majka, zaposlenica, vodička, i sve to što je nekad mislila da jest, ako se više nije osjećala ni osobom? Jedan od loših šlagera koji se redovito vrte na najslušanijem gradskom radiju smjenjujući se na različitim mjestima tjedne ili mjesečne top liste. Koliko može biti svojom? I kako? Htijući biti sve to, da ne kaže svačija, jednostavno ne uspijeva biti svojom. Svojom! (Str. 146).      

Dora je pravi primjer preopterećene suvremene hrvatske žene kojoj se negativne stvari samo redaju. Nije joj lako uskladiti obiteljske i poslovne obveze pa dolazi do problema i u privatnom i u poslovnom životu. Njena joj se situacija čini nerješivom. Odnosno, život joj je privremeno neuporabljiv. Ne zna se do kada… 

Ovo je djelo zanimljiva kronika u kojoj se bilježi prilično neugodno razdoblje u životu glavne junakinje koja je svojevrsni simbol suvremene Zagrepčanke. Također, priča o glavnome hrvatskom gradu i našemu društvu kojemu je upućena i suptilna kritika: poštenim se radom kod nas ne može (lako) obogatiti. Oni kojima to uspije, zbog mutnih poslova kojima se bave (ponekad) ipak završe na sudu. Barem se to događa Endžiju kojega policija odvodi s afterparty-ja u vikendici gdje se okupljaju Dorina obitelj i prijatelji.  

No, ovo je i ljubavni roman „začinjen“ prevarom zbog koje je neophodno preispitivanje odnosa u braku. Glavna junakinja nastoji uskladiti obiteljski život i poslovne ambicije, ali to joj baš ne polazi za rukom.

U njemu nema tipičnoga i očekivanog happy enda – završava u duhu svoga naslova. Odnosno, točnije, receptom za tortu nazvanu Potres čime se otkriva još jedna sklonost naše autorice – ona prema gastronomiji. Čini se da je svojim likovima poželjela zasladiti život kako bi lakše podnijeli sumornu stvarnost te čekanje na obnovu grada i ranjene duše.  

U ovome besprijekorno napisanom djelu napete radnje i izvorne tematike događaji se glatko izmjenjuju, a prošlost i sadašnjost skladno se stapaju u jedinstvenu cjelinu. Ako tome dodamo i vješto ispreplitanje stvarnosti i fikcije te raznih jezičnih bravura i narječja, dobili smo recept za savršen roman.

20221027

Lada Žigo Španić u Kolu: „Traganje za identitetom u političkoj kaši“

Kolo,časopis Matice hrvatske za književnost, umjetnost i kulturu, (gl. urednik Ernest Fišer),  broj 3./2020., str. 174.-178. objavio je iz pera spisateljice i književne kritičarke Lade Žigo Španić kritiku romana Božica Brkan Generalov sin, Srbin, a Hrvat, Acumen, Zagreb, 2020. „Traganje za identitetom u političkoj kaši“:

Početak kritike Lade Žigo Španić u Kolu
Naslovnica Kola

„Božica Brkan doista je u pisanju homo universales– piše na kajkavskom i štokavskom, piše poeziju i prozu, vrsna je novinarka, bavi se gastronomijom, blogerica je, a razumije se i u vrtove (njezin prilog „Vrt“ u „Večernjem listu“ dobio je nagradu Hrvatskog novinarskog društva.). Najbolje bi bilo postaviti pitanje čime se ne baviBožica Brkan, jer bi odgovor bio zacijelo kratak, pa bismo možda uštedjeli vrijeme na „nabrajajućoj“ biografiji. Dugogodišnje novinarsko iskustvo svakako joj je pomoglo da dobro „skuži“ čitateljske potrebe, pa stoga njezine knjige, literarno kvalitetne, nisu dosadne, nego živahne, šarolike, pune likova, zgoda i nezgoda, detalja, jer Brkan ubada u sve, kao da plete književni goblen, nijansiran, a istodobno figurativan i zanimljiv svima. 

Naslovnica romana

Tako će čitatelja sve više povlačiti u priču dok bude listao stranice njezina novog romana Generalov sin, Srbin, a Hrvat. Vruću temu rata i profiterstva Božica Brkan opisala je na „moderan“ način, iz današnje perspektive, a bez ikakva ideologiziranja iliti mitomanije u koju nas uvlače političari koji vole narod hraniti prošlošću, onda kada standard pada na nulu. S obzirom da Brkan njeguje priču (jer život je uvijek priča s amplitudama, lakšom ili težom aritmijom), kažimo ukratko o čemu je riječ.

Generalov sin Zoran koji živi u Beogradu (otac mu je bio časni General, Srbin, a majka Hrvatica) navraća u svoj hrvatski zavičaj, da vidi što je s velikom obiteljskom vilom u kojoj je provodio lijepe epizode obiteljskoga života. Majka mu je na samrti rekla da General nije njegov biološki otac, nego prijatelj iz zavičaja s kojim je bila u vezi prije no što je on oženio Janju, njihovu dobru prijateljicu. Zoran je razapet između dvaju identiteta, između Beograda i hrvatskoga kraja u kojem su nekoć sladno živjeli Hrvati i Srbi iz dvaju sela što ih je dijelila rijeka. U zavičaju shvaća da je Janjin sin King zapravo njegov polubrat koji mu pomaže raskrčiti urušenu i miniranu vilu, a koja se u romanu opisuje poput kakva mističnog dvorca s brojnim tajnama, u koji valja ulaziti s dubokim oprezom (zbog mina), ali i s pritajenom znatiželjom razgledavati prostorije s oronulim namještajem i svim simbolima negdašnjeg života.  

U zavičaju se za vrijeme Zoranova dolaska slavi Dan oluje, branitelji marširaju, a ratni profiteri, udruženi s državnim lopovima, vode svoje prljave igre – kradu tuđu imovinu, usto zlorabeći i sredstva EU koja bi im trebala poslužiti za moderniziranje zavičaj raznim turističkim projektima. Zoran se sve više povlači u sebe kao čovjek bez svojstava, jer ga je, poslije spoznaje da mu je otac Hrvat, a ne General, odbacila beogradska obitelj, a u zavičaju ga gledaju kao „srbendiju“ – na koju se god stranu okrenuo, shvaća da nije slobodan, da je sloboda isprazni pojam, a čovjek uvijek biće uvjetovano drugima. Došlo je vrijeme „naplate potraživanja“ (koje u Hrvatskoj i dalje traje, kao što traju i sve druge stvari iz prošlosti), pa Zoran kani prodati vilu, no polubrat King ga moli da je zadrži te dovodi hordu momaka koji razminiravaju teren kako bi Zoran mogao ući u stari prostor sa svim mirisima i okusima svoga djetinjstva, iznova ga zavoljeti i zadržati vilu kao simbol kraja. Ulazak u prostor vile jedan je od najboljih pasusa u romanu – Zoran otvara herbarij uspomena gledajući stare hrastove stolove, stare lampe, stari televizor, stare trofeje i mnogo toga što je vremenom istrunulo, ali je ostalo duboko urezano u svijesti, unatoč svim političkim parolama kojima se nastoje izbrisati ljudska sjećanja. No, pojavljuje se i srpska delegacija koja misli da ima pravo na vilu jer je General bio Srbin, a hrvatski momci vuku priču na svoju stranu, pa Zoran u svojim monolozima zalazi u dubinu problema, da bi se potom zatekao u praznini. Ovioninašivaši – sve je to zamka u kojoj se našao glavni lik ni kriv ni dužan, pa je i iz ove priče jasno da čovjek nije kovač svoje sreće, kako tule razne kvazi psihološke fraze. Zoran je doslovce žrtva okolnosti, dvojbe se omataju oko njega poput bršljana koji ga guši, a ne može ga se otarasiti jer ga stežu neriješena povijest i paradoksalna sadašnjost (u zavičaju se događaju razni prosvjedi, festivali, imovinske muljaže). Oniga tjeraju da prodaju vilu, ovi mu predlažu da napravi od nje turistički centar, njihoviga ucjenjuju, našiga stežu. Zoran gubi identitet, biografiju i na koncu ostaje iscijeđen čovjek. Nema raspleta u knjizi – sve ostaje na onimaovima, pa koliko god zaobilazila politizaciju, autorica pokazuje da i danas povijest prodire u našu sadašnjost i ocrtava našu budućnost, odnosno prikazuje usud na Balkanu o kojem je tako zorno pisao još Ivo Andrić.

Brkan niže iznimno slikovite rečenice koje su literarne, ali i pune detalja, slika, pikanterija, pa je očito vješto spojila književni stil i novinarski nerv, znajući da se pisac obraća čitateljstvu, a ne samome sebi. Brkan sugestivno dočarava svako stanje, secirajući likove i prostor do u tančine, pa nam se čini da smo kao čitatelji doista prisutni u njezinoj razgranatoj priči. Od priče stvara i mali triler, s bogatom galerijom likova, ulazeći u njihove psihograme – tu su egoistične lopuže koje samo misle na svoju budućnost, a i dobri ljudi, poput Zorana i Janje, koji listaju stranice svoje prošlosti i pohranjuju u svijest lijepe epizode, jer su svjesni da svako humano biće u sebi prepliće i svoju prošlost i svoju sadašnjost, i tugu i vedrinu, i zlo i dobro. Brkan u romanu vješto zaobilazi bilo kakvu političku pristranost, vrijeme socijalizma dočarava kao košaru ondašnjih ljudskih običaja koji su iščezli ne samo zbog politike, nego i zbog digitalizacije života, pa se zavičaj, ma koliko ocrnjen bitkom ovihonih, pokazuje i kao moguće mjesto mirnoga življenja, bijega od brzih metropola i mobitela koji ubrzavaju život i egzistenciju čine nesigurnom, a stres logičnom dijagnozom suvremenog doba.  

Zoran je lik opisan sa sviju strana – u njemu se miješaju čežnja, strah, nelagoda, radost, odnosno, on je u klupku kontradiktornih emocija, zavučen u svoje meditacije dok oko njega bruje razne proslave, festivali, prosvjedi, dok dreči glazba, odzvanjaju koračnice branitelja. Iako Brkan piše uglavnom literarno raskošne rečenice, njezin je roman i potpuno realističan jer, kako rekosmo, svaku situaciju opisuje slikama, pa bili to vrtovi, stare Janjine zimnice, krajolik oko vile ili što drugo – u svakoj epizodi sugestivno nam podastire i interijere i eksterijere.  

Brkan je prikazala našu malu varoš kroz problem pojedinca, ne upadajući ni u kakve generalizacije koje bi samo pomutile pripovijedanje. Priča ima lijepo tkanje, rečenice se lijepo nadovezuju jedna na drugu i jedna drugu obogaćuju. Knjiga je ljudska drama, a tu je, kako rekosmo, i mali triler koji ima zaplet, ali jasna raspleta nema, jer na Balkanu ni jedna politička priča nema svršetka. Mnogo je suvremene proze o „crnom“ socijalizmu s crno-bijelom tehnikom, no Brkan, kao mudra spisateljica, nije dala svoju priču u ralje ideologije. A rekla je doslovce sve, osvrćući se s dramskom pronicljivošću, ali i s ironičnim prizvukom na sve oko nas.

Zoran, dakle, traga za svojim zavičajem, za korijenima bez kojih ne može rasti stablo života. Naročito su zavičajni korijeni opisani u liku prijateljice Janje, koja precizno obrađuje svoj vrt i spravlja tradicionalna jela – ona Zorana najviše odvodi u svijet djetinjstva koji ima raznovrsne boje, okuse i mirise, a koje politička ergela nastoji zatrti u ime neke nove budućnosti. Koliko je zavičaj važan govori nam i tekst Božice Brkan u knjizi Gastrolatrijakoju je nedavno objavila zajedno s Božicom Jelušić (pjesme na štokavskom i kajkavskom o hrani). Zoran, pretražujući staru vilu, traga za čarobnim duhom djetinjstva, koji politika ne može otjerati, može samo taj duh može učiniti privremeno klonulim, dok ponovno ne izraste. Tako u tekstu Za hižnim duhama i uspomenama(objavljenom u knjizi Gastrolatrija) Božica Brkan piše:, 

(…) Najživlji i najsnažniji u nama ostaju mirisi doma, rodne nam kuće, ma kako malo ili mnogo životnog vremena u njoj zapravo proveli. Tu počinje prva identifikacija, svijest o sebi u pokretu, pa sa sigurnošću znamo da smo u kuhinji, komorici, ložnici, u bakinoj sobi, na trijemu, tavanu, štaglju, „ljetnoj hižici“, u hambaru ili pljevnjaku, u povrtnjaku, vrčaku, voćnjaku ili štali i kokošinjcu. Znamo pouzdano kako mirišu mamini ormari (divna skrovišta!), kako bakine zamužne škrinje, naviksane mjedene kvake, naboksane očeve kožne čizme u hodniku, kako rupci svilnaši, rancane suknje i cajgene oprave, pa blazine, perine, popluni i pernati vanjkuši na presušanju. Sve to znade dijete u nama, a starac ne zaboravlja nikada. Jer mirisi su pogonsko gorivo uspomena, oni su stimulatori sanjarija, vodiči kroz godišnja doba, naši zadnji pouzdanici u bistru svijest i ispravan pravac kretanja. Možeš zaboraviti godinu rođenja, čak i svoje ime na trenutak, ali ne i miris skorupa, okus voćnoga džema, u koji zabadaš prst i oblizuješ, s neizrecivim užitkom i strahom da te ovoga puta ipak mogu uloviti!

  Vječnost je sigurno kemijski čista i bezmirisna, dok je stvarnost, osobito ona pokrajinska, seoska, na rubu ukroćene divljine, neprestana orgija mirisa. Sve što dopire s livade, šume, močvare, potoka i rijeke, stvara nevidljivi prsten oko naselja. U naselju pak, od jutarnjih do večernjih dimova, koji pozdravljaju izlazak i zalazak Sunca, idu olfaktivni oglasi kroz odškrinuta vrata i raskriljene prozore, pravo na ulicu. (…) Zaključili bismo da su naša djetinjstva zapravo potopljene škrinje s kolonijalnim mirisima: tu su svileni bomboni, rum-štangice, biber, cimet, rogači, grožđice, limun, naranče, ananasi, sva čuda koja su k nama dolazila izdaleka, nosila su u sebi dašak egzotike. No, tek na podlozi zavičajnih senzacija, sve to dobiva svrhu i smisao. (…) 

Koliko je i kako, pak, Zoranova „hiža“ (vila) u knjizi Generalov sin, Srbin, a Hrvat, prodrla sa svojim slikama i mirisima u njegovu svijest, koliko ga je „hiža“ oplemenila, a koliko rastužila, saznat će radoznali čitatelj.“

20201208

Reč je moja vrčak ili 10 kajkavskih pjesama B. Brkan u novom Kolu

Reč je moja vrčak naslov je cjeline sa 10 kajkavskih pjesama Božice Brkanobjavljenih u časopisu Matice hrvatske za književnost, umjetnost i kulturu Kolo(glavni urednik Ernest Fišer), broj 4/2018., str. 42. – 48. Objavljene su nove pjesme: naslovna reč je moja vrčak, zdalka, mora, kak ne razmem, pepelnica, mi dve, spavača, frčki, dijanoveci kurtasti pes.

 

Koloobjavljuje u Književnoj sceni također i književne tekstove Marka Gregura, Monike HercegBožidara Brezinščaka Bagole, Janka Dimnjakovića Drage Čondrića; zatim novi prepjevDva stoljeća uplakane Hrvatske Pavla Rittera Vitezovića s latinskoga (Zrinka Blažević). Tema broja jedjelo Slavka Mihalića uz 90. obljetnicu rođenja (tekstovi Ivana Boškovića, Dunje Detoni Dujmić, Cvjetka Milanje i Vlatka Pavletića). Božidar Petrač pišeVeličinu malenih – Jovan Hranilović i Mihovil NikolićHrvojka Mihanović-Salopek iz duhovne baštine donosi Pasionsku baštinu kajkavskih krajeva. Uz drugo, objavljeno je također i više kritika novih književnih djela.

 

20181128  

Priča «Mladenke» objavljena u «Kolu»

http://www.matica.hr/kolo/373/umrezena-prica-21663/

http://www.matica.hr/kolo/534/kajkavstina-uzvraca-udarac-kroz-prozu-27581/

http://www.matica.hr/kolo/545/mala-nocna-citanja-28003/