HTV, reprizirajte dokumentarac Ruže Ištuk o Zaraznoj! – Umjesto kave 25. travnja 2020.

Danas su puna dva mjeseca od prvoga zaraženog Coronom 19 u Hrvatskoj. Ne sumnjam da će raznorazni naći raznorazne bombastične načine da to prigodno obilježe, a ja molim HTV da samo ponovno emitira dokumentarac Ruže Ištuk o Zaraznoj. Znam, znam da je tek prikazan, jedva prekjučer, u četvrtak, 23. kolovoza 2002. u 21 sat, ali je, kako se to danas obično kaže, stvarno predobar da bi ostao, kao što jest, ispod radara, jer ga mnogi nisu ni pogledali ili ga nisu pogledali koncentrirano kako zaslužuje taj u nas rijetko dobar i zanimljiv novinarski rad, koji nije izravno TV javljanje ispred nečega za nekoga, nego je, da bude još zanimljivije, načinjen uz redovita takva dnevna javljanja.

Božji pogled s istočnoga prozora našega stana na čekače pred dućanom jutros, 25. travnja 2020. / Fotografija Miljenko Brezak

Znala sam da ne može biti o njemu u kolumni Emisije tjednamojega omiljenog Tomislava Čadeža odmah jučer: ako je i gledao, kad bi napisao, jer je Studiovjerojatno već bio u tisku. (Ima ispričnicu, jer je piše o drugoj mojoj ljubimici Mojmiri Pastorčić iz RTL Direkta, talentiranijoj i boljoj od slavnijega kolege!). Da nisam u Nacionalučitala odličan intervju, opet moje miljenice Kristine Olujić, s vječno mladom novinarkom HTV-a, ne bih imala pojma ni da će dokumentarac biti emitiran, jer ga redovite tjedne najave i pregledi TV programa nigdje i nisu spominjali. (To bi, valjda, trebao biti kompliment, budući da nisu spominjali, nego jednako uzgred sami najavili, ni dan ranije prigodno emitiran odličan, bezvremeni film Dnevnik Diane Budisavljević Dane Budisavljević iz drugih nevremena.) Novinarski portret su joj naslovili jednostavno: Nema boljeg trenutka za dokumentarac o borbi protiv korone.

Ružu Ištuk ne nazivaju zvijezdom, valjda zato što je nisu skupo kupili kao neku vanjsku čitačicu o kojima udaraju PR na sva zvona, a valjda i jer je i lijepa i prepametna i talentirana i marljiva 1981. rođena Livanjka kućni proizvod, izvorni kadar od 2005. strpljivo odgajan radom u brojnim HTV-ovim projektima, što se kao podrazumijeva. Neka joj bude, po vlastitu je izboru na fakultetsku praksu na Prisavlju krenula kod (ne samo svog!) uzora Joška Martinovića Globalno sijelo

Propustila sam nepretenciozan naslov dokumentarca, ali nisam upamtila ni one što su ih u specijalima i ekskluzivima Provjerenogna Novoj TVemitirali iz tjedna u tjedan iz Kine, Italije Španjolske autora s BBC-ai što ti ja znam. Međutim, i novinarski i gledateljski ponosna sam toliko da bih se svaki čas mogla rasplakati, jer (još!) imamo profesionalaca koji i u nevrijeme zanatski, do umjetnosti, i ne spominjući tobožnju kreativnu industriju, umiju svome gledatelju znalački i s poštovanjem prenijeti human storyo – Ljudima. 

Znam da Ruža Ištuk vjerojatnokaže da je samo radila svoj posao i da tako sigurno govore i ljudi koje je gotovo usput pratila puna dva mjeseca od prvoga pacijenta koji je, dakako, završio u Zaraznoj, Kužnoj, bolnici nekad na kraju grada, bolnici Dr. Fran Mihaljević maestralne ravnateljice i znanstvenice epidemiologinje Doktorice Markotić iz Stožera; pratila je borbu doslovce kako se svi sad vole busati na prvoj crti, baš borbu za život. Ništa zapravo nećete tu doznati što već niste u svakidašnjim izvješćima različitih novinara i različitih medija pročitali, čuli i vidjeli, ali ovdje će vas do ganuća dovesti pogled božjeg oka, kadrovi snimljeni valjda dronom, ponekad gotovo okomito, i akrofobima i bogobojažljivima i onima koji ne daju da su svi ljudi jednaki užasno mučno, iznad niza desetljećima krpanih i dograđivanih objekata na Zvijezdi, posebice onih, posve po strani, u hitnji postavljenih kontejnera i šatora za prijavu potencijalno zaraženih.

Nijedna muzika ne bi bolje ozvučila opori kontrapunkt proljetnoga bujnog zelenila, rascvjetalih forzicija i magnolija s tehničkim detaljima medicine od naizgled ravnodušnoga danonoćnog, brižnog praćenja monitorima svake sobe i komunikacije osoblja unutra i vani preko stakla, navlačenja skafandera s maskama, naočalama i vizirom do, uza sve, i dodatno primitivno polijepljenih traka na vrata odjela sa zaraženima da se aerosol ne raširi. 

A onda priča o tome kako četiri sata izdržati radeći s dvostrukim rukavicama ili ne predati se panici kada nestane struje pa svi utrče da bi uskočili mehanički umjesto umjetnih pluća ili o evakuaciji pacijenata za onoga najjačeg zagrebačkog potresa (i novinarka Ištuk iz pidžame je uskočila pred kameru!) ili njegovih posljedica u najvažnijem, na brzinu preseljenom laboratoriju, gdje će, objavljeno je koji dan kasnije, uza sve druge poslove, izolirali našvirus. kao A onda priča kuharica i čistačica te samo jedne od sestara s gvaljom u grlu kako mjesec dana nije zagrlila vlastitu djecu ili pak jedne od odgovornih profesorica o stresu u satima dok čeka rezultat testa da li se i sama zarazila ili hoće li posao držanja virusa pod kontrolom moći nastaviti, pa izvješća o donacijama od maskica do milijuna. 

Jedan od nezaboravnih citata iz usta liječnika s prefiksima i sufiksima o kolegicama, o medicinskim sestrama iz Zarazne (i onima koje su im dobrovoljno priskočile iz drugih bolnica) kao o herojima ne samo struke, nego i njihovoj ljudskoj veličini koja mu je vratila vjeru u Čovjeka. Treba čuti i snimiti dojmljivu priču pacijenta izliječenoga od korone kako su naši zdravstvenjaci, sa znanjem i profesionalnom predanošću, uz pare koliko u to ulažemo, najbolji sustav na svijetu, a on, koji je, priznaje, podcijenio i virus i pandemiju, zna što govori, jer mu je prije pet godina presađeno srce, sam je stomatolog, a bio je i direktor HZJZ. 

Ni junaci našega vremenaheroji našega doba,kako za to prigodno u ovo vrijeme, kad ne znaju što bi, najčešće pretjerujući potkradaju Ljermontova, u dokumentarcu se uglavnom ne vide, ali je svaki sugovornik potpisan imenom i prezimenom sa svim prefiksima i sufiksima te nazivom svoje u Zaraznoj i zarazi preuzete uloge. Ne vidi se ni novinarka, poput svojih sugovornika također skrivena  propisanom maskom ili češće u astronautskom skafanderu. Ne reče li ovih dana, uostalom, jedan od izliječenih, kako ne bi prepoznao svoje dobročinitelje, jer se sjeća samo njihovih brižnih i ohrabrujućih očiju iza maske? 

A na sve to umjesto komentatorskih brbljarija beskrajna tišina ozvučena povremeno tek ekskluzivnim pjevom ptica naizmjence s disanjemrespiratora ili tih nekih strojeva što zamjenjuju čovjekova pluća i druge organe koji se kane predati. Treba to čuti, uočiti. Ni jedan zvuk, ni jedna riječ, ni jedan kadar previše. Nemam riječi, puštam najiskrenije gledateljske suze i šaljem novinarsko poštovanje. S time se ne može nositi ni jedno od pretjerivanja, šumova u kanalu, kojih su prepune tiskovine, mikrofoni, ekrani… Očito sve dojmljivo kad sam popamtila sve bez uobičajenih svojih bilježaka, bez nakane da bih štogod i napisala. Nemam zato ni imena ljudi sa špice, do li snimatelja Stjepana Kotarskog i montažera Domagoja Frischa. A netko mora! Ne znam kad sam (izuzevši priče iz Plusa!) gledala nešto tako dobro, a da je HTV-ovo. I, molim HTV, reprizirajte Ružin dokumetarac barem jednom tjednom, edukativno, i sebi i nama na ponos i motivaciju, sve dok nam je korone! Sve dok, kako Kristina Olujić započinje portret kolegice Ruže Ištruk u Nacionalu, traje kletva dabogda živjeli u zanimljivim vremenima

2020424 – 2020425 


Pirgo – Umjesto kave 11. svibnja 2018.

Pirgo, Anđelka Martić i nacional / Božica Brkan
Pirgo, Anđelka Martić i Nacional / Božica Brkan

Spremajući se na drenovačke Pjesničke susrete u Nacionalu sam pročitala intervju svoje talentirane miljenice, mlade kolegice Kristine Olujić s Anđelkom Martić. Nisam ni znala da je još živa ta omiljena književnica mojega djetinjstva rođena 1. svibnja 1924. Naslov u magazinu je citat: Voljela bih doživjeti da se moj «Pirgo» vrati u obveznu lektiru. Partizansko lane izbačeno je kad i Ćopićev Ježurka Ježić, jer je iz NOB-a. Kao i autorica, inače članica DHK. Disneyev Bambi ostao je valjda u milosti. Nije nama svako lane – lane.

Autogrami i pisca i čitatelja / Božica Brkan
Autogrami i pisca i čitatelja / Božica Brkan

Goran Pavlović, prvi čovjek Knjižnice Drenovci kao i tamošnjega pjesničkoga susreta, vodi nas po knjižnici, prije tri godine službeno proglašenoj najboljom u Hrvatskoj, čak i po dijelu u kojem prikupljaju viškove knjige svoje i svojih čitatelja za razmjenu s drugim knjižnicama. I – naletim na «Pirga». Izdanje u nekad slavnoj Biblioteci Vjeverice Izdavačkoga knjižarskog poduzeća Mladost (urednica Ana Kulušić, dakako!) iz godine kad sam postala brucošica, 1974. Raznježim se i izgreben, zamjenski, knjižuljak. Listam, a uz potpis nekadašnjega vlasnika, davno učenika Davora Jardasa iz IIa razreda, potpis – Anđelke Martić. Imaju u knjižnici i odjeljak s knjigama s autogramima, autorskim potpisima, ali ovaj im je slučajno promaknuo, ali što se da, to se više ne vraća. Život ponovno nije nego – basna.

Presnimka fotografije Tomislava Čuveljaka i Nacionala
Presnimka fotografije Tomislava Čuveljaka i Nacionala

P.S. Zaboravih pitati Gorana, iako odavno nije u lektiri, imaju li u knjižnici za posudbu kojega «Pirga»?

20180510

linkovi

https://www.bozicabrkan.com/29-pjesnicki-susreti-drenovci-2018/


https://www.bozicabrkan.com/oltarnik-umjesto-kave-10-svibnja-2018/