U Santiagu de Chile objavljena pjesnička antologija Chile-Croacia 2024 – Umjesto kave 9. siječnja 2024.

Jedan mi od ljepših darova pod bor je pjesnička antologija Chile-Croacia 2024pripremama nekoliko godina i objavljena dvojezično u Santiagu de Chileu na više od 220 stranica. U njoj su i moje pjesme Dječak i javor / El niño y el arce (1981) i Vermut (1984). Na knjizi imamo zahvaliti ponajprije književnici i kritičarki, znanstvenici te predanoj hispanistici Željki Lovrenčić. kojoj je ona i svojevrstan izvještaj sa još jednoga od književno-znanstvenih putovanja u zemlju u kojoj je svojedobno služila i kao diplomatkinja pridruživši antologiju 21 autorskoj knjizi među kojima su i slične panorame i antologije na različitim jezicima (uz više od 70 prevedenih u oba smjera!), često dvojezično i trojezično, ustrajno, predano i znalački promovirajući i prevodeći nas hrvatske pjesnike stvarajući i snažeći hrvatske književne veze s različitim zemljama literarno moćnoga hispanskog svijeta i ne samo njega.

Naslovnica čileansko-hrvatske pjesničke antologije

U dvojezičnoj pjesničkoj antologiji Chile-Croacia:2024 zastupljeno je 15 čileanskih i 15 hrvatskih pjesnika. Autorice su joj čileanske književnice Carmen Troncoso i Ximena Troncoso te hrvatska književnica Željka Lovrenčić, koja je knjigu i prevela. Nakladnik je ugledna izdavačka kuća RiL editores, a prijevod je financijski poduprlo Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske. Uvodne tekstove potpisuju autorice antologije dok je recenzent knjige čileanski književnik hrvatskih korijena i bivši predsjednik Društva čileanskih književnika Ramón Díaz Eterovic. Od hrvatskih autora sa po dvije pjesme zastupljeni su Krešimir Bagić, Boris Domagoj Biletić, Božica Brkan, Diana Burazer, Ljerka Car Matutinović, Dunja Detoni Dujmić, Stanka Gjurić, Dražen Katunarić, Siniša Matasović, Daniel Načinović, Pero Pavlović, Diana Rosandić Živković, Davor Šalat, Stjepan Šešelj i Borben Vladović. Od čileanskih autora odabrani su: Mirka Arriagada Vladillo, Margarita Bustos Castillo, Juan Cameron, Andrea Campos Parra. Yolanda Duque Vidal, Theodoro Elssaca, Jorge Etcheverry Arcaya, Reynaldo Lacámara, Cristina Larco Briseño, Eduardo Llanos Melussa, Juan Rojas, Carmen Troncoso Baeza, Ximena Troncoso, Enrique Winter i Alejandra Ziebrecht. U knjigu su uvrštene i kratke biografije autora. Cilj ove dvojezične antologije je izgradnja pjesničkih mostova između dvije zemljopisno daleke, ali po mnogočemu bliske zemlje.

Korice dvojezične knjige u izdanju uglednoga čileanskog izdavača RiL editores

Nova poveznica prijateljstva između čileanskoga i hrvatskog naroda naslov je uvoda čileanskih antologičarki Carmen Troncoso y Ximena Troncoso, koje ističu:

Premda živimo u svaki dan sve više globaliziranom svijetu, protok knjige ne teče baš poput brze rijeke, osobito ne kad se radi o poeziji. Ima sve manje knjižara, nakladnička je djelatnost pretrpjela mnoge promjene i okrenula se digitalnom svijetu. Ta je činjenica trebala pomoći internacionalizaciji autora i autorica, ali nije bilo tako. Čini se da nas je zov novih tehnologija zbunio tolikim istovremenim informacijama i dezinformacijama i da nešto drugo pokreće pjesničko stvaralaštvo. Primjerice, festivali i književni susreti, sajmovi knjiga te put koji pješice prolaze i krče sami suvremeni književnici i književnice.

Otkrivši te prekretnice, zadale smo si zadaću vezanu uz kulturu i osobito uz književno stvaralaštvo te obilježavanje trideset godina diplomatskih veza između Čilea i Hrvatske. Namjera nam je bila okupiti određeni broj suvremenih pjesnika koji će pisati o čemu žele i ukazati na mnogobrojne motive koji ih potiču na pisanje i na njihovu raznolikost.

U ostvarenju ovoga projekta morale smo puno lutati, kucati na sva vrata na koja je trebalo. Duboko smo zahvalne pjesnikinjama i pjesnicima predstavljenim u ovoj Pjesničkoj antologiji Čile-Hrvatska 2024. koja okuplja vitalnu i raznoliku poeziju dviju kultura te osobito prevoditeljici i književnoj kritičarki dr. sci. Željki Lovrenčić na njenome osjetljivom poslu i ogromnom trudu. Ona je sjajno prevela ove silno maštovite zastupljene poetike. Pozivamo vas da ih otkrijete.

Željka Lovrenčić, potpredsjednica DHK u DHK, portret s izložbe Hrvatski književnici Miljenka Brezaka

Hrvatska antologičarka i prevoditeljica knjige Chile-Croacia 2024 Željka Lovrenčić svoje je uvod naslovila Pjesnički mostovi:

Nema nikakve dvojbe, kultura je u približavanju raznih zemalja imala i još uvijek ima iznimno značajnu ulogu. Čile i Hrvatska uspostavili su snažne i prijateljske veze prije nekoliko stoljeća kad je u ovu zemlju stigao veliki broj hrvatskih useljenika s namjerom da ostane u njoj zauvijek. Od- lučili su da će im Čile biti nova domovina. U njoj su ostavili svoje tragove naporno radeći razne poslove – bili su tragači za zlatom, rudari, zidari, stočari. Malo pomalo, navikavali su se na život koji im je nudila ta zemlja, ženili se Čileankama i osnivali obitelji. Ubrzo su stekli uvjete da svojoj djeci ponude bolji život i slali ih na studije. Danas Čileanci hrvatskih korijena imaju istaknutu ulogu u svim čileanskih društvenim sferama. Sadašnji čileanski predsjednik Gabriel Borić također je hrvatskog podrijetla.

Jednako kao i moji sunarodnjaci koji su došli u Čile tražeći bolji život, i ja osjećam duboku ljubav i poštovanje prema toj zemlji gdje sam provela pet vrlo plodnih godina – u Punta Arenasu i Santiagu. Boravak u Čileu promijenio mi je život i zauvijek sam ostala vezana uz ovu prelijepu zemlju. Premda sam se vratila u Hrvatsku i zahvaljujući poslu prevoditeljice i književnice putujem svijetom gradeći kulturne mostove s raznim zemljama, Čile i njegovi ljudi imaju posebno mjesto u mom srcu. Uživam prevoditi i promovirati djela čileanskih autora i pisati o njima tekstove i knjige. S ponosom mogu istaknuti da sam na hrvatski prevela knjige Pabla Neruda, Roberta Ampuera, Diega Muñoza Valenzuele, Andrésa Moralesa Milohnica, Guillerma Mimice, Juana Mihovilovicha, Óscara Barrientosa Bradasica, eodora Elsacce, Erica Golesa, Ramóna Díaza Eterovica i mnogih drugih te da sam bila autorica izložbe „Život i djelo Pabla Nerude“ organizirane u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu i autorica kataloga. Također, organizirala sam razna predavanja posvećena čileanskoj književnosti. Moj je doktorski rad također vezan uz Čile — obrađuje temu stvaralaštva čileanskih književnika hrvatskog podrijetla.

Ova je mala antologija logični nastavak mog djelovanja posvećenog približavanju dviju kultura putem poezije. Ona uključuje najsnažnije glasove obje poetike i snažan je doprinos uspješnoj, ne samo kulturnoj, suradnji između Čilea i Hrvatske. S namjerom da izgradimo snažne pjesničke mostove između naših zemalja, antologičarke Carmen Troncoso Baeza i Ximena Troncoso i ja, izabrale smo petnaest suvremenih čileanskih i petnaest suvremenih hrvatskih književnika. To je dovoljno da čitatelja uvedemo u magični pjesnički svijet onih koji danas na području naše dvije države pišu svoje divne stihove. Kao osoba koja je izabrala pjesme svojih zemljaka, sigurna sam da sam odabrala ono najbolje što hrvatska poezija u ovom trenutku nudi.

Osim kvalitete svih zastupljenih pjesama, ono što se na prvi pogled uočava u ovoj maloj antologiji je raznolikost. Odmah se vidi da su obje poezije pluralističke — pjesme su napisane raznovrsnim stilovima, tematika je raznolika. Također, razvidno je da se radi o pjesnicima raznih naraštaja i pjesničkih škola. U poeziji koju se može čitati na ovim stranicama, odražavaju se pitoreskne slike i duboki osjećaji, ali isto tako i racionalizam, strogi i opušteni ritmovi, satirični i elegični tonovi, igre riječima, ironija. Ukratko, sve što pjesnici uoče oko sebe i što doživljavaju na svoj jedinstveni način. I, na naše zadovoljstvo, pišu o tome.

Za mene je bilo istinsko zadovoljstvo prevoditi ove lijepe stihove sa španjolskog na hrvatski i obrnuto, te sudjelovati u ovome krasnom projektu koji putem poezije sjedinjuje dvije zemlje koje osjećam duboko svojima.

S jednoga od vječnih razgovora o mogućim novim projektima i analiza ostvarnih: Božica Brkan i Željka Lovrenčić (Foto Miljenko Brezak)

Na kraju, privatiziram i antologiju i prostor Umjesto kave prenoseći čitateljima svoj skromni doprinos pjesmama u prijevodu Željke Lovrenčić:

Dječak i javor

Postoji jedno drvo. Tako kažu.
Ja ga vidjela nisam. Krošnjato drvo.

S gnijezdom.
I s jajima ptičjim u gnijezdu nakljuvanim, toplim. Tako kažu.
I izmedju listova da mu plodovi zriju.
A u lišću zeleni leptir.
I kažu još
da mu je korijen u zemlji zelen
i da je dubok
i da je širok
i da je žilav
da ga ni čovjek ni vrijeme iščupati ne mogu.
I kažu još da u dupljama sigurno
noću žmirkaju sove i lete
a danju do lišća pužu crvi.
I kažu da u stablu stotinu godova
raste.
I da je to stablo tajna.
Ja ga vidjela nisam.
Ja vidim samo javor.
I još: na njega dječak se penje.

1981.

El niño y el arce

Existe un árbol. Así dicen.
Yo no lo he visto. Un árbol de copa. Con un nido.

Y con huevos de pájaros en el nido picoteados, tibios.
Así dicen.
Y que entre sus hojas los frutos maduran.

Y en sus hojas una mariposa verde. Y todavía más, dicen
que su raíz en la tierra es verde
y que es profunda

y que es ancha
y que es dura
y que ni el hombre ni el tiempo
lo pueden arrancar.
Y dicen también que por las noches en sus agujeros seguramente
guiñan los búhos y vuelan.
Y de día por sus hojas gatean gusanos. Y dicen que en el árbol crecen
cien anillos.
Y que este árbol es un misterio,
Yo no lo vi.
Yo sólo veo un arce.
Y, además: a él sube un niño.

1981

Vermut

Vermut
S pokojnim svojim prijateljem jučer sam
u Corsu
pila vermut.
S limunom i s mnogo leda. Punih pola sata.
Nikamo nije žurio:
Imao je vremena.

1984.

Vermut

Con mi fallecido amigo ayer
en el Corso*.
Tomé Vermut

Con limón y con mucho hielo. Media hora.
No tenía prisa:
Tenía tiempo.

1984

Ljerka Car Matutinović u Vijencu o knjizi Umjesto kave Božice Brkan

Vijenac, Književni list Matice hrvatske za umjetnost, kulturu i znanost u broju 786. od 25. travnja 2024. na str. 22., u cjelini Književnost iz pera Ljerke Car Matutinović objavio je kritiku knjige Božice Brkan Umjesto kave – izabrani blogovi o netemama 2016-2023., Mala knjižnica Društva hrvatskih književnika, 2024. Prenosimo u cjelini:

Književnost
Božica Brkan, Umjesto kave – Izabrani blogovi o netemama 2016.‒2023.

Poziv na čitanje ili blogiranje

Piše Ljerka Car Matutinović

Za Božicu Brkan, neosporno nadarenu spisateljicu, mogli bismo reći da nema dlake na jeziku. Ona propituje svijet unoseći se bez zadrške u sudbine koje su mogle biti anonimne, ali ih autoričino sarkastično pero izvlači iz tjeskobe u težnji da bude svoja na svome. Otimajući se rezignaciji, autorica razotkriva svekolika bespuća. Otvorenost polemike i ironijski odmak je must koji se suprotstavlja dehumaniziranim koncepcijama. Obzori bivstvovanja podvrgnuti ovovremenskim apsurdima nisu samo simbolika, već su stvarnost osobnih tragika koje idu ususret katarzi. Upravo na taj način komuniciraju dvije autoričine knjige: Obrubljivanje Veronikina rupca ili muka 2013. (2014) i Život večni (2017). Kulminacija stihovanja i narativnog kazivanja spomenutih knjiga živi svoj nepatvoreni život u kajkavskom idiomu, zavičajnom kejkavskom. Žestoke riječi donose autentičnu atmosferu koju je osmislila autorica obuzeta svojom imaginativnom storijom: „Kreiram svoj kosmos samo za potrebe vlastite književne stvarnosti. Stvarnosti u vlastitim riječima! Zašto? Jer mi more biti.“

Tako je naša književnica, urednica, kolumnistica i novinarka Božica Brkan postala i blogerica, jer joj more biti. Objavila je osebujnu knjigu svojih razmišljanja, polemičkih crtica, književnih kronika pod jedinstvenim naslovom Umjesto kave – Izabrani blogovi o netemama 2016.‒2023. U Uvodu autorica naglašava Poziv na kavu, poziv na blog, nakon čega slijedi osamdesetak dnevničkih zapisa od objavljenih više od 400 blogova:

„A što je uopće prva jutarnja kava? Nekima brzo buđenje, a nekima polako uvođenje u stvarnost. Nekima doma, a nekima već u kafiću ili sad putem. Neki je vole popiti sami, šljuk za brzo buđenje, a nekima je, kao što je meni, i jutarnja i bilo koja kava metafora za razgovor. Ako mogu birati, ugodni, s odabranim ljudima, jer ni kavu ne pijem sa svakim! Meraklijsko kafenisanje koje zagrije, krijepi i tijelo i dušu.“

Dakle, poziv na kavu poziv je na čitanje, na kulturu čitanja: „Što bi sad čitala mala Božica?“ (Umjesto kave 24. ožujka 2016).

I tako se nižu datumi koje bismo mogli nazvati i književnim datumima, jer pronose, promiču u vidu legitimnih književnih vrsta poput osvrta, kritika, feljtona, prikaza i ogleda intelektualnu težnju za čitanjem, jer čitanja nikad dosta. Knjigama se treba vraćati, jer one su stvaralački čin. Čitanjem se stavlja u pokret svijet. Naša autorica to ovako razmatra:

„Ako postoje radionice pisanja, zašto ne bi postojale i radionice (ne samo brzog!) čitanja? Gledajmo svijet oko sebe, a poslije će, kao u Tadijanovićeve učiteljice, svatko pričati tko je što vidio. Učimo djecu gledati, različito!“

Blogerica Božica s iznimnim čitalačkim strpljenjem i ustrajnošću prati zbivanja u svijetu kulture, artikulira živu neposrednost jezika, vrednuje jezik, pa tako čitamo imaginativne cjeline (dnevničke), npr. u tekstu Petrica Kerempuh govori Hochdeutsch – Umjesto kave 18. listopada 2016, pratimo meditiranja u kojima sjećanje produžava život, a uspomene nude stvaralačku svjetlost koja je i mudrost i ravnovjesje: Skok Joža – Umjesto kave 24. svibnja 2017, Plemeniti Ivan Golub u životu večnom – Umjesto kave 27. listopada 2018, Dižem svoj najdraži šešir u čast Nadi Kobali – Umjesto kave 26. kolovoza 2019.

I mogla bih tako nizati i nizati, jer naša autorica ne posustaje. Njezina je riječ živa, združuje se i spaja, ironična je i, ako treba, odrješita i kao što sam napisala na početku ovog ogleda – nema dlake na jeziku: „Dok se književnici, pisci, autori svako malo međusobno hvataju za gušu, polemiziraju, svađaju zbog honorara, stipendija, poticaja, otkupa i nagrada i koje im financijski i ugledom donose mnogo manje, tko bi to još od faca danas ostavio autorska prava baš DHK-u? Ma i HDP-u?“

Živahna je ova neobična knjiga Umjesto kave (ni kronika ni dnevnik!), ali dinamično prevrće probleme, i tu i tamo se smješka (ali bez zločestoće!). Zapravo je i zabavna i duhovita u stilu take it easy. I ne zna za dosadu.

I za kraj ističem pogovor: Umjesto algoritma – Imaju li blogovi smisla u 2024? Autor je Ivan Brezak Brkan. Na mladima svijet ostaje. P. S. „A ako dosad niste čitali blog: umjesto bloga – pročitajte ovu knjigu.“ (I. B. B.)

Iskustvo lijepih riječi, peta knjiga kritika Ljerke Car Matutinović – Umjesto kave 15. travnja 2023.

O knjigama hrvatskih književnika više od 300 kolumni objavila je dosad u Vijencu svakoga drugog tjedna Ljerka Car Matutinović. Za to ih je najmanje toliko morala i pročitati, jer izuzetno rijetko objavljuje negativne kritike i piše o knjigama koje joj se ne dopadaju. Divljenje njezinu umijeću, ustrajnosti i zlatnoj dobi izrazio je i glavni urednik Vijenca Goran Galić jednoj od svojih najstalnijih suradnica našavši u njezinim tekstovima odraz polustoljetnoga bivanja u kulturi i dobroga novinarstva kakvoga danas nema, jer umjesto rubrika u kulturi imamo estradu.

Ljerka Car Matutinović na predstavljanju svoje najnovije knjige u Ogrizoviću / Foto Miljenko Brezak

Goran Galić, glavni urednik Vijenca, i njegova kolumnistica Ljerka Car Matutinović / Foto Miljenko Brezak

Bilo je to u petak, 14. travnja 2023. u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića iliti kod Jasne, na predstavljanju knjige Iskustvo lijepih riječi Ljerke Car Matutinović (Biakova, 2022.). Urednica knjige Zorka Jekić istakla je kako je Ljerkina – poslije Vijenca odabranih (2013.), Umjesto samoće (2014.), Kraljevstva za knjigu (2018.) i Književnih ogleda (2019.) – peta knjiga kritika s odabranim prikazima, svojevrsnim medaljonima 34 knjiga poezije i 23 knjiga proze objavljenima od 2019. do 2022. O tome prenosim sud urednice i recenzentice:

Caričine kritike u dvama medijima / Foto Miljenko Brezak

Samo za nonu: Luka Matutinović čita svoje pjesme / Foto Miljenko Brezak

Iz pogovora Književnost na dlanu književne kritičarke Željke Lovrenčić:

Ljerka Car Matutinović pobrinula se da nam na stranicama ove knjige ukaže na specifičan način na koji suvremeni hrvatski književnici doživljavaju stvarnost, na zavodljive stihove naših poeta i poetesa u kojima se otkrivaju male ljudske tajne i istine. Ukazuje nam na čudesan život riječi, na jednostavnost i prirodnost stihova, ali i na njihovu mističnost i simboliku. Ističe maštovitost pojedinih autora, njihov primorski senzibilitet i mediteransku raskoš, borbu sa samoćom i potragom za svjetlosti u našoj ne odviše blistavoj stvarnosti.

Urednica Zorka Jekić predstavlja knjigu / Foto Miljenko Brezak

Iz predgovora Književni medaljoni Ljerke Car Matutinović urednice Zorke Jekić

U zaklonu tišine svoje radne sobe prema svojoj prosudbi o vrijednosti djela, autorica odgovorno piše o djelima poznatih i manje poznatih autora. Čitatelja mami pustolovina čitanja koja stvara žudnju za spoznajom, potrebu da se umjetničko djelo strpljivo iščita i u njemu promišlja. Ljerka traga i za osobnošću pisca. Oplemenjena iskustvom lijepih riječi ohrabruje autore na kreativnost i ustrajnost. U njenim tekstovima osjeća se stvaralački zanos i užitak u čitanju. Ljerkini ogledi pravi su književni medaljoni.

Na promociju Carici došli su i autori o čijim je knjigama pisala: Božica Brkan, Ludwig Bauer i Lidija Dujić / Foto Miljenko Brezak

Izvatke iz knjige čitao je Dubravko Sidor, a večer su ukrasili i Caričini unuci Luka Matutiović svojim pjesmama, a Marko Matutinović gitarom i podržan usnom harmonikom prijatelja Doriana Markote.

Božica Brkan i Ljerka Car Matutinović / Foto Miljenko Brezak

Silno se ponosim što je u Iskustvu lijepih riječi autorica za objavu uz dva zbornika – Dosegnuti dostojanstvo pjesme (Razlog za pjesmu: panorama suvremene hrvatske poezije, sastavili Željka Lovrenčić i Božidar Proročić, Crnogorski kulturni forum sa Cetinja, 2020.) i Usprkos tjeskobama svih vrsta (Moderato dolcissimo: pjesničke posvete Antunu Gustavu Matošu, DHK, Ogranak slavonsko-baranjsko-srijemski, Osijek i Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata, subotica, 2019.) – odabrala čak tri kritike o mojim knjigama, od poezije Poetsko svjedočenje jezika (Božica Brkan, Nemoj mi to govoriti, Acumen, Zagreb, 2019.) i Zavičajne kulinarske uživancije (Božica Jelušić & Božica Brkan, Gastrolatrija, Acumen, Zagreb, 2020.) te proze Vraća li imaginacija u svijet povjerenja? (Božica Brkan: Privremeno neuporabljivo, Acumen, Zagreb, 2022.). Zahvaljujem na posvećenim lijepim, pomno oblikovanim riječima i stranicama te društvu biranih autora lijepe riječi na hrvatskom.

Vijenac o zbirci “Breberika & Eklektika”

Vijenac, književni list za umjetnost, kulturu i znanost Matice hrvatske, br. 754, 26. siječnja 2023., na str. 19., Književnost, objavio je kritiku Ljerke Car Matutinović Poetika kajkavske i čakavske riječi knjige Božice Brkan i Borisa Domagoja Biletića Breberika & Eklektika.

Prenosimo:

Božica Brkan i Boris Domagoj Biletić,
Breberika & eklektika

Poetika kajkavske i čakavske riječi

PIŠE Ljerka Car Matutinović

U Vijencu od 19. ožujka 2015. objavljen je moj ogled Globalistička prikazanja i mirakuli (poslije i u knjizi Kraljevstvo za knjigu, Zagreb, 2018), koji propituje Obrubljivanje Veronikina rupca ili Muka 2013. Božice Brkan. To su osebujne pjesme u kojima autorica polemizira, rezignira, ironizira na svojoj moslavačkoj kajkavštini (kej!), a istodobno je zavičajno opuštena i bliska. U novoj knjizi Breberika & eklektika ironijski odmak razotkriva poetiku specifičnog suglasja: „Najzad ča san stija, to si iman; ča posija, to žanjen“ (Biletić) i „brišem i rišem trne mislene“ (Brkan). Pjesnikinja je u knjizi „zasadila vlastiti poetski vrt“ metaforički osmišljenih probranih biljaka koje donose izvorni poetski obol florističkom simbolikom imena: breberika, klinček, kristušove i suze majke bože, lepe kate, lepi dečki, nočne frajle, detelica, trputec… Konstituirajući recitativne sintagme narativno-poetskim izričajem, Božica Brkan dopušta da se raskoš njezinih poetskih viđenja „čež pesmu presmekne“ (Ginko) i da „sreču“ koja joj se našla na putu more dati „nekomu“ (Detelica detela), jer „nemreju si biti gore / nemreju si biti cvet“ (Torice).

Naslovnica zbirke pjesama kajkavskih B. Brkan i čakavskih B. D. Biletić

Inspirativna imena zavičajnog bilja utiru put porukama poput „sako mesto ima svoje cvetje samo ga treba znati zebrati“ (Bum posadila). Naša pjesnikinja je znala „zebrati“. Ona samo „lepotu črez svet pela“ svakomu tko je hoće vidjeti. Onda, kad svijet žulja i sažimlje dušu kao posve nevažnu tricu, ona tegobno diše pjesmom: „kam je tej svet došel / da se ni mater kristuševa sirota više nemre naplakati kulko i kak oče“ (Mater dolorosa jel suze majke bože). Božičina kekavica, zavičajni idiom rodnog joj Okešinca (Moslavina), kreira njezinu sugestivnu ljubav prema jeziku, njezine stvaralačke impulse u kojima nema mjesta ravnodušnosti. I onda, kada ništa nije na svom mjestu, pjesnikinja traži snagu u riječima, ona prirodnim, uvjerljivim riječima izriče suglasje tražeći mir u slikama koje se združuju, koje pomažu da se dobro diše: „i tam de su bukve najdebleše / da zagrlim / jenu / i da je dam da i ona mene zagrli“ (Bukve).

U zbirci Zato što vrime ne prolazi (Zagreb, 2018) Boris Domagoj Biletić promiče čakavski izričaj, poetski i povijesno. Njegovo je pripadanje istarskom zavičaju neosporno i autohtono. U knjizi Breberika & eklektika pjesnik promiče svoj doživljaj čakavskog izričaja koji u sebi sadrži „mješavinu nekoliko inačica hrvatskoistarskih čakavskih govora“ i, kako navodi pjesnik, „osnovica je jugozapadni istarski čakavski ikavski izričaj“. Onda je tu i „utjecaj pulskoga gradskog žargona“.

Boris Domagoj Biletić voli samobitnost i autohtono „ćuhtanje“, imaginativnu „igrivost“ i splet autorskih kombinacija. Ironijski odmak i bijeg od patetike približava njegovu „eklektiku“ Božičinoj „breberiki“: „Post scriptum: GLE / gore ča / doli kaj /obrne se / zavičaj / kom lumin / kom lampaš / pretelo si / moj pajdaš.“ Pjesmama Tinu i Nazoru, neizbježno i Baloti i Črnji, neizbježno, Biletić, uz ironičan odmak, propituje tu, sada već, književnu povijest: „Da niste zabugarili u vrime grdo, / nenavidno, ne bi ud nas / ustalo ni to ča je komoč zustalo / – ča!?“

Na kraju ovoga književnog ogleda treba istaknuti znanstveni pogovor urednice Božice Pažur: Rast jezika, rast pjesme i specifičan tekst pogovora književnika Milana Rakovca: „Zid u brazdi začinjavskoj ‘ z fundamienta ili ma ča to začinja začinjavac Boris Domagoj Biletić?“

Vijenac o Privremeno neuporabljivo: “Vraća li imaginacija u svijet povjerenja?”

Vijenac broj 745. od 22. rujna na str 20. objavljuje kritiku romana Božice BrkanPrivremeno neuporabljivo iz pera Ljerke Car Matutinović Vraća li imaginacija u svijet povjerenja?

Prenosimo s veseljem i zahvalnošću.

Božica Brkan, Privremeno neuporabljivo

Vraća li imaginacija u svijet povjerenja?

PIŠE Ljerka Car Matutinović

Suvremena hrvatska književnica Božica Brkan već je gostovala u Vijencu, a uvrštena je i u knjigu kritika Kraljevstvo za knjigu (2018) pod naslovom Globalistička prikazanja i mirakuli. Dehumanizirani mirakuli i moraliteti u autoričinoj knjizi Obrubljivanje Veronikina rupca ili muka 2013. donose sudbinska stradanja i globalističke lamentacije u kojima Božica Brkan odrješito polemizira, a njezina je istinska rezignacija osmišljena ironijskim odmakom.

Budući da smo okruženi svijetom loših nakana, domišljatost i maštanje stvaraju tzv. filozofiju tjeskobe kojoj se autorica priklonila ostvarujući čiste tonalitete dramatičnog u svojoj najnovijoj prozi, romanu Privremeno neupotrebljivo. Imaginativna romansijerska struktura znak je doživljenih aktualnosti i kad se suprotnosti nagomilaju, sve se pokreće. Svojim romansijerskim duhom autorica je domišljato i maštovito pokrenula funkcionalan splet imaginacije i sjećanja. Katastrofalan potres u Zagrebu (2020) autorica nadahnuto povezuje s isto tako rušilačkim potresom u bijelom gradu Zagrebu 1880, kad je teško obolio i prerano umro naš slavni August Šenoa, neumorno služeći svome gradu.

Stranica iz Vijenca

U stvaralačkoj analizi novih neočekivanih stvarnosti bića autorica Božica Brkan pokreće beskonačnu dimenziju proteklih psiholoških zbivanja u nerazmrsiv kaos nedovršenih snova. To su problemi bitka, problemi nove ritmičnosti života što se zahuktalo kreće stranicama osebujne knjige koja se u sklopu oživljenih i nanovo pokrenutih paradoksalnosti zbivanja u stilu žutih oznaka „privremeno neuporabljivo“i lockdowna,pročita gotovo u dahu: „Razmišlja Dora kako neprestano i dalje živi, kako se rabi prema nuždi, potrebi, ali suzdržano, polovično, da se ne složi poput naherenih građevinaneizvjesne sudbine o kojima svakodnevno izvješćuje. Dosadilo joj je citirati ministre, doministre, državne tajnike, šefove ovoga ili onoga, načelnike, inspektore i predstavnike kvartova o tome kako se i zašto ruši slabo, a ne gradi nikako. I najnoviji džingl ostario je.“

I tako dolazimo do književnog fenomena koji smo navikli nazivati užitkom čitanja. Tomu pridonose i lingvističke aktivnosti paradoksalno sjedinjene u dijalogu koji promiče meštrijuautoričine nadahnutosti jezikom.To je zagrebački žargon, agramerski, uz upotrebu kajkavskog idioma, ali je u službi i profesionalni žargon, govor i vokabular profesionalaca kojima pripada i glavna junakinja urednica (Purgerica) Dora, koja je i glavni lik, Dora Krupićeva iz Šenoina Zlatarova zlata.

Premda ovaj nesvakodnevni roman nema obvezni fine, ni prihvatljivu Ljubav (bez preljuba), bez koje se ne može, nema Happy End, autorica Božica Brkan putem imaginacije pokušava nas vratiti u svijet povjerenja. Autoričino viđenje potresa pomalo je i tužno, možda čak „teško pada“: „Ali što je to s kućom dulje trajalo, to se Dori činilo kako joj i život stvarno postaje privremeno neuporabljiv.Sve više. Sve više i više. Kao da se to stanje produljuje. Nije znala tko bi mogao biti mjerodavan da joj na vlastiti život nakelji spasonosnu žutu naljepnicu. Neki volonter, usputni pridošlica, tko je i ne poznaje dovoljno? Netko blizak joj? Tko njezin? Je li netko propisao i zakon o tome?“

Samo kritično, molim, Željka Lovrenčić! – Umjesto kave 5. travnja 2022.

U srijedu, 6. travnja 2022. u Društvu hrvatskih književnika voditeljica Tribine DHK Lada Žigo Španić publici će dvjema najnovijim knjigama predstaviti Željku Lovrenčić: prijevodom Priznajem da sam živio Pabla Nerude, prve cjelovite proze čileanskoga Nobelovca, u izdanju Iris Illyrica, 2020., odlično ocijenjenom i proglašenom Librom za vajik, (o kojoj sam pisala), te autorskom knjigom književnih kritika Samo kritično, molim, Biakova, Zagreb, 2021.

Željka Lovrenčić toliko je svestrana i aktivna da je njezin rad teško pratiti i kad hoćeš – početkom 2019. obilježili smo rekord iz 2018. kad je objavila čak 10 knjiga! – pa sam provjerila osvježene bibliografske podatke o knjigama: 18 autorskih i izbora, 18 uredila, 68 prevela. Ne navodi, kaže, ono što još nije objavljeno. Dodajem da su u tijeku dva prijevoda na hrvatski i dva na španjolski.

Izbor Samo kritično, molim, poduprt i Ministarstvom znanosti i obrazovanja RH, obuhvaća 37 kritičkih prikaza djela suvremenih hrvatskih autora kao i autora hrvatskoga podrijetla koji žive u različitim zemljama svijeta. Tekstovi su to objavljivani u hrvatskoj recentnoj periodici od 2016. do 2020. godine. Urednica izdanja je Zorka Jekić, kazalo je sastavio Ivan Bekavac Basić, a autor naslovnice je Božidar Bekavac Basić.

Naslovnica najnovije knjige kritika Željke Lovrenčić

Recenzent dr. sc. Tin Lemac ističe kako kritički tekstovi Željke Lovrenčić posjeduju iznimnu informiranost, visok stupanj prohodnosti, obilatu uporabu stručnog znanja te oprezno i precizno izricanje vrijednosnog suda. Iznimna se informiranost daje u opisu biobibliografskih činjenica o autoru i sadržajnoj analizi njegova djela.

Recenzentica dr. sc. Dunja Detoni-Dujmić u recenziji objavljenoj i kao uvodnik knjige, među ostalim, ustvrdilada je Željka Lovrenčić ovim rukopisom dala posebno vrijedan doprinos širenju informacija o hispanoameričkim i hrvatskim dodirima, odnosno za hrvatsku kulturu iznimno važnu temu povezivanja iseljeničke i domovinske Hrvatske.

Kako u svome prikazu navodi Vesna Kukavica, autorica najveću pozornost posvećuje djelima suvremenih hrvatskih pjesnika – Ljerke Car Matutinović, Diane Burazer, Božice Brkan, Borisa Domagoja Biletića, Pere Pavlovića i drugih. Iz ovoga donosimo zaključak da osim što najviše prevodi poeziju hrvatskih autora na španjolski, o njoj i najradije piše. Britka esejistica Lovrenčić, također prati suvremenu proznu produkciju i piše o djelima Diane Rosandić Živković, Antuna Paveškovića…Zanimaju je i znanstvene studije Tina Lemca, Sanje Knežević, Đure Vidmarovića i Igora Žica posvećene Josipu Pupačiću, Tomislavu Marijanu Bilosniću, Josipu Gujašu-Đuretinu i Lavalu Nugetu.

U svojemu povelikom rasponu književnog zanimanja Željka Lovrenčić govori i o prijevodnoj književnosti sa slovenskoga i španjolskog jezika, a dakako, veliki dio ove zanimljive knjige eseja posvećuje hrvatskoj književnosti nastaloj izvan granica Republike Hrvatske što je i predmet njenoga znanstvenog istraživanja. U njoj su zastupljeni hrvatski autori iz Njemačke – Nela Stipančić Radonić i Adolf Polegubić, Ljerka Toth Naumova iz Sjeverne Makedonije, Drago Šaravanja i Vladimir Jakopanec iz Australije, Adrian Vuksanović iz Crne Gore, Andrés Morales Milohnić, Sergio Vodanović, Eugenio Mimica Barassi, Guillermo Mimica i Vesna Mimica iz Čilea…

Subjektivno i s velikim veseljem dodajem na kraju, ali ne manje važno, kako je u izboru Samo kritično, molim dr. sc. Željka Lovrenčić objavila i kritiku Između tradicionalnosti i modernosti o mojoj pjesničkoj zbirci Nemoj mi to govoriti, Acumen, 2019., i kritiku Vodeći pjesnik hrvatske dijaspore u Mađarskoj o knjizi Mene su ljepote ostavile Josipa Gujaša-Đuretina, koju je priredio Đuro Vidmarović, također u izdanju Acumena, 2019. Uz to, objavila je i kritike o knjigama izabranih kritika Mala noćna čitanja Dunje Detoni Dujmić te Kraljevstvo za Ljerkinu knjigu i Književni ogledi Ljerke Car Matutinović, u kojima su objavljene kritike i drugih mojih knjiga proze i poezije (Rez, leica-roman u 36 slika; Obrubljivanje Veronikina rupca ili Muka 2013; Život Večni).

20220403

Sve ljubavi Ljerke Car Matutinović četverojezično – Umjesto kave 30. ožujka 2022.

Neobična knjiga Ljerke Car Matutinović – kao i dvadesetak od više od ukupno 60 objavljenih knjiga – zbirka poezija u izdanju zagrebačke Biakove i Gradske knjižnice Crikvenica, ali – na četiri jezika: Sve moje ljubavi, Tutti i miei amori, Todos os meus amores, Todos mis amores. Osim na hrvatskome, usporedo pjesme i na tri romanska jezika – talijanskome (prepjevi Lucifero Martini, Loredana Bogliun, Marina Lipovac Gatti, Laura Marchig, Giacomo Scotti i sama autorica, inače i nagrađivana prevoditeljica s talijanskoga), španjolskome (prepjevi Željka Lovrenčić) i portugalskome (prepjevi Meri Grubić). Objavljena 2020., predstavljena u Ogrizoviću sinoć.

Ljerka Car Matutinović čita svoje pjesme / Fotografija Miljenko Brezak

Carica, kako Ljerku zovemo odmilja, s dubokim poštovanjem što je, i kao kritičarka i kao poetesa, sačuvala ushit za poeziju, još jednom osvjedočeno poetsko žensko biće fascinirano životom, ljubavlju, svojim morem…

Marko Matutinović izvodi noninu pjesmu Kad već postoji planina / Fotografija Miljenko Brezak

Prenosim iz toga ozračja pjesmu, koja ne samo da je prevođena na druge jezike, nego ju je i pjesnikinjin unuk Marko Matutinović uglazbio i izveo na predstavljanju:

Recenzentica i promotorica Željka Lovrenčić, izdavačica i urednica Zorka Jekić i autorica / Fotografija Miljenko Brezak

Predstavljačica i prevoditeljica na portugalski Meri Grubić i čitačica na portugalskom Mariana M. Andre / Fotografija Miljenko Brezak

Ljerka Car Matutinović

KAD VEĆ POSTOJI PLANINA

Kad već postoji planina treba se

penjati

Strpljivo i dugo do samoga vrha

Kad već postoji planina treba je

upoznati

Srcem i uhom ko materinsku riječ

Kad već postoji planina treba je

osvojiti

Polako u mudro kao jedinu ljubav

Kad već postoji planina treba je

zavoljeti

Predano i nježno kao dijete rođeno

Zato i postoji planina

Da bismo otkrili pute neprohodne

I vratili Ljepotu daljinama

(Ljerka Car Matutinović: Sve moje ljubavi / Biakova, 2020., str. 76.)

Ljerka Car Matutinović o pjesničkim posvetama Matošu – Umjesto kave 18. siječnja 2022.

Kad sam zaguglala moderato dolcissimo, među 323.000 rezultata prvi je naslov Moderato dolcissimo, pjesničke posvete Antunu Gustavu Matošu, tekst koji sam na svom blogu objavila 28. listopada 2020. I mene je iznenadilo, iako mi je povod aktualni Vijenac, broj 727., koji 13. siječnja 2022. u Književnosti objavljuje tekst iz znalačkoga pera Ljerke Car Matutinović Moderato dolcissimo: pjesničke posvete Antunu Gustavu Matošu – Usprkos tjeskobama svih vrsta.

Tekst Ljerke Car Matutinović u Vijencu broj 727.

Zahvaljujem ustrajnoj kolegici ne samo zato što citira moju pjesmu – u knjizi je, usput, i njezina pjesma – nego što podsjeća na neveliku a zaista vrijednu knjigu naglašavajući kovidsku brojnost antologija te kako u tom antologijskom bujanju nema ni jedne knjige (barem dosad!) koja bi bila posvećena jednom jedinom pjesniku ili pjesnikinji. Osim Moderato dolcissimo, pjesničke posvete Antunu Gustavu Matošu!

Lijepa naslovnica pjensičke antologije posvećene AGM-u

S radošću ga, nadam se i na radost drugim čitateljima koji nisu imali priliku vidjeti ni kritiku, a ni knjigu objavljenu još 2020. te unatoč prošlogodišnjem predstavljanju na Tribini DHK kod Lade Žigo Španić i na 5. Danima Antuna Gustava Matoša (Tovarnik – Binkovci – Zagreb – Plavna – Beograd),prenosim u cjelini:

Naslovnica Vijenca 727. , 13. siječnja 2022.

Doista, ovo mahnito pandemijsko vrijeme postalo je nekako i vrijeme antologija. Objavljene su antologije o kruhu, o ljubavi, o domoljublju, o molitvi, o najdražoj pjesmi. Ali u tom antologijskom bujanju nema ni jedne knjige (barem dosad!) koja bi bila posvećena jednom jedinom pjesniku ili pjesnikinji. A u hrvatskoj književnosti imamo vrsnih poeta i poetesa. Spomenut ću samo klasike: Miroslava Krležu, Tina Ujevića, Vesnu Parun, Dobrišu Cesarića, Dragutina Tadijanovića. I odjednom usred divljanja pandemije nikne knjiga Moderato dolcissimo, „pjesničke posvete Antunu Gustavu Matošu“. To je ipak iznimno rjedak kulturni događaj. Pa neka je to Matoš, pa neka je to (i) u povodu ovogodišnjih IV. Dana Antuna Gustava Matoša!

Priređivač, književnik Mirko Ćurić, u predgovoru je naglasio značenje književnih manifestacija posvećenih Antunu Gustavu Matošu, a posebno je naglasio da su pjesničke posvete AGM-u, pjesme njemu posvećene, „visoke estetske vrijednosti, bogate matoševskim nadahnućem i matoševskim intonacijama“. Na poziv DHK-a odgovorio je 21 pjesnik (i pjesnikinja), poslavši svoje pjesme. Jedinstvena dinamika duhovnosti te osobnosti koje su se željele očitovati u suglasju s neizmjernim obzorima matoševske imaginacije. Treba zabilježiti taj poetski odaziv, to promišljanje matoševske slobode. Onda nikne pjesma povećavajući svoje biće: „bok moj poeta doctus servus moj poeta ludens / nije vrijeme ni od putovanja ni od poezije / (…) više je postova na fejsu, twiteru / nego stilskih figura i tropa nego napisanih nego pročitanih knjiga / pjesama / (…) imao sam srce djetinjasto srce / srce koje boli boli tako jako“ (Božica Brkan, Ustani Matošu ili selfie na Štrosu).

Matošev poetski svijet nije bio zaobljen, niti je on, pjesnik, bio „oblo biće“. On je htio preinačiti svijet tražeći sveobuhvatnom imaginacijom izvor i smisao. Bio je spontan i izvrgnut riziku. On je znao da bi i sunce moglo „šuštati“. Moderato dolcissimo maštovit je naslov nesvakodnevne pjesničke antologije. Odabran je prema novoj pjesmi uglednoga hrvatskog pjesnika, Borbena Vladovića. Matoš, slobodan u mislima, osjećao je muzikalnost stiha kao glazbenik i pjesnik. Superlativ dolcissimo u paradoksalnom je kontrapunktu s Matoševim viđenjem svijeta. Zato ova pjesma pogađa cilj: „Istrošio si glasnice / vičući s tornja / kako glazba i uže s jednim krajem / ne idu zajedno ni uz moderato dolcissimo“. Pjesnikova osamljenička poetska i ljudska komunikacija, osebujna filozofija stvarne ljudske tjeskobe, osmislila je imaginativnu poetiku tjeskobe. Možda se Matoševe poetske egzaltacije čine pretjeranima, no matoševske sfumature, te poetske nijanse, antiravnodušne su i zahtijevaju usrdna čitatelja. On će iznimnom poetskom intuicijom osjetiti „šuštanje sunca“: „List je bljesnuo. Od sunca. / Zelena je boja bila zagubljena, / a šapat šušnu, lišća osušena, / opšiven širokim pljuštanjem kiša. / Ništa. Kaplje kliznuše, / blještavim tragom duge. / Ili, barem, osjećaš se / kao da nijesi sam.“ (Goran Rem, Harmonije Matošu i Tinu). Opčinjene Matoševom poezijom bez distance, pjesničke posvete Antunu Gustavu Matošu Moderato dolcissimo objavljene su u pandemijskom zlovremenu koje nemilice troši oduzimajući sladost spokojstva. I konačno: Kako ostati pjesnik usprkos tjeskobama svih vrsta?

20220118

Aktualni AGM u tri knjige – Umjesto kave 9. prosinca 2021.

Vijenac: Dosegnuti dostojanstvo pjesme

U broju 705. od 11. ožujka 2021. Vijenac iz pera Ljerke Car Matutinović predstavlja knjigu Razlog za pjesmu: Panorama suvremene hrvatske poezije, sastavili Željka Kovrenčić i Božidar Proročić, a objavljuje Crnogorski kulturni forum sa Cetinja 2020.

Tekst Lj. Car Matutinović o pjesničkoj panorami Razlog za pjesmu… objavljen u Vijencu

Prenosimo tekst iz Vijenca u cjelini s citatom pjesme Košula za na noč Božice Brkan:

„Riječi koje promiču život“, možda je to najpostojaniji stav nestandardiziranih komunikacija i raznolikih psihičko-jezičnih mogućnosti vjerovanja u život, u osebujan intimni prostor bez granica u kojem postoji i cjelina svijeta i koncentracija proturječja.

Simbolika naslova Razlog za pjesmu odvodi nas u knjigu koja govori o nama. Riječ je o autentičnom pothvatu koji povezuje kulture dviju država, Crne Gore i Hrvatske. Možda treba naglasiti da ovo globalistički osmišljeno vrijeme u kojem živimo omogućava promicanje specifičnih dijalektika svakodnevice. U ovom konkretnom slučaju: poetskih.

Naime, vrsna prevoditeljica, hispanistica, književnica i knjižničarska savjetnica Željka Lovrenčić i pjesnik, prevodilac i urednik Božidar Proročić osmislili su dvije knjige poezije (četrdeset hrvatskih i dvadeset crnogorskih pjesnika). Panorama suvremene hrvatske poezije pod simboličkim naslovom Razlog za pjesmu donosi kvalitetan izbor suvremenih hrvatskih pjesnika. Jezično bogatstvo intimnih ispovijedi, lucidnost i otvaranje prema svijetu te jedinstvena i iznimna veza u spoju imaginacije i memorije otkrivaju autore osebujnih poetskih snova: „Tati sam spustio cvijet na ustreptalu dušu / On sniva u mirisima, u bojama svoga zavičaja / Oče, ja sam grad nakon potresa, grad koji niče / Oče, ja sam potres koji vraća se utrobi zemlje / Domu tvome i matere daleke, same otrgnute / Našemu zagrljaju po svojoj posljednjoj želji.“ (Boris Domagoj Biletić, Moj zaključani otac).

Suvremena hrvatska poezija u ovom izboru ističe se živim panoramskim pregledom. Ona je obnavljanje poetske opčinjenosti u spoju s konkretnim psihičkim habitusom. Ona prolazi „kroz riječi“ nudeći svenazočnost pjesme: „Prateći mjesec poput Vergila / poput ratara s rukama punim zemlje / umjesto kamena u mojoj je praćki ptica. / Ona će umnožiti moje poljupce čim te dotaknu / iznenada kad iz tvojih očiju izraste ruža./ Pjesma pisana u ovom raspoloženju/ ne priznaje da ičeg na zemlji ima osim nas.“ (Tomislav Marijan Bilosnić, Između godina koje nas dijele).

Dio naslovnice Vijenca s tekstom o izboru Razlog za pjesmu Ž. Lovrenčić i B. Proročić

U panoramskoj knjizi suvremenih hrvatskih pjesnika uočava se bogatstvo nadahnutih slika koje čine specifičnu atmosferu, promiču dinamički kontinuitet u spoju dodirnute kozmičke samoće koja nas vraća izvorima bića da bi se nastavilo živjeti: „Može li ta krhka riječ, izdići se, / produžiti, osnažiti – / tijesno je – / produbiti život – o može li/ u svečanost postojanja, zahvalnost, / u dijalog i bratski zagrljaj? (Enerika Bijač, Ako poezija može). Simbolički miris ostao je u riječima koje su ponovno zamišljena prošlost, jednostavne i neosporne.

Da bi se čula poetska riječ, treba je ponavljati. Treba poduprijeti poetsku snagu koja animira sva osjetila: suptilnost uspomena, radost opažanja, spoj intelektualnog strpljenja i bliskost održavanja snova. Spoj nježnih i snažnih glasova, bijeg od monotonije i razmetljivosti. I to je poezija! Ironijski odmak, slikovite i satirične sintagme kajkavskog (kekavskog!) idioma, čudesno naglašavaju svenazočnost pjesme: „i velim gda pesmu napišem bome ju bum v stare krpe hitila / i pišem i pišem i nikak da pesmu donapišem / prede se bu moja košula nočna sa razišla / naj se razide a kej je ja bum če mi pesma gotova ne / vujne mi je nekak najlepše leči i / vujne mi se najljepše zdiči“ (Božica Brkan, Košula za na noč).

I za kraj riječ dajem Željki Lovrenčić: „Crnogorskim čitateljima predstavljamo suglasje od 40 snažnih poetskih individualnosti i nadamo se da će uživati u pjesničkoj vještini onih koji trenutačno obilježavaju suvremenu hrvatsku književnu scenu.“

Još jedno vrijedno predstavljanje recentne hrvatske poezije u Crnoj Gori

20210314

Ljerka Car Matutinović o Gastrolatriji u Vijencu

Vijenac u broju 639 od 24. rujna 2020. na stranici 27. objavljuje odličan, vrlo nadahnut tekst svoje kritičarke Ljerke Car Matutinović Zavičajne kulinarske uživancije o knjizi Gastrolatrija Božice Jelušić i Božice Brkan. S veseljem ga prenosimo.

Naslovnica zbirke pjesama dviju pjesnikinja, Božica Jelušić i Božice Brkan, dizajn je Jenia Vukelića

Ljerka Car Matutinović

Božica Jelušić & Božica Brkan:”Gastolatrija”
(Izdavač: Acumen d.o.o., Zagreb, 2020.)
Zavičajne kulinarske uživancije ili nedokučiva sladost praveh besed

Umijeće priređivanja dobrih jela vrlo je blisko vještini pisanja. Naime, spisatelj obuzet odabranom temom pretvara se u “lakomog” sladokusca- izbirača koji se doslovno predaje zamišljenoj temi. Kad se pak poetski “gurmani” spoje s očiglednim gastronomskim namjerama koje služe želucu ( i ne samo njemu!), nastane knjiga “Gastolatrija” koju ovdje potpisuju naše dvije vrsne pjesnikinje: Božica Jelušić i Božica Brkan. Kajkavka i kejkavka. Još 2007. Božica Jelušić objavljuje osebujnu stihozbirku “Štorga”, Activa kajkaviana” u kojoj živi onomatopejska sonornost, nesputana prirodnost ritma i kreativno predavanje stihovima.U spomenutoj knjizi “Gastolatrija” (ciklus “Hižne duhe”), Božica Jelušić će u uvodnom tekstu “Za hižnim duhama i uspomenama” širom otvoriti vratasvakovrsnim kulinarskim “poetskim delicijama”. Riječju, pred nas izranja opsesivna arheologija stiha koja je i osjećaj beskrajnog, ali i najosobnijispokojšto nas hipnotizira dubinom uspomena, posebnošću zavičajnih mirisa i intimnim snoviđenjima kućnog praga:

(…) “Meni je hiža cela natura:/ Jen ftič u glavi mi verse preklada./ Tak mi se žitek lepo kotura./ Ne berem brige kaj vuni pada!”(“Na biciklinu zanavek”).

Kontinuitet poetskog promišljanja o hižii gastro delicijama, to nadahnuto supostojanje, kuplet senzibiliziranog jezikoslovnog bogatstva nazočan u kajkavskom idiomu i na standardu, vraća nas užitku čitanja.

Pjesmama “Zimljičava herđava”, Kaj nebu den”, “Pri jognju”, “O čupima dva-tri slova”, “Špeka belega”, “Božična zadremana”, “Našpulji”, “Trnine, kupine, maline”, “Juha od krumpira”, riječju, nadahnuta poezija življenja, jer nas uz radost čitanja, usprkos nametljivoj globalističkoj dominaciji, oslobađa nevoljnog osjećaja da ipak nismo poput “sflekane flake”( cunje!).

Drugi dio ove kreativno komponirane knjige “Gastolatrija” pripao je Božici Brkan koja nas uvodi u svoju poetiku gastronomskih, sladokušačkih vještina, simboličkim ciklusom “Snijeg od bjelanjaka” / “Sneg od belajnkov”. Pruža mi se prilika reći riječ- dvije o tekstu “Oblizek! Kej (što) je to? koji je uvod Božičinim kejkavskim pjesmama: njena “kejkavština”, starinski kajkavski izraz.” Da citiram autoricu: “Oblizek je i jezična poslastica, okusna onomatopeja. Oblizek je asocijacija na zavičaj, na materinsko.” I još malo autorice :” Meni je dobro jelo poput dobre rečenice…”Pišući o Božičinoj stihozbirci “Nemoj mi to govoriti”(2019.) istakla sam naslov “Poetsko svjedočenje jezika”. Doista, Božičin kejkavski idiom obložen je autohtonom jezikoslovnom paradigmom u kojoj je jednostavnost- jedinstvena a “poetski začini” čarolija i umijeće. Gurmanski sladokusci i simbolički “probanci”. Za one izbirače i lakomce- sladokusce, Božičine kejkavske sintagme nešto su najosobnije što služi umijeću priređivanja dobrih jela. I diskretan smješak koji se krije u kutu usana otkriva nam tajnovit užitak življenja “za saki den”.
“sako jutro/ pred posel/ kisela kuruzna juva žganci i pečeni krumpir/a meni veliju/ sinek daj si stružeke postruži najslajše je/ z dena.”(“Fruštuk”).

Već sama riječ oblizekasocira na nešto nesvakidašnje, prepuno magičnog “ćiribu-ćiriba” umijeća a iznimne mirise nose u sebi i ostanjki! Eto, veselim se ovoj “Gastrolatriji”. Oduhovile su je naše dvije Božice: božice s našeg kajkavskog, kejkavskog, hrvatskog Olimpa.

20200930

Dječak i javor

El niño y el arce

Vermut

Vermut

KnjiževnostBožica Brkan, Umjesto kave – Izabrani blogovi o netemama 2016.‒2023.

Poziv na čitanje ili blogiranje

Piše Ljerka Car Matutinović

Poetika kajkavske i čakavske riječi

Vraća li imaginacija u svijet povjerenja?

PIŠE Ljerka Car Matutinović

Književnost
Božica Brkan, Umjesto kave – Izabrani blogovi o netemama 2016.‒2023.