Tekst Božice Brkan objavljen u 6. zbornik radova sa znanstvenih skupova Krapina 2017.-2019. Kajkavski u povijesnom i sadašnjem obzorju (gl. ur. prof. emer. Alojz Jembrih), Krapina 2024., str. 265.-275.
Božica Brkan, prof.
književnica, novinarka, blogerica i urednica
Zagreb
Kako pišu recentni kajkavski pisci?
U sjećanje Robertu Rokliceru, koji nije kajkavac
Da za izlaganje na 17. Znanstvenom skupu s međunarodnim učešćem Kajkavski jezik, književnost i kultura kroz stoljeća u Krapini, 3. rujna 2018. odaberem temu Kako pišu recentni kajkavski pisci?, presudilo je gostovanje na Jutru poezije 2017. na zagrebačkome Gornjem gradu, u susjedstvu Sabora, kada me je, u međuvremenu tragično preminuli, književnik Robert Roklicer pozvao K Šnidaršiću. Objava najave na društvenim mrežama izazvala je raspravu i dodatne tekstove, jer se upravo u HNK-u pripremala predstava Tko pjeva, zlo ne misli (lektorica Živana Morić) je li: Žnidaržić (ž-ž), Žnidaršić (ž-š), Šnidaršić (š-š)?Žnidašić – presudio je poslije dugih jezikoslovnih dogovora i pregovora tek Dnevnik maloga Perice Vjekoslava Mayera.
Takve dvojbe nisu mi bile novost, jer sam i praktične dvojbe i nedosljednosti našla i u vlastitim tekstovima. Nije me utješila ni razumska bilješka: Jezik je živ! Primijetila sam da način pisanja ovisi npr. o vremenu nastanka teksta, zatim je li poezija ili proza i sl., književnoj vrsti (npr. unutar proze priča, roman, drama, feljton, esej i sl.), primjeni aktualnoga pravopisa za standardni hrvatski književni jezik (štokavica) i sličnim utjecajima.
Uočila sam to osobito u:
*pisanju odvojeno i zajedno: za po doma
i zapodoma; za putom i zaputom; nadžak i nadžakbaba i nadžak-baba;
neki dan i nekidan; bez išta i bez i šta, z vekšega i zvekšega
*jednačenju po zvučnosti (nedosljedna!): otpreti
i odpreti, zkerepiti se i skerepiti se z
kem; splesti i zplesti se; odkonupiti se i otkonupiti se, vrtikati i ftikati;
vtorožiti i ftorožiti, privčiti i prifčiti;
zafrček i zavrček, zruke/zneruke, vrđkati i vrdžgati, mađarska i madžarska; tikati, vtikati, ftikati (Zvonko
Kovač: ljubaf; Ivo Kalinski: jablanof; Božica Jelušić: kojekut i kojekud…)
*starim i novim oblicima: kuvati i kuhati
*glasovima koje standard nema: drudzgati
*oblicima koje standard nema: odelati
i oddelati, poddeti i podeti, poddrčati i
podrčati
Zašto je tome tako? Presudila sam da je u mene posrijediširenje društvenog, znanstvenog i osobnog konteksta i spoznaja, a ponajprije težnja za što boljom razumljivošću teksta.
Nedvojbeno je da kajkavski posljednjih godina dobiva na književnoj i širini i dubini. Ne samo zato što je kajkavski književni jezik standardizeran vu Evrope odnosno što ga jeMeđunarodna organizacija za standardizaciju (ISO) uvrstila 12. siječnja 2015. među svjetske jezike obuhvaćene popisom ISO 639, pod oznakom kjv.
I prije je, govorim o novijem vremenu otkad imamo stadardiziran hrvatski jezik,
bilo pokušaja općekajkavske lekture
(npr. Željko Funda, mediji), analiza
pojedinih važnijih starijih književnika (npr. Alojz Jemrih, Božica Pažur). Zvonko Kovač, doduše samo u intervjuu, zalaže se da
kajkavski koristi etimološki poput slovenskoga (da se piše kako bi se vidjeli korijeni,
diftonzi itd.)
Zbog gubitka i važnosti i kontinuiteta od Ilirizma, glavnina
u pjesništvu s osloncem na Domjanića
i Galovića te Krležu, kao svojevrsni (i) transkripcijski kajkavski esperanto, u
pisanju se približava standardu hrvatskoga
književnog jezika (Ivan Golub, Božica
Jelušić, Ernest Fišer, Božica Pažur, Božidar Brezinščak Bagola itd.), što
se može vidjeti i u samostalnim knjigama, a osobito u zbornicima kajkavskih pjesničkih manifestacija (Zelina, Krapina itd.). Također,
objavljeni rječnici izrazito su različiti i nedosljedni.
Božica Pažur govori o (…) situaciji kad
svaka nova pjesnička zbirka uspostavlja svoj kajkavski jezični standard
(uzdizanjem zavičajnog idioma na razinu kajkavskoga umjetničkog jezika)…. Je
li onda uopće moguće ujednačavanje
pisanja kajkavskoga? U sadašnjoj je situaciji, kada nije dovršeno pregledno
istraživanje i (ni tonsko!) zapisivanje ukupnoga kajkavskog, po mojem je
mišljenju nemoguća neka nova zajednička standardizacija. Štoviše, nametanje jednoga idioma kao važnijega, uz
usporedbu kao što se to dogodilo sa novoštokavskim za hrvatski standard, dokrajčila
bi kajkavski, a ponajprije bi odagnala ne baš jezično upućene kajkavske pisce,
pjesnike ponajprije, zahvaljujući kojima (radoznalost, inovativnost!?) su upravo
i izronili brojni, manje poznati, više ili manje
međusobno i razumljivi idiomi kajkavskoga (pa i moja kekavica!). Sve češće, osobito
u složenijim izričajima, uz književne tekstove mogu se uočiti dodaci: osim učestaloga
pratećega rječnika, označuju i naglaske
(npr. Božidar Brezinščak Bagola bednjanski,
Vera Grgac bistranjski, Davor Grgurić
delnički, lokvarski i drugi goranski itd.). Nemogućim držim takve oznake u
svim tekstovima, jer kad bi ih pisci i znali unijeti u tekst, bojim se da bi to
čitatelje, i prosječno upućene, odbijalo od teksta. Kao kontraargument bih spomenula knjigu drama Vesne Kosec-Torjanac i Dubravka Torjanac Norci (2016).
S množenjem kajkavskoga u javnosti se primjećuje i izrazito vrlo različito pisanje. Svjesno ili nesvjesno tekst odaje i stav autora prema jeziku.
Osobni? U kajkavskome imam tri svoja
kajkavska, tatinski i maminski, kako ga nazva Zvonko Kovač,
prije šezdesetih godina 20. stoljeća, onaj vlastitog djetinjstva usvajan pedesetih
i šezdesetih godina 20. stoljeća te zagrebački žargon ili po potrebi u proznim
tekstovima. Sve pišem na jednak, ne uvijek i isti način kao u pravopisu standardnoga
hrvatskoga (novosadski, Londonac, Anićev, Matičin, Institutov…).
Nedosljednosti uočavam primjerice obezvučivanjem osobito u složenicama koje su postale jedna riječ kad se i vizualno gubi razumijevanje značenja): promjene, npr. Vetrenica, sada č, dž, dz, nemam meki đ kao u poljskome, primjeri zajedno učas, velika i mala slova npr. prvi svjetski rat i slično.
Primijetila sam da se u prozi ponašam nešto drugačije nego u poeziji. U poeziji sam očito imala manje problema, a veću slobodu, licentia poetica, prepuštam se ritmu, rimi i sl. (usp.: kao što riječi koje nedostaju po potrebi nadoknađujem hrvatskih standardom, čakavicom, anglizmima i sl., tako rješavam i način pisanja). U prozi posežem također i za različitim vokabularom i za načinom pisanja kroz vrijeme i prostor, različito u romanu Ledina, kratkim pričama Život večni, Kajkavskoj čitanci Božice Brkan itd. Praktično u prozi način pisanja često je korišten klasično, kao stilsko sredstvo (npr. u karakterizaciji likova).
Božica Brkan, Ledina
(2012.)
Ne se
onda išlo okoli doktorov kej denes, ne jih ni bilo, još je te vražji rat
trajal. De bilo, ideš k meše, na proščenje jel na pijac, naideš na sirotinju
kej ide na jene noge, kej nema ruke il kej ne vidi. Fala ti, Bog moj, kej sem
prešla tak kak jes, mogla sem i gore prejti. Moj je mogel isto tak, al more sam
oditi. Mali se je najprvo kej vu se vlekel. Samo je ležal i kak je doktor rekel
da ga dižemo, da je to sekak moralo več zrasti, da je lako z decum, da more i
mora hoditi, pomalo je pak sprehodil. I podrčaval je pomalo. Samo je bil nekak
menši. Nesmo ni nemu niš govorili, al on je pameten, videl je i sam kej je. Samo
je pital zakej i druga deca nemaju tak grbicu kak on. Kej da mu velim neg da je
nega Bog zebral da on nosi grbicu kak i saki nekaj mora nositi, samo kej se
jeno vidi a drugo se ne vidi. Mali je rekel da se morti i negva grbica negda ne vidla.
A kej je doktor propovedal, ne se nigdar zramlala.
Al je živ.
Si smo, fala Bogu, bili živi.
Oslonovši se (i) na odličnu analizu tekstova moderne kajkavske proze Maria Kolara (Kristian Novak, Božica Brkan, Marko Gregur, Denis Peričić itd.),
jer u prozi uočavam meni najznimljivije iskorake, intervjuirala sam više autora
u kojih sam, po mojoj ocjeni, uočila neke naročite osobitosti, o njihovim
iskustvima. Izdvajam najzanimljivije.
Kristian Novak (Baden-Baden, Njemačka, 1979.) o radu na romanima Črna meti zemla (2013.)i Ciganin, ali najljepši(2016.)napisao mi je:
U prvoj sam verziji pisao dijaloge kako
sam ih čuo u realnom izgovoru u gornjem Međimurju. I sam sam primijetio, a
potvrdiše mi i kajkavci koji su čitali tu prvu verziju, da imaju problema s
razumijevanjem. Dva su bila osnovna razloga – diftonzi i zamjenica “se” (sve). Diftonge
tipa Moura (Mura), rauka (roka), greih (grijeh) sam monoftongizirao, većinom
tako da sam se opredijelio za dominantniji vokal, onaj kojim diftong završava.
Zamjenicu “se” zamijenio sam standardnom zamjenicom “sve”,
odnosno, u nekoliko slučajeva “vse”. Ni jedno ni drugo ne odgovara
približno realnoj slici gornjomeđimurskog kajkavskog, ali je “se”
jednostavno previše puta navodilo čitatelje na krivo razumijevanje. Upotreba
oznaka za otvoreniji vokal je također bila opcija, ali se nisam odlučio za nju,
jer nisam računao na to da puno čitatelja poznaje IPA abecedu.
O primjerima obezvučivanja ftihni, f hrvet, f hiži
jednostavno sam pisao prema tome kako sam čuo izgovor. Ide “f” kad
nakon toga slijedi bezvučni suglasnik (f cirkvo), a “v” kad slijedi
samoglasnik ili zvučni suglasnik npr. “v gorice”. Ali nisma siguran
da sam bio 100% konzekventan.
Uočila sam prohodan, lako čitak
tekst,štokavicu s kajkavskim
umecima – štoplinof, policajcof
Kristian Novak, Ciganin, ali najljepši (2016.):
– Milena. Nej si sigurna dok je tak. Niti Sandi je nej siguren, vidiš kaj se dogodi. Ludi mislijo ka provocejraš.
Šutjela sam jer mi nije polazilo za rukom smisliti primjerenu uvredu za njega.
– Još so ove dvej budale niti nej takši problem. Kaj či ti dojde Marijan Hamer? – ime je izgovorio potpuno tiho, pa provirio stoji li još tko na cesti. – Ja morem smiriti situacijo jempot, dvapot, ali nemreš protiv cejloga sela.
Bio je početak proljeća. Mirisi se odvajaju od živih bića, ne znaju se vratiti kući. Kao sablasti, plaše usamljene i pomaknute.
– Sandi bo dale tu delo – rekla sam, kao da mi on pripada, i kao da sama odlučujem o tome. Sandi je spustio glavu i pogledao me u oči. – Ne nucamo tebe ka boš nas branio.
– Navek si bila takša – reče brat. – Pička tebi materina. Ti kontra svih, a ja nek pospravlam nered za tobom. I onda ti dideš na faks, a ja…
Prekine ga Japica.
– Ftihni, budalo i goni se otod. Goni se z grunta!
– Sandi bo dale tu delo – ponovila sam dok se brat penjao u kombi i odmahivao
glavom.
Te večeri nismo se mogli dovoljno napiti da vidimo svjetlo.
– Bole bode, buš vidio – govorila sam mu. – Stvari se mejajo. Niti si nemremo zamisliti kak bo za leto dni…
Pravio se da gleda televiziju. Što je manje reagirao, ja sam sve više govorila.
– Daj, tiho bodi – rekao mi je nakon nekog vremena. – Samo malo tiho bodi.
Kad je krenuo kući, negdje oko tri ujutro, pravila sam se da spavam. Bojala sam se da bi mi rekao da se sutradan nećemo vidjeti.
Marko Gregur (Koprivnica, 1982.) rekao mi je kako poeziju piše svojim suvremenim koprivničkim gradskim govornim kajkavskim kak bi se i spominjal, a za roman Kak je zgorel presvetli Trombetassich – dvostruko heretičan: napisan je na podravskom kajkavskom, a nađe se u njemu i predgajskog pravopisa – prilagodio je stare sudske zapisnike iz druge polovice 17. stoljeća. O modernome iz prošlosti.
Marko Gregur, Kak je zgorel presvetli
Trombetassich (2017.):
Žar na ličeku prešel mu je v plam, a ja sam prečistil grlo od svakakove žlundre
i stal čitati: «Na prosnuiu y molbu kruto veliku poglavitehliudi convictiu y
obteresenie pravde, ( toie tho, szmertpripitanu), kotera ie upala die 15.
Mensis Ianuarii in anno Domini 1667. nad Dorum Krossel, Janussa senum, rdi
ludomorsztva koie ie uchinila rechena Dora nad pokoinom Jannum, purgara nssega
Mihaila, Chelavoga Matije szina, senom, ie engeduval imenuvani Mihaly navkup ze
vszum szvoium y nie pokoine rodbinum ovak, da ona y z musem szvoim Janus
Krossliem bude dusna cheterdeszet mess za nye pokoine dussu szlusiti, od…»
Napisal sam to pismo [Nikoli Zrinskim] i lepo sam se osečal. Otprl sam vrata od
sobe. Mama i japa spali su na svoji posteli, a moje dve mlajše sestrice, Marija
kojoj je bilo dvanajst i Magda kojoj je bilo osam let, spale su na drugoj.
Magda je prešla skroz na moju stranu postele. Mesečina je lukala čez oblok i
dragala ju po dugim, glatkim lasima, koji su bili rastepeni po mojemu jastuku.
Gledel sem ju i mislil kak je v tim letima Nikola Zrinski več bil kralevski
konušnik. Čez mene je opet prešel osečaj da kasnim i da sam do ve več trebal
nekaj postati. Nekaj više od notara kojemu naredbe daje jedan takav čovek kakov
je Trombetassicz. Onda se Magda obrnula na drugu stranu, prehitila ruku prek
Marije i skroz joj se stisnula. Soba je mirisala po njihovomu detinjstvu i taj
se je lepi miris mešal z težačkim mirisima jape i mame. V tom me je trenutku
grejal neki lepi občutek i za ništ me nije bilo briga. Ni za
dvorce, ni za parnu kupelj od Zrinskih, ni za titule ni za zlato.
Vušel sem samo po opravu i mislil sam se prejti vun prošetati, zbistriti glavu i o semu promisliti, ali sad sam samo štel leči se med njih, biti dio ove iste noči, njihove noči, pa sem stiha došel do postele, vlezel pod jorgan i dobro nas se tri pokril.
Nekakva težinjava me je stisnula oko oči, trepavice su bile kak vile, i makar sam znal da moram otiti ako nekaj hočem postati, biti na ponos ovoj hiži i pomoči njima dvema da se dobro udaju, bilo mi je to teško zamisliti – da me negdar ovde ne bu, da me ova mesečina ne bu dosezala ili da se po zimskoj noči si tri nebumo dizali z postele i z toplim dahom topili inje z nutarnje strane obloka, te male kristalne zvezdice. Bogatašima je v sobi toplo, al nemaju čaroliju na oblokima kakvu imamo mi.
Se bu dobro, došlo mi je v misel. Navek se puti vide ako imaš svoju mesečinu. Pismo je bilo spremno i zutra bu poslano Zrinskom. Mislil sam kak bu mu sad jasno da more z menom računati i gda sam zaspal senjal sam kak se rukujemo i kak govorim: Paulus Aytich.
Denis Peričić (Varaždin, 1968.), književnik iz Varaždina:
Volim postmodernističku književnost,
ali onu doista postmodernističku, koja, dakle, baštini iz tradicije. Negdje sam
već napisao da Krležine Balade
držim ranim primjerom, svojevrsnim proto-primjerom postmodernističke
književnosti (u svjetskim razmjerima). Balade
su na mene ključno utjecale, i jezikom i motivima, taj
političko-apokaliptički bestijarij i danas je, mutatis mutandis, sjajan amalgam za poetsko zrcaljenje (našeg)
svijeta. Sve ono pak što u oba pogleda, jezičnom i motivskom, Krleža duguje
starim piscima kajkavskim (“klasična jambrešićevsko-belostenčevska
kajkavština”), dugujem i ja (mada bih to zacijelo drugačije opisao), a kao
što je na Krležu utjecao “Jezik ulice i kuhinje. Agramerski
Küchenkroatisch”, tako, naravno, i ja crpim iz žive kajkavske riječi, iako
nisam odrastao u izrazito kajkavskoj sredini, nego više u bilingvalnom,
kajkavsko-štokavskom varaždinskom obiteljskom i urbanom okružju. (U djetinjstvu
sam više kajkavštine naučio gledajući Kerstnerove “Gruntovčane” nego
slušajući svoje bližnje.) U kajkavskim pjesmama, pričama, dramama i jednom
romanu, moj pak motivsko-referencijalni spektar sadrži mnoštvo izvorišta iz
koje Krleža nije mogao crpiti, a to su prije svega rock glazba, film i novija
književna iskustva, prvenstveno stranih autora. Prvi sam, mislim, u kajkavštinu
uklapao reference na Davida Bowiea i Nicka Cavea, filmove poput “Blade
Runnera”, likove poput Batmana, ali i na moje književne heroje 20.
stoljeća poput T. S. Eliota, Kafke ili Raya Bradburyja. Chucka Norrisa, koji se
pojavljuje u mojim kajkavskim pričama, da i ne spominjem, već me lagano i
obilježio… U jednom dijelu moga kajkavskog opusa ima i dosta biblijskog
naslijeđa, izravno ili pak posredno usvojenoga, pa se referiram, primjerice, i
na Boscha. Ne smijem zaboraviti ni na starije kolege: zarana su me fascinirale
zbirke “Morje zvun sebe” Ernesta Fišera i neke zbirke Stanislava
Petrovića; istaknut ću samo njih dvojicu jer sam ih u ponekoj pjesmi izrijekom
citirao. U novije vrijeme osobito vrijednim – i meni bliskim – nalazim
kajkavsko pjesništvo Božice Pažur. No moja je glavna “poanta”
oduvijek bila – i četvrt stoljeća prije “međunarodnog priznanja” – da
je kajkavski punopravan jezik kojim se može izraziti sve, kao i bilo kojim
drugim jezikom, pa sam stoga nastojao, kako je to lijepo napisao Ivo Kalinski,
“jednako prisan odnos uspostavljati spram egzistencijalnoga kao i spram
neegzistencijalnoga, umnoga i zaumnoga, orfičkoga i obečašćenoga, uzvišenoga i
poniženoga”. Dodao bih još samo: i spram književne kao i spram izvanknjiževne
stvarnosti.
Denis Peričić, Techno
gost, Žel’ko(v) p(e)rst ili
Ajngeleki svetlo-čarneg serdca (2016.):
Esejistički prologuš
Mislim da moram reči da slikam na – kajkavskemu!
Ovo oksimoronsko, paradoksalno, zperva alogično i
aporično, a zaprav – v gliblini našeh svetlo-čarnih serdc – ak več ne
„logično“, a unda barem (v terminih ki jih poznajo alkemija i jungianska
psihologija) „istinski istinsko“ misel, zrekel je varaždinski mojster tzv.
likovne vumetnosti, gospodin i gospon Željko Prstec, za prijatele Željko, za
kajkavce Žel’ko, a za one šteri signume čteti znajo
– Prst, more i (adekvatno: kajkavski) Perst.
Rekel je to Žel’ko premierno ne vu Varaždinu (šteri jošče more biti Varažlin,
naročito ak se zbilam misli na kajkavskemu), ergo ne tam gdi bi zračunato pobral lokalpatriotske ovacije, nego v
Osijeku, šteri zbilam nigda ne bu bil Osek, kolki god mi kajkavci šteli biti
kajkavomani. Tega vručeg leta, gda so nas prek Dunava v Galerijo Magis lukali
oni šterima je vsejedno kaj Prstec, Fišer i ja pripovedamo, rekel je Žel’ko
Slavoncima nekaj kaj njih – roko na serdce – ne bi trebalo dotikavati, al jih je
dotaknulo, itekak dotaknulo, vsejajoč v duše Horvatov vsake lingvalne fele
jedno od najintrigantnejših prosvetlenj obče: ne sam da mertvega jazika ni, neg
i da jazik (predi smo več čuli: mertvi!) more biti transsupštancija jazika v
nekaj drugo. Ov put – v kipec, v sliko…
Ivo Kalinski (Črečan kraj Svetog Ivana Zeline, 1940.)
Ivo Kalinski: Cicirici
& Vladimir Pernić: Senjali (2017.)pjesme: Blindjerana pizza, Medtemtoga, Gustokrat, Napokonec, Tihotapec,
cicirici…na pizzi ili odi ti meni lepo u p.m.
Povratak participof
Odišel, prešel, zaleval, znal,
svetlel, videl, raširil i opet potom bil mal, spuščal, zdigal, vupal, opadal,
nesil, mesil, išel, zastajkuval i opet potom mineral, presujen, sprebandjeran,
osvetlen, zmračen, pojeden i opet potom spretučen, zlečen, povezan, zvučen,
povišen, znižen, oštrižen i opet potom krizman, zmučen, zgladuvan, rigal
neznan, zagipsan sklit i opet ptom vbit.
«Gleich und gleich gesellt sich gern» – roža na grebu, vu sarcu tern, lasi,
bofti i tieslo črleno.
Spomena vrieden, milošče predan granitni kamen nikomu nedan: «Gnothi seauton»
Apolonu vu Delfi – to breg zna a bregu sejeno…
Ernest Fišer (Zagreb,
1943.), Macbeth na fajruntu (2013.):
10.
A pravzaprav – dela se o tomu kaj
SVIET TRE ZMENITI, vu žile mu zajti, spati z otprtimi jočmi, ZDRŽATI. I nigdar
Rieč Človeču zabadav ne potrošiti! Dihati z čistemi plučmi, jednak iskati i
cviet i žolč: i vsim nesrečam ftruc, i čemeru ftruc, i črvojedini kaj brez hasna vu nama kluca, kaka mementuš
prespametnih ki prefletno so v sebi sprhli, vre jezeto le jednak.
Božica Jelušić (Pitomača, 1951.) – kojekut i kojekud
obrazovana i upućena književnica,
eseji Od cintora do cybera – Kajogledi
(2004.)
Ftič kesnokrič (2016.): dežđ (op BB: u svojim tekstovima nikad nemam
đ nego isključivo dž! ne Mađarska ili Madjarska
samo Madžarska)
Pjesma Mužika za larfe: Cigu-migu, frišku figu!/ Na veselje brigu!/Em smo svoji: jazbec, lija, drpež-pajdašija!
Emilija Kovač ukazuje na obilje kovanica: drievozov, neboplavec, rumolovec, lžokralji, kavran strvinoželjen, škudoljubec
Katarina Brkić (Repušnica, 1948.), profesorica
hrvatskoga, moslavačka književnica, moja zavičajnica,
ali piše drugačije nego ja. Više prema izgovoru. Kaže:
Ono što čini cjelinu kao riječ, pišem kao jednu riječ. Stobum. Nikako ne
bi išlo s tobum. Zake. Zakej. Nikako zake. Na pitanje Zašto
si se tako opredijelila? odgovaram: Nema
druge. Bilo bi neobično i nerazumljivo. To je jednostavno tako.
Ponašam li se tako i u standardu? Koji pravopis izabirem? Imam svoj mišung.
Osnovica je Londonac. To s kajkavskim je jako zanimljivo. Ima jako zanimljiva
kombinacija povezivanja riječi, osim negacija. One su samo dio. Prijedlozi i
upitne zamjenice, osobne zamjenice. Kombinacije s imenicama… Umjesto u kod
mene ima f i v i ne razmišljam koji
prijedlog staviti. On se posloži sam, kako se to veli, ovisno o fonološkoj
okolini. I onako kako smo govorili. A jezik ima svoju ekonomiju.
Ivica Ivanković (Zagreb, 1968.), urednik na Hrvatskom radiju, etnolog, etnograf, folklorist i istraživač baštine, iz tada još sirovog rukopisa (Ivekove) Miselnice, na zavičajnom govoru Kupljenova,razotkrio je kakopiše po zvučnosti, ali ovisno o tomu kak se čuje, ima i čak trostruki način pisanja, uz nedosljednosti (imaju i č i ć!): i spovedi spovet, i vsahlai fsahla; h, v, f: h sviet (Misel na pomoć), h drievo (Misel kej beži), v glave (Misel na pomoć), oblak h trave, propuh v glave, rupa v duši; (Falična misel), f krušni peči (Misel na dar), h peklu (Misel o deci), h jesen (Misel o dobrini i dobroti), h vuglecu (Misel o kaju), h draču (Misel sagdanja (I) ; f polju, fgasla (Zvezdica je jena fgasla);
za ije/je: nie me brige; cviet, drievo, zviezda, dodielana; ljuckom (Misel o živlenju); apostrof: ‘se, ‘ do, nit’ za nofce… nit’ za tal. (Imam svoje); bolj’ (Falična misel), kru’eka , je’nim (Cajta ni); vraž’a (Misel o leftkoti); Bož’i (Misel o lienu), ‘da got (Misel sagdanja); ž jum (Misel o dobrini i dobroti); Misel o sniežnom Božiću…
Umjesto zaključka, a koliko mi je poznato, mogu ustvrditi kako nije zasad bilo serioznijega ni istraživanja ni pisanja o tome kako pišu recentni kajkavski književnici, izuzevši razmatranja u okviru razmatranja stila nekih od njih, niti pojedinačno niti usporedno komparatistički, pa su ove zabilješke s ruba praktičnog i estetskog čitanja nastale kako bi možda koga ozbiljnijega i upućenijega potaknule na takvo opsežnije znanstveno istraživanje koje bi nas dovelo do iskazanih zakonitosti.
20171024 – 20171103 – 20180119 – 20180123 – 20180128 – 20180327 – 20180821 – 20180822 – 20181209 – 20181211 – 20181227 – 20181228
Literatura:
Brkan, Božica; Život večni, 2017.
Brkan, Božica; Vetrenica ili obiteljska
arheologija, 1990.
Brkan, Božica; Ledina, 2014.
Brkan, Božica; Kajkavska čitanka Božice
Brkan, 2012.
Brezinščak Bagola, Božidar; Humske popeifke, 2013.
Brkić, Katarina, Vidmarović, Đuro; Mojom Moslavinom, 2016.
Fišer, Ernest; Macbeth na fajruntu, 2013.
Grgac, Vera; Male rieči ke čude veliju,
2017.
Grgurić, Davor; Do se, ne da se, 2009.
Gregur, Marko; Kak
je zgorel presvetli Trombetassich, 2017.
Ivanković, Ivica, Ivekova Miselnica,
rukopis
Jelušić,Božica;Od
cintora do cybera – Kajogledi, 2004.
Jelušić,Božica; Ftič kesnokrič, 2016.
Kajkavska lirika Moslavine, 2009.
Kalinski, Ivo; Cicirici & Vladimir,
Pernić; Senjali, 2017.
Kolar, Mario; Izazovi čitanja, 2018.
Kosec-Torjanac, Vesna i Torjanac, Dubravko; Norci, 2016.
Kovač,
Zvonko; Vrnul se buom, 2001.
Novak, Kristian; Črna
meti zemla, 2013.
Novak, Kristian; Ciganin, ali najljepši, 2016.
Peričić, Denis; Techno gost, 2016.
Skok, Joža; Rieči sa zvirnjka, 1999.
zbornici pjesničkih smotri – Zelina, Krapina, Varaždin itd.
http://www.bozicabrkan.com/idemo-k-snidarsicu-umjesto-kave-21-rujna-2017/
