Oznaka: Mala knjižnica DHK

Mikročitanja / Hrvatski roman 2026.-2023. Dunje Detoni Dujmić – Umjesto kave 3. lipnja 2024.

Čast je svakom piscu da mu Dunja Detoni Dujmić napiše tekst o djelu. Baš je tako, vrlo precizno, rekla Lada Žigo Španić predstavljajući 24. svibnja 2024. u zagrebačkoj Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića proznu knjigu Mikročitanja / Hrvatski roman 2016.-2023., objavljenu kao i  knjiga poezije Arhipelag Galešnjak u Maloj knjižnici Društva hrvatskih književnika, samo godinu poslije, ove godine. Podijelile smo izdavača, knjižnicu, urednika Ivicu Matičevića i dan izlaska njezina i vrijeme udubljivanja, s mojom Umjesto kave / Izabrani blogovi o netemama 2016.-2023. te sam višestruko ponosna. Pogotovo jer u svojoj s Interneta prenosim blog Ako sam ikada postojala Dunja i Maladunja – Umjesto kave, 25. listopada 2022. 

Nove knjige Dunje Detoni Dujmić (Foto Miljenko Brezak)
Književnica na predstavljanju (Foto Miljenko Bezak)

Spominjem tu kako je svojedobno, dok se još i nismo poznavale, pohvalno pisala o mojem romanu Rez / Leica-roma u 36 slika, V.B.Z., 2012., i kritiku objavila u Republici te u jednoj od prethodnih svojih knjiga kritike, a u najnovijoj objavljuje tekst o mojem najnovijem romanu Privremeno neuporabljivo, Acumen, 2020., prethodno objavlje u časopisu Kolo (drugi tekstovi u knjizi objavljivani su i u Republici, Novoj istri, Zadarskoj smotri te e-časopisu Stav).

Početak teksta o romanu Privremeno neuporabljivo Božeice Brkan

A ponosim se ne samo na malome prostoru dubinskim, temeljitim, širokim, nipošto mikrotekstom, nego i naslovima koje je također analizirala: od Ciganina, ali najljepšeg i Slučaja vlastite pogibije Kristiana Novaka; Sjećanja šume, Proslave, Okretišta i Potopa Damira Karakaša; Stajske bolesti Slađane Bukovac; Opsega otpora Nede Mirande Blažević Krietzman; Tihoga rušenja i Plivača Ivice Prtenjače; Igrača i Divljakuše Marine Šur Puhlovski; Šofera i Muškarca u žutom kaputu Ludwiga Bauera; Crvene vode Jurice Pavičića; Špilberga Hrvoja Hitreca; Divljih Gusaka Julijane Adamović; Blata u dvorištu Ratka Cvetnića; Skica u ledu Josipa Mlakića; Schindlerova lifta Darka Cvijetića; Sve o sestri Robina Hooda Irene Lukšić; Oca od bronce Gorana Tribusona; Štićene osobe Pavla Pavličića; Nadohvata Ene Katarine Haler; Nevremena Nikole Đuretića; Pizzerie Europa Žarka Jovanovskoga; Putujućega kazališta i Dok prelaziš rijeku Zorana Ferića; Vošickoga Marka Gregura; Punom parom u Europsku uniju Lade Žigo Španić; Ledenih haljina Milka Valenta; Sve o Križaniću Denisa Peričića do Broda za Issu Roberta Perišića i drugih.

Urednik Male knjiženice DHK i književni kritičar Antun Pavešković (Foto Miljenko Brezak)

Pomišljam:kad bi se samo našao jedan od ovih svuda oko nas kvazipisaca, kvazikritičara, kvaziantologičara itd. piarovski razvikanih i razbacanih po medijima i kasama da utroši za iščitavanje Dunjine knjige baš koliko je ona utrošila ma na samo jednu od analiziranih te na komparaciju s recentnim kontekstom. Iako fascinantne biografije sa dvadesetak objavljenih vrlo ozbiljnih i nagrađivanih knjiga, kako enciklopedijskih tako i kritika i poezije ovu svoju nazvat će nepretenciozno unatoč 64 naslova, i značenjski ih objedinjuje naslovom kojim je, kako uvodno kaže, željela sugerirati načine čitateljskih pristupa svakom trajno otvorenom djelu, izloženom najrazličitijim mogućnostima interpretativnih čitanja; potkrijepiti razloge upornog i preciznog traganja za dubinskim tajnama odabranih tekstova, iako svjesna kako niti jedno djelo nema jedinstveno ili konačno značenje, nego su nužna višestruka, ponovljiva, proturječna pa i subverzivna čitanja. Njima bi se naznačili makar i neznatni podaci prema nedostižnom idealu savršenoga čitateljskog pronicanja u bit teksta.

s promocije: govori književnica i kritičarka Lada Žigo Španić (Foto Miljenko Brezak)

Svoj izbornički pristup opisuje subjektivnim, a interpretacijski postupak je također ovisio o o tomu u kojoj je jeri uspjela posvojiti tekst, u isti čas biti u njemu i izvan njega, povremeno ga prihvatiti gotovo kao vlastito djelo i zatim oprezno izložiti osobnom književnokritičkom pogledu.
Stoga se i svi prilozi ove knjige mogu protumačiti kao moj osoban doprinos kreativnom čitanju jednog dijela suvremene hrvatske proze. Takvo se čitanje na najprirodniji način stapa s iskustvom pisanja, pričem je čitatelj uvijek pomalo i skriveni, pozadinski suautor djela.

Pjesnikinja i kitičarka Darija Žilić govorila je o Arhipelagu Galešnjak (Foto Božica Brkan)

U izboru je naglasak na autorima srednjeg i mlađeg naraštaja, pa iako nije zanemarena valorizacijska komponenta, uvršteni su i oni tekstovi koji ne predstavljaju vrhunska ostvarenja unutar piščeva opusa pa i cjelokupnoga hrvatskoga književnog korpusa, nego figuriraju i na druge načine, kao intrigantnije, obećavajuće paradigme, kadštro i u znaku efemerne dopadljivosti. Time se željelo pružiti simptomatičnu a pomalo nagovještajnu sliku žanrovski, poetološki, tematski pa i stilistički kreativne raznovrsnosti književnih pojava i izvedaba u određenom razdoblju.

Posveta svojim čitateljima (Foto Miljenko Brezak)

Željela je otkriti ono što je u fikcijskom svijetu umjetnički zanimljivo kao i naznačiti načine na koje taj svijet korespondira s iskustvenim područjima, znanjima i estetskim parametrima, duhom, kulturom te drugim životnim i uljudbenim oblicima naše suvremenosti.

Kolegice Božica Brkan i Lidija Dujić čestitaju Dunju Detoni Dujmić (Foto Miljenko Brezak)

Na predstavljanju knjiga Dunje Detoni Dujmić potkraj svibnja kod Jasne Kovačević u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića urednik Male knjižnice DHK i književni kritičar Antun Pavešković te književne kritičarke Lada Žigo Španić i Darija Žilić izdašno su častili autoricu kako je obradila sve relevantno u hrvatskoj prozi zadnjih godina, kako je izvan ideologiziranih krugova, kako i o ženskome pismu primjerice, govori u najboljem smislu. Dunja Detoni Dujmić slojevito iščitava tekst, s izuzetnim teoretičkim znanjem, a ispisuje ga bez teško razumljiva metajezika, kompetentno, ali ne superiorno iznad pisca, ne egocentrično kako to neki čine. Ona je piščev suputnik, čak i kad ga se na svojevrstan način trudi obraniti i od njega sama govoreći o njegovu prosedeu. Tako o prozi drugih, a tako i poeziju iz sebe.

Čovjeku dođe da se zapita, čulo se, zaslužuje li hrvatska književna scena – na kojoj postoje, što bi Pavešković rekao, nepismeni i pisci, a danas kad je lako tiskati knjigu i na najuglednijim natječajima jedva da je desetina zanatski suvislih – takvu knjigu i takvu autoricu.   

U DHK predstavljena knjiga Božice Brkan „Umjesto kave / Izabrani blogovi o netemama 2016-2023.“

U Društvu hrvatskih književnika 21. prosinca predstavljena je knjiga Božice Brkan „Umjesto kave / Izabrani blogovi o netemama 2016-2023.“, Mala knjižnica DHK, 2024. Od dosad 400-500 objavljenih na internetu ukoričeno je i prilagođeno mediju knjige 80 blogova. Na predstavljanju je urednik knjige i cijele biblioteke Ivica Matičević provokativnim vlastitim antiblogerskim razmišljanjem iz 2004., kada je blogosfera tek stasala, objasnio zbog čega je knjigu uvrstio u dugovječni niz biranih DHK-ovih naslova. Citirajući tekst po njegovu jednoga od najboljih hrvatskih, a zapostavljenih književnika Milutina Cihlara Nehajeva otprije 107 godina o narodnim (iskrenim) i modernim piscima (žive sukladno duhu epohe), nazvao B. Brkan i narodnom i modernom spisateljicom, ocijenivši je i kritičnom i duhovitom.

S predstavljanja: Ivica Matičević, Božica Brkan, Sandra Pocrnić Mlakar i Ivan Brezak Brkan (Foto Miljenko Brezak)

Autor pogovora „Umjesto algoritma / Imaju li bogovi smisla u 2024.?“ stručnjak za IT Ivan Brezak Brkan iz Netokracije govorio je o „industrijskom“ kontekstu, a novinarka, publicistica, urednica i izdavačica Sandra Pocrnić Mlakar objavila je poseban tekst o važnosti i blogova i knjige i govorila o odnosu dobroga novinarstva i dobre književnosti te o vrlo važnome javnom interesu, posebice u kulturi nekad i danas. Knjiga „Umjesto kave“, prema njezinoj ocjeni, prosvjetiteljski je primjer kako treba, gospodska i diskretna opomena. Novinarka Hrvatskoga radija Mirjana Žugec Pavičić pročitala je analitički tekst lektorice knjige i jezikoslovke Maje Matković o jeziku Božice Brkan – „Sama svoj standard“.

Mirjana Žugec Pavić ćita tekst Maje Matković Sama svoj standard o jeziku Božice Brkan (Foto Miljenko Brezak)

Autorica knjige objasnila je, uz drugo, što su to njezine neteme, teme koje tzv. mainstrim mediji zaobilaze, jer, prema uvriježenom mišljenju u prevlasti novih medija i društvenih mreža ne donose novac, lajkove, čitanost, gledanost… Ali ih Božica Brkan zato u različitim medijima, za virtualni svijet i Gutenbergovu galaksiju, u različitim vrstama i oblicima predlaže ukratko, „umjesto kave“, još bolje, kao i knjigu, za razgovore uz kavu. No, da je uvršteno u knjigu, kazalo bi samo u njoj navelo oko 500(!) imena, koja su, iako nisu ni razvikanih kreatora javnoga mnijenja, posvuduša, celebrityja ni influenceri, za hrvatsku kulturu neprocjenjiva.

Dio publike (Foto Miljenko Brezak)

Predstavljanje su popratile „Vijesti iz kulture“ HTV-a, OTV, Hrvatski katolički radio, HND i drugi.

20240325

HND i Sandra Pocrnić Mlakar o knjizi Božice Brkan Umjesto kave / Izbor blogova o netemama 2016.-2023.

Hrvatsko novinarsko društvo objavilo je 21. ožujka 2024., na dan predstavljanja knjige Božice Brkan Umjesto kave / Izbor blogova o netemama 2016.-2023. u Društvu hrvatskih književnika, tekst Sandre Pocrnić Mlakar, jedne od promotorica.

Sa stranice HND-a

Osobina koja novinara razlikuje od ostalih potreba je za širenjem vijesti za opće dobro – objašnjavao je Drago Auguštin, nekadašnji glavni urednik Vjesnika, a uoči Univerzijade predavač u CINK-u (Centru za izobrazbu novinarskih kadrova), gdje nas je pripremao za novinarske zadatke. Puno kasnije uvjerila sam se da su zbog svoje potrebe za priopćavanjem pravi novinari uvijek novinari, bez obzira rade li u novinama ili ne. Mnogi od njih počinju pisati u srednjoj školi, a ne zaustavljaju se ni nakon umirovljenja, svjesni potreba zajednice i sadržaja koje treba razglasiti, zabilježiti, dokumentirati. Ne zato što treba njima, nego zato što znaju da treba svima: treba jeziku za razvoj i održavanje, treba mladima za otkrivanje svijeta i starima za održavanje kondicije, treba centru da bi se povezao s provincijom i provinciji da bi se povezala s centrom, treba obrazovanima da bi pratili kamo svijet ide i neobrazovanima da bi se obrazovali, treba povijesti, treba kulturi… Za pravog novinara stvar je osobnog dostojanstva imati medij u kojem objavljuje, pa nakon profesionalnog angažmana često piše knjige, komentira, surađuje s raznim medijima ili pak osniva svoje.

Na prijelazu epoha, između tiskanih i elektroničkih medija, Božica Brkan je kao iskusna novinarka za svoj medij izabrala blog – prostor u kojem može ležerno bilježiti, komentirati, dokumentirati, kako kaže u uvodu, bez pritiska forme i rokova. Blog je nazvala, isto tako ležerno, „Umjesto kave“, kako bi mu ograničila dužinu na trajanje jutarnje kave uz koju su novinari imali običaj komentirati dnevne događaje. Na novinarskim kavama ležerno se biraju teme, ali ne gubi se vrijeme. I uvijek je prisutna želja za impresioniranjem, kolegijalni impuls da se drugoga izazove, zadivi, nasmije, ispita reakcija u najužem krugu, što je prvi filter prije objave i izlaska pred publiku. A neke od anegdota s takvih kava postaju antologijske. „Kad želiš pročitati dobar tekst, napiši si ga sama,“ citira Božica Brkan u uvodu svoje knjige znamenitu uzrečicu Krešimira Fijačka, urednika koji joj je 1990. otvorio prostor za kolumnu „Enciklopedija špeceraja“ u Nedjeljnom Vjesniku“. Tom zahvalom uredniku počinje knjiga koja iz stranice u stranicu zapravo podsjeća što bi novinarstvo trebalo biti. Baveći se temama za koje nema mjesta u medijima, netemama, kako ih je nazvao aktualni hrvatski premijer – eto mu prilike da uđe u povijest – Božica Brkan podsjeća na važnu ulogu novinarstva koju su današnji urednici zanemarili u senzacionalističkoj groznici kojoj je brzina vrlina. Funkcija medija nije samo praćenje događaja – štoviše, obično praćenje trebalo bi biti ispod časti Sedmoj sili. Smisao je medija i dokumentiranje za vrednovanje s vremenskim odmakom, koji može biti i povijesni. Dnevnu informaciju treba preispitati, razmotriti njezine uzroke i moguće posljedice. Zato se razvio širok raspon novinskih vrsta, komentara, članaka, intervjua, feljtona, podlistaka, pa i odgovarajuća periodika, tjednici, mjesečnici, godišnjaci… kao civilizacijska tekovina kojom se kroz pisanu riječ ljudsko društvo razvija, arhivira prošlost i putuje u budućnost. Božica Brkan u blogovima „Umjesto kave“ bilježi događaje za koje procjenjuje da će nam sutra biti značajni, datume kojih ćemo se željeti prisjetiti, ljude koji su nam i danas važni iako su davno otišli ili one koji su tek otišli, a već vidimo da će nam biti važni zauvijek. Prepoznao je to autor pogovora Ivan Brezak Brkan – inače sin autorice, milenijalac i dijete informatičkog doba, kako saznajemo u blogovima – koji podsjeća kako su blogovi kao forma u početku i bili zamišljeni kao kronike i pregled važnijih događaja, a ne utrka za broj prikazivanja i čitanost koju nameću algoritmi. Božica Brkan u svojim blogovima ispisuje takvu kroniku u postblogersko doba, primjećuje Brezak Brkan.

„Umjesto kave“ započinje blogom iz ožujka 2016. godine pod naslovom „Što bi sad čitala mala Božica?“. Povod je okrugli stol u Društvu hrvatskih književnika s temom „Potičemo li dovoljno u mladih kulturu čitanja“. Potičemo, ali ne dovoljno, konstatira autorica i u svom prvom blogu formulira brigu koja se prepoznaje kod neumornih kulturnjaka za koje se pitamo odakle im entuzijazam za javno djelovanje i kad više nemaju izravnog materijalnog interesa, a ni suboraca koji bih ih podržavali. Usprkos svemu, ostaju sami na vjetrometini zalažući se i dalje za javnu riječ i stav – jer znaju da nekome negdje to treba. Takav je borac bio, primjerice, Igor Mandić koji je doslovce do smrti ispisivao „Zub kritike“, kolumnu u vodećim dnevnim novinama koja mu je otvorena nakon što je desetljećima bio izbacivan i zabranjivan kao kolumnist, književni kritičar i polemičar. Kod Božice Brkan naslov „Što bi sad čitala mala Božica?“ odgovara na pitanje odakle takvi velikani crpe snagu i motiv za uporno javno djelovanje – iz svog neugasivog djetinjeg entuzijazma i zaljubljenosti u ljudski duh, u erudiciju, duhovitost i energiju sugovornika koje su nalazili i prepoznavali u novinama na kojima su naučili sricati slova! Zato kaže Božica Brkan: „Govorim i čitam gdje god mogu, a gdje me ne zovu idem sama. (Obično s mišlju da negdje u publici sjedi neka mala radoznala Božica i da upija izgovoreno pročitano kao što sam ja davno).“ To je i razlog zbog kojeg je „od novinara i urednice postala spisateljica i nakladnica i sve što treba (…) sam svoj majstor, majstorica gerilla marketinga, PR, sponzor i trgovac“. Briga za male Božice razlog je i blogerskog bilježenja netema za koje je – jasno je od početka knjige, a što dalje sve jasnije – nevjerojatno da ne nalaze mjesta u „pravim“ medijima i to je golemi, nepravedni i po svemu sudeći pogubni apsurd hrvatske medijske scene jer medijski je prostor u informatičkom dobu nepregledan kao svemir.

Koje su, dakle, neteme za koje nema mjesta u vodećim medijima i političkim raspravama, za koje je Božica Brkan otvorila prostor u svojim blogovima? Navodimo samo neke – njemačko izdanje „Balada Petrice Kerempuha“ za koje je zaslužan Boris Perić, a na promociji je govorio Viktor Žmegač; Haludizam Damira Fabijanića – izložba fotografija Haludova nekad i sad, koju bi autorica pretvorila u putujuću i obaveznu; posljednji pozdrav pjesniku, glumcu, kulturtregeru i prijatelju Robertu Rokliceru; izložba Toše Dabca „Umjetnik u industrijskoj revoluciji“ u Muzeju suvremene umjetnosti koja je i povod za nabrajanje svih uništenih industrijskih divova – od Prvomajske, Plive, Končara, preko Varteksa, Đure Đakovića, Jugovinila do Željezare Zenica, Instituta u Vinči, Tvornice čarapa Ključ, Tekstilne industrije Kosovka…; koncert Gabi Novak, Bisere Veletanlić, Vasila Hadžimanova i Marije Dedića u Lisinskom kojim bi „i Arsen bio zadovoljan“; „Mali princ“ na kajkavskom u izdanju Kajkavskog spravišća; knjiga „Tito, Tuđman – jedan zavičaj, jedan put“ Branka Tuđena; izložba „Goran nakon 80 godina“ u Srpskom prosvjetnom društvu, na kojoj se još jednom zaključuje da je Goran iznad svih podjela; „Zemlja mjesečara“ Antuna Branka Šimića u povodu 125. godišnjice rođenja koja pokazuje kako nezaboravni Šimićevi stihovi odjekuju iako se iz knjiga nisu rasuli po webu… Među netemama je i nekoliko istraživanja o narječjima i zavičajnom govoru pod naslovima Kaj bi štela? i Reč po reč jel moj rečnik kajkavski za koji, ispostavlja se, donekle imaju sluha samo lokalni mediji, iako nama nitko neće čuvati zavičajni govor ako ga sami ne sačuvamo. Tu je i jedna tipična „Enciklopedija špeceraja“ o fenomenu cofee to go, koju je kolumnistica zabilježila kao iz navike, uspoređujući rituale ispijanja kave kroz desetljeća. Pa Maja Matković, Vinko Brešić, Slavka Pavić, Nada Kobali i Miljenko Brezak, koji izložbom „Zlatni rez“ sa 44 portreta književnika nastoji nadoknaditi još jedan propust senzacionalističkih medija zbog čije nam uređivačke politike suvremeni književnici ostaju neportretirani.

Neteme Božice Brkan naizgled su ležerno obrađene, no pomno probrane i u svakom detalju znalački govore o nama, o našoj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Jer autorica je pjesnikinja, književnica po vokaciji, koja je cijeli radni vijek provela u novinarstvu i usavršila zanat. Pjesnička vokacija i novinarsko zanimanje vjerojatno su razlog što u tekstu postiže umjetnički odnos detalja i cjeline, pomno bira podatke kojima barata i svakom primjeru nalazi svrhu i opravdanje u čvrsto konstruiranom sustavu cjeline. „Umjesto kave“ zato je uzoran primjer ekonomičnog, informativnog teksta kakav se danas rijetko može naći jer novinari se danas ne treniraju, kao u doba papirnatih novina, mudro birati teme, izražavati se koncizno i ne trošiti uzalud skupi i ograničeni prostor ni vrijeme čitatelja.

Božica Brkan radila je za velike dnevne novine u njihovu zenitu. U Nedjeljnom Vjesniku u doba kada je imao nakladu od 180.000 primjeraka i u Večernjem listu na prijelazu stoljeća, gdje je kao urednica priloga Vrt Večernjeg lista 2000. godine osvojila nagradu Marija Jurić Zagorka. Unatoč njezinom velikom medijskom iskustvu, Ministarstvo kulture odbilo joj je molbu da stranica www.bozica.brkan.hr bude unaprijeđena u medij, navodi u uvodu. No medij čini sadržaj, čitatelji i utjecaj, stoga su blogovi Božice Brkan Umjesto kave relevantan pregled našeg kulturnog života u proteklih sedam godina, koji mladim čitateljima može biti orijentir za razumijevanje tko je tko u hrvatskoj kulturi jučer, danas i sutra. Tim više što u pravim medijima takvog pregleda nema. A knjiga se opet dokazuje kao najstariji i najsigurniji medij i okrilje za kulturu i kulturnjake, dok u pravim medijima bjesni internetska oluja, vitlajući sadržaj koji nitko nikada neće poželjeti ukoričiti, sačuvati, a ni ponovo pročitati.

Sandra Pocrnić Mlakar

Umjesto algoritma ili Imaju li blogovi smisla u 2024.? – pogovor Ivana Brezaka Brkana u knjizi Božice Brkan Umjesto kave / Izbor blogova o netemama 2016—2023.

Sve što je Matt Mullenweg, pokretač najpopularnije platforme za bloganje WordPress, poželio za svoj rođendan jest – da blogamo.
– Objavite blog. O bilo čemu! Može biti dugo ili kratko, slika ili video, možda citat ili link na nešto što vas zanima. Nemojte se mučiti. Samo blogajte. Podijelite nešto što ste stvorili ili podijelite nešto u čemu uživate. Nije teško. Sam čin bloganja je dar vama i meni – zaključio je Matt.

Bloganje je zaista dar, a blog Umjesto kave bio je rođendanski dar mog oca Miljenka mojoj majci i današnjoj blogerici Božici. Kao i obično, stari je bolje znao od mene, a posebno od moje stare što njoj treba. Imala je Oblizeke na kojima ju redoviti newsletter podsjeća da objavi nešto gastronomsko i imala je uvijek barem dvije do tri knjige u pripremi, jer ju je Đuro Vidmarović baš morao podsjetiti da se bavi kajkavštinom.

Naslovnica s idejom Ivana Brezaka Brkana, knjigu je grafički oblikovao Neven Osojnik

Kajgod, blogerica.

Blogerica nije znala za Mattov rođendan da mu daruje blog u tjednu kad je navršio 40 godina, ali nam je zato prije toga darovala više od 430 blogova od veljače 2016. do pro- sinca 2024.

Čekaj, 40 godina? Matt je s Mikeom Littleom pokrenuo WordPress u siječnju 2003., kad mu je bilo samo 19 godina, kad ja nisam bio ni punoljetan i više od desetljeća prije nego što je blogerica započela blogati.

Jedna od ideja Ivana Brezaka Brkana za naslovnicu

Postblogerski blog

Umjesto kave blogerica je započela pisati u postblogerskom razdoblju hrvatske internetske scene.

Da objasnim. Blogerska se scena zahuktala nakon sredine 2000-ih kad su hrvatski blogeri pustošili na tri najveća domaća blogerska servisa: Blog.hr-u, Mojblog.hr-u i Bloger.hr-u. Politički, modni i fotografski blogovi tada su bili odredišta na kojima su stasale cijele generacije, pišući i čitajući blogove kao kronike svoje ili pak kritike društvene svakidašnjice.

Ni ti blogovi niti ti servisi danas mahom nisu aktivni. Većina blogera prestala je blogati kad su našli drugi interes, prvi posao ili im se rodilo prvo dijete, a servisi se pak nisu mogli nositi s dolaskom centraliziranih društvenih mreža budućnosti. Prvo je došao Facebook i uvjerio nas da umjesto bloganja pod pseudonimom gomili stranaca, pod svojim imenom i prezimenom objavljujemo već poznato o ljudima koje – već poznajemo.

Potom nam je Instagram pokazao da je fakestagram daleko posjećeniji od bilo koje promišljene društvene kritike, a za kraj nam je TikTok rekao da mi ne znamo što želimo, već nam algoritam može servirati sate i sate naših praznih želja i najgorih strahova.

Prestanimo hraniti algoritme, za sebe

Algoritam ne bi preporučio Umjesto kave Božice Brkan, jer nije ono što je površina interneta postala. Guglate li (ah,

internetske riječi stvorene od brendovskog žargona!) poput mene dok pišem ovu recenziju Imaju li blogovi smisla u 2024.?, odgovori koje ćete dobiti su porazni. Svode se, ako skratim, na marketing i influencerstvo. Kako imati najpo- pularniji blog, biti najbolji blog, najčitaniji, kako zaraditi itd.

Blogovi to nikad nisu trebali biti.

Blogovi (weblog) započeli su kao kronike svog vremena, jednostavne web-stranice koje su bile namijenjene dijeljenju naših misli.

Uostalom, i sam sam tako započeo sa svojim blogom Netokracijom kao mjestom na kojem sam objavljivao blo- gove o temama koje nisu prolazile u mojih tadašnjih ured- nika, a bile su mi zanimljive. Popularni tehnološki blogeri koji su mi bili uzori blogali su iz istog razloga, da podijele znanje, iskustvo i misli.

Nitko od moje blogerske ekipe više ne bloga. Neki su aktivni na društvenim mrežama, ali zaista nitko ne bloga. Jer se ne isplati. Lajkovi i učinkovitost društvenih mreža pokopali su decentralizirane, nealgoritamske blogove.

Zašto uopće pisati ako nećete biti hit na blogerskom servisu, Facebooku, Instagramu, TikToku?

Kao što je Matt rekao. Ne, ne za njega, nego – za sebe.

Blogerica je upravo zato što je krenula u doba kad je većina blogera odustala, očuvala formu kakvu blog zaslužuje. Umjesto kave kronika je kulturne, književne i novinarske scene očima i umom naše blogerice, kao što i blogu priliči – kronika njezina života i bitnih trenutaka poput onih sa svojim unukom.

Jer, blogerica je mogla uz Oblizeke objavljivati svoje mi- sli na Facebooku – kao danas cijela njezina generacija – ili na nekoj društvenoj mreži. Svi to rade, zar ne? Bilo na vla- stitim zidovima ili u tematskim grupama.

Ali ne, ona je morala blogati.

Blogeričino novinarsko iskustvo zapravo se prirodno pretočilo u čin bloganja. Iz moje perspektive novinarskog šegrta naše blogerice, novinarstvo se – posebno u kolumnističkom smislu – može svesti na iznimno dobro poznavanje materije, jasan stav koji proizlazi iz tog poznavanja i nos za povezivanje sa svakidašnjicom. Zvuči vrlo… blogerski zar ne?

Iz svega što sam vidio u kasnijoj uredničkoj karijeri, dobri blogeri lako postanu dobri kolumnisti. Naša pak blogerica dokazuje obrnuto, da dobri kolumnisti lako postanu dobri blogeri.

Dapače, rekao bih da neograničenost formata – kratkog ili dugog – daje kolumnistima slobodu na koju nisu navikli. I koju cijene. Blogerica poštuje format bloga na način koji priziva one prve blogerske scene čiji dio nikad nije bila.

Umjesto novinarke – blogerica.

Jedna od ideja Ivana Brezaka Brkana za naslovnicu knjige Umjesto kave

Umjesto bloga

Ova knjiga zapravo je prirodna ekstenzija pravog bloga, jer su mnogi svjetski i domaći blogeri s vremenom svoje blo- gove pretvarali u knjige. Zašto? Ljepota je blogova, ako ih pratite od početka, da možete pratiti razvoj lika – autora – kroza život. Ako pak ne pratite od početka i vaš bloger ima više od 400 objava poput naše blogerice, dobro je da vam da izbor najzanimljivijih.

Mnogi će i dalje odmahnuti da se ne isplati blogati, jer – algoritmi na Facebooku, TikToku i gdje god sve ne na internetu neće vam dopustiti da budete popularni.

Zašto smo se predali algoritmu – umjesto blogu?

Umjesto kave ispunjava ne samo Mattovu rođendansku želju i blogeričinu želju za samoizričajem nego i našu želju za slobodom naših misli. Blogerica gotovo desetljećem bloganja na svom neovisnom blogu dokazuje kako je blog forma koja vas može voditi kroza životne faze koje internetska generacija poput moje još i ne poznaje.

Moj kolega Marin Pavelić u srpnju 2023. objavio je članak o blogu… jedne 17-godišnjakinje, jedne Gen-Z-jaki- nje, o blogu… o knjigama. Umjesto TikToka… blog?

Neka vam Umjesto kave bude inspiracija da otvorite svoj blog, svoj dnevnik u doba kad je čin bloganja sve osim načina da uspijemo na internetu. Bloganje je dar vama, bilo da ste u zlatnim godinama poput blogerice, bilo da tek odrastate odnosno krećete u adulting poput spomenute 17-godišnje book-blogerice ili ste pak poput njezina sina – autora ovih redaka – bloger (trenutačno opet bez bloga) u najboljim 30-ima.

Umjesto algoritma – odaberite blog.

P. S. A ako dosad niste čitali blog: umjesto bloga – pročitajte ovu knjigu.

Blog Matt Mullenweg: https://ma.tt/2024/01/birthday-gift/

Knjiški recenziraj – Netokracija: https://www.netokracija. com/bloganje-i-citanje-srednjoskolci-213810

Ivan Brezak Brkan

Tekst je objavljen kao pogovor u knjizi Božice Brkan Umjesto kave / Izabrani blogovi o netemama 2016–2023., Mala knižnica Društva hrvatskih književnika, 2024. Urednik Ivica Matičević.

Poziv na kavu, poziv na blog – uvodni esej Božice Brkan u knjigu Umjesto kave / Izbor blogova o netemama 2016—2023.

Nekad svaki dan, čak nekoliko puta u danu, sjedali bismo na kavu. Radi društva, ali ponajprije radi prebiranja po dnevnim aktualnim temama. Otišavši na početku 2010. kao kolumnistica, komentatorica i urednica priloga Vrt iz Večernjega lista u prijevremenu mirovinu, jasno sam znala što želim, a nipošto to nisam uspijevala napisati i objaviti, jer sam neplanirano, a i s bitnim povodom, skrenula vrlo ozbiljno u lijepu literaturu. U svaku iduću knjigu kao da mi je posljednja. A kad bih i pomislila napisati štogod samo novinarski, aktualno, nisam imala medij. Zato sam si ga stvorila.

Naslovnica knjige Božice Brkan koju je uredio Ivica Matičević, a objavljena je u Maloj knjižnici DHK kao 269. knjiga

Držala sam se svoga pouzdanoga oslonca i upute jed- noga od najboljih novinskih pisaca i svojih urednika Kreše Fijačka, koji mi je u Nedjeljnom Vjesniku, tada s nakladom i 180.000 primjeraka, 1990. pokrenuo kolumnu Enciklopedija špeceraja o fenomenima hrane i prehrane, očito čita- nu i utjecajnu, jer je izbor tih feljtona CIP već iste godine objavio u istoimenoj knjizi, a istoimenu sam kolumnu kao miraz preselila u Večernjak, a i iz njega, na internet. Kad sam Kreši zvocala da se u novinama nema što pročitati, odvraćao bi mi: kad želiš pročitati dobar tekst, napiši si ga sama!

Imala sam već i prije 2010. blog odnosno internetski magazin, kako sam ga nazvala i kako sam ga kanila razvi- jati, Oblizeke, www.oblizeki.com, narastao iz knjige Oblizeki – Moslavina za stolom, 2006., ali me je on ograničavao tematski. Kao i prije toga, sad već na internetskom ugaru ostavljena stranica Živi selo, www.ziviselo.com. Zato mi je na moj web www.bozicabrkan.com, rođendanski dar, moj Miljenko Brezak dodao i mogućnost da si, kad poželim, mogu nešto napisati. Tako je nastao blog Umjesto kave.

Korice knjige

Kolumna i blog čak su praćeni više nego na Facebooku, na koji redovito i prenesem objavljene teme kako bih pro- širila vidljivost, čitateljstvo. Zapazila sam da ih fejsbukovci lajkaju, ali da je većina lijena kliknuti, otvoriti link. Također, za razliku od Oblizeka nedjeljom kao podsjetnik za tje- dan unatrag, za blog i svoju web-stranicu nemam newsletter.

Podupire me i iskustvo novinske kolumnistice iza koje su kolumne u različitim tiskovinama (dnevnicima, tjednicima i mjesečnicima), na radiju i TV-u, s različitim temama, du- ljinom i stilom poput Skice za portret, Enciklopedije špeceraja u Nedjeljnom Vjesniku, Nedjeljnom Večernjem listu, Večernjakovih priloga Dom i obitelj te Vrta s uredničkim uvodom Moj vrt zemaljski, zatim na internetskim Oblizekima, tjedne političke Pogled odozdo u Večernjem listu, uredničke u Vrtu Moj vrt zemaljski, uvodničke u Mili, ekonomske Merkurovi pabirci, potrošačke u Privrednom vjesniku, Hrvatskom turističkom magazinu i sl.

Velika je prednost, koja lako može zavesti, ali u čemu mi pomaže iskustvo novinske urednice, da nisam ograničena ni temom (čak ne dospijevam objaviti sve što nakanim!) ni duljinom ni stilom. Opisivali su me stilogenom novinarkom, kao što i u književnosti analitičari baš stil uočavaju osobenim i prepoznatljivim. Pokušavam se držati postavki medija (elektroničkoga) i oblika, pa stoga tekst, kako određuje i koliko mi dopušta e-dizajn, prema potrebi opremam naslo-

Pozivnica na prvo predstavljanje knjige

vom i međunaslovima, označavam citate, boldove / fettove i slično, ali i – ono što u novinskim kolumnama nisam imala – linkove, na izvore koje bih preporučila i osobito rado na prije objavljene svoje tekstove. Kao neobveznu preporuku čitatelju i uvid u kontinuitet. Prilažem često autorske fotografije i druge ilustracije, s potpisom sadržaja i autora, izvora (radi zaštite i poštovanja zanata). Donosim originalne tekstove, ali i prenosim i drugdje objavljene svoje, rado citiram. Osobita mi je prednost što si dopuštam raznovrsnost literarnih i novinarskih vrsta: bilješka, kozerija, satira, osvrt, kritika, književna kritika, esej, feljton, prikaz, stručni članak, nekrolog, razgovor intervju, vijest, featcher…

Prednost je e-teksta što se, za razliku od papirnatoga teksta, teme mogu doslovce uživo nastavljati, razvijati što je poslije bilo, tu su i reagiranja ili se čak međusobno pole- mizira ispreplećući se linkovima, komentarima, različitim medijima i društvenim mrežama.

Tematski su blogovi također vrlo različiti, od recentnih događaja (znanstveni, predstavljanja knjiga, izložbe…), zanimljivih manje poznatih osoba te razmišljanja o svakidašnjim temama odnosno uglavnom o onome što za velike, tzv. mainstream medije nije tema ili, što bi se reklo kao što napuhano reče predsjednik Vlade, jest – netema. Ono o čemu bih rado čitala, slušala, gledala, a uglavnom nemam gdje. Jednostavno o onome što se zaobilazi i ignorira, a rubno je i zavređuje povećanu vidljivost. Dakako i svoju, pa mi je drago kad me i čitaju, a osobito kad me citiraju, ali češće je riječ o najbanalnijem, vrlo raširenoj dobroj staroj resavici iliti copy-pasteu, bez navođenja izvora odnosno prelinkavanju. Primjerice, Šprajc za svoju dnevnu TV emisiju komentira Groznu hrvatsku abecedu s Algoritmom i Agrokorom,
https://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-14-svibnja- 2014-grozna-hrvatska-abeceda/, a mnogi se jednostavno posluže da svom Fejsu šeraju dio, neoznačen. Ili se nadahnu za temu.

Osobito mi je godilo i prvi sam put pomislila kako ra- dim nešto što utječe barem na opinion makere kad mi se javio varaždinski književnik Denis Peričić da o njegovoj (vrijednoj!) knjizi nitko ne bi ništa pisao da ja nisam na- pisala blog, https://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave- 8-veljace-2017-pericicev-citat-u-fusnoti-o-kajkavskom-i- kojecemu/ te ga kasnije i citirao u članku u časopisu Kaj. U Kaju su citirali i moj blog u oproštajnom broju s Jožom Skokom. http://www.bozicabrkan.com/joza-skok-mirno- pocivao-umjesto-kave-13-rujna-2017/
Također, neki poput Đure Vidmarovića, moj blog prenose na svoju web-strani- cu. https://vidmarovic.com/bozica-brkan-o-novoj-knjizi-dure-vidmarovica/ Da ima odjeka, vidim prema pitanjima o kupnji predstavljenih knjiga inače male naklade i dosega, kojih uglavnom i nema u širokoj prodaji ili se uopće ne prodaju, kao što su npr. rječnici pojedinih lokalnih govo- ra, povijesno kao izvorna istraživanja Franka Miroševića, primjerice o HSS-u https://www.bozicabrkan.com/kroz- povijest-hss-a-1905-1941-franko-mirosevic-ispisuje-povijest-moslavine-umjesto-kave-25-travnja-2022/ ili stručnih etnoloških Slavice Moslavac. https://www.bozicabrkan. com/zivotno-djelo-slavice-moslavac-umjesto-kave-26-kolovoza-2020/ Veselim se kada različiti ozbiljni mediji traže mogu li prenijeti, citirati, posuditi fotografiju…

Primjećujem kako se sve više usredotočujem na kulturne, osobito književne teme, djelomice zato što mi se mijenja interesni i životni prioritet, a djelomice očigledno i zato što su teme iz kulture, ozbiljne, u medijima sve rjeđe, usitnjenije, tretirane mecenski, prezentirane kao spektakl. Stranica nekad kulture sada je – scena. Zvjezdana galaksija. Osobito mi je drago da kad već nešto pišem, kao nekad u tiskanom novinarstvu, i kad nije novinarski, to bude ekskluzivno.

Pokušala sam od Ministarstva kulture i medija ishodi- ti da stranica www.bozicabrkan.com bude unaprijeđena u medij, što je odbijeno, jer objave ipak nisu ni redovite ni dovoljno česte – ne želim si kao u Oblizekima nametnuti zadanu učestalost objava, nekad ih prorijedim, a nekad nagužvam. Zbog istih razloga nisam tražila ni sponzora. Unatrag nekoliko godina postoji i ideja za knjigu Umjesto kave, svojevrsni književni dnevnik, kroniku, s izborom 50-60-70 od objavljenih više nego 400 blogova od 2016. do 2023. godine.

Do naslova Umjesto kave dovela je i priroda teksta, a i mene kao autorice. Tekst je zamišljen da mu čitanje traje kratko, koliko traje ispijanje jutarnje kave, nekad uz nezaobilazno listanje dnevnih novina ili danas pregled društvenih mreža. To je, kao, neki uvod u dan, povod za razgovor. Zna- kovito je da mi je sin Ivan Brezak Brkan, dugo godina blo- ger bez bloga i iskusni specijalist za IT, internet i društvene mreže, medije, novinarstvo i marketing, kao kolega specija- list, ekspert, sugerirao da radi čitanosti promijenim Umjesto kave… Umjesto kave i datum obrnula sam u naslov teme i dodala Umjesto kave s datumom. A nije bila riječ o nadnevku, mislio je da izbacim umjesto kako bih našla prirodnoga sponzora, nekoga od proizvođača i distributera kave, distributera aparata za kavu, nekoga od uglednih brendova… Iako imam mnoga iznimno zanimljiva i korisna iskustva u native marketingu, kad se još u nas i nije ni tako zvao, sam zahvalna katkad i vrlo izdašnim mecenama, to je tobožnje nerazumijevanje valjda moje frojdovsko odbijanje da se uklopim u opće influencerske trendove. Uostalom, nije li za knjigu Enciklopedija špeceraja, CIP, Zagreb, 1990., tadašnja vlasnica Cedevite Pliva, platila oglas uz tekst o tome napit- ku, koji je počinjao pričom da ne pijem Cedevitu!?

A što je uopće prva jutarnja kava? Nekima brzo buđenje, a nekima polako uvođenje u stvarnost. Nekima doma, a nekima već u kafiću ili sad putem. Neki je vole popiti sami, šljuk za brzo buđenje, a nekima je, kao što je meni, i jutarnja i bilo koja kava metafora za razgovor. Ako mogu birati, ugodni, s odabranim ljudima, jer ni kavu ne pijem sa svakim! Meraklijsko kafenisanje koje zagrije, krijepi i tijelo i dušu.

Desetljećima sam dan započinjala simboličkom kavom, kratkim poslovnim razgovorom u nekoga pouzdanoga izvo- ra prije nego bih s kave ponijela temu u redakciju, obično kakvu vijest, ideju za ekskluzivu. Kad smo bili gradskići u Vjesniku, u neboderu, šesti i sedmi kat, od kraja sedamde- setih pa bome i do devedesetih, imali bismo svaki novinarski krug svoju birtiju za bistrenje politike i inih tema duž Aleje vječitih komentatora, ulice kod Paićeve porte, koja se tako i zvala po vlasniku, ako se dobro sjećam, simbolična Tri cicera. Naša je bila zadnja u nizu, pizzeria Katarina. U to vrijeme tursku kavu kuhala bi nam u redakciji teta Dragica i nekoliko puta dnevno raznosila po stolovima. Katkad mi je kava bila i cjelodnevni obrok, a nekoliko sam se puta njome i potrovala, jer ništa drugo ne stavivši u usta cijeloga dana, naredala bih i po pet takvih jakih duplih turskih. Ne znam jesam li već i onda pila kavu bez šećera, a bila sam uvjerena da mi, kao i ono davno velikom kavopiji Honoréu de Balzacu, iz pisaćega stroja ni redak teksta ne može iscuriti bez šalice toga napitka pri ruci.

Koliko li sam je puta samo prelila u žaru pisanja i razgovornoga mahanja! Nekoliko su mi puta stradale i tastature računala i laptopa da su ih spašavale dvije tvrtke po desetak dana. Ako mi ne vrate sadržaj, mislila sam vrlo ozbiljno, sudbinski, to mi je znak da više ne trebam pisati. Poslije, kada sam bila urednica u Večernjaku, suradnici bi mi donosili teme o kojima bismo razglabali u Podmornici, birtiji ukopanoj u podrum položenoga nebodera za cijelu Kuću. Kad restić ne bi radio, za blagdanskog ili noćnog dežurstva, kavu, i ne samo kavu, donosili bismo u termosici.

Uz to bila bi zanimljiva kronologija kada sam počela piti i kakvu kavu. Onu svake nedjelje u rano jutro kad bih dolazila doma s faksa vikendom s punom torbom prljava veša, sa susjedama koje bi frkale lasi, još u pidžami. S obveznim šloganjem. Napršnjaci su ondašnje šaličice u usporedbi sa sadašnjima, politrenima. Onu kakvu sam pila u Poljskoj u ljeto 1976. za velikih nestašica kao studentica polonistike, kad samo žlicu grubo mljevene kave umute u čašu punu vruće vode, kao što pripremaju i herbatu, čaj. Pa onu, po uzoru na irsku, staropolsku, u kojoj ima više wótke žytnie nego kave. Onu crnu cikoriju za bijelu, divku, što je starice u gornjim selima skuhaju u lončini veterinarima i nama reporterima kad zalutamo napraviti reportažu. Jer – crno je crno!

Mogla bih pisati o šaličicama s krhkim tanjurićima, o suvenirskim šalicama oslikanima gradovima i ljubavnim i inim porukama, o reklamnim šalicama, o razbijenim i ni- kad upotrebljavanim šalicama, o jednokratnima koje sam nanosila s putovanja, o dizajniranim preskupim šalicama koje sam baš morala kupiti, o nestašicama kave ranih osam- desetih kad sam prekomandirana pratiti opskrbu i o švercu pet kila kave s gastro i putovanja na sajmove. Mogla bih pisati o recepturama za torte i kolače (s toliko i toliko jušnih ili kavenih žlica kave!) te pića od kave, za liker od kave, sladoled od kave… Sve to odavno nije in, otkad su osmišljene mješavine kave s nebrojenim i nemogućim dodacima i okusima. I to će uskoro prestati biti in. A mogla bih o kavenoj žličici kao suveniru s grbom grada, posrebrenoj ili pozlaće- noj. Ili reklamnoj. Ili muzejskoj plastičnoj. Ili o onoj majčinoj iz pjesme Siniše Matasovića, koji uopće ne pije kavu.

Mogla bih napisati ne samo poseban Umjesto kave o mje- stima najdojmljivijega ispijanja kave, od varšavskoga Bazyliszeka, kölnskoga nasuprot katedrali sa štrudlom od marelica s vrućim preljevom od vanilije i milanskih trattoria, venecijanskih kafeterija s posebnim cijenama za ispijanje espressa stojeći i sjedeći, pariških bistroića, njujorških coffee to go do zagrebačkih kavana koje žive još samo u mojim tekstovima – Corso, Mala kavana, Kavkaz, Gradska kavana… Ustrajno navraćam u Belecu na rivi u Malinskoj, jer uz dizajnerske šalice Illy kave poslužuju i prhke, elegantne kolačiće, moje slatke madeleinice na slana ljeta. U Kutini imam Kulturu, u Novome Zagrebu Đurin Zeleni salon, pa Vivas ili na jarun- skom placu ili na Vrbanima…

Mogla bih o bečkim kapuzinerima koje sam htjela-ne htjela morala sparivati s nevjerojatnim slasticama od Sacher torte do Demelovih zalogajčića. Mogla bih o talijanskim vintage kafetjerama i mlincima za ručno mljevenje kave Miki i kompletu fildžana i džezvica s tacnicom izrađenima filigranski poput Johnnyjevih – Azrinih Filigranskih pločni- ka za nas dvoje od nekoga baščaršijskoga prijeratna kujun-

džije. Mogla bih o onoj Gojkovićevoj na 45 okretaja Kafu mi, draga, ispeci i o tome kako nikad nismo pržili kavu, o umijeću ukuhavanja kavenoga praha u vruću vodu i zali- jevanja hladnom te srkanja kroz kockicu šećera ili nezaboravnome rahatlokumu istanbulskom za koji mi ne treba ni kava, a mogla bih i o knjigama koje ne govore ni o čemu negoli razglabaju samo o kavi.

Mogla bih i o svom prilagođavanju, doziranju kave uz kronične bolesti srca i krvnih žila (bez kofeina) i uz dijabetes (ma kakav tri u jedan!), o tome kako nikad nisam svladala društvenu sikterušu, a jesam bebicino svoga unučića Adriana. I o tome kako s nekim nikad ne bih popila ni kavu. Mogla bih o tome kako sam vjerna i kavi i šalicama, koje upotrebljavam poput vrča koji ide na vodu dok se ne razbije, a onda, zapravo često, ako je moguće, moj mi M. šalicu slijepi da u njoj držim olovke. Zapravo nepotrebne, uglavnom reklamne i suvenirske. I islužene. Ali, poziv na kavu i dalje je poziv na druženje, razgovor, razmjenu mišljenja. O važnome i nevažnome, kako komu.

20230418 – 20230523 – 20230825 – 20230831b – 20230911 – 20230912 – 20230913 -20230916 – 20240104

Božica Brkan

Knjiga Umjesto kave / Izabrano blogovi o netemama 2016. – 2023. objavljena je kao 269. knjiga u Maloj knjižnici DHK, 2024., a uredio ju je Ivica Matičević.

Predstavljena knjiga Slova, riječi, glasovi, Književnokritički zapisi o suvremenoj hrvatskoj poeziji i prozi Željke Lovrenčić

Imala sam zadovoljstvo i čast predstaviti danas u DHK najnoviju knjigu Željke Lovrenčić Slova, riječi, glasovi, Književnokritički zapisi o suvremenoj hrvatskoj poeziji i prozi, Mala knjižnica DHK (urednik Ivica Matičević), 2023. Matija Štahan, tajnik DHK, pročitao je recenziju dr. Davora Šalata, a autorica je pročitala i odabran kratak tekst iz knjige koja donosi 34, uglavnom prethodno objavljena teksta koja spajaju njezin znanstvenički, publicistički i prevoditeljski rad u oba smjera (pogovor i izvornoj knjizi, pogovor i knjizi prevedenoj na španjolski ili sa španjolskog na hrvatski, o prevedenim knjigama hrvatskih autora iz svijeta, npr. Novaković, recenzije knjiga objavljene kao pogovori ili predgovori te recenzije i kritike, prikazi i osvrti) objavljeni u uglavnom serioznijoj specijaliziranoj kvalitetnoj i raznovrsnoj književnoj i kulturnoj periodici odnosno na internetskom portalu za kritiku Stav, učasopisima Kolo, Nova Istra, Književna Rijeka, Alternator, Hrvatski iseljenički zbornik itd.

S predstavljanja: Matija Štahan, Željka Lovrenčić i Božica Brkan / Foto Miljenko Brezak

Knjiga, prema riječima recenzenta Šalata, objedinjuje tekstove o poeziji i prozi suvremenih hrvatskih autora, pa tako Lovrenčić piše o pjesničkim zbirkama Slavka Jendrička, Stanka Krnjića, Ljerke Car Matutinović, Stjepana Šešelja, Maje Kušenić Gjerek, Pere Pavlovića, Sanje Domenuš te o prozi Hrvoja Hitreca, Diane Rosandić Živković, Tihane Petrac Matijević, Božice Brkan (o romanima Generalov sin, Srbin a Hrvat, str. 79.-81., i Privremeno neuporabljivo, str. 126.-131.!), čileanskog književnika hrvatskih korijena Juana Mihovilovicha… Njezine su teme pomno odabrane, katkad i takve da ih osim nje nitko drugi i ne obrađuje, predstavljene na afirmativan način tako da bi zainteresirale čitatelja.

Naslovnica pete Lovrenčićkine knjige u Maloj Knjižnici DHK

Slova, riječi, glasovi, Književnokritički zapisi o suvremenoj hrvatskoj poeziji i prozi peta je Željkina knjiga u Maloj knjižnici DHK, a isto tako i peta knjiga u različitih izdavača iz dijela Željkina stvaranja o književnosti na književan, publicistički način, kojem je temeljitije posvećena posljednjih petnaestak godina, o čemu svjedoče i naslovi: Književni prikazi i drugi zapisi (2011.), Stazom do riječi (2014.), Književnosti predana (2018.) i Samo kritično, molim! (2021.) za koju je u Đakovu dobila Nagradu Julije Benešić za književnu kritiku.

Željka Lovrenčić sa svojom najnovijom knjigom / Foto Miljeno Brezak

Lovrenčić, znanstvenica, književnica i prevoditeljica, komparatistica, kroatistica i kroatologinja te hispanistica autorica je 18 knjiga i pjesničkih panorama (često dvojezičnih, a katkad i trojezičnih). Uredila je 18, prevela 77 knjiga, a među brojnim nacionalnim i inozemnim nagradama dobitnica je i Libra za vajik za prijevod Nerudinih Sjećanja. 

Odabrana publika / Foto Miljenko Brezak

Uza sve drugo, ta zaljubljenica u hispanoameričku književnost drugi je put dopredsjednica DHK-a, dopisna je članica Hispanoameričke književne akademije sa sjedištem u Madridu, članica Hrvatsko-hispanskoga društva, Hrvatskoga PEN-a, Međunarodnog udruženja književnika i umjetnika sa sjedištem u SAD  te pridružena članica Hrvatskoga diplomatskog kluba.

Dio brojne publike na promociji / Foto Miljenko Brezak

Željka Lovrenčić je sudjelovala na mnoštvu književnih i znanstvenih skupova u zemlji i inozemstvu. Na dužnosti predsjednice Povjerenstva za književne veze DHK organizirala je predstavljanja naših autora u Španjolskoj, Nizozemskoj, Rumunjskoj, Crnoj Gori, Meksiku, Boliviji, Čileu, Kubi, Kolumbiji i Australiji. Nedvojbeno, promotorica dobre književnosti, potvrdila su izlaganja i na današnjem predstavljanju njezine najnovije knjige.

Izjava za Vijesti iz kulure / Foto Miljenko Brezak

Događaj su popratili HTV (Vijesti iz kulture, Dobro jutro Hrvatska), Hrvatski katolički radio, Culturnet.hr i drugi.

20240215

ABŠ – Umjesto kave 24. studenoga 2023.

Antun Branko Šimić smatra se jednom od najvažnijih pjesničkih pojava u povijesti hrvatske književnosti. To je zaključna rečenica kratke Bilješke o piscu u knjizi Antun Branko Šimić Zemlja mjesečara / Izabrane pjesme u povodu 125. godišnjice rođenja. Kao I.M. potpisuje je dr. sc. Ivica Matičević, urednik knjige i jedan od urednika Male knjižnice DHK, koja je, dakako u malom formatu i u mekom uvezu objavljuje na dvjestotinjak stranica i u 300 primjeraka (u knjizi reprintirana Preobraženja 1920. tiskana su u 500 primjeraka!) uz financijsku potporu Grada Zagreba. S Ministarstvom kulture i medija RH i knjižnicama Društvo hrvatskih književnika očekuje više sreće u otkupu. Tek je u vijesti s predstavljanja na webu DHK skromno dodano: Inače, ovo je izdanje jedina knjiga koja je izašla ove godine u Hrvatskoj u prigodi ove velike književne obljetnice.

Pa gdje li su sad, primjerice, imućni svjetlonosci nacionalne kulture i tobože kreativne industrije s EU i inim skupim projektima da ABŠ – i ne samo njega! – kao razvikane strane suvremene pisce promoviraju nametljivim marketingom i promocijom, dizajnirajući ne samo knjige, nego majice i torbe imenom ABŠ i po kojim stihom, recimo…? Što nema ni jednog izbora makar na fejsu o najdražemu pjesnikovu stihu? Pa pjesnici su čuđenje u svijetu (Pjesnici)! Ti i ne slutiš/ moj povratak i moju blizinu (Povratak), Zgasnuli smo žutu lampu (Ljubav), Mi idemo u tamno neizvjesno (Put). Čovječe pazi / da ne ideš malen/ ispod zvijezda (Opomena)

Joško Ševo i predstavljači u DHK Tomislav Brlek, Slaven Jurić i ivica Matičević (Foto Miljenko Brezak)

Osjećam gorčinu, ponosna skromnim, a lijepim izdanjem o kojem su na nedavnom predstavljanju, osim urednika, govorili recenzenti teoretičar književnosti i komparatist  dr. sc. Tomislav Brlek, književni povjesničar i kritičar te priređivač knjige, teoretičar književnosti i komparatist dr. sc. Slaven Jurić, koji je knjigu oplemenio i pogovorom Geometrija mjesečara u kojem donosi što je tko pisao o poeziji ABŠ: U dinamičnom razgovoru njih su trojica pokušali pokazati u čemu je univerzalna vrijednost Šimićeve poezije, a napose koliko je inovirao i unaprijedio tadašnji modernistički poetski izraz i tehniku pjesničkog umijeća. Dr. sc. Jurić pritom je upozorio na binarnost, arhitektonsku jasnoću te simetričnost u izgradnji Šimićeva poetskog svijeta, na njegovo ritmičko i izražajno bogatstvo i vrlo strogo uređen slobodni stih kojeg je upravo Šimić uspješno uveo u hrvatsku poeziju. 

Probrana, vrlo zaintresirana publika (Foto Miljenko Brezak)

Pomalo sam žalosna što ABŠ nije, a sumnjam, ako već nije još koja knjiga ili književni i znanstveni događaj, da i hoće biti posvećena neka od emisija, kolumni, kritika koje se kao bave recentnom književnošću, jer ABŠ je itekako aktualan. Meni sve aktualniji. Od njega sam učila čitajući ga i slušajući ga. Jurić svoju analizu, uostalom, zaključuje: Vratimo li se stoga na početak ovih razmatranja, bez prevelikih izgleda da pogrešku može se prognozirati kako nema zebnje da će djelo Antuna Branka Šimića biti zaboravljeno ili da će nestati njegov izravni ili posredni utjecaj na razvoj hrvatske poezije.

A dok je Joško Ševo nizao Povratak, Moja preobraženja, Pjesnika, Mjesečara, Ljubav, Smrti, Pjesme jednom brijegu, Hercegovinu…, neprestano sam se vraćala kako je te stihove, sve napamet, dojmljivo govorio neostvareni glumac Marijan Belavić. Još sam bila gimnazijalka, taman je minulo Hrvatsko proljeće, a moj Veliki Brat Stjepan Kondres, zagrebački student stomatologije, i njegova ekipa studentarije već su me totalno zarazili ABŠ i plejadom sve ponajboljih hrvatskih pjesnika. Dodirivanje i istraživanje stvarne kulture u našoj moslavačkoj provinciji. Oni će uskoro doseći dob kad je ABŠ umro – 1925. u 27. godini – a ja ću nastaviti pisati.

Imam otad ne znam ni čijega dvotomnog Antuna Branka Šimića (jedna knjiga, čini mi se, nedostaje), jedan poezije a jedan proze, svaki više od 400 stranica, tvrdoukoričeni u crno platno s pjesnikovim crvenim potpisom, Znanje iz 1960., uredio i pripomene i pogovor napisao Stanislav Šimić…

U jednoj sam knjizi našla uz svoje novinske izreske o pjesniku iz različitih godina i odložen na piliru naštampan (nisam ga ja mogla naštampati na pisaćem stroju koji su mi moji darivali tek za punoljetnost!) nadgrobni govor tih godina šokovito preminulom vršnjaku. Citirali su ABŠ-ove stihove o smrti, negdje drugdje nešto sasma ljudsko, ovdje Smrt i ja: Smrt  nije izvan mene. Ona je u meni / od najprvog početka: sa mnom raste / u svakom času / Jednog dna / ja zastanem / a ona raste dalje / u meni dok me cijelog ne proraste / i stigne na rub mene. Moj svršetak / njen je pravi početak: / kad kraljuje dalje sama

Ne bih ruku dala u vatru, ali vidim da ja koja ne znam ni svoje, pjesme ABŠ još znam naizust. A nisu bile ni u zadaćama ni lektirne. Nisu na majicama, ali su u meni. I ne osjećam se usamljeno.