Muzeji za muzej – Umjesto kave 21. kolovoza 2024.

Taman sam pisala o novootvorenoj Bakinoj kući 1968 – 1978 – 1988 chefa Mislava Božića u Krapinskim Toplicama, kadli je Marija Crnjak u Jutarnjem objavila odličan tekst o usponu industrije muzeja na primjeru zagrebačkih. Sve jedan zabavniji od drugoga, sve jedan unosniji od drugoga, otvaraju se umalo tjedno. Ne, ne radi se u Kući Šenoa u Mallinovoj  ili o Kući karikatura Ota Reisingera u Radićevoj, u koje zasad, iako važan i zanimljiv dio nacionalne kulture, ne ulaže nitko osim obitelji, nego o takozvanim tematskim muzejima, opisanima kao usko specijaliziranima, s građom zbijenom u prostor veličine stana, napucanim marketingom i aktivnima na društvenim mrežama, no ipak u dobroj mjeri poluozbiljnim projektima u koje je uloženo relativno malo. Lani su uvećali prihode od 30 do 60, a neki i 250 posto. Propao je navodno samo Muzej torture i to zbog cijene najma. Ne znam što je s Muzejom oldtajmera Ferdinand Budicki, jer on je također imao problema sa smještajem, ali koliko vidim ima u Hrvatskoj čak nekoliko automobilskih muzeja. U Zagrebu je posljednjih godina otvoren muzej čokolade, putovanja, selfija, muzej osamdesetih, Novoga vala, mamurluka, kanabisa do nedavno, uz prisustvo predsjednika Republike, muzeja kravate… Ne mogu ne pomisliti koliko je tu dobre koncepcije, marketinga i nečijega prikupljanja, a koliko trenda, dobroga poslovnog nosa, second handa, Hrelića i Jakuševca. Koliko bitnoga, a koliko nebitnoga! Možda se jednom otvori i muzej o muzejima! Antimuzej poput Trokutova.

Jasmina Reis u Kući Šenoa oštećenoj u potresu s darom (Foto Miljenko Brezak)
Donirana aparatura Zdenka Šenoe (Foto Miljenko Brezak)

Da se radi o industriji tekst ilustrira sa nekoliko primjera. U 14 godina postojanja prvi privatni muzej u Zagrebu Muzej prekinutih veza, o kojem imam i ljubavnu pjesmu, sa 96 eksponata i oko 4000 arhiviranih, bilježi 120.000 posjetitelja u godini i upravo navodno kani otvoriti još jednu, ne znam koju podružnicu čak na Tajlandu. Muzej iluzija u devet godina postao je najveći i najbrže rastući lanac privatnih muzeja u svijetu: dosad ga je posjetilo više od 15 milijuna posjetitelja, posluje na više od 50 lokacija u 25 zemalja na četiri kontinenta. Neki od muzeja hvale se podrškom gradskih i državnih tijela mjerodavnih za turizam i kulturu, a većina se žali kako im Ministarstvo kulture ne da status pravoga muzeja, što znači jeftinije ulaznice bez PDV-a.

Zdenko Šenoa sjedi u naslonjaču djeda Augusta uz njegov radni stol (Foto Kuća Šenoa)
Zdenko Šenoa 1940. (Foto Kuća Šenoa)

Treba li i spominjati British Museum, Prado, Louvre…? Pomno pratim i vijesti vraća li koji muzeji ili kani vratiti izloške izvornim zemljama ili se sude s njima. Ako vam je mjerilo za muzej kao meni barem berlinski Pergamom, pariški Orsay, bogotski Muzej zlata (ili barem izložba skitskoga zlata), The Metropolitan Musem od Art, koelnski Muzej čokolade (u kojem raste i rađa kakaovac u prirodnim uvjetima i mijese se uživo čokoladne praline!), sicilijanski antički hramovi na otvorenome… Ako žalite što nema prikaza, sjećanja odnosno tematskoga muzeja ozbiljnog djetinjstva, propale tekstilne industrije, dizajna, stripa, kuće Vjesnik… Vidim da još ne smijem pobacati svoje intimne zbirčice ovoga i onoga, čak ni spomenare ni biblioteku, pa makar da uza sve zabavno i to kad-tad bude neugodan svjedok. Primjerice, osim nekoliko platana, imam i štafelaj i kistove akademskoga slikara Ive Radoševića, svoga gimnazijskog profesora povijesti umjetnosti i desetljećima kronologa mijena Medvednice, Sljemena.

A nedavno je mome Miljenku Brezaku, zaljubljeniku u fotografiju, i njegovim ostarjelim fotoaparatima i aparaturi Opemus 5, otprije nekoliko desetljeća, za izradu fotki stiglo i poticajno muzejsko društvo

Zdenko Šenoa s bakom Slavom, Augustovom udovicom, Foto Tonka 1921. (Kuća Šenoa)

Poštovanom gospodinu Miljenku Brezaku u znak zahvalnosti za dugogodišnju suradnju s Kućom Šenoa i udrugom Svi naši Šenoe, darujem opremu za izradu fotografija Magnufax koja je pripadala mojem pokojnom poočimu Zdenku Šenoi.
Svi Šenoe (Milan, Brano i Zdenko) bavili su se amaterski fotografijom, a koncem 60-tih ili početkom 70-tih godina 20. stoljeća Zdenko Šenoa kupio je opremu za izradu fotografija.
Velika mi je čast ovu opremu koju sam naslijedila darovati u prave ruke.
Jasmina Reis
24. lipnja 2024.

Gospodin Zdenko Šenoa s kojima sam kao i s njegovom suprugom Marijom (majkom gospođe Jasmine), svojedobno surađivala i prijateljevala i bila recenzenticom njihova Biskupskoga sladopeka, darivao mi je davno  nekoliko kutija izrezaka svojih recepta. Zahvalni.

Aparatura Opemus 5 (Foto Miljenko Brezak)

Uz to, spominjem kako smo pretrpani stvarima koje čuvamo jer nam ih je šteta baciti,uspomene od nekoliko pisaćih mašina, računala, diktafona, mobitela, gramofonskih ploča, suvenira s putovanja, fotografija… Da ne spominjem knjižnicu s tisućama knjiga – među kojima  i nekoliko stotina iz različitih izvora doniranih mi kuharica – što sam ih nakupila od svojega drugog razreda osnovne škole, pa arhiva u standardiziranim kutijama. Unuk nam se igra i sa sinovljevim igračkama… Miljenko ima samo fotografiju sa svojim konjićem (Bila i na izložbi u Etnografskom!), a ja sam sačuvala jednu od svoje dvije bebe, gumenu Vesnu, i crveni lončić. Negdje su u kutijama u garaži, našemu intimnom muzeju.

Novi Treffpunkt kod Reisingera u Radićevoj – Umjesto kave 5. travnja 2024.

Kakve li ironije! O Otu Reisingeru (Rankovci pokraj Murske Sobote, 4. listopada 1927. – Zagreb, 6. travnja 2016.) ispredane su godinama legende kao o najvećemu gradskom škrcu, kao fektao je cigarete i nikad nije platio kavu – mislim da ih je poticao sam! – a sad su, bez i kunice ili eurića udjela za kulturu mjerodavnih mjesta, poput obitelji Jasmine Reis Kuću Šenoa, i gradu i zemlji Reisingeri darivali Kuću karikature Oto Reisinger! Radićeva 44a, nedaleko Kamenitih vrata.

Marko Reisinger među djedovim karikaturama (Foto Miljenko Brezak)
Pred ulazom u Kuću karikarure Oto Reisinger (Foto Miljenko Brezak)

lJedino, kako bi situacija zasluživala, nema o tome tko nacrtati ma i najmanju karikaturu, kao u vremena kada bih na Špici, sad u ovoj pa sad u onoj birtiji nailazila na Oteka s ekipom u hvatanju dnevne inspiracije. Istinabog, odavno nema ni Vjesnika u kojem su njegov Pero, Klara i Štefek iz dana u dan zajebantski komentirali naš vrli svijet. Na starim filmovima vidim ga u redakciji, vjerojatno još na prvom katu slavnoga nebodera, a već na šestom i sedmom ne sjećam se da sam ga ikad vidjela. Karikaturu bi s njegova zelenog vala donosio šofer. Zacijelo nema nikoga tko je radio u sad avetinski ispražnjenoj nekad na Balkanu najvećoj novinskoj izdavačkoj Kući, a da s nekoga redakcijskog stola, iz kuta štamparije ili čak koša za smeće nema barem kakva reisingerčića, crtežić tušem ili olovkom ili čak doljepljivan.

Klara i Pero iz davnih dana s Reisingerovim bilješkama (Presnimio Miljenko Brezak)
Dio izložbe itekako aktualne (Foto Miljenko Brezak)

U Večernjaku mu je konkurencija bio Ico Voljevica s Grgom. U erotici Davor Štambuk. Danas još u Večernjaku Felixa crta Srećko Puntarić, u 24 sata Nik Titanik (Nikola Plečko), a u Slobodnoj Joško Marušić. Još tu i tamo, ali ni izdaleka dostižnim elegantnim crtežom, potezom i pera i kista diplomiranoga arhitekta kakvima nas je gorko i osvetoljubivo nasmijavao u crno-bijelom printu i koloriranim magazinima, dakako i inozemnima. Politika (globalni komentari kao da su nacrtani jučer!), erotika, turizam, nafta i ostala zagađenja i prije negoli smo dohvatili spoznaju o tome… Zatim naslovnice knjiga i knjige za djecu, kalendari, kojekakva izdanja o koječemu. Pri gledanju nedostaje mi tu i tamo kronologija, timeline.

Sjajno iskorišten i sićušan podrum za erotke katikature (Foto Miljenko Brezak)

Nadam se da će obitelj Reisinger s unukom Markom na čelu i uz stručnu podršku povjesničara umjetnosti Frane Dulibića, uspjeti održati zamišljeni ritam polugodišnjih izmjena postava iz više od 50.000 crteža nastalih od 15. do 90. Reisingerove godine i arhiviranih u kutijama za cipele. Najavljuju i tematske izložbe, izložbe drugih autora, radionice… Možda oko Reisingera, kako je zamislio, krasno uređen malen prostor postane novi zagrebački Treffpunkt, stvori novi prostor kreacije i dobre kritike, satire ili tek dnevna doza smijeha na tuđi i vlastiti račun. Karikatura-komentar s riječju ili bez riječi, karikatura-portret. Predlažem: i za popiti kavicu. U Otekovu čast.

Jedan od Reisingerovih Modrih tuševa za Zepter (Presnimio Miljenko Brezak)
Sjećanje na davnu suradnju za Zepter: Igor Mandić, Božica Brkan, Romeo Ibrišević, Tea Morić i Oto Reisinger (Presnimio Miljenko Brezak)

A sama se ponosim što sam s velikim Reisingerom kao mali gradskić, mlada novinarka, dijelila velike stranice izumrlih novina, a rado se prisjećam i kako smo honorarčili u luksuznim informativnim novinama Zeptera koje smo radno zvali Novicama. Osim prvoga, napravili smo 11 brojeva od 1993. do 1998., nadživjevši nekoliko direktora. Odlična autorska ekipa sa zanimljivim reportažama, recepturama, pričama, fotkama. Sjećam se da je jednu naslovnicu fotkao i Lupino. Fotografija iz neke od tih godina – jedva sam se mladu prepoznala! – osim šefice Tee Morić koja je vodila Zepterovo informiranje i marketing, ovjekovječila je upravo Ota Reisingera, Igora Mandića, fotića Romea Ibriševića i mene, izvršnu urednicu, a nedostaju grafički dizajner Jenio Vukelić i lektorica Maja Matković. Čim bih najavila da krećemo u novi broj, Oto bi nabacao radno desetak ideja i onda bismo studirali, studirali, a kad bismo napokon odabrali, on bi dovršio posao i potpisao – Reisinger.

Odlična pratnja Kući karikature Oto Reisinger – pozivnica
Prednja strana ulaznice
Stražnja strana ulaznice