Poezija s novinarskim nervom

Lada Žiga Španić o pjesničkoj zbirci Božice Brkan Nemoj mi to govoriti (Acumen, 2019.)

Naslovnica zbirke

Pjesme Božice Brkan u kajkavsko-štokavskoj zbirci Nemoj mi to govoritipokazuju vrstan spoj literature i dugogodišnjeg novinarskog iskustva. Pjesme, iako misaono kompleksne, pisane su veoma slikovito i dinamično, jer se autorica očito obraća čitateljima, a ne samoj sebi, odnosno ne kroji kompleksne verbalne križaljke koje bi poeziju autistički zatvorile u samu sebe. Tako pjesme haljina za snovezelena dočaravaju dvije lijepe uspomene koje su se rasporile, pretvorile u krpe – u njima vidimo nestajanje ljudskih iluzija iliti prolaznosti, vidimo život koji odbacuje naše nade kao predmete u kakvoj ostavi. Motivi su u pjesmama jasni, poente dokučive, ali, unatoč tmurnom svjetonazoru, stil je neobično vedar – Božica Brkan niže metafore, lomi sintaksu, igra se riječima, ubrzava pjesmu umjesto da ju usporava i rasteže kao gumu, kao da hoće u malo vremena reći puno i to joj apsolutno uspijeva. Novinarski nerv nipošto ne znači da Božica Brkan piše pjesme „pričalice“ – to je itekako ozbiljna poezija, stilski zaigrana, zagonetna, s odličnom sintezom tuge i humora, refleksije i stilske igre. Njezine pjesme tako udovoljavaju i čitateljima zahtjevna ukusa, ali i onima izvan struke, koji će moći pratiti pjesme brza ritma i otprilike razumjeti „što je autorica htjela reći“.   

S predstavljanja knjige u Društvu hrvatskih književnika: govori Lada Žigo Španić / Fotografija Miljenko Brezak

Ova anegdotalna pjesma jasno pokazuje razigrani stil Božice Brkan i sažimlje smisao ljudskoga života – nema vremena za dugačko „međuvrijeme“ u kojem bi čovjek dugo premišljao o sebi i svijetu, jer vrijeme nemilosrdno dijeli ljude na one koji jesu i koji nisu ukorak s njime. Rotacija „čeka“ za život, valja sve na vrijeme staviti na traku i pustiti život u prvo izdanje da bi se preživjelo. Ova pjesma, naravno ne govori o tome kako valja biti površan, nego govori o spretnosti i prilagodbi današnjem vremenu u kojem postoje insajderi i autsajderi, svoj duhovnosti unatoč. Zato su pjesme Božice Brkan dinamične, pune ritma i aritmije života, u njima se „kreću“ misli i emocije, u njima se štošta iznutra „događa“, a da se pritom kreira odlična poezija koju doista može kušati svatko. 

Novinarski nerv možda najbolje pokazuje pjesma „deadline“:ili dospiješ ili ne dospiješna vrijeme / nositi se s vremenom ili te vrijeme gazi pregazi/ deadline / kao da pišeš članak za novine koje moraju krenuti u tisak / za prvo izdanje / rotacija čeka.“

U pjesmi Kontekstautorica pjeva: Sve se svodi na kap po kap. Na natapanje. /Maslinik. /Voćnjak. Da buja. Dok buja. / I na čovjeka. Na njegovo umijeće i sreću. / I na hlapljenje. / Hlapiš ako si hlapiv. Samo promijeniš agregatno stanje. / Iz tekućega u plinovito, iz pojilišta za ptice u oblak,/ iz voćke u čovjeka.

I ovi stihovi pokazuju autoričino carstvo igre riječima, brze okrete i preokrete smisla, ali nam je ipak jasna temeljna misao – život teče, čovjek hlapi (Hlapiš ako si hlapljiv), smisao je života preobražavanje iz jednog stanja u drugo, u čemu se vidi i eros i thanatos (život se živi, ali se i nestaje u njemu). Začudne stilske igre, a opet razumljive. Neobičan spoj dobre literature i novinarskog nerva koji pjesnikinji ne dopušta prazan hod. Umjesto naslova Nemoj mi to govoritivaljalo bi napisati: Božice, govori nam to! 

potkraj studenoga 2019.