Oznaka: Marija Dejanovič

Iako je pandemija kovida kulturu pogodila u svim, a bitno u ekonomskim aspektima, ni nadahnuća, čak i tom globalnom i drugim bolestima i krizom koje iz toga izvire, ni kreativnosti ne nedostaje. Ako se ne može u kino i kazalište ili na koncerte uobičajeno, ne odustaje se od njih, čak i uz kovid-putovnice, sjedenje na razmak i pod maskama, a čita se i više, pa čak i piše i možda objavljuje. Dvostruko nam dobro stoga došlo svako novo štivo, a posebice dobrodošlica potkraj studenoga pristigloj Književnoj riječi, dvobroju 1-2 književnoga časopisa iz Osijeka Društva hrvatskih književnika Ogranka slavonsko-baranjsko-srijemskoga, koji urednički potpisuju Franjo Nagulov i Vlasta Markasović. Dobrodošla konkurencija već i časopisima DHK, počevši sa središnjima Republikom i Mostom, a i samo tobože lokalnima, a po svemu nacionalnoga značenja, Novoj Istri i Stavu (elektroničkim) Istarskoga ogrankatesamo vremenski podmlatka, konceptualno, Artikulacijama Prigorsko-podravskog ogranka, koji izlazi od 2016., i Alternatoru Sisačko-moslavačkoga ogranka, koji izlazi od 2020.

Scena specijaliziranih književnih tiskovina unatoč učestaloj internetizaciji i elektronizaciji posljednjih godina vrlo je dinamična, a ovdje je zanimljivo prije svega što svoje spisateljske i uređivačke uratke, uključujući i grafički oblikovanje i ilustracije, najčešće fotografije, predstavljaju mladi lavovi i lavice, koji su se već iskazali vidljivošću i prepoznatljivošću – temama, stavom, pa i stilom – te se nerijetko javnost, ako su to dopusti bez jala, osvrće i na njihovu kakvoću. Ako i ne glasno, raspravom, tekstovima za objavu. Ovako ili onako, ne propušta se spomenuti, a još se obično tako i misli u cijeloj raskoši poimanje pojma provincije i provincijalaca, kako su iz provincije. Danas više nego ikad to nije ni zemljopisno, a kamoli drugačije – kulturno – neka bitna odrednica, pogotovo u vrijednosnom smislu. Poseže se za njom najčešće kad se koga hoće umanjiti. U startu, hrabrilokalni literarni predvodnici (sad već srednje generacije i ne samo svoje županije!) koji umiju okupljati uz podršku kolega, poput Marka Gregura i Maria Kolara, Siniše Matasovića i Franje Nagulova primjerice, odabirući uz autorske radove i razgovore i poticajne rasprave o sudbini dijalektalnog teksta u nacionalnim antologijama, o tome što je alternativa, o odnosu provincije i književnosti i slično, umiju se s tim nositi, itekako!

A što se ima i s kojim pravom, s kojim argumentima, obavljenim poslom iza sebe, omalovažavati rad naših kolega s adresama, ovaj put, na slavonsko-baranjsko-srijemskom području, kad je ove godine i njihov Ogranak DHK napunio (i nedavno obilježio) puna četiri desetljeća, a svako malo – kao i tri druga spomenuta najaktivnija ogranka DHK – učestalo i više-manje redovito održavaju – prilagođavajući se i pandemijskim uvjetima! – različite stvarno vrijedne književne skupove, predstavljanja, natječaje, dane… Sve to dakako, neovisno na agresivnost medija i kvazimedija, osobito društvenih mreža, utječe i na književni odgoj talentiranih i obrazovanih, ambicioznih književnika, pisaca, spisatelja i, ne manje važno, bez nekima još očekivanoga, podrazumijevajućega provincijskoga kompleksa.

Valja promotriti dvobroj kojim Književna riječ (uz financijsku podršku Ministarstva Kulture i medija u Godini čitanja) na 176 stranica ulazi na scenu, ono što je objavljeno i ono što se naslućuje iz zamišljena koncepta. Samo onaj tko je pokušao zna koliko je teško okupiti više od dvadeset imena tako različite prepoznatljivosti i vidljivosti, vrlo različitih i po dobi i po interesima i po izrazu, svojih i nesvojih.

Sadržajno su urednici časopis opremljen fotografijama vinkovačkog fotografa Ivana Došena  podijelili na rubrike Poezija, !, Proza, Intervju, Kritičarski izbor, Dramski zalet, i Ogranon te pogovor uredništva Umjesto tipkomaha, u kojem Franjo Nagulov (sa svoga književnog Divljeg Istoka!)  izražava nadu kako će časopis rasti zadovoljavajući tako jednu od nasušnih ogranačkih, ali i šire kulturnih potreba prostora, uz bogatu suradnju s kolegicama i kolegama iz Hrvatske i inozemstva. Pretpostavljam da je od dobroga teksta ponestalo stranica, jer, po mojemu, dobrodošao bi detaljniji pregled sadržaja s naznačenim stranicama.

U rubrici Poezija urednici su odabrali pjesme Denisa Ćosića, Marije Dejanović, Tihomira Dunđerovića, Marinka Plazibata i Stanka Krnjića. Rubrika !, zamišljena kao temat (dvo)broja, ne slučajno za prvi dvobroj tematizira odnos književnosti i provincije (podjednako, dakako, provincije i književnosti), a svoja su razmišljanja su iznijeli Sanja Baković, Marko Gregur i Božica Brkan. Proza donosi tekstove Jelene Zlatar Gamberožić, Davora Ivankovca, Daniela Radočaja, Maje Urban, Ivana Zrinušića, Darka Pernjaka i Božice Brkan.
Rubrika Intervju predstavlja Marijanu Radmilović, autoricu triju nagrađenih knjiga, najrecentije nagrađenom Nagradom HAZU na manifestaciji Tadijina jesen u Slavonskom Brodu. Kritičarski izbor u nastupnom broju pripada književniku i književnom znanstveniku Goranu Remu, s vrlo zanimljivim odabirom: Maša Grdešić sa Zamkama pristojnosti, esejima o feminizmu i popularnoj kulturi; Sanjin Sorel s Konceptualizmom, kontekstom; Ivan Trojan s Prijelomom/Layoutom; Igor Gajin sa Lelekom tranzicije// Hrvatska književnost, kultura i mediji u razdoblju postsocijalzma; Vlasta Markasović sa Sonetistom Antunom Gustavo Matošem, Boris Škvorc s Andrić i Krleža: poetike i politike o naraciji nacije i (književnim) prelaženjima granica. U rubrici Dramski zalet, fragmentom iz drame nagrađene ovogodišnjom drugom nagradom Marin Držić Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske, predstavila se Monika Herceg. Ogranon je zamišljen kao rubrika namijenjena predstavljanju članica i članova Ogranka DHK, a predstavljeni su pjesnik Franjo Džakula i mlada prozaistica Paula Rem. Mirko Ćurić, predsjednik Ogranka prigodno podsjeća na 40 godina povijesti, od Sekcije DHK za Slavoniju i Baranju do aktivnosti u posljednjih godinu dana, koja završava dvobrojem Književne riječi.

Možemo samo zaključiti: rasni prvi mačići, dobra godina. I čestitati. Iduća vam godina, dragi ambiciozni i hrabri kolege, bila još uspjelija. Zaslužujete!

S veseljem podsjećam kako su i moji tekstovi u dobrome društvo u Književnoj riječi te ih, potičući da se posvetite novome časopisu u cjelini, dijelim s, nadam se, zainteresiranim čitateljima.

!
Božica Brkan
Provincija Hrvatska pod snijegom (str. 48-49.)

 
 Nikako, kao za vraga, ne mogu pronaći Plavi vjesnik iz ranih sedamdesetih u kojem na c/b duplerici, s velikim višecicerskim olovnim naslovom, ja, kriška još maloljetna gimnazijalka, pjesnikinja, u visokoj, danas nezamislivoj nakladi, raspredam o provinciji i provincijalcima. Da se barem mogu sjetiti tko je bio na naslovnici već u koloru! Nekim sam povodom očito dojmljivo pisala redakciji, koju je oduševila neka valjda originalna rečenica s provincijalcima sveučilišnim profesorima i akademicima u potkošulji toliko da citiraju pismo i da su poslali zamjenika glavnog urednika (tada nepoznat mi Uroš Šoškić!) Nenada Figenwalda, koji se u moje malo selo dovezao crvenom žabom. Štoviše, s tadašnjega je auto-puta Bratstvo-jedinstvo, jer je to davno prije GPS-a i Wazea, pogrešno skrenuo i umjesto asfaltom dovezao se kaljavim poljskim putem blatan i po krovu. Baš provincijski. Poslije sam tek, neko vrijeme vozeći citroën koji se, kad sjedne, ne smije vući, shvatila da je mogao nepovratno zagresti u našem moslavačkom blatu. Ne bi me s ljubimicom mačkom Minom fotkao dugokosu, u nebrendiranoj minici koju mi je mama sašila po mojoj kreaciji. Da danas izlazi Plavac, za online izdanje više bi lajkova imao sam, influencerski, u svojoj crvenoj limuzini, a mene bi hejteri samljeli. Radeći desetljećima kasnije u istoj redakciji kolega Figenwald, veliki gospon, i ja nikad o tome nismo progovorili. Kao: ne sjećamo se. Ali, kad bi god tko od mojih umirovljenih kolega čistio arhivu, nazvao bi me ili poslao kopiju moje mladalačke lamentacije iz Plavca. 
 
 Provincija! 

Koja bi redakcija i koji mediji danas poslali svoga važnog čovjeka na teren s dnevnicama u povodu nekog čitateljeva reagiranja? Ma niti se pisma, čak i elektronička, ako se i pišu, više ne objavljuju, čak ni demantiji i ispravke, jer čitaniji su fejkovi. Tu i tamo se ističe broj lajkova i hejtova. Emoji! Tko zarezuje mlade provincijalce, ma kome je ideal postati intelektualcem od tolikih unosnijih messija, ronalda, zvijezda ovoga i onoga, ne nužno bez provincijskoga bekgraunda? Izbrisane su, zblurane granice gdje počinje provincija i odakle, u kojem smjeru? New primitivism opetovano je već must have. Nije li provincija, selendra zasjela i na metropolsku Špicu, po gornjogradskim mjerodavnim adresama? Ne drndaju li turbofolk basovi po parkovnoj baštini i urbanim vrtovima kao talambas na selskoj zabavi? Ne cmure li se i ispod prozora same Akademije burger-festovi i adventi dimeći gore negoli odojci za DVD-zabavu uz društvene domove?

Pišući upravo svoj najnoviji roman Privremeno neuporabljivo gubila sam se u postpotresnom neobnovljenom metropolskom Centru jednako kao i po razrušenoj i Baniji I Banovini, jednako neobnovljenima. Austrijski Rotary klub obnovio je više kuća nego izabrana mjerodavna vlast, kao da smo još K&K provincija, a jesmo provincija EU.

Ma što nam znači što su antički Rimljani, koji su i izmislili i nadjenuli provinciji ime, već u prvom stoljeću od Siscie povukli ceste prema Rimu – svi su putevi vodili u Rim – i uz moj Okešinec i uzvisinu Sipčinu s villom rusticom, koja se tek iskopava i što je ona pod keramičke mozaike imala ugrađeno podno grijanje, kad je i u 20. stoljeću graničarska hiža mojih Brkana iz Vojne krajine baštinila ponovno pod od nabita sirova blata?

Može Jergović pisati kako mu je predak planirao vozne redove skraja nakraj po prugama  Austro-Ugarske, kad ovih dana lokalnom vlaku štrekom za pedesetak kilometara od Novoselca do Zagreba našem vlaku HŽ treba gotovo sat i pol, jer na dionici od Popovače do Prečeca ne smije voziti više od 40 km/sat? Tim smo vlakom petkom mi studenti petkom nosili doma veš na pranje, a nedjeljom navečer vraćali se s čistim i speglanim i zalihom jela koliko izdrži bez frižidera da se izborimo protiv Provincije, za sebe, za nešto znanja i kreacije. Kao što smo onomad nas dvije ambiciozne studentice komparatistike i rusistike odnosno polonistike, provincijalke koje ne priznaju komplekse, dugoreška studentica Irena Lukšić i ja moslavačka u priručnom K pri K (Kazalištu pri Komparativnoj) pravili moderni teatar provinciju Livaniju pod snijegom, a vikendom smo ili već pisuckale ili poput mene u okešinskoj Omladinskoj grupi Točka uvježbavali Kočićeva Jazavca pred sudom, koji mi je bio i povodom da mladiće i djevojke, nenačitane i naneputovane, prvi put odvedem u teatar, u Gavellu.

Nitko sebe ne doživljava provincijalcem. Provincijalci su uvijek drugi. Vučjak nam se poput sudbinske, proročanske Macbethove šume, primiče nezaustavljivo, osvetoljubivo, koronskiopakozaraznom provincijom. Nema veze ni s Krležom ni sa Shakespeareom, tonemo u kmicu poput Figenwaldove žabe. Kako da se otrgnemo provinciji, kad je ona nezahtjevna, zavodljiva da joj se lako uljuljkani prepustimo, bila u bijeloj potkošulji ili u brendiranoj obleki: Kad je ona neovisno o mjestu rođenja u nama?

20210722 – 20210826 – 20210916 – 20210917

Proza
Božica Brkan
Roman Privremeno neuporabljivo, ukratko (str. 78.-86.)

Roman Privremeno neuporabljivo prethodno je naslovljen Dorini potresi. S razlogom. Radnja se odvija u najužem središtu Zagrebu, od ponoći uoči potresa ali ne više tijekom šest idućih mjeseci do formalnog saborskog donošenja zakona o obnovi, kada je obnova trebala krenuti, nego se proteže godinu i pol poslije potresa. Glavna junakinja je Dora, rođena Zagrepčanka u Kristovim godinama s malenim djetetom alergičarom, kojega čuva baka u vikendici, novinarka s mnoštvom dodatnih poslića.

Izašavši u noćnu šetnju gradom, praznim zbog koronske pandemije i lockdowna, tek da udahne zraka i protegne noge nakon cjelodnevnog rada kod kuće, samo da se izbori s tkućim životnim dugovima, natrapa na supruga u klinču sa ženom-muzom svih stanara njihove zgrade. Poslije svađe i probdjevene noći potres ne dulji od nekoliko sekundi te sve stanare istjera u dvorište, a Doru i na posao razrušenim gradom. I njihova krasna stara donjogradska palača, zaštićeno kulturno dobro, dobiva žutu naljepnicu, privremeno neuporabljivo. Nije za rušenje, a nikako da krene obnova. Nekoliko sekundi drmanja Zemlje prodrma i neke stanare, htjeli ne htjeli sazru toliko da ne mogu pristajati ni na kakva polovična rješenja, na kakva su stjecajem kojekakvih životnih prilika odavno pristali susjedi s kojima dijele odjednom i vrlo opasan krov nad glavom, stubište i haustor: antologijska književnica na zalazu Nera, slikar Mimi hodajući nacionalni spomenik kojem je zgrada nasljedstvo izgubljeno u socijalizmu, nekadašnja misica-muza svima redom od vrata do vrata, Endži odvjetnik prve generacije koji poduzetno od podruma do tavana osvaja stan po stan kupujući si i s njima i biografiju, bolju prošlost i obiteljsku povijest, dijelove grada i drugo. Tu su, osim stvarnih likova poput Jasmine Reis iz Kuće Šenoa, Bandića itd., i Gazdarica, vlasnica gradskoga radija u kojem Dora radi, Dorin suprug Vinc koji radi za prekooceanske naručioce, majka Muti i njezin Milček.

Uz fizičke posljedice stvarnoga potresa u gradu i doma Dora rješava i niz osobnih potresa, od kojih bi svaki mogao postati zaokružen samostalan roman. Primjerice, kako se Dorin nikad završen ambiciozni doktorat o zagrebačkom romanu (Šenoa, Zagorka, Krleža, Glumac…) pretopio u praktično turističko vođenje u kostimu Dore Krupićeve ili u gadljiv joj influecerski posao po zagrebačkim restoranima i street food hepeninzima. Na napokon stalnom, ali još nesigurnom poslu na privatnome gradskom radiju uz svakodnevne ucjene prisiljena je pokrivati brojne sektore, emisije i društvene mreže, a javljanjima izravno od jutra do sutra dokumentira i stvarne Zagrepčane i događaje. U pomanjkanju vremena i novca, pogotovo jer uz zajedničke zajmove i ovrhe za potkrovlje imaju i unosan posao s turističkom zajednicom, prešutno nalazi opravdanje za odgađanje suočavanja s Vincom, suprugom Dalmošem, ferovcem-ajtiovcem-gejmerom, dojdekom, kamenjarcem, s kojim se voli, ali koji bi od svega najradije digao ruke bijegom u neku od bjelosvjetskih obećanih mu zemalja. Dora se tako zadovoljava mjesecima poluživotom, čak i bez najnužnijega komfora, plina i tople vode. Dok joj voda ne dođe do grla.

Roman strukturalno teče kao varava mirna a hirovita Sava, s rukavcima, savicama i jarunima te mrtvajama, zapravo dinamična hibridna vrsta, spoj fikcije i fakcije (dokumentarno, arhivski materijal, književni i novinski citati i sl.). Zagreb iz različitih perspektiva i s podsjećanjem kako se slavni književnik i gradski senator August Šenoa smrtno razbolio popisujući štete u onome velikom potresu 1880. godine. Ima li današnja hrvatska metropola nekoga tako predanog? Autorica uobičajeno svoje literarne ideje podupire i jezikom, ostacima agramerskoga, purgerskog kajkavskog, koji je i sam sve više neuporabljiv, te profesionalnim recentnim žargonima (novinarskim, foodijevskim, it-jevskim…).

Božica Brkan
Privemeno neuporavljivo
3.
Haustor

Svjetlo zadnjih dana začudo radi, ali odluči ne paliti ga. Nervira je kad sekundira glasno odbrojavajući dok se penje ili spušta, štengu po štengu, pa, dok se ne zgasne na drugom katu, taman na pola puta. Krateći uspon dijagonalama, hoda napamet, mogla bi i žmiriti, ne mora pipati zid ili rukohvat. Pod prstima ga poznaje, unaprijed zna gdje je najhrapaviji, gdje je najglatkiji, gdje je rđa nagrizla kovani metal rukohvata, gdje je vlaga probila žbuku, a gdje se pijesak prosuo sa zida ispod naslaga oslikana vapna. Stubište je trebalo biti uređeno taman prije grozote, da ne zbunjuje turiste koji sve brojniji hrle na Advent i druge događaje, neprestano izmišljaju nova, redom nagrađivana i opisivana urbana uzbuđenja za putnike koji se utapaju u vlastitoj rutini, kojima nedostaje makar kratkotrajne ljepote, promjene. A sad ih nema. Gdje li su? Ostajali su bez daha udivljeni, a sad ih nema. Čemu li se sad dive? A ni građevinari ne mogu raditi. Korona je i njih vratila odakle su došli. Iz svojih, također egzotičnih zemalja u kojima ili najnoviji rat nije dovršen ili novi samo što nije započeo, u svakom slučaju ne posve sigurnih da se krene u planiranu avanturu po mogućnosti sa sigurnim ishodom.

U udobnim mekim tenama, a tene je pomno odabirala zbog mnogo hodanja po gradu, po svom terenu, Dora napokon osjeća cijeli taban i uspinje se lagano, odmorno. Dopusti si da joj se izmami smiješak. Osjeća ga u svakom mišiću lica, obraza, čela, od brade do tjemena. Osjeća ga kao dobrodošao fejslifting, vježbu protiv bora.

Da lift radi, da je krenula njime, ne bi vidjela.

Ne bi zagledala ni golu žensku stražnjicu na koju je poput kakva razbijena reflektora padalo pomoćno svjetlo sa svjetlarnika. Ne bi zagledala ni plamteće Vincove oči, barem njih poznaje i u mraku, preneražene kad ga je u hipu prostrijelila misao da se na nižoj stubi ukopala upravo Dora. Njegova Dora, skamenjena kako on vampirski grize komad gologa ženskog ramena i kako se zabija u tijelo grabeći dvije obnažene dinje. Dora nije pomislila drugo nego kako on čak i ne voli dinju. Tipično dalmoški: tko bi jeo pršut s dinjom? Koliko li su se naraspravljali o tome!? Ja bih!

Previše Dori za jedan kadar. Ma i kasnonoćni!

Previše.

Ono što gleda izvlači joj iz prsa sav zrak. I kisik i ugljik dioksid. Časkom je prestala disati, prije nego što se, duboko udahnuvši, rekordno uspentrala na njihov najgornji kat, prije nego što je u snopu ključeva kojima se dotad poigravala dajući zvuk noćnoj tišini, nikako ne uspijevajući, pokušavala pronaći onaj pravi njihovih ulaznih vrata. K vragu i protuprovalna vrata! Promašena investicija. Definitivno. I provalnici su lijeni penjati se baš na zadnji kat.

– Dora, Dora – čula je Vincovo dozivanje odozdo cijelim kratkim putem dok je zabavljenu vratima ne sustiže i diše joj straga u vrat, preko ramena hoteći je obgrliti. Kao da će njihova tijela ugurati jedno u drugo.
– Ma daj – uzvikne pomislivši kako joj sad samo još nedostaje njegovo izdajničko tijelo!

– Dora, Dora – ponavljao je Vinc ustrajno hoteći vratiti vrijeme u ono samo nekoliko časaka prije nego što je sve krenulo naopako. Samo koja minuta, ma ni minuta, samo sekunda! Ne bi znao reći koliko unatrag, back – back, da li samo kad je shvatio da se on i Dora gledaju, kad je ona krenula stubama, kad je susreo Muzu dok je šetala pasa i dok…

Ma pojma nije imao, k vragu!

Nikad nije uspijevao naći prave riječi, Dora ga je odavno uvjerila, još kad su se tek zaljubljivali, ponajviše pogledima, očima, lijepim morskoplavim očima, pučinom, kako se slatko izražava krnjim rečenicama i kraticama, najčešće engleskima. Malo je što u životu pročitao, ni toliko da bi shvatio da je u tom času dozivanje Dorina imena posve krivo. Totalno pogrešan passward. Da je išta drugo rekao, da je i odustao od lozinke, bilo bi manje krivo od njezina imena. I još opetovanoga i opetovanoga. Sa svakim novim Dora, ona se sve više udaljavala od njega, zatvarala u sebe.

I računalo bi se već zablokiralo, kamoli ne bih ja, pomisli Dora. Radijski ju je eter, bar neka korist, ufurao u brzo razmišljanje.

Što je Vinc češće i glasnije zazivao Doru, ona kao da se u igri pokvarenoga telefona odvojila od vlastita imena osjećajući kako se od njega ionako sitno dodatno smanjuje, kao da je sve to nadvisuje gurajući je u tlo, i kako je Vinc, ionako mnogo viši od nje, nastojeći svu prekriti, guši. Diši, diši, udahni duboko, izdahni, diši, uvjerava se. Pokušava ugurati ključ u ključanicu, otključati vrata da se udalji od njega, samo pomisli: kad li je samo uspio zatvoriti šlic? Pomisli: kako Dalmoši zovu rasporak?
Uto eto odozdo za njima i Muze, koja se, odmjerivši ionako pomalo nestvarnu situaciju, netaktično samouvjereno uključuje u dijalog i trećim glasom, za ton višim nego obično:
– Dora, ma daj, nemoj! Dora, daj budi pametna! Pa ti si ženska, shvati!
Dora uspijeva napokon otključati vražja vrata i pokušava umaknuti u stan, sakriti se od to dvoje. Vinc širi vrata, gura se koljenom i laktom odmah za njom da mu ne pobjegne ni koraka, da se ne udalji od njega, a za njim ne zaostaje ni Muza.
– Dora, Dora – ponavlja duet u skladnom dvoglasju zamjenjujući se kao vodeći i prateći glas, sve govoreći kako je to bez veze, ništa, da ni od čega ne treba raditi problem. Stišavaju i sebe i nju, da što viče, pa ponoć je, pa ljudi spavaju!
Dora se ukopa na mjestu, okreće.

Muzi se tik uz nogu gura crni labrador, Reks, tek sad vidi tu očito Muzinu ispričnicu Mimiju za ponoćni izlazak. Da imam tako prizeman stil, rekla bih da su i pas i hendlerica išli dići nogu, pomisli Dora uočavajući kako si crni četveronožni svjedok izronio iz stubišnog mraka sam nosi lajnu.
– Što ste navrli? Hoćemo li sad ménage à trois!? Hoćeš li se useliti odmah sad ili ćeš ipak pričekati jutro? Koliko se sjećam, od cijele si zgrade dosad propustila samo našu mansardu. I kod moje si Muti, sjetit ćeš se, dolje bila na kvartiru kad te ono Dragi Endži nogirao. Samilosna moja Muti! I nikad ti dosta! A sad bi i u naše ljubavno gnijezdo, kak si nazvala ovo potkrovlje koje bi trebalo biti naš dom? Nisi li rekla oduševljeno: tavan kao iz neke Arsenove šansone, Kuća za ptice!? Ženo, skidam ti kapu, nitko ti nije ravan – zaključi Dora, a onda njima oboje uputi pitanje:
– Kad ste promislili ponoćni aranžman? Kad smo ti ono davali poduku da postaneš influencerica, utjecajnica, modna ikona, koji li vrag, what demit, da napokon možeš stati na vlastite noge, kak si rekla? Ali šmizla ne može biti nego šmizla. Baš si, vidim, stala!?
– Dora, daj nemoj tako, pa ne moraš me odmah vrijeđati… – pruža Muza svoje krasne ruke još ljepših umjetnih noktiju prema Dori, koja pomisli: Krasan lak, ne mogu ne vidjeti. Ja, koja nemam vremena za lakiranje. Ja, koja pogrizem sve nokte.
– Van! – sikne. 
Muza pogleda Doru i već kao da će krenuti, a onda pogleda i Vinca:
– Znam da ne morate prihvatiti, ali je l’ vas mogu bar zamoliti da ovo dolje ostane među nama? Obećala sam Mimiju da neću više biti zločesta. Barem u našoj zgradi… Ne, ne, Mimi nikako ne smije doznati za ovo maloprije, nikako ne smije. Njegovo zdravstveno stanje to nikako ne bi dopustilo! 
Dora bi Muzi najradije ispalila onu prostačku, Mutinu omiljenu, o tome kako poslije jebanja nema kajanja, to bi taman bilo po njezinoj mjeri, postvarena metafora, ali izgledala joj je skrušeno u molećivoj pozi, pa je samo šutjela. Glumica! Kao da se usavršavala na akademiji, a nije ondje dospjela dalje od prijave za prijemni i od statistice u vanjskim B koprodukcijama. Trebala bi češće ići na kastinge, pomisli Dora. Kad se vratimo iz korone, na normalno, na novo normalno. Nije znala bi li se prije smijala ili se na sve konačno rasplakala. Ta mogla bi još noćas ostati bez svoga mecene, a treba prenoćiti do sutra, noći su još hladne. Još gore, Mimi bi ostao bez muze i bez modela, svojega vječnog nadahnuća, kako je govorio. Ali tako je govorio i uz muze koje su u njegovu ateljeu i na njegovim platnima prethodile Muzi. Kako su ga sve više sustizale godine, tako su mu, nekad vrlo kratkotrajne, muze trajale sve dulje.

I ubogi se cucak potulio, neugodno mu kao da vičem na njega kad se, jer mu je sila i ne može dočekati ulicu, pomokri na stubištu, pomisli Dora. Ukorila sam ga jednom, možda dvaput, ne više, ali je, jadan, upamtio. I psa možeš dresirati. U međuvremenu je, Pavlovljevim refleksom valjda, uskladio svoje fiziološke pasje potrebe s vremenima Muzina kasnog lijeganja i još kasnijega buđenja.
– Marš! – sikne Dora svejedno. Tek tako. Da zna! Pas je žalosno pogleda, s krivicom ugura rep među stražnje noge i krene, a Vinc je primi za ruku. Kao: daj se smiri, srećo.

– I ti! – dopunjuje se.
– Kako to misliš: i ja? Kamo bih? – unosi joj se u lice. Sve sličniji labradoru dolje uz nogu.
– Pa što se mene tiče, vas dvoje možete i zajedno. Možete nastaviti gdje sam vas prekinula. Baš mi je žao. Svejedno mi je kamo ćete. Samo nemojte na našem katu. Ne da mi se buditi gospona Mimija.

– Ma je l’ baš moraš? Pa nisi ti takva… – Vinc je gleda tužnjikavo.

– Kako znaš!? Jesam, jesam! Nego kakva!? Zašto ne bih mogla biti? Ni ja nisam mislila da si ti takav. Možete nastaviti svoj aranžman.
– Ma kakav aranžman, što ti je!? Kao da je to nešto!?
– Ono što sam vidjela…
– Ma, daj! – odmahnuo se i okrenuo oko sama sebe kao Al Pacino u Pasjem popodnevu, a ona se nije kanila zaustaviti:
– Mogao vas je i gospon Mimi zateći u poslu.

– Ali nije! Legao je prije nego sam izvela Reksa – upala je Muza.
– Mogao ga je stvarno herc strefiti – nastavila je Dora nezaustavljivo poput bujice. – Moglo ga je šlagirati. Kaj se niste mogli suzdržati ni toliko da odete dolje dublje u mrak, u podrum ili u dvorište? Pa, Vinc, Mutina vam je gajba prazna. Stalno!
Šutjeli su. Onda Vinc otvori usta:
– Pa nismo ništa planirali…
Obje se zagledaju u njega. Baš je krenuo pišati uz vjetar.
– To je, Vinc, tebi nešto? Koliko to traje? Ili bi potrajalo da ja slučajno nisam naišla, da nisam slučajno pomislila kako bih baš mogla prošetati, jer od puste šljake više ne osjećam ni vlastito tijelo ni vlastite misli? Koliko to traje?
– Ma što bi trajalo? Ona izvela pasa, a ja sam se baš vraćao…
– Što ti? A ti baš usput otvorio šlic, a ona natrčala!? – uskoči Dora. – Nemoj mi samo spominjati muški libido, muški nagon, muške hormone, muško ovo i muško ono, koronu, moj umor, zasićenost, zgađenost… Kako si to zamislio?
– Što bih zamislio? Nisam ništa zamišljao! Pa kažem ti…– Ma da, švaleru, dalmatinski galebe, još gore: nisi uopće ni mislio! Da jesi, govorim ti, barem bi se spustili u podrum. Ili ulicu niže, na štajgu. Ili hoćeš mi reći da se niste mogli suzdržati, da vas je obuzela takva strast da ste izgubili glavu, zaboravili sve oko sebe? Samo sad i više nikad!?
Najviše je Doru iznerviralo, što je je, a to mu nikako nije mogla ni reći, kad je zagledala gaćice čiji dezen, crveni grund s bijelim srdašcima, nije mogla ne prepoznati ni u mraku. Muza i ona kupile su jednake takve iz čiste zajebancije. Tri za jedne jedna, tri za jedne druga. Čak su odabirale hoće li u crnoj ili crvenoj varijanti. Umalo su kupile u istom desenu i fertun i rukavicu za kuhinju. Kao: kad ne skuhaš, poslužiš sebe za desert u smiješnim gaćicama… I nije da me nije baš zajebala, pomisli Dora. Možda Vinc nije prepoznao da je u jednakim gaćicama druga ženska. Možda je samo posegnuo za prepoznatljivim gaćicama. Ma ne bi ih on ni  prepoznao. A stražnjicu?

–To bih, vidiš, još i mogla razumjeti! Da vas je spopalo, pa… Mogu razumjeti i da ona jednom rukom drži cucka na lajni, a drugom grabi u muško međunožje… Ali nekako mi ne ide u glavu da to bude baš tvoje međunožje! Možda si joj ti stvarno slučajno naišao… Pa što ja znam, možda te nije prepoznala u mraku? Možda žena ponovno radi kao kolgerla, dopunjava kućni budžet za špeceraj. Možda su to ti tvoji stalni prekooceanski kolovi!? – nije se Dora gasila. Baš nije mogla. Kao da je u eteru.

– Ma, daj, Dora…
– …ali tebe ne razumijem…
Vinc nema što reći. Mislio je da je sve jasno. Da joj je sve objasnio. Pa ona ga poznaje bolje od ikoga.
– Pa mislila sam, budala, da se volimo! – zacvili Dora.

– Pa što se ne volimo? – začudio se. Jako. Baš se Vinc začudio. – Ako je dovoljan jedan fak sa strane da ti zaključiš da se ne volimo, onda se valjda i ne volimo! Bar ne dovoljno.
– Da si ti mene uhvatio ovako in flagranti na štengama, u klinču s Mimijem, ma bolje s Endžijem, s Endžijem ipak bolje, s onim novim zgodnim konobarom ili ne znam s kim već, s nekim tko bi slučajno mogao naići našim stubama, bi li mi vjerovao kad bih ti rekla: ma to ti nije niš, ja tebe volim, samo tebe, ali baš mi došlo, zasvrbilo me, nisam mogla dočekati da se popnem na zadnji kat, pa kaj!?
– Ma kad ti kažem, stvarno nije ništa – nije odustajao Vinc.

Muza je stajala sa strane sve nesretnija što je njih dvoje posve ignoriraju.
– Kako ništa? Mogao si se zaraziti sifilisom, picajzlima, ako već ne i koronom, što ja znam! – iskoristila je Dora sve svoje znanje iz noćne emisije o spolnim bolestima.
– Ma što ti misliš o meni!? – uskočila je Muza.

– Ništa ne mislim o tebi, pogotovo otprije nekoliko minuta, otkad sam vidjela da ste i maske skinuli – prtljajući dalje po ključevima govori Dora njoj, pa njemu:
– Ja ne kanim nikamo, ali ti, dragi, ideš. Imaš ključ od Mutina stana? Ne želim te tu. Želim noćas biti sama. Moram razmisliti. A i sutra sam dežurna, zapravo već danas, pa se moram naspavati.
– Ne budi luda, kamo ću sad u radionicu? Pa dolje je zima, a u dva opet imam kol s New Yorkom!
– Onda obavi to što imaš i gibaj, ne mogu te gledati. Ne mogu trpjeti tvoju blizinu! – okrene se Dora i ne osvrćući se odšparta u kupaonicu. Ispovraća dušu.
Uzalud pušta vodu, i toplu i hladnu i hladnu i toplu, istiskuje šampone za kupanje i za kosu, sapuna rukavicom grubo i tijelo i kosu, osjeća se kao da su je vukli Jakuševcem, kao kad je ono radila reportažu o zatvaranju smetlišta i svinjarima koji na smeću tove svinje. Smrad iz kože. Iznutra.

Možda tuširajući se i plače, nije bila sigurna ni sama, koliko je bila dekoncentrirana.
– I ne kanim u spavaću, da ne pomisli da išta, a kamoli našu postelju želim noćas dijeliti s njim, čvrsto zaključi.

Navuče najdražu pidžamu, utješiteljicu, i termo-čarape u pasent boji, pa posegne za jednom od tri knjige, oduvijek čita paralelno, bilo kojom, jer ionako se ne može udubiti.
Ostavila je samo malu noćnu svjetiljku uz kauč.
Izdaleka je zaobišavši, Vinc je otišao u kupaonicu, Dora skuha čaj. Čaj ne pije, ali i kava bi joj sada također bila pretjerana intimnost s njim. Kavu uvijek rado dijele.

Vraća se, čuje, i ne gledajući ga ne može ne vidjeti da je promijenio odjeću. Čak je oprao i kosu. Mogao se i dezinficirati, pomisli. Pokrila se omiljenom dekicom, jer štede i kad nije jako hladno noću isključuju grijanje, unijeta u čitanje. Tobože. Pomisli kako bi bilo bolje da su tavan pregradili u više malih komorica da se, kad zagusti, mogu osamiti, sakriti.

Unatoč vrućem čaju Dora se ježi, trese. Ruke joj drhte, duša joj drhti. Jedva odlaže šalicu s vrućim čajem da se ne zalije. On odlazi u svoj ured, na drugom kraju njihova visokog i otvorenog potkrovlja, jer nikako da skupe lovu za dodatni pregradni zid pa glume kako baš vole sve otvoreno, da to proizlazi iz njihova otvorenog pogleda na život, stavlja slušalice i počinje uključivati strojeve.Ona zamišlja što on sluša, o čemu razmišlja.Uspoređuje li Muzinu raskošnu i njezinu malenu stražnjicu, miris pregiba golog vrata i ramena?
– Sigurno ima parfem parput skuplji od mojega – gorko pomisli Dora zatekavši se u misli kako će odsad iz inata nanositi nekoliko kapi parfema u svakog prilici, pa i kad je sama doma, i zagrcne se u glupoj dvojbi da li da se na tu pomisao rasplače ili se nasmije. Najbolje! Njemu to i nije tema. Sinusi su mu začepljeni otkad se sa svoga glupog mora doselio na kontinent.
Naravno da ne može usnuti.

Dora nije zaspala ni kad je Vinc već obavio svoje američke kolove, spustio slušalice, pogasio svjetiljke i na prstima krenuo provjeriti da li ona spava. Dakako da je hinila da čvrsto, blaženo spava, pa je vrlo tiho utrnuo i njezinu lampu. Što je očekivala? Da će joj dati pusu? Osjećala je samo kako se časkom u nju zagledao u polumraku. Samo da ne vidi da joj suze cure. Neće da joj suze cure.

Poslušao ju je: izašao je. Budala, pomisli. Trebao je shvatiti da bi radije da joj se moli. Da se još ispričava.

Naravno da, ne paleći svjetlo, Dora na prstima odskakuće do prozora na balkonu da provjeri da li je stvarno otišao dolje u Mutin dvorišni stan. Je, vidi kroz stakleni strop kako pali svjetlo, traži jastuke i deke, rasprema postelju i kako se sve zamrači. Bila je nekako sigurna da Muza neće doći za njim niti bi je on pozvao. Nije ni pomislila ni da bi se spetljao s Muzom. Ali spava li? Može li spavati?

Da barem mogu plakati, pomisli Dora. Još i to! Kalemi misao na misao što bi, kako bi. Ne može smisliti ništa pametno. Ništa! Samo joj se suze slijevaju kao da ima alergiju.

Ne može se odmaknuti od misli da bude zločesta i svaki se čas vraća pomisli da ode probuditi Mimija i ispriča mu što mu se događa tik pred vratima. Pred nosom! Neka čovjek zna.

Zašto bi on živio u blaženu neznanju, ako ja moram znati, pomisli Dora još jednom. Gorko. Neka Muzu za kaznu izbaci iz kuće, brzo će naći drugu, a ni njoj ne bi trebao biti problem, nije neki kunst i u koroni se uvaliti kome. Kao da to njemu nešto znači. Ima lijepo tijelo za slikanje. I za pričanje priča kako je od mladosti pastuh. Sada mu i ne treba više od priče. Dostaje. Sve dok mu se aktovi, njegova životna tema, specijalnost u različitim tehnikama, i na platnu i u plastici, još dobro trže. I internetom. Muza mu to vodi. Vinc mu je postavio i izložbu i prodaju on-line. Nova životna dimenzija, govori. Često spominje da radi na novome ciklusu i da je puno, puno napredovao.

Dora zuri u mrak, sve rjeđi. Žmiri, žmiri. A suze same cure. Razmišljala je kako se precizno kaže: nisam oka sklopila? Jer nije. Nikako da dočeka pola sedam pa da započne jutro, pripremi kavu… Dosadna nedjelja. U sedam bi se morala javiti u redakciju, pa u eter… 

20211213