U Kraljevstvu za knjigu kritika pjesničke zbirke Obrubljivanja Veronikina rupca ili Muka 2013.

U najnovijoj knjizi odabranih kritika, kolumni objavljivanih u Vijencu od 2011. do 2018. Ljerke Car Matutinović Kraljevstvo za konjauz druge je autore poput Borisa Domagoja Biletića, Tomislava Domovića, Gorana Gatalice, Drage Gervaisa, Maje Kušanić Gjerek, Davora Grgurića, Željka Kneževića, Miroslava S. Mađera, Cvjetana Miletića, Božice Pažur, Sonje Zubović, Bogdana Arnautovića, Albina Crnoborija, Jasminke Domaš, Jože Skoka, Miljenka Stojića, Darka Pere Pernjakai drugih uvrštena i Božica Brkan.

Vrlo nadahnuta kritika objavljena u Vijencu MH, br. 549, 19. ožujka 2015.. s posebnom perspektivom kritičarke – Globalistička prikazanja i mirakulio knjizi pjesama Obrubljivanju Veronika rupca ili muka 2013, DHK, Zagreb, 2014. (str. 15.-17.).   pročitana je i na predstavljanju u DHK 26. studenoga 2018. Knjigu je objavila Biakova, a pogovor je napisala dr. sc. Željka Lovrenčić.

20181128

Linkovi

Kraljevstvo za knjigu daje Ljerka Car Matutinović – Umjesto kave 28. studenoga 2018

O lakrimoniju, lakrimariju, suzniku – Umjesto kave 31. svibnja 2018.

https://www.bozicabrkan.com/ljerka-car-matutinovic-o-zivotu-vecnom-bozice-brkan-u-vijencu/

http://www.stav.com.hr/tekuca-kritika/zeljka-lovrencic-kraljevstvo-za-ljerkinu-knjigu-ljerka-car-matutinovic/

http://www.matica.hr/vijenac/549/globalisticka-prikazanja-i-mirakuli-24292/

 

Kraljevstvo za knjigu daje Ljerka Car Matutinović – Umjesto kave 28. studenoga 2018

Ljerka Car Matutinović, književnica sa više od 40 vlastitih objavljenih knjiga, bitno poboljšava statistiku o čitanosti per capitau nas: svaka dva tjedna u Vijencu objavljuje kolumnu prikazujući knjige. Od 2005. Mijenjaju se uredničke posade, koncepcije, a Ljerkino pero tvrdoglavo opstaje. Pročita ona i više knjiga, jer i sam odabir što će prikazati, njezin je stav, čemu presuđuje i ukus, kako kaže recenzentica dr. sc. Željka Lovrenčićozbiljne, načitane kritičarke (a ja bih dodala i dobrohotne, budući da knjige koje joj se ne dopadajui ne želi ni prikazati!). Ne žali truda ni kada joj i roman od 300 stranica valja ugurati u 1,5 kartica teksta.

Ljerka Car Matutinović na predstavljanju nove knjige / Fotografija Miljenko Brezak
Ljerka Car Matutinović na predstavljanju nove knjige / Fotografija Miljenko Brezak

Svaka knjiga, ističe, ima nešto dobro, pa Car Matutinović skreće pozor na dobru literaturu, na ono vrijedno čitanja. A kako njezine novinske preporuke ne bi nestale s novim brojem novina – kritike objavljuje i u Forumu, Mostu, Republici, Književnoj Republici, Novoj Istri, Književnoj Rijeci i drugim časopisima – autorica ih povremeno sabire i ukoričuje, dodatno uokviruje knjigom. Dosad je tako već više od 130 autora predstavljeno i u knjigama njezinih književno-kritičkih proza: Vijenac odabranih (2013.) – za koji je, uz druge nagrade  nagrađena i Julijem Benešićem– zatim Umjesto samoće (2014.) i najnovijoj Kraljevstvo za knjigu (2018.). Caričina parafraza Shakespeareova kralja Ricarda Trećega. Pokazuje to uz drugo i, kako kaže Zorka Jekić, urednica i izdavačica iz Biakove, virtuoznost pjesnikinje i književnice u kreiranju naslova.

 

Knjiga je predstavljena nedavno u Društvu hrvatskih književnika, a koliko se drži do književne kritike, one ozbiljne u nas sve rjeđe – kritičarka sama kaže: zbog klanova i hvaljenja samo sebe i svojih – kazuje i to što joj mnogo pozora i poštovanja ne ukazuju ni sami književnici. Vrijednosti su se posve izrelativizirale. U tri knjige predstavila je više od 130 knjiga, a u najnovijoj na 126 stranica više od 40 odnosno kritike objavljene od 2011. do 2018. Usput: u pripremi je i četvrta knjiga Vijenčevih kolumna.

Književnice se druže: Zorka Jekić, Sonja Zubović, Diana Burazer, katice Čorkalo Jemrić, Ljerka Car Matutinović i Božica Brkan / Foografija Miljenko Brezak
Književnice se druže: Zorka Jekić, Sonja Zubović, Diana Burazer, Katica Čorkalo Jemrić, Ljerka Car Matutinović i Božica Brkan / Foografija Miljenko Brezak

Počašćena sam što je u Kraljevstvu za knjigu uz knjige Borisa Domagoja Biletića, Tomislava Domovića, Gorana Gatalice, Drage Gervaisa, Maje Kušanić Gjerek, Davora Grgurića, Željka Kneževića, Miroslava S. Mađera, Cvjetana Miletića, Božice Pažur, Sonje Zubović, Bogdana Arnautovića, Albina Crnoborija, Jasminke Domaš, Jože Skoka, Miljenka Stojića, Darka Pere Pernjaka i drugih uvrštena i vrlo nadahnuta kritika objavljena u Vijencu MH, br. 549, 19. ožujka 2015.. s posebnom perspektivom kritičarke – Globalistička prikazanja i mirakulio knjizi pjesama Obrubljivanju Veronika rupca ili muka 2013, DHK, Zagreb, 2014. (str. 15.-17.). 

Iz kritike su, uz nekoliko drugih, čitani odlomci, nadam se ne samo zbog toga što, kako zapisuje u pogovoru dr. sc. Željka Lovrenčić:

Osim tematike i motica, predmet zanimanja Ljerke Car Matutinović vrlo je često jezik odnosno narječje pojedine poetike. U razumijevanju nekoga djela ona nema problema – bliski su joj i ča, i kaj, i što.

Predstavljajući najnoviju knjigu književnice, dr. sc. Katica Čorkalo Jemrić istakla je vrijednost kritike Ljerke Car Matutinović:

(…) Opremljena teorijskim književnim znanjima piše ona svoje prikaze, sužene na opseg samo jednoga stupca, prepuštena vlastitoj metodi književne kritike gdje nas u obliku svojevrsnog mini-eseja informira o bitnim svojstvima preporučivane knjige. Maštoviti naslovi uvod su u njezin prikaz koji pokazuje kako se s malo pravih riječi može reći puno, i kako se o beletristici može lijepo i beletristički pisati.
Jednako maštovita u tumačenju i poezije i proze, u svakoj knjizi nalazi uporišnu točku s koje će dešifrirati smisao i vrijednost djela, te iskreno mislim da bi malo tko od onih koji danas pišu tako dugo i tako budno dočekivao te s prvim riječima u svijet ispraćao novoobjavljene knjige za sve uži krug hrvatskih čitatelja, nagovarajući ih zdušno na druženje s novim knjigama. Prevladavanje njezine kolumne u nesagledivo perpetuiranoj medijskoj buci i kakofoniji sadašnjice dokaz je da interes za književnu umjetnost još uvijek nije potrošen, pa je zato korisno izdvojiti što je od mnoštva objavljenih naslova čitanja vrijedno u nestašici sve dragocjenijeg vremena. Ljerkine su kolumne namijenjene svima koji knjigu vole i kojima koristi u svakidašnjemu poslu, i treba ih čitati s istim žarom s kakvim su napisane, jer je u svaki taj sažeti prikaz uložen njezin minuli rad, vrijeme i trud, književnička znatiželja i stvaralačka energija, i zato se svaki od tih prikaza odlikuje svježinom pristupa, drukčijega od prethodnog i prijašnjih. (…)

S predstavljanja Kraljevstva za knjigu: Zorka Jekić, Dubravko Sidor, Katica Čorkalo jemrić i Ljerka Car Matutinović / Fotografija Miljenko Brezak
S predstavljanja Kraljevstva za knjigu: Zorka Jekić, Dubravko Sidor, Katica Čorkalo Jemrić i Ljerka Car Matutinović / Fotografija Miljenko Brezak

20181128

Linkovi

http://www.bozicabrkan.com/o-lakrimoniju-lakrimariju-suzniku-umjesto-kave-31-svibnja-2018/

https://www.bozicabrkan.com/ljerka-car-matutinovic-o-zivotu-vecnom-bozice-brkan-u-vijencu/

http://www.stav.com.hr/tekuca-kritika/zeljka-lovrencic-kraljevstvo-za-ljerkinu-knjigu-ljerka-car-matutinovic/

http://www.matica.hr/vijenac/549/globalisticka-prikazanja-i-mirakuli-24292/

U Kraljevstvu za knjigu kritika pjesničke zbirke Obrubljivanja Veronikina rupca ili Muka 2013.

 

O lakrimoniju, lakrimariju, suzniku – Umjesto kave 31. svibnja 2018.

Na izložbi Staklo i priča o staklu autorica Anite Pavo-Gadža i Slavice Moslavac u Galeriji Muzeja Moslavine Kutina u travnju 2018. izložena je na panou i moja pjesma Lakrimonij / Lakrimarij. Dio te vrlo zanimljive izložbe početkom lipnja moći će se vidjeti i u Kloštru Ivaniću. Osjećam ponos, ali i obvezu ispričati pozadinsku priču ne više samo o malo poznatome krhkom predmetu koji me je nadahnuo za pjesmu, nego još više o nastanku i oblikovanju pjesme te samome izrazu.

Božica Brkan i Slavica Moslavac na kutinskoj izložbi s pjesmon Lakrimonij / Lakrimarij Fotografija Miljenko Brezak
Božica Brkan i Slavica Moslavac na kutinskoj izložbi s pjesmon Lakrimonij / Lakrimarij Fotografija Miljenko Brezak

U odličnome izložbenom katalogu, str. 21.-22. objavljena je također i moja pjesma:

lakrimonij / lakrimarij                                             


udubljujemo se tobože
a uzgred
turistički akcelerirano
namjenski
sve kao
shot cut
za kišice fjake između doručka plaže sieste
u muzejsku lokalnu storiju
vinodolski zakonik i frankopani začinjeni etno i artefaktima
kamena urna
rimska opeka
poklopac rimske amfore s verzalnim trima slovima
umalo odlična reklama za marku auta
tko li je u toj u povijesti nestaloj amfori i kamo prevozio maslinovo ulje vino
kamo su ishlapjele tekućine kad su izvađene iz mora
okrhci historije

i staklena posudica
još cijela
nemaš je što vidjeti
što li su pospremali u nju tako krhku
kako li je pretekla vjekove do našega
zakopana u grobu
uz nekoga od koga nije ostao ni prah
začepljena
čak je vidi se nešto u njoj nataloženo
odonda
možda sol suzna

zovu je lakrimonijem govori kustosica koncentrirano
po tko zna koji put
legenda ispisuje autoritativno
nalaz iz rimskoga grada murula kraj stinice kod jablanca
simetriju dva stoljeća stare i dva stoljeća nove ere
lakrimonij suznik mogli bismo reći
upotrebljavao se i za mirise opisuje legenda

odakle u novome u muzeju
tko je u to krhko staklo spremao božao suze
s kojom svrhom
zašto je netko plakao zbog koga
da bismo ih poslije stoljećâ mogli kroz staklo
gotovo
dotaknuti
krhke

tko li je uopće izmislio lakrimonij
tko li je poput zmijskoga otrova ili mljeziva muzao suze
skupljao kolekciju suza
čije
i za koga

danas se toga uzaludnog predmeta nitko ne bi ni sjetio
nitko ni za čime ni za kime više i ne plače
plač je slabost plač je dijagnoza
radije redovito ujutro i uvečer ukapavamo umjetne suze
ili čitamo istoimenih valentovih 1000 stranica pisanih deset godina
ili tek puštamo sanremski hit iz mladosti bobia sola
una lacrima sul viso
ili na natječaj za izbor lokalnoga suvenira prijavljujemo lakrimonij
od fine razgradive plastike koja će sve do doma turistima
dotrajati kao sjećanje na jug na malen grad sjevernoga jadrana
ili na vrijeme kad su još ljudi plakali

Novi Vinodolski, Crikvenica, Zagreb, Malinska – 20160604 – 20160714 – 20160716, Zagreb 20160719, 20160730, 20160731 – 20160801 – 20160802 – 20160809 –20170413 – 20160814 – 20170429 – 20170430 

 Post scriptum
U Muzeju Narone vidjela sam jednako malene, jednako krhke staklenke balzamarije. Nudili su ih i kao suvenir, ali unatoč dobroj ponudi, tog trena baš ni jedan nisu imali za prodati.

20170814

Naslovnica lijepoga kataloga lijepe izložbe
Naslovnica lijepoga kataloga lijepe izložbe

No, moram ispričati kako me je zaključujući izložbeni katalog 16. ožujka 2018. nazvala autorica izložbe etnologinja, viša kustosica Slavica Moslavac s pitanjem: što je lakrimonij, je li to neki moj neologizam, što može biti s obzirom na licentiu poeticu, ili se, sudeći po sadržaju, a na što su je upozorili arheolozi, ipak radi o lakrimariju?

Prisjetila sam se kako sam pri nastajanju pjesme nad bilješkama s crikveničkih Jadranskih pjesničkih susreta, kamo me je pozvala kolegica pjesnikinja, Carica, Ljerka Car Matutinović, u svibnju 2016. prekapala po rječnicima ne nalazeći tumačenja za lakrimonij. Izuzevši latinskih rječnika: lacrimula, -ae, f. = suzica.

Pregledala sam nakon gotovo dvije godine ponovno bilješke i i fotografije legende uz izloženi predmet i ne našavši nigdje njegovo ime, obratila se i Đurđi Krišković, ravnateljici i kustosici Narodnoga muzeja i galerije Novi Vinodolski, koja me je vratila – lakrimariju. Suočena sa slijepim ulicama kamo sam god krenula, obeshrabreno sam pomislila na novinarski tipić u svom blokiću, na Freuda i jedino mi preostalu kao očitu vlastitu nesvjesnu grešku ili u pisanju, lapsus calami, zapravo u čitanju odnosno govoru, lapsus linguae, moga vrlo ispisanoga rukopisa. U brzini ostavismo lakrimonij, ali dodasmo sleš, kosu crtu i lakrimarij. Sad mi preostaje da popravim i grešku u sjećanju, lapsus memoriae. Zato ostavljam i hrvatski prijevod: suznik.

Pjesma u catalogue izložbe
Pjesma u katalogu izložbe

 A kad se nisam predala malodušju, tu, dakako nije bio kraj, jer na internetu su brojni lakrimariji. Čak i literarni, poput pjesme U zaljubljenosti lakrimarija Ivice Prtenjače u sisačkome časopisu Riječili Lakrimonija, knjige makedonskoga pjesnika Petrea A Andreevskoga, Zumpres 1999..

Fascinantno je da je Lakrimarijem prozvan i memorijalni park u spomen djeci poginuloj u Domovinskom ratu, a da se o tome ne zna. Dakako, rječnici ga ne tumače ili ga tumače. Možda je najzanimljiviji srpski Vukajlija s izrazom Evo ti epruveta, pa plači, koji, priznajem, nikad nisam čula, a koji bukvalno prevodi latinski lakrimarij. Ispreda kako su u devetom stoljeću, kada su muškarci u Italiji polazili u rat, svojim ženama obvezno ostavljali epruvete (lakrimarije) u koje će skupljati suze, kako bi, kad se vrate s bojišta, mogli vidjeti koliko su patile za njima. Priča govori o prijevarama: žene bi lakrimarij punile prokuhanom, posoljenom vodom. Lakrimarij se tako danas poput novokomponovanih cajki, turbofolka, vezuje uz takve lažne suze: Sada ovaj izraz ima drugo značenje. Koristi se kada vas neki osećajan lik spopadne sa svojim patetisanjem.

Pjesma u catalogue izložbe - nastavak
Pjesma u katalogu izložbe – nastavak

Svakako mi je logičnije tumačenje Proleksis enciklopedije iz struke likovnih umjetnosti i arhitekture :

lakrimarij (latinski lacrima: suza), mala staklena, keramička, metalna ili alabasterna posudica široka kratka tijela s izduženim vratom. Služila je za pohranu mirisa i balzama korištenih u pogrebnim obredima. Čest je prilog u rimskim i ranokršćanskim grobovima, te se pogrešno mislilo da je služila za skupljanje suza za pokojnikom.

Ni jedno ni drugo ne ide u prilog moje pjesme, bila naslovljena Lakrimonijem ili Lakrimarijem ili njihovom dubletom. A kad već internet nema – od sada ima! – mojega inovativnog lakrimonija, jedva da i ima muzeja koji ne bi imao negdje na svome području iskopan lakrimarij. Osim onih u Novom Vinodolskom i u Naroni, našla sam i Muzej Istre, Muzej Slavonije i mnoge druge te meni najdraži, doduše neprovjereni podatak da je u antičkoj Siscii pronađeno čak sedam lakrimarija i to od ljubičastog stakla! Pomišljam kako moraju biti lijepi ti suznici i kako su ljudi, kao u mojoj pjesmi, ipak stvarno plakali. I još plaču.

20180318 – 20180425 – 20180531  

linkovi

Ljerka Car Matutinović o “Životu večnom” Božice Brkan u Vijencu

U “Vijencu” broj 626 od 1. ožujka 2018. / str. 12 u rubrici Književnost Ljerka Car Matutinović piše o knjizi kajkavskih priča “Život večni” Božice Brkan:

Ljerka Car Matutinović i Božica Brkan / Nacionalna i sveučilišna knjižnica u Zagrebu, 14. veljače 2018.

Sve niče iz priče, na kajkavskom

Zahvaljujući imaginativnoj memoriji spisateljice Božice Brkan dobili smo knjigu kajkavskih priča „Život večni.. U toj zbirci nalazi se dvadesetak priča, kraćih i dužih, zamjetnim dijelom objavljenih u časopisima, tjednicima i internetskim portalima (Republika, Kolo, Kaj, Hrvatsko slovo, Večernji list, itd.). U uvodnoj priči („Fikcija i fakcija, naracija,Čiča – miča ili priča o mojoj priči“), autorica otkriva početke svojeg pričanja i razloge svoje privrženosti proznom izričaju: (…) „Kreiram svoj kosmos samo za potrebe vlastite književne stvarnosti. Stvarnosti u vlastitim riječima! Zašto? Jer mi more biti!“.

„I tako najednom“ tvrdi autorica „priče su samo bile“.

Napisane na zavičajnom kajkavskom idiomu (kej-kavština,Okešinec, Moslavina), priče promiču storije o životu i smrti (grobovi) u ruralnom svijetu koji je pun tragično proživlljenih trauma i besmislenog bivstvovanja. Likovi u pričama živahni su i bolno stvarni, skloni ispadima. Nesuzdržljivo su obuzeti svojom osobnom tragikom.

Osmislivši posebnu arheologiju osjetilnog autorica je kreirala naslove priča koji svojom simbolikom, svojom gotovo heretičkom psihozom i apsurdnom komunikacijom, dovode kazivanje do vrhunca koji kulminira neočekivanom katarzom.

Najznačajnija, gotovo ekstatična priča dojmljivog naslova je „Žleb jel kam ti reč po reč more dopelati.“ Dijalog u priči vrsno je raspoređen od prigušenog uvoda do gotovo tragikomičnog zapleta da čitatelja na kraju ošamuti misterioznom smrću.Iz banalnog, ali pretjeranog sukoba između oca i sina i besmislenih pokušaja majke da smiri zavađene, izlazi van tragikomična sudba cijele obitelji:

(…)“Sused stari, bil je tak podbočen na vila z jene strane, pri kojnom, a mlajši je stal zmej krav, takaj podbočen na vile.Vidlo se je da ni jen niš, kaj kipci boži samo stojiju. Nesu ju probali ni pomeknuti, a kam oživeti. A mogla je sirota još lepe let zdurati, lepo si poživeti i doživeti da je je bilo do života. A jeblo ti ne jen neg sto vragov i takov život. Kej ti je to za život.“

Autorica Božica Brkan ostvarila je mučnu atmosferu slika žestinom riječi koje prijete i donose zlo, ali imaju u sebi i karikirane komponente koje ih čine groteksno smiješnima. Zato se čitav život priče pretvara u travestiju s okusom drame („Kak su barjak kupuvali“, Karmine, Četrti muž, „Dve na grobu“, „Kak Pepec ne cvjetja štel“).

Posebnost ove knjige je u rječniku koji se nalazi iza svake priče i ide u prilog kajkavskom idiomu a po tome i hrvatskom jeziku.

Ja osobno, ne volim kad književnice (i književnike!) stavljaju u pretince, kad ih skeniraju i skediraju . Pogovor profesora i književnog kritičara, Zvonka Kovača, iscrpan je i koristan samo se nemrem složiti s njegovom sintagmom „ženska priča“, jer ako je priča dobro ispričana, zašto bi bila ženska( ili muška)?! Neka bude samo priča.

I za kraj, kako je mudro (i lukavo!) sročila autorica:“Bog je na se to šutel i svoje si mislil, kak to Bog več dela“ („Perut“).

A zaključno: Ova knjiga kajkavskih priča „Život večni“, dobrodošao je prodor u svijet suvremenih hrvatskih kratkih priča.

Ljerka Car Matutinović

 

Hrvatska poezija na španjolskom? Prevela: Željka Lovrenčić! – Umjesto kave 6. prosinca 2017.

Najnoviji kompliment hrvatskoj poeziji i njezinoj promotorici u svijetu španjolskoga govornog područja Željki Lovrenčić. List Norte de Castilla, koji izlazi u Salamanki, 16. studenoga 2017. objavio je tekst pjesnika i sveučilišnog profesora Alfreda Péreza Alencarta Željka Lovrenčić i suvremena hrvatska poezija odajući time priznanje ponajboljoj hrvatskoj hispanistici, književnici i prevoditeljici koja je, osim što je poznata prevoditeljica sa španjolskog na hrvatski, do sada u hispanofonome svijetu objavila petnaest knjiga prijevoda suvremenih hrvatskih književnika – Čile i Meksiko po pet, Španjolska tri te Bolivija i Kolumbija po jednu. U to nisu uključena djela na španjolskom jeziku objavljena u Hrvatskoj, primjerice prijevodi knjiga Ljubomira Antića,  Hrvoja Kačića te pjesnički izbori El rose de la mariposa  (izbor stihova 25 pjesnika) i Encuentros  (izbor stihova 50 hrvatskih suvremenih hrvatskih pjesnika, u kojem su i pjesme vš autorice Božice Brkan).

Stranica Kulture u novinama Norte de Castilla, Salamanca, Španjolska
Stranica Kulture u novinama Norte de Castilla, Salamanca, Španjolska

Alencartov tekst vezan uz promidžbu suvremene hrvatske poezije na području španjolskoga govornog izričaja, započinje prvim književnim vezama između Salamanke i hrvatskih autora koje prema njegovu navodu uspostavlja Fray Luis de Granada prijevodom djela Marka Marulića Carmen de Doctrina Domini Nostri Iesu Christi Pendentis in Cruce s latinskog jezika na španjolski jezik.

Pérez Alencart nabraja i druge značajne hrvatske pjesnike poput Mavra Vetranovića, Ivana Gundulića ili Ignjata Đurđevića, a zatim prelazi u  21. stoljeće spominjući djelo Tigar zadarskog pjesnika Tomislava Marijana Bilosnića, kojega naziva Velikim pjesnikom, a koji je boravio u Salamanki 2015. godine. Tigra je, kao i još četiri Bilosnićeve pjesme posvećene gradu koji ga se izuzetno dojmio, na španjolski prevela također Željka Lovrenčić.

Ona je i autorica izbora naslovljenoga Dulce Libertad objelodanjenog 2012., također u Salamanki. Na taj se izbor Pérez Alencart posebno osvrće, a hrvatske pjesnike zastupljene u  maloj zbirci naziva „dvanaestoricom apostola“. Napominje da su Zvonimir Balog, Enerika Bijač, Boris Domagoj Biletić, Branimir Bošnjak, Ljerka Car Matutinović, Ružica Cindori, Mate Ganza, Ana Horvat, Mladen Machiedo, Davor Šalat, Stjepan Šešelj i Irena Vrkljan moderni hrvatski pjesnički glasovi koji su u Španjolskoj izazvali pozornost svojom izvornošću i kvalitetom.

Osvrće se i na Dragutina Tadijanovića čiji je izbor Lovrenčić također objavila u Španjolskoj (Malaga, 2005.), te na Delimira Rešickog čija ga se poezija dojmila i o kojoj je pisao.

20171206

http://www.bozicabrkan.com/tito-i-kolinda-iz-billicheva-kista-umjesto-kave-30-kolovoza-2017/

https://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-16-studenoga-2016-jurica-cenar/      

http://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-15-veljace-2017-bilosnic-pise-ministrici-kulture/

https://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-12-svibnja-2016-stambukov-kukurijek-cvate-u-japanu/

http://ana-horvat-poetry.net/antologije-poezije/encuentros-poesia-croata-contemporanea/

Umjesto kave 20. travnja 2017.: Štorije od besed, knjiga-muzej

Kolega novinar i publicist iz Kutine Ivan Gračaković, direktor i glavni urednik Moslavačkoga lista i Radija Moslavine, ustrajni istraživač zavičajne povijesti, a osobito toponima, prije neki dan poslao mi je, kako piše, davno obećanu knjigu jedne svoje prezimenjakinje iz Crikvenice, prof. hrvatskoga jezika, Marije Gračaković. Na kraju je dodao:

«Gospođa je čuvarica narječja svog rodnog sela na otoku Krku, baš kao što vi u svojim djelima čuvate i njegujete moslavačku kekavštinu. Nadam se da će
vam biti zanimljivo štivo.»


I bome je! Zna kolega Gračaković koliko sam ga izdavila o zavičajnim govorima u lokalnim medijima (uzaludno!), a sad se podsjetila da sam i gospođu Gračaković uspoznala ne samo preko kolumni objavljivanih u Besedi, redovitoj rubrici u Novome listu koja ustrajno, baš primjerno, njeguje upravo lokalne govore, nego i na crikveničkim 15. Jadranskim pjesničkim susretima prošloga lipnja.

A k tome vidim da je Štorije od besed, izdanje Katedre Čakavskoga sabora Kornić i gradske knjižnice Crikvenica, 2013., uredila moja poštovana kolegica književnica Ljerka Car Matutinovićkoja je s Cvjetanom Miletić i recenzentica knjige! Kako sam ulazila u bodulski, kornićki zavičaj Marije Gračaković, prisjetih se kako smo svojedobno ljetujući petnaestak godina na našemu najveće otoku upravo u Korniću bili gosti Palme Klun Posavec, i ne znajući da su Kornićani svoju zavičajnu zbirku unaprijedili u Kornićarski muzej, a da su tek poslije dobili i svoju knjigu-muzej (koju su vidim i sretna sam zbog toga i financijski poduprli neki moji tamošnji prijatelji).

Eh, da je imala barem koji prikaz za širu publiku koju bi to moglo zanimati, ma samo koji postotak koliko se količinski pisalo o regionalnome nadjeziku koji svi razumiju, valjda za razliku od naših malenih zavičajnih govora oko kojih se tako malo trudimo, a koji su živ demanti ne željenih nego stvarnih razloga. Čakavci i kajkavci očito kvare opću regionalnu jezičnu idilu i deklaracijske teze.

Knjiga Štorije od besed ima, dakako, i mali rječnik, besedar kornićkoga govora, ali u samome sadržaju ima nadasve zanimljivo i korisno bogatstvo koje se rječnički širi prostorom i vremenom, meni, na primjer, izuzetno vrijedno, s mnogo čime i usporedivo i neusporedivo, za meni osobito zanimljivo vrtno (Bašelak ili bosiljak; Bumbak ili pamuk; Busilak ili smilje; Črčak ili cvrčak; Javorila ili lovor, lorber; Kampanela ili fuksija; Kataroška ili bodljikava veprina, ježevina lat. Ruscus aculeatu; Kujma ili dunja; Magranja ili nar, mogranj, šipak; Murva ili duda; Petrusimen ili peršin i čakavski dalmatinski petrusimul, Šmrika ili borovica, lat. Juniperus oxycedrus; Ulika ili maslina; Žgavica ili kopriva, žara; Žlak ili slak…..) i prehrambeno (Cancarele ili kapanci, rijetko tijesto od jaja i brašna ukapano u juhu; Dumijana, bocunić ili bocun odnosno pletenka; Frite ili fritule, spuščanci; Koguma ili poseban okrut, posuda ili čajnik s poklopcem za kuhanje kave i kavovine; Krpe za zid ili krpe kuharice; Mažin ili mlinčić, mlinček; Palinbrod ili prežgana juha; Strugljica ili ribež, Dalmoši ili južniji čakavci, Šibenčani, rekli bi ragatač; Šćikica cukara ili kocka šećera; Škorup ili skorup, vrhnje, kožica na kuhanu mlijeku, Takaljica ili valjak za tijesto, mlinčenjak; Vrnja ili košara pletena od šibe…) područje. Neke su neprevodive – Broskva, Bukaleta, Kamenica, Komoštra, Kumpriva ili košćela, Napa iznad komina; Presnac, Šurlice, Zapešt… – jednostavno bi ih mogla protumačiti samo opisno i onda ne bi svima bilo jasno o čemu je riječ, jer naše kontinentalno, panonsko podneblje nema takva bilja, jela, predmeta.

Priče (i akcentuirane!) su posložene abecedno (nekih slova nema, a nekih ima i nekoliko), ali ne i kronološkim nastankom odnosno objavom. Autorica Marija Gračaković u Puntape besed (puntape je broš!) piše:
«Ovo su štorije kin su besede glavni «likovi». A one su na leta čekale, kako divojke na tanac, da jih niki obrne, da pokažu svoje lipe vešte. Nikako mi se para da san jih, stišnjene, zi klančića dopeljala na široki put da se ne zgubljuju. Otrla san njih prah i one blišće kako svićice po škuroj noći.»
Ako sam dobro brojila, od Akarla (mi bismo rekli heknadlin) do Žrne (žrvanj) ima brat bratu 145 priča o riječima, obično ilustriranima fotografijama. Katkad punim sentimenta, starinskima. Doznala sam tako da kajkavskoikavska duga Božji pasec Nade Lozar – Tomašić ima u Korniću čakavsku – Božji pas. Odakle bih inače to doznala da se nisam prepustila Štorijama od besed? Kao i da meni omiljen Košljun zovu Mostir, Krk Vela, a (i Baščansk!) ploču – pljoča? Vrpcu pak zovu Kurdela i da me nije natentao uvod o crikveničkom maškaranom ludilu s kurdelicama svih boja, zatim kršteničkim, pa prvopričesničkim, svatovskima, sve do one iznad kolina nevistice, kako bih pročitala jednu od malenih, ali temeljnih mudrosti:

Donke: kurdela simo, kurdela tamo, nisi se ni obrnul, a život pasa. I ča? Na zadnju partencu kumpanjaju te tvoji najmiliji, rodbina i prijatelji, a bome i venci, a na njih kurdele na ke zo zlatne slova piše zadnje bog i «hvala ča si svin ljuden bil čovik» al nič sličnoga.

20170419

linkovi

http://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-17-prosinca-2016-bozi-pasec-nade-lozar-tomasic/

http://www.bozicabrkan.com/b-brkan-na-15-jadranskim-knjizevnim-susretima-u-crikvenici/

http://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-6-sijecnja-2017-ljerkin-kanat-bozicin-kesnokric/