Mjesto za pušenje – umjesto kave 26. lipnja 2017.

Mala kavana 28. travnja 2017: Božica Brkan, Đuro Vidmarović i Marko Gregur / Fotografija Miljenko Brezak

Da se odmah razumijemo: ne pušim. Godinama sam smrdjela kao da pušim, jer su sve redakcije tako zaudarale. Tek sam poslije shvatila koliko sam novca uzaludno bacila na kemijsko čišćenje da ne smrdim na pušenje. Kada su pušače iselili na mjesta za pušenje, to su postala izuzetno zanimljiva mjesta, pa su opet onamo odlazili i nepušači. K tome, sjećam se, kad bismo zastajali na putovanju, autobusom recimo, pušači su svoje cigarete vukli na usamljenim mjestima, odmah uz WC. Gotovo poskrivečki kao nekad u školi. Sada je to nešto drugčije, vidjela sam nedavno u školi na Jarunu kada smo išli glasati: sjedala kao da su za patuljke iza škole sa strane, u zelenom. Kafići su se i smanjili toliko da se u njima može pušiti ili su svi izašli na terase, šetate samo da bi se moglo pušiti. Baš me zanima je li itko prestao pušiti. Samo primjećujem da nekako i pušači ponovno postaju ljudima. Iako, priznajem, nema ni govora o tome da bi se ikad moglo čvanjkati u TV debatama i gledati kroz cigareta dim kao u vrijeme kad su televizori bili samo crno-bijeli. Život nam je baš u koloru! Ne dajmo da nam bude pušiona.

P. S.

Kad je sve moguće, možda bi, da ponovno bira za prvi broj časopisa Artikulacija (izašla već tri!), Marko Gregur iz mojega australskoga ciklusa ipak objavio pušačku pjesmu posvećenu njemu.

mjesto za pušenje

marku greguru

ukraj kampusa macquarie na klupici
sjedi sam
posve sam
od tisuća ljudi i nas nekoliko
posve sam
u čemu je čar u obrani od previše kisika
dođe mi da iako mu carinici oteše nekoliko šteka iako štedi svaku
a nema pojma ni što čvanjka
zapalim
i podijelim s njim
makar pljugu
20141128 – 20141129 – 20150126 – 20150204 – 20150813

Link

Pjesnici pero i računalo zamijenili kuhačom

Umjesto kave 25. travnja 2017: Svilarenje riječima

Pjesme Božice Brkan u novom časopisu DHK “Artikulacije”

 

Pjesma spavača na 36. Domjaniću u Zelini

Na 36. Kaju, Recitalu suvremenoga kajkavskog pjesništva Dragutin Domjanić u Sv. Ivanu Zelina, na svečanoj završnici u subotu, 27. svibnja 2017. dramska umjetnica Ljiljana Bogojević  iz HNK Varaždin izvela je i pjesmu Božice Brkan spavača među 30 izvedenih od 76 objavljenih u zborniku Cvetje od mraza.

spavača


sekej se toga i samo na speč more nasejnati
al sejeno gda si ležem
najmilneše mi je spati da si zamišlam
da mi je pod vankušom spavača
kej mi je
gda sem još bila prek malička
i mora mi ne dala spati
če sem i kulko andželov čuvarov zmolila se napoprek
i imela još svoj vankušek nakukek
mater pod vankuš metala
spavaču z divje šipkovače
kej denes niko ni ne zna kej to je
ni ja ne znam jel opče još raste na pesje rože
Rosa canina L.
I de bi to čovek još opče mogel iskati
a če ju ni onda ne bi nigde mogla najti
bi mi v ruku mej prsti podela lasi da je delam frčke
nažmereč
i mam bi zaspala
jel bi sebe delala frčke na svojemi lasi
tak bi spala da sem se v sejne kakve grde
znala i popišati
kej v kakve priče
od straha gda bi mi mora prisela na prsa

kulko te kojekave v seh farbi des spregutnem
skorom opče ni ne sejnam
nigda ni ne pametim jel sem sejnala ikej jel nikej
lecam se jedino gda vodu veliku sejnam mutnu i blatnu
kej su negda govorili da bu bolest pri hiži
gdagda sejnam sneg žut čistom kej stari paper

najmejne se toga more nasejnati na speč

20160201 – 20160213 – 20160223 – 20160308 – 20160315 – 20160316 – 20160321 – 20160322 – 20160325 – 20160327 – 20160401 – 20160404 – 2060406 – 20160415 – 20160416 – 20160424 – 20160425 – 2060508 – 20160713 – 20160730 – 20160731 – 20160813 – 20160814 – 20170302 – 20170420 – 20170428

manje poznate riječi:
spavača – ovdje: nametnik s pasje ruže; spavačica, odjeća za spavanje
nakukek odmililica, dječje tepanje za jastučić, vankušek

Ove je godine na natječaj pristiglo rekordnih 569 pjesama 140 autora, a procjenjivao ih je ocjenjivački sud dr. sc. Ivo Kalinski, dr. sc. Božica Pažur i prof. dr. sc. Joža Skok, koji ga je i promovirao.

Autorica Božica Brkan i interpretatorica Ljiljana Bogojević poslije recitala

Uz brojne nagrade, prvu je nagradu stručnoga ocjenjivakog suda u Koprivnicu odnio talentirani Marko Gregur, o čijoj poeziji u esejističkom uvodu u zbornik dr. sc. Ivo Kalinski piše:

Vera Grgac, Marko Gregur i Božica Brkan u pauzi recitala

U zadnje vrijeme, zadnjih recitalnih godina, sve se više kao novum nameće tzv. “konkretistička” poezija, poezija “internirana” u običan razgovorni jezik (moje sažalenje/ je/ a kaj moremo/ je da/ a pošto su venci?/ od dvjesto ma dalje/ a kaj mormemo/ jedam za les/ jedan od sina i žene/ jedan od unuke i muža/ a za kolko?… Marko Gregur. Tako, naglašeno, i u poeziji Božice Brkan.

Poslije recitala Božica Brkan, Ljiljana Bogojević, Željko Bajza sa suprugom i Vera Grgac

20170528

Fotografije i video Miljenko Brezak

linkovi

https://www.youtube.com/watch?v=jyrFSc2F7WA

http://www.pou-zelina.hr/recitali/36-recital/item/193-zbirka-pjesama.html

https://www.youtube.com/watch?v=LbKa8Rff5Tw

http://www.bozicabrkan.com/najsretnesa-postaja-u-zborniku-35-zeline/

http://www.pou-zelina.hr/38-najavedogadjanja/index.php

http://www.pou-zelina.hr/images/stories/Recitali/34/Podivjala_senokosa_34R.pdf

Umjesto kave 25. travnja 2017: Svilarenje riječima

Priuštila sam si veselje otkrivši u sebi kratkopričašicu, nema tome ni davno, u dobrom društvu od mladoga Marka Gregura do veterana Stjepe Martinovića. S tim sam gospodinom u šeširu, sad obično i s gitarom, davno u Vjesniku imala gotovo novinarski stol do stola (bila u stambenoj komisiji dok je on bio na stambenoj listi tako davno da su se još dijelili stanovi). A zatim smo se (i s generacijskim razmakom) razišli. Recimo, on bi o imidžu Hrvatske kao predstavnik Ureda Predsjednika Republike (i ne sjećam se kojega), a ja bih novinarski pratila i komentirala što se o tome priča.

A zatim smo se našli u književnosti odnosno, kako on kaže za sebe, „u književničkom nastavku novinarske muke s riječima”, recimo na književnim tribinama i večerima, javnim čitanjima, raspravama o poticajima književnosti i ceowdfondingu za tiskanje vlastite knjige, objavi rezultata kratkopričaških natječaja poput Gradske knjižnice Samobor, Galovićevoj jeseni u Koprivnici, Turopoljskoj paculici u Velikoj Gorici, Večernjega lista, na Brodu kulture… Fascinira me koliko nađe poticajnih riječi za mlade kolege književnike, pogotovo one koji to tek imaju postati.

Stjepo Martinović, Marko Gregur i Kruno Lokotar u Gradskoj knjižnici Samobor / Fotografija Miljenko Brezak

Kopajući nešto o kratkim pričama i kratkopričašima otkrila sam kako sam spremila Stjepin uvod kao člana stručnoga ocjenjivačkog suda u knjigu 20 + jednu najbolju priču za ljeto 2016. (objavljena je i moja priča Post s onoga svijeta). Toliko sam to puta kretala objaviti, pa mi žao bilo što skratiti. I sam Stjepo, uostalom, kao nasljednik Ludwiga Bauera na selektorsko-redaktorskom stolcu, sam priznaje da bi mnogo lakše bio napisao priču za natječaj! pa i pobjedničku, kakva je bila moja Sponzoruša 2013. godine nego ocjenjivao, redigirao i još uvodio u knjigu. Razumjet će i ako nam je različita koncentracija na tekst, baš kao što su u vremenu žurbe i za pisanje i za čitanje s razlogom kratkih priča, važan faktor vrijeme i koncentracija – i pisca i čitatelja.

Stjepo Martinović: Svilarski posao

Razmišljajući o znamenitoj prvoj rečenici ovog uvodnika, sjetio sam se detalja iz nedavno odgledane tv-reportaže o Kanarskom otočju: ondje nekoliko marljivih žena i djevojaka prkosi cijelom svijetu – uzgaja bubu dudova svilca, odmotava tanašnu nit sa čahura što ih njegove gusjenice ispredu oko svojih tijela da bi se u njima sahranile… i darovale život novom leptiru. Savršeno znaju te vrijedne otočanke da su spale na bezmalo folklorni relikt, djelatnost tržišno uništenu sintetikom s istoga Dalekog Istoka (odakle u davnini i dudov prelac dođe), svele jedno drevno umijeće na egzotičnu pojavu nad čijim se platnima, obojanim ekstraktima bilja nabrana po kamenjaru, turisti više snebivaju nego dive, jer tko to još uopće radi?!

A tko danas-i-ovdje – iz shvatljiva razloga – još uopće piše, napinje maštu i ratuje s jezikom, stilskim alatima (neki i s običnim pravopisom), zapletima i raspletima u književnosti na umoru? Tko se hladne glave upušta u svilarenje riječima u zemlji koja se odrekla knjige i pismenosti, pa – uza sve talambase o obrani nacionalnog identiteta – zagazila u kolonijalnu ovisnost o stranim proizvođačima literarnoga teksta i podlegla palanačko-provincijalnim mjerilima po kojima su skandinavski krimi-šund, anglosaksonski trač-ljubići i patvorine „genijalnih“ kompilatora, mistifikatora, banalizatora… ne samo bolja beletristika od produkcije domaćih pisaca, nego i vrijedna državne potpore za izdavanje, otkupa za javne knjižnice i sl.?

Stjepo Martinović / privatni album

U takvoj klimi – ipak! – i dalje gurati jedinstven projekt kao što je Brod kulture / Brod priča otprilike je racionalno i unosno koliko i hraniti kanarske gusjenice dudovim lišćem, eda bi uzvratile najcjenjenijom prirodnom niti, sirovinom za stvaranje skupocjene i dragocjene svile… a priče što ćete ih naći u ovom zborniku odista jesu predivo skupocjeno i tkanina dragocjena iz istog razloga iz koga se znalci oduševljavaju proizvodima kanarskih svilarica: jer su jedinstvene, plod osebujnih doživljaja, ni najmanje industrijske, u smislu povodljivosti za trendovima na inozemnim tržištima. Žalim jedino što je stiglo premalo djela pisaca iz „regije“, te gotovo nijedna humoristička; humor je očito (pre)ozbiljan posao.

(…)

Stoga ćete ovdje naći žanrovski vrlo šarolik izbor, od anegdotalne do priče-rječice, tematski i stilski heterogen, pa ipak obilježen trima zajedničkim osobitostima: originalnošću i zanimljivošću, solidnom dramskom strukturom i vrijednim zanatskim pristupom. Teme, u rasponu od bajkovito klasičnih do tvrdo suvremenih, od dirljivo emocionalnih do oporo trezvenih, možda je bilo najlakše uskladiti, da bi zbirka bila zanimljivo ljetno štivo – knjiga za plažu – ali nikako ona koju će raskvasiti jesenske kiše. Kad je riječ o dramskoj strukturi, priznajem: poklonik sam kratke priče kao mini-romana, s jasno i dosljedno izvedenim uvodom/zapletom, kulminacijom/klimaksom i epilogom/raspletom – ne nužno tim redom, može i filmski ispremetanih kadrova, ali u čitkoj i karakterizacijom protagonista opravdanoj kauzalnoj sprezi. Taj kriterij nisam odrazio u odabiru priča ponuđenih žiriju, nego u mojim ocjenama – kao što vjerojatno čine i drugi prosuditelji.

Što se tiče razmatranja obrtničkih dosega autora, vjerojatno mi je najteže bilo sačuvati razinu i ugled ranijih izdanja ove zbirke eliminacijom priča onih autora koji su trebali dobro razmisliti je li to za njih. Naime, čini se da među našim ljudima vlada – u svjetlu stanja hrvatske knjige – ne baš lako objašnjiva pomama za pisanjem: parafrazirat ću poznatu da se u nas manje čita nego piše. Jesu li tome krivi mnogobrojni natječaji, ništa malobrojnije radionice kreativnog pisanja (od kojih su, teško mi se oteti dojmu, mnoge zapravo uvjeravaonice polaznika da će propisati)? Ili živimo godine u kojima nerazumno velik broj nâs nosi križ(a) tjeskobe i egzaltacije, depresije i euforije, koji nas tjera da se one sliju niz prste i pretvore u magičnu igru slova na računalnoj tastaturi?

Odgovore bi vjerojatno mogli ponuditi sociolozi, psiholozi, možda čak i politolozi… Šteta po kratku priču u Hrvata što je pala žrtvom masovne produkcije, koja se samo iznimno odražava kao arena u kojoj se, nesmiljenom konkurencijom, profilira nova kvaliteta. Te je kvalitete, međutim, nesumnjivo bilo u svih 25 priča probranih za žiriranje: četiri nećete naći između korica ove knjige, onoj koja je pobrala najviše bodova pripada lovorov vijenac – a sve ostale mogu se smatrati su-pobjednicama, jer nijedna nije suvišna, pa uvrštena radi popune broja! Svaka je osebujna svilena nit, svaka je ispredena, izatkana, obojena… specifičnim iskustvom, izvornim nadahnućem. I zato vrijedna pažnje, čitanja i razmišljanja!                  

Linkovi

http://www.bozicabrkan.com/prica-post-s-onoga-svijeta-u-zborniku-20-1-prica-za-ljeto-2016/

http://www.bozicabrkan.com/objavljena-kratka-prica-vaza/

http://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-6-listopada-2016-crowdfunding-i-za-film-gazda-i-za-novi-roman-stjepe-martinovica/