B. Brkan u Hrvatskom slovu o rječniku običajniku Maje Matković

Hrvatsko slovo, broj 1336. od 30. srpnja 2021., str. 5., objavljuje tekst Božice Brkan o  najnovijoj knjizi Maje Matković.

RJEČNIK OBIČAJNIK
Geni kameni kršne Imote

Božica Brkan
Maja Matković, Moji Zmijavci – Rječnik običajnik jednoga sela i drugih sela u Imotskoj krajini, Hrvatska Sveučilišna naklada, 2021.

Što bih dala da svoju zavičajnu čitanku mogu podijeliti s takvim zavičajnim nadahnjujućim veličinama kao što to može Maja Matković u svojoj, Mojim Zmijavcima (Hrvatska Sveučilišna naklada, 2021.), koju inovativno podnaslovljuje Rječnik običajnik jednoga sela i drugih sela u Imotskoj krajini!? Jedna od natuknica joj je Gudelj, pa dakako piše i o uglednom pjesniku Petru i o rodu iz kojega djevojački potječe. Tekstom San o prolaznosti u knjigu uvodi druga književna i prevodilačka veličina, Mate Maras (iako se toga i ne mogu sjećati, po otvorenju naše gimnazije u Križu u njoj je predavao matematiku, a o 50. obljetnici školskoj je knjižnici darivao paket svojih djela, pa i glasovito četveroknjižje prijevoda Shakespearea!):

Početak teksta u Hrvatskom slovu

Od tolikih mogućih svjetova koje nam iz dana u dan nude znanost i umjetnost može li se išta usporediti s izgubljenim svemirima bosonogoga djetinjstva na selu? Ono darovani osjećaji za prostor i vrijeme, za protežnosti i razmjere, po čemu je dijete drukčije od zrela čovjeka, ostaju duboko usađeni u nama do posljednjega izdisaja.(…)

Tijekom toga nedosanjanog putovanja po zaboravu pomoći će nam knjiga koju držimo u ruci. Ona je puna i prepuna ljubavi i sjete jer ganutljivo kipti iskonskim iskustvom osvajanja slobode. Uistinu će ona čitateljima pružiti prigodu da ponovno vide što znači to bezazleno utrkivanje s odrastanjem, kada se njihove usne budu smijale, a oči plakale nad ovim stranicama.

Cijelu stranicu Hrvatsko slovo posvećuje vrijednoj knjizi M.Matković

Zavidim prijateljici što se može pozivati i najmanje na dva moćna, ne i značenjem lokalna  rječnika kao što su Studenački rječnik, Župni ured Studenci, 2008. Ivana Babića i Rječnik imotskoga govora, Zagreb, 2021., Ivana Branka Šamije i Petra Ujevića. A odmah ističem važnost na više od 200 stranica pomno označene naglaske na oko 4000 riječi i fraza oprimjerenih i često proširenih iz običnoga rječnika u zanimljive leksikonske i gotovo enciklopedijske natuknice, običajnike.

Knjigu odličnim recenzijama ocjenjuju dr. sc. Lane Hudeček, dr. sc. Slaven Zdilar i dr. sc. Tomislava Bošnjak Botica, koja navodi kako Moji Zmijavci – rječnik običajnik Maje Matković donosi važnu dijalektološku građu popraćenu vrijednim etnološkim, kulturološkim i sociolingvističkim podatcima koja će bez sumnje obogatiti ne samo konkretni geografsko-jezični prostor Imotske krajine nego i hrvatsku dijalektologiju i etnologiju. Knjiga je napisana pristupačnim znanstveno-popularnim stilom, kojim može doprijeti i do stručno manje upućenih korisnika a da to ne utječe na njezinu znanstvenu ozbiljnost kad je posrijedi iznesena jezična građa i njezina obrada.

Maja Matković sa svojom knjigom / Foto Miljenko Brezak

Mata Matković (Imotski, 1957.) godinama se teoretski i praktično duboko zagledala u naš hrvatski, još nedovršen standard – uz stotine lektoriranih knjiga vodila je i lektorsku službu Večernjega lista kad se još držalo do lijepoga hrvatskog jezika u dnevnim novinama – te je i objavila nekoliko standardnojezičnih knjiga, ponajprije savjetnika – Jezični standard Večernjeg lista, jezični savjetnik Ah, taj hrvatski! (prodan u 30.000 primjeraka!), Jezični savjetnikiz prakse za praksu, sa prof. dr. sc. Josipom Silićem i Vedranom Cvjetković napisala je udžbenike, radne bilježnice i priručnike Jezik moj hrvatski 5 i Jezik moj hrvatski 6, za srednjoškolce je s Andrejom Jureković Perković autorica integriranih srednjoškolskih udžbenika i radnih bilježnica Hrvatski jezik i književnost 1,2,3, a s dr. sc. Lanom Hudeček i Igorom Ćutukom autorica je Jezičnoga priručnika Coca-Cole HNC Hrvatska, nagrađenu nagradom Dr. Ivan Šreter časopisa Jezik. Uz drugo, godinama za portal Oblizeke piše kolumnu Gastro(s)pis (a ponosim se što u Mojim Zmijavcima – Rječniku običajniku jednoga sela i drugih sela u Imotskoj krajini Maja Matković citira i moje Oblizeke!).

Materijal Moji Zmijavci Maja Matković godinama je oblikovala, a zaista je nastajao od njezina djetinjstva. Uporaba riječi iz rječnika, ističedr. sc. Tomislava Bošnjak Botica, prerasta jedan mjesni govor i njihova uporaba nesumnjivo zahvaća mnogo šire te uključuje gotovo cijelu Imotsku krajinu, zapadnu Hercegovinu i Okobiokovlje.(…) Rječnik nije tipični dijalektološki rječnik, nego uključuje brojne etnološke, kulturološke, sociolingvističke, kulinarske i slične napomene te književno umjetničke crtice kojima se pojedina riječ ili izraz dodatno tumače i smještaju u kontekst vremena i prostora.

Tu vrsta knjiga nazivam ustrajno zavičajnicama, a Majina je zavičajnica mnogočime natprosječna, pogotovo jer zavičajne pojmove i uopće gene kamene, krš i uopće Imotu značenjima proširuje sve do nacionalnokulturnih ikona znanih iz usmene i popularne kulture, ali i općepoznatih, književnopovijesnih poput Asanaginice.

Znanstvenici i stručnjaci u knjizi će se zacijelo usredotočiti na središnji, najsveobuhvatniji dio, rječnik, on se – nazvan autoričinim neologizmom običajnik, zbog kojega i podvlačim njezin zapis: moja knjiga nije samo rječnik mojih Zmijavaca nego i svojevrstan običajnik jer su me riječi vodile k običajima, a običaji k riječima – lucidno širi na dvadesetak prepoznatljivih, tipičnih lokalnih tema, ponajprije zamljopisnih Bijakova, Brižine, Crkvina, Imocki, Vrljika

Ne nedostaje nezaobilaznih tema iz svakidašnjega života: dernek (običaj okupljanja i proslave u povodu kojega od svetaca opisan je šire); duvan (prislanja se uza nj i duvandžija iliti švercer duhanom, i duvanina iliti stabljika duhana koja se, kad se lišće posve pobere,posiječe i služi za potpirivanje vatre, i duvanišće ili duhanište, njiva ili dio u polju na kojem se sadi duhan, i duvanit iliti pušiti, čibučit); ganga (od Gango moja, gangala te ne bi,/ da se nisam rodila u tebi! do recentne Ljubavi stara, ako imaš interesa,/ potraži me preko interneta!); silo (nisu ga zatrle ni TV sapunice!); igra šijavica (nazvana prema talijanskim brojevima); zmija (pa i Kućna zmija!), žaba i Žabari… Ili florističkih poput (Tinova!) kalopera, murve, višnje, bršćana odnosno bršljana (dojmljiv je primjer bršćan-važ kao manitaš, bezveznjak)… Da ne spominjem jela koja nama kontinentalcima i zvuče drugačije poput ćuptera, slastice od reducirana mošta, katkad s brašnom ili grizom, pa prženim bademima te klinčićem, cimetom, limunovom i narančinom koricom. U mojemu panonskom, blatnome kraju imamo devenice, a uZmijavcima imaju divenice, također krvavice, ali prema opisu sastojaka posve drugačijega okusa. Koliko li smo se načitali udivljenih tekstova o rašćiki (posredno doznah kako mlade izbojke rašćike zovu bresunice i kako bi se kad bi Uskrs padao ranije i u Zmijavcima i u susjednim Runovićima jeli na Veliki četvrtak)i o divjem zelju s mišancijom, pa temu ne propušta niMaja Matković:
S babon Postoluškon ili sa svojom materon tražila sam ga po njivama i dolcima (pok. Maše Padića) na Bublinu i u Brižinama te poviše Grančića kuća. U mojem su djetinjstvu i druge obitelji to običavale činiti jer u vrtovima se tek sadilo ono što će se jesti u proljeće i na jesen. U divijin je travama bilo i začinsko bilje od kojeg se sastojala mišancija koja se vrlo često pripremala. Najlakše mi je bilo prepoznati grzdulju zbog njezinih nazubljenih listova, lucinu picu (divlji matovilac), šćir, lobodu (divlji špinat), koje je uvijek bilo i uz gornji zid jednog od roditeljskih zmijavačkih vrtova. Uz to bismo uparale i kostrič, kozju bradu, divlju mrkvu, vrtlarsku blitvu (našu starinsku, slatku), ljukelj, purluk (poriluk), šurlin, rutvu, zečje mudance, volinje uvo, žutenicu ili žuticu (cikoriju), tušt, mladu rašćiku, mladi radič (nije smio prestarjeti jer je bio jako gorak), krvavac, lepušinu broćiku), ljutac (vlasac), divlju salatu (loćiku), šćavelj, zvizdan (pupavicu), kozji rog, medviđi luk. Na Trešnjevačkoj tržnici kupujem danas mišanciju tražeći u mislima brtulinić kojim sam s materon ili još češće s babon parala zelje.

Lokalni dnevnici otkrivaju radionice sa samoniklim biljem, a bome i trendovsku vegansku imotsku tortu, koju neka ambiciozna tobože autorica kani i brendirati, nije naodmet vratiti se toj tipičnoj mediteranskoj slastici prebogatoj bajamima, baš kao što su i rafijoli, nedvojbeno povijesnim vezama, u Mojim zmijavcima možete doznati i kojim, bliski francuskim i talijanskim, onim obično slanim raviolima. A što li su, pomišljam, kapulari, kako se kaže u Zmijavcima, odnosno kapurali, kako se govori u Varušu,Imotskome, naime?Kad odmotaš turcizam, otkrije ti se – sarma.  

Ne bi Matković bila Matković da uz svoje Imoćane nije vezala i natuknicu „merđo, m. umanj. i odm. za Mercedes, najpoznatiji automobil u Imotskoj krajini – U nedjelju 19. svibnja 2019. u Imotskome je priređen spektakl u počast tom automobilu koji je za gastarbajtere bio znak da su uspjeli tako gori (u Đermanji). Tako je svatko po selima i u gradu znao da je netko uspio ako bi se kući vratio u tom svjetski poznatu automobilu. Stoga u cijeloj krajini ima mnogo mercedesa./ I sami su Nijemci doznali da je gradić u Dalmatinskoj zagori glavni grad mercedesa, a ne njihov Stuttgart u kojem je nastao i proizvodi se, dakako, i danas, u sve luksuznijim inačicama. Magazin Mercedes Classic s nakladom od 900 000 primjeraka posvetio je čak 22 stranice imotskim mercedesima. Nijemci su u Imotski stigli iz stvarnoga rodnog grada Mercedesa da bi uveličali slavlje u povodu postavljanja spomenika kultnome modelu 115 Mercedesa što će biti podignut u gradu Imotskome od pravoga imotskoga kamena u prirodnoj veličini.“

Ne libi se ni mašklinat, udarati glavom u/o zid i mršnit! – marš! poslati mrš, vritnjak. No vraćam čitatelja podužoj natuknici Gudelj, u kojoj kaže kako se o podrijetlu toga prezimena što ga dijeli s jednim od najvećih hrvatskih pjesnika Gudeljeva je roda i čije su znamenite knjige Moja Imota i Put u Imotu, još se raspravlja te kako su najčešće dvije pretpostavke, prema Rječniku JAZU podrijetlo je povezano s kukcem zelene boje koji se naziva gudelj ili gundelj (cetonia = pop zlatar, zlatni pop), a drugo vodi rumunjskoj riječi guda koja znači umiljatost odnosno gudura, što znači umiljavati se, što bi vodilo vlaškome podrijetlu Gudelja, za što nema čvrstih dokaza. Bilo kako bilo i koliko se zasad zna, Gudelj kao ime jednoga roda prvi se put u hrvatskoj povijesti spominje 31. svibnja 1272. godine u zapiscima Sudbenog dvora općine Trogirske

U Mojim Zmijavcima, ovome bitnom materijalu-tekstu – kad se sve ogoli, ostaje tekst! – a za njega znam koliko je i kako dugo i povremeno i mučno (uza brojne druge poslove, osobito lekturu tuđih tekstova te bolest) nastajao i to ga dodatno iščitavam koliko je nužno i iz hladne znanstvene i iz tople, vrlo sentimentalne književne perspektive (Predgovor s pjesmom Lancuni moje matere, priče iz rječnika). Knjiga je i izrijekom posveta Mojim roditeljima, djeci, unučadi i snahi, ilustrirana je i fotografijama, što dodatno pozivaju na sve vrste duhovnih, posebice jezičnih, do stvarnih izleta.

Uknjiženi Zmijavci Maje Matković – Umjesto kave 5. lipnja 2021.

Za moju knjigu Oblizeki – Moslavina za stolom (Acumen i Večernji list, 2006.) Maja Matković izmislila je izraz zavičajna čitanka i kao njezina dugogodišnja suradnica i prijateljica pomalo žalim što ga, ako ga već nije dosad sebično sačuvala, nije upotrijebila kao podnaslov svojoj najnovijoj, upravo objavljenoj knjizi Moji Zmijavci (Hrvatska Sveučilišna naklada, 2021.), podnaslovljenoj Rječnik običajnik jednoga sela i drugih sela u Imotskoj krajini.

Nalovnica zavičajnice Maje Matković

Tu vrsta knjiga nazivam ustrajno zavičajnicama i ne pada mi na pamet zaista niti jedan kraj koji se ne bi ponosio takvom natprosječnom zavičajnicom. Imotska krajina, istina, ne oskudijeva ni znanstvenim ni književnim djelima o sebi – prisjećam se rječnikâ zavičajnih govora Ivana Branka Šamije i Ivana Babića! – a u Majinoj je posveti na više od 200 stranica dobila knjigu koja u isto vrijeme i znanstvena (ljubomorna sam, primjerice, na naglaske na više od 4000 natuknica!) i znanstveno-popularna, i literarna, gotovo sentimentalna.

Još jedan pogled na Zmijavce, fotografija Brace Ćosića

Iako će se znanstvenici i stručnjaci u njoj ponajprije usredotočiti na središnji, najsveobuhvatniji dio, rječnik, on se – nazvan autoričinom kovanicom običajnik, zbog kojega i podvlačim njezin zapis: moja knjiga nije samo rječnik mojih Zmijavaca nego i svojevrstan običajnik jer su me riječi vodile k običajima, a običaji k riječima – lucidno širi na dvadesetak prepoznatljivih, tipičnih lokalnih tema: Asanaginica, zemljopisnih Bijakova, Brižine, Crkvina, Imocki, Vrljika… iz svakidašnjega života dernek, duvan, ganga, sila, zmija/Kućna zmija, žaba i Žabari… ili florističkih (Tinov!) kaloper, murva, višnja… Da ne spominjem okusni dodatak poput ćuptera, divenica, divjega zelja s mišancijom te rašćikom, a i malo nas zaljubljenika u imotsku tortu i rafijole znamo da su kapulari/kapurali tek sarma. Dakako, ne izostaju ni Gudelji, obitelj iz koje je Maja ponikla, kao i sjajan, njezin omiljeni pjesnik Petar.

Majina posveta s kamena nama Panoncima

Knjigu odličnom recenzijama ocjenjuju dr. sc. Tomislava Bošnjak Botica, dr. sc. Lane Hudeček i dr. sc. Slaven Zdilara. Dr. sc. Tomislave Bošnjak Botica ističe dauporaba riječi iz rječnika prerasta jedan mjesni govor i kako njihova uporaba nesumnjivo zahvaća mnogo šire te uključuje gotovo cijelu Imotsku krajinu, zapadnu Hercegovinu i Okobiokovlje.(…)
Rječnik nije tipični dijalektološki rječnik, nego uključuje brojne etnološke, kulturološke, sociolingvističke, kulinarske i sline napomene te književno umjetničke crtice kojima se pojedina riječ ili izraz dodatno tumače i smještaju u kontekst vremena i prostora.

Odlična fotografija stare mlinice iz knjige / Fotografija preuzeta od Slavena Zdilara

Moram dodati kako je svoj uvod San o prolaznosti napisao i Mate Maras:
Od tolikih mogućih svjetova koje nam iz dana u dan nude znanost i umjetnost može li se išta usporediti s izgubljenim svemirima bosonogoga djetinjstva na selu? Ono darovani osjećaji za prostor i vrijeme, za protežnosti i razmjere, po čemu je dijete drukčije od zrela čovjeka, ostaju duboko usađeni u nama do posljednjega izdisaja. (…)
Tijekom toga nedosanjanog putovanja po zaboravu pomoći će nam knjiga koju držimo u ruci. Ona je puna i prepuna ljubavi i sjete jer ganutljivo kipti iskonskim iskustvom osvajanja slobode. Uistinu će ona čitateljima pružiti prigodu da ponovno vide što znači to bezazleno utrkivanje s odrastanjem, kada se njihove usne budu smijale, a oči plakale nad ovim stranicama.

Pogled na Zmijavce / Fotografija Brace Ćosića

Maja Matković (Imotski, 1957.) nekoliko je mandata vodila lektorsku službu Večernjaka, gdje je objavila Jezični standard Večernjeg lista, jezični savjetnik Ah, taj hrvatski! Lektorirala je na stotine knjiga, a objavila je i Jezični savjetnikiz prakse za praksu. S prof. dr. sc. Josipom Silićem i Vedranom Cvjetković napisala je udžbenike, radne bilježnice i priručnike Jezik moj hrvatski 5 i Jezik moj hrvatski 6. Za srednjoškolce je s Andrejom Jureković Perković autorica integriranih srednjoškolskih udžbenika i radnih bilježnica Hrvatski jezik i književnost 1,2,3. S dr. sc. lanom Hudeček i Igorom Ćutukom autorica je Jezičnoga priručnika Coca-Cole HNC Hrvatska, nagrađenu nagradom časopisa Jezik.

Maja Matković: fotografija iz mladosti u Zmijavcima / Obiteljski arhiv

Osobitost je u ovome bitnom materijalu, tekstu – kad se sve ogoli, ostaje tekst! – a za njega znam koliko je i kako dugo i povremeno i mučno (uza brojne druge poslove, osobito lekturu tuđih tekstova, te bolest) nastajao, i to ga dodatno iščitavam koliko je nužno i iz hladne znanstvene i iz tople, vrlo sentimentalne književne perspektive (Predgovor s pjesmom Lancuni moje matere, priče iz rječnika). Knjiga posvećena izrijekom Mojim roditeljima, djeci, unučadi i snahi ilustrirana je i fotografijama što dodatno pozivaju na sve vrste izleta.

Ponosim se što u Mojim Zmijavcima / Rječniku običajniku jednoga sela i drugih sela u Imotskoj krajini Maja Matković citira i moje Oblizeke (na kojima surađuje jezikoslovnim Gastro(s)pisom).

20210603

Coffee to go – Umjesto kave 30. travnja 2019.

Da ga ne poznajem, gotovo bih se uvrijedila kad moj Ivan Brezak Brkan, IBB, i k nama već navraća s Caffee to go. Ili, dok krećemo susresti se s njime, iz McCaffea ili odnekud, naručuje neki od svojih brljotaka (posuđujem autorski, pomalo odmilicu, podsmješljiv izraz Maje Matković za kave iz naše nekadašnje Vjesnikove trovačnice!). I ne zovem to kavom nego nešto s nečim.

Ivan Brezak Brkan te duet laptop i coffee to go (Fotografija Božica Brkan)
Ivan Brezak Brkan te duet laptop i coffee to go (Fotografija Božica Brkan)

A nemam mu što zamjeriti, jer da ga je bilo u moje vrijeme, zacijelo bih i ja nekad cijeli dan hodala uokolo s Coffee to go. Dok mu se duša ne ne ohladi nego i zaledi ili dok ga ne popijem. Najmanje dvaput sam se kao mlada novinarka, kad Franckova ciglica još nije ni bila ciglica, a kamoli brendirana ciglica i kad još nisu stigle ni nestašice (i) kave, potrovala ispijanjem, na tašte tijekom dana, najmanje pet velikih šalica turske, kakvu nam je na sedmom katu Vjesnikova nebodera kuhala teta Dragica prije i restoranskih, a kamoli po redakcijskim hodnicima samostojećih automata za kavu i čak espresso aparata. Koliko li sam je samo puta bubnjem svoje teške starinske pisaće mašine prolila po stolu i svim karticama! Ove se kave ni proliti ne mogu. Iako ih nosioci, obično i nosači mobitela, i piju i jedu uz računalo. A, mogu ja i to!

Spremna za šetnju (Fotografija Božica Brkan)
Spremna za van: Joe & The Juice (Fotografija Božica Brkan)

Cilj mojih jarunskih šetnji obično je – kava. Ne puko pijenje nego, i kad ne naručujemo baš kavu, ono oko kave, kafenisanje, ćaskanje. Meni zato kava, recimo, nikako ne može biti sikteruša, iako mi je posljednjih godina, jer bih je se morala i posve odreći, više svjesna žrtva ili odricanje od žrtve, čak i kad je vrlo kratki espresso, izuzetno rijetko espresso doppio, a doma najčešće mješavina instant kave s cikorijom i cimetom. Tko još i razgovara o dobrim starim mješavinama, prženju…? Čak i u reklamama važniji postaje navodni najbolji omjer cijene i kvalitete.

Dunkin (Fotograf Božica Brkan)
Dunkin: boje ljepše od okusa (Fotograf Božica Brkan)

Uz jedno od adventskih kojih li, Zagreb uvijek ima povoda za ulična, meni doslovce sajamska slavlja i prejedanja, IBB i ja, uranio milenijac i okasnjela bejbibumerica, razvili smo jednu od naših uobičajeno žestokih sinovsko-maminskih generacijskih, spolnih itd. rasprava – šteta što ih ne dospijevamo i napisati – o tome kako bi baš mogli napraviti i sarmu to go. U međuvremenu su je i ponudili, ali ne onako kako bih to ja učinila, kad bih baš morala, profinjenijim sarmicama-zalogajčićima, manjim od sinjskih arambašića. Uglavnom se grozim street fooda, a od svih to go, najdraža mi je Poezija to go (hvala, Sonja Zubović!), sad već u svim medijima osim hrane. A  puna su je usta!

Božica Brkan: što još ima osim kave za van? (Fotografija Miljenko Brezak)
Božica Brkan: što Grace Street još nudi osim kave za van? (Fotografija Miljenko Brezak)

Ni u kojem gradu na kontinentima što sam ih prošalabajzala, a kamoli u Zagrebu, nisam vidjela toliko hodajućih odnosno šetajućih kava – IBB i ja i u samome smo izrazu ostali podijeljeni – koliko nedavno u New Yorku. Tek pri kraju desetodnevnoga boravka okus plastike i papira uspjela sam zamijeniti normalnim okusom šalice dokopavši se obične male restoranske za espresso. Espresso doppio, ne veći od najmanjega espressa, u Starbucksu (razvaljuju me i forom i izgovorom imena kupaca koje upisuju na šalicu!), Joe & The Juiceu i u drugim, obično ulančanim, franšiznim kafićima, usputno, ulijevali su mi u poveću posudu, koju, da baš i hoću, ne mogu ni nazvati šalicom.

Aerodrom u Budimpešti, Ivan Brezak Brkan i Božica Brkan te Costa za van (Fotografija Miljenko Brezak)
Aerodrom u Budimpešti, Ivan Brezak Brkan i Božica Brkan te Costa za van (Fotografija Miljenko Brezak)

I odmah bi je poklopili. A izgled? A miris? Kako da se napije grlo, ako prije nisu ni okusili nos i oči? U amerikaniziranom, osobito u manhattanskom akceleriranom svijetu nije to presudno kao u našemu, gdje je kava ponajprije druženje, bilo kao u susjeda Talijana različita u različito doba dana bilo kao u Turaka, meraklijska. Ne nalazim tu sličnost s otuđenim pretužnim likinjama iz mojih priča u zbirci Umrežena, pa i u istoimenoj, s Cat, koja bi možda preko Velike bare i radila from nine to five, a kod nas radi i duže, ali posvuda zacijelo s Coffee to go.

Oslo: Ivan Brezak Brkan i Northlang to go (Fotografija Božica Brkan)
Oslo: Ivan Brezak Brkan, tablet i Northlang to go (Fotografija Božica Brkan)

Coffee to go kulturološki jaz u prostoru i vremenu. New York se i po tome, navodno, bitno razlikuje od ostatka Amerike, i u tome je bliskiji gradskim konglomeratima od Europe dalje negoli vlastitu zaleđu, provinciji. Naručuje i nosa svoje, što bi IBB rekao, salatice i kavice za zajutrak, gablec ili marendu, brunch, ručak ili večeru. Za ured i za park, za faks i za doma. Osobito uokolo nosa kave, smutiće, cijeđene sokove ili zdrave koktele u kojima se množe bakterije. Nekad su se i u nas, kad nisi imao gdje naručiti, iz praktičnih razloga nosile višekatne aluminijske i cinate posude, pikse, kantice, doze, šalondre, u novije vrijeme i termosice s hranom ili čajem odnosno kavom. Ne računam one unučiće s najjeftinijim konjakom, zamjenama za elegantne ploske.

U redu za Ellis Island: on s Coffee to go, a ja s vjevericom (Fotografija Miljenko Brezak)
U redu za Ellis Island: on s Coffee to go, a ja s vjevericom (Fotografija Miljenko Brezak)

Dok se nije razvila cijela svjetska industrija jednokratnih posuda koje podnose i održavaju visoku temperaturu, a da u sadržaj, obično tekućinu, ne ispuštaju nepoželjne kemijske sastojke, te cijela industrija trendovskih, zanimljivo dizajniranih i obavezno brendiranih omota za te posude – prozvala sam ih manžeticama ili čarapicama– da se ipak zna što se nosi i da nosači ne opeku ruke. (Meni Coffee to go najviše ima smisla kad žurimo auto-cestom, kad se auto još ne mora odmarati, pa da usput ne gubimo previše vremena na kavu. Tada jedino, kao suvozačica, pijem kavu iz dobro poklopljene šalice!)

Greenich Village, Rapha, konceptualni kafić za bicikliste i nas, namjernike: napokon drugačija šetajuća-hodajuća kava (Fotografija Božica Brkan)
Greenich Village, Rapha, konceptualni kafić za bicikliste i nas, namjernike: napokon drugačija šetajuća-hodajuća kava (Fotografija Božica Brkan)

Pa zašto onda, pobogu, ne toče manje te kave? Mogli bismo jednostavno manje kupiti više puta, čak i naručiti. IBB ima prihvatljivo mi ekonomsko tumačenje da Amerikanci vole za isti novac dobiti više, ono: najbolji omjer cijene i kvalitete. (Ne računajući u kafiću i dodatnu vrijednost tipa wifi i punjač laptopa odnosno pametnog telefona i usput raduckanje (opet IBB!) na njima dok se čeka kava. Ponegdje čak ograničavaju sjedenje na 15 minuta, što imaš besposleno sjediti? Dobro, ali zašto onda, k vragu, kad već i kupe, to jednostavno ne popiju? IBB me poučava kako ne možeš odjednom toliko popiti, k tome i vrlo vruće tekućine, a obično nemaš ni vremena, pa onda nosiš, pijuckaš, raduckaš i –  griješ ruke. Smije se kad ja, brižna majka staroga kova, zaključujem mimo svakoga, pogotovo mimo svakoga comfort i hipsterskog trenda: Pa da, nedostaje im životne topline.

Božica Brkan

postaja XI: promatračica i konzumentica medija
(iz zbirke pjesama Obrubljivanje Veronikina rupca ili Muka 2013., DHK, Zagreb, 2014.)

jednom su prolazile radnice kamenskoga
političari čija odijela nosite nosile su ko i onda na televiziji
dan za danom prolazile su ulicama da skrenu pozor
na svoj problem
uzimaju im tvornicu
i one prolaze
a mi smo pili kavu i gledali njihovu bučnu povorku ravnodušno
eventualno srknuvši
macchiato produženi molim
ili nešto drugo što tko voli
katkad bismo prvi svrnuli pogled
prije nego što bi se udaljile
tko to dopušta tko dopušta tu antireklamu za naš grad
za našu državu pjenila se neka žena
a vrućina
mogli smo se sjetiti da im naručimo makar
coffee take away

20130106 – 20130118

20190331 – 20190401 – 20190412 – 20190414 – 20190427  

Post scriptum: 
Beč: No Coffee take away! – Umjesto have 25. lipnja 2019.

Ljeto je, sezona kiselih krastavaca,  pa mediji traže čime bi se bavili i, zanimljivo, nalaze kako se bečka turistička zajednica promovira antikampanjom citirajući negativne (!?) komentare s društvenih mreža. Navodno oni koji se oslanjaju na društvene mreže pročitaju prije odlaska na neku destinaciju, grad, hotel, restoran… pročitaju i po sedam rezencija. Kako se tu sudaram s potomkom Ivanom Brezakom Brkanom – ja, naime, mislim, da su to ocjene onih koji baš nužno ne znaju i da najčešće dana ocjena ne znači i da je najtočnija – baš me zanima što će reći na jumboplakatnu negativnu ocjenu za Beč: No Coffe take away!


Pokušavam zamisliti Kapuziner take away i baš mi ne ide, jer mi ne ide kava u glavnom gradu Austrije bez neke od (mojih!) bečkih kavana. Bez svega onoga gdje je, kako i s čime je poslužuju: lijepim šalicama, slasticama, slatkim vrhnjem… Ne bi mi za hodanje s kavom pomogla ni slavna, meni omiljena Kertnerica, Kaertner Strasse naime.

Bečani ne spominju antiglobalizam, ali se ne žele mijenjati samo zato da bi se svidjeli nekome tko uopće ne razumije niti pokušava shvatiti njihovu posebnost. Takvi neka, i bez razmišljanja, i dalje biraju destinacije koje nude posvuda isto, očekivano unificirano, samo ono što vole, Coffee to go! Uostalom, Beč ionako već ima više od sedam milijuna turista godišnje.

20190625

Linkovi

Božica Brkan u Vinyl Caffeu u Bogovićevoj na Druženju s pjesnikinjama i pjesnicima

Odoše ćevapi u to go!

Zar i sarma to go?!

Jela na žlicu? Jede se žlicom, ali jela su sa žlicom!

Može li kava za van zaživjeti u Hrvatskoj?