Željka Lovrenčić – Umjesto kave 10. listopada 2018.

Escritora y traductora, spisateljica i prevoditeljica, predstavlja se na graničnim kontrolama kada sumničavo  zagledaju njezinu putovnicu prepunu žigova. Mogla bi lako postati izazovan pustolovni, akcijski lik latinoameričkih romana kakve je prevodila ta naša zacijelo najaktivnija hispanistica od koje sam, i bez posebne namjere, doznala kako je španjolski i danas velik jezik, koji se govori u dvadesetak zemalja, a opet različit od zemlje do zemlje. Španjolski joj, što je još zanimljivije, nije bio prvi, ali joj je konačni, najvažniji odabir, a ja se ne mogu prestati čuditi kako netko tko uopće ne piše poeziju, nego kritike i eseje, zamišljene projekte i izvješća s putovanja, prevodi zapravo najviše pjesama i pjesnika, i sa španjolskoga na hrvatski i s hrvatskoga na španjolski.

U očekivanju leta za latinsku Ameriku na pariškom Charlesu de Gaullu / Fotografija Božica Brkan
U očekivanju leta za Latinsku Ameriku na pariškom Charlesu de Gaulleu / Fotografija Božica Brkan

Željka Lovrenčić (Koprivnica, 1960.) predstavlja se esejisticom, prevoditeljicom, urednicom i proučavateljicom hrvatskoga iseljeništva, osobito onoga na španjolskome govornom području. Diplomirala je komparativnu književnost i španjolski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i magistrirala filologiju. Doktorirala je na Hrvatskim studijima s temom Hispanistička Croatica: Tri naraštaja čileanskih pisaca hrvatskih korijena.

Na kavi u Maloj kavani: Božica Brkan i Željka Lovrenčić / Fotografija Miljenko Brezak
Na kavi u Maloj kavani: Božica Brkan i Željka Lovrenčić / Fotografija Miljenko Brezak

Autorica je 14 knjiga i pjesničkih panorama. Uredila je 16, a prevela 42 knjige. Među autorima koje je prevela sa španjolskog na hrvatski su: Miguel de Cervantes, Benito Pérez Galdós, Juan Rulfo, Carlos Fuentes, Elena Poniatowska, Miguel Barnet, Laura Restrepo, Ernesto Sábato, Juan Antonio Pérez-Foncea, Miguel Aranguren, Francesc Miralles, Alfredo Pérez Alencart, Germain Droogenbroodt, Roberto Ampuero, Ramón Díaz Eterovic, Andrés Morales Milohnic, Diego Muñoz Valenzuela, Juan Mihovilovich, Oscar Barrientos Bradasic,  Manuel Vargas i drugi.

Zrakoplovna luka Ciudad Mexico u popla četiri ujutro / Fotografija Božica Brkan
Neplanirano slijetanje na zrakoplovnu luku Mexico City u pola četiri ujutro / Fotografija Božica Brkan

Prijevode brojnih knjiga suvremenih hrvatskih autora – istinska promotorica! – objavila je u Boliviji, Čileu, Meksiku i Španjolskoj. Objavljuje i na portalima u Rumunjskoj, Španjolskoj, Čileu, Kolumbiji i Argentini.

S predstavljanja knjige Encuentros u Bogoti: Željka Lovrenčić s Eduardom Bechara Navratilova, Božicom Brkan i ???
S predstavljanja knjige Encuentros u Bogoti: Željka Lovrenčić s Eduardom Bechara Navratilova, Božicom Brkan i Margaritom Lozada Vargas

U trećem je mandatu članica Uprave Društva hrvatskih književnika. Bila je dopredsjednica DHK i predsjednica Povjerenstva za književne veze. Pridružena je članica Hrvatskoga diplomatskog kluba te članica Hrvatsko-hispanskoga društva i Međunarodnog udruženja književnika i umjetnika sa sjedištem u SAD. Tekstovi su joj prevođeni na španjolski, engleski i bugarski. Još detaljnije na stranicama Wikipedije, DHK i drugima.

Željka Lovrenčić potpisuje jednu od svojih knjiga / Fotografija Božica Brkan
Željka Lovrenčić potpisuje jednu od svojih knjiga / Fotografija Božica Brkan

Željku Lovrenčić poznajem najviše kroz tekstove. Počašćena sam što je moje, i poeziju i prozu, prevela na španjolski i što je, i kad se još nismo ni poznavale, osmislila književna putovanja u Australiju i u Kolumbiju na koja je povela i mene, dok je druge hrvatske književnike vodila u njoj najdraži Čile, zatim u Meksiko, Španjolsku, na Kubu i kojekamo.

S jednoga od kolumbijskih predstavljanja izbora 12 hrvatskih pjesnika na španjolskom: Božica Brkan, Željka Lovrenčić i Eduardo Bechara Navratilova
S jednoga od kolumbijskih predstavljanja izbora 12 hrvatskih pjesnika na španjolskom: Božica Brkan, Željka Lovrenčić i Eduardo Bechara Navratilova

Kad su svi očekivali da ćemo se intelektualno poklati, mi smo se jednostavno našle. I u razgovorima o književnosti i o putovanjima, životu, finim hotelima (ako je moguće uz čašu dobroga vina, posebice ako je čileansko!). Ako nigdje, redovito se viđamo na njezinoj mjesečnoj tribini Zbirke inozemne Croatice – osmislila ih je i vodila već tridesetak – u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, gdje radi, pošto su je se – a i to bi zasluživalo posebnu priču! – našetali po pet zagrebačkih knjižnica. No, gospođu Lovrenčić, nedvojbenu radilicu, nikako ne bih opisala ni samozatajnom, a niti kako usamljena i introvertirana sjedi u prašnjavoj biblioteci okružena ormarima knjižurdi, ponajviše rječnika. Kako nigdje nisam pročitala razgovor s njom, napisala sam (si) ga, uvjerena da je Željka Lovrenčić kao kulturna, književna i novinarska tema i vrijedna pisanja i neiskorištena.

U obilasku muzeja. Željka Lovrenčić između Miroa i Picassoa / Fotografija Božica Brkan
U obilasku muzeja. Željka Lovrenčić između Miroa i Picassoa / Fotografija Božica Brkan

Što je, koji je, po tvojemu, dobar prijevod?

Kad govorim o prevođenju uvijek mi napamet padnu dvije uzrečice. Prva je da je prijevod poput žene – ako je dobar nije vjeran, a ako je vjeran nije dobar. Druga je traduttore traditore odnosno prevoditelj – izdajnik. Istina je negdje između. Prevoditelj ne smije biti izdajnik, ali niti loše prevoditi. Moje je pravilo – čitatelj ne smije osjetiti da se radi o prijevodu ni primijetiti da se prevoditelj mučio prijevodom nekoga teksta. U prijevodu ne bi trebalo biti nezgrapnih rečenica koje su možda vjerna kopija izvornog teksta, ali u jeziku u koji su prenesene ne zvuče dobro. Dakle, prijevod mora biti tečan i u potpunosti prilagođen jeziku na kojemu je objavljen.

Kako odabireš što ćeš prevoditi sa španjolskog na hrvatski, a što s hrvatskog na španjolski?

Prijevode sa španjolskog na hrvatski uglavnom mi nude nakladničke kuće, pa od toga odabirem ono što mi odgovara. Također ponekad sama nakladnicima predlažem djela nekih autora za koje mislim da su zanimljiva i da bi bilo dobro da ih se može čitati na hrvatskom. Vrlo kvalitetno surađujem s Alfom, A.G.M.-om, Nakladom Bošković  iz Splita i nakladničkom kućom Iris Illyrica.

Kad prevodim s hrvatskoga na španjolski uglavnom sama biram autore koje potom predlažem stranim nakladnicima. Od 2003. surađujem s uredništvom časopisa Most/TheBridge koji izdaje Društvo hrvatskih književnika. Prevodim fragmente iz proznih djela ili izbor iz poezije pojedinim suvremenih autora. Do sada sam objavila pet knjiga u Meksiku, pet u Čileu, tri u Španjolskoj, i po jednu u Kolumbiji i Boliviji. Kad radim poetske izbore, često koristim poeziju objavljenu u Mostu.

Uspjela si stvoriti uvjete da prevodiš književne tekstove koje voliš i koji ti se dopadaju.

Da, to si mogu priuštiti jer ne živim samo od prevođenja (premda je moja vječna dvojba: imati stalno radno mjesto ma kakvo ono bilo ili biti ono što jesi, pa što bude). Više ne prevodim za tvrtke – jednom sam bila prevoditeljica kubanskim inženjerima u tvrtki Ericson Nikola Tesla, prevodila sam i turističke materijale. Kad sam radila u diplomaciji, često sam prevodila političarima i gospodarstvenicima, premda mi to nije bilo zanimanje. Sada prevodim samo književne tekstove.

Na tribini Zbirke inozemna Croatica NSKugostila je i Dragu Štambuka / Fotografija Miljenko Brezak
Na tribini Zbirke inozemna Croatica NSK ugostila je i Dragu Štambuka / Fotografija Miljenko Brezak

Tribina Inozemne Croatice: kako si krenula, kada, koje pisce pozivaš, što planiraš?

Tribinu Zbirke inozemne Croatice od 2014. vodim u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu gdje i radim u toj Zbirci. Nastala je sa željom da se hrvatskoj javnosti što bolje predstavi taj važan segment naše kulture a to je, ukratko, hrvatska knjiga u inozemstvu. Zbirka inozemne Croatice prikuplja građu vezanu uz tematiku Hrvata koji žive izvan Republike Hrvatske. Moji su gosti na tribinama ljudi koji su na bilo koji način imaju veze s tom tematikom – povratnici, diplomati, iseljenici, znanstvenici, hrvatski književnici prepoznatljivi u inozemstvu… Do sada je održano 29 tribina i sve su bile vrlo posjećene. Zanimljivi ljudi koji se odazovu na Tribinu pričaju o sebi i svojim životima, a za svoj nastup ne dobivaju honorar nego ih plaćamoknjigom.

U kojim si sve zemljama bila, koliko dugo, kamo bi rado putovala gdje još nisi bila?

Ne bez razloga, zovu me PP (prevođenje, putovanja). Putovanja su sastavni dio moga života. Najčešće idem u Latinsku Ameriku, u koju sam zaljubljena i u kojoj sam, konačno, neko vrijeme i živjela. Godinu dana bila sam u Meksiku kao stipendistica meksičke vlade, a pet godina u Čileu. Radila sam kao profesorica hrvatskog jezika i kulture i za Hrvate od 15 do 82 godine na krajnjem jugu te zemlje u Punta Arenasu, a zatim sam do 2000. bila diplomatkinja u Hrvatskom veleposlanstvu u Santiagu. Nakon diplomacije nastavila sam njegovati svoje veze sa svijetom koji mi je drag i blizak i stalno putujem u neku od zemalja mogkontinenta, bilo privatno bilo službeno promičući suvremenu hrvatsku književnost. Proputovala sam sve zemlje Južne Amerike osim Venezuele, Gvajane i Surinama, nekoliko zemalja Srednje Amerike, gotovo čitavu Europu, bila sam u Australiji, Aziji, Africi, SAD-u, blizu Antarktika…  U četiri bih se zemlje uvijek vratila – u Čile, na Kubu, u Meksiko i u Kolumbiju.

Koliko kilometara u zraku godišnje skupiš?

Poprilično, ali konačno sad imam šansu dobiti neko nagradno putovanje od zrakoplovne kompanije Air France. U Latinsku Ameriku putujem gotovo svake godine, nekad i dva puta godišnje. Primjerice, u studenom 2017. sam bila u Čileu i Peruu, u ožujku u Kolumbiji, krajem svibnja na Kubi, a iduće godine u ožujku planiram putovanje sa suprugom u Nikaragvu, Kostariku i Kolumbiju odnosno u pokrajinu Santa Marta i u rodno mjesto Gabriela Garcíe Márqueza Aracataku, što nismo uspjeli kad smo 2016. bili u Cartageni de Indias.

Na pjesničkom festivalu na Kubi nije samo vodila hrvatske pjesnike, prevela tekstove za knjige i predstave, nego je zakratko za kubansku televiziju intervjuirala Marijana Tomislava Bilosnića
Na pjesničkom festivalu na Kubi nije samo vodila hrvatske pjesnike, prevela tekstove za knjige i predstave, nego je za kubansku televiziju intervjuirala i Marijana Tomislava Bilosnića / Dokumentacija festivala

Kulturno-poduzetnički projekti – što planiraš ove, a što 2019., 2020.?

Krajem svibnja s kolegama književnicima Tomislavom Marijanom Bilosnićemi Markom Gregurom putovala sam u Havanu na poznati Pjesnički festival na kojemu su uz kubanske i pjesnike iz Kolumbije i Italije, predstvili i nas. Bilosnić je predstavio svoju knjigu Tigar objavljenu u mome prijevodu u Španjolskoj, Marko svoje pjesme, a ja prijevod kultne knjige trenutačno najznačajnijega kubanskog književnika Miguela Barneta Ispovijest jednoga roba te svojevrsnu antologiju suvremene kubanske pripovijesti objavljenu u časopisu Republika te djelomice u Forumu i NovojIstri. Želja mi je da se te sjajne pripovijesti objave kao knjiga s predgovorom kubanskog književnika Alberta Guerre Naranja, koji je i napravio ovaj odabir.

Nakon Kube u Španjolskoj, u Salamanki bit će objavljena knjiga poezije Drage Štambuka koju ćemo predstaviti zajedno s knjigom Tu je nebo peruansko-španjolskog pjesnika i sveučilišnog profesora Alfreda Péreza Alencarta, urednika Štambukove knjige. Nju je u mome prijevodu objavila Naklada Đuretić.

Također sam, zahvaljujući sjajnoj pjesnikinji i velikoj promotorici hrvatske kulture u   Makedoniji Ljerki Toth Naumovoj, pozvana u Skopje i Bitolu, što planiram za kraj godine.

Prevodim pjesme Borisa Domagoja Biletića i vjerojatno ćemo njegovu poeziju predstaviti u Čileu. Imam i neke projekte s Meksikom i Kolumbijom, a naravno, nastavlja se i vrlo uspješna suradnja s kubanskim književnicima.

Što još nisi ostvarila, a voljela bi?

Mislim da nikada neću imati svoju farmu s mnoštvom životinja, daleko od urbanoga svijeta.  Svim ostalim sam vrlo zadovoljna, prije svega stoga što sam sve postigla svojim trudom.

Gradove najradije upoznaje pješačenjem / Fotografija Božica Brkan
Gradove najradije upoznaje pješačenjem / Fotografija Božica Brkan

Zacijelo si putujući svijetom upoznala i mnoge face. Tko te se osobito dojmio?

Ha, upoznala sam neke face. U Meksiku sam živjela u četvrti Polanco u kući rođaka nekadašnjeg meksičkog predsjednika Miguela de la Madrid y Hurtada. Ponekad bih u jednoj od kavana u koje smo zalazili srela Gabriela Garcíju Márqueza. (Godine 2008. kad je Hrvatska pri put bila predstavljena na Sajmu knjigau Guadalajari, naše je malo izaslanstvo objedovalo u istoj prostoriji s njim i talijanskim književnicima čija je zemlja bila Zemlja  partner). Na sveučilištu UNAM (Universidad Nacional Autónoma de México) polazila sam predavanja kod Emanuela Carballa, bliskog prijatelja Carlosa Fuentesa.

U Čileu sam upoznala čitav niz političara i književnika. Bila sam profesorica bratu i teti političara i nekadašnjeg ministra poljoprivrede Carlosa Mladinica. Odvjetnik i diplomat Esteban Tomic, s kojim sam se družila u Santiagu, sin je jednoga od dvojice predsjedničkih kandidata hrvatskih korijena RadomiraTomica. Prevodila sam djela Roberta Ampuera, bivšega veleposlanika Čilea u Meksiku, bivšeg ministra kulture i sadašnjeg ministra vanjskih poslova Čilea.

Zaljubljenica u španjolski i Latinsku Ameriku, gospođa Lovrenčić nalazi prijatelje gdje god prođe: s gospodinom Wernerom, vozačem i vodičem u Bogoti / Fotografija Božica Brkan

Moj je prijatelj talijanski književnik Gaetano Longo, poznati novinar i bivši počasni konzul Kolumbije koji sada živi na Kubi. Poznajem Miguela Barneta, predsjednika Kubanskog udruženja umjetnika i književnika i političara, Alexa Pausidesa, predsjednika Društva kubanskih književnika čija je supruga Aetana kćerka slavnoga španjolskog pjesnika Rafaela Albertija

Luka Budak je ravnatelj centra za Hrvatske studije na Sveučilištu Macquarie u Sydneyu, svjetski poznati slikar Charles Bilich,velikan albanske kulture Xevahir Spahiu… Od naših su me se faca najviše dojmili nekadašnji predsjednik Hrvatskoga sabora dr. Žarko Domljan, prof. dr. Zdravko Tomac i nažalost pokojni dr. sc. Ljubomir Antić kojima sam bila prevoditeljica kad je 1995. hrvatsko saborsko izaslanstvo posjetilo Punta Arenas.

S jednog predstavljanja u Ogrizoviću: Željka Lovrenčić s Nedom Mirandom Blažević Krietzman i Dunjom Detoni Dujmić / Fotografija Miljenko Brezak
S jednog predstavljanja u Ogrizoviću: Željka Lovrenčić s Nedom Mirandom Blažević Krietzman i Dunjom Detoni Dujmić / Fotografija Miljenko Brezak

Nekako mi se čini da Ti mnogi mogu pozavidjeti kako si uspješno spojila privatno i poslovno.

Da, to je ono što posebno volim – spajanje dva svijeta kojima pripadam. Primjerice, svjetski poznati čileanski književnik Antonio Skarmeta pisao je predgovor knjizi Drage Štambuka koju sam prevela i objavila u Čileu; akademik i pjesnik Andrés Morales Milohnic to je učinio za knjigu Mladena Machieda, također objavljenu u Čileu u mome prijevodu, a RobertoAmpueroza knjigu Mire Gavrana Zaboravljeni sin. Čileanski književnik Diego Munoz Valenzuela pisao je predgovor za moje Andske priče, a vodeći bolivijski književnik CesarVerduguez Gomezza knjigu Puentes. O poeziji Tomislava Marijana Bilosnića, koji je u Španjolskoj vrlo cijenjen, pisao je Alfredo Perez Alencart, o mome najnovijem izboru hrvatske poezije objavljenom u Kolumbiji pjesnik Eduardo Bechara Navratilova… Španjolski književnik Graciliano Martín Fumero pisao je o poeziji Zvonimira Baloga i Irene Vrkljan, pokojni španjolski pjesnik Fernadno Sabido Sánchez objavio je na svome portalu prijevode dvadesetak suvremenih hrvatskih pjesnika…

U obilasku Muzeja zlata / Fotografija Božica Brkan
U obilasku Muzeja zlata / Fotografija Božica Brkan

Žena si od karijere?

Rekla bih da jesam. Pisanje i prevođenje moj su život. Sve je podređeno mome poslu koji je lijep, ali i naporan i zahtijeva puno odricanja. Ja nemam slobodne večeri ni vikende. Uvijek mi je nešto pri ruci što moram napraviti. Ali, često punim baterije u Starigradu Paklenici, gdje sve odiše spokojem. Uživam u pogledu na Velebit iz svoje radne sobe.

A hodanje, vježbanje, ptičice na balkonu, mačak Tadija… Što još takva imaš, neki hobi?

Nešto što je počelo kao hobi pretvorilo se u životno opredjeljenje. Mislila sam da ću ostati u diplomatskoj službi i baviti se prevođenjem kao hobijem. Ali, politika je odlučila drugačije.

Fitnesom se bavim uz kraće ili duže prekide već tridesetak godina. Nije mi uvijek lako vježbati, ali znam da moram i tijelo to samo traži. Vježbanjem liječim bolna leđa, jer jako puno sjedim. Pomaže mi i da kilograme držim pod kontrolom budući da volim fino jesti, a moj suprug Mladen odlično kuha.

Središte Bogote: uvijek se nađe tema za razgovor / Fotografija Božica Brkan
Središte Bogote: uvijek se nađe tema za ljudsko-pasji razgovor / Fotografija Božica Brkan

Obožavam životinje što sam vjerojatno naslijedila od oca koji je bio veterinar. U mojoj rodnoj kući u Koprivnici u vrtu je groblje mačaka koje sam imala od najranijih dana. Najviše sam voljela crnog angora mačka Šiška, a sad imam isto tako voljenog Tadiju. Jasno je po kome je dobio ime, jer mi je Dragutin Tadijanović bio prijatelj koji me je tješio kad je uginuo Šiško. Ptičice su na naš balkon stigle jedne hladne zime prije dvije godine i tu ostale. Uveseljavaju nas svojim nestašlucima. Hranimo dvije grlice, pet sjenica i pedesetak vrabaca. Dolaze i golubovi koji nisu dobrodošli, ali ne daju se smesti. Naše nas ptičice prepoznaju i jako se vesele kad svako jutro i navečer dobiju zrnje u svoje zdjelice, a posebice vikendima kad su na cjelodnevnoj prehrani.

Volim i konje. U Starigradu Paklenici kupujemo mrkvu i hranimo konje iz Nacionalnog parka Paklenica. Domari nas poznaju, a konji veselo ržu kad nas vide. Nažalost, dvoje od njih više nisu tu.

Životinjskih prijatelja imam širom svijeta – od iguana u Cartageni, preko dugonosih rakuna na Slapovima Iguazu, lisica i pingvina na Ognjenoj zemlji, alpaka u Punu do pasa u Punta Arenasu i na Uskršnjem otoku. Svima im je dobro uz nas, bez obzira koliko traje, jer im kupujemo hranu.

Što ti je još važno?

Zdravlje prije svega, duševni mir, suprugovo razumijevanje, posao, prijatelji i svi dragi ljudi širom svijeta koje znam. Koliko god mogu izbjegavam loše vibracije, zlobu i zavist….

20180318 – 20181008 – 20181009  

linkovi

http://www.bozicabrkan.com/tag/zeljka-lovrencic/page/2/ 

http://oblizeki.com/chef-dennis-valcich-o-promociji-hrvatske-njezinom-kuhinjom-19086

http://dhk.hr/casopis-most/detaljnije/most-the-bridge-3-4-2015

http://www.bozicabrkan.com/eduardo-bechara-navratilova-pjesnik-i-izdavac-iz-bogote-umjesto-kave-9-listopada-2018/ 

https://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-19-travnja-2017-bilosnic-afrikom-osvaja-kontinent-po-kontinent/ 

https://www.bozicabrkan.com/nove-hrvatsko-kubanske-knjizevne-veze-iz-radionice-zeljke-lovrencic-umjesto-kave-12-lipnja-2018/

https://www.bozicabrkan.com/encuentros-ili-12-hrvatskih-pjesnika-na-spanjolskom-u-kolumbiji-umjesto-kave-3-ozujka-2018/

http://www.bozicabrkan.com/dvanaest-hrvatskih-pjesnika-encuentros-zeljke-lovrencic-predstavljen-u-zagrebu/

https://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-12-svibnja-2016-stambukov-kukurijek-cvate-u-japanu/

https://www.bozicabrkan.com/hrvatska-poezija-na-spanjolskom-prevela-zeljka-lovrencic-umjesto-kave-6-prosinca-2017/

https://www.bozicabrkan.com/crear-en-salamanka-objavljuje-pjesme-b-brkan-u-prijevodu-z-lovrencic/

https://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-16-studenoga-2016-jurica-cenar/       

https://www.facebook.com/eduardobecharan/

Umjesto kave 16. studenoga 2016.: Jurica Čenar

Kolega po dvostrukom mi peru, i književnome i novinarskome, Jurica Čenar u srijedu je iz Gradišća stigao na (već!?) 17. iz ciklusa tribina o inozemnoj Croatici dr. sc. Željke Lovrenčić u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, inače mjestu s najvećom zbirkom gradiščanskih knjiga.

img_7901-600-zeljka-i-j-cenar
Dr. sc. Željka Lovrenčić i Jurica Čenar / Fotografija Miljenko Brezak

tribini je, prema najavi, bilo riječi o Čenarovu književnome, novinarskome i uredničkome radu, aktivnostima zajednice gradišćanskih Hrvata u Austriji, književnome naraštaju Jastrebovi i slavuji, uklopljenosti gradišćansko-hrvatskih književnika u austrijsku književnost, povezanosti s hrvatskom književnošću te o online rječniku gradišćansko-hrvatskoga jezika s obzirom na to da je Čenar u skupini intelektualca koji zagovaraju afirmaciju jezičnih tehnologija u očuvanju materinskoga jezika u nimškome oceanu odnosno većinskomu okruženju austrijske germanofone zajednice. Uz drugo, moglo se čuti i kako se Hrvatska ni nakon četvrt stoljeća nije ohrabrila da konačno naslijedi Jugoslaviju u državnim ugovorima s Austrijom, a još ima tema za međudržavni razgovor.

7893-600-publika
Publika na tribini / Fotografija Miljenko Brezak

Jurica Čenar, književnik, novinar, javni i kulturni djelatnik, rođen je 25. kolovoza 1956. u Doljnjoj Pulji u Gradišću. Danas živi u Uzlopu. Piše pjesme i podliske, a objavio je i jedan roman. Suautor je nekoliko knjiga. Profesionalni je novinar i urednik u hrvatskome uredništvu Radio Gradišća te vodeće ime unutar zajednice gradišćanskih Hrvata. Pripada skupini koja sebe vidi dijelom hrvatskoga naroda kao cjeline.img_0298-600-bec
img_0301-600-novine

img_0299-600-si-ti-ta
Pjesme Jurice Čenara u knjizi Đure Vidmarovića “Jurica Čenar, hrvatski pjesnik iz Gradišća” (Naklada Bošković, 2015.)

U gimnaziji mu je profesor hrvatskoga jezika pjesnik Vladimir Vuković probudio zanimanje za novija strujanja u austrijskoj književnosti. Čenar je studirao ekonomiju u Beču i istodobno radio u Hrvatskome akademskom klubu (HAK) te obavljao odgovorne dužnosti u omladinskim organizacijama. Prvim pjesmama javlja se 1976. godine.

Od 1987. član je Društva hrvatskih književnika. Godine 1989. učlanjuje se u austrijski P.E.N., a iste godine dobiva austrijsku nagradu za književnost i publicistiku. U kritično vrijeme za gradišćanske Hrvate bio je jedan od vodećih predstavnika njihove mlade intelektualne elite, predsjednik Hrvatskoga akademskog kluba, urednik tjednih novina Hrvatske novine.

img_7997-600-svi-poslije
Poslije predstavljanja: Jurica Čenar, Vesna Kukavica, Božica Brkan, Željka Lovrenčić, Đuro Vidmarović, Drago Šaravanja i Nenad Piskač / Fotografija Miljenko Brezak

Pripada mlađem naraštaju gradišćansko-hrvatskih pjesnika poznatom pod nazivom „Jastrebovi i slavuji“ zajedno s Dorotejom Zeichmann, Petrom Tyranom, Andyjem Novoselom, Herbertom Gassnerom, Ewaldom Höldom, Fredom Hergovićem i drugima. Književnost tih pisaca značajno se razlikuje od dotadašnje književne tradicije jer oni u nju unose nove elemente i otkrivaju nove književne putove. To je naraštaj koji studira u Beču i izvrsno je uklopljen u svoju sredinu. U književnosti ih karakterizira inovativnost i progresivnost, za razliku od starijeg naraštaja čije je obilježje tradicionalizam. Svoju poeziju pišu i naengleskome i njemačkom jeziku kako bi je čitalo što više ljudi.

8016-600-portret-j-cenar-uz-kavu
Jurica Čenar poslije predstavljanja uz kavu / Fotografija Božica Brkan

Kao pjesnik postmodernizma, Čenar potpuno raskida sa starijom književnosti i radikalno kreće novim putovima. Neka od njegovih djela su:misli, zbirka pjesama, 1983., Svojemu svoj, roman, 1993., Mi svi, zbirka pjesama, 1992., Posvete, zbirka pjesama, 2010. Đuro Vidmarović predstavio ga je odličnom monografijom Jurica Čenar, hrvatski pjesnik iz Gradišća, Naklada Bošković, Split, 2015. ubaštinjujući ga u cjelokupnu hrvatsku književnost kao jednoga od vodećih u žanru zorne poezije.

20161116