65/10 – Umjesto kave 10. veljače 2020.

Od danas, nadam se, da se neću buditi sva u znoju iz sna u kojem je Sabor baš donio zakon prema kojem se svi koji još nemaju 65 godina moraju vratiti na posao. Neće se valjda produžiti i to do 67.!? Noćna me mora proganja već cijelo desetljeće, a posljednji put u New Yorku, kad su me baš, kao da su znali, nazvali iz bivše reakcije da napišem neke prigodne tekstove za monografiju uz 60. rođendan Večernjeg lista. Nemam pojma jesu li to objavili. Odatle sam otišla s 1. siječnja 2010., a onda i u mirovinu. S prvim uvjetima: 55 godina života i 30 godina (registriranog) staža.

Za ilustraciju teksta moj Miljenko Brezak darivao mi je fotku snimljenu u Kutini 19. ožujka 2018.

Neki su naklapali kako sam si baš lijepo sve to planirala najmanje tri godine, kako ovo kako ono, a meni je bilo neugodno jedino kad me je kolega napao kako sam otišla u naponu snage. Kao da sam otišla! Ugledala sam se u tek nešto malo stariju prijateljicu, vrhunsku menadžericu, kojoj je pukao konac, cijeli štrik. I meni je! Kanila sam zapravo raditi sve što i na poslu, samo za sebe, samo multimedijalno, ne planirajući da ću baš toliko skrenuti u lijepu literaturu, vratiti se mladalačkoj ljubavi književnosti i kako će sve to imati i više smisla od onoga što sam, zapravo prilično uspjelo, radila u novinarstvu. Jedna od mojih nagrada, ona HND-a Marija Jurić Zagorka podsjeća me na kolegicu novinarku i književnicu i da je pisanje ovo, pisanje ono. Sva sreća da otpreminu nisam ulupala u što sam kanila, jer me moj sadašnji život više veseli. Čim počnem razmišljati bih li ili ne bih, ne učinim to, ne idemo nekamo i slično, jer, što bi rekli, ja sam se namorala: vojnički bih odradila, ali, iskreno a zapravo profesionalno, odano dok je odanost obostrana,rekla bih što imam, svidjelo se to kome ili ne a posljedice često najneugodnije meni samoj. Govorila ja negovorila, ako se ne želi čuti, samo skupljaš dijagnoze. 

Pogledam li unazad, ovo je desetljeće u kojem sam ja najviše bila svojom, čak i u prosječno po objavljenoj knjizi godišnje. Istina, nisam još napisala one dvije-tri važne knjige koje sam prve nakanila i koje bi mi donijele novac kao neke prijašnje, ali svakako više od mojih lijepih knjiga pjesama, pripovijedaka, romana, zanimljivih pomno biranih projekata o hrani, jeziku… Spisateljica sam. Ne predajem budućim studentima i marketingašima svakog tjedna, kao što sam nekoliko godina, nego kad me to veseli. Gledam svijet iz novih perspektiva kako nisam stizala dok nisam imala vremena. 

S tugom pratim kako moj zanat, novinarstvo, posebice nekad meni najvažniji tisak, klizi u bezdan, sadržajno besmisleno uz curenja tekstova, naslova, više marketinških nego novinarskih. Nekad nije bilo novina koje nisam kupovala, a sada… Nije da sam manje radoznala. Tipično, oni od kojih sam glavom bez obzira utekla u formalnu mirovinu, bogovski su sredili našenovine, a onda su se vratili u konkurencijske odakle su i došli, samo na (ruko)vodeća mjesta, i što su ovdje pogasili kao neupjelo, ondje su oživjeli kao probitačno, pa i kultni Vrt, kojem ondje nisu dopuštali da se razvija i zarađuje, ovdje sada reklamiraju kao svoj i kao najbolji zeleni prilog ili zeleni časopis u hrvatskom tisku ili tako nekako. Zelenilo im se! 

A ja pijem kavu kakavu kad i s kim hoću, u kafiću ili kavani gdje želim i povremeno, odbijajući pri tome biti influencericom, napišem Umjesto kaveili kakav ovakav ili onakav, svoj oblizek. I još nisam dospjela srediti arhivu. 

20200202 – 20200209 – 20200210

Koljnofska spomenica od 2009. do 2018.

Potkraj prošle godine stigla mi je zanimljiva knjiga Svi naši književni susreti III., Spomenica Hrvatskih književnih susreta u Koljnofu 2009-2018. Tomislav Marijan Bilosnić pripremio ju je uz 10. Hrvatske književne susrete u Koljnofu (izdavači su 3000 godina Za dar, Matica hrvatska Sopron i Društvo Hrvati), uz koje sam vezana na poseban način, jer sam, s izuzecima, bila na barem šest-sedam ili čak osam njih i upoznala izuzetno zanimljive ljude i kolege književnike koji pišu na hrvatskom iz Austrije, Mađarske, Slovačke i, dakako, Hrvatske.

Naslovnica Bilosnićeve knjige

Zahvaljujem i pohvaljujem vrsnoga pjesnika i odličnog urednika, novinara, slikara, velikgo putnika i poljoprivrednika Tomislava Marijana Bilosnića koji godišnje objavljuje i po nekoliko vrsnih knjiga, što je našao vremena i za to važno kolektivno prekogranično sjećanje. Dovoljno je reći da su me koljnofski razgovori o umiranju i nestajanju malih jezika uživo nadahnuli za knjigu Pevcov korak, kajkavski osebušek za EU, 2012. zbirku pjesama nagrađenu Katarinom Patačićkao najbolju knjigu objavljenu te godine na kajkavskom. U Koljnofu, gdje sam imala priliku upoznati i posljednjeg govornika zavičajnoga govora iz nekoga od gradišćanskih kajkavskih sela. Uostalom, bila je i ondje predstavljena, a neke smo pjesme u okviru zajedničkih trojezičnih i četverojezičnih radionica prevođenja iz nje i prevodili na mađarski jezik. I meni i drugim kolegama puno je to značilo.

S jednoga od koljnofskih književnih susreta: Tomislav Marijan Bilosnić / Fotografija Miljenko Brezak

Susreti se neprestano šire osobama, institucijama i mjestima, primjerice sve do Petrova Sela, Šoprona, Železnoga i Beča, a posredno i do Pečuha, Budimpešte te Zadra i dalje. Svakako valja dodati kako su teme, svaki puta drugačije, i za odrasle, a i za najmlađe, koji se još i koliko toliko obrazuju na i hrvatskom. Da se ne zaboravi jezik vlastitih korijena otprije tri, četiri ili pet vjekova. Uz književnost (primjerice o djelu Mate Meršića Miloradića, knjizi Đure VidmarovićaJurici Ćenaru, pjesništvu Tomislava Marijana Bilosnića, vrijedna izdanja u Gradišću, kako austrijskom tako i mađarskom) razgovara se o povijesti i umjetnosti (primjerice pučkom kazalištu u Gradišću koje bitno pridonosi da se vlastiti jezik ne zaboravi), osobito ono manje poznato, iz vremena Austro-Ugarske, dijeljenja sela uoči nastanka prve Jugoslavije, željezne zavjese koja se spustila upravo tu, zatim samostalnosti Hrvatske i EU.

Jedna od duplerica

Bilosnić se autorski prisjetio zbivanja po godinama od prve zamisli Đure Vidmarovića, sadašnjega predsjednika DHK i upornog istraživača i pisca hrvatske književnosti izvan Hrvatske, i domaćima Franje Pajrića, koji je glavni organizator i sponzor susreta te urednik knjige. Nisam brojila, ali susrelo se u Koljnofu tijekom godina možda i pedesetak različitih književnika (od Jurice Čenara, Herberta GassneraDoroteje Zeichmann do Marka Gregura, Siniše Matasovića, Darka Pernjaka, Nenada Piskača, Zorana Bošnjaka…) , jezikoslovaca, izdavača i drugih umjetnika, novinara (Timea Horvat)… I mnoštvo radoznale publike. Knjiga donosi također i vrijedan popis literature i dijela materijala različitih medija o koljnofskim susretima, uz napomenu koji nedostaju. Odličan je nastavak prve knjige Svi naši književni susreti I (radovi inspirirani hrvatskim književnim susretima u Koljnofu) iz 2017. 

Iz knjige

– druga mi je očito promakla – a svakako bih dodala spomenici i film Miljenka Brezaka 9. Koljnofski književni susreti, o kojima sam pisala na svom blogu, a materijal   je objavljen i u knjizi (str. 99.-103.). 

Početak teksta Božice Brkan objavljenoga u koljnofskoj spomenici

Na 150 stranica uz zanimljive tekstove su i brojne prikupljene dokumentarne fotografije, a meni su osobito drage snimljene u Petrovu selu, gdje sam otkrila da to selo i njegove stanovnike i simbolično kamenom s Moslavačke gore povezuje taj prostor s mojim zavičajem. 

20200120 – 20200120 

Papa Ivan Pavao Drugi by Miljenko Brezak – Umjesto kave 18. prosinca 2019.

Večeras se u Kukljici na Ugljanu otvara 6. međunarodna likovna izložba vjerskih motiva Sveti otok 2019. Tamošnji Foto klub Kornat prihvatio je na ocjenu fotografije 182 autora iz 12 zemalja. Zlatna plaketa dodijeljena je Ivici Viharu za Zaštitnicu pomoraca, Srebrna plaketa Marku Silveru Longinu za Crkvu sv. Lovre, Brončana plaketa  Čedomilu Grosu, EFIAP, za Crkvu Sv. Karla Boromejskog, dok su diplome dobili Miljenko Brezak za fotografiju Papa Ivan Pavao II. u Selcima, Tina Kovač za Molitvu i Višnja Makek za Našu baštinu. Fotografiju je moj Miljenko snimio 6. kolovoza 2017. na pjesničkoj manifestaciji Croatia rediviva ča-kaj-što Drage Štambuka.

Nagrađena fotografija Miljenka Brezaka – Papa Ivan Pavao Drugi u Selcima na Braču

Ponosna sam. Jako. Osobito poslije izložbe Hrvatski portret Luke Mjede u ožujku 2019. u zagrebačkoj Mimari na kojoj je među četrdesetak izloženih bio i portret Miljenka Brezaka – Đuro Vidmarović. I poslije izložbe mladalačkih karikatura u Piljenicama rodnome mjestu slavnoga hrvatskog karikaturista Branimira Petrovića 2016. Da ne bude kako Miljac samo dokumentira kuda se ja i s kime krećem. Eto: i ja dokumentiram! Međusobna nadahnuća.

20191218

Marysia – Umjesto kave 7. prosinca 2019.

Kao studentica druge godine zagrebačke polonistike u lipnju 1978. prvi sam put putovala u Poljsku, u Krakov. Bilo je to mnogo prije i Solidarnosti i ratnoga stanja, taman su pucali na radnike u Radomu, a i prvi sam se put u životu susrela s nestašicama. Zahvaljujući vezama prof. dr. sc. Jadwige Stadnikiewicz-Kerep stanovala sam u Karmelickoj 14. Ondje sam upoznala mnoge ljude. I Marysiu. 

Zagrljaj i suze radosnice nakon 41 godine / Fotografija Miljenko Brezak

Imam više Marija u životu, ali samo jednu Marysiu. I barem pet poljskih kutija koje još nisam ni krenula napisati.

Krakovska stara fotografija iz ljeta 1978. slijeva nadesno: majka profesorice Jadwige, Mrysia, Božica i prof. dr. sc. Jadwiga Stadnikiewich-Kerep

Dugo smo ostale u kontaktu. Otad smo kod nas izgurali rat, samo u Zagrebu selili smo se pet puta, a Marysia je izrodila četvero djece i već trideset godina živi u Njemačkoj. Nisam pojma imala niti da me traži niti da imam četiri-pet imenjakinja i prezimenjakinja. 

Zahvaljujući Adventu, gospođi Muniri Serdarević i kolegi Seid Serdarević, Sveti Nikola mi je u čizmicu donio nesvakidašnji dar: jučer smo se nas dvije mlade djevojke susrele ponovno nakon 41 godinu! Nemam riječi. Marysiu, kochana, nie mam slów! 

Pogledaj! / Fotografija Miljenko Brezak
A vidi ova! / Fotografija Miljenko Brezak
Advent u Zagrebu, s Orašarom ispred HNK: Marysia Maria Steffanowski, Božica Brkan i Jelena Vrbica / Fotografija Miljenko Brezak

20191207 

Post scriptum

Šetam, savjesno, i razmišljam: pa prvi sam put u Poljskoj bila 1976.! Moram ispričati Marysii da se nismo vidjele 41, nego 43 godine!

Čuvari baštine (Muzeji, zbirke KUD-ova, pojedinci) Slavice Moslavac

O izložbi Čuvari baštinei o njezinu mnogima poticajnom otvorenju početkom studenoga u Galeriji Muzeja Moslavine u Kutini već sam s veseljem pisala, ali će njezini odjeci biti mnogo duži od obilježavanja Dana grada Kutine i njezina zatvaranja.

Naslovnica

Za predstavljene i ubaštinjene, za one koje zanimaju detalji i daljni putokazi, sve do literature, kako knjiga tako i internetskih adresa, autorica izložbe etnologinja Slavica Moslavac – i sama čuvarica baštine, ne samo moslavačke – potrudila  se popratiti je jednim od već, rekla bih, klasičnih, uobičajenih svojih izložbenih kataloga, zapravo knjiga. Muzej Moslavine može se zaista ponositi!

Slavica Moslavac s jednoga od baštinskih predavanja u Kloštar Ivaniću, na 2. Susretu crvene i bijele Moslavine, književne, u listopadu 2019. / Fotografija Miljenko Brezak

Ovaj se put osobito ponosim i ja, jer Slavica Moslavac u katalogu osobito pomno bilježi i moj rad, kako vezan uz zavičajnu gastronomiju, tako još više i uz onaj književni, također osobito vezan uz jezik i uopće uz moslavački zavičaj.

Iz kataloga: dio tekstova B. Brkan
Iz kataloga: naslovnice baštinskih knjiga B. Brkan

Uz različite citate iz mojih knjiga od Oblizeka – Moslavina za stolomdo Kajkavske čitanke Božice BrkanŽivota večnogate s internetskih stranica www.bozicabrkan.comi drugih – neke su dodatno navedene i u literaturi – objavljen je i moj za izložbu i prateći katalog Čuvari baštineposebno napisan esej Od privatnih uspomena do zajedničke baštine (od str. 85. do str. 90.).

20191114

Božica Brkan

Slavica Moslavac, čuvarica baštine – Umjesto kave 11. studenoga 2019.

Čuvari baštine? Bila sam jako radoznala što će sve biti izloženo na istoimenoj izložbi, otvorenoj u četvrtak, 5. studenoga 2019. u Galeriji Muzeja Moslavine uz Dan grada ili 763 godine Kutine. Autorici Slavici Moslavac, naime, nikad ne ponestane, ne nedostaje ni ideja, ni materijala, što svjedoče i izložba i katalog, prava knjiga od gotovo stotinu stranica. Iako po svome, ne baš dobrom običaju, u njemu nema biografije i bibliografije, jer nije stalo, svaka je stranica svojevrsna njezina biografija i bibliografija, priča, povijest o tome gdje je etnologinja sve istraživala, od literature do terena, gdje je govornike pronalazila i što zabilježila, što je i koga je otkrila, a koga nadahnula. 

U surkama replikama s Erdoedyjevih crteža s početka 19. stoljeća Slavica Moslavac, Božica Brkan i Lana Moslavac / Fotografija Miljenko Brezak

Mnoge je iz njihove skromne posvećenosti, upornosti i strasne, zamozatajne ljubavi izvukla na danje svjetlo nadajući im novu vrijednost. Mnoge je, nisam ni pokušavala brojiti u katalogu, a to i nisu svi, naučila stari napjev, korak iz kola koje je davno negdje otrgla zaboravu i unijela u živu povijest, baš – baštinu. I prije nego što je baština postala modom, primjerice Europskom godinom baštine te množenjem proglašene nematerijalne i materijalne baštine na popisima poput onoga Ujedinjenih naroda.

Modna revija i kutinske ivančice / Fotografija Miljenko Brezak

Sve čineći s velikim poštovanjem, dajući se bez ostatka, Slavica Moslavac sve nas je ponovno okupila da se ne osjećamo uzaludni i osamljeni čudaci i zaljubljenici, nego s osjećajem da činimo nešto vrijedno i da to netko tko zna, a ona zna, poštuje. Gdje bi se, primjerice, moglo pokazati prastaro požutjelo narodno ruho, ako ne na modnoj reviji na otvorenju izložbe, za koju je ruho, što ga je pojelo vrijeme, najprije trebalo i revitalizirati, prekrojiti. Strast, struka i znanost. Hvala joj na tome!

Uglednoj moslavačkoj etnologinji čestitale su i kolegice i suradnice, vinkovačke Kreketuše / Fotografija Miljenko Brezak

Sama sam Slavicu Moslavac upoznala 2006. radeći na knjizi Oblizeki – Moslavina za stolom, za koju mi je bila jedna od recenzentica, zatim na Kajkavskoj čitanci Božice Brkan i knjizi Život večni. Sprijateljile smo se s velikim poštovanjem, radoholičarke, često smo se međusobno citirale u katalozima, surađivale u Zborniku Moslavinei često, s velikom radošću, a stjecajem prilika, zajedno gostovale od KutineNovske ,Garešnice, Kloštar Ivanić do Žepča,  kamo smo doslovce vozili dio kutinske izložbe o kruhu Muzeja Moslavine Dok je kruha ikakva, nema glada nikakva. Bilo je zanimljivo gledati zbunjena lica graničnih službenika. Ako se igdje mogu uvrstiti, drugi me već jesu, u Čuvare baštine, gastronomija i jezik, Slavica Moslavac – nomen omen est – mnogo je šire i temeljitije, životni poziv. I još nije gotova!

Iz stare škrinje na danje svijetlo i reflektore javnosti uz poticaj Slavice Moslavac / Fotografija Miljenko Brezak

Tko će, jednom, nastavljati posao Slavice Moslavac, koji odavno nije samo posao etnologa s visoko postavljenom ljestvicom i stručnim kriterijima, moći se će koncentrirati na postojeće, što je sabrala, zabilježila u kojekakvim medijima, i na tome maštati i kreirati vlastite ideje, ako ih bude imao, prezentirati ovdje prikupljene čuvare baštine u svim medijima, od tekstilnih dijelova narodne odjeće do ciljano snimljenih edukativnih filmova. Želim da sve ima publiku poput primjerice putujuće Slavičine izložbe Pogled odozdoprikazane na 13 (!) mjesta. Dosad! Sve to govori i zašto sam prigodno, u čast Slavice Moslavac i naše baštine, a i sama time počašćena, odjenula repliku surke načinjenu prema Erdödyjevim crtežima spočetka 19. stoljeća.

Slavica Moslavac sa sabljom ljelja i u ozbiljnu znanost i na teren / Fotografija Miljenko Brezak

20191103 – 20191104 – 20191110 

Nikom određenom u glazbi ili sudbina pjesme – Umjesto kave 17. lipnja 2019.

Čudni su putevi ne samo ljudi nego i nekih pjesama. Moja pjesma dipovci ah dipovci napisana je i prvi put objavljena kao kozerija u tvorničkom listu DIP-a Novoselec 1974., a potom je pokupila više nagrada kao ljubavna pjesma, među ostalim i na Ratkovićem večerima u Bijelom Polju. Pjesma zahvalnica Zagorcima u Poznanovcu za nagradu za dipovce i uspavanka ajči ajči godinama je bila jedina moja kajkavska pjesma, a ona sam se morala braniti od određivanja da sam dijalektalna pjesnikinja. Minijatura Vermut iz ranih osamdesetih prošloga stoljeća tek prevedena, poslije engleskog i njemačkog i na španjolski, odjeknula je u nekoliko predstavljanja hrvatskih pjesnika u Bogoti u Kolumbiji 2018. za mene tako potresno da sam pitala prevoditeljicu Željku Lovrenčić što je ona zapravo prevela, ispjevala. A tu moju kej pesmu, koju su kolege pjesnici (neki i liječnici!) nakon prve izvedbe u Selcima prozvali ginekološkom, sjajno je na čakavski prepjevala Vlasta Vrandečić Lebarić i najljepši mi je doživljaj kad je odnosno kad te dvije pjesme izvodimo zajedno. Dokaz je i na You Tubeu. Kajkavsku sam pjesmu napisala slično svojoj pjesmi ta moja pjesma na standardnom hrvatskom, ali sam na nju zaboravila. Ne znam bih li se sjećala mladačke pjesme Nikom odredjenom, da je nisam konačno uvrstila u zbirku Bilancu 2.0, ljubavne i ostale štokavske pjesme, 2011. Sad me je na nju podsjetio posebnim darom moj Miljenko Brezak. Dok sam ja, još tinejderica, gimnazijalka, bila na ljetovanju, moj je momak, misleći na mene komponirao moje stihove. Zapravo, neprestano je naručivao, ali ja stvarno ne znam pisati tekstove čvrste forme i rime, koji bi se mogli lako komponirati.

Božica Brkan

nikom odredjenom

razgrni rukom moju kosu
i kaži
još neće žetva
otpuhni dvije-tri vlati
s dlana
i sačekaj da vode kišne
nabubre
usidrene u zatonu

da ih pustiš
prema
moru
prema
ušću

i pokaži im put
možda su selice

a ako se ne vrate
zasij u jesen
ozimu

i žanji

30.6.1972. – 27.4.1973.

Uglazbio Miljenko Brezak

20190617

Encuentros ili 12 hrvatskih pjesnika na španjolskom u Kolumbiji – Umjesto kave 23. ožujka 2018.

Eduardo Bechara Navratilova: Baciti se u more hrvatske poezije

 

New York ili ljubavna priča iz pudrijere – Umjesto kave 17. svibnja 2019.    

Lakše je s medijima modernijim od pisanja: kad si na putu, samo našlihtaš fotke, ponajviše selfije i skupljaš lajkove. Za pisanje, čovjek najprije mora biti sam, progruntati. U dva mjeseca od povratka s desetodnevnog izleta u New York, unatoč samo mojim dvama ispunjenim blokićima – a svatko je imao i svoj! – jedva da sam objavila dva bloga, o Coffee to go i o Avocaderiji, a treći je imprimiran za objavu, a poslije obiteljske, napokon je imao i javnu premijeru (već jubilarni 50.!) Miljenkov film New York, Brezaki Brkani na tragu predaka na YouTubu.

Šnelfotka s nekad najviše zgrade na svijetu, svi na nije selfie: MIljenko brezak, Božica Brkan i Ivan Brezak Brkan
Šnelfotka s nekad najviše zgrade na svijetu, svi a nije selfie: MIljenko Brezak, Božica Brkan i Ivan Brezak Brkan

Sudeći prema fejsu, sad već i Ivan vidi da je vrag odnio šalu i da mora i on pustiti nešto s izleta kamo je vodio roditelje. Bilo bi mu puno jednostavnije da je pljunuo lovu nekoj agenciji, a ne da nas sam voda putovima predaka, pradjeda Đuke iz Brezakove i šukunbabe Mare Američke iz Brkanove familije. On je triput dolazio i odlazio, a ona je pobjegla u Ameriku i ondje ostala zauvijek. Je li mu bilo tlaka biti vodičem svojim radoznalim starcima? Nama je to bilo putovanja života, to tek pišem kao putopis, roditeljsko naklapanje ili nešto. Možda čak i – ljubić.

Pudrijera 1
Pudrijera 1

Pudrijera 2
Pudrijera 2

Na naš obiteljski filmić kao zajednički newyorški dnevnik, album… – fotke ionako nećemo razvijati, imamo jednu s Empire State Buildinga – javila mi se prijateljica Jasmina Reis, sjajna dama i voditeljica Kuće Šenoa, koja ima slične fotke sa sinovima. Lajka, a onda mi i, slijedom naše zajedničke priče Cohenovih longplejki (zbirkaUmrežena, 2018.), i piše, pa ja s njezinim dopuštenjem objavljujem:

Draga Božica,
Vaš film i fotke iz New Yorka su me skroz obuzeli i najradije bih spakirala pinklec i odmah otišla tamo. Bila sam tri puta i uvijek plakala na povratku.
Onda sletim u Zagreb, pa se sjetim koliko volim svoj grad, ali NYC mi se duboko zapiknuo u srce i nema mi pomoći.
Pišem zbog nečega drugoga.
Tijekom drugog boravka u NYC s mojim Ivanom, na buvljaku kupila sam za 5 $ pudrijeru od emajla, ali jako lijepoga dizajna. Istraživala sam na Googlu – bile su u modi između dva rata 20. st.
Na njoj je ugravirana posveta jednoga Jimmija jednoj Ann. Jimmie je očito bio jako zaljubljen, ali nije imao novčeke da mu graver napiše tekst, nego je svojom nevještom rukom na poleđini napisao:
I’ll be loving you always darling. Forever yours, Jimmie
Na prednjoj strani, u sredini, piše. Ann
Šaljem fotke, iako nisu dobro ispale, ali bar da vidite.
Kada sam ju vidjela na dekici na asfaltu buvljaka (nema tamo tezgi kao na našem Britancu i prodaju svakave gluposti što buvljak čini zanimljivijim, pogotovo prodavač), plakala sam ko gorka godina. Kako je moguće da je izbačena iz nečijeg doma na tu dekicu, zar baš nikome ništa ne znači?
Ivan mi se smijao i rekao da nije siguran jesam li ja Ann ili Jimmie, koliko mi je bilo žao da je tako završila. Sada ju čuvam ko oko u glavi. Možda sam zaista Ann ili Jimmie. Kada sam došla prvi puta u New York snalazila sam se po njemu kao da sam tamo rođena.
Dan danas razmišljam o Ann i Jimmiju, tko su bili, jesu li se oženili, imali djecu????
Znam da više ne pišete ljubiće, ali kako ja ne znam složiti nikakav suvisli tekst, osim ovakvih emajlova, šaljem Vam sve ovo, možda za inspiraciju za neku pričicu!
Kušlec
Jasmina

Jasmina Reis također utroje
Jasmina Reis također utroje

20190517  

Linkovi

Coffee to go – Umjesto kave 30. travnja 2019.

Avokado, Avocaderia

 

 

           

Snimio Miljenko Brezak, Photo by Miljenko Brezak – Umjesto kave 21. ožujka 2019.

U Fotoklubu Zagreb u Ilici sredinom veljače izložene su fotografije njegovih 90-tak članova. Obiteljsko uzbuđenje: izložena je i fotografija A gdje smo to mi? Miljenka Brezaka na kojoj smo naša obiteljska prijateljica Milka Bunjevac i ja udubljene u karte Toskane. I fotografija i izložba važne su zato što je moj Brezak, moj M., obnovio klupsko članstvo nakon 50 godina!

Kao da je pobjednička! - Miljenko Brezak s portretom Đure Vidmarovića na selfiju s Ivanom brezakom Brkanom i Ivom Soldo
Kao da je pobjednička! – Miljenko Brezak s portretom Đure Vidmarovića na selfiju s Ivanom Brezakom Brkanom i Ivom Soldo

Kao brucoš i student Ekonomskog fakulteta bio je i član Fotokluba Ekonomija, gdje je na prijelazu iz kasnih šezdesetih u burne rane sedamdesete očito djelovala i jako dobra ekipa zaljubljenika u fotografiju fotkajući Ekonomijade, izbor fakultetske misice pod sponzorstvom Agrokombinata tate Todorića, svadbe profesorskih kćeri i sinova… te izrađivala crno-bijele fotke velikih formata u svojim podrumskim prostorijama s crnom komorom i – pekla lignje. Već je tada imao svoj žig Snimio Miljenko Brezak, što bi danas zacijelo bilo Photo by Miljenko Brezak. Na izložbe je slao, ali bez nekog uspjeha, ali u vojsci su mu za izložbu odbili fotke, jer da su, rekoše, za kasarnske uvjere – preprofesionalne.

Od šestoga razreda kod Miščančuka u Križu…

Fotograf i njegov motiv s jednom od četrdesetak fotografija odabranih izložbu Portret 2019 u Mimari (Fotografija Božica Brkan)
Fotograf i njegov motiv s jednom od četrdesetak fotografija odabranih za izložbu Portret 2019 u Mimari (Fotografija Božica Brkan)

Osim što je zbog te ljubavi započete u šestom razredu u kriškoj osnovnoj školi uz Stjepana Miščančuka, nastavnika fizike i matematike, poduplao trajanje studija (tek je poslije otišao na postdiplomski s lohn poslovima u tekstilnoj industriji!), moj me je M. znao iznervirati primjerice baš pri kupnji prvoga našega stana, kad smo tek i počinjali raditi, ulupavši prilično para (kojih i nismo imali) u rusku aparaturu.

Uoči izložbe Portret 2019 njezin organizator Luka Mjedai Miljenko Brezak (Fotografija Božica Brkan)
Uoči izložbe Portret 2019 njezin organizator Luka Mjeda i Miljenko Brezak (Fotografija Božica Brkan)

Ne sjećam se da ju je poslije selidbe iz tih naših prvih 23,5 m2 ikad i otvorio, ali ondje je radio mat smeđe tonirane fotke formata najvećih što je mogao, od kojih je danima smrdjela ne samo garsonijerica nego i cijelo stubište prečkanske Lhotkine 9/III. Takvim je fotografijama iz staroga kriškoga zadružnog šnajderaja i s gradilišta nove tvornice ukrasio i Križanku, poslije dio Vesne, tvornicu koju su Tomo Benko i M. sagradili i otvorili 1981. za 120 radnica (danas su, poslije mnogih pretvaranja, ostali samo zidovi). Dvije takve šljakerske fotke kaširane na panelu još čuva.

Đuro Vidmarović, fotografija Miljenka Brezaka na izložbi Portret 2019

Fotkao je posvuda i izrađivao jednu te istu fotku u brojnim inačicama, ali bez zicfrajša i samodiscipline nije od fotografiranja, kao što bi se očekivalo, napravio posao i kad je to bilo rijetko i prirodno, niti snimajući svadbe. Kad bi fotkao polazak susjedova djeteta u školu, fotke bi stizale o punoljetnosti ili maturi. Triput je snimao tamburaša i graditelja tambura i gitara Pravla Skulibera iz Obedišća, a kad sam htjela objaviti u Poletu, nisam imala ilustraciju. No, moje mladalačke fotografije koje je snimio moj tada dečko M., ukrasile su i moju zbirku mladalačke poezije Bilanca 2.0/Odabrane ljubavne i ostale štokavske pjesme (2011.)

Na izložbu u Mimari stigli su i Moslavčani, razredni Miljenkovi kolege iz kriške gimnazije (Fotografija Miljenko Brezak)
Na izložbu u Mimari stigli su i Moslavčani, razredni Miljenkovi kolege iz kriške gimnazije (Fotografija Miljenko Brezak)

Nekad, u analogno vrijeme, skup hobi, fotografija je M. sada zapravo svakodnevica, jer uglavnom, isprva meni za ljubav i potrebe, snima sve zadane figure, što za blogove (www.oblizeki.com i www.bozicabrkan.com ), a što za arhiv. Najviše se svađamo oko uspravnih i položenih kadrova.

Od zadanih figura do Mimare

Kao što se 1969. ugledao u mojega kasnijeg prijatelja sjajnog fotografa Ivana Posavca, sada je s izložbe majstorice Slavke Pavić, još nadahnut, otišao ravno obnoviti članstvo, a očito vrlo poticajni predsjednik Hrvoje Mahović odveo ga je na klupsku izložbu. I ne samo na nju, jer je u Mimari, u subotu, 16. ožujka 2019. otvorena i izložba Hrvatskoga fotografskog centra Portret 2019 (otvorena od 16. do 24. ožujka 2019.) za koju je ocjenjivački sud povjesničarka umjetnosti Iva Körbler te samostalni fotografi Saša Novković i Zvonimir Atletić među 34 uglavnom istanutih autora sa četrdesetak portreta, odabrali i fotografiju M. Đure Vidmarovića, snimljenu, 2012. u Piljenicama.

Slavka Pavić i Miljenko brezak na izložbi u Fotoklubu Zagreb (Fotografija Božica Brkan)
Slavka Pavić i Miljenko Brezak na izložbi u Fotoklubu Zagreb (Fotografija Božica Brkan)

Najbolji po stručnoj ocjeni portret je Vesne Zednik Jakov (2018.). Uz stvarno malo novca i podrške institucija, pa i medija, predsjednik HFC Luka Mjeda napravio je stvarno ozbiljan i odličan posao. Uz drugo, i s novčanom nagradom.

Od Smene i Lubitela do idiota Canona

I katalogom koji ide u fotoodjel naše kućne biblioteke, a zacijelo ćemo uz knjige o fotografiji, ponovo presložiti i arhiv starijih, isluženih fotoaparata, kojih se našlo tek nešto manje od računala. M. je snimao posuđenom Smenom 6 i box Yashicom, pa vlastitim jeftinim Lubitelem, Practicom, Nikonima…, sve do najnovijih digitalnih, vrlo pouzdanih (profesionalnih!) idiota Olympusa i Canona, namjenski kupljenih za moja putovanja života u Australiju te u Kolumbiju (vidi Gloria: reportaže Sydney i Bogota!). A njima smo pofotkali stotine i stotine fotografija, a M. i video bilješke kad nas je nedavno zajedno sin Ivan Brezak Brkan odveo na zajedničko putovanje života u New York, s kojega smo se vratili taman na otvorenje izložbe u Mimari.

Božica Brkan i Milka Bunjevac na izložbi u Fotoklubu Zagreb ispred fotografije Miljenka Brezaka na kojoj su motivi (Fotogafija Miljenko Brezak)
Božica Brkan i Milka Bunjevac na izložbi u Fotoklubu Zagreb ispred fotografije Miljenka Brezaka na kojoj su motivi (Fotogafija Miljenko Brezak)

Mene sve to podsjeća na brojne moje kolege iz novinarstva u Vjesniku i u Večernjem listu fotiće Josipa Bistrovića, Šimu Radovčića, Romea Ibriševića, Pavla Cajzeka (zvao me Beba!), Mišu Lišanina, Renata Branđolicu, Patrika Maceka, Igora Sitara…, koji su mi baš kao i novinari, lektori, dizajneri, redakcijski vozači…, bili i literarnom temom, a svojevrsni hommage mojim foto-suradnicima je roman Rez/ Leica-roman u 36 slika(2012.) i na uobičajene rasprave o tome kako fotka govori 1000 riječi, ali, po meni, s jednom riječi već 1001. Na vrijeme Twittera i selfija koji meni u sjećanje prizivaju zezanacije sa samookidanjem, autoknipsom. Zanimljivo, u Poletu sam bila za vladavine stripa, a za vladavine fotke već sam otišla u Vjesnikov neboder.

Miljenko Brezak – A gdje smo sad? izložena na klipskoj izložbi Fotokluba Zagreb

Pošto je otišavši prije tri godine u mirovinu i stjecajem prilika priredio prvu svoju izložbu karikatura – radio je i fotokarikature – moj M. preuzeo je i zadatak direktora obiteljske tvrtkice, tajnika, webmastera, vozača i snimatelja (kamerom i fotoaparatom) za dokumentaciju ako što zatreba od ocjenjivanja slastica do predstavljanja knjige. Kao novinarka, reporterska i urednica u novinama stekla sam stvarno raskošno iskustvo suradnje i prijateljevanja s brojnim fotoreporterima. Tekst i fotografija, posebice dokumentarna, meni jedva da mogu jedno bez drugoga, bilo na papiru bilo elektronički. A kad je M. došao u moj dril… Sve do toga da napokon (!) uz fotografije dodaje makar i najkraći osnovni opis.

Ova slika ima prazan alt atribut ; naziv datoteke je images-5.jpeg
Studentica Božica Brkan osamdesetih čita (Fotografija Miljenko Brezak)

Odjednom je M. shvatio kako bi mogao nekad napraviti i izložbu portreta mojih kolega književnika. Snimio je brojne od Zvonka Kovača, Miroslava Mićanovića, Ernesta Fišera, Tomislava Marijana Bilosnića, Branke Primorac, Sanje Pilić, Julijane Matanović, Pavla Pavličića, Dragu Štambuka, Marka Gregura, Sinišu Matasovića, Lanu Derkač, Davora Šalata, Željku Lovrenčić, Dragutina Dumančića… do naših Moslavčana Dragutina Pasarića, Slavice Moslavac, Dražen Kovačevića, Katarine Brkić, Jadranka Bitenca, Lane Bitenc. A nekih, nažalost, već i nema, poput Jože Skoka, Joje Ricova, Roberta Roklicera, Ante Stamaća, Irene Lukšić…Dokument vremena! Ne može prežaliti što nije više snimao Paju Kanižaja s njegovom leptir mašnom.

Ova slika ima prazan alt atribut ; naziv datoteke je images-1-2.jpeg
Studentica Božica Brkan na izložbi slika akademskog slikara Ive Radoševića u Galeriji Urlich osamdesetih (Fotografija Miljenko Brezak)

Vrlo ponosni što mu je od poslanih, dakako neizostavno moj s Oblizekima, Ljerke Car Matutinović, Božice Jelušić, Biserke Ipše, Antuna Bukovca, Stjepana Šešelja, portret Đure Vidmarovića odabran i izložen u Mimari. Iako je snimljen Canonom, idiotom za 1200 kn! Ali, boj ne bije svijetlo oružje, već boj bije srce u junaka. Uvijek M. podsjećam kako je moj sjajni portret za knjigu Oblizeki – Moslavina za stolom(2006.) maestralni Ivan Posavec snimio u mojoj pretrpanoj radnoj sobi u koju je jedva stao sa svojim kišobranom i fotoaparatom. (Sjećam se: kad me je, naviknut na Glorijine fotosešne, pitao tko će me namazati, a ja sam rekla da Jenio (Jenio Vukelić, moj predobri grafički dizajner), dobio je ospice.) Nikad  nije kasno: kreativno zlatno doba. Sad ili nikad!

Miljenko Brezak na svom je fejsu, kao odjek svog portreta, objavio i fotografiju Križanke u izgradnji
Miljenko Brezak na svom je fejsu, kao odjek svog portreta, objavio i fotografiju Križanke u izgradnji

20190210 – 20190213 – 20190320

Linkovi

Plemeniti Ivan Golub u životu večnomu – Umjesto kave 27. listopada 2018.

Stavivši jučer skromnu bilješku na fejs o tome kako je otišao Ivan Golub, meni ponajprije sjajan pjesnik, a drugima, kako kome, profesor ili svećenik, akademik, hodočasnik u Rimu, šulkolega Joži Skoku u Sjemeništu kako su obojica prigodno podijelila sa svojim čitateljima i štovateljima u Društvu hrvatskih književnika i Matici hrvatskoj, a u svakom slučaju sjajan čovjek, nisam ni slutila s kim ću sve podijeliti iskrenu tugu, toplinu, nježnost.

Susret u Kući Šenoa: predsjednik DHK Đuro Vidmarović i akademik Ivan Golub / Fotografija Miljenko Brezak

Čeprkam dalje po svojim bilješkama, pa nalazim kako mi je Ivan Golub otpisao na mejl s fotografijama poslanim s promocije u Kući Šenoa, gdje je kod gospođe Jasmine Reis bio omiljeni gost.

Puna šenoina kuća dobrih ljudi / Fotografija Miljenko Brezak

Ne bi se ljutio što ću ga, dragi prijatelji, sada podijeliti s Vama.

Plemenita!

Hvala Vam za poslane slike. Koje oko ima slikar! Uhvatiti ugođaj. Čas i čin. Umjetnik! Hvala mu i pohvala.

Vama hvala za tri knjige, što ste mi ih darovali u Kući Šenoa iz ruke u ruke, koje je foto-oko zabilježilo u mojoj ruci. I knjigu „Život večni“ u ruci. Potaknula je knjiga u meni sjećanje na moju pjesmu „Moje vjerujem“, koju sam, u ulomku, unio u knjigu spomena u Kući Šenoa. A sada sam posegnuo za svojom knjigom, gdje je pjesma objavljena. Izašla je u zbirci: “Ivan Golub, Hodočasnik / Peregrino“ u Barceloni 1998. Školska knjiga. Gle, prije 20 godina. Zbirka je bila na „Svjetskom natječaju mistike poezije Fernando Rielo“ u Madridu. Ušla je u deset finalista iz oko 200 rukopisnih zbirki s raznih strana svijeta. Zbirka završava pjesmom „Moje Vjerujem“. Evo je:

Moje Vjerujem

Moje vjerovanje moj je život

Dok smo mladi
dok smo snažni
dok su nam svijetle vlasi
dok nabreknu mišice
molimo najradije:
Vjerujem u Boga Oca
svemogućega stvoritelja.

Kad stanemo nazirati
drugu obalu,
kad klecaju koljena
klonu ruke
molimo najradije:
Vjerujem u uskrsnuće tijela
i život vječni.

Kraj vjerovanja
Kraj putovanja. Amen (str. 138)

Španjolski „Mi credo“ (str. 139)

Hoćete li mi javiti ako je pismo stiglo. Radostan pozdrav Vama i gospodinu Miljenku

Akademik, mons. Ivan Golub
dijamantni misnik

Ivan Golub, Živana Morić i Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak

Od srca, za čitanje poštovanom Kajkavcu / Fotografija Miljenko Brezak

Za toplo i dugo sjećanje gotoljubiti domaćini Kuće Šenoa i mi gosti / Fotografija Miljenko Brezak

U Zagrebu, 26. veljače 2018.

linkovi

http://www.bozicabrkan.com/u-gostima-kod-senoe-ili-senoa-nas-veze-i-spaja-umjesto-kave-15-veljace-2018/

http://www.bozicabrkan.com/skok-joza-umjesto-kave-24-svibnja-2017/

http://dhk.hr/dogadanja/hrvatska/preminuo-ivan-golub