Pregled povijesti kajkavske usmene književnosti, III. Dio (Od Vinka Žganca do naših dana) mr. sc. Ivana Zvonara predstavljen je u ponedjeljak 6. ožujka 2023. u Društvu hrvatskih književnika u Mjesecu hrvatskoga jezika. Ta je knjiga objavljena u biblioteci Povijest hrvatske kajkavske književnostinakladnika Hrvatske udruge Muži zagorskog srca, u čije je ime izv. prof. dr. sc. Rajko Fureš ocijenio izuzetno vrijednim djelom. Tisuću stranica trećega toma Pregled povijesti kajkavske usmene književnosti trećina je svih triju tomova, koji su krenuli 2006., I. dio od prvih tragova do dvadesetih godina 20. stoljeća(2014.) i II. dio Vinko Žganec i njegovo doba (2016.).
Predstavljači Pregleda povijesti kajkavske usmene književnosti u DHK-u: Rajko Fureš, Alojz Jembrih, Ivan Zvonar i Stjepan Hranjec / Foto Miljenko Brezak
Glavni urednik i recenzent prof. dr. sc. em. Alojz Jembrih istaknuo je kako je to Zvonarovo životno djelo, dragocjen doprinos ne samo istraživanju kajkavske nego cjelokupne hrvatske, ne samo usmene književnosti. Podsjetio je na zanimljivu autorovu biografiju i bibliografiju, koji je istraživanje usmene književnosti započeo sa zavičajnom, međimurskom, sa prof. dr. sc. em. Stjepanom Hranjecom, drugim recenzentom, koji je na jednome od krapinskih znanstvenih skupova predložio da se pripremi takav rad. Koliko je to važno pokazuje kako su u vrijeme Prvoga svjetskog rata zabilježene međimurske narodne popijevke na kajkavskom poslužile kao dokaz da je Međimurje dio hrvatskoga jezika, po tome dio Hrvatske, pa onda umjesto mađarskoj teritorijalno pripalo prvo Jugoslaviji.
Tri toma Zvonarove knjige / Foto Miljenko Brezak
Autor je izuzetno vrijedan, najkompletniji istraživač pučkih pjesmarica, kojih je dosad otkriveno već 30, i nije mu bilo ni na kraj pameti da će potkraj života u relativno kratko vrijeme stvoriti tako opsežno, temeljito i važno djelo, koje recenzent prof. dr. sc. em. Stjepan Hranjec ističe kapitalnim o usmenoj kajkavskoj književnosti. Odsad se nedvojbeno ni o pisanoj ni o usmenoj hrvatskokajkavskoj književnosti, pa ni hrvatskoj književnosti uopće, ne bi smio ni zamisliti razgovor bez Zvonarevih knjiga. Posebice u ovoj trećoj, ispravljene su neke znanstvene zablude i pogreške čak neprikosnovenih znanstvenih autoriteta.
Ivan Zvonar s trećim tomom svoje povijesti / Foto Miljenko Brezak
Nedvojbeno razgovor o ovim izdanjima limitira to što je riječ o usmenoj, a ne pisanoj, te o dijalektalnoj kajkavskoj, a ne o književnosti na standardu. Hranjec ističe kako je znanstveno zanimanje za usmenu književnost mnogo rjeđe nego za pisanu te pobraja (iz Zvonareve knjige) Maju Bošković-Stulli, Divnu Zečević, Tvrtka Čubelića, Josipa Kekeza i Stipu Boticu, zatim „kajkavce“ Olgu Šojat, Zvonimira Bartolića, Jožu Skoka, Stjepana Hranjeca, Ivana Zvonara, Mariju Novak i druge koji su se bavili usmenom književnošću, ali je prazninu ipak popunio tek Zvonar, objedinjujući pristup kronološki, leksikonski i kritički. Ukazao je i na međuprožimanje usmene pisane književnosti.
Hranjec zaključuje kako je „ovaj treći dio, zajedno s prva dva, Zvonarovo kapitalno, životno djelo! Njime je uvjerljivo pokazao da usmena kajkavska književnost (poglavito popijevka) posve jasna umjetnost riječi (pjevanja), umjetnost koja ima svoj respektabilnu dijakroniju i koja je opstala i opstala stoljećima. Svako tko se odsad bude laćao posla oko interpretiranja kajkavske usmene književnosti morat će svakako konzultirati ovo vrijedno trotomno djelo. Zvonar je uspio objediniti sva dosadašnja znanstvena istraživanja i znanstvene stavove te u respektabilnom dijakronijskom nizu pokazao da umena kajkavska književnost, jasno, u zajedništvu s mlađom joj sestrom, pisanom, nije nikakva rubna dijakronijska pojava (što bi se, s obzirom na današnji status njenog jezika dalo zaključiti!), nego višestoljetna hrvatska umjetnička činjenica.“
U kojoj je mjeri, međutim, kajkavsko narječje postalo marginalizirano, pa i omalovažavano na komunikacijskoj razini, prof. dr. sc. em. Stjepan Hranjec pozvao je u pomoć Miroslava Krležu, koji je o 130. obljetnici Hrvatskoga narodnog preporoda napisao: „Sam fakat što su naši buditelji ilirske navodnojedinstvene književnosti odlučili da probude narodnu svijest iz mrtvila tako da su se odrekli svog narodnog imena i svoga jezika, uvjereni da se isključivo samo neopozivim odricanjem jezika i imena može ostvariti južnoslavenska, upravo sveslavenska sinteza u višem, nadnaravnom, oduhovljenom smislu, tajfakat odaja ih bitno od sličnih romantičnih pokreta u svijetu. Kada se danas, kao što se uobičajilo) govori o ilirskom eksperimentu patetično, mislim da ne bi trebalo zaboraviti književnost (usmenu i pismenu, op.) kajkavsko-čakavskog jezika koji pred nama leži više od stotinu godina mrtav…“
Alojz Jembrih i Ivan Zvonar na zagrebačkoj promociji / Foto Miljenko Brezak
„… Upravo ilirko odricanje hrvatskog imena i jezika ( podsjećam da kajkavski Hrvati u Mađarskoj, s lijeve obale Mure, i danas svoj govor zovu horvatski), dakle to odricanje „ pretvorilo se kasnije u superiority-kompleks spram Ilira-kajkavaca, naroda između Save, Drave i Kupe (amo bi trebalo „i Mure“, op.), koji susjedi nazivaju Bezjacima, jer upravo ova vulgarna bezjaština (…) pretvorila se u pojam čovjeka nemuštog, neotesanog, lukavog, prevejanog i priglupog, koji kao kekavac ili Wend i danas još vegetira bez nacionalne svijesti, kao bastard koji nema granica ni prošlosti…“
Ivan Zvonar i Stjepan Hranjec na zagrebačkom predstavljanju / Foto Miljenko Brezak
A koliko je još otad, od tih Krležinih riječi prošlo!? Kajkavski je samo još mrtviji!
Ovaj mi je zadnji, posljednji odlomak teksta zapravo trebao bio početak, pereks teksta, ali mi je bio pretužan toliko da ne bih tekst, da sam nastavila tako, ni napisala. Kolegica i ja pokušale smo izračunati koliko je u DHK u sredini toga dana bilo osoba koje su prvi put slušale o Zvonarevoj knjizi, jer se većina nas već s susrela s Pregledom povijesti kajkavske usmene književnosti, III. dio (Od Vinka Žganca do naših dana) mr. sc. Ivana Zvonara na 21. Znanstvenom skupu s međunarodnim sudjelovanjem kajkavski jezik i kultura kroz stoljeća 5. rujna 2022. u Krapini, u okviru Tjedna kajkavske kulture, a neki i u Varaždinu, u Gradskoj knjižnici i čitaonici Metel Ožegović, 26. listopada 2022., iz poštovanja prema radu, znanstvenicima i kajkavskom. A gdje su ostali povjesničari hrvatske književnosti, dijalektolozi…? Gdje su zaštitnici dijalekata da ne odumru i zaštitnici standarda da ga ne razgrade jezici kajkavski i čakavski? Gdje su brojni kajkavski pjesnici, književnici i pisci, gdje akademici, gdje studenti, gdje mediji, gdje…?
Na prošlogodišnjemu krapinskom Međunarodnom znanstvenom skupu o kajkavskoga jeziku i književnosti Ivan Zvonar potpisuje knjigu Božici Brkan / foto Miljenko Brezak
Već to što sam bila pozvana da dostavim
pet besplatnih primjeraka knjige Nemoj mi to govoriti za potrebe rada
prosudbenog povjerenstva Odbora Fonda Miroslav Krležaispunilo me
ponosom. Uspaničili smo se, jer smo i tih pet primjeraka nabožali povlačeći ih iz
knjižara, shvativši da bismo trebali dotiskati zbirku koja je prošle godine
bila i u užem izboru za Tina. Za Krležu se, za razliku od drugih nagrada, ne
prijavljuješ sam, nego djelo mora uočiti netko od autoriteta, a i – Krleža je ipak
Krleža.
Ivan Rogić Nehajev zahvaljuje na Nagradi / Foto Božica Brkan
Dosad su ga od 1986. dobili međaši hrvatske kulture s kojima se ni Krleža ne bi nužno složio (Lasić, Aralica, Prica, Mihalić, Vrdoljak, Lonza, Paro, Fabrio, Horvatić, Žmegač, Vitez, Pavličić , Tribuson, Visković, Kravar, Brešan, Novak, Ujević Galetović, HNK, Rošić, Drach, Bourek, Grčić, Gudelj, Senker, Karpatsky, Milanja, Perić, Fiamengo…). A ove godine, iz izbora dvije godine unatrag, posthumno je povelja namijenjena Saši Anočiću za Marinkovićeva Kiklopa u Gaveli, a nagradu je poslije užega izbora sa Zoranom Ferićem, Borbenom Vladovićem, Goranom Tribusonom, Elvisom Bošnjakom konačno otišla Ivanu Rogiću Nehajevu za knjigu Rapave kajde (Matica hrvatska, 2019.). Djelu od iznimne važnosti za hrvatsku književnost, kako je u obrazloženju naveo Ivica Matičević, predsjednik Odbora Povjerenstva za dodjelu Nagrade Fonda Miroslav Krleža, odnosno jedanaestu zbirku poezije autora koji kao da se skriva u vlastitoj sjeni.
Krleži na oku: Ivica Matičević / Foto Božica BrkanUručivanje nagrade / Foto Božica Brkan
Nelagodno bih se osjećala što smo na lijepoj
svečanosti, ponajmanje zbog epidemioloških uvjeta, bili tako malobrojni – više
medija negoli kniževnika! – da nismo baš uživali u dobrome Tekstu – osobito
završnome o gluposti! – a i u Rogićevoj dostojanstvenoj zahvali, kada je s nama
iz perspektive osobnoga ukusa podijelio najbliskije mu iz Krležina opusa
od Legendi, Hrvatske rapsodije, Na rubu pameti, Balada do prve knjige Zastava…
Podsjetio je i na potpis na Deklaraciji itd. Dojmilo me se posebice njegovo retoričko
pitanje zašto je Krleža autorska prava (iz kojih se pribire nagradni fond) ostavio
baš Društvu hrvatskih književnika. I neknjiževni šareni magazini analizirali su
kako je, sve do vozača, raspodijelio svoju imovinu, rukopise. Mogao je i autorska
prava, primjerice, darivati i svome impozantnom djelu Leksikografskom zavodu,
koji danas nosi njegovo ime.
Poslije svečane dodjele / Foto Božica Brkan
Dok se književnici/pisci/ autori svako malo međusobno hvataju za gršu, polemiziraju/svađaju se zbog honorara, stipendija, poticaja, otkupa i nagrada i koje i financijski i ugledom donose mnogo manje, tko bi to još od faca danas ostavio autorska prava baš DHK? Ma i HDP! I preko groba uči nas Krleža neugodno i svojim Fondom, iz kojega će iduću nagradu dodijeliti i studentima kroatistike koji će se baviti njegovim djelima. Kako nagrađenik Rogić Nehajev reče, o nagradi se nema puno što govoriti, što je napisano, napisano je. A i najčešće se, dodao je, ono što je napisano okreće protiv nas. Eto, Krleža to demantira čak i praktičnom novčanom ostavštinom svome društvu kada svoj rođendan tako dojmljivo čestita kolegama književnicima. Samo neka se što više tiska, čita, izvodi na pozornicama!
Ivan Rogić Nehajev čita tekstove iz Krležom nagrađene knjige Rapave kajde / Foto Božica Brkan
Hvala Miroslavu Krleži, hvala Seidu Serdareviću što ga je uvrstio u svoj Festival svjetske književnosti početkom rujna i što ga je nastavio za nas koji nismo premijerna publika. Ako niste gledali, slušali i čuli, srdačno preporučujem. Ne znate što biste prije: plakali ili se smijali. Nisu posrijedi vicmaheri. Krležin govor o hrvatskoj književnosti iz tridesetih prošloga stoljeća govor je o aktualnoj Hrvatskoj, za što je dovoljno Krležin Tekst i nekoliko asocijativnih recentnih milozvučnica: trgovački centar, blokirani, ekran, književni influencer… Tekst je priredio krležolog Vlaho Bogišić, a Krležu interpretira sjajan Ozren Grabarić (uz pratnju na klaviru Mateja Meštrovića i u režiji Aide Bukvić). Molim kolegu Čadeža da napiše koju o glumcu koji kao Krleža odlično govori na bini i kojega sve razumijete. I ne sjećam se kad sam gledala nešto gdje se ne deru.
Ozren Grabarić kao Miroslav krleža u Hrvatskom Glazbenom zavodu (Fotografija Božica Brkan)
Da sam ja netko, poslala bih (i tog!) Krležu s govorom o hrvatskoj književnosti ravno iz Hrvatskoga glazbenog zavoda na turneju po hrvatskim školama (ne samo za sat hrvatskoga, iako ima riječi i o jeziku, a o recenzijama i kritici i da ne govorimo), knjižnicama, društvenim domovima… Kao prilog Školi za životi učiteljskom štrajku. Prije nego što se premetne u generalni.
Tek jedan večernji školski sat za, kako ga opisuju danas, jedno od najvažnijih predavanja Miroslava Krleže. Održano je upravo u Hrvatskom glazbenom zavodu 1930. pred više od 800 slušatelja, kako izvještava tadašnji Jutarnji list, kaže Fraktura u najavi predstave na redovitom repertoaru HGZ-a. Iz tog je predavanja nastao slavni Krležin Moj obračun s njima, a iz knjige i monodrama s nezaboravnim Radom Šerbedžijom. Dodaju kako je drugo predavanje, ono o hrvatskoj književnosti, trebalo biti održano 1933., ali ga je policija zabranila. O njemu se zna samo s najavnih plakata da je trebalo biti o hrvatskoj književnosti. Polazeći od Krležinih tekstova, ponajprije sinopsisa samoga predavanja i Krležinih marginalija o novijoj hrvatskoj književnosti, u Hrvatskom glazbenom zavodu oživljena je Krležina riječ 2019. Razmišljam i ne pada mi napamet nitko od živih tko bi to učinio aktualnije. Pada li možda vama?
Na današnji dan 1983. rođen je Krleža. Koji drugi, nego Miroslav Krleža! Fizički je otišao 29. prosinca 1981. Sitnež bi ga odavno otpisala i stalno ga otpisuje, jer da ima i većih hrvatskih književnika. Kao da imamo ne znam koliko Krleža. Da bar imamo još i jednoga! Izmišljaju projekte da na njegov račun uzmu lovu, a ne da mu ne zapale ni svijeću ili odnesu cvijetak, nego ni ne otvore makar jedan, što tko voli, od brojnih njegovih naslova. Tko bi to danas još čitao? A da smo barem to staro zanovijetalo, komunjaru, crvendaća, socijalističkog glembaya ili kako ga za zadovoljstvo sebi sve ne krstili, samo da bi on bio manji a onda valjda veći, više čitali, makar i u tzv. novim čitanjima onda kad smo ga, jer lakše je ne čitati, nakanili prešutjeti, otpisati, ostaviti u ropotarnici da nas ne gnjavi, da nas ne zamara našom vlastitom savješću, današnja bi nam Hrvatska drugačije izgledala.
Duplerica iz nemecovih Glasova iz tmine
Ne kanim razglabati da li da i sada prije dograbimo štogod od Glembayevih ili koju od Balada. Nakanjivala sam, ima tome dobrih mjeseci pa i puna godina, ukrižati dva naslova koja se bave Krležom. Pa da ću zajedno, pa da ću odvojeno, pa da ću… Odustala sam privremeno kada se prošle jeseni zahuktala polemika između dvoje sveučilišnih profesora Krešimira Nemeca, autora Glasova iz tmine/Krležološke rasprave, Ljevak, 2017., i Sanje Nikčević, autorice Mita o Krleži ili krležoduli i krležoklasti u medijskom ratu, Matica hrvatska, 2016. Povod je bio Nemecov tekst Što je nama danas Krleža o 125. obljetnici rođenja – odlična naslovnica Vijenca: sivi Krleža s crveno prelijepljenim ustima – pa je prešla na knjige.
Naslovnica Glasova iz tmine / Krležološke rasprave Krešimira Nemeca
Dobro je, pomislih, barem će se više čitati obje. A možda će se više čitati i sam Krleža, provjere izrečenoga radi. Možda će se uopće ipak malo više čitati. I misliti! Neki su me čak uvjeravali kako je polemika između autora odnosno izdavača dogovorena, jer se tu i nema što polemizirati. Ne bih rekla, jer mi se nepomirljivim čine stavovi, a i polazišta. Kad bi se sve ogolilo, svodi se na one koji Krležu nekritički dižu u nebesa i one koji ga jednako nekritički unizuju. A, dvojbama unatoč, Krleža je kanon, klasik, nema spora, ali poželjno je povremeno provjetravanje, to prije što, uvjerena sam, glavnina njegova teksta, a pogotovo najbolje stranice poezije, proze, drama, eseja… mogu izdržati i najmoćnije bure i najtvrđa osporavanja.
Naslovnica Mita o Krleži ili krležoduli i krležoklasti u medijskom ratu Sanje Nikčević
Nemec kreće od analize dvojbene dekanonizacije Krleže, a Nikčević odmah sudara medijske, dakako pretjerane tvrdnje, kako je devedesetih Krleža bio u Hrvatskoj zabranjen i kako je kazališno potpuno zanemaren. Što god, ja sam još postojano na onim davnim Parovim Zastavama iz ZKM-a, 1991., a Krleža se sigurno podsmjehuje što i mrtav uskomešava ustajalu našu žabokrečinu. Može li i tko drugi? Nisam ga toliko poznavala, ali prema tekstovima mogu tek pomisliti što misli o krležološkom marketingu specijalizanata praznine.
Još jedna duplerica iz Glasova iz tmine
Govorim sve to kao ustrajna čitateljica (i ne samo Krleže!), a ne netko tko je bardu na noge hodočastio na Gvozd i sad prigodice pripovijeda u kojoj su sobi ondje primani, čime su posluženi, o čemu su razgovarali, tko je kome što rekao (ne i tko je koga zapravo slušao i čuo). Što mogu, meni je Krleža, a i knjige o njemu vrlo izazovna i zabavna literatura. Čitam je mnogo sporije, dublje, nerijetko se vraćajući, i ne trudeći se doseći svojih gimnazijskih 50 stranica na sat. A za finale posuđujem Krležu iz njegova Mojega obračuna s njima(prisjećam se nezaboravnog Rade Šerbedžije u monodrami), što je Krešimir Nemec posudio i za geslo svoje knjige:
Glasovi iz tmine. Svijeća u ruci. Krčma.
Sve sasvim mračno. Daleko lavež.
Hrvatski književni nokturno.
Brojna i raznovrsna publika u dvorani DHK / Fotografija Miljenko Brezak
Od 77 u njoj uvrštenih, u petak navečer petnaestak i književnika i pisaca u Društvu hrvatskih književnika čitalo je svoje pjesme iz Panorame suvremenog hrvatskog pjesništva (Panorama der zeitgenössischen kroarichen Lyrik). Riječ je o dvobroju časopisa Most/ The Bridge, broj 1/2 2018. Autori su književnici i novinari Davor Šalat i Boris Perić, koji je pjesme i preveo.
Naslovnica časopisa Most s Panoramom recentnoga hrvatskog pjesništva, fotografija Lana Derkač
Ponos Društva tim svojim vrijednim izdanjem izrazio je predsjednik DHK Đuro Vidmarović ocijenivši ga jednim od najvažnijih književnih događaja u 2018. Osobito je pohvalio posao prevoditelja, koji je za Most već preveo i izbor kajkavske poezije te, dakako, hvaljene Balade Petrice Kerempuha Miroslava Krleže.
Predstavljači autori Boris Perić i Davor Šalat te predsjednik DHK Đuro Vidmarović / Fotografija Miljenko Brezak
Jedan od odabranih pjesnika akademik Mladen Machiedo, s iskustvom antologičara (tri antologije talijanskih pjesnika na hrvatski i dvije hrvatskih na talijanski), govorio je o zamkama odabira i pjesnika i pjesama te o izazovima prevođenja poezije s hrvatskoga na druge jezike izrazivši nadu da nagrade za prevođenje neće zaobići prevoditelja Panorame.
Boris Perić / Fotografija Miljenko Brezak
Taj je dvobroj Mosta (zapravo knjiga na 450 stranica!)dosad otišao na 300-tinjak adresa po svijetu. Valja se ponadati da će i mjerodavni državni organi uvidjeti nacionalnu vrijednost ovakvih izdanja i pri financiranju, ali i za promociju Hrvatske i hrvatske književnosti u svijetu. I ne samo u krugovima kroatista i germanista. O tome govori i, također u Mostu objavljen, izbor hrvatske poezije na španjolskom Željke Lovrenčić sa 50 pjesnika, iz kojeg je izraslo više i samostalnih knjiga izbora poput kolumbijskoga Encuentrossa 12 hrvatskih pjesnika pojedinih pjesnika te promocija i gostovanja hrvatskih književnika po svijetu.
Davor Šalat o knjizi / Fotografija Miljenko Brezak
Iako novinarima i kritičarima, sudeći prema njihovu izostanku s predstavljanja, njemačka Panoramanije osobito zanimljiva, za njome se već u književnim i kulturnim krugovima poprilično praši, ponajprije zbog toga zašto baš 77, zašto su ovi pjesnici ušli a neki drugi nisu i sl. Ili, kako je rekao Davor Šalat, glavni urednik Mosta i koautor pregleda, kako ni jedna panorama a nekmoli antologija nije zadovoljila nikoga, osim onih koji su u njoj. Rekao je kako je modernu hrvatsku poeziju dvojac promatrao od sredine prošloga stoljeća, ali u trenutku nastanka samo žive pjesnike (otad ih pet više ne bi ušlo), a među odabranima prema dobi je pola stoljeća – najstariji je Ivan Golub (1930), a najmlađi Siniša Matasović (1980).
Akademik Mladen Machiedo umjesto pjesme o iskustvu antologičara i prevoditelja te o poštovanju učinjenoga u Panorami / Fotografija Miljenko Brezak
Boris Perić podsjetio je kako je odabir pjesnika autorski, a izbor po pet pjesama izbor samih autora (osim na standardu i na čakavskom i kajkavskom, pa to više potpisujemo riječi akademika Machieda o strahopoštovanju prema izazovu prijevoda, pogotovo jer je dodatni motiv u stihovima zbog različitih poetika (a ovdje je 77 sa po pet pjesama!) mnogo toga često teško, a katkad i izravno neprevodivo. Eh, kad bi se u čast trudu Perića i Šalata, a i objavljenih pjesnika, našao koji germanist i poznavatelj recentne naše poezije (i sam pjesnik!?) pa da o tome napiše koju te da nam otkrije, kako se Perić našalio, je li to je uopće njemački.
Ernest Fišer čita svoju pjesmu / Fotografija Miljenko Brezak
Danas je rođendan Miroslava Krleže. Nisam uopće mislila da bi mi, osim svojim tekstom, Stari Gospodin s kojim se u Zagrebu valjda samo ja nikad nisam susrela, ni na Gvozdu ni u Leksikografskom zavodu a ni u Palaceu, mogao tako uljepšati dan.
Božica Brkan i Miljenko Brezak uz Babićeva Krležu iz 1918. u galeriji ” Josip Račić”
Pošto su mu na Mirogoj odnijeli cvijeće, u Društvu hrvatskih književnika prepustili smo se govornicima koji su obrazlagali ovogodišnje nagrade i dobitnicima nagrada Fonda Miroslava Krleže. Pozdravili su predsjednik DHK Đuro Vidmarović i predsjednik odbora Fonda dr. sc. Branko Hećimović, zatim je Ivica Matičević pročitao obrazloženje (tekst Ivan Božičević) za akademika i pjesnika Jakšu Fiamenga i njegovu zbirku Pčela u jantaru, a Joža Skok za prijevod Borisa Perića na njemački Krležinih Balada Petrice Kerempuha.
Ivica Matičević, Joža Skok, Branko Hećimović i Đuro Vidmarović / Fotografija Božica Brkan
Onda smo bacili luk na Trgač popivši espresić i otišli na izložbu u Josipa Račića u Margaretsku i baš uživam iz kataloga čitajući tekst Tonka Maroevića Dijelom dioskuri, dijelom antipodi o stvaralačkom dijalogu Ljube Babića i Miroslava Krleže. Nemam pojma da li je na toj nevelikoj izložbi ijedna stvar koju još negdje nisam vidjela, pročitala ili čula, ali je sve tako šarmantno složeno da srdačno preporučujem (otvoreno do 20. srpnja 2017.). I Mirek bi, mislim, bio zadovoljan. Uživajte i vi!
Na zidovima dijalog Babića i Krleže, a u izložbenoj dvorani žustra rasprava: Božica Brkan, Branka i Strahimir Primorac te Đuro Vidmarović / Fotografija Miljenko Brezak
Obrazloženje za Jakšu Fiamenga:
Jakša Fijamengo u nadahnutoj zahvali / Fotografija Božica Brkan
Sagledavajući produkciju hrvatske književnosti u dvogodišnjem razdoblju (2015.-2016.), a u svrhu dodjele Nagrade Odbora Fonda Miroslav Krleža, Prosudbeno povjerenstvo u sastavu Ivica Matičević predsjednik, Ivan Bošković, Ivan Božičević, Stjepan Čuić i Strahimir Primorac, jednoglasnom je odlukom predložilo Odboru Fonda Miroslav Krležada se visoko priznanje za literarnu izvrsnost i izvedbenu uvjerljivost dodijeli Jakši Fiamengu za knjigu pjesama Pčela u jantaru, Književni krug, Split, 2016.,
Knjigom Pčela u jantaru Jakša Fiamengo ukoričio je dvadesetak pjesama razvrstanih u pet ciklusa a naslovi su im – Najbliži anđeo, Mudraci, Splav u vrijeme, Naprave od vremena i Hitna pomoć. Autor je zbirku otvorio pjesmom Na obali, a njezin prvi i posljednji stih glasi: „Uvijek ćeš me naći na obali.“ Odmah, u „startu“ čitatelju je kazao da je i u ovoj knjizi maritimno-mediteranski rekvizitarij bitnom sastavnicom njegove poetotvorne sabranosti, senzibilnosti i duhovnosti, osjetilnosti i iskustvenosti, perceptivnosti i imaginativnosti. Ta se popudbina, još od prvih nastupa, gotovo sudbonosno utkala, urezala u Fiamengov stvaralački, ispisivalački identitet i poetološki profil. Fiamengo, znano je upućenima, nije naivni glorifikator te popudbine, a nije ni radikalni rastvaratelj, bespoštedni modifikator njezinih oblika, sklopova i ustroja: on zagovara i ostvaruje plodotvornu suradnju, kreativnu komunikaciju, svojevrsnu „razmjenu iskustava“ s maritimnomediteranskim rekvizitarijem. Taj inventar, k tomu, u svojoj nutrini i vanjštini, u svojoj onostranosti i zbiljnosti, posjeduje povijesnomitske ali i tvarno-empirijske slojeve, topose, silnice, vibracije. Pjesnik opservira i imaginira maritimno-mediteransku topografiju a u tom poslu on je otvoren, znatiželjan, zaigran, osebujan; na jednom će mjestu, u pjesmi Čista, čista plaveta istaknuti i svoju „mnogostrukost“, reći će: „dolazim ti mnogostruk za sve što imaš ili ćeš mi/ dati“. I kada je „mnogostruk“ ima potrebu prepuštati se „jakim izazovima vremena“, ima navadu evocirati minulost, rekreirati prošlost „u nastupu razdanjivanja, polusnu plahom“. Fiamengo želi, gotovo sveudilj, biti „umrežen“ u krajoliku, kod njega i sjeta zna biti „prelivena nježnim kristalima dobrote“; pa i kada ga stegne tjeskoba on ima naviku zazivati „treperenje blagih zvijezda“.
Ništa začahureno, okamenjeno, fosilizirano nije Fiamengu po volji; on traži, pa i nalazi, slike i oblike, ustroje i figure, sklopove i kombinacije koje su podložne cirkuliranju, fluidiranju, pretapanju, prelijevanju, ulančavanju. Tada pjesnik u svoju „punionicu smisla“ može upisivati prispodobe, vizure, projekcije širokoga raspona i spektra; u tim prispodobama ima arhetipa, magije, mita, empirike i nature koja, zna se, ima uglavnom sredozemni kolorit.
U teksturu nekih Fiamengovih pjesama utkana je i referencijalnost; autor se referira na stihove, misli, naputke, poruke značajnih imena iz korpusa svjetskoga pjesništva (Walt Whitman, Fernando Pessoa, Paul Eluard, Eugenio Montele). Fiamengo time očituje svoju „svjetskost“ jer i kada stoluje na svojoj „obali“, bila ona splitska ili komiška, on svoj mikrosvijet odmjerava i prepleće s poetskim svjetovima što su nastajeli na drugim, fizički dalekim obalama. No, to su svjetovi koji imaju planetarnu radijaciju, univerzalnu vrsnoću, svevremensku protežnost. Fiamengo želi biti, on i jest, dionik, korisnik, promicatelj te univerzalnosti i njezine prosorno-vremenske protežnosti.
Možemo zaključiti; knjiga Pčela u jantaru ukoričuje i nudi poeziju serioznoga pristupa i izvedbene vrsnoće te je dostojna nagrade kojoj je Miroslav Krleža zaštitnim znakom. Nakon Slavka Mihalića (1988.), Nikice Petraka (1997.) i Petra Gudelja (2011.) Jakša Fiamengo je, valja konstatirati, četvrti pjesnik ovjenčan Nagradom Odbora Fonda „Miroslav Krleža“.
Obrazloženje za Borisa Perića:
Boris Perić na kojega su ponosni svi ne samo kajkavci / Fotografija Božica Brkan
Odbor Fonda Miroslav Krleža razmatrajući na svojoj posljednjoj sjednici održanoj 17. svibnja 2017. prijedlog odabrane komisije za dodjelu književne nagrade izabranom autoru i njegovu djelu u minulom dvogodišnjem razdoblju, odlučio je da se posebna svečana povelja u skladu sa statutarnom mogućnosti izbora, dodijeli književniku i prevoditelju Borisu Periću za iznimnu vrsnoću njegovih prepjeva Krležinih Balada na njemački jezik stoga što su prepjevi podjednako značajni za afirmaciju hrvatske književnosti u svijetu i za afirmaciju autora Balada kao značajnog pisca i pjesnika iz prve polovice minulog stoljeća.
Radi se o vrhunskim pjesničkim prepjevima koji se temelje na Perićevom posebnom književnoestetskom senzibilitetu za poeziju kao i vrsnom Perićevom poznavanju njemačkoga jezika, u obadva slučaja na dijakroniji i sinkroniji oba jezika što je pridonijelo i vrhunskoj ocjeni najuglednijeg hrvatskog germanista Viktora Žmegača prema kojemu: “Prvi put imamo Krležine balade na stranom jeziku tako savršeno prevedene da nema zamjerke. Hrvatima je teže čitati original nego Nijemcima kongenijalan prijevod.” A tajna toga doista kongenijalnog prepjeva izvire iz autorove kongenijalne koncepcije prema kojoj je kajkavskom konstruktu izvornika opredijelio za adekvatniji njemački “konstrukt” temeljen na suvremenom književnom njemačkom konstruktu kako to ističe u jednom svom razgovoru s novinarom Gordanom Duhačekom.
Monumentalno i magistralno pjesničko djelo Miroslava Krleže nesumnjivo su njegove Balade Petrice Kerempuha, koje je s razlogom hrvatski književni povjesničar Ivo Frangeš obilježio “najljepšom knjigom poezije ikad napisane na kajkavskom jeziku”. No, možemo slobodno reći kako visoki književni domet Balada to djelo uključuje u sam najviši cjelokupnog hrvatskog pjesništva ostvarenog u sva tri hrvatska književna jezika u minulom stoljeću. Ovo Krležino iznimno pjesničko djelo prvi je put objavljeno 1936. godine, u izdanju Akademske založbe iz Ljubljane. Prvo izdanje sadrži 30 pjesama, a ovaj prvotni korpus zbirke upotpunjen je u drugome izdanju i to Nakladnog zavoda Hrvatske iz 1946. u Zagrebu s još četiri balade pa je tako definirana struktura jedinstvene pjesničke zbirke koja se može smatrati najsavršenijim, ali i najzavršenijim autorovim književnim ostvarenjem. Ono je, naime, izuzetno i po tome što ga Krleža poput većeg broja svojih ostalih djela, nije naknadno zamjetnije redigirao ili dopunjavao iako je tijekom cijelog života brižno bdio nad njegovim autentičnim pjesničkim identitetom.
Apostrofiranje ovih dviju bibliografskih obljetnica podudarno je s obilježavanjem u minuloj jubilarnoj godini, što je, bez obzira na povod, prilog obilježavanju njihova značenja.
Već u naslovnoj sintagmi djela dovedena su u originalan, neuobičajen i karakterističan suodnos dva disparatna i kontrastna pojma – pojam balade kao pjesničke vrste, i pojam humorističnog književnoga lika Petrice Kerempuha. Tim postupkom Krleža je zapravo najavio samosvojan tip i to autorske moderne balade kojoj je u osnovici baladeskna slika i vizija poremećenog, izobličenog i osunovraćenog svijeta promotrena s pozicije humora ispod vješala kao tragičnog simbola pučke sudbine kroz stoljeća. A taj mundus inversus, realiziran Curtiusovim srednjevjekovnim i renesansnim toposom izokrenutog svijeta, predočen je u autorskoj optici humora, ironije, sarkazma, cinizma, paradoksa, apsurda i groteske pri čemu je realizacija u istodobno i negacija toga svijeta, njegova biološkog, duhovnog, socijalnog i povijesnog ustrojstva.
Središnji lik djela – Petrica Kerempuh – iz europske je književne tradicije (kao varijanta Tilla Eullenspiegela iz romana E. Costera), no taj je lik u kajkavskim pučkim legendama i predajama primio brojne značajke kajkavske sredine koja mu je uz ime i jezik dala i svoj duh i mentalitet. Kao pučki zabavljač, “prokšenjak”, dosjetljivac, lakrdijaš, otkrivatelj (i kažnjavatelj!) ljudske gluposti, Petrica Kerempuh književno je promoviran u djelu varaždinskog kajkavskog pisca Jakoba Lovrenčića Petrica Kerempuh iliti čini i živlenje človeka prokšenoga (Varaždin, 1834). No u genetskom kodu Krležina Kerempuha svoje mjesto ima i pometovski (Držićev) i grabancijaški (Brezovački) duh hrvatske književnosti, kao što ga imaju i horibilni duh i atmosfera Matoševe poeme Mora s čijim su glasovima iz crne jame najsrodniji pjesnikovi glasovi iz inferna njegovih Balada.
Može se lako uočiti kako je Kerempuh, iako protagonist Balada, sasvim diskretno nazočan u njima, jer se osim u baladi “Petrica i galženjaki” direktno pojavljuje jedino još u baladi “Komendrijaši” no bitno je što njegov duh i nevidljiva ali očigledna prisutnost prožimlju čitavo djelo. Ovom posljednjom baladom reljefno se oblikuje Kerempuhov lik jer je on u njoj, i veliki komediografski Mešter, i pučki zabavljač na Harmici i pred Katedralom, ali i sam satanos. Uz to je Kerempuh i poeta doctus, čovjek intelektualne superiornosti jer se u Baladama otkriva kao učeni pismoznanec ali i dobro upućeni čtavec koji se uz sve ostale osobine odlikuje i znanjem svjetskih jezika i književnosti jer kao iz rukava izbacuje latinske, njemačke i mađarske riječi i fraze uz zavidan inventar svoga kajkavskoga vokabulara, a u stanju je, i to u originalu citirati Dantea, pozivati se na Ovidija i Cervantesa što sve odaje visoku razinu njegove opće kulture i objašnjuje nam kako je taj reljefan književni lik zapravo pjesnikov alter ego.
U jezičnoj genezi Balada možemo prepoznati dva značajna vrela od kojih je prvo vezano uz impresivan i spontan doživljaj kajkavskoga jezika, a drugo uz autorovo studijsko proučavanje kajkavske književne i jezične baštine. Preko bake Terezije Goričanec, kako to bilježi u autobiografskome eseju Djetinjstvo u Agramu godine 1902-03, Krleža je upoznao drukčiji tip kajkavštine od one urbane, zagrebačke varijante, kojom se govorilo u njegovu okružju. Bila je to arhaična, varaždinsko-međimurska kajkavština otkuda je porijeklom bila njegova baka, ali i kajkavština iz starih bakinih kajkavskih molitvenika. U doba Prvoga svjetskoga rata Krleža je kao oficir austrougarske vojske došao u doticaj s pučkim kajkavskim jezikom hrvatskih domobrana u čijoj je pučko-kmetskoj frazi doživio, prema zapisu iz Davnih dana posebnu snagu jezika nabijenog ironijom i sarkazmom a u kojemu je sadržana svijest, mentalitet i psihologija njegovih korisnika.
Drugo jezično vrelo značajno za genezu Balada bila je dijakronijska vertikala kajkavskoga jezika, a put do njezina otkrića vodio je od usmenih do zabilježenih izvora toga jezika u starim kajkavskim rječnicima, književnim djelima starih kajkavskih pisaca, pučkome štivu na kajkavštini, dijalektološkim studijama o pojedinim kajkavskim govorima. Krležino bogato poznavanje kajkavske jezične i književne baštine, te njezin bogat i plodonosan odraz u Baladama potvrđuje i Josip Vončina vežući upravo uz nju korijenje Krležina Kerempuha. Tako je Krleža temeljito proučio i kreativno apsorbirao Belostenčev Gazophylacium, ali i leksikografska djela Habdelića i Jambrešića, a u jezičnim slojevima Balada, kao i u njihovoj sintaktičkoj strukturi, pa i tematici, mogu se prepoznati tragovi I. Pergošića, F. K. Frankopana, M. Magdalenića, J. Muliha, T. Brezovačkog, Š. Zagrepca, I. Kristijanovića, T. Mikloušiča, kao i manje poznatih kajkavskih autora koji su bili poticajnima njegovu naddijalektalnu jezičnu sintezu ali i za njegovu versifikaciju. Kao jezik svojevrsne hereze Krležin je kajkavski jezik uzvišen do svoje vrhunske književno estetske sinteze.
A u Baladama je autor poveo i nastavio svoj polemički dijalog s poviješću pomičući rakurs svoga motrišta s oficijalne pozicije pobjednika, koji retuširaju njezinu sliku po svojini mjerilima, na poziciju poraženih koji su njezine žrtve. U Baladama je, naime, hrvatska povijest interpretirana i konstituirana “odozdo”, s motrišta njezinih tragičnih, anonimnih sudionika pa je tako višestoljetni hrvatski povijesni pejzaž oblikovan u kompoziciji crnih boja i tonova čiji je koloristički dekor obilježen ekspresivnošću riječi krv u znakovitim varijantama kao kerv, karv i kri, kao i brojnim sugestivnim izvedenicama te riječi koja se svojom učestalošću i stilskom izražajnošću posebice ističe. Tom se riječju istodobno sintetizira semantički, zvukovni, koloristički, ali i simbolički njezin značaj pa se i stoga izdvaja u gustom i slojevitom jezičnom tkivu Balada.
Među ključnim tematskim slojevima Balada nalaze se Gupčeva seljačka buna iz 1573. (ali i druge seljačke pobune od 16. do 19. stoljeća), višestoljetna turska osvajanja i pustošenja hrvatskih krajeva, martirij hrvatskoga puka i njegov socijalni status, povijesna i politička slika Hrvatske u minulim vjekovima, ali i u nedavnoj prošlosti. Značajna nacionalnopovijesna tema u Baladama jest i tragična sudbina kajkavskoga jezika koji je u ilirskom pokretu nasilno isključen iz svoje kulturnopovijesne pozicije i prepušten marginalizaciji svoga značenja i egzistencije u književnosti. Međutim (ne)slučajna je pojava Balada 1936, upravo na stotu godišnjicu prisilne smrti kajkavštine a taj je ilirski čin zajedno s vođom pokreta Ljudevitom Gajem dobio u “Planetarijomu” svoju karikaturalnu sliku i osudu u opijelu kajkavskoj RIJEČI. A za tu je riječ u jednome zapisu iz 1942. Krleža ustvrdio kako nema vatesa koji bi je uskrsnuo, no VATES je postao sam autor čije je remek-djelo, obilježeno raskošnošću svoga jezika, tematike i pjesničkih oblika, pjesnički sugestivan panopticum croaticum i jedinstveni kip, jezika horvatskoga. Stoga Balade ne predstavljaju magistralno djelo samo Krležina izuzetno bogatog i za hrvatsku književnost iznimno značajnog autorskog opusa, već su u toj književnosti jedno od onih djela kojima se prepoznaje i potvrđuje njezin nacionalni identitet kao i autorov najviši artistički domet.
A to će sigurno prepoznati i njegov njemački čitatelji kojima je uz prepjev balada u svoju knjigu u izdanju Društva hrvatskih književnika i u biblioteci Mosta podario najvrsniju Žmegačevu komparatističku studiju Balade Petrice Kerempuha u komparativnoj vizuri prevedenu na njemački i nešto sažetiju od verzije u knjizi Krležini europski obzori: Djelo u komparativnom kontekstu – Zagreb, 1986., kao i svoj esej o jeziku balada i pristupu njihovim prepjevima i to na njemačkom jeziku (Dialektale oder “kleine” Literatur? Übergangen zur Überzetzung von Krležas Balladen).
Nažalost, ovo izuzetno djelo Borisa Perića primljeno s velikim interesom i hrvatskih čitatelja popraćeno je s indolencijom nadležnih republičkih moćnika koji njegovoj objavi, autoru i izdavaču nisu dodijelili ni krajcara a što je najevidentnija ilustracija njihova odnosa prema hrvatskoj knjizi i kulturi.
