Artikulacije objavile kajkavski breaking news

Naslovnica

Uz In memoriam i posljednji Intervu Jože Skoka Kajkavska književnost zaslužuje institucionalni prostor, zatim teme posvećene 24. Galovićevoj jeseni, razgovore sa Zoranom Ferićem i Robertom Gojevićem (o projektu FACE(S) i (F)ACES), predstavljanje čeških književnika, također i mladih crnogorskih književnika, u cjelini Sjever-sjeverozapad u društvu s pjesnicima Ivanom Golubom, Božicom Jelušić, Tomislavom Ribićem, Kristinom Špiranec, Tanjom Novac u drugome ovogodišnjem, a inače 4. broju Artikulacija, od str. 121. do str. 124., objavljene su i kajkavske pjesme Božice Brkan iz ciklusa breaking newsciglasta je nova crna i breaking news.

 

Artikulacije, s podnaslovom časopisa za čitanje,  objavljuju Umjetnička organizacija Artikulacije, Podravko-prigorski ogranak Društva hrvatskih književnika i Baltazar d.o.o.. Glavni im je urednik Marko Gregur, a uz njega ga uređuju i Mario Kolar te Darko Pernjak.

20171209

linkovi

http://www.bozicabrkan.com/pjesme-bozice-brkan-u-novom-casopisu-dhk-artikulacije/

http://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-25-svibnja-2016-obratite-pozor-stigle-artikulacije-casopis-za-citanje/

http://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-27-svibnja-2016-mario-kolar-izmedu-tradicije-i-subverzije/

http://www.dhk-koprivnica.com.hr/index.php/projekti/casopis-artikulacije

https://www.facebook.com/Artikulacije-%C4%8Dasopis-za-%C4%8Ditanje-860330980766445/

9. Koljnofski književni susreti

Teško je ne ostati ushićen pred činjenicom da još postoje te male oaze hrvatskoga jezika poput tvrđave o čije su se zidove razbijali brojni vihori i nedaće. Negdje su bedemi čvrsti, a negdje stoje još samo kao tužni svjedoci nekadašnje žilavosti, zapisao je Đuro Vidmarović o stanju u Gradišću, i s mađarske i s austrijske strane, a podijeljenome već stotinu godinu, gdje se osobito poslije pada željezne zavjese i otvaranjem EU-granica posljednjih godina zorno iskazuje neprirodna ispresjeckanost i gdje se i nakon pola tisućljeća pamte više ili manje velike seobe pred Turcima i još, kako rado kažu, stari jezik, koji je u austrijskome dijelu i standardiziran.

Hrvatski književnici na kraju gostovanja u Koljnofu s domaćinom Franjom Pajrićem / Fotografija Oblizeki
Hrvatski književnici na kraju gostovanja u Koljnofu s domaćinom Franjom Pajrićem: slijeva nadesno Darko Pero Pernjak, Nikša Krpetić Nenad Piskač, Đuro Vidmarović, Tomislav Marijan Bilosnić, Josip Petrlić Pjer, Siniša Matasović, Božica Brkan i Zoran Bošković / Fotografija Miljenko Brezak

Objavljen i zbornik Susreta

Iduće godine početkom studenoga nadamo se ponovnom susretu hrvatskih književnika iz Hrvatske, ali i iz Mađarske, Austrije i Slovačke na jubilarnim 10. Koljnofskim književnim susretima. Nedavni, 9. Koljnofski književni susreti od 9. do 12. studenoga 2017. – meni treći – bili su mi najljepši i najsadržajniji dosad, a na njima su iz Hrvatske sudjelovali Đuro Vidmarović, Tomislav Marijan Bilosnić, Božica Brkan, Nikša Krpetić, Zoran Bošković, Miljenko Brezak, Nenad Piskač, Darko Pero Pernjak, Josip Petrlić Pjer i Siniša Matasović, iz Austrije Jurica Ćenar, Herbert Gassner, Doroteja Zeichmann i Ana Šoretić, iz Mađarske Timea Horvat, Šandor Horvat te, dakako, Franjo Pajrić, duša događanja te njegov ustrajni organizator i sponzor.

Poslije predstavljanja u Petrovu Selu književnici s domaćinima iz Hrvatske samouprave / Fotografija Miljenko Brezak
Poslije predstavljanja zbornika Koljnofskih književnih susreta i svoga rada u Petrovu Selu književnici s domaćinima iz Hrvatske samouprave  / Fotografija Miljenko Brezak

Nije nevažno, uz Maticu hrvatsku i Veleposlanstvo Republike Hrvatske u Mađarskoj i druge brojne organizacije, ove se godine prvi put u tome nizu skromno javlja i Društvo hrvatskih književnika, iako su kroz desetljeće gradišćanskim Hrvatskim u pohode dolazili brojni uglednih njegovi članovi i intelektualci.

Moslavčani u Petrovu Self: Božica Brkan i kamen s Moslavačke gore s natpisom doseljenja / Fotografija Miljenko Brezak
Moslavčani u Petrovu Selu: Božica Brkan i kamen s Moslavačke gore s natpisom doseljenja / Fotografija Miljenko Brezak

Ubaštinjavanje

S velikim veseljem ističem i kako je prvi put u izdanju Čakavske katedre Šopron, Matice hrvatske Šopron, Udruge Hrvati i ENC GRAH Kume objavljen i zbornik Svi naši književni susreti 1. (radovi inspirirani hrvatskim književnim susretima u Koljnofu), zamišljen već od prvoga susreta, koji je predložio opravo Đuro Vidmarović, danas predsjednik DHK, koji je izuzetno pridonio da se gradišćanski književnici i gradišćanska književnosti prepoznaju ne samo u cijelome Gradišću nego i u domovini i da se prepoznatljivo ubaštine u nacionalnu hrvatsku književnost.

Predsjednica Hrvatske Samouprave u Petrovu Selu Ana Škrapić Timar u Hiši vridnosti pokazuje rajnglu u kojoj je donedavno kuhala njezina svekrva / Fotografija Božica Brkan
Predsjednica Hrvatske Samouprave u Petrovu Selu Ana Škrapić Timar u Hiši vridnosti pokazuje rajnglu u kojoj je donedavno kuhala njezina svekrva / Fotografija Božica Brkan

Zbornik s uvodom Franje Pajrića predstavlja Timeu Horvat, Lajoša Škrapića, Eneriku Bijač, Božicu Brkan, Anu Šoretić, Doroteju Zaichmann tođ. Lipković, Đuru Vidmarovića (s usporedbom Koljnofa u razmaku od prvoga posjeta 1974. do danas!), Igora Šipića, Tomislava Marijana Bilosnića, Marka Gregura, Juricu Ćenara, Nenada Piskača, Josipa Paladu, Herbert Gassnera, Božidara Glavinu, Darka Peru Pernjaka, Šandora Horvata i Nikšu Krpetića. U očekivanome nastavku trebali bi uslijediti književnici koji su se također susretali poput Nikole Benčića, Ernesta Fišera, Petera Tyrana, Nevenke Nekić, Milana Frčka, Drage Čondrića, Mile Pešorde, Dragutina Pasarića, Roberta Mlinarca, Mladena Levaka i drugih.

Josip Petrić Pjer u školi u Petrovu Selu / Fotografija Miljenko Brezak

Gost i Veleposlanik RH u Mađarskoj dr. sc. Mladen Andrlić

S obzirom na različite, i stare i nove podijeljenosti kako unutar Hrvata u Mađarskoj, zatim Hrvata u Austriji, tako i gradišćanskih Hrvata, dobrodošao je u Koljnof ili mađarski Kópháza, i dolazak hrvatskoga veleposlanika u Mađarskoj dr. sc. Mladena Andrlića sa suradnicima kako ne bi ubrzano dalje slabile nejake veze sa starom domovinom, budući da, pojednostavljeno, osim sentimentalnih, uglavnom u novim naraštajima i nema motiva niti prema zemlji niti prema jeziku, te se asimilacija, kojoj je pridodana i globalizacija, nesmiljeno nastavlja. Da se veze Hrvatske i Hrvata izvan domovine i kad su to samo još starim korijenima osnaže, dobrodošao je svaki pokušaj a pogotovo hvalevrijedan poput Koljnofskih književnih susreta.

Njihove escelencije veleposlanici u Budimpešti dr. Mladen Andrić i sada predsjendik DHK Đuro Vidmarović ispred hrvatskoga Kulturnog doma u Koljnofu / Fotografija Božica Brkan
Njihove ekcelencije veleposlanici u Budimpešti dr. Mladen Andrlić i sada predsjendik DHK Đuro Vidmarović ispred hrvatskoga Kulturnog doma u Koljnofu / Fotografija Božica Brkan

Ovogodišnji Koljnofski književni susreti imali su bogati program. Na početku su se književnici iz Hrvatske, prema dobrom običaju posljednjih godina, podijelili u dvije grupe te je jedna gostovala u Petrovom Selu ili mađarski Szentpéterfa najprije na književnoj večeri predstavivši zbornik, a drugi dan gostujući u školi – u Petrovu Selu gostovao je Josip Petrlić Pjer, a iz koljnofske grupe u Velikom Borištofu Nikša Krpetić – te obišavši selo gdje su se Petrovišćani odnosno Hrvatska samouprava na čelu s predsjednicom   Anom Škrapić Timar, ravnatelj kulturnog doma Rajmund Filipovits, Andrija Handler i književnica i zamjenica glavne urednice Medijskog centra Croatica Timea Horvat, mogli pohvaliti s više novosti.

S okrugloga stola o pučkom kazaliđtu kao čuvaru nacionalnoga jezika, hrvatkoga u Austriji i Mađarskoj / Fotografija Božica Brkan
S okrugloga stola o pučkom kazaliđtu kao čuvaru nacionalnoga jezika, hrvatkoga u Austriji i Mađarskoj / Fotografija Božica Brkan

Primjerice, novootvorenom Hišom vridnosti (svojevrsnim muzejom, koji su financirali iseljenici u SAD, koji su ondje sačuvali i dio ponovno vraćenih etnopredmeta), Križnim putem podignutim uz seosku crkvu i groblje čije postave govore hrvatski, petrovinskim, a koji su financirale same lokalne obitelji, svaka svoju postaju. Sjajno je spoj tradicije i modernih mozaika osmislio sombatelski umjetnik Tibor Takács. U Savaria muzeum Szombathely čuva se od vremena kada mu je ravnatelj bio kolega književnik dr. Sandor Horvat originalna kožna mapa iz 1854. s najstarijim slikama moslavačke nošnje, a Akvarele Sandora Erdödyja iz 1837. objavio je kao mapu Muzej Moslavine, 2002. Sjetila sam se toga kada su me Petrovišćani zaista iznenadili – kamenom.

Stomatolog, ugostitelj, vozač i nadahnuto čuvar baštine te sponzor književnih susreta dr. Franjo Pajrić / Fotografija Božica Brkan
Stomatolog, ugostitelj, vozač i nadahnuto čuvar baštine te sponzor književnih susreta dr. Franjo Pajrić / Fotografija Božica Brkan

Početkom 2017. u selo je dovezen spomen-kamen iz Moslavine, na kojem je na hrvatskom i mađarskom upisano kako se 1546. lita prvi put spominju Hrvati u Petrovom Selu. Turki su Moslavinu zauzeli 1545. lita, zato su se stanovniki preselili u Petrovo Selo, koje je pripadalo Varoškoj (Eberau) gospoščini, čiji su vlasniki isto Erdödijevi bili.

Iako napisana mađarski, hrvatska prezimena još živa i na grobljima / Fotografija Božica Brkan
Iako napisana mađarski, hrvatska prezimena još živa i na grobljima: brački kamen za pjesnika Lajoša Škrapića / Fotografija Božica Brkan

Književnici su se poklonili i preminulome važnom petrovoselskom pjesniku Lajošu Škrapiću, Skrapits Lajosz (1938 – 2016) na čijem spomeniku od bračkoga kamena uklesani su pjesnikovi stihovi: Rodni kraj Pinčeva draga,/ krilo, gajbica, ljubavi,/ Ganul sam se mlad od praga,/ dojt ću, kad me moć ostavi.

U Koljnofu su se kolege poklonile sjeni književnika Ferdinanda Šinkovića, Mihovila Nakovića i Mati Sinkoviću, a u Vedešinu je pak svijeću zapalio Đ. Vidmarović kolegi kajkavskpm pjesniku i župniku Pavi Horvatu.

Ana Šoretić govori o pučkim kazališnim grupama po gradišćanskim austrijskim selima/ Fotografija Božica Brkan
Ana Šoretić govori o pučkim kazališnim grupama po gradišćanskim austrijskim selima/ Fotografija Božica Brkan

Okrugli stol o pučkom teatru kao čuvaru kulture lokalne zajednice

Koljnofska grupa književnika predstavila je zbornik i tri knjige izabranih djela Tomislava Marijana Bilosnića, kao uvod u književno obilježavanje 70. rođendana Bilosnića i Vidmarovića, koje je popratilo i sjajno muziciranje lokalnoga tamburaškog sastava Putujuća duša iliti Bondersölj, gostiju iz Beča Dubrovačkih kavalira, te hrvatskih pjesnika-glazbenika Nikše Krpetića i Josipa Petrlića Pjera. Kad se spoje prim, bugarija, mandoline, gitara…, pjeva se hrvatska pjesma, jačka.

Siniša Matasović iskoristio je priliku da se provoza u minimorisu Timee Horvat i da to ovjekovječimo ? Fotografija Miljenko Brezak
Siniša Matasović iskoristio je priliku da se provoza u minimorisu Timee Horvat i da to ovjekovječimo ? Fotografija Miljenko Brezak

Književnici su također s mjesnim amaterima uvježbali improviziranu predstavu Ljubav nas veže i spaja, koju su i odigrali za sve, a kao uvod u subotnji okrugli stol posvećen temi Pučki teatar kao čuvar kulture lokalne zajednice.

Ana Šoretić sjajno je predstavila višedesetljena iskustva seoskih amaterskih kazališnih skupina iz Burgenlanda, njezine iz Celindorfa, zatim iz Klimpa, Mjenova, a pridružili su joj se Timea Horvat govoreći o kazalištima i skečima s druge, ugarske/mađarske strane – Petrovu Selu, Židanu, Koljnofu itd.

Književno-prevoditeljskom radionicom do dobrih prijevoda?

Novinarski i književnoradoznalo raspitivanje kod Rajmonda o Križnome putu / Fotografija Miljenko Brezak
Novinarski i književnoradoznalo raspitivanje kod Rajmunda Filipovitsa o nedavno podignutome Križnome putu / Fotografija Miljenko Brezak

Sve se vrednijom i važnijom pokazuje i već nekoliko godina ustaljena Književnoprevoditeljska radionica odnosno prevođenje recentnih književnih radova, najčešće pjesama, s hrvatskog na mađarski, na njemački, uvjetno na gradišćanski hrvatski, sa gradišćanskog hrvatskog na hrvatski standard ili dijalekt. Prvenstveno se želi motivirati mlade sa simetričnom dvojezičnošću, koji su završili studij u Hrvatskoj ili još studiraju kao i hrvatske gradišćanske spisatelje.

Teško je očekivati da će uskoro iz radionice odmah poniknuti majstori poput Zóltana Csuke koji je (i Krležu!) prevodio s hrvatskoga na mađarski ili Envera Čokalovića koji je s mađarskoga prevodio na hrvatski, ali svakako pridonose približavanju hrvatske i mađarske odnosno gradišćanske književnosti te, nikad se ne zna, možda i (što bolje!) prevedenim knjigama.

Od najstarije zastave do mise na starome jeziku

Samo dio hrvatskih književnika iz Mađarske, Austrije i Hrvatske poslije prevodilačke radionice / Fotografija Miljenko Brezak
Samo dio hrvatskih književnika iz Mađarske, Austrije i Hrvatske poslije prevodilačke radionice: slijeva nadesno Timea Horvat, Jurica Ćenar, Darko Pero Pernjak, Božica Brkan, Herbert Gassner i Josip Petrlić Pjer / Fotografija Miljenko Brezak

Uz drugo, književnici su posjetili i Viteški dvorac Esterházy u danas austrijskom Forchtensteinu, a nekad ugarskom mjestu Fraknó s najvećom privatnom zbirkom oružja te navodno najstarijom hrvatskom zastavom iz 1647. godine.

Pun dom publiek za prilika da se vidi i čuje netto na hrvatskom jeziku / Fotografija Miljenko Brezak
Pun dom publike za priliku da se vidi i čuje nešto na hrvatskome jeziku / Fotografija Miljenko Brezak

Književnici su također prisustvovali misi u baroknoj župnoj crkvi Majke Božje Koljnofske, gdje se inače održavaju proštenja na Malu Gospu. Iako se glavnina služi na mađarskom, popijeva se na starom hrvatskom. Jačka, pjesma nas je održala, njojzi hvala. Još, iako je zbog blizine granice sve više onih koji i s mađarskoga istoka doseljavaju kupujući zemlju i gradeći kuće samo da bi bili bliže poslu u Austriji.

I najobičnijeg se majstora čeka i po pola godine, jer ne dospijevaju od posla u susjeda, tuže se i u Petrovu Selu, gdje je stanje nešto bolje možda i zbog veće udaljenosti od većega grada, dok Koljnofu prijeti, nagađaju, da ga uskoro kao predgrađe proguta Šopron. A već su sada, dodaju, dvostruko manjina. Doduše s dvojezičnim natpisima, poput čuvarnice za vrtić ili cintir za groblje.

Iz koljnofske amaterske kazališne predstave: domaćini i gosti književnici iz Hrvatske / Fotografija Božica Brkan
Iz koljnofske amaterske kazališne predstave: domaćini i gosti književnici iz Hrvatske / Fotografija Božica Brkan

Dok razgledamo selo sa 2200 stanovnika i s muzejom, školom, općinom, hrvatskim kulturnim domom, gostinjcem Levandom našega domaćina Franje Pajrića, doznajemo kako Koljnof ima i crkvu sv. Martina, svoga i zaštitnika cijeloga Gradišća, kojem se god slavi dakako na Martinje i pečenim gusjim stegnima, kako u Koljnofu kažu batacima, dakako s crvenim zeljem, slatkastim na austrijsku i mađarsku kuhinju.

Noćni pogled na dio čudesnoga dvorca Esterhazy s navodno najstarijom hrvatskom zastavom / Fotografija Božica Brkan
Noćni pogled na dio čudesnoga dvorca Esterhazy s navodno najstarijom hrvatskom zastavom / Fotografija Božica Brkan

20171116 – 20171119 

linkovi

Moslavački kamen u Petrovu selu u Gradišću – Umjesto kave 4. prosinca 2017.

Tito i Kolinda iz Billicheva kista – umjesto kave 30. kolovoza 2017.

Baš sam se razveselila uočivši s puta hrvatske predsjednice po Australiji postove osoba koje sam upoznala na svome australskom književničkom putovanju sa Željkom Lovrenčić i Markom Gregurom 2014. godine. S razlogom sam još nedovršenu knjigu-spomenar s toga putovanja down under nazvala Australija, Darling. Naši ljubazni domaćini bili su prof. dr. sc. Luka Budak, prvi čovjek Hrvatskih studija Macquarie University, bračni par Tičić, Ned Ticic i Dara Bonić, i mnogi drugi (chef Dennis Valcich je, koliko znam, u to vrijeme bio još na svome hrvatskom otoku!), a da i ne spominjem Charlesa Billicha, maestralnoga slikara o čijim se visokim zaradama u nas zna više negoli koliko visoko umjetnički kotira u svijetu.

Književnici kod slikara: Željka Lovrenčić, Charles Billich, Božica Brkan i Marko Gregur
Književnici kod slikara: Željka Lovrenčić, Charles Billich, Božica Brkan i Marko Gregur

Iz njegove sam galerije i ateljea na tri kata preko puta slavne sidnijske Opere ponijela, dakako s posvetom, grafiku posvećenu 200. obljetnici Australije, okus francuskoga šampanjca kojim nam je nazdravio, sjećanje na psića Charliea. Dok se nismo divili njegovu ciklusu, tada u radu, nazvanom Red, Crveno, razgovarali smo o gastronomiji. Bila sam baš sretna što sam ponijela svoju Hrvatsku za stolom, jer majstor voli kuhati.

Marko Gregur, bračni par Tičić Dara i Ned te Charles Billich
Marko Gregur, bračni par Tičić Dara i Ned te Charles Billich

I sad, u domovini strka oko tog našeg Billicha i portretâ predsjednice. Neki ih našijenci naručiše, pa odbiše preuzeti, jer da im se nije svidjelo slikarovo viđenje Kolinde Grabar-Kitarović, opisuju naši zločesti mediji (kao: umjesto na zidu završili u bunkeru, a umjesto u bunkeru zacršili na netu!), jednoga kao portret Hanke Paldum ili Silvane Armenulić (isprike objema pjevačicama!) s trogirskom katedralom na glavi, a drugi put kao vitke sokačice u haljini-fertunu na crveno-bijele ili bijelo-crvene cro-kocke. S mlinčenjakom. Razvlači tijesto. I da ne opisujem/prepisujem dalje, došlo je do propusta u protokolu, te ga križalo te ga zvalo, te se dodvoravalo te se odvoravalo te ovo te ono. Tipično naše.

Na vratima Billicheve trokatne galerije sa slikarom Božica Brkan i Željka Lovrenčić
Na vratima Billicheve trokatne galerije sa slikarom Božica Brkan i Željka Lovrenčić

A majstora očito baš briga, već navodno najavljuje prodaju portretâ u humanitarne svrhe, licitaciju što li. Zna majstor i kako se slika, ali i kako se trži. Zar bi opstao u tome velikom svijetu drugačijih kriterija i drugačije konkurencije? Podsjećam samo na formatom malenoga Titu s ogrlicom od ljudskih lubanjica, koju je i nama prikazao – taman je prije toga tuda prošao i premijer Zoran Milanović! – a ja sam odmah pomislila kako mu je to valjda najlošija star u cijeloj galeriji. Više politika negoli umjetnina.

No, kako obično Billich pripovijeda zašto je pobjegao iz Hrvatske odnosno iz Jugoslavije, vremešni slikar mogao bi usporediti da, ma i države ispropadale, u odnosu prema umjetnosti, umjetničkoj slobodi i tome slično nismo, izgleda, napredovali ni malo, bilo doma bilo na najudaljenijem kontinentu. Mora nam se sviđati. Ne može slikar imati svoje viđenje, nego mora slikati što i kako vidi onaj i kako se dopada onome tko njegov rad plaća. Jedino što se dolje nađe tko će platiti. Ovdje se zacijelo ne bi usudio. A i to je valjda neka licentia poetica.

20170828 – 20170829 

linkovi

http://oblizeki.com/thai-sea-food-ili-nova-australska-kuhinja-na-nacin-chefa-dennisa-valcicha-14065

http://oblizeki.com/dennis-valcich-i-u-hobotnici-na-salatu-spaja-hrvatsku-i-australsku-kuhinju-14045

Mjesto za pušenje – umjesto kave 26. lipnja 2017.

Mala kavana 28. travnja 2017: Božica Brkan, Đuro Vidmarović i Marko Gregur / Fotografija Miljenko Brezak

Da se odmah razumijemo: ne pušim. Godinama sam smrdjela kao da pušim, jer su sve redakcije tako zaudarale. Tek sam poslije shvatila koliko sam novca uzaludno bacila na kemijsko čišćenje da ne smrdim na pušenje. Kada su pušače iselili na mjesta za pušenje, to su postala izuzetno zanimljiva mjesta, pa su opet onamo odlazili i nepušači. K tome, sjećam se, kad bismo zastajali na putovanju, autobusom recimo, pušači su svoje cigarete vukli na usamljenim mjestima, odmah uz WC. Gotovo poskrivečki kao nekad u školi. Sada je to nešto drugčije, vidjela sam nedavno u školi na Jarunu kada smo išli glasati: sjedala kao da su za patuljke iza škole sa strane, u zelenom. Kafići su se i smanjili toliko da se u njima može pušiti ili su svi izašli na terase, šetate samo da bi se moglo pušiti. Baš me zanima je li itko prestao pušiti. Samo primjećujem da nekako i pušači ponovno postaju ljudima. Iako, priznajem, nema ni govora o tome da bi se ikad moglo čvanjkati u TV debatama i gledati kroz cigareta dim kao u vrijeme kad su televizori bili samo crno-bijeli. Život nam je baš u koloru! Ne dajmo da nam bude pušiona.

P. S.

Kad je sve moguće, možda bi, da ponovno bira za prvi broj časopisa Artikulacija (izašla već tri!), Marko Gregur iz mojega australskoga ciklusa ipak objavio pušačku pjesmu posvećenu njemu.

mjesto za pušenje

marku greguru

ukraj kampusa macquarie na klupici
sjedi sam
posve sam
od tisuća ljudi i nas nekoliko
posve sam
u čemu je čar u obrani od previše kisika
dođe mi da iako mu carinici oteše nekoliko šteka iako štedi svaku
a nema pojma ni što čvanjka
zapalim
i podijelim s njim
makar pljugu
20141128 – 20141129 – 20150126 – 20150204 – 20150813

Link

Pjesnici pero i računalo zamijenili kuhačom

Umjesto kave 25. travnja 2017: Svilarenje riječima

Pjesme Božice Brkan u novom časopisu DHK “Artikulacije”

 

Pjesma spavača na 36. Domjaniću u Zelini

Na 36. Kaju, Recitalu suvremenoga kajkavskog pjesništva Dragutin Domjanić u Sv. Ivanu Zelina, na svečanoj završnici u subotu, 27. svibnja 2017. dramska umjetnica Ljiljana Bogojević  iz HNK Varaždin izvela je i pjesmu Božice Brkan spavača među 30 izvedenih od 76 objavljenih u zborniku Cvetje od mraza.

spavača


sekej se toga i samo na speč more nasejnati
al sejeno gda si ležem
najmilneše mi je spati da si zamišlam
da mi je pod vankušom spavača
kej mi je
gda sem još bila prek malička
i mora mi ne dala spati
če sem i kulko andželov čuvarov zmolila se napoprek
i imela još svoj vankušek nakukek
mater pod vankuš metala
spavaču z divje šipkovače
kej denes niko ni ne zna kej to je
ni ja ne znam jel opče još raste na pesje rože
Rosa canina L.
I de bi to čovek još opče mogel iskati
a če ju ni onda ne bi nigde mogla najti
bi mi v ruku mej prsti podela lasi da je delam frčke
nažmereč
i mam bi zaspala
jel bi sebe delala frčke na svojemi lasi
tak bi spala da sem se v sejne kakve grde
znala i popišati
kej v kakve priče
od straha gda bi mi mora prisela na prsa

kulko te kojekave v seh farbi des spregutnem
skorom opče ni ne sejnam
nigda ni ne pametim jel sem sejnala ikej jel nikej
lecam se jedino gda vodu veliku sejnam mutnu i blatnu
kej su negda govorili da bu bolest pri hiži
gdagda sejnam sneg žut čistom kej stari paper

najmejne se toga more nasejnati na speč

20160201 – 20160213 – 20160223 – 20160308 – 20160315 – 20160316 – 20160321 – 20160322 – 20160325 – 20160327 – 20160401 – 20160404 – 2060406 – 20160415 – 20160416 – 20160424 – 20160425 – 2060508 – 20160713 – 20160730 – 20160731 – 20160813 – 20160814 – 20170302 – 20170420 – 20170428

manje poznate riječi:
spavača – ovdje: nametnik s pasje ruže; spavačica, odjeća za spavanje
nakukek odmililica, dječje tepanje za jastučić, vankušek

Ove je godine na natječaj pristiglo rekordnih 569 pjesama 140 autora, a procjenjivao ih je ocjenjivački sud dr. sc. Ivo Kalinski, dr. sc. Božica Pažur i prof. dr. sc. Joža Skok, koji ga je i promovirao.

Autorica Božica Brkan i interpretatorica Ljiljana Bogojević poslije recitala

Uz brojne nagrade, prvu je nagradu stručnoga ocjenjivakog suda u Koprivnicu odnio talentirani Marko Gregur, o čijoj poeziji u esejističkom uvodu u zbornik dr. sc. Ivo Kalinski piše:

Vera Grgac, Marko Gregur i Božica Brkan u pauzi recitala

U zadnje vrijeme, zadnjih recitalnih godina, sve se više kao novum nameće tzv. “konkretistička” poezija, poezija “internirana” u običan razgovorni jezik (moje sažalenje/ je/ a kaj moremo/ je da/ a pošto su venci?/ od dvjesto ma dalje/ a kaj mormemo/ jedam za les/ jedan od sina i žene/ jedan od unuke i muža/ a za kolko?… Marko Gregur. Tako, naglašeno, i u poeziji Božice Brkan.

Poslije recitala Božica Brkan, Ljiljana Bogojević, Željko Bajza sa suprugom i Vera Grgac

20170528

Fotografije i video Miljenko Brezak

linkovi

https://www.youtube.com/watch?v=jyrFSc2F7WA

http://www.pou-zelina.hr/recitali/36-recital/item/193-zbirka-pjesama.html

https://www.youtube.com/watch?v=LbKa8Rff5Tw

http://www.bozicabrkan.com/najsretnesa-postaja-u-zborniku-35-zeline/

http://www.pou-zelina.hr/38-najavedogadjanja/index.php

http://www.pou-zelina.hr/images/stories/Recitali/34/Podivjala_senokosa_34R.pdf

Umjesto kave 25. travnja 2017: Svilarenje riječima

Priuštila sam si veselje otkrivši u sebi kratkopričašicu, nema tome ni davno, u dobrom društvu od mladoga Marka Gregura do veterana Stjepe Martinovića. S tim sam gospodinom u šeširu, sad obično i s gitarom, davno u Vjesniku imala gotovo novinarski stol do stola (bila u stambenoj komisiji dok je on bio na stambenoj listi tako davno da su se još dijelili stanovi). A zatim smo se (i s generacijskim razmakom) razišli. Recimo, on bi o imidžu Hrvatske kao predstavnik Ureda Predsjednika Republike (i ne sjećam se kojega), a ja bih novinarski pratila i komentirala što se o tome priča.

A zatim smo se našli u književnosti odnosno, kako on kaže za sebe, „u književničkom nastavku novinarske muke s riječima”, recimo na književnim tribinama i večerima, javnim čitanjima, raspravama o poticajima književnosti i ceowdfondingu za tiskanje vlastite knjige, objavi rezultata kratkopričaških natječaja poput Gradske knjižnice Samobor, Galovićevoj jeseni u Koprivnici, Turopoljskoj paculici u Velikoj Gorici, Večernjega lista, na Brodu kulture… Fascinira me koliko nađe poticajnih riječi za mlade kolege književnike, pogotovo one koji to tek imaju postati.

Stjepo Martinović, Marko Gregur i Kruno Lokotar u Gradskoj knjižnici Samobor / Fotografija Miljenko Brezak

Kopajući nešto o kratkim pričama i kratkopričašima otkrila sam kako sam spremila Stjepin uvod kao člana stručnoga ocjenjivačkog suda u knjigu 20 + jednu najbolju priču za ljeto 2016. (objavljena je i moja priča Post s onoga svijeta). Toliko sam to puta kretala objaviti, pa mi žao bilo što skratiti. I sam Stjepo, uostalom, kao nasljednik Ludwiga Bauera na selektorsko-redaktorskom stolcu, sam priznaje da bi mnogo lakše bio napisao priču za natječaj! pa i pobjedničku, kakva je bila moja Sponzoruša 2013. godine nego ocjenjivao, redigirao i još uvodio u knjigu. Razumjet će i ako nam je različita koncentracija na tekst, baš kao što su u vremenu žurbe i za pisanje i za čitanje s razlogom kratkih priča, važan faktor vrijeme i koncentracija – i pisca i čitatelja.

Stjepo Martinović: Svilarski posao

Razmišljajući o znamenitoj prvoj rečenici ovog uvodnika, sjetio sam se detalja iz nedavno odgledane tv-reportaže o Kanarskom otočju: ondje nekoliko marljivih žena i djevojaka prkosi cijelom svijetu – uzgaja bubu dudova svilca, odmotava tanašnu nit sa čahura što ih njegove gusjenice ispredu oko svojih tijela da bi se u njima sahranile… i darovale život novom leptiru. Savršeno znaju te vrijedne otočanke da su spale na bezmalo folklorni relikt, djelatnost tržišno uništenu sintetikom s istoga Dalekog Istoka (odakle u davnini i dudov prelac dođe), svele jedno drevno umijeće na egzotičnu pojavu nad čijim se platnima, obojanim ekstraktima bilja nabrana po kamenjaru, turisti više snebivaju nego dive, jer tko to još uopće radi?!

A tko danas-i-ovdje – iz shvatljiva razloga – još uopće piše, napinje maštu i ratuje s jezikom, stilskim alatima (neki i s običnim pravopisom), zapletima i raspletima u književnosti na umoru? Tko se hladne glave upušta u svilarenje riječima u zemlji koja se odrekla knjige i pismenosti, pa – uza sve talambase o obrani nacionalnog identiteta – zagazila u kolonijalnu ovisnost o stranim proizvođačima literarnoga teksta i podlegla palanačko-provincijalnim mjerilima po kojima su skandinavski krimi-šund, anglosaksonski trač-ljubići i patvorine „genijalnih“ kompilatora, mistifikatora, banalizatora… ne samo bolja beletristika od produkcije domaćih pisaca, nego i vrijedna državne potpore za izdavanje, otkupa za javne knjižnice i sl.?

Stjepo Martinović / privatni album

U takvoj klimi – ipak! – i dalje gurati jedinstven projekt kao što je Brod kulture / Brod priča otprilike je racionalno i unosno koliko i hraniti kanarske gusjenice dudovim lišćem, eda bi uzvratile najcjenjenijom prirodnom niti, sirovinom za stvaranje skupocjene i dragocjene svile… a priče što ćete ih naći u ovom zborniku odista jesu predivo skupocjeno i tkanina dragocjena iz istog razloga iz koga se znalci oduševljavaju proizvodima kanarskih svilarica: jer su jedinstvene, plod osebujnih doživljaja, ni najmanje industrijske, u smislu povodljivosti za trendovima na inozemnim tržištima. Žalim jedino što je stiglo premalo djela pisaca iz „regije“, te gotovo nijedna humoristička; humor je očito (pre)ozbiljan posao.

(…)

Stoga ćete ovdje naći žanrovski vrlo šarolik izbor, od anegdotalne do priče-rječice, tematski i stilski heterogen, pa ipak obilježen trima zajedničkim osobitostima: originalnošću i zanimljivošću, solidnom dramskom strukturom i vrijednim zanatskim pristupom. Teme, u rasponu od bajkovito klasičnih do tvrdo suvremenih, od dirljivo emocionalnih do oporo trezvenih, možda je bilo najlakše uskladiti, da bi zbirka bila zanimljivo ljetno štivo – knjiga za plažu – ali nikako ona koju će raskvasiti jesenske kiše. Kad je riječ o dramskoj strukturi, priznajem: poklonik sam kratke priče kao mini-romana, s jasno i dosljedno izvedenim uvodom/zapletom, kulminacijom/klimaksom i epilogom/raspletom – ne nužno tim redom, može i filmski ispremetanih kadrova, ali u čitkoj i karakterizacijom protagonista opravdanoj kauzalnoj sprezi. Taj kriterij nisam odrazio u odabiru priča ponuđenih žiriju, nego u mojim ocjenama – kao što vjerojatno čine i drugi prosuditelji.

Što se tiče razmatranja obrtničkih dosega autora, vjerojatno mi je najteže bilo sačuvati razinu i ugled ranijih izdanja ove zbirke eliminacijom priča onih autora koji su trebali dobro razmisliti je li to za njih. Naime, čini se da među našim ljudima vlada – u svjetlu stanja hrvatske knjige – ne baš lako objašnjiva pomama za pisanjem: parafrazirat ću poznatu da se u nas manje čita nego piše. Jesu li tome krivi mnogobrojni natječaji, ništa malobrojnije radionice kreativnog pisanja (od kojih su, teško mi se oteti dojmu, mnoge zapravo uvjeravaonice polaznika da će propisati)? Ili živimo godine u kojima nerazumno velik broj nâs nosi križ(a) tjeskobe i egzaltacije, depresije i euforije, koji nas tjera da se one sliju niz prste i pretvore u magičnu igru slova na računalnoj tastaturi?

Odgovore bi vjerojatno mogli ponuditi sociolozi, psiholozi, možda čak i politolozi… Šteta po kratku priču u Hrvata što je pala žrtvom masovne produkcije, koja se samo iznimno odražava kao arena u kojoj se, nesmiljenom konkurencijom, profilira nova kvaliteta. Te je kvalitete, međutim, nesumnjivo bilo u svih 25 priča probranih za žiriranje: četiri nećete naći između korica ove knjige, onoj koja je pobrala najviše bodova pripada lovorov vijenac – a sve ostale mogu se smatrati su-pobjednicama, jer nijedna nije suvišna, pa uvrštena radi popune broja! Svaka je osebujna svilena nit, svaka je ispredena, izatkana, obojena… specifičnim iskustvom, izvornim nadahnućem. I zato vrijedna pažnje, čitanja i razmišljanja!                  

Linkovi

http://www.bozicabrkan.com/prica-post-s-onoga-svijeta-u-zborniku-20-1-prica-za-ljeto-2016/

http://www.bozicabrkan.com/objavljena-kratka-prica-vaza/

http://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-6-listopada-2016-crowdfunding-i-za-film-gazda-i-za-novi-roman-stjepe-martinovica/