U užem izboru za Nagradu Zvane Črnja 2021. za najbolju knjigu eseja objavljenih unatrag godine dana, dodijeljenoj u listopadu na 19. Pulskim danima eseja, našla se i tek netom javnosti predstavljena knjiga Davora Šalata Povećalo za poeziju, Matica hrvatska, Zagreb, 2021 u biblioteci Kratki rezovi.
Na više od 400 stranica, kako je na Tribini DHK istakla voditeljica Lada Žigo Španić, obuhvaća brojne eseje o pjesnicima i knjigama i daje široku panoramu poetskih stilova. Šalatovi eseji obuhvaćaju znanstveni i esejistički pristup (npr. od tipologizacije, periodizacije, versifikacije do metafizike). Autor mnoge pjesnike tumači i iz drugačije perspektive, pa je ova knjiga znatan doprinos istraživanju hrvatske poezije.
Povećalo za poeziju, izrasla iz Šalatova doktorata, šesta je knjiga eseja i kritika toga autora koji sustavno prati suvremeno pjesničko stvaralaštvo i znalački reagira na interpretativne izazove što ih ono postavlja, napominje nakladnik, naglašavajući kako je riječ o trodjelno strukturiranoj zbirci eseja o pjesnicima, zbirkama pjesama i teorijskim knjigama s književnokritičkim i književnoznanstvenim elementima. Dodaje kako Šalat ispisuje dijagnozu suvremenih pjesničkih kretanja i impulsa na svim razinama pjesama i opusa kojima pripadaju – od fonetske do svjetonazorske i intertekstualne.
U knjizi su tekstovi u kojima se detaljno interpretiraju opusi ili pojedine pjesničke zbirke hrvatskih, kao i nekih španjolskih pjesnika i to od krugovaškoga naraštaja pedesetih godina prošloga stoljeća do danas – primjerice Goloba, Slamniga, Zidića, Vučićevića, Fišera, Rogića Nehajeva, Valenta, Štambuka, Rešickog, Bajsića, Andrijane Kos Lajtman, Neve Lukić, Jiméneza, Bergamína.
S nemalim ponosom, u zaista odabranom i dobrom društvu, u drugoj cjelini Eseji o knjigama pjesama (str. 232. – 238.) pronašla sam i sjajan tekst o svojoj zbirci Glas tranzicijskih gubitnika (Božica Brkan, obrubljivanje veronikina rupca ili muka 2013., Društvo hrvatskih književnika, Zagreb, 2014), objavljen inače u časopisu Republika, mjesečniku za kniževnost, umjetnost i društvo broj 2, veljača 2015. Kritika, str. od 76. do 78.) Sa zahvalnoću i s veseljem, s dopuštenjem autora, ponovno podsjećam na taj tekst i na odličnu knjigu koju valja pomno i ponovno čitati.
Glas tranzicijskih gubitnika
(Božica Brkan, obrubljivanje veronikina rupca ili muka 2013., Društvo hrvatskih književnika, Zagreb, 2014)
Božica Brkan napisala je zanimljivu knjigu pod naslovom obrubljivanje veronikina rupca ili muka 2013., za čiji je rukopis dobila drugu nagradu na manifestaciji „Pasionska baština za književno djelo na pasionske teme“. U toj knjizi, vrlo slobodno parafrazirajući književno-meditativnu formu križnog puta, piše o vrlo teškoj i tužnoj sudbini u prvom redu žena koje se postale žrtva hrvatske tranzicije. Riječ je, kako autorica i kaže u posveti knjige, o „naraštajima rođenim pedesetih godina dvadesetoga stoljeća izgubljenima u bespućima između socijalizma s ljudskim likom i humanoga kapitalizma i postkapitalizma“, odnosno „hrvatskim tekstilcima“ u mnogim propalim tekstilnim tvrtkama i tvornicama. Knjiga se sastoji od osamnaest postaja, dakle, više nego u standardnim križnim putevima, što zapravo sugerira produljivanje ljudske muke u beskraj, bez ikakve perspektive za neko razrješenje, kao što se to u križnom putu ipak događa.
Temeljni karakter tih poetskih tekstova s naglašenim narativnim obilježjima jest izlaganje u prvom licu, odnosno, prema Gérardu Genetteu, homodijegetska pozicija u kojoj sam pripovjedač aktivno sudjeluje u događajima o kojima pripovijeda. Uistinu, sve se tu oblikuje po mjeri iskaznog subjekta, a iako je glavni lik otpuštena sredovječna tekstilna radnica, u više se tekstova u ulozi naratora pojavljuju ljudi koji je okružuju i koji njezinu sudbinu iznose iz svojih perspektiva. Time, uz poetski i pripovijedni, knjiga stječe i dramski karakter, posebice u suprotnostima pa i znatnijim srazovima različitih perspektiva, odnosno uloga u drami propadanja jedne žene kao sinegdohe svih gubitnika tranzicije. Knjiga zadobiva posebni intenzitet u izvrsnoj jezično-stilskoj karakterizaciji likova koji se u prvom redu legitimiraju samim svojim govorom, upravo sebi svojstvenom idolektu u kojemu se, dakako, prepoznaju i čitave društvene skupine. Ovdje se tako radi o sup(r)otstavljanju autorici rodnog kekavskog dijalekta u Moslavini, zagrebačkog, još uvijek kajkavski stiliziranog slenga, mladenačkog govora prepunog anglizama iz računalnog cyberspacea, štokavskog kolokvijalnog govora nižih socijalnih razina, bešćutnog izjavnog izričaja novopečenog tajkuna te natukničarskog, reduciranog stila planera modne tekstilne industrije.
Tako drama postojanja, svih njegovih muka i nepravdi, svih silnih socijalnih razlika, postaje i drama jezika, bolje rečeno raznih jezika koji se mimoilaze u generacijskim i statusnim jazovima. Bahtinovska je to heteroglosija, odnosno višeglasje, polifoničnost, u kojemu se u jezik i književnost utiskuje babilonska rascijepljenost i ranjenost svijeta. Tako su likovi ovog parafraziranog križnog puta prvenstveno zaodjeveni u tkaninu jezika i putem njega nam se objavljuju, ali su to i ljudi koje oblikuje tegobna stvarnost, a književnost proniče u njihovu tipologiju kao signale po kojima ih svi prepoznajemo.
Božica Brkan na početku knjige ide in medias res, kako bi se današnjim medijskim jezikom reklo – „u glavu“, pa se glavna junakinja zatječe na karakterističnom mjestu. Naime, nakon što je njezina tekstilna tvrtka prestala postojati, a zemljište je kupio neki obnoć obogaćeni podobnik, njoj preostaje jedino raditi „na crno“ i fizičkim poslovima, a znatno narušena zdravlja, zaraditi tek toliko novca da preživi ona i njezina obitelj. Posve pritisnuta životnom mukom, ona u crkvi, u kojoj uzima mjeru za šivanje, razgovara s Bogom, u kojeg se razočarala pa više i nije sigurna da uopće postoji. On, ipak po njoj prisutan u tekstu, biva jedini kojemu može podastrijeti široke i vrlo konkretne lamentacije o svojoj očajnoj situaciji. Nju pak, s neskrivenim, ali ipak i pomirljivim prijekorom, suprotstavlja Božjoj ptičjoj perspektivi iz koje je, kako se kaže u pjesmi, „lefko odzgor gledeti“.
Tako se odmah uspostavlja svojevrsna žablja perspektiva iz koje se gleda sav život, perspektiva žene koja utjelovljuje starodrevnu tradiciju kajkavskog fatalizma, ali i dubinskog prosvjeda pa i unutarnjeg puntarstva, protiv postojećeg društvenog, čak i kozmološkog ustrojstva svijeta kojemu su konstitutivne goleme nepravde i, heideggerovski rečeno, bitak prema smrti. Spomenuta je žena i svojevrsna potka, jedino koliko-toliko čvrsto tlo vlastite obitelji u kojoj je muž, uslijed sudjelovanja u ratu, teško fizički i psihički bolestan, izrazito konfliktan, jedan joj je sin poginuo, a drugo dvoje djece još je uvelike nesamostalno i dezorijentirano. Upravo ta žena kao sinegdoha društva i arhetip ženske i majčinske brige za opstanak života kao takvog, središnja je točka oko koje se vrti cijela knjiga, a zanimljivo je kako duboka etika njezine egzistencijalne borbe može u tuđim očima izgledati sasvim drugačije.
Baš u odmacima od njezine perspektive leži napetost cijele knjige pa svaki novi lik zapravo pokazuje koliko zbog svojih različitih situacija i očišta ljudi imaju malo ili nimalo razumijevanja jedni za druge. Tako već kći bivše tekstilne radnice govori drugačije od svoje majke, za razliku od njezine kekavice, ona je u zagrebačkom slengu tek natrunjenom kajkavskim, a mamin žal za tvornicom tekstila vidi kao „patetični socrealizam“ pa je već, govoreći o majci, „umorna od spike o njoj a i s njom“. Bivša pak kolegica glavne junakinje, koja je odrasla u selu kraj njezina, također u stilu govora otkriva svoj odmak od bivše tekstilne radnice, ali i vlastiti životni razvoj od kekavice do čistog štokavskog kao društveno poželjnog idioma, u čemu se ogleda i njezino znatno napredovanje u obrazovnom i društvenom položaju. Osobito je pak odmaknut od glavne junakinje, ali i od položaja svih ostalih tekstilnih radnica, novopečeni tajkun koji je ispod cijene kupio zgradu bivše tvornice i u njoj napravio hotel. Njegov je govor štokavski s nešto turcizama, služben, ali i iznimno arogantan, a kulminira u proverbijalnoj frazi „milosti ne tražim niti bih vam je dao“.
Vidljivo je, dakle, da je u spomenutim likovima Božica Brkan ocrtala cijeli jedan spektar društvenih slojeva, međusobno suprotstavljenih po generacijskoj pripadnosti, socijalnom položaju, po opreci grada i sela te podrijetlu iz pojedinih krajeva. Autorica u svemu tome stavlja naglasak na čisto egzistencijalna pitanja, s posebnim fokusiranjem na sudbinu mnoštva niskokvalificiranih žena. Tako je najčešće riječ o razmatranju nižih društvenih slojeva, osobito onih koji su potpuno obespravljeni, dovedeni na rub opstanka divljim kapitalizmom i bešćutnim privatizacijama. Zato se u toj drami ubrzanog i radikalnog društvenog raslojavanja, autorica gotovo u potpunosti oslanja na razgovorni stil pisanja kojeg obilježuju neposrednost, osobnost, prirodnost, emotivnost, nezavršene rečenice, digresije, poštapalice te, u leksičkome smislu, kolokvijalizmi, vulgarizmi, žargonizmi.
Na kraju se knjiga obrubljivanje veronikina rupca ili muka 2013. efektno zaokružuje završnim monologom glavne junakinje ili, možda prije, antijunakinje, u kojemu se katolička simbolika i ikonografija rana Božjih transponira na svakog čovjeka, posebno na one životno najugroženije. Tako se osamnaesta postaja ovog osebujnog križnog puta završava tekstom pod naslovom pet ran. U njemu bivša tekstilna radnica do kraja iznosi svoju životnu filozofiju, svoju tužaljku koja neprestance oscilira između fatalizma, razgovora s Bogom i prigovaranja zašto On ništa ne poduzima kako bi pomogao čovjeku u njegovoj neizdrživoj situaciji. Ona zato kaže da njezin govor: „ne ti to pesma ne ti to molitva/ ne ti to spoved (ne znam več kej je greh i kej bi to/ mogla spovedati/ samo muku i muku)/ samo sam si tak naj zameriti prisela v klecalo/ noge otpočinuti/ da ti povem kak bum to lepo zešila kak se spada“. „Pet ran“iz naslova demetaforiziraju se, desimboliziraju, pa čak i desakraliziraju, i postaju doslovnih pet rana koje muž bivše tekstilne radnice nosi iz Domovinskog rata, a on sam više ne vjeruje u Boga jer mu nije pomogao kad su ga mučili u ratu i zarobljeništvu. Takve prigovore, zadržavajući ipak svijest o Božjem postojanju, ponavlja i sama glavna junakinja. Ona se, kao i na početku knjige, tuži da Bog samo gleda odozgor pa ga poziva da siđe među ljude na njihov križni put i da, ako im već ne pomogne, barem bude blizak njihovoj muci i da sluša i razumije njihova jadanja. Ponavlja i starodrevni motiv kajkavske poezije – „na raspelu bokca čoveka raspetoga“, no u njemu ne vidi toliko božansku i spasenjsku stranu, nego čisto ljudsku u beskonačnom fatalističkom trpljenju.
Kako Božica Brkan u svojoj knjizi obrubljivanje veronikina rupca ili muka 2013. pretpostavlja i žanrovske karakteristike križnoga puta, koji u sebi ima i poetskih i pripovjednih i dramskih elemenata, tako se i ta knjiga ne može žanrovski svrstati samo u poeziju. Prejak je, naime, narativni tijek životnih sudbina, ali i dramska napetost između likova. No, postoji i određena sličnost takvih tekstova naglašeno narativnoj poeziji kojoj je predmetno-tematski obzor neposredna svakodnevica, a izražajni modus posvemašnja kolokvijalizacija poetskog govora. Očito je da je u suočavanju s brutalnom zbiljom i poezija u nekim svojim oblicima morala postati izravnija. Pjesničku je eskpresivnost tako potražila ne u autonomnom i od zbilje odvraćenom izrazu, već u jeziku ulice i stvarnog života, u glasu ljudi s margine i njihovom progovaranju istine o bolesnoj i nepravednoj društvenoj situaciji. U takvoj vrsti pjesničkog izričaja koji više računa na autentičnost i istinitost, nego na ljepotu, i koji je na kraju krajeva potresna ispovijed današnjih ljudi i njihovih mučnih sudbina, Božica Brkan je ispisala uistinu dojmljivu knjigu promišljene i cjelovite kompozicije, zanimljivih literarnih postupaka i snažnog poetskog i ljudskog svjedočanstva.
20211109
