Reč je moja vrčak u Selcima

Božica Brkan na 28. Croatia rediviva ča-kaj-što / Fotografija Miljenko Brezak

28.Croatia rediviva ča-kaj-što održana je u petak 10. kolovoza 2018. na otoku Braču na selačkoj Pjaci. Na tome, kako ga je opisala Vjekoslava Jurdana, svojevrsnome pjesničkom hodočašću, na čakavici, kajkavici i štokavici svoje su pjesme govorili pjesnici Luko Paljetak, Božica Brkan, Tomislav Domović, Vjekoslava Jurdana, Marko Gregur, Radovan Tadej, Tomislav Čadež, Drago Štambuk, Zvonimir Sutlović, Katarina Jakšić, Vera Grgac, Ninoslav Žagar, Sanja Mošić, Tomica Bajsić, Vlasta Vrandečić Lebarić, Danijela de Micheli Vitturi, Stanko Krnjić, Anuška Kobal Paljetak i don Stanko Jerčić, Silvija Buvinić i Katarina Jakšić. Božica Brkan govorila je pjesmu Reč je moja vrčak, a ponovila i svoju programatsku Doveka.

Utemeljitelj jedinstvene pjesničko-jezične svehrvatske manifestacije pjesnik, diplomat i liječnik Drago Štambuk otvorio je večer u svojem rodnom mjestu podsjećanjem na 75. obljetnicu paljenja Selaca. Nacionalni dramski prvak Dragan Despot prema tradiciji čitao je pjesmu Maslina Vladimira Nazora. Dramska umjetnica Anja Šovagović Despot izvela je iz Krležinih Balada Petrice Kerempuha Baba cmizdri pod galgami. Publici su se obratili i načelnik Općine Selce Ivan Marijančević te drugi visoki gosti i predstavnici pokrovitelja predsjednice RH Kolinde Grabar Kitarović i predsjednika Hrvatskoga sabora Gordana Jandrokovića.

Za stolom 28. Croatia rediviva ča-kaj-što: don Andro Ursić, Dragan Despot, Anja Šovagović Despot, Ivan Zvonimir Čičak, Marko Gregur, Martina Gregur, Božica Brkan i Vera Grgac / Fotografija Miljenko Brezak

S odabranim je stihovima na Zidu od poezije otkrivena je ploče prošlogodišnjega oliveatusa Tomislava Domovića uz osvt Božice Brkan na njegovo djelo, te ovjenčanikovo govorenje vlastitih stihova.

Poeta oliveatus 28. Croatia rediviva ča-kaj-što Zvonimir Sutlović poslije svečanog proglašenja / Fotografija Miljenko Brezak

I domaćini su se predstavili kraćim umjetničkim programom. Poeta oliveatus 28. Croatie redivive je Čakavski pjesnik Zvonimir Sutlović s otoka Iža.

Svi sudionici na pozornici 28. Croatia rediviva ča-kaj-što / Fotografija Miljenko Brezak

20180813

Linkovi


http://www.bozicabrkan.com/tomislav-domovic-trubadur-za-21-stoljece-umjesto-kave-13-kolovoza-2018/

https://youtu.be/dR-DKhwp2Jk

https://www.bozicabrkan.com/hrapocusa-vitalac-i-zlatna-formula-ca-kaj-sto/

https://www.pressreader.com/croatia/vecernji-list-hrvatska/20180813/282505774430815

https://www.pressreader.com/croatia/vecernji-list-hrvatska/20160805/282166470562807

http://www.ika.hr/index.php?prikaz=vijest&ID=202322

https://www.culturenet.hr/default.aspx?id=83822

http://dhk.hr/dogadanja/hrvatska/28.-croatia-rediviva-ca-kaj-sto-selca-na-otoku-bracu 

https://www.zvonainari.hr/single-post/2018/08/10/28-Croatia-rediviva-%C4%8Da-kaj-%C5%A1to

https://www.bolinfo.hr/kultura-skolstvo/knjiznica/2018/28-croatia-rediviva-ca-kaj-sto/

Nove hrvatsko-kubanske književne veze iz radionice Željke Lovrenčić – Umjesto kave 12. lipnja 2018.

Gaetano Longo, Željka Lovrenčić, Marko Gregur i Tomislav Marijan Bilosnić

Na jednom od najvećih i najprestižnijih svjetskih pjesničkih festivala koji se od 1996. održava u Havani na Kubi, od 26. svibnja do 4. lipnja 2018. gostovali su i hrvatski književnici Željka Lovrenčić, Tomislav Marijan Bilosnić i Marko Gregur. Najavila sam onaj zanimljiv literarni put, pa čemu ponovno bajam o njemu?

Iako su naši književnici gostovali na kubanskoj TV, da nije internetskih portala u nas jedva da bi tko o gostovanju i znao! Prenosim priču kolega s veseljem o uspjehu, i njihovu i našemu.

Željka Lovrenčić i Virgen Gutierres Mesa

Voditeljica i ovoga za suvremenu hrvatsku književnost važnoga projekta bila je ugledna hispanistica dr. sc. Željka Lovrenčić, koja je prije dvije godine i započela suradnju s kubanskim književnicima. Otad je Ž. Lovrenčić prevela četrdesetak kubanskih suvremenih pripovjedača te su njihova djela objavljena u časopisima Republika, Forum i Nova Istra, a kultni roman Ispovijest jednoga roba Miguela Barneta objavila je zagrebačka Alfa.

Lovrenčićeva je za cjelokupni hispanski prostor prevela izbor pjesama pedeset hrvatskih suvremenih pjesnika, čime su upoznati i kubanski književnici, kao i književnici u više zemalja Latinske Amerike. U tom je kontekstu u Bogoti u Kolumbiji, prije odlaska na Kubu, predstavljena i Lovrenčićkina antologija Encuentrostakođer predstavljena i u Havani.

Pred mnogobrojnom kubanskom publikom i kolegama iz cijeloga svijeta na Međunarodnome pjesničkom festivalu u Havani, ondje vrlo cijenjena Ž. Lovrenčić govorila je o književnim vezama između Hrvatske i Kube te je predstavila hrvatsku inačicu spomenutoga romana kultnoga kubanskog pisca i predsjednika UNEAC-a M. Barneta te svoje hrvatske prijevode kubanskih prozaika objavljene u hrvatskim časopisima, poglavito u časopisu DHK sa 35 pripovijesti.

Tomislav Marijan Bilosnić s pjesnikinjom Nancy Morejón

Tomislav Marijan Bilosnić u više navrata predstavio se pjesmama iz zbirki Tigar i Afrika, također u prijevodu Željke Lovrenčić. Tigar je, podsjećam, objavljen i prije tri godine u Španjolskoj. Marko Gregur kubanskoj i festivalskoj publici predstavio se pjesmama u prijevodu Ž. Lovrenčić objavljenih u posebnom broju časopisa DHK Most/The Bridge iz 2015., a predstavio je i časopis Artikulacije u izdanju istoimene umjetničke organizacije iz Koprivnice, koja je i organizirala put hrvatskih pjesnika što ga je financijski poduprlo više hrvatskih institucija.

Hrvatski dan u Havani – Bilosnić, Lovrenčić, Gregur na jednom od nastupa

Hrvatski književnici nastupali su u samostanu Svetoga Franje u starom dijelu Havane, u prostorijama UNEAC-a (Udruženje kubanskih umjetnika i književnika), u Kući poezije (u blizini havanske Katedrale) te u Kubanskome nacionalnom kazalištu. U Kući poezije i u Kubanskome nacionalnom kazalištu naši su se autori predstavili uz pjesnike iz Kube, Italije, SAD-a, Meksika i Kolumbije.

Željka Lovrenčić i T. M. Bilosnić daju izjave za kubansku televiziju

Hrvatska je i posebno predstavljena 31. svibnja u Udruženju kubanskih umjetnika i književnika. Poseban događaj toga dana bila je izvedba drame Mire Gavrana Lutka (također u prijevodu Ž. Lovrenčić, a u interpretaciji Simóna Carlosa Martína i Mercedes Maríje Noya, članova kazališta Buscón. Publika, u kojoj su uz Kubance bili i predstavnici mnogih zemalja sudionica Festivala, razvidno je uživala u duhovitoj predstavi najprevođenijega hrvatskoga suvremenog književnika.

Pjesnici uz bistu Gabriela Garcie Marqueza

Za posebno je istaknuti kako su Željku Lovrenčić, zbog njezinih vrlo uspješnih i zapaženih hispansko-hrvatskih književnih veza kubanske kolege predložili za članicu žirija za dodjelu najznačajnije latinsko-američke književne nagrade Premio Casa de las Américas. Biblioteci Casa de las Américas hrvatski su književnici darivali više svojih izdanja.

Hrvatski su se književnici sastali i s više kubanskih kolega, kao i s književnicima s raznih strana svijeta. Domaćin i pratitelj našim je kolegama bio je poznati talijanski pjesnik Gaetano Longo koji već dvije godine živi na Kubi.

20180611

linkovi

http://www.bozicabrkan.com/hrvatska-knjizevnost-u-havani-umjesto-kave-25-svibnja-2018/

https://www.bozicabrkan.com/encuentros-ili-12-hrvatskih-pjesnika-na-spanjolskom-u-kolumbiji-umjesto-kave-3-ozujka-2018/

http://www.bozicabrkan.com/dvanaest-hrvatskih-pjesnika-encuentros-zeljke-lovrencic-predstavljen-u-zagrebu/

Hrvatska književnost u Havani – Umjesto kave 25. svibnja 2018.

Književnici Željka Lovrenčić, Tomislav Marijan Bilosnić i Marko Gregur sutra će poletjeli na Kubu: u Havani će od 26. svibnja do 4. lipnja 2018. gostovati na Međunarodnom pjesničkom festivalu sa tristotinjak pjesnika s Kube, iz Kolumbije, Gvatemale, Sjedinjenih Američkih Država, Salvadora, Slovenije, Španjolske, Italije i drugih zemalja. Organizatori Festivala su ugledni kubanski književnici Aitana Alberti (kćerka slavnoga španjolskog pjesnika Rafaela Albertija), Nancy Morejón, Eusebio Leal, Miguel Barnet, Rogelio Martínez Furé, Waldo Leyva, Virgilio López Lemus, Edel Morales, Alex Pausides (predsjednik Društva kubanskih književnika), Gaetano Longo, Pierre Bernet i Karel Leyva.

S jednih od prijašnjih susreta hrvatskih i kubanskih književnika / Dokumentacija Željke Lovrenčić
S jednih od prijašnjih susreta hrvatskih i kubanskih književnika / Dokumentacija Željke Lovrenčić

Za hrvatske je pjesnike osmišljen i poseban program. Tomislav Marijan Bilosnić predstavit će se pjesmama iz zbirki Tigar i Afrika, a Marko Gregur pjesmama objavljenim u posebnom broju časopisa Most/The Bridge  iz 2015.

Željka Lovrenčić predstavit će hrvatsku inačicu romana kultnoga kubanskog pisca i predsjednika Nacionalnog udruženja umjetnika i književnika (UNEAC) Miguela Barneta Ispovijest jednoga roba (Alfa, 2017.) te časopise Republika, Forum i Nova Istra, u kojima su objavljene pripovijesti 35 suvremenih kubanskih pripovjedača. Također će predstaviti knjigu Encuentros, izbor iz poezije dvanaestero hrvatskih pjesnika nedavno na španjolskome objavljen u Kolumbiji.

S predstavljanja knjige Encunetros u Bogoti u ožujku 2018. / Dokumentacija Božice Brkan
Hrvatski i kolumbijski književnici na predstavljanju knjige Encunetros u Bogoti u ožujku 2018. / Dokumentacija Božice Brkan

Hrvatski književnici nastupat će u samostanu Svetog Franje u starom dijelu Havane, u prostorijama UNEAC-a, u Kući poezije nedaleko havanske Katedrale te u Kubanskome nacionalnom kazalištu. U prostorijama UNEAC-a, gdje je i sjedište Društva kubanskih književnika, bit će izvedena drama Mire Gavrana Lutka. Na scenu ju je postavio Simón Carlos Martín, koji u njoj i glumi s Mercedes Maríjom Noya.

Iz Havane / Dokumentacija Željke Lovrenčić
Iz Havane / Dokumentacija Željke Lovrenčić

Sve spomenute tekstove na hrvatski i na španjolski prevela je voditeljica (i) ovoga projekata ugledna hispanistica Željka Lovrenčić, začetnica suradnje hrvatskih i kubanskih književnika. Također i suradnje s brojnim drugim zemljama u kojima se govori španjolski od same Španjolske do Čilea, Kolumbije, Meksika itd. Ponosimo se našim kulturnim ambasadorima!

20180524  

linkovi

https://www.bozicabrkan.com/encuentros-ili-12-hrvatskih-pjesnika-na-spanjolskom-u-kolumbiji-umjesto-kave-3-ozujka-2018/
http://www.bozicabrkan.com/dvanaest-hrvatskih-pjesnika-encuentros-zeljke-lovrencic-predstavljen-u-zagrebu/
http://oblizeki.com/cokolada-i-kava-kao-kolumbijski-suvenir-i-umjetnost-21970
https://mojahrvatska.vecernji.hr/vijesti/bogota-encuentros-zeljka-lovrencic-knjiga-pjesnik-1232713
http://www.matis.hr/hr/naslovna/89-dogadanja/10989-u-bogoti-predstavljena-knjiga-encuentros
http://dhk.hr/medunarodni-projekti/hrvatska/predstavljanje-suvremene-hrvatske-poezije-u-kolumbiji

https://www.facebook.com/eduardobecharan/

 

 

Mario Kolar u Kolu: Kajkavština uzvraća udarac – kroz prozu!

Što je čovjek stariji, neskromno ali logično valjda i mudriji, to ima bolje društvo. Tako bi trebalo biti, jer valjda ipak – pomnije bira. Tako razglaba Božica Brkan, dodajući kako je osobito sretna kad joj društvo izaberu drugi kao što je to učinio Mario Kolar u svome ogledu Kajkavština uzvraća udarac – kroz prozu!, objavljenom od stranice 154. do 173. u cjelini Ogledi u najnovijemu broju časopisa Matice hrvatske za književnost, umjetnost i kulturu Kolo (glavni urednik Ernest Fišer) godište XXVII, br. 3., za 2017.

S podnaslovom Nekoliko uvodnih razmišljanja o kajkavijani u recentnoj hrvatskoj prozi, s primjerima, o čemu je imao govoriti i na prošlogodišnjim jubilarnim 20. Đakovačkim susretima hrvatskih književnih kritičara u okviru teme posljednja dva desetljeća hrvatske književnosti i kritike, inače rijetko upućen u temu, mladi znanstvenik koji je doktorirao na temi Kaja, tekst posvećuje prošle godine preminulome Joži Skoku (1931.-2017.), najvekšemu kajkavoznalcu.

Kada govorimo o kajkavskoj književnosti, automatski pomislimo na kajkavsku poeziju. I to s pravom. Kajkavsko pjesništvo, naime, predstavlja najvažniji dio tog jezično diferenciranog odvjetka moderne hrvatske književnosti, kreće Kolar s početkom 20. stoljeća, s Matošem, Galovićem, Domjanićem, Goranom i Krležom iz prvoga te nastavlja Pavićem i Pavlekom Miškinom, Golubom, Kovačem, Kalinskim, Fišerom i drugim poetama druge polovice 20. stoljeća, koji su, kako kaže, za svoj kajkavski izričaj odabrali poeziju.

Kolar zatim opisuje kako osim kajkavske proze imamo primjere i kvalitetne kajkavske drame (Mladen Kerstner, Borivoj Radaković, Denis Peričić, Kristina Štebih), kajkavskog stvaralaštva za djecu (Stjepan Jakševac, Pajo Kanižaj, Miroslav Dolenec Dravski, Božica Jelušić) te prijevodne književnosti na kajkavštinu (Vladimir Gerić, Tomislav Lipljin, Željko Funda), pa čak i kajkavske esejistike (Zvonimir Bartolić, Božica Jelušić, Zdravko Seleš) i publicistike (Barica Pahić Grobenski). Ocjenjuje dalje kako je žanrovsko raslojavanje kajkavske književnosti ipak teklo prije svega u kvantitativnom smislu te kako je kajkavska poezija osim kvantitavno i kvalitativno ipak još najvažnija vrsta.

Što se tiče kajkavske proze i proze obogaćene kajkavštinom, osim u posljednja dva desetljeća kada doživljava svoj trijumf, navodi Mario Kolar, poneke vrijedne ostvaraje pronalazimo i u ranijem razdoblju. Izrijekom spominje novelistiku Slavka Kolara (Mi smo za pravicu, 1936), Krležine romane Na rubu pameti (1938) i Zastava (1962, 1967), ili pak pojedine pripovijetke Mladena Kerstnera, pogotovo onih temeljem kojih su snimljeni televizijski serijali Mejaši (1970) i Gruntovačni (1975), te pojedine kajkavske elemente u više Majdakovih djela koja pripadaju prozi u trapericama pisanoj slengom, Hitrecovim Smogovcima itd. Više kraćih kajkavskih proznih uradaka od početka dvijetisućitih objavljeno je i u časopisu Kaj, koji otada do danas organizira i natječaj za kratku kajkavsku prozu.
Drugi razlog zbog kojeg prisutnost kajkavštine u recentnoj prozi ne bi smjela proći nezapaženo tiče se činjenice da poneka kajkavska prozna djela, odnosno djela u kojima kajkavština igra važnu ulogu, idu u red najvažnijih književnih djela suvremene hrvatske književnosti uopće, ističe Kolar. Po njegovu, to posebno vrijedi za roman Črna mati zemla (2013) Kristiana Novaka (1979), koji je unatoč brojnim predrasudama ne samo prema kajkavskoj prozi, nego i općenito kajkavskoj, a ustvari cjelokupnoj književnosti na nestandardnim jezicima koju tradicionalno zovemo dijalektalnom, taj je roman superiorno pokazao da vrhunska proza može nastati i na kajkavštini. Da ne bi bilo zabune, odnosno da se taj roman ne bi pokazao kao svojevrsni eksces, kao iznimka koja ne potvrđuje pravilo, adekvatnost kajkavštine za vrhunske prozne ostvaraje na najbolji je mogući način potvrdio i drugi Novakov roman, Ciganin, ali najljepši (2016). Potvrdu za to nalazi u gotovo nezapamćenoj recepciji prvoga, a i drugoga romana, i to u rasponu od čitatelja preko kritike do medija. Uz brojna izdanja, prijevode, prenošenje na kazališne pozornice navodi i najuglednije nagrade.

Kajkavske dionice navedenih Novakovih romana najbolji su primjer jednakovrijednosti kajkavštine kao izražajnog proznog medija bilo kojem drugom jeziku. S obzirom na način kako i zašto koristi kajkavštinu, Novak predstavlja najbolji primjer modela u kojem su kajkavštinom, dakle, pisani samo oni dijelovi teksta koji bi, kada bi bili pisani standardnim jezikom, predstavljali krivotvorenje jezične stvarnosti koju reprezentiraju, odnosno koju žele vjerno prenijeti u svijet romana.

Mario Kolar potom piše:

“Kajkavštinu u recentnoj romanesknoj praksi pronalazimo i kod Božice Brkan (1955), zagrebačke novinarke i književnice moslavačkog podrijetla, koja se u književnosti isprva afirmirala kajkavskom poezijom (Vetrenica ili obiteljska arheologija, 1990; kasnije i Pevcov korak, 2002), a objavljivala je i poeziju i prozu i na standardnom jeziku (Lift ili politička melodrama, 1993; Bilanca 2.0: odabrane ljubavne i ostale štokavske pjesme, 2011.; To Toni – Molitva za tihu sućut, 2011; Obrubljivanje Veronikina rupca ili muka 2013., 2014). Što se tiče kajkavske proze, objavila je nekoliko kajkavskih ‘pripovesti’ po periodici i u svojevrsnoj kajkavskoj autoantologiji Kajkavska čitanka Božice Brkan (2012), a kajkavštinu je integrirala i u svoja dva standardnojezična romana. Prvi od njih bio je kriminalistički roman Rez (2012) u kojem pronalazimo ponešto zagrebačke urbane te okešinske ruralne kajkavštine. Mnogo više prostora kajkavština, i to ona okešinečka, zauzima u najnovijem njezinu romanu Ledina (2014), koji predstavlja svojevrstan pregled ženskih predaka i potomaka moslavačke graničarske obitelji Brkan u rasponu od više stoljeća. Predstavljajući pojedinu pripadnicu spominjane obitelji, pripovijedna svijest nakon kratkog kontekstualnog uvoda o svakoj od njih daje riječ i njima samima da ispričaju svoju priču. A one u pravilu, osim rijetkih, govore – moslavačkom kajkavštinom. Dakle, osim pojedinih iskaza te uvodnih dijelova o svakoj protagonistici koji su pisani standardnim jezikom, ostatak romana – najmanje polovica – pisan je lokalnim kajkavskim idiomom Okešinca i okolice. Iako predstavljeni kroz različite forme (pismo, telefonski razgovor, dijalog, unutarnji monolog itd.), svi ti kajkavski iskazi protagonistica imaju uglavnom ispovjednu notu, a ono o čemu govore uglavnom su osobne i društvene tragedije (siromaštvo, bračna nevjera, bolest, smrt) s kojima su se morale boriti.” Za ilustraciju navodi ulomak iz iskaza jedne od Brkanovih snaha Julče, kojoj je prvo muž Jožec teško ranjen u Prvom svjetskom ratu, a zatim joj je sin dobio grbu pavši s konja.

Kajkavštinu za svoju temu Kolar pronalazi i u kratkome romanu 4 brave (2016) mlade riječke autorice međimurskog podrijetla Željke Horvat Čeč (1986), ustvari ciklus proznih crtica u kojima infantilna pripovjedačica pripovijeda o djetinjstvu u Međimurju u razdoblju od 1991. do 1996. Piše dalje:

“Za razliku od navedenih primjera u kojima su kajkavštinom pisani samo pojedini dijelovi proznih djela, u najnovije se vrijeme pojavilo i više proznih djela koja su u cijelosti pisana kajkavštinom. Jedan od prvih i do sada najproduktivniji autor u tom je kontekstu varaždinski književnik, novinar, urednik, kritičar i prevoditelj Denis Peričić (1968). Kajkavsku dionicu svojeg opusa započeo je pjesništvom no ubrzo se okrenuo i kajkavskoj, i to kraćoj prozi, a pisao je i kajkavske drame, pa čak i eseje, te je na kajkavski prevodio.” Neke je tekstove napisao zajedno sa suprugom Anitom Peričić. Osim kratke kajkavske proze, Peričić je objavio i kratki kajkavski roman Netopir i Črni ljudi (2009), koji sažima gotovo sva pobrojana obilježja njegove poetike. Roman je inače nastao žanrovskom preradbom komedije Netopir (1998), koja je pak nastala na temelju istoimene kratke priče

Prije Peričića kajkavske su romane, koliko mi je poznato, nadodaje Kolar su objavili tek Pero Budak i Željko Funda. Slično kao i Peričićev Netopir, i Budakov kajkavski roman I norija je meštrija (1994) nastao je žanrovskom transpozicijom iz dramskog teksta, komedije Kaj je, je! Ono što ga povezuje s Peričićevim romanom je i smještanje radnje u prošlost. Radnja romana događa se, naime, u posljednjim desetljećima 18. stoljeća, u vrijeme vladavine Marije Terezije. Iako nije precizirana godina kada se događa radnja, pouzdano se može zaključiti kako se radi o nekoliko godina, ili najviše desetljeća, nakon 1768. Naime, te je godine Marija Terezija modernizirala kazneno pravo, u sklopu čega su, između ostalog, zabranjeni i progoni vještica o čemu se u romanu ustvari najviše govori.

Kak je zgorel presvetli Trombetassicz (2017) mladoga koprivničkog pjesnika, prozaika i urednika Marka Gregura (1982) do sada je najnoviji kajkavski roman. I prozu i poeziju na standardu, a i izuzetno uspjelo pjesme na kajkavskome Gregur je objavljivao i prije, a prema mišljenju M. Kolara, tek ga je Trombetassicz predstavio kao zrelog kajkavskog pisca. Kao i Peričić, Funda i Budak, i Gregur radnju svojeg romana smješta u prošlost, točnije u sedamnaestostoljetnu Koprivnicu, u vrijeme Zrinsko-frankopanske urote, kojeg se povijesnog događaja roman donekle i dotiče, iako osnovicu radnje čine intrige oko izbora za koprivničkog gradskog suca, odnosno u današnjim prilikama gradonačelnika.

U bibliografiji, uz drugo, Kolar uz knjige drugih autora navodi i naslove B. Brkan: Rez: Leica – roman u 36 slika. Zagreb, VBZ, 2012. (roman djelomično pisan kajkavštinom); Kajkavska čitanka Božice Brkan. Zagreb, Acumen, 2012. (zbirka različitih autoričinih tekstova u cijelosti pisanih kajkavštinom); Ledina. Zagreb, Acumen, 2014. (roman djelomično pisan kajkavštinom).

20180106 – 20180207

Artikulacije objavile kajkavski breaking news

Naslovnica

Uz In memoriam i posljednji Intervu Jože Skoka Kajkavska književnost zaslužuje institucionalni prostor, zatim teme posvećene 24. Galovićevoj jeseni, razgovore sa Zoranom Ferićem i Robertom Gojevićem (o projektu FACE(S) i (F)ACES), predstavljanje čeških književnika, također i mladih crnogorskih književnika, u cjelini Sjever-sjeverozapad u društvu s pjesnicima Ivanom Golubom, Božicom Jelušić, Tomislavom Ribićem, Kristinom Špiranec, Tanjom Novac u drugome ovogodišnjem, a inače 4. broju Artikulacija, od str. 121. do str. 124., objavljene su i kajkavske pjesme Božice Brkan iz ciklusa breaking newsciglasta je nova crna i breaking news.

 

Artikulacije, s podnaslovom časopisa za čitanje,  objavljuju Umjetnička organizacija Artikulacije, Podravko-prigorski ogranak Društva hrvatskih književnika i Baltazar d.o.o.. Glavni im je urednik Marko Gregur, a uz njega ga uređuju i Mario Kolar te Darko Pernjak.

20171209

linkovi

http://www.bozicabrkan.com/pjesme-bozice-brkan-u-novom-casopisu-dhk-artikulacije/

http://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-25-svibnja-2016-obratite-pozor-stigle-artikulacije-casopis-za-citanje/

http://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-27-svibnja-2016-mario-kolar-izmedu-tradicije-i-subverzije/

http://www.dhk-koprivnica.com.hr/index.php/projekti/casopis-artikulacije

https://www.facebook.com/Artikulacije-%C4%8Dasopis-za-%C4%8Ditanje-860330980766445/

9. Koljnofski književni susreti

Teško je ne ostati ushićen pred činjenicom da još postoje te male oaze hrvatskoga jezika poput tvrđave o čije su se zidove razbijali brojni vihori i nedaće. Negdje su bedemi čvrsti, a negdje stoje još samo kao tužni svjedoci nekadašnje žilavosti, zapisao je Đuro Vidmarović o stanju u Gradišću, i s mađarske i s austrijske strane, a podijeljenome već stotinu godinu, gdje se osobito poslije pada željezne zavjese i otvaranjem EU-granica posljednjih godina zorno iskazuje neprirodna ispresjeckanost i gdje se i nakon pola tisućljeća pamte više ili manje velike seobe pred Turcima i još, kako rado kažu, stari jezik, koji je u austrijskome dijelu i standardiziran.

Hrvatski književnici na kraju gostovanja u Koljnofu s domaćinom Franjom Pajrićem / Fotografija Oblizeki
Hrvatski književnici na kraju gostovanja u Koljnofu s domaćinom Franjom Pajrićem: slijeva nadesno Darko Pero Pernjak, Nikša Krpetić Nenad Piskač, Đuro Vidmarović, Tomislav Marijan Bilosnić, Josip Petrlić Pjer, Siniša Matasović, Božica Brkan i Zoran Bošković / Fotografija Miljenko Brezak

Objavljen i zbornik Susreta

Iduće godine početkom studenoga nadamo se ponovnom susretu hrvatskih književnika iz Hrvatske, ali i iz Mađarske, Austrije i Slovačke na jubilarnim 10. Koljnofskim književnim susretima. Nedavni, 9. Koljnofski književni susreti od 9. do 12. studenoga 2017. – meni treći – bili su mi najljepši i najsadržajniji dosad, a na njima su iz Hrvatske sudjelovali Đuro Vidmarović, Tomislav Marijan Bilosnić, Božica Brkan, Nikša Krpetić, Zoran Bošković, Miljenko Brezak, Nenad Piskač, Darko Pero Pernjak, Josip Petrlić Pjer i Siniša Matasović, iz Austrije Jurica Ćenar, Herbert Gassner, Doroteja Zeichmann i Ana Šoretić, iz Mađarske Timea Horvat, Šandor Horvat te, dakako, Franjo Pajrić, duša događanja te njegov ustrajni organizator i sponzor.

Poslije predstavljanja u Petrovu Selu književnici s domaćinima iz Hrvatske samouprave / Fotografija Miljenko Brezak
Poslije predstavljanja zbornika Koljnofskih književnih susreta i svoga rada u Petrovu Selu književnici s domaćinima iz Hrvatske samouprave  / Fotografija Miljenko Brezak

Nije nevažno, uz Maticu hrvatsku i Veleposlanstvo Republike Hrvatske u Mađarskoj i druge brojne organizacije, ove se godine prvi put u tome nizu skromno javlja i Društvo hrvatskih književnika, iako su kroz desetljeće gradišćanskim Hrvatskim u pohode dolazili brojni uglednih njegovi članovi i intelektualci.

Moslavčani u Petrovu Self: Božica Brkan i kamen s Moslavačke gore s natpisom doseljenja / Fotografija Miljenko Brezak
Moslavčani u Petrovu Selu: Božica Brkan i kamen s Moslavačke gore s natpisom doseljenja / Fotografija Miljenko Brezak

Ubaštinjavanje

S velikim veseljem ističem i kako je prvi put u izdanju Čakavske katedre Šopron, Matice hrvatske Šopron, Udruge Hrvati i ENC GRAH Kume objavljen i zbornik Svi naši književni susreti 1. (radovi inspirirani hrvatskim književnim susretima u Koljnofu), zamišljen već od prvoga susreta, koji je predložio opravo Đuro Vidmarović, danas predsjednik DHK, koji je izuzetno pridonio da se gradišćanski književnici i gradišćanska književnosti prepoznaju ne samo u cijelome Gradišću nego i u domovini i da se prepoznatljivo ubaštine u nacionalnu hrvatsku književnost.

Predsjednica Hrvatske Samouprave u Petrovu Selu Ana Škrapić Timar u Hiši vridnosti pokazuje rajnglu u kojoj je donedavno kuhala njezina svekrva / Fotografija Božica Brkan
Predsjednica Hrvatske Samouprave u Petrovu Selu Ana Škrapić Timar u Hiši vridnosti pokazuje rajnglu u kojoj je donedavno kuhala njezina svekrva / Fotografija Božica Brkan

Zbornik s uvodom Franje Pajrića predstavlja Timeu Horvat, Lajoša Škrapića, Eneriku Bijač, Božicu Brkan, Anu Šoretić, Doroteju Zaichmann tođ. Lipković, Đuru Vidmarovića (s usporedbom Koljnofa u razmaku od prvoga posjeta 1974. do danas!), Igora Šipića, Tomislava Marijana Bilosnića, Marka Gregura, Juricu Ćenara, Nenada Piskača, Josipa Paladu, Herbert Gassnera, Božidara Glavinu, Darka Peru Pernjaka, Šandora Horvata i Nikšu Krpetića. U očekivanome nastavku trebali bi uslijediti književnici koji su se također susretali poput Nikole Benčića, Ernesta Fišera, Petera Tyrana, Nevenke Nekić, Milana Frčka, Drage Čondrića, Mile Pešorde, Dragutina Pasarića, Roberta Mlinarca, Mladena Levaka i drugih.

Josip Petrić Pjer u školi u Petrovu Selu / Fotografija Miljenko Brezak

Gost i Veleposlanik RH u Mađarskoj dr. sc. Mladen Andrlić

S obzirom na različite, i stare i nove podijeljenosti kako unutar Hrvata u Mađarskoj, zatim Hrvata u Austriji, tako i gradišćanskih Hrvata, dobrodošao je u Koljnof ili mađarski Kópháza, i dolazak hrvatskoga veleposlanika u Mađarskoj dr. sc. Mladena Andrlića sa suradnicima kako ne bi ubrzano dalje slabile nejake veze sa starom domovinom, budući da, pojednostavljeno, osim sentimentalnih, uglavnom u novim naraštajima i nema motiva niti prema zemlji niti prema jeziku, te se asimilacija, kojoj je pridodana i globalizacija, nesmiljeno nastavlja. Da se veze Hrvatske i Hrvata izvan domovine i kad su to samo još starim korijenima osnaže, dobrodošao je svaki pokušaj a pogotovo hvalevrijedan poput Koljnofskih književnih susreta.

Njihove escelencije veleposlanici u Budimpešti dr. Mladen Andrić i sada predsjendik DHK Đuro Vidmarović ispred hrvatskoga Kulturnog doma u Koljnofu / Fotografija Božica Brkan
Njihove ekcelencije veleposlanici u Budimpešti dr. Mladen Andrlić i sada predsjendik DHK Đuro Vidmarović ispred hrvatskoga Kulturnog doma u Koljnofu / Fotografija Božica Brkan

Ovogodišnji Koljnofski književni susreti imali su bogati program. Na početku su se književnici iz Hrvatske, prema dobrom običaju posljednjih godina, podijelili u dvije grupe te je jedna gostovala u Petrovom Selu ili mađarski Szentpéterfa najprije na književnoj večeri predstavivši zbornik, a drugi dan gostujući u školi – u Petrovu Selu gostovao je Josip Petrlić Pjer, a iz koljnofske grupe u Velikom Borištofu Nikša Krpetić – te obišavši selo gdje su se Petrovišćani odnosno Hrvatska samouprava na čelu s predsjednicom   Anom Škrapić Timar, ravnatelj kulturnog doma Rajmund Filipovits, Andrija Handler i književnica i zamjenica glavne urednice Medijskog centra Croatica Timea Horvat, mogli pohvaliti s više novosti.

S okrugloga stola o pučkom kazaliđtu kao čuvaru nacionalnoga jezika, hrvatkoga u Austriji i Mađarskoj / Fotografija Božica Brkan
S okrugloga stola o pučkom kazaliđtu kao čuvaru nacionalnoga jezika, hrvatkoga u Austriji i Mađarskoj / Fotografija Božica Brkan

Primjerice, novootvorenom Hišom vridnosti (svojevrsnim muzejom, koji su financirali iseljenici u SAD, koji su ondje sačuvali i dio ponovno vraćenih etnopredmeta), Križnim putem podignutim uz seosku crkvu i groblje čije postave govore hrvatski, petrovinskim, a koji su financirale same lokalne obitelji, svaka svoju postaju. Sjajno je spoj tradicije i modernih mozaika osmislio sombatelski umjetnik Tibor Takács. U Savaria muzeum Szombathely čuva se od vremena kada mu je ravnatelj bio kolega književnik dr. Sandor Horvat originalna kožna mapa iz 1854. s najstarijim slikama moslavačke nošnje, a Akvarele Sandora Erdödyja iz 1837. objavio je kao mapu Muzej Moslavine, 2002. Sjetila sam se toga kada su me Petrovišćani zaista iznenadili – kamenom.

Stomatolog, ugostitelj, vozač i nadahnuto čuvar baštine te sponzor književnih susreta dr. Franjo Pajrić / Fotografija Božica Brkan
Stomatolog, ugostitelj, vozač i nadahnuto čuvar baštine te sponzor književnih susreta dr. Franjo Pajrić / Fotografija Božica Brkan

Početkom 2017. u selo je dovezen spomen-kamen iz Moslavine, na kojem je na hrvatskom i mađarskom upisano kako se 1546. lita prvi put spominju Hrvati u Petrovom Selu. Turki su Moslavinu zauzeli 1545. lita, zato su se stanovniki preselili u Petrovo Selo, koje je pripadalo Varoškoj (Eberau) gospoščini, čiji su vlasniki isto Erdödijevi bili.

Iako napisana mađarski, hrvatska prezimena još živa i na grobljima / Fotografija Božica Brkan
Iako napisana mađarski, hrvatska prezimena još živa i na grobljima: brački kamen za pjesnika Lajoša Škrapića / Fotografija Božica Brkan

Književnici su se poklonili i preminulome važnom petrovoselskom pjesniku Lajošu Škrapiću, Skrapits Lajosz (1938 – 2016) na čijem spomeniku od bračkoga kamena uklesani su pjesnikovi stihovi: Rodni kraj Pinčeva draga,/ krilo, gajbica, ljubavi,/ Ganul sam se mlad od praga,/ dojt ću, kad me moć ostavi.

U Koljnofu su se kolege poklonile sjeni književnika Ferdinanda Šinkovića, Mihovila Nakovića i Mati Sinkoviću, a u Vedešinu je pak svijeću zapalio Đ. Vidmarović kolegi kajkavskpm pjesniku i župniku Pavi Horvatu.

Ana Šoretić govori o pučkim kazališnim grupama po gradišćanskim austrijskim selima/ Fotografija Božica Brkan
Ana Šoretić govori o pučkim kazališnim grupama po gradišćanskim austrijskim selima/ Fotografija Božica Brkan

Okrugli stol o pučkom teatru kao čuvaru kulture lokalne zajednice

Koljnofska grupa književnika predstavila je zbornik i tri knjige izabranih djela Tomislava Marijana Bilosnića, kao uvod u književno obilježavanje 70. rođendana Bilosnića i Vidmarovića, koje je popratilo i sjajno muziciranje lokalnoga tamburaškog sastava Putujuća duša iliti Bondersölj, gostiju iz Beča Dubrovačkih kavalira, te hrvatskih pjesnika-glazbenika Nikše Krpetića i Josipa Petrlića Pjera. Kad se spoje prim, bugarija, mandoline, gitara…, pjeva se hrvatska pjesma, jačka.

Siniša Matasović iskoristio je priliku da se provoza u minimorisu Timee Horvat i da to ovjekovječimo ? Fotografija Miljenko Brezak
Siniša Matasović iskoristio je priliku da se provoza u minimorisu Timee Horvat i da to ovjekovječimo ? Fotografija Miljenko Brezak

Književnici su također s mjesnim amaterima uvježbali improviziranu predstavu Ljubav nas veže i spaja, koju su i odigrali za sve, a kao uvod u subotnji okrugli stol posvećen temi Pučki teatar kao čuvar kulture lokalne zajednice.

Ana Šoretić sjajno je predstavila višedesetljena iskustva seoskih amaterskih kazališnih skupina iz Burgenlanda, njezine iz Celindorfa, zatim iz Klimpa, Mjenova, a pridružili su joj se Timea Horvat govoreći o kazalištima i skečima s druge, ugarske/mađarske strane – Petrovu Selu, Židanu, Koljnofu itd.

Književno-prevoditeljskom radionicom do dobrih prijevoda?

Novinarski i književnoradoznalo raspitivanje kod Rajmonda o Križnome putu / Fotografija Miljenko Brezak
Novinarski i književnoradoznalo raspitivanje kod Rajmunda Filipovitsa o nedavno podignutome Križnome putu / Fotografija Miljenko Brezak

Sve se vrednijom i važnijom pokazuje i već nekoliko godina ustaljena Književnoprevoditeljska radionica odnosno prevođenje recentnih književnih radova, najčešće pjesama, s hrvatskog na mađarski, na njemački, uvjetno na gradišćanski hrvatski, sa gradišćanskog hrvatskog na hrvatski standard ili dijalekt. Prvenstveno se želi motivirati mlade sa simetričnom dvojezičnošću, koji su završili studij u Hrvatskoj ili još studiraju kao i hrvatske gradišćanske spisatelje.

Teško je očekivati da će uskoro iz radionice odmah poniknuti majstori poput Zóltana Csuke koji je (i Krležu!) prevodio s hrvatskoga na mađarski ili Envera Čokalovića koji je s mađarskoga prevodio na hrvatski, ali svakako pridonose približavanju hrvatske i mađarske odnosno gradišćanske književnosti te, nikad se ne zna, možda i (što bolje!) prevedenim knjigama.

Od najstarije zastave do mise na starome jeziku

Samo dio hrvatskih književnika iz Mađarske, Austrije i Hrvatske poslije prevodilačke radionice / Fotografija Miljenko Brezak
Samo dio hrvatskih književnika iz Mađarske, Austrije i Hrvatske poslije prevodilačke radionice: slijeva nadesno Timea Horvat, Jurica Ćenar, Darko Pero Pernjak, Božica Brkan, Herbert Gassner i Josip Petrlić Pjer / Fotografija Miljenko Brezak

Uz drugo, književnici su posjetili i Viteški dvorac Esterházy u danas austrijskom Forchtensteinu, a nekad ugarskom mjestu Fraknó s najvećom privatnom zbirkom oružja te navodno najstarijom hrvatskom zastavom iz 1647. godine.

Pun dom publiek za prilika da se vidi i čuje netto na hrvatskom jeziku / Fotografija Miljenko Brezak
Pun dom publike za priliku da se vidi i čuje nešto na hrvatskome jeziku / Fotografija Miljenko Brezak

Književnici su također prisustvovali misi u baroknoj župnoj crkvi Majke Božje Koljnofske, gdje se inače održavaju proštenja na Malu Gospu. Iako se glavnina služi na mađarskom, popijeva se na starom hrvatskom. Jačka, pjesma nas je održala, njojzi hvala. Još, iako je zbog blizine granice sve više onih koji i s mađarskoga istoka doseljavaju kupujući zemlju i gradeći kuće samo da bi bili bliže poslu u Austriji.

I najobičnijeg se majstora čeka i po pola godine, jer ne dospijevaju od posla u susjeda, tuže se i u Petrovu Selu, gdje je stanje nešto bolje možda i zbog veće udaljenosti od većega grada, dok Koljnofu prijeti, nagađaju, da ga uskoro kao predgrađe proguta Šopron. A već su sada, dodaju, dvostruko manjina. Doduše s dvojezičnim natpisima, poput čuvarnice za vrtić ili cintir za groblje.

Iz koljnofske amaterske kazališne predstave: domaćini i gosti književnici iz Hrvatske / Fotografija Božica Brkan
Iz koljnofske amaterske kazališne predstave: domaćini i gosti književnici iz Hrvatske / Fotografija Božica Brkan

Dok razgledamo selo sa 2200 stanovnika i s muzejom, školom, općinom, hrvatskim kulturnim domom, gostinjcem Levandom našega domaćina Franje Pajrića, doznajemo kako Koljnof ima i crkvu sv. Martina, svoga i zaštitnika cijeloga Gradišća, kojem se god slavi dakako na Martinje i pečenim gusjim stegnima, kako u Koljnofu kažu batacima, dakako s crvenim zeljem, slatkastim na austrijsku i mađarsku kuhinju.

Noćni pogled na dio čudesnoga dvorca Esterhazy s navodno najstarijom hrvatskom zastavom / Fotografija Božica Brkan
Noćni pogled na dio čudesnoga dvorca Esterhazy s navodno najstarijom hrvatskom zastavom / Fotografija Božica Brkan

20171116 – 20171119 

linkovi

Moslavački kamen u Petrovu selu u Gradišću – Umjesto kave 4. prosinca 2017.

Tito i Kolinda iz Billicheva kista – umjesto kave 30. kolovoza 2017.

Baš sam se razveselila uočivši s puta hrvatske predsjednice po Australiji postove osoba koje sam upoznala na svome australskom književničkom putovanju sa Željkom Lovrenčić i Markom Gregurom 2014. godine. S razlogom sam još nedovršenu knjigu-spomenar s toga putovanja down under nazvala Australija, Darling. Naši ljubazni domaćini bili su prof. dr. sc. Luka Budak, prvi čovjek Hrvatskih studija Macquarie University, bračni par Tičić, Ned Ticic i Dara Bonić, i mnogi drugi (chef Dennis Valcich je, koliko znam, u to vrijeme bio još na svome hrvatskom otoku!), a da i ne spominjem Charlesa Billicha, maestralnoga slikara o čijim se visokim zaradama u nas zna više negoli koliko visoko umjetnički kotira u svijetu.

Književnici kod slikara: Željka Lovrenčić, Charles Billich, Božica Brkan i Marko Gregur
Književnici kod slikara: Željka Lovrenčić, Charles Billich, Božica Brkan i Marko Gregur

Iz njegove sam galerije i ateljea na tri kata preko puta slavne sidnijske Opere ponijela, dakako s posvetom, grafiku posvećenu 200. obljetnici Australije, okus francuskoga šampanjca kojim nam je nazdravio, sjećanje na psića Charliea. Dok se nismo divili njegovu ciklusu, tada u radu, nazvanom Red, Crveno, razgovarali smo o gastronomiji. Bila sam baš sretna što sam ponijela svoju Hrvatsku za stolom, jer majstor voli kuhati.

Marko Gregur, bračni par Tičić Dara i Ned te Charles Billich
Marko Gregur, bračni par Tičić Dara i Ned te Charles Billich

I sad, u domovini strka oko tog našeg Billicha i portretâ predsjednice. Neki ih našijenci naručiše, pa odbiše preuzeti, jer da im se nije svidjelo slikarovo viđenje Kolinde Grabar-Kitarović, opisuju naši zločesti mediji (kao: umjesto na zidu završili u bunkeru, a umjesto u bunkeru zacršili na netu!), jednoga kao portret Hanke Paldum ili Silvane Armenulić (isprike objema pjevačicama!) s trogirskom katedralom na glavi, a drugi put kao vitke sokačice u haljini-fertunu na crveno-bijele ili bijelo-crvene cro-kocke. S mlinčenjakom. Razvlači tijesto. I da ne opisujem/prepisujem dalje, došlo je do propusta u protokolu, te ga križalo te ga zvalo, te se dodvoravalo te se odvoravalo te ovo te ono. Tipično naše.

Na vratima Billicheve trokatne galerije sa slikarom Božica Brkan i Željka Lovrenčić
Na vratima Billicheve trokatne galerije sa slikarom Božica Brkan i Željka Lovrenčić

A majstora očito baš briga, već navodno najavljuje prodaju portretâ u humanitarne svrhe, licitaciju što li. Zna majstor i kako se slika, ali i kako se trži. Zar bi opstao u tome velikom svijetu drugačijih kriterija i drugačije konkurencije? Podsjećam samo na formatom malenoga Titu s ogrlicom od ljudskih lubanjica, koju je i nama prikazao – taman je prije toga tuda prošao i premijer Zoran Milanović! – a ja sam odmah pomislila kako mu je to valjda najlošija star u cijeloj galeriji. Više politika negoli umjetnina.

No, kako obično Billich pripovijeda zašto je pobjegao iz Hrvatske odnosno iz Jugoslavije, vremešni slikar mogao bi usporediti da, ma i države ispropadale, u odnosu prema umjetnosti, umjetničkoj slobodi i tome slično nismo, izgleda, napredovali ni malo, bilo doma bilo na najudaljenijem kontinentu. Mora nam se sviđati. Ne može slikar imati svoje viđenje, nego mora slikati što i kako vidi onaj i kako se dopada onome tko njegov rad plaća. Jedino što se dolje nađe tko će platiti. Ovdje se zacijelo ne bi usudio. A i to je valjda neka licentia poetica.

20170828 – 20170829 

linkovi

http://oblizeki.com/thai-sea-food-ili-nova-australska-kuhinja-na-nacin-chefa-dennisa-valcicha-14065

http://oblizeki.com/dennis-valcich-i-u-hobotnici-na-salatu-spaja-hrvatsku-i-australsku-kuhinju-14045

Mjesto za pušenje – umjesto kave 26. lipnja 2017.

Mala kavana 28. travnja 2017: Božica Brkan, Đuro Vidmarović i Marko Gregur / Fotografija Miljenko Brezak

Da se odmah razumijemo: ne pušim. Godinama sam smrdjela kao da pušim, jer su sve redakcije tako zaudarale. Tek sam poslije shvatila koliko sam novca uzaludno bacila na kemijsko čišćenje da ne smrdim na pušenje. Kada su pušače iselili na mjesta za pušenje, to su postala izuzetno zanimljiva mjesta, pa su opet onamo odlazili i nepušači. K tome, sjećam se, kad bismo zastajali na putovanju, autobusom recimo, pušači su svoje cigarete vukli na usamljenim mjestima, odmah uz WC. Gotovo poskrivečki kao nekad u školi. Sada je to nešto drugčije, vidjela sam nedavno u školi na Jarunu kada smo išli glasati: sjedala kao da su za patuljke iza škole sa strane, u zelenom. Kafići su se i smanjili toliko da se u njima može pušiti ili su svi izašli na terase, šetate samo da bi se moglo pušiti. Baš me zanima je li itko prestao pušiti. Samo primjećujem da nekako i pušači ponovno postaju ljudima. Iako, priznajem, nema ni govora o tome da bi se ikad moglo čvanjkati u TV debatama i gledati kroz cigareta dim kao u vrijeme kad su televizori bili samo crno-bijeli. Život nam je baš u koloru! Ne dajmo da nam bude pušiona.

P. S.

Kad je sve moguće, možda bi, da ponovno bira za prvi broj časopisa Artikulacija (izašla već tri!), Marko Gregur iz mojega australskoga ciklusa ipak objavio pušačku pjesmu posvećenu njemu.

mjesto za pušenje

marku greguru

ukraj kampusa macquarie na klupici
sjedi sam
posve sam
od tisuća ljudi i nas nekoliko
posve sam
u čemu je čar u obrani od previše kisika
dođe mi da iako mu carinici oteše nekoliko šteka iako štedi svaku
a nema pojma ni što čvanjka
zapalim
i podijelim s njim
makar pljugu
20141128 – 20141129 – 20150126 – 20150204 – 20150813

Link

Pjesnici pero i računalo zamijenili kuhačom

Umjesto kave 25. travnja 2017: Svilarenje riječima

Pjesme Božice Brkan u novom časopisu DHK “Artikulacije”

 

Pjesma spavača na 36. Domjaniću u Zelini

Na 36. Kaju, Recitalu suvremenoga kajkavskog pjesništva Dragutin Domjanić u Sv. Ivanu Zelina, na svečanoj završnici u subotu, 27. svibnja 2017. dramska umjetnica Ljiljana Bogojević  iz HNK Varaždin izvela je i pjesmu Božice Brkan spavača među 30 izvedenih od 76 objavljenih u zborniku Cvetje od mraza.

spavača


sekej se toga i samo na speč more nasejnati
al sejeno gda si ležem
najmilneše mi je spati da si zamišlam
da mi je pod vankušom spavača
kej mi je
gda sem još bila prek malička
i mora mi ne dala spati
če sem i kulko andželov čuvarov zmolila se napoprek
i imela još svoj vankušek nakukek
mater pod vankuš metala
spavaču z divje šipkovače
kej denes niko ni ne zna kej to je
ni ja ne znam jel opče još raste na pesje rože
Rosa canina L.
I de bi to čovek još opče mogel iskati
a če ju ni onda ne bi nigde mogla najti
bi mi v ruku mej prsti podela lasi da je delam frčke
nažmereč
i mam bi zaspala
jel bi sebe delala frčke na svojemi lasi
tak bi spala da sem se v sejne kakve grde
znala i popišati
kej v kakve priče
od straha gda bi mi mora prisela na prsa

kulko te kojekave v seh farbi des spregutnem
skorom opče ni ne sejnam
nigda ni ne pametim jel sem sejnala ikej jel nikej
lecam se jedino gda vodu veliku sejnam mutnu i blatnu
kej su negda govorili da bu bolest pri hiži
gdagda sejnam sneg žut čistom kej stari paper

najmejne se toga more nasejnati na speč

20160201 – 20160213 – 20160223 – 20160308 – 20160315 – 20160316 – 20160321 – 20160322 – 20160325 – 20160327 – 20160401 – 20160404 – 2060406 – 20160415 – 20160416 – 20160424 – 20160425 – 2060508 – 20160713 – 20160730 – 20160731 – 20160813 – 20160814 – 20170302 – 20170420 – 20170428

manje poznate riječi:
spavača – ovdje: nametnik s pasje ruže; spavačica, odjeća za spavanje
nakukek odmililica, dječje tepanje za jastučić, vankušek

Ove je godine na natječaj pristiglo rekordnih 569 pjesama 140 autora, a procjenjivao ih je ocjenjivački sud dr. sc. Ivo Kalinski, dr. sc. Božica Pažur i prof. dr. sc. Joža Skok, koji ga je i promovirao.

Autorica Božica Brkan i interpretatorica Ljiljana Bogojević poslije recitala

Uz brojne nagrade, prvu je nagradu stručnoga ocjenjivakog suda u Koprivnicu odnio talentirani Marko Gregur, o čijoj poeziji u esejističkom uvodu u zbornik dr. sc. Ivo Kalinski piše:

Vera Grgac, Marko Gregur i Božica Brkan u pauzi recitala

U zadnje vrijeme, zadnjih recitalnih godina, sve se više kao novum nameće tzv. “konkretistička” poezija, poezija “internirana” u običan razgovorni jezik (moje sažalenje/ je/ a kaj moremo/ je da/ a pošto su venci?/ od dvjesto ma dalje/ a kaj mormemo/ jedam za les/ jedan od sina i žene/ jedan od unuke i muža/ a za kolko?… Marko Gregur. Tako, naglašeno, i u poeziji Božice Brkan.

Poslije recitala Božica Brkan, Ljiljana Bogojević, Željko Bajza sa suprugom i Vera Grgac

20170528

Fotografije i video Miljenko Brezak

linkovi

https://www.youtube.com/watch?v=jyrFSc2F7WA

http://www.pou-zelina.hr/recitali/36-recital/item/193-zbirka-pjesama.html

https://www.youtube.com/watch?v=LbKa8Rff5Tw

http://www.bozicabrkan.com/najsretnesa-postaja-u-zborniku-35-zeline/

http://www.pou-zelina.hr/38-najavedogadjanja/index.php

http://www.pou-zelina.hr/images/stories/Recitali/34/Podivjala_senokosa_34R.pdf

Umjesto kave 25. travnja 2017: Svilarenje riječima

Priuštila sam si veselje otkrivši u sebi kratkopričašicu, nema tome ni davno, u dobrom društvu od mladoga Marka Gregura do veterana Stjepe Martinovića. S tim sam gospodinom u šeširu, sad obično i s gitarom, davno u Vjesniku imala gotovo novinarski stol do stola (bila u stambenoj komisiji dok je on bio na stambenoj listi tako davno da su se još dijelili stanovi). A zatim smo se (i s generacijskim razmakom) razišli. Recimo, on bi o imidžu Hrvatske kao predstavnik Ureda Predsjednika Republike (i ne sjećam se kojega), a ja bih novinarski pratila i komentirala što se o tome priča.

A zatim smo se našli u književnosti odnosno, kako on kaže za sebe, „u književničkom nastavku novinarske muke s riječima”, recimo na književnim tribinama i večerima, javnim čitanjima, raspravama o poticajima književnosti i ceowdfondingu za tiskanje vlastite knjige, objavi rezultata kratkopričaških natječaja poput Gradske knjižnice Samobor, Galovićevoj jeseni u Koprivnici, Turopoljskoj paculici u Velikoj Gorici, Večernjega lista, na Brodu kulture… Fascinira me koliko nađe poticajnih riječi za mlade kolege književnike, pogotovo one koji to tek imaju postati.

Stjepo Martinović, Marko Gregur i Kruno Lokotar u Gradskoj knjižnici Samobor / Fotografija Miljenko Brezak

Kopajući nešto o kratkim pričama i kratkopričašima otkrila sam kako sam spremila Stjepin uvod kao člana stručnoga ocjenjivačkog suda u knjigu 20 + jednu najbolju priču za ljeto 2016. (objavljena je i moja priča Post s onoga svijeta). Toliko sam to puta kretala objaviti, pa mi žao bilo što skratiti. I sam Stjepo, uostalom, kao nasljednik Ludwiga Bauera na selektorsko-redaktorskom stolcu, sam priznaje da bi mnogo lakše bio napisao priču za natječaj! pa i pobjedničku, kakva je bila moja Sponzoruša 2013. godine nego ocjenjivao, redigirao i još uvodio u knjigu. Razumjet će i ako nam je različita koncentracija na tekst, baš kao što su u vremenu žurbe i za pisanje i za čitanje s razlogom kratkih priča, važan faktor vrijeme i koncentracija – i pisca i čitatelja.

Stjepo Martinović: Svilarski posao

Razmišljajući o znamenitoj prvoj rečenici ovog uvodnika, sjetio sam se detalja iz nedavno odgledane tv-reportaže o Kanarskom otočju: ondje nekoliko marljivih žena i djevojaka prkosi cijelom svijetu – uzgaja bubu dudova svilca, odmotava tanašnu nit sa čahura što ih njegove gusjenice ispredu oko svojih tijela da bi se u njima sahranile… i darovale život novom leptiru. Savršeno znaju te vrijedne otočanke da su spale na bezmalo folklorni relikt, djelatnost tržišno uništenu sintetikom s istoga Dalekog Istoka (odakle u davnini i dudov prelac dođe), svele jedno drevno umijeće na egzotičnu pojavu nad čijim se platnima, obojanim ekstraktima bilja nabrana po kamenjaru, turisti više snebivaju nego dive, jer tko to još uopće radi?!

A tko danas-i-ovdje – iz shvatljiva razloga – još uopće piše, napinje maštu i ratuje s jezikom, stilskim alatima (neki i s običnim pravopisom), zapletima i raspletima u književnosti na umoru? Tko se hladne glave upušta u svilarenje riječima u zemlji koja se odrekla knjige i pismenosti, pa – uza sve talambase o obrani nacionalnog identiteta – zagazila u kolonijalnu ovisnost o stranim proizvođačima literarnoga teksta i podlegla palanačko-provincijalnim mjerilima po kojima su skandinavski krimi-šund, anglosaksonski trač-ljubići i patvorine „genijalnih“ kompilatora, mistifikatora, banalizatora… ne samo bolja beletristika od produkcije domaćih pisaca, nego i vrijedna državne potpore za izdavanje, otkupa za javne knjižnice i sl.?

Stjepo Martinović / privatni album

U takvoj klimi – ipak! – i dalje gurati jedinstven projekt kao što je Brod kulture / Brod priča otprilike je racionalno i unosno koliko i hraniti kanarske gusjenice dudovim lišćem, eda bi uzvratile najcjenjenijom prirodnom niti, sirovinom za stvaranje skupocjene i dragocjene svile… a priče što ćete ih naći u ovom zborniku odista jesu predivo skupocjeno i tkanina dragocjena iz istog razloga iz koga se znalci oduševljavaju proizvodima kanarskih svilarica: jer su jedinstvene, plod osebujnih doživljaja, ni najmanje industrijske, u smislu povodljivosti za trendovima na inozemnim tržištima. Žalim jedino što je stiglo premalo djela pisaca iz „regije“, te gotovo nijedna humoristička; humor je očito (pre)ozbiljan posao.

(…)

Stoga ćete ovdje naći žanrovski vrlo šarolik izbor, od anegdotalne do priče-rječice, tematski i stilski heterogen, pa ipak obilježen trima zajedničkim osobitostima: originalnošću i zanimljivošću, solidnom dramskom strukturom i vrijednim zanatskim pristupom. Teme, u rasponu od bajkovito klasičnih do tvrdo suvremenih, od dirljivo emocionalnih do oporo trezvenih, možda je bilo najlakše uskladiti, da bi zbirka bila zanimljivo ljetno štivo – knjiga za plažu – ali nikako ona koju će raskvasiti jesenske kiše. Kad je riječ o dramskoj strukturi, priznajem: poklonik sam kratke priče kao mini-romana, s jasno i dosljedno izvedenim uvodom/zapletom, kulminacijom/klimaksom i epilogom/raspletom – ne nužno tim redom, može i filmski ispremetanih kadrova, ali u čitkoj i karakterizacijom protagonista opravdanoj kauzalnoj sprezi. Taj kriterij nisam odrazio u odabiru priča ponuđenih žiriju, nego u mojim ocjenama – kao što vjerojatno čine i drugi prosuditelji.

Što se tiče razmatranja obrtničkih dosega autora, vjerojatno mi je najteže bilo sačuvati razinu i ugled ranijih izdanja ove zbirke eliminacijom priča onih autora koji su trebali dobro razmisliti je li to za njih. Naime, čini se da među našim ljudima vlada – u svjetlu stanja hrvatske knjige – ne baš lako objašnjiva pomama za pisanjem: parafrazirat ću poznatu da se u nas manje čita nego piše. Jesu li tome krivi mnogobrojni natječaji, ništa malobrojnije radionice kreativnog pisanja (od kojih su, teško mi se oteti dojmu, mnoge zapravo uvjeravaonice polaznika da će propisati)? Ili živimo godine u kojima nerazumno velik broj nâs nosi križ(a) tjeskobe i egzaltacije, depresije i euforije, koji nas tjera da se one sliju niz prste i pretvore u magičnu igru slova na računalnoj tastaturi?

Odgovore bi vjerojatno mogli ponuditi sociolozi, psiholozi, možda čak i politolozi… Šteta po kratku priču u Hrvata što je pala žrtvom masovne produkcije, koja se samo iznimno odražava kao arena u kojoj se, nesmiljenom konkurencijom, profilira nova kvaliteta. Te je kvalitete, međutim, nesumnjivo bilo u svih 25 priča probranih za žiriranje: četiri nećete naći između korica ove knjige, onoj koja je pobrala najviše bodova pripada lovorov vijenac – a sve ostale mogu se smatrati su-pobjednicama, jer nijedna nije suvišna, pa uvrštena radi popune broja! Svaka je osebujna svilena nit, svaka je ispredena, izatkana, obojena… specifičnim iskustvom, izvornim nadahnućem. I zato vrijedna pažnje, čitanja i razmišljanja!                  

Linkovi

http://www.bozicabrkan.com/prica-post-s-onoga-svijeta-u-zborniku-20-1-prica-za-ljeto-2016/

http://www.bozicabrkan.com/objavljena-kratka-prica-vaza/

http://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-6-listopada-2016-crowdfunding-i-za-film-gazda-i-za-novi-roman-stjepe-martinovica/