Naše Društvo hrvatskih književnika poslalo je danas obavijest da je 11. studenoga 2020., nakon duge i teške bolesti u Zagrebu je u 97. godini života preminula Anđelka Martić, hrvatska književnica i prevoditeljica. Ne vjerujem kako će o Martićki mediji objaviti i samo malen dio lauda kao o nedavno drugome preminulom kolegi, također piscu za djecu, također i novinaru i književniku, po mojemu boljem novinaru nego književniku. Sama ga više pamtim po neprofesionalnoj, neljudskoj objedi, kad sam bila puno mlađa i kad mi je to od takve face vrlo teško palo, ali i da mi se nikad nije ispričao ni jednom od svojih lijepih riječi. Bilo, pa prošlo, to mi je za drugi tekst. Žao mi je što je čovjek umro, ali mi je žao i što je umrla u djetinjstvu mi omiljena spisateljica. Toliko da pri ruci i sada držim njezina Pirga, roman objavljen u biblioteci Vjeverica (uredila ga je čuvena Ana Kulušić!) Izdavačkoga knjižarskog poduzeća Mladost, u Zagrebu, 1974., kad sam ujesen krenula na faks. Prije dvije godine dovukla sam roman iz viška jedne slavonske knjižnice s posebnom posvetom, ali i s autogramom autorice i dječaka čije je vlasništvo bila kad je polazio II a razred tko zna koje škole. Prerastao ju je. Zahvalna, napisala sam onda kavu o knjizi gurnutoj ukraj, skrajnutoj. Dok sad snimamo naslovnicu, a iz nje ispada intervju s književnicom, koji je odlična novinarka Kristina Olujić napravila za Nacional, 4. svibnja 2018.
Ni onda se nisu, kako biva, pretrgli i pohrlili intervjuirati staru partizanku koja o hrvatskom Bambijunaslovno izjavljuje: Voljela bih doživjeti da se moj Pirgovrati u obveznu lektiru… E, lane, lane točkasto, pirgasto, što ćeš ti, partizansko, u lektiri? Pa nije li tvojoj autorici prvi intervju u životu bio s lancmanom Titom još na Srijemskom frontu! Nije pomogao ni drugi lancman Tuđman, a ni opći povratak prirodi i zaklinjanje u ekologiju i brigu o životinjama. Pa imamo mi mnogo boljih našihknjiževnika i za djecu! To su nama naši kriteriji. Prema tekstu. Prema autorima. Prema smrti. Selekcija. Uskost. Tjesnac. Kao da ne mogu ponuditi da svatko čita što želi i sam odluči što mu se dopada, a što ne; što je mala istina na velikom svijetu? Kako da Pirgo ne bude žalostan?
Dodajem na kraju cijelu DHK-ovu vijest:
Jučer, 11. studenog 2020., nakon duge i teške bolesti u Zagrebu je u 97. godini života preminula Anđelka Martić, hrvatska književnica i prevoditeljica. Rođena je u Zagrebu, 1. svibnja 1924. Dugo godina djelovala je kao slobodna umjetnica, a bila je zaposlena i kao novinarka u Omladinskom borcu, Vjesniku i Narodnom listu, urednica u listu Pionir, te glavna urednica časopisa Radost i nakladničke kuće Naša djeca. U književnosti se javila za vrijeme II. svjetskog rata, u kojem je aktivno sudjelovala u partizanskom pokretu kao borac i ratna dopisnica objavljujući crtice i pjesme. Najznačajnija je predstavnica hrvatske ratne proze za djecu. Poslije rata objavljuje knjige pripovijetki za djecu, uglavnom ratne tematike (Mali konjovodac i druge priče, 1951; Bjelko, 1951). Njezino se prozno stvaralaštvo može podijeliti na ratno, autobiografsko te prozu s elementima fantastike. Autorica je i tekstova za dvjestotinjak slikovnica. Prevela je i više djela sa slovenskog (Bevk, Šega, Vandot, Brenkova, Seliškar…). Najbolje joj je djelo kraći roman Pirgo (1953) o prijateljstvu petogodišnjega dječaka i laneta koji dijele sudbinu u ratnom vihoru. Jednostavna, kronološki koncipirana fabula napisana je u prvome licu i ispričana emotivno i lirski obojenim jezikom. Lik dječaka je blizak mladim čitateljima od kojih se ne izdvaja svojim emocionalnim i psihičkim svojstvima (potreba za ljubavlju, prijateljstvom, strah pred ratnim zbivanjima, strepnja pred opasnošću), što ga je učinilo uvjerljivim i omiljenim. Dječje prijateljstvo sa životinjama i autoričina nenametljiva poruka o ratu, koji podjednako ugrožava sva živa bića, osnova su te neposredno i toplo ispričane epizode ratnoga djetinjstva. “Pirgo” je objavljen u više od 40 izdanja na hrvatskom jeziku, a preveden je i na slovenski, makedonski, bugarski, poljski, mađarski, češki, esperanto, talijanski, albanski, ruski, kineski i farsi. Objavila je više zbirki priča u kojima je tematizirala ratne doživljaje i evocirala vlastito siromašno djetinjstvo (Jezero u planini, 1956, Vuk na voćinskoj cesti, 1956, U vihoru, 1958, Proljeće, mama i ja, 1968). I u kasnijoj prozi (Baba Kata, 1971, Djedica pričalo i čarobni vrutak, 1977., i dr.) iskazala se kao pripovjedačica sklona autobiografskim motivima i jednostavnu fabuliranju. Pisala je i fantastičnu prozu za djecu u tradiciji Ivane Brlić Mažuranić (Zarobljenik šumske kuće, 1999, Tri lisice i šumski car i druge bajke, 2002.) izdvajajući se imaginativnošću i slikovitim likovima. U ediciji Pola stoljeća hrvatske književnosti 1991. godine objavljena su joj Izabrana djela. Osvojila je niz nagrada među kojima se posebno ponosila Ordenom osmijeha koji plebiscitarno dodjeljuju poljska djeca.
20201112
