Tekst kako smo u Kinoteci 20. studenoga 2023. obilježili 100. rođendan Pavla Cajzeka namislila sam nasloviti Pablo nas veže i spaja, jer smo se na poziv Muzeja za umjetnost i obrt, Večernjeg lista i Pixella provjeravali tko dolazi. Da netko ne bi izostao. Kao da idemo na proslavu vlastite i profesionalne mature. Ponajviše je bilo fotića svih generacija, od mojega Miše Lišanina pa sve do Ivana Posavca i doajenke Slavke Pavić. Kako ispunjena večer posvećena zaista poštovanome Pablu, kako smo zvali gospona Cajzeka (mene je on zvao Beba!). Uz uvode ravnatelja MUO Sanjina Mihalića i glavnog urednika Večernjaka Dražena Klarića doznali smo detalje o tome kako je kći Andrea Mimica darivala očevu ostavštinu Muzeju za umjetnost i obrt.
A na panelu izravno od njegovih učenika i suradnika Josipa Bistrovića, Drage Havraneka, Siniše Hančića i drugih koje je naučio da je fotoreporter novinar s fotoaparatom, da je fotka srždogađaja, da treba stalno raditi na sebi i svaki dan nešto naučiti. Pljeskom je popraćena Havranekova ideja da Cajzek u Zagrebu dobije svoju ulicu i zahvaljujem glavnom uredniku Večernjaka Dražen Klariću što je odmah mjerodavnima otposlao službeni dopis. Neka samo pogledaju fotke, ako im nije dovoljna skromna biografija iz Hrvatskoga biografskoga leksikona iz pera večernjakovice Marije Grgičević 1989.:
Dodajem da je Cajzek umro u Zagrebu, 15. travnja 1999. Hrvatska enciklopedija dodaje kako se istaknuo dokumentiranjem svakodnevnih zagrebačkih prizora (Djeca u fontani, 1970; fotomonografija Zagreb, 2008) i da je snimao reprodukcije umjetničkih djela u likovnim monografijama
Jedinstven, a skroman čovjek snimajući četrdeset godina svaki dan iskazujući ljubav, stručnost i posvećenost, portretirao je Zagreb i Zagrepčane da su ga prozvali Tošom Dapcem pedesetih, šezdesetih, sedamdesetih. Doajen hrvatskoga reporterstva ostavio je bogatu arhivu fotografija, filmova, kontakt-kopija, izrezaka iz novina, fotoaparate… Uz potporu HTV-a dr. sc. Iva Prosoli, voditeljica Zbirke novije fotografije, snimila je i predstavila nam film u kojem se vidi kako za bolji kadar Cajzek gaca po gradskom blatu i vere se plotovima u predgrađu bolje od Bandića, a nije poimence poznavao samo gradonačelnike i druge važne face nego i policajce, smetlare, kumice… Za povratak MUO doma, 2026. najavljuju Pablovu retrospektivu i monografiju. Možda i Muzej hrvatske fotografije?
U Pablovo vrijeme nije bilo mnogo ljudi s fotoaparatom, ali je bilo i boljih, promišljenih motiva i snimaka, jer trebalo je štedjeti svaki od 36 snimaka na filmu. Dokumentarno i umjetnički, jer kako se prisjećala Andrea Mimica, drugovao je s najboljim umjetnicima svog vremena od Vanište, Džamonje i Stančića do Krkleca i Tadijanovića. Zato je njegova prodavačica novina s velikom dioptrijom i kasom po piksicama od konzervi jednako velika kao portret Tin s cigaretom.
Ćaskajući s Igorom Gerenčerom o neprežaljenom njegovom Brodu knjižari – brodu kulture, doznala sam kako mu je kao profesor u šuvarici, Centru za kulturu, Cajzek maturalni rad od samo jedne rečenice Fotoreporter je čovjek s tri oka ocijenio čistom peticom. Onda ga je odveo u Večernjak. A ja sam se prisjetila kako smo na jedinoj Cajzekovoj izložbi Zagreb – snimio: Pavao Cajzek – Massmedia i Večernjak su objavili i istoimenu monografiju (urednik Josip Bistrović) – u Klovićevim dvorima 1994. na 1995. uz rakiju Božicu promovirali taman obavljen moj prvi roman Lift/Politička melodrama (Azur žurnal, 1993.). Igor Mandić, Ana Lendvaj, Marija Sekelez, urednik Veljko Krulčić i ja u gomili cvijeća bili smo toliko mladi da sam, našavši u arhivi sačuvanu fotku, i sebe jedva prepoznala. A iza nas – sjajne fotke Snimio Pavao Cajzek!
