Oznaka: Marija Lamot

Vesnu Parun časteći stihovima – Umjesto kave 5. srpnja 2021.

Kako vam ljubiše se riječi! – zavodljiv je stih iz pjesme Ane Horvat izgovoren na 4. Festivalu Nagrada Vesna Parun, održanome u Stubičkim Toplicama 19. lipnja 2021. Marijan Lončarić iz Ozlja spominjao je pjesmu koja nije htjela govoriti svoje stihove, Lana Derkač uskliknula je koliko pisaca odjednom, a Davor Šalat detektirao je: tvoja riječ označuje sve što si ti. Maja Tomac s razlogom je spominjala posljednje sanjare.

Nagrađenici 4. Festivala Nagrada Vesna Parun Davor Šalat, Lidija Dujić i Lana Derkač s Božicom Brkan, predsjednicom stručnoga ocjenjivačkog suda / Foto Miljenko Brezak
Publika u Stubakima vrlo zainteresirana za poeziju / Foto Miljenko Brezak

Stručni ocjenjivački sud u kojem su bili pobjednici prijašnih festivala Ludwig Bauer, Marija Lamot i Božica Brkan te književnik i kritičar Tin lemac i književnica Stanka Gjurić ocjenjivala je kakvoću pjesme, interpretaciju i opći dojam te procijenila među 28 pjesnika laureatom i tradicionalno dobitnicom skulpture akademskoga slikara Ivana Tuđe Lidija Dujić za Arhipelag odlazaka, prvi su put dodijeljene i druga nagrada Lani Derkač i treća Davoru Šalatu.

Stručni ocjenjivački sud u koncentraciji: Stanka Gjurić, Tin Lemac, Božica Brkan, Marija Lamot i Ludwig Bauer / Foto Miljenko Brezak

Najviše, međutim, valja čestitati na ustrajnosti i ideji osnivaču I organizatoru Nikoli Kristiću i Udruzi Mogus vivendi što uspijevaju u ugodnu večer posvećenu velikoj pjesnikinji spojiti teško spojive različitosti u kakvoći i interpretaciji. Kako priredba raste, uz već izrečenu ideju o nagradi publike, kao prošlogodišnja dobitnica Nagrade Vesna Parun, organizatoru i sponzorima usuđujem se predložiti i tiskanje godišnjeg zbornika kako bi se dokumentirali stihovi – jer ondje ima i stvarno dobrih stihova – i kako bi se sačuvao dio ljepote, jer se i na najbolje tekstove bez toga može samo slučajno natrapati. Mediji među brojnim recitalima, pogotovo oživljavanjem poslije koronske zatvorenosti, jedva da registriraju i održavanje priredbe, a kamoli da predstave nagrađene. Ako ni zbog čega za raspravu o konkurenciji, nagrađenicima i nenagrađenicima, nepoštivanju i neprepoznavanju truda, kuhinjama i slično. S dopuštenjem autora donosim pjesme troje pobjednika, te po vlastitu odabiru i četvrtoga, meni sjajnoga.

Lidija Dujić
Arhipelag odlazaka

Lidija Dujić čita nagrađenu pjesmu / Foto Miljenko Brezak

I. Sonet Vesni

Proljeće je onoga proljeća
zavirivalo pod suknje
glomaznim kućerinama, kamenih obraza,
a one su sramežljivo žmirkale oknima.

Nisi bila dječak,
a dugovratu maslinu
sklisku poput vidre
paruni su vratili u more.

Isprela si koralj
i sašila molitvenik
za nijemu službu ribama.

Ukrštena i obgrljena, isprekidana
katrenama, tercinama,
sa snom si se tek susljedno rimovala.


II. Na, o, po, prema, pri, u otoku

Na uzici si povela oblak
i sišla s otoka u plićak
koji se lažno modrio.

Dubinama nije bilo ni traga,
a otok je poslušno okretao lice

istim izlascima i zalascima.
Kopno je na drugoj obali
dizalo jedro.
(Užad je morala posrnuti
pred tvojom nestrpljivošću.)
Sidro je rastjeralo dotrčale valove,
mačiće što su toplo milovali
gležnjeve gospodara.

More te je predalo
kao rasklopljenu školjku,
ljušturu raka, kućicu ježa;
slijepu putnicu
koja u potpalublju
zrno po zrno soli
oblaže sedefom riječi.

III. Njeno otočanstvo

Iz stisnute šake otoka
izvukao se samo gušter.
Bez repa.
Ubran u gnijezdu kapara
slomljen s granom koralja
sklizak da bi njime usidrili
stope stopala daždevnjaka,
ženskog kišnjaka
koji kamenom otvara bademe riječi,
a iskrom miješa mlijeko oblaka.

Na zub otoka
nanizali su barke
mornarskim čvorovima.
Potom je Kirkina učenica
objahala jarbol mola.
I otok je zaronio
pod površinu slova.


IV. Na sobu Vesne Parun

stavljamo račun od 10. travnja
– pripovijest o insuli
koju, i ove godine, odbija primiti
svako kopno pred kojim se utabori
– povijest otpora
odmetnute povijuše jezika
u hipertekstu zabludâ
– vijest o ribama
koju dijeli konobar u toplicama
s tijelima što pamte
dodir njezinih perajâ.  

Lana Derkač
Koliko pisaca odjednom!

Uručivanje nagrade Lani Derkač / Foto Davor Šalat

Daleko doba! Između njega i današnjeg mene
uvalilo se gotovo pedeset godina,
pomislio je najpoznatiji Desničin književni lik
i prisjetio se svojih proljeća.
Barem desetljeće kasnije,
između mene i današnje mene
prvi čovjek stao je na Mjesec.
U Europi već je bila noć
i čulo se jedino pucketanje radijske komunikacije
dok Neil Armstrong nije uključio crno-bijelu kameru
i učinio prvi korak.
Njegova noga zakoračila je u prašinu,
a da nije nosio kacigu,
lice bi mu isijavalo neobičnu svjetlost
i na Zemlji bilo vidljivo kao drugi i manji Mjesec,
iste godine u kojoj sam rođena.
Između jedne mene i one druge mene
tresla se Banja Luka, a i drugi gradovi.
Između mene i mene
otvarala sam i zatvarala prozore, lupala vratima,
ugledala zmiju u dvorištu, ljetovala,
trčala i razbila koljena.
razapinjana je žica i naučila sam riječ izbjeglica.
Između mene i mene
bespolno su se namnožili pametni telefoni,
Facebook stranice i kiborg-prijateljstva.
Svi moji odnosi pretvoreni su u kiborge
i ne vjerujem da bi primijetili onu svjetlost
s Armstrongovog lica i da nije imao kacigu.
Stroj takvu svjetlost teško očitava.
Između mene i mene,
u vrtu, tijelo je otrovane mačke. 
Od nedavno hrani se mesom svemirskih frekvencija
i možda joj se noću smiješe Mjesečevo
ili Armstrongovo lice.
Između mene i mene
moj otac gloda kosti odašiljača,
ali naučio je da ne jede kruh od zvjezdane prašine,
svemirskog brašna.
On živi racionalno,
a za svakodnevne potrebe
jednom bit će dovoljno skenirati ruku.
Ako moj otac i zaboravi na prirodu,
kako Ivan Galeb, Desničin lik,
vjeruje da je čovjek zaboravlja,
tu su dronovi što zuje poput insekata.

Razvoj događaja ne ostavlja povratnu adresu.
Da je ostavi, bila bi netočna.
Između mene i mene
svake sekunde plamen se približava ljepoti i smrti.
On je pogon.
Između mene i mene,
uvjerena sam, ne tinja samo u zraku.
Anonimno živi i stvara utisnut u zemlju,
utopljen u vodi.
Koliko pisaca odjednom!
Plamen je pisac. Vrijeme je pisac. Čak i bolest.
Sati okreću karcinom, cistu, shizofreniju,
i sasvim ljudski, prevrću ih po rukama poput koverte.
Kad bolest upiše svoj kod u tijelo,
ispisala je zaplet.
Dio teksta plagira s laboratorijskih nalaza,
tumačenja snimaka, otpusnih pisama.
Između njega i njega, između mene i mene,
nas i nas, njih i njih, nas i njih,
napeto se čeka na njen rasplet.

Davor Šalat
GIPKIJA OD SVJETLOSTI        

Davor Šalat interpretira nagrađenu pjesmu / Foto Miljenko Brezak

Tvoja riječ je glatka, tamna i šuškava.
Prije za mačje uho koje čuje nečujno,
nego li za ženu koja joj dodaje i čega nema.
Tvoja riječ ozvučuje sve što si ti,
brzu ljutnju, stidljivi spokoj
i krijesnice rasplesanih slika.
Postojiš li uopće iza riječi,
stroga u bezvučnom saginjanju,
gipkija od svjetlosti koja se umirila na staklu?
Ili si sva usna
koja, kad ljubi, uobličuje riječi.
A kad govori, približava se poljupcu?

Božidar Brezinščak Bagola
NAS DVOJE SE ODAVNO ZNAMO

Nastup Božidara Brezinščaka Bagole / Foto Miljenko Brezak

                                                      U spomen na Vesnu Parun

Lipanj i ljeto devetsto sedamdeset i šeste
provodili smo zajedno u Studentskom gradu,
dotjerivali tekstove za tvoje Apokaliptičke basne
i moj prvi roman Traganje za samim sobom.

Ja bih odlazio na poštu i u redakcije,
a ti po indijske košulje u male trgovine,
potom bismo zajedno svratili u klub književnika,
gdje si me gordo predstavljala uvaženim kolegama.

U zamračenoj sobi bacali smo novčiće,
savjetovali se s kineskom Knjigom promjena
sve do babljeg ljeta negdje sredinom rujna,
kad nas zadesi i rastavi sudba nujna.

Primila si prijeteće pismo iz Murske Sobote
i počela sumnjati da ne stvaram možda kakvu urotu,
proglasivši me sumnjivim tipom iz Beograda.

Zanosno prijateljevanje odjednom je splasnulo.
U stanu je i dalje bilo sve u divljem neredu,
ali nas dvoje nismo se više smijali.

Na moju zamolbu da prenoćim još jednu noć kod tebe
uzdahnula si: „Ah, čemu dva leša jedan pokraj drugoga“,
otpratila me autobusom do tramvajske stanice u Dubravi,
pričala više sebi u bradu, kako se ne isplati živjeti u gradu,
kako ćeš kupiti zimsku odjeću za sirotu Magdicu
i već sutradan otputovati u Bidružicu.

Dugo sam gledao za autobusom
i razmišljao u čemu li smo to pogriješili,
jesmo li se doista sreli ili tek mimoišli?!

20210619 – 20210702

Nikola Kristić još se jednom pokazao i kao talentirani pjesnik i glazbenik i kao odličan organizator / Foto Miljenko Brezak

Božici Brkan Nagrada Vesna Parun za pjesmu Haljina za snove

Na 3. Festivalu poezije NAGRADA VESNE PARUN u Stubičkim Toplicama, u subotu 20. lipnja 2020. ocjenjivački sud manifestacije u čast velike poetese koja je u tamošnjoj Specijalnoj bolnici provodila posljednje dane, u sastavu Marija Lamot, predsjednica i prošlogodišnja pobjednica, te članovi Ludwig Bauer, prvi pobjednik, Vlasta Horvatić-Gmaz i Đuro Vidmarović, predsjednik DHK, među tridesetak pjesnika najboljom je ocijenio pjesmu HALJINA ZA SNOVE Božice Brkan uključujući i izvedbu odnosno kvalitetu, kreaciju i interpretaciju stihova.

Skulptura Ivana Tuđe u rukama Božice Brkan / Fotografija Miljenko Brezak

Nagrada je pet kilograma teška i više od pola metra visoka skulptura Ivana Tuđe Nevinije ruke. Nagradu Vesne Parun organiziraju Nikola Kristić i Udruga Modus vivendi. 

Izjave za medije / Fotografija Miljenko Brezak
I HRT-ove Vijesto iz kulture emitirale su prilog o Nagradi Vesna Parun

Božica Brkan

haljina za snove

moja haljina za snove
doslovce se raspada
rašiva se po švehu
razdvaja po svakoj niti
dvoji hoće li prije vodoravno ili okomito
kao u križaljci 
skandinavki

moja haljina iz snova 
odjednom se ne razlikuje od drugih mojih haljina 
od spavaćice sa sitnim plavim ružicama
koju sam rasparala za pranje prozora
čarobniju od svake čarobne krpe
ili bluze koja je počela nestajati od lijevoga džepa 
ponad srca baš banalno
otkucala je svoje

kad bih se nekad zavrtjela oko sebe 
moja haljina za snove otvarala bi puni krug 
svih 360 stupnjeva
starinski glokn rukave na puh i kragl posve preko ramenâ
dok sam se okretala sve dok mi se ne bi zavrtjelo
uvijala se oko mene kao u bečkom ili u engleskom valceru
uvježbanima za maturalni ples

moja haljina iz snova 
mirisala je lavandom 
mirisala je smiljem 
mirisala je horizontom
čak i onime iza njega
prema šnitu iz burde
nije razmišljala o preklopu i brandu
diane von fürstenberg ili makar aleksandra dojčinović  
shop now

moja haljina za snove
porozna brižna nježna
sad najbolje čisti prozore na jugozapad 
zagledane u oblake 
i nebo kad ostakli u predvečerje
u tvoj dah
i punu mjesečinu        

20140912 – 20140915 – 20140917 – 20140920 – 20150818 

Predsjednica ocjenjivačkoga suda Marija Lamot na svom je Facebooku odmah po završetku pjesničkoga festivala napisala: 

Festival poezije „Nagrada Vesna Parun“ 2020.

Slušam noćnu kišu i razmišljam o, upravo završenom, Festivalu poezije „Nagrada Vesna Parun“ u Stubičkim Toplicama. Prema zamisli Nikole Kristića i Udruge Modus Vivendi, ovaj festival „otvorenih formi“ nešto je drugačiji od sličnih festivala. Ovdje autori sami interpretiraju svoje stihove, a stručni žiri ocjenjuje pjesme, interpretacije i dojam. Kao prošlogodišnja pobjednica imala sam, nezavidnu, čast da predsjedam žirijem u kojem sam zajedno s Vlastom Horvatić Gmaz, Ludwigom Bauerom i Đurom Vidmarovićem, trebala odabrati ovogodišnjeg pobjednika. Ocjenjivanje pjesama zahtijevalo je pozorno slušanje 24 pjesnika „kako“ čitaju svoje pjesme. Količina kvalitetnih pjesama upućuje na određeno profiliranje i budućnost ovog Festivala. Nakon dilema unutar žirija, pobjednicom ovogodišnjeg Festivala proglašena je Božica Brkan s pjesmom Haljina za snove. Prvi dojam ove pjesme čini jednostavan svakodnevni jezik pun podataka, igra riječi i ironijski odmak koji otvara dublje slojeve značenja, i nasuprot prvotnoj lakoći, otkriva težinu i snagu proživljenih i promišljenih riječi o životu, stvarnosti i snovima, o poeziji. Jednako snažni, ali hermetičniji i, za ovakvu pjesničku manifestaciju, prezahtjevni, bili su virtuozni stihovi Lidije Dujić. Čestitam jednoj i drugoj autorici. Isto tako čestitam i drugim izuzetnim autorima koji nisu spomenuti, zbog različitih mišljenja žirija.
Želim istaknuti autore čije su pjesme na mene ostavile snažan dojam. Kao prvo, predivna pjesma Crveni konj, pjesnikinje Vlaste Vrandečić Lebarić, o kojoj bih mogla pisati nakon čitanja, jer se, samo nakon slušanja, ne usuđujem interpretirati složene metafore i sintagme. Emocionalno najjača, za mene, usprkos manjim stilskim nedostacima, je pjesma Predaj se Ines, autorice Višnje Goljački. Jednako snažna i cjelovita je pjesma Ljubavnici u doba korone, autorice Sonje Kušec Bećirević. Estetski profinjena, iako bez čitanja, nisam mogla razumjeti zbog čega se zove Staklar(?) svidjela mi se pjesma Biserke Goleš Glasnović. Nježno sjećanje na Vesnu Parun zapisala je Acija Alfirević… Ovo su pjesme koje sam ja ocijenila s najvišim ocjenama. Ima još dobrih s nešto nižim ocjenama, ali o njima neću pisati ovaj put. Bilo bi dobro da se pjesme objave u zborniku, kako bi ih nakon pozornog slušanja mogli i pročitati. U svakom slučaju, još jednom, čestitke organizatorima. Čestitke pobjednici Božici Brkan, ali i svima ostalima koji se usuđuju riječima popravljati i mijenjati svijet.
Hvala Vesni Parun za trajna pjesnička nadahnuća!
Ispričavam se, ako neki naslovi nisu točni.
M. L.

Predsjednica ocjenjivačkog suda Marija Lamot obrazlaže nagradu / Fotografija Miljenko Brezak

http://kzz.hr/20200621„Nevinije ruke“ u rukama Božice Brkan

http://www.zagorje-international.hr/izdanja/broj502/mobile/index.html#p=48

20200622

Željko Belinić o romanu Ledina Božice Brkan

Željko Belinić, Facebook
https://www.facebook.com/photo.php?fbid=10206369026980285&set=a.1035607386201&type=3&theater

21. lipnja 2019. 

Presnimljen dio posta Željka Belinića

BOŽICA BRKAN (1955, Okešinec, Moslavina), ulomak iz čudesnog romana “LEDINA” (2014.), napisanog na kekavici, kajkavskom idiomu Okešinca, rodnoga sela autorice, u sastavu općine Križ. dakako da ja kao Moslavčan (žitelj Moslavine) razumijem ama baš sve, svaku riječ, za razliku od vas koji ćete imati velikih problema s razumijevanjem Božičinog teksta. ko vam je kriv, mogli ste se i vi roditi u našem prelijepom kraju i govoriti otprilike prekrasno ovako:

De je Ivec se bil v vojske? Vrak si ga jebi de se ne! Moj bome ne nigde bil. Ne išel poprav ni na regrutaciju. De buš ti čovečeca z grbu pošilal tuč se? Zvali ga jesu puno prije Ivca, kulko je stareši bil, i jemput gda sem premetala ladline v naše šute sem našla i nekvi paper na kojem je pisalo “nesposoban”.
Nit je on mene to pokazal nit sem ja nemu pokazala da sem to vidla. Nit sem mu igda ikej o tomu rekla. Ne znaš komu je bilo gorše, jel nemu jel mene. Ne moj ni bil za tuči, od mala je bil stišnen, valda zato kej je bil tak grbav, kej drugo, i rajše je gledel ko se z kem tuče, a još bole ko bi se z kem mogel potuči pak da je on malo potpre vu tom. I v škole i po svadba, a i po zabava. To je nemu bilo lepše. Takov je bil. A navek je neko našel nekoga za pokefati se. Če ko komu i ne bi nekej rekel, on bi tak napravil da se bedaki potučeju. Za kej god. Moj se razmel vu to, al da bi se sam potukel, to ne. Morti i z toga kej mu se pripetilo da opane z kojna i zdruči se. Još prede neg sem se i ja narodila. Tak da ga ja i ne pametim neg z tu negvu grbu. Navek su mu široke rubačice šivali da bi to zlo pokrili, a kej buš ti sramotu skril. Više niovu neg negvu. Kej je dete krivo? Nit se je dete delo na kojna nit je briguvalo z sobu. V škole su ga navek dirali za to zdručeno mesto da buju bole prešli i da neju obetežali. Ne znam ko jim je to povedal, da to kej znači kej ne bi mene prvu kej žnim spim prvu zapalo sreče najvekši del? A gda bi ga pipali, on ne več ni bežal, tak je samo stal, smejal se je i govoril sem kak su bedasti. I više se je šalil z nami curami neg z dečkmi, kej ne mogel ni na rušku ni na štalu spuzati kam su oni išli. A jesem i ja bome. Morti se je bojal da bu pak opal z visokoga kej z toga kojna. Al je bil pameten, pametneši neg Ivec i si mi žnem skup, mam je znal pesmicu napamet navčiti kej niko. Pošilali su ga i pesme donašat prek z druge sel. I fele za nošne vuzput, kej je dobro risal. A nekoje je i sam zmišlaval, isto jako lepe. I pesme i fele. I čitati je volel. Kak je negvi posel pri hiži bil na pašu iti, al ne jašil na kojne neg je vuz blago hodil, navek je, kej da ga i sad vidim, sedel na medže jel v živice, v ladu, i čital. I mene je navčil čitati bole neg v škole. A navečer je, gda je struja v selo došla, sem nam čital na glas kej je po danu sebe prečital i kej bi mu se svidlo. I ded i sveker teško bi novac davali, al nemu za knigu nigdar jim ne bilo teško dati. Valda jim je tak bilo ležeše gda mu več nesu pomogli gda su bole mogli. Od nega su knige išle po celomu selu, gdagda i po drugomu, i saki ko je koju prečital na korice se znutra potpisal. “Marijan i Merima”, “Zrinsko-Frankopanska urota”, “Gospođa Sabina”, “Osman”, “Priče iz davnine”… Puno su se čitale “Teodora”, “Kći Lotršćaka” i tak kej je bilo v svescima. Samo kej se je moj bojal da bu koji nastavak negde nestal i da kak bu se onda čitalo.
Dali su me zajnega gda ga još nes ni prerasla. A potle, gda jes, navčila sem se na to, kej bum, gda smo se slikali, negda je to retko bilo, na svadba jel tak negde, on bi se krej mene navek stal na nekej višeše da bi si bili par. A Ivca je navek, vidla sem ja kulko put, bilo toga svojega brata kej sram i dobro da je v školu išel potle kak je moj Pepika žne več zišel. V selu je onda još bila škola z puno dece. Mene je zavjel, kej sem samo malo stareša, više kej da smo si jargani. Tu i tam sem si mislila da bi morti bilo bole da su me za Ivca dali, morti bi bar dete imela pak bi se imela z čem baviti, ne bi tulko mislila o svoje nesreče. 

Komentari

Tihana Ledićkakav dijalektolog! pripada li gušće tom kraju? btw, ona tvoja priča, ne znam dal’ ‘kokošinjac’ ili koja druga (s knjigomata?), isto je pisana na jednom od (štokavskih?) narječja.

Željko Belinićne, “ukleti kokošinjac” je na nekom mom izmišljenom, izmaštanom slavonsko-bosanskom, graničarskom 😀 . gušće je u sisačkom dijelu SM županije, ali i tamo se slično govori, aha. siščani ih ništa ne razumiju 🙂

Tihana Ledićkakvo ste vi mrijestilište govora, gotovo kao da izlazite iz neke maštovite igre.

Željko Belinićhttps://magazin.hrt.hr/441217/kekavica-bozice-brkanmagazin.hrt.hr Kekavica Božice BrkanKekavica Božice Brkan

Željko Belinić baš si to lijepo sročila, hvala ti 

Marija LamotOdgovarajući govor, pogođena tradicija, duh Moslavine. Uživala sam čitajući. Hvala Božice, hvala Željko👍

Objavljeno 2. lipnja 2020.

Lepe mlade joči Božice Brkan na krapinskom recitalu

Dramska umjetnica marija Lamot izvodi pjesmu Lepe malde joči Božice Brkan / Fotografija Miljenko Brezak
Dramska umjetnica Marija Krpan izvodi pjesmu Lepe malde joči Božice Brkan / Fotografija Miljenko Brezak

Samo dio krapinske publike / Fotografija Miljenko Brezak
Samo dio krapinske publike / Fotografija Miljenko Brezak

U okviru Tjedna kajkavske kulture na Recitalu kajkavske poezije u Krapini u srijedu 11. rujna 2019. dramska umjetnica Marija Krpan izvela je pjesmu Božice Brkan lepe mlade joči. Izvedeno je ukupno 37 pjesama od prijavljenih 269 i 79 uvrštenih u zbornik Na fljetne se obrnul tie kotač, prema odabiru prosudbenog povjerenstva Radovan Novina, Dragica Ferjanović i predsjednice Marija Lamot, koja u uvodniku Ustrajnost u traženju i očuvanju traga, uz ostalo, piše:

(…) Stihovima imaš lepe mlade joči/ mi je jotec govoril/ gda mi je štel povedati kak ja štela ne štela moram videti/ i ono kej on videti nemre više/ i kak je mene nadoštrukati dale/ od tam de on videti ne mogel pjesnikinja Božica Brkan u pjesmi „Lepe mlade joči“, kao da nadopunjuje  razmišljanja o tragu, tragovima koje ostavljamo jedni u drugima. „ Nauči gledati stvari i očima onih koji ih više ne mogu vidjeti“ (Luigi Pirandello). U najširem smislu kultura, umjetnost i poezija slijede i otkrivaju tragove, povijesne i vlastite. Biti na tragu znači pronaći i očuvati ono što je uistinu vrijedno: izvornost jezika, ljepotu riječi. (…)

Novinarski doajen Željko Slunjski predstavlja mariju Krpan, s kojom je u mladosti dijelio pozornicu / Fotografija Miljenko Brezak
Novinarski doajen Željko Slunjski predstavlja Mariju Krpan, s kojom je u mladosti dijelio pozornicu / Fotografija Miljenko Brezak

Božica Brkan
lepe mlade joči

imaš lepe mlade joči
bi mi rekel joča saki put gda bi mi pružil jiglicu
naj bi mu konec napelala
gda je imel nekej za zašiti
(a vušicu je ne bi nikak mogla najti
komej)
jel da mu kakvu grdu šprajnu z negvoga gatera od pile
jel klade
zvadim z prsta jel z čela kak mu se gda kam zapiknula
takov je to posel bil
(a gumbe bi si na plavomu radničkomu odelu zašil z tenkem drotom ne ga ni trebalo navadžati
da mu je ni klade ne bi mogle otrči)
a kak se ne bum gda ne vidim
setila da kak ne bi vidla gda imam lepe mlade joči
kak mi je tatič govoril
če sem več i onda
(celi je život još bil pred denu)
imela dioptriju triput vekšu neg on
(i zgledelo je da i on i ja govorimo kantidrago
da se samo tak šalimo mej sobu)

imaš lepe mlade joči
si velim gda mi se pričini da ne vidim ono kej bi baš imela za videti
imaš lepe mlade joči
si govorim
(gda nemrem videti to kej bi štela)
i gleč gleč samo gledi
negda buš i vidla i sprevidla
(če samo opsebe bu ti se najemput vkazalo)

imaš lepe mlade joči
mi je jotec govoril
gda mi je štel povedati kak ja štela ne štela moram videti i ono kej on videti nemre više
i kak je mene nadoštukati dale
od tam de on ne videti mogel

20160906 – 20160917 – 20160918 – 20170302 – 20170310 – 20170420

Ana Lacković Varga, novinarka, voditeljica Kajkavijane na HR Sljeme i voditeljic akrapinskoga recitala, razgovara s njegovim dugogodišnjim organizatorom Radovanom Novinom / fotografija Miljenko Brezak
Ana Lacković Varga, novinarka, voditeljica Kajkavijane na HR Sljeme i voditeljic akrapinskoga recitala, razgovara s njegovim dugogodišnjim organizatorom Radovanom Novinom / fotografija Miljenko Brezak

Prije tradicionalnoga finala Popoveke sem slagal / Fotografija Miljenko Brezak
Prije tradicionalnoga finala Popovke sem slagal / Fotografija Miljenko Brezak

20190912

Vesna Parun, Marija Lamot – Umjesto kave 22. lipnja 2019.

Taman dok smo očekivali početak 2. Festivala Vesna Parun u Stubičkim Toplicama, naišla sam na fejsovsku pjesničku raspravu o najboljem živućem hrvatskom pjesniku. Ne dodajem tu namjerno i link, jer mislim da grčevitost ne zaslužuje tu vrstu rasprave, jer sam od onih koji misle da svatko može imati svoga pjesnika, a da je sreća kad iza pjesnika stvarno ostane jedna ili nekoliko pjesama. Uz to, ne spominje se niti jedna pjesnikinja. To smo davno izraspravljale idući s neke naše provincijske promocije Božica Jelušić – jedna  od sudionica i u raspravi – i ja. Neću čak spominjati ni imena najboljih, jer se ni sudionici nisu mogli složiti, a mislim da to i nije bila namjera onih koji su raspravu započeli i širili umalo do hejtanja, kao da je poezija skok u vis, kako reče Mirjana Jurišić, ili pak u dalj ili troskok. Možemo raspravu proširiti i na mrtve pjesnike i pjesnikinje, pa mi se odmah nameće poetesa Vesna Parun. Ne otvaram raspravu zašto su je preskočile neke bitne nagrade, članstvo u HAZU i slično, jer nisu time umanjili nju nego sebe. Čak se i ne pamti tko. Ali, da je ispjevala samo Ti koja imaš ruke nevinije od mojih, tko joj je ravan?

Marija Lamot, lauretkinja 2. Festivala Vesne Parun (Fotografija Miljenko Brezak)
Marija Lamot, lauretkinja 2. Festivala Vesne Parun (Fotografija Miljenko Brezak)

Vesninu je nagradu sinoć Ludwig Bauer, laureat stubičkotopličkoga 1. Festivala Vesne Parun, uručio Mariji Lamot (1957.), rođenoj Krapinčanki, profesorici u tamošnjoj gimnaziji (i koautorici udžbenika!), preskromnoj a odličnoj pjesnikinji sa šest zbirki poezije, s kojom osim FB prijateljstva dijelim i lijepa sjećanja. Vrijedna je čitanja:

U pjesmi Šutnju pjesme pjeva noć, pisala sam o specifičnosti poetskog govora, o trenucima kad pjesma u nama i iz nas progovori (zašuti). O riječima koje imenuju stvari i ponekad pogode (prešute) smisao pojavljivanja i trajanja. Prvi put dobila sam nagradu za poeziju, večeras na Pjesničkom festivalu posvećenom Vesni Parun u Stubičkim Toplicama. Zbunjuju me javni nastupi, pa sam u zahvali zaboravila reći što za moju poeziju znači poezija Vesne Parun, uopće pomisao na njeno ime… Koliko je od najranijeg doba utjecala na moje pjesničko oblikovanje… U mladosti voljela sam njenu pjesmu Pred morem, kao pred smrću, nemam tajne.

Marija Lamot

Šutnju pjesme pjeva noć

Kad joj rašiju utrobu,
iz pjesme će danima
padati snijeg.
Sa svake strane njene
podijeljenosti
kucat će ledeno srce.
Netko će uzeti olovku i podvući
redove u kojima je bila
nejasna i one s gramatičkom
nedosljednošću.
Netko će zbog suznih kristala
u pahuljama,
zaključiti da je rođena u plaču.
Najuporniji, priručnim
mikroskopom,
tražit će tragove
nevidljive u riječima.
Minulo doba osvijetlit će
zatamnjenom svjetiljkom.
Pjesma traje dulje od povijesti.
Zaljubljeni vide ljubav
u sjenkama snijega.
Mase viču:
daj nam svoju haljinu,
ona je krinka muke
kroz koju prolazimo.
Hoćemo radost snježnog saća.
Uđi u naše područje,
razveseli se s nama.
Utješi ucviljenu djecu,
ostavljene majke.
Potpiši sporazum o
šutnji. Zalijepi ga
kao transparent
na tijela umrlih.
Ne trebamo snijeg,
trebamo vatru.
Sažežene kosti zemlje.
Razbijen kalež umorne krvi.
Zaplakano potomstvo jecat će
na novoj Kalvariji.
Pjesma koja šuti
nije pjesma.
Šutnju pjesme pjeva noć
na golim granama.

Zvjezdana prašina uz pozornicu: sa slavljenicom Marijom Lamot, voditeljica Antonija Ćorić, suprug orgnizator Nikola Kristić i Božica Brkan (Fotografija Miljenko brezak)
Zvjezdana prašina uz pozornicu: sa slavljenicom Marijom Lamot, voditeljica Antonija Ćosić, suprug Ivan Lamot, orgnizator pjesničkog festivala Nikola Kristić i Božica Brkan (Fotografija Miljenko brezak)

20190622 

linkovi

Ta moja kej pesma na 2. Festivalu Vesne Parun  

 

Ta moja kej pesma na 2. Festivalu Vesne Parun  

U Parku Matije Gupca u Stubičkim Toplicama ispred Lječilišta, koje joj je bila i posljednja adresa, 21. lipnja 2019. održan je 2. Festival Vesne Parun. Prvi put i međunarodni, jer su sudjelovali i slovenski pjesnici. Trideset i pet pjesnika na hrvatskom, slovenskom i engleskom govorilo je ili pjevalo po jednu svoju autorsku pjesmu po vlastitom izboru, a ocjenjivački sud predvođen prošlogodišnjim prvim laureatom Ludwigom Bauerom pjesmu Marije Lamot ovjenčao je posebnom skulpturom.

Dio pjesnika uoči početka svečanosti poezije (Fotografija Miljenko Brezak)
Dio pjesnika sudionika uoči početka svečanosti poezije (Fotografija Miljenko Brezak)

Božica Brkan čitala je pjesmu Ta moja kej pesma i prisjetila se prvoga nastupa prije 45 godine u Zagorju, gdje nema, kako je rekla, ni dvorca ni čuke gdje nije čitala pjesme, osim u – Stubičkim Toplicama. Sjajan povod u čast velike pjesnikinje, kojoj nije ni obljetnica rođenja ni obljetnica smrti, za sjajan doživljaj poezije. Uz drugo, predstavljena je i knjiga Saše Muminovića Od aprila do travnja, a Vesna Tominac Matačić izvela je dramsku predstavu sa stihovima Vesne Parun Ja koja imam nevinije ruke. Čestitke Nikoli Kristiću, HTV-ovu uredniku i pjesniku (s adresom u Stubičkim Toplicama!) i njegovoj Udruzi Modus vivendi Stubaki i za ideju i za organizaciju.

20190622 

Linkovi

Vesna Parun, Marija Lamot – Umjesto kave 22. lipnja 2019.