Sandra Pocrnić Mlakar – Božica Brkan

Zagorkini sljedbenici ne odustaju – Umjesto kave 19. veljače 2025.

U Knjižnici Bogdana Ogrizovića, 18. veljače 2025. predstavljena je knjiga Sandre Pocrnić Mlakar Zagorkini sljedbenici, Beletra, 2024., u prisustvu mnogih stvarnih likova pretočenih u tekst, a uz druge, i Sandro Kraljević, psiholog, poslovni konzultant i autor priručnika Kako preživjeti u suvremenoj džungli, i urednica knjige Božica Brkan, književnica, novinarka i blogerica, koji su o knjizi i govorili uz samu autoricu i publiku.

Prenosim skraćeno svoje predstavljanje Zagorkinih sljedbenika:

Sandra Pocrnić Mlakar potpisuje Zagorkine sljedbenike na predstavljanju(Foto Miljenko Brezak)

Pisati! Stvarati! Stajati pred čistim ekranom stroja ili nekad stranicom bijeloga papira. Davno, kao mlada pjesnikinja i novinarka-početnica – mnogo prije nego što bila i Sandra Pocrnić Mlakar – svakoga petka iz prvoga reda u redakciji Vjesnika bila sam fascinirana, zagledana u prizor nastanka tadašnjih zanatskih vrhunaca reportaža, komentara i kolumni za subotnje i nedjeljne priloge. Tada jedan od velikih faca Joža Vlahović, primjerice, eskapadama je provjeravao na nama odjeke, šlagerski rečeno, efekat svojih misli i rečenica, dok jedne nije subote objavio: Danas nikako nisam mogao smisliti prvu rečenicu, pa počinjem odmah s drugom.

Moja prva rečenica, početak, pereks večeras, posvećen Sandri Pocrni Mlakar i njezinoj drugoj autorskoj knjizi Zagorkini sljedbenici, promijenio se nebrojeno puta. Mnogo mi se toga čini važnim da odmah uskačem drugom rečenicom: Čast mi je, sudbinski, govoriti o ovome paru autorice i knjige.

Ne jednom sam i pisala i govorila o njoj (Fra Ma Fu Festival u Đurđevcu, Interliber, Festival žanrova Dvotočka, Festival Litterra Gacka u Otočcu…) , i meni je važno naglasiti kako naklonost nije poslovično uobičajeno u nas ja tebi, ti meni, iako je Sandra predstavljala moju knjigu Umjesto kave / Izabrani blogovi o netemama 2016.-2023., Mala knjižnica DHK,

i u knjizi Zagorkini sljedbenici, Beletra, 2024. objavila je kritiku s weba HND-a Briga za male Božice. I prepoznavanju. Ponosim se, nadahnuta mnome, starijom kolegicom, kao što smo obje očigledno i s razlogom nadahnute našom sjajnom prethodnicom i uzorom – naši naraštaji još su bili zagledani u dobre uzore! – Zagorkom, prvom hrvatskom profesionalnom i novinarkom i književnicom, osnivačicom oba profesionalna društva, i HND-a i DHK, koje ove godine bilježi 125 godina! Mogli bismo o tome što se i da li se je otada promijenilo…

Ističem kako je Sandra Zagorkine sljedbenike na gotovo 200 stranica podijelila znalački, iskustvom vrsne novinarke i urednice, u dvije cjeline koje bi neupućenima mogle poslužiti kao školske. Prvu je naslovila Domaći autor afirmira domaću pamet i reda cjeline: Autor, Nakladništvo, Redakcija, Književna kritika, Mediji, Briga za male Božice, Knjižare, Knjižnice, Knjiga u multimediji, Društveno i privatno, Publika, Retko te viđam sa devojkama, Medijska pismenost. U drugoj, Samo naši pisci pišu o nama, reda Ljubiće, Krimiće, Spekulativnu fikciju, Priručnike i predstavlja svoje autore koji su se usudili otisnuti u književni svijet nerijetko fiks-idejama.

Publika za izdavačicu domaćih pisaca i autoricu knjige o tome (Foto Božica Brkan)

Sandrino izdavaštvo i ova knjiga mogli bi se također uvrstiti u fiks-ideju.Neće mi zamjeriti na tvrdnji da je, poput mnogih Beletrinih priručnika, ova knjiga svojevrsni priručnik, self-help za autore i urednike, za književne kritičare, potencijalne izdavače, planere hepeninga, konferencija…, za one koji žele pisati i objavljivati, pratiti književnu, kulturnu scenu, sudjelovati predano i s radošću u tome ne samo kao u poslu, nego u nacionalnoj kulturi.

S predstavljanja Zagorkinih sljedbenika: Sandro Kraljević Božica Brkan, Sandra Pocrnić Mlakar i Sanja Tatalović (Foto Miljenko Brezak)

Kako Sandra kao izdavačica ne odustaje ni od kanona, svoju knjigu zaključuje pogovorom svoje kućne autorice Božice Jelušić, koja ocjenjuje da se Zagorkini sljedbenici bave sudbinom knjige i književnosti, jezika i kulture, kreativnosti i njenog razvoja, te uloge medija u cijelom procesu „proizvodnje književnosti“, danas i ovdje, u domaćim/hrvatskim uvjetima. Čini to meritorno, argumentirano i razložno, kao aktivna sudionica kulturnog i književnog života.

Iako je moja primarna zadaća bila govoriti o beletrističkom dijelu knjige, predajem vam na čitanje i taj dio i cijelu knjigu, uz preporuke, koje sam rekoh i objavila, a i ne samo ja nego niz kolega različitih provenijencija i medija. Važno je istaknuti poštovanje i radoznalost, raznovrsnost, s kojom su o knjizi pisali kolege, primjerice, Marinko Krmpotić u Novome listu (i na papiru i online), Nera Barbarić u Svijetu (isto ne na papiru nego online), Snježana Pavić post na Fejsu iako u Jutarnjem prati sektor žene, feminizam, ravnopravnost i sjeća se takve Sandrine feminističke kolumne od 90-tih iz Nedjeljnog Vjesnika. Odatle, iz kvalitetnoga staroga novinarstva, tiskanoga, Sandrino iskustvo i istančan instinkt za dobar naslov, otkrivanje tema, vijest, intervju sa svojim autorom, kritika… Knjiga Zagorkini sljedbenici. Mogla bih čak reći za razliku od brojnih kolega novinara-književnika, odnosno novinara koji su se u međuvremenu stjecajem prilika preobratili u književnike, Sandra na medije još gleda kao na izuzetno važan alat, na potrebu društva koja nije potrebna ponajprije za zaradu i zavođenje kako sada djeluju, nego s uvjerenjem da nam mediji trebaju kao zdravstvo, školstvo, kultura!
Na društvenoj mreži za nas vremešne, Fejsu, ima skupina Hrvatskoj treba Vjesnik! Nije to žal za vodećim politički socijalističkim dnevnikom nego žal za savješću društva, za vjerodostojnošću kad su najmanje dva izvora bila profesionalna nužnost kao i demantij netočnoga za razliku od današnjih dezinformacija sve do deep fake govora mržnje i hejtanja. Žal je to i za stilom (nađite u knjizi: Bešker, Tenžera, Mandić…).

Nadam se da se ne vraćamo razmjeni informacija usmenom predajom, jer društvene mreže uza svu lajkabilnost i utjecajnike/influencere nisu dovoljne. Pogotovo otkad je ukinut i fact-checking. Zašto, nađite u Sandrinoj knjizi, a za nas Zagorkine sljedbenike kao svježi primjer netema smrt je pjesnika Petra Gudelja, možda i većega ili bar ravnoga Tinu, a tko i kako to objavi!?

Moguće da me proglase nekritičnom romantičarkom, sentimentalnom prema dobrim starim vremenima, kada u čast Sandre i Sandrinih sljedbenika, zagledana u ono što se događa s knjigama i s još malo postojećih novina i časopisa, osobito kulturnih, zavapim Hrvatskoj treba Tisak! Jer mjerodavni nacionalnu distributivnu mrežu za novine – podsjećam: ne tako davno i za knjige! – spašavaju kad je, uz njihov blagoslov, i fizički dokrajčena.
Desetljećima smo sve to gledali udivljeni sposobnima koji su zbog vlastita profita uništili naklade, naslove, redakcije, tiskare… Sve do ljudi. I dok i fizički ne izumre to nas još nešto neugodnih svjedoka koji ne odustaju – poput Sandre – žmirka svjetlo. Jer još postoje nosači, čuvari svjetla, makar primitivnoga titravog lampaša, i pismenosti, maloga i sve manjeg jezika, i stila.
I doslovce 5W otkad su fact-checkerima laž i istina, i fikcija i fakcija izjednačene, ravnopravne. Ne zbog promjene papira u online/virtualni svijet, nego zbog promjene slavnih preciznih naslova od tri riječi u grafički tobože kreativnije nejasne troredne. U ne-metafore, storytelling brbljanje, Native marketing, u fake, deepfake…

Zagorkini sljedbenici – i knjiga! – ipak su ustrajni, izdržljivi štafetni trkači na duge pruge! Ne damo se dekoncentrirati od krajnjega cilja. Svjesni da će nam dotad, za trku, trebati kava i kava. Ako ne druge, barem međusobne podrške.

Promocija jednom novinarke-uvijek novinarke prilika i za tek jedan od ugodnih susreta različitih katove NIŠPRO Vjesnik: Branka Veseli, Božica Brkan i Bogoljub Lacmanović (Foto Miljenko Brezak)

Ovih mi je dana mnogo jasnije zašto ne samo čitamo i pišemo Gutenberga nego bukvalno čuvamo svoju dokumentaciju, izreske papira kao boxis Stanleya Kubricka, da Musku i muskovima ne puhne – a i ja sam ga hvalila u blogu-netemi kad je Ukrajincima prije tri godine omogućio svojim satelitima otvoreno informacijsko nebo https://www.bozicabrkan.com/musk-na-marsu-musk-u-ukrajini-umjesto-kave-17-listopada-2022/

– da jednostavno pritisne gumb, kad mu se učinimo nestašnima poput njegova klinca X u Ovalnom uredu i poželi nas ukoriti, kazniti, obuzdati u želji za Informacijom, za Dobrim Tekstom, za Slobodom.

Imenjak, kolega po struci i autor priručnik u Sandrinoj Beletri Sandro Kraljević govorio je o priručnicima i poticajnoj suradnji sa Sandrom (Foto Miljenko Brezak)

Uz Sandrine Zagorkine sljedbenike podsjećam kako je in, moda ukoričavanje blogova i podcastova i iz tiskanih časopisa eseja i online. Sandrina knjiga, po tomu je rijetkost – obrnuti blog. Odlomke iz objavljene knjige objavljuje po webovima i društvenim mrežama dokazujući da je sadržaj jednako važan i aktualan kao i kad je nastajao.

Neumorno je i uzaludno gnjavim je da, kao nekad kolumnu, redovito piše svoj blog, da objavljuje e-časopis kad nikako da od mjerodavnih čuvara kulturne blagajne da dobije poticaj za tiskani. Sandra tvrdoglavo želi papir, kao nešto vjerodostojno, a nastojim je uvjeriti u pobjedu multimedijalnoga, jer danas je to jedino izvedivo. Svjež primjer: Telegram objavio T: književni časopis Tema književni uskospecijaliziran online i tiskan (neke knjižare, neki kiosci).

Sandra Pocrnić Mlakar o nastajanju zanimljive i mnogima korisne knjige (Foto Miljenko Brezak)

Kao što stalno čini, možda napokon uspije uvjeriti tržište i kulturnu javnost u geslo i sa svojih promo-torbi Samo naši pisci pišu o nama i daje zbog toga potrebno i novinarstvo koje ih prati, da su informacije o domaćim autorima u domaćim medijima nužne, jer tko će, ako nećemo mi? To, redovito praćenje je nužno, ako ni zbog čega, zbog autora koji spontano, ustrajno, sami od sebe stvaraju. Tekst. Od onoga praznog ekrana i prazne stranice. I takvo pisanje i objavljivanje zaslužuje podršku – čitanje, kritičku percepciju i razvitak.

U knjizi Sandra piše, citiram napreskokce: Pisci pišu bez obzira na žrtve i odricanja, jer pisanje daje smisao njihovom životu, što često samo oni vide. Novac je tu većinom sporedan. (…) Onime što ne ovisi o piscima bavi se ova knjiga.

Čestitka iz publike Marka Fančevića, jednoga od Beletrinih autora i likova iz Zagorkinih sljedbenika (Foto Miljenko Brezak)

Cjelokupnim djelovanjem, sve do Festivala žanrova Dvotočka pa i Zagorkinim sljedbenicima, Sandra nas ne odustajući uvjerava da, osim ako nisu njihovi, kako nas neki utjecajniji od nas hoće uvjeriti, domaći autori nisu potpuno neisplativi. I da imaju pravo na potporu. Našom lovom! Je li zato i postala jednom od autora?

Nas su još učili teoriji prema kojoj je uloga novinarstva da informira, educira i zabavlja – danas uglavnom okljaštreno na posljednje – pa sam se jednako tako, okrznuvši teoriju književnosti, a s obzirom da sam morala govoriti o Sandrinoj i Beletrinoj beletristici, žanrovskoj – krimiću, ljubiću i fantasyju – jer priručnici su nešto drugo, praktično i korisno – odmetnula da Sandrinim riječima upozorim da je, ma kakva bila, lijepa književnost uvid u kolekciju nesvjesnoga, u nju – i pisanjem i čitanjem – ugrađujemo svoje strahove i nade. Zato je i treba čitati, čitati, čitati. Jer, gdje ne može fakt, fakcija, može ne deepfake nego – fikcija! Dobra fikcija stoljećima iscjeljuje

Citirat ću, na kraju, svoj blog Umjesto kave Stara godina 2024. naslovljen Zagorkini sljedbenici poput Sandre Pocrnić Mlakar:
Potkraj godine bira se sve i svašta – filmovi, pjesme, serije, predstave, face, pa i knjige godine. Ma koliko se trudila biti u toku, češće se začudim nego što se nađem u izabranome. Uz moju knjigu Umjesto kave / Izabrani blogovi o netemama 2016.-2023., osobito važna knjiga 2024. su mi Zagorkini sljedbenici Sandre Pocrnić Mlakar. Stjecajem prilika potpisana sam kao urednica, nekoliko puta sam je i predstavljala, ali je važnije da sam joj navijačica, svojevrsna babica. I prije nego što ju je uopće konačno Sandra počela ispisivati hvatajući zadani rok, nastajala je na našim kavama. Da bih ja pisala blogove-neteme Umjesto kave, a ona Zagorkie sljedbenike. Zahvaljujem na oboje.

Zvonimir Pavlek, pionir hrvatskoga marketinga, od pet knjiga dvije je objavio u Beletri (Foto Miljenko Brezak)

Zgusnuto, radi se o nama dvjema autoricama različitih naraštaja, novinarkama i spisateljicama. (…) Dvjema nepokolebljivim, neumornim i nedvojbenim zaljubljenicama u Lijepu Riječ, u Neprestani Dijalog, koje nastoje održavati živom (vječnu!) vatru dobrih tema, ponajprije onih koje mainstream mediji zaobilaze kao netržišne, što je pristojniji izraz za ignoranciju. To je mnogo više od svakidašnje jadikovke. I, dodajem riječi jednoga knjižarskog lanca pri nedavnomu povratu neprodanih knjiga kao povrata nekurentnoga lagera. Kakav je tu bojkot posrijedi i tko tu sve koga bojkotira?

Zaključak? Najkraći, nudim iz talentiranoga i pametnog pera obrazovane psihologinje Pocrnić Mlakar: Pozitivna psihologija uči nas da oni koji se bave rješenjima doista ostvare barem neka.

Za kraj samo još pitanje autorici i izdavačici: jesi li konačno otvorila novi file?

Zagorkini sljedbenici poput Sandre Pocrnić Mlakar – Umjesto kave Stara godina 2024.

Potkraj godine bira se sve i svašta – filmovi, pjesme, serije, predstave, face, pa i knjige godine. Ma koliko se trudila biti u toku, češće se začudim nego što se nađem u izabranome. Iako sam iz ove godine bez velikih planova izašla sa dvije svoje nove knjige – Umjesto kave / Izabrani blogovi o netemama 2016.-2023., Mala knjižnica DHK, i nesvakidašnja slikovnicu Čudo od Vlaja, ilustrirana biografija Ivana Meštrovića s ilustracijama Daria Kukić u izdanju samoborske Opus Gradne – osobito važna knjiga 2024. su mi Zagorkini sljedbenici Sandre Pocrnić Mlakar u izdanju njezine Beletre. Stjecajem prilika potpisana sam kao urednica, nekoliko puta sam je predstavljala, ali je važnije da sam joj navijačica, svojevrsna babica. I prije nego što se uopće konačno počela pisati, nastajala je na našim kavama te je tekst Briga za male Božice u Sandrinoj knjizi zapravo prikaz moje Umjesto kave… uz promociju, prvu u DHK, objavljen na portalu Hrvatskoga novinarskog društva, te citiran na već zajedničkim predstavljanjima, već uz knjigu Božice Jelušić Godišnja doba duše /Zapisi s mjreže, Beletra, 2024. na FraMaFu Festivalu u đurđevačkoj knjižnici, na Otočkom spomenaru u Otočcu, na Festivalu žanrova Dvotočka , na Interliberu, na istoimenoj sesiji itd.

Sandra Pocrnić Mlakar sa svojom novom programatskom knjigom (Foto Miljenko Brezak)

Zgusnuto, radi se o nama dvjema autoricama različitih naraštaja, novinarkama, književnicama, urednicama i izdavačicama, kulturnim aktivisticama, koje neprestano analiziramo scenu s nostalgijom se sjećajući dobre književnosti i dobroga tiskanog novinarstva (s dobrim autorima i tekstovima i o književnosti!) i drugačijega, onoga pomalo starinskoga odnosa prema poslu i prema publici. S poštovanjem! Sandra sanja o tiskanom časopisu namijenjenome zaljubljenicima u čitanjekakvih još ima, a ne industrijskima, piarovskima.

Naslovnica Zagorkinih sljedbenika s Beletrinim najčitanijim autorima

Dvjema neumornim i nedvojbenim zaljubljenicama u Lijepu Riječ u neprestanome dijalogu, koje nastoje održavati živom vatru dobrih tema, ponajprije onih koje mainstream mediji zaobilaze kao netržišne, što je pristojnija ocjena od ignorancije, to je mnogo više od svakidašnje jadikovke. Ali o tome mnogo znamo iz biografije uzora našega, Zagorke, prve Hrvatice profesionalne novinarske i književnice, osnivačice i Hrvatskog novinarskog društva i Društva hrvatskih književnika. Naši su uzori Inoslav Bešker i Igor Mandić, čije bi ime Sandra nadjenula nagradi za književnost, kritiku što li. Ja sam izdavačem postala da svoju knjigu mogu darivati kome želim, a Sandra je, znanje stečeno u pisanju i uređivanju u najnakladnijim novinama i magazinima te u uređivanju najnakladnijih self-helpa u Profilu, uložila uz ušteđevinu, nasljedstvo i rijetke poticaje mjerodavnih institucija u objavljivanje literature do toga da je čak i na platnene torbe otisnula svoj program – Samo naši pisci pišu o nama. Toga se katkad drži predanije od svojih autora.Ona, tek rijetko uz institucionalnu podršku, prepoznaje dobre, raznovrsne i forsira domaće autore, posebice žanrove. I (još) ne odustaje.

Bruga za male Božice na pozornici Interlibera 2024. (Foto Nikola Šoljić / Beletra)

Zagorkine sljedbenike podijelila je u dvije cjelinekoje bi neupućenima mogle poslužiti kao školske. Prvu je naslovila Domaći autor afirmira domaću pamet i redacjeline: Autor, Nakladništvo, Redakcija, Književna kritika, Mediji, Briga za male Božice, Knjižare, Knjižnice, Knjiga u multimediji, Društveno i privatno, Publika, Retko te viđam sa devojkama, Medijska pismenost. U drugoj, Samo naši pisci pišu o nama,
reda Ljubiće, krimiće, Spekulativnu fikciju, Priručnike (Ipovjedna proza, Edukacija u biznisu, Poezija samopomoći) i predstavlja svoje autore koji su se usudili otisnuti u književni svijet nerijetko fiks-idejama. Zaključak iz pera obrazovane psihologinje Pocrnić Mlakar kaže: Pozitivna psihologija uči nas da on koji se bave rješenjima doista ostvare barem neka svoja rješenja, dok oni koji se bave problemima besperspektivno ostaju tamo gdje su bili. A kao autorica više serijala kolumni iz ženske perspektive, feminističkih, i prije tridesetak godina (i u paralelki s Mandićem!), razložno spominje i toksičnu muževnost, ali o tome – čitajte u knjizi.

Knjiga i književnici iz Zagorkinih sjedbenika u križaljci Kvizorame Borisa Nazanskog

Kako Sandra ne odustaje ni od kanona, knjigu zaključuje pogovorom svoje kućne autorice Božice Jelušić, koja ocjenjuje da se Zagorkini sljedbenici bave sudbinom knjige i književnosti, jezika i kulture, kreativnosti i njenog razvoja, te uloge medija u cijelom procesu „proizvodnje književnosti“, danas i ovdje, u domaćim/hrvatskim uvjetima. Čini to meritorno, argumentirano i razložno, kao aktivna sudionica kulturnog i književnog života.

S đurđevačkog FraMaFu Festivala: Sandra čita iz svoje knjige (Foto Miljenko Brezak)

Sama Sandra u knjizi kaže: Pisci pišu bez obzira na žrtve i odricanja, jer pisanje daje smisao njihovom životu, što često samo oni vide. Novac je tu većinom sporedan – kruže anegdote o piscima koji su pisali za novac, ali ni za njih ne vrijedi da je taj novac mjera vrijednosti njihove ostavštine. Činjenica je samo da je vrlo malo pisaca koji su, kao što se priča za Shakespearea, bili plaćeni za života, a slavljeni nakon smrti. Jer to je ideal kojem teže svi, pa i naši pisci, ali rijetki ga dostižu. Jer ne ovisi sve o piscima, ima nešto i u sredini koja ih uzgaja i dočekuje. Onime što ne ovisi o piscima bavi se ova knjiga. Boldirala je ova književnica i novinarka, tek jedna od Zagorkinim sljedbenica i Sandrinih navijačica.

Na Fra Ma Fu Festivalu u Đurđevcu predstavljena knjiga „Umjesto kave“ Božice Brkan

Đurđevac koji je obranio Europu od Turaka brani kulturu i novinarstvo. Blogovi o netemama autorice Božica Brkan, zapisi s mreže autorice Božica Jelušić i izazovi razvoja domaćih autora autorice Sandra Pocrnić Mlakar zajedno na Fra Ma Fu Festival. Tako je ukratko na Facebooku zapisala Sandra Pocrnić Mlakar i prenijela post Gradske knjižnice Đurđevac:

S predstavljanja u Gradskoj knjižnici Đurđevac: Božica Jelušić, Sandra Pocrnić Mlakar, Božica Brkan i Bernarda Ferderber (Foto Miljenko Brezak)

U sklopu 10. Fra Ma Fu Festivala u Gradskoj knjižnici Đurđevac predstavljena je knjiga književnice Božica Brkan pod nazivom “Umjesto kave / Izabrani blogovi o netemama 2016.-2023.”. O knjizi su govorile književnice Božica Jelušić i Sandra Pocrnić Mlakar, također žene s mreže.Teme blogova su pretežno kulturne i društvene tematike, a osim o knjizi, razgovaralo se o dobroj i lošoj književnosti, važnosti i utjecaju interneta u životu današnjega čovjeka te pismenosti na društvenim mrežama.

Doajenka hrvatske književnosti i đurđevačke kulture Božica Jelušić o kozerijama u blogovima imenjakinje Brkan (Foto Miljenko Brezak)

Svoj je osvrt na Facebooku o toj večeri u subotu, 19. listopada 2024., dodala i Božica Jelušić:

Sinoć smo se ugodno družili u našoj Knjižnici, uz ljubaznu ravnateljicu Bernardu i kolege novinare u publici. Božica Brkan ponudila nas je finom kozerijom UMJESTO KAVE, osvježavajući ovaj žanr vlastitim tekstovima u istoimenoj knjizi. Podsjetili smo kako kozerija mora biti britka ili informativna, jasna, duhovita, zanimljiva, osobna, te da ona uglavnom bilježi “ono o čemu smo pričali, a drugi su zaboravili ili prešutjeli”. Prelijane s internetskog bloga u knjigu, ove stranice bilježe ljude i događaje, koji su u dinamičnom sliiedu bogatili kulturnu scenu, ne otimajući se za “trenutak slave”, več naprosto izvršavajući svoju misiju da život bude ispunjen do vrha i obojen svim okusima i bojama.

Plakat 10. Fra ma Fu Festivala s najavom promocije

Urednica Sandra Pocrnić Mlakar imala je za nas iznenađenje-Knjigu o knjigama i književnom poslu, koja čeka izlazak u javnost i otkriva tajne zanata u borbi da nas posve ne proguta virtuala i knjige koje se ne listaju i ne stavljaju pod jastuk. O piscima i nepiscima, književnim žanrovima i načinima proboja u književnost, čitat ćemo u Sandrinoj knjizi. An do tada, kome je po volji, može se tješiti GODIŠNJIM DOBIMA DUŠE, dijarijskim bilješkama B. Jelušić, u izdanju Beletre, već dostupnima u knjižarama Školske knjige.

Bilo je slatko i pomalo prekratko, budući da obje Božice govore kao navijene, a i rečenice su im prilično “počešljane”, pa nije mrsko slušati!

Predstavljanje knjiga nastalih na mrežama – povod za razgovor o dobrom novinarstvu (Foto Miljenko Brezak)

Pridržila se zanimljivim zapisom i Beletra – beletristika i priručnici:

BOŽICE U ĐURĐEVCU Na predstavljanju knjige “Umjesto kave” autorice Božica Brkan na desetom Fra Ma Fu festivalu u Đurđevcu sudjelovala je i Božica Jelušić, koja je ove godine objavila knjigu zapisa na mreži “Godišnja doba duše”. Dvije Božice na mreži komentirale su po čemu se razlikuje pisanje na mreži od pisanja na papiru te usporedile kulturne sadržaje u centru i u provinciji i publiku koja ih posjećuje. Obje Božice zaključile su da provincija održava respektabilnu kulturnu razinu i prati događanja u Zagrebu i u centrima u Hrvatskoj, a s tom ocjenom složila se i ravnateljica Gradske knjižnice Đurđevac Bernarda Ferderber.

Knjiga Božice Brkan “Umjesto kave”, osim kritikom Sandre Pocrnić Mlakar na stranici HND-a, predstavljena i u njezinoj najnovijoj knjizi “Zagorkini sljedbenici” o domaćim autorima žanrova i priručnika, pa je promocija u Đurđevcu bila prilika za premijerno čitanje odlomka iz Sandrine knjige:

“Koje su, dakle, neteme za koje nema mjesta u vodećim medijima i političkim raspravama, a za koje je Božica Brkan otvorila prostor u svojim blogovima? Navodimo samo neke – njemačko izdanje „Balada Petrice Kerempuha” za koje je zaslužan Boris Perić, a na promociji je govorio Viktor Žmegač; Haludizam Damira Fabijanića – izložba fotografija uništenog turističkog kompleksa Haludovo nekad i sad, koju bi autorica pretvorila u putujuću i obveznu; posljednji pozdrav pjesniku, glumcu, kulturtregeru i prijatelju Robertu Rokliceru; izložba Toše Dabca „Umjetnik u industrijskoj revoluciji” u Muzeju suvremene umjetnosti koja je i povod za nabrajanje svih uništenih industrijskih divova – od Pr vomajske, Plive, Končara, preko Varteksa, Đure Đakovića, Jugovinila do Željezare Zenica, Instituta u Vinči, Tvornice čarapa Ključ, Tekstilne industrije Kosovka…; koncert Gabi Novak, Bisere Veletanlić, Vasila Hadžimanova i Matije Dedića u Lisinskom kojim bi „i Arsen bio zadovoljan”; „Mali princ” na kajkavskom u izdanju Kajkavskog spravišća; knjiga „Tito, Tuđman – jedan zavičaj, jedan put” Branka Tuđena; izložba „Goran nakon 80 godina” u Srpskom prosvjetnom društvu, na kojoj se još jednom zaključuje da je Goran iznad svih podjela; „Zemlja mjesečara” Antuna Branka Šimića u povodu 125. godišnjice rođenja, koja pokazuje kako nezaboravni stihovi A. B. Šimića odjekuju iako se iz knjiga nisu rasuli po webu… Među netemama je i nekoliko istraživanja o narječjima i zavičajnom govoru pod naslovima “Kaj bi štela?” i “Reč po reč jel moj rečnik kajkavski” za koji, ispostavlja se, donekle imaju sluha samo lokalni mediji, iako nama nitko neće čuvati zavičajni govor ako ga sami ne sačuvamo. Tu je i jedna tipična „Enciklopedija špeceraja” o fenomenu coffee to go, koju je kolumnistica zabilježila kao iz navike, uspoređujući rituale ispijanja kave tijekom desetljećâ. Pa Maja Matković, Vinko Brešić, Slavka Pavić, Nada Kobali i Miljenko Brezak, koji izložbom „Zlatni rez” s 44 portreta književnika nastoji nadoknaditi još jedan propust senzacionalističkih medija, zbog čijih nam senzacionalnih uređivačkih politika suvremeni književnici ostaju neportretirani.”

Spisateljice i urednice s kolegom Veljkom Krulčićem (Foto Miljenko Brezak)

Od Poleta do knjiga o njemu i o knjigama od blogova: Željko i Ksenija Krušelj s Božicom Brkan (Foto Miljenko Brezak)

U raspravu o današnjem novinarstvu na toj, samo jednoj od predstavljanja knjiga i razgovora na đurđevačkome Fra Ma Fu Festivalu reportera i reportaže – drugo sam jutro imala zanimljivu radionicu sa studentima Odsjeka za kulturu, medije i menadžment Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku – uključili su se iskusni novinari Veljko Krulčić i Željko Krušelj, koji su optimistično zaključili da je pravo novinarstvo živo i vitalno sve dok ima pravih novinara. Zaključivši kako danas svi pišu, osječki novinar Vinko Gazdik trima je autoricama postavio pitanje zahtijevajući kratak odgovor: zašto bi trebali čitati njihove knjige? Odgovorile su!

20241028

Bez cenzure DHK o portalima i e-časopisima za književnost – spašavanje struke u medijima

Novu sezonu serijala tribina Bez cenzure Društva hrvatskih književnika urednica i voditeljica Lada Žigo Španić započela je u četvrtak, 5. rujna 2024. temom Portali i e-časopisi za književnost – spašavanje struke u medijima i kompetentnim i nadahnutim gostima. Govorili su književni kritičar Nenad Bartolčić u ime renomiranoga portala Moderna vremena, književnica, novinarka i blogerica Božica Brkan i književnica Sonja Smolec u ime e-časopisa Kvaka. Rasprava je bila veoma plodna i raznovrsna, a uključila se i znatiželjna publika, izdavačica (Beletra, Dvotočka…) i novinarka Sandra Pocrnić Mlakar i urednica u Republici Marina Katinić Pleić (podcast). Publika je, inače, osim iz Zagreba, pristigla i iz Ludbrega, Siska, Vrbovca…

S tribine (Foto Miljenko Brezak / Acumen)

Prema urednici Žigo Španić, zaključak bi mogao biti da književni portali nadoknađuju osiromašivanje kulture u novinama, da jedini redovito najavljuju književne događaje, sustavno objavljuju kritike, razne tematske tekstove i druge priloge. Portali su afirmirali mnoga imena na putu do tiskanih knjiga. Govorilo se o novinarstvu nekada i danas, o financiranju elektroničkih medija za književnost (koje održava uglavnom entuzijazam pokretača), o književnoj sceni i mnogim drugim temama.

Nenad Bartolčić, Moderna vemena (Foto Miljenko Brezak / Acumen)

Božica Brkan,kjiževnica, novinarka i blogerica (Foto Miljenko Brezak / Acumen)

Lada Žigo Španić i Sonja Smolec, Kvaka (Foto Miljenko Brezak / Acumen)

B. Brkan usredotočila se na iskustvo blogerice i književnost na Internetu danas, posebice na društvenim mrežama, na zasad neostvaren pokušaj interaktivnog portala DHK-a s internim i eksternim informiranjem, pretakanjem klasičnih časopisa Republike i Mosta u e-oblik, e-časopis Stav za kritiku itd.

Zainteresirana publiika (Foto Miljenko brezak / Acumen)

Izuzetno zanimljiva tema u svakom slučaju zaslužuje nastavak. I multimedijalno predstavljanje.

O detaljima više u filmu na Youtubu Miljenka Brezaka / Acumen.

20240910

„Umjesto kave / Izbor blogova o netemama 2019.-2023.“ predstavljen na Dvotočki

Poslije Društva hrvatskih književnika te na dva predstavljanja projekta uz časopis Alternator u Sisku i Zagrebu, knjiga Božice Brkan Umjesto kave / Izbor blogova o netemama 2019.-2023., Mala knjižnica DHK, 2024., predstavljena je i na zagrebačkome 3. Festivalu žanrova Dvotočka 25. svibnja 2024. i to u okviru prvoga dana kao Pozdrav kanonske književnosti žanrovima.

Predstavljanje: Božica Brkan i Sandra Pocrnić Mlakar (Foto Miljenko Brezak)

U priču je uvela Sandra Pocrnić Mlakar, urednica Beletre, koja je objavila i knjigu Godišnja doba dušeBožice Jelušić, postova s Facebooka, te povezala tekstove s Interneta i knjige. Govorila je i Božica Brkan, usporedivši dvije knjige.

Pročitan je i nadahnuti tekst urednika izabranih uknjiženih blogova Umjesto kaveIvice Matičevića, svojevrsno blogojavljanje, kako ga je nazvao:

Božica Brkan sa svojom knjigom iz Male knjižnice DHK, koju je uredio Ivica Matičević (Foto Miljenko Brezak)

Strašna riječ urednika!

Zašto sam pristao urediti knjigu blogova svoje drage kolegice iz Društva hrvatskih književnika? Zar samo zato što mi je Božica konačno predala svoj rukopis za objavljivanje, pa je bio red da se TO onda i objavi, ili zato što sam pomalo i sam odrastao u pameti – jer nisam, hvala Bogu, nemoćnik u pameti – da je ispisivanje blogova postala posve normalna, tek jedna žanrovska inačica negdašnjeg dnevničkog zapisa. Sada se ne škraba olovkom ili perom, nego se tuče i drnda po tastaturi… kako svi, tako i ja.

Dakle, JA, svojedobno zadrti protivnik blogarenja i pikarenja po bespućima povijesne zbiljnosti, napisao sam čak i uvodnik u „Vijencu“, kada sam mu u 2000.-ima bio urednikom, u kojem se gnušam svakog oblika blogovskog uzdisaja. (O tome tekst u mojoj knjizi „Gorenje naroda“.)

I sve se to promijenilo s vremenom. Božičini su me tekstovi, ti njezini istrišci dnevne pameti, ali ponajprije fragmenti pamćenja, nagonili na prihvaćanje činjenice da se sa svijetom oko nas mijenjamo i mi sami. Eto, promijenio sam i ja svoj zablejani stav o blogovima: blogovi su cool! I treba ih tiskati u knjigama, jer su tako produljeni u trajanju, barem stoje ko obavijesni stupići na policama, pored računala, tvarniji nego što jesu kad su u zakulisju informatičkog teatra. Otud onda i sklapanje niza tekstova o tzv. „netemama“, tj. o onome što se većini ne čini da je važno, a zapravo je baš važno da se zabilježi i možebitno zapamti. Eto, o tome Božica piše…i to što se svima za to kakti fućka o čemu ona piše, meni se baš svidjelo, i način kako je to oblikovano, da bude svima razumljivo, dohvatljivo. Hibrid književnog i novinarskog, ligatura tehnike i doživljaja. Dobro, pače uzorno sastavljen tekst. Lako je tako biti urednik! I za svaku knjigu 200 eura v žep, pa si vi mislite cijenjena publiko…

Nego, Božica i njezin pustopašni blogač. Prepoznao sam u cijelom tom njezinom žanrovskom naponu ono što je svojedobno jedan od najpametnijih hrvatskih pisaca, Milutin Cihlar Nehajev prije 120 godina, skicirao ovako: znate, taj vam je pisac i moderan i narodan. „Narodan“ zato što je iskren, moralan i što se zalaže za temeljne aspekte duhovnosti, a „moderan“ jer u svoj književni habitus uključuje aktualni ritam epohe. Božica, dakle, piše iskreno na način koji zrcali vrijeme u kojem nastaje. I to mi se čini najvažnije u cijelom ovom blogovskom trošenju vremena i živaca. Uostalom, i Nehajev bi vjerojatno pisao blogove. A tek Matoš, on bi imao one male laptopiće s ekranom od desetak inča i tuci po tipkama…

Posrijedi je, dakle, tekst koji nas ne troši nego obogaćuje spoznajom da smo živi upravo onoliko koliko uspijevamo otrpiti zbilju. Fraktalima zapisa protiv zapuštenih fraktala tzv. „netema“. Neka vas autoričino samoimenovanje upravo tih „netema“ ne zavara, uostalom, ironija je moćni mehanizam dolaska do istine. Ironija ili pila naopako. Dixit! I ostadoh pri pameti.

Ako je i od urednika, dovoljno je.
Ivica Matičević, urednik Male knjižnice DHK, vlastoispisno

Sandra Pocrnić Mlakar, kreatorica Dvotočke, i Božica Brkan (Foto Miljenko Brezak)

Plakat 3. Festivala žanrovske književnosti i priručnika Dvotočka

Razgovor Božice Brkan i Sandre Pocrnić Mlakar izravno je prenosio Online LIVE TV Croatia:

https://www.facebook.com/onlinelivetvcroatia/videos/997309608593303

Najnoviji Alternator donosi i tekst Božice Brkan o projektu Umjesto kave

Alternator, međunarodni časopis za književnost, kulturu i umjetnost, dvobroj 1-2/2023., Sisačke udruge za promicanje alternativne i urbane kulture, predstavili smo u četvrtak 11. travnja 2024. u Kulturno-povijesnom centru Sisačko-moslavačke županije. Idejni začetnik i glavni i odgovorni urednik Siniša Matasović i Žarko Jovanovski, zamjenik glavnog urednika i grafički urednik časopisa, govorili su o upornosti kojom je od 2019. pod patronatom Sisačke udruge za promicanje alternativne i urbane kulture nastajalo 10 brojeva (od toga tri trobroja), od kojih je najdojmljiviji kao podrška početkom rata posvećen Ukrajini i ukrajinskoj književnosti, popola tiskan i na ukrajinskom.

Početak teksta Božice Brkan u Alternatoru

Naslovnica najnoviiega broja Alternatora, čije grafičko obikovanje ptpisuje Žarko Jovanovski

Najnoviji dvobroj Alternatora, 1-2/2023., u temi broja u potrazi je za odgovorom Treba li država ugasiti male udruge i nakladnike? S potpisom Siniše Matasovića. Uz redovite rubrike Poezija (Tijana Radulović, Roni Rengel, Zrinka Mikolić, Filip Katavić), Proza (Zvonimir Grozdić, Ilija Aščić, Predrag Topić), Kritika (Marina Mađarević, Željka Lovrenčić, Diana Burazer, Ivan Ožegović), Sisak i (d)okolica (Ivana Švragulja, Željko Maljevac), Okom u šaku (Igor Pernar), U fokusu, rat u Ukrajini donosi tekst Darie Lisenko Čujem da si u Nizozemskoj. Razgovor s povodom donosi kreativno mudrovanje Žarka Jovanovskoga AL, (artificial intelligence). Neki od autora čitali su svoje tekstove.

U pet godina Alternator u sedam svezaka te deset brojeva (Miljenko Brezak)

Da se ne zaboravi: Josip Kleković iz Sisačke udruge za promicanje alternativne i urbane kulture kao izdavač te Siniša Matasović i Žarko Jovanovski, glavni urednici (Foto Miljenko Brezak)

Ističem i predstavljanje triju originalnih kulturnih projekata. O Jutru poezije piše Željko Buklijaš (a Diana Burazer napisala je zanimljivu kritiku knjige Gorka naranča Vjekoslave Jurić u izdanju Jutra poezije), o Dvotočki, festival žanrova, piše Sandra Pocrnić Mlakar te Božica Brkan piše o svome blogu Umjesto kave (str. 121.-129.), a prva ruka eseja iz Alternatora u međuvremenu je prerasla u uvod nedavno objavljene knjige Umjesto kave / Izabrani blogovi o netemema 2016.-2023., Mala knjižnica DHK, 2024.

Božica Brkan, Ratko Bjelčić, Đuro Vidmarović i Siniša Matasović (Foto Miljenko Brezak)

Božica Brkan čestita Siniši Matasoviću kao suradnica i podržavateljica (Foto Miljenko Brezak)

20240412

U DHK predstavljena knjiga Božice Brkan „Umjesto kave / Izabrani blogovi o netemama 2016-2023.“

U Društvu hrvatskih književnika 21. prosinca predstavljena je knjiga Božice Brkan „Umjesto kave / Izabrani blogovi o netemama 2016-2023.“, Mala knjižnica DHK, 2024. Od dosad 400-500 objavljenih na internetu ukoričeno je i prilagođeno mediju knjige 80 blogova. Na predstavljanju je urednik knjige i cijele biblioteke Ivica Matičević provokativnim vlastitim antiblogerskim razmišljanjem iz 2004., kada je blogosfera tek stasala, objasnio zbog čega je knjigu uvrstio u dugovječni niz biranih DHK-ovih naslova. Citirajući tekst po njegovu jednoga od najboljih hrvatskih, a zapostavljenih književnika Milutina Cihlara Nehajeva otprije 107 godina o narodnim (iskrenim) i modernim piscima (žive sukladno duhu epohe), nazvao B. Brkan i narodnom i modernom spisateljicom, ocijenivši je i kritičnom i duhovitom.

S predstavljanja: Ivica Matičević, Božica Brkan, Sandra Pocrnić Mlakar i Ivan Brezak Brkan (Foto Miljenko Brezak)

Autor pogovora „Umjesto algoritma / Imaju li bogovi smisla u 2024.?“ stručnjak za IT Ivan Brezak Brkan iz Netokracije govorio je o „industrijskom“ kontekstu, a novinarka, publicistica, urednica i izdavačica Sandra Pocrnić Mlakar objavila je poseban tekst o važnosti i blogova i knjige i govorila o odnosu dobroga novinarstva i dobre književnosti te o vrlo važnome javnom interesu, posebice u kulturi nekad i danas. Knjiga „Umjesto kave“, prema njezinoj ocjeni, prosvjetiteljski je primjer kako treba, gospodska i diskretna opomena. Novinarka Hrvatskoga radija Mirjana Žugec Pavičić pročitala je analitički tekst lektorice knjige i jezikoslovke Maje Matković o jeziku Božice Brkan – „Sama svoj standard“.

Mirjana Žugec Pavić ćita tekst Maje Matković Sama svoj standard o jeziku Božice Brkan (Foto Miljenko Brezak)

Autorica knjige objasnila je, uz drugo, što su to njezine neteme, teme koje tzv. mainstrim mediji zaobilaze, jer, prema uvriježenom mišljenju u prevlasti novih medija i društvenih mreža ne donose novac, lajkove, čitanost, gledanost… Ali ih Božica Brkan zato u različitim medijima, za virtualni svijet i Gutenbergovu galaksiju, u različitim vrstama i oblicima predlaže ukratko, „umjesto kave“, još bolje, kao i knjigu, za razgovore uz kavu. No, da je uvršteno u knjigu, kazalo bi samo u njoj navelo oko 500(!) imena, koja su, iako nisu ni razvikanih kreatora javnoga mnijenja, posvuduša, celebrityja ni influenceri, za hrvatsku kulturu neprocjenjiva.

Predstavljanje su popratile „Vijesti iz kulture“ HTV-a, OTV, Hrvatski katolički radio, HND i drugi.

20240325

HND i Sandra Pocrnić Mlakar o knjizi Božice Brkan Umjesto kave / Izbor blogova o netemama 2016.-2023.

Hrvatsko novinarsko društvo objavilo je 21. ožujka 2024., na dan predstavljanja knjige Božice Brkan Umjesto kave / Izbor blogova o netemama 2016.-2023. u Društvu hrvatskih književnika, tekst Sandre Pocrnić Mlakar, jedne od promotorica.

Osobina koja novinara razlikuje od ostalih potreba je za širenjem vijesti za opće dobro – objašnjavao je Drago Auguštin, nekadašnji glavni urednik Vjesnika, a uoči Univerzijade predavač u CINK-u (Centru za izobrazbu novinarskih kadrova), gdje nas je pripremao za novinarske zadatke. Puno kasnije uvjerila sam se da su zbog svoje potrebe za priopćavanjem pravi novinari uvijek novinari, bez obzira rade li u novinama ili ne. Mnogi od njih počinju pisati u srednjoj školi, a ne zaustavljaju se ni nakon umirovljenja, svjesni potreba zajednice i sadržaja koje treba razglasiti, zabilježiti, dokumentirati. Ne zato što treba njima, nego zato što znaju da treba svima: treba jeziku za razvoj i održavanje, treba mladima za otkrivanje svijeta i starima za održavanje kondicije, treba centru da bi se povezao s provincijom i provinciji da bi se povezala s centrom, treba obrazovanima da bi pratili kamo svijet ide i neobrazovanima da bi se obrazovali, treba povijesti, treba kulturi… Za pravog novinara stvar je osobnog dostojanstva imati medij u kojem objavljuje, pa nakon profesionalnog angažmana često piše knjige, komentira, surađuje s raznim medijima ili pak osniva svoje.

Na prijelazu epoha, između tiskanih i elektroničkih medija, Božica Brkan je kao iskusna novinarka za svoj medij izabrala blog – prostor u kojem može ležerno bilježiti, komentirati, dokumentirati, kako kaže u uvodu, bez pritiska forme i rokova. Blog je nazvala, isto tako ležerno, „Umjesto kave“, kako bi mu ograničila dužinu na trajanje jutarnje kave uz koju su novinari imali običaj komentirati dnevne događaje. Na novinarskim kavama ležerno se biraju teme, ali ne gubi se vrijeme. I uvijek je prisutna želja za impresioniranjem, kolegijalni impuls da se drugoga izazove, zadivi, nasmije, ispita reakcija u najužem krugu, što je prvi filter prije objave i izlaska pred publiku. A neke od anegdota s takvih kava postaju antologijske. „Kad želiš pročitati dobar tekst, napiši si ga sama,“ citira Božica Brkan u uvodu svoje knjige znamenitu uzrečicu Krešimira Fijačka, urednika koji joj je 1990. otvorio prostor za kolumnu „Enciklopedija špeceraja“ u Nedjeljnom Vjesniku“. Tom zahvalom uredniku počinje knjiga koja iz stranice u stranicu zapravo podsjeća što bi novinarstvo trebalo biti. Baveći se temama za koje nema mjesta u medijima, netemama, kako ih je nazvao aktualni hrvatski premijer – eto mu prilike da uđe u povijest – Božica Brkan podsjeća na važnu ulogu novinarstva koju su današnji urednici zanemarili u senzacionalističkoj groznici kojoj je brzina vrlina. Funkcija medija nije samo praćenje događaja – štoviše, obično praćenje trebalo bi biti ispod časti Sedmoj sili. Smisao je medija i dokumentiranje za vrednovanje s vremenskim odmakom, koji može biti i povijesni. Dnevnu informaciju treba preispitati, razmotriti njezine uzroke i moguće posljedice. Zato se razvio širok raspon novinskih vrsta, komentara, članaka, intervjua, feljtona, podlistaka, pa i odgovarajuća periodika, tjednici, mjesečnici, godišnjaci… kao civilizacijska tekovina kojom se kroz pisanu riječ ljudsko društvo razvija, arhivira prošlost i putuje u budućnost. Božica Brkan u blogovima „Umjesto kave“ bilježi događaje za koje procjenjuje da će nam sutra biti značajni, datume kojih ćemo se željeti prisjetiti, ljude koji su nam i danas važni iako su davno otišli ili one koji su tek otišli, a već vidimo da će nam biti važni zauvijek. Prepoznao je to autor pogovora Ivan Brezak Brkan – inače sin autorice, milenijalac i dijete informatičkog doba, kako saznajemo u blogovima – koji podsjeća kako su blogovi kao forma u početku i bili zamišljeni kao kronike i pregled važnijih događaja, a ne utrka za broj prikazivanja i čitanost koju nameću algoritmi. Božica Brkan u svojim blogovima ispisuje takvu kroniku u postblogersko doba, primjećuje Brezak Brkan.

„Umjesto kave“ započinje blogom iz ožujka 2016. godine pod naslovom „Što bi sad čitala mala Božica?“. Povod je okrugli stol u Društvu hrvatskih književnika s temom „Potičemo li dovoljno u mladih kulturu čitanja“. Potičemo, ali ne dovoljno, konstatira autorica i u svom prvom blogu formulira brigu koja se prepoznaje kod neumornih kulturnjaka za koje se pitamo odakle im entuzijazam za javno djelovanje i kad više nemaju izravnog materijalnog interesa, a ni suboraca koji bih ih podržavali. Usprkos svemu, ostaju sami na vjetrometini zalažući se i dalje za javnu riječ i stav – jer znaju da nekome negdje to treba. Takav je borac bio, primjerice, Igor Mandić koji je doslovce do smrti ispisivao „Zub kritike“, kolumnu u vodećim dnevnim novinama koja mu je otvorena nakon što je desetljećima bio izbacivan i zabranjivan kao kolumnist, književni kritičar i polemičar. Kod Božice Brkan naslov „Što bi sad čitala mala Božica?“ odgovara na pitanje odakle takvi velikani crpe snagu i motiv za uporno javno djelovanje – iz svog neugasivog djetinjeg entuzijazma i zaljubljenosti u ljudski duh, u erudiciju, duhovitost i energiju sugovornika koje su nalazili i prepoznavali u novinama na kojima su naučili sricati slova! Zato kaže Božica Brkan: „Govorim i čitam gdje god mogu, a gdje me ne zovu idem sama. (Obično s mišlju da negdje u publici sjedi neka mala radoznala Božica i da upija izgovoreno pročitano kao što sam ja davno).“ To je i razlog zbog kojeg je „od novinara i urednice postala spisateljica i nakladnica i sve što treba (…) sam svoj majstor, majstorica gerilla marketinga, PR, sponzor i trgovac“. Briga za male Božice razlog je i blogerskog bilježenja netema za koje je – jasno je od početka knjige, a što dalje sve jasnije – nevjerojatno da ne nalaze mjesta u „pravim“ medijima i to je golemi, nepravedni i po svemu sudeći pogubni apsurd hrvatske medijske scene jer medijski je prostor u informatičkom dobu nepregledan kao svemir.

Koje su, dakle, neteme za koje nema mjesta u vodećim medijima i političkim raspravama, za koje je Božica Brkan otvorila prostor u svojim blogovima? Navodimo samo neke – njemačko izdanje „Balada Petrice Kerempuha“ za koje je zaslužan Boris Perić, a na promociji je govorio Viktor Žmegač; Haludizam Damira Fabijanića – izložba fotografija Haludova nekad i sad, koju bi autorica pretvorila u putujuću i obaveznu; posljednji pozdrav pjesniku, glumcu, kulturtregeru i prijatelju Robertu Rokliceru; izložba Toše Dabca „Umjetnik u industrijskoj revoluciji“ u Muzeju suvremene umjetnosti koja je i povod za nabrajanje svih uništenih industrijskih divova – od Prvomajske, Plive, Končara, preko Varteksa, Đure Đakovića, Jugovinila do Željezare Zenica, Instituta u Vinči, Tvornice čarapa Ključ, Tekstilne industrije Kosovka…; koncert Gabi Novak, Bisere Veletanlić, Vasila Hadžimanova i Marije Dedića u Lisinskom kojim bi „i Arsen bio zadovoljan“; „Mali princ“ na kajkavskom u izdanju Kajkavskog spravišća; knjiga „Tito, Tuđman – jedan zavičaj, jedan put“ Branka Tuđena; izložba „Goran nakon 80 godina“ u Srpskom prosvjetnom društvu, na kojoj se još jednom zaključuje da je Goran iznad svih podjela; „Zemlja mjesečara“ Antuna Branka Šimića u povodu 125. godišnjice rođenja koja pokazuje kako nezaboravni Šimićevi stihovi odjekuju iako se iz knjiga nisu rasuli po webu… Među netemama je i nekoliko istraživanja o narječjima i zavičajnom govoru pod naslovima Kaj bi štela? i Reč po reč jel moj rečnik kajkavski za koji, ispostavlja se, donekle imaju sluha samo lokalni mediji, iako nama nitko neće čuvati zavičajni govor ako ga sami ne sačuvamo. Tu je i jedna tipična „Enciklopedija špeceraja“ o fenomenu cofee to go, koju je kolumnistica zabilježila kao iz navike, uspoređujući rituale ispijanja kave kroz desetljeća. Pa Maja Matković, Vinko Brešić, Slavka Pavić, Nada Kobali i Miljenko Brezak, koji izložbom „Zlatni rez“ sa 44 portreta književnika nastoji nadoknaditi još jedan propust senzacionalističkih medija zbog čije nam uređivačke politike suvremeni književnici ostaju neportretirani.

Neteme Božice Brkan naizgled su ležerno obrađene, no pomno probrane i u svakom detalju znalački govore o nama, o našoj prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Jer autorica je pjesnikinja, književnica po vokaciji, koja je cijeli radni vijek provela u novinarstvu i usavršila zanat. Pjesnička vokacija i novinarsko zanimanje vjerojatno su razlog što u tekstu postiže umjetnički odnos detalja i cjeline, pomno bira podatke kojima barata i svakom primjeru nalazi svrhu i opravdanje u čvrsto konstruiranom sustavu cjeline. „Umjesto kave“ zato je uzoran primjer ekonomičnog, informativnog teksta kakav se danas rijetko može naći jer novinari se danas ne treniraju, kao u doba papirnatih novina, mudro birati teme, izražavati se koncizno i ne trošiti uzalud skupi i ograničeni prostor ni vrijeme čitatelja.

Božica Brkan radila je za velike dnevne novine u njihovu zenitu. U Nedjeljnom Vjesniku u doba kada je imao nakladu od 180.000 primjeraka i u Večernjem listu na prijelazu stoljeća, gdje je kao urednica priloga Vrt Večernjeg lista 2000. godine osvojila nagradu Marija Jurić Zagorka. Unatoč njezinom velikom medijskom iskustvu, Ministarstvo kulture odbilo joj je molbu da stranica www.bozica.brkan.hr bude unaprijeđena u medij, navodi u uvodu. No medij čini sadržaj, čitatelji i utjecaj, stoga su blogovi Božice Brkan Umjesto kave relevantan pregled našeg kulturnog života u proteklih sedam godina, koji mladim čitateljima može biti orijentir za razumijevanje tko je tko u hrvatskoj kulturi jučer, danas i sutra. Tim više što u pravim medijima takvog pregleda nema. A knjiga se opet dokazuje kao najstariji i najsigurniji medij i okrilje za kulturu i kulturnjake, dok u pravim medijima bjesni internetska oluja, vitlajući sadržaj koji nitko nikada neće poželjeti ukoričiti, sačuvati, a ni ponovo pročitati.

Sandra Pocrnić Mlakar

Domovina u koferu – Umjesto kave 18. veljače 2023.

Ovaj zapis dolazi kao svojevrsni rođendanski dar Mirjani Grbac-Pismestrović, kojoj smo u petak zagrebačkom Ogrizoviću predstavili knjigu Domovina u koferu (Hermagoras Verlag/Mohorjeva založba, Klagenfirt-Ljubljana-Beč, 2011.). Nalovnica je rješenje njezina supruga karikaturista Petra Pismestrovića, a grafički dizajn potpisuje jedan od sinova Siniša Pismestrović. Veljko Krulčić roman je nazvao ljubavnim, Petar Pismestrović medicinom, lijekom, Sandra Pocrnić Mlakar empatijom, sama autorica ponovno sastavljenom vazom od krhotina, a ja sam iznijela dvojbu radi li se o romanu – Mirjana bi ga opisala rastrganim romanom, a njoj ionako u svakoj je knjizi sadržaj važniji od forme! – kratkim pričama, dnevniku, sjećanjima, crticama, političkoj analizi…? Kako bilo, sada pripada takozvanom, kako se to kaže, autobiografskom diskursu, vrlo popularnome. No, knjiga u stvarnosti se počela događati prije više od tri destljeća, a na hrvatskom je objavljena u Austriji prije više od desetljeća i vrlo je aktualna i danas: kako temom iseljavanja, tako i uvozom radne snage u nas odnosno migracijama ili kako mediji u EU pišu: ilegalni migranti najveći izazov.

Mirjana Grbac-Pismestrović i Petar Pismestrović na promociji Domovine u Kuferu u Ogrizoviću / Foto Miljenko Brezak

Dakle, u strahu od prijetnji i rata za svoju dvojicu malenih dječaka – pogotovo jer su zbog bolesti već izgubili kćerčicu – obitelj 1991. bježi u Austriju. Užasnu sudbinu, i to samo jednu od brojnih, u vremenu kad divlji protjeruju pitome, a politika sve do danas, vidimo, osvaja i teritorij i povijest, nekretnine, javni prostor, Mirjana opisuje vješto građanski fino, damski. Roman je istovremeno i subverzivan i građanski pristojan te razara upravo tom pristojnošću govoreći o osjetljivoj temi kao dokument vremena. S malo novca iznebuha odlaze u novu sredinu, jedva da imaju novca za hotel, ne žele politički azil. Da nisu tipični iseljenici vidimo danas kroz sretan završetak uspješnih Ausländera, integriranih u uređenoj zemlji u kojoj je aktualna ministrica pravosuđa također svojevrsna strankinja Alma Tadić

Veljko Krulčić, Božica Brkan, Mirjana Grbac-Pismestrović, Petar Pismestrović i Sandra Pocrnić Mlakar / Foto Miljenko Brezak

Mirjana Grbac-Pismestrović sa svojom knjigom / Foto Miljenko Brezak

Rođena Karlovčanka, diplomirana zagrebačka politologinja, već tijekom studija novinarka u Poletu, urednica lista Novi Zagreb, koja je do 1991. intervjue, reportaže, feljtone, tematske članke, kritike i kratke priče objavljivala u izdanjima kuće Vjesnik (Svijet, Vikend, Arena…), opredijelila se za stil odvagnut, ekonomičan, precizan, uravnotežen, popeglan, novinarski (ali ni takav nije stilogen u klasičnom poimanju!) iz dobroga starog, klasičnog novinarstva, bez sentimentalnosti, bez cinizma i satire, bez osvetoljubivosti. Gotovo začudno, u romanu je svaka riječ na svom mjestu – ni jedna riječ viška, ali ni jedna riječ manjka. Vještina nekoga tko egzistencijalno ovisi o jeziku, ali i više od toga, kad autorski potpisuje kao geslo: „Svaka sličnost sa stvarnim osobama u ovoj knjizi je namjerna. Svi događaji spomenuti u ovoj knjizi već su se dogodili i događat će se sve dotle dok ljudi ne počnu učiti iz svoje prošlosti.“

Naslovnica – ilustracija Petar Pismestrović, dizajn Siniša Pismestrović

Roman Domovina u koferu nikako nije samo antiratna knjiga, ma koliko je i u meni oživjela prvu zagrebačku uzbunu koja nas je zatekla u nedjeljnoj šetnjici s djetetom prvi put na tricikliću ili višegodišnji rad u redakciji Vjesnika u crnim najlonskim vrećama i bježanju u sklonište-birtiju podmornicu te skupljanje jedva još postojećih pisaćih mašina po kompjutoriziranoj redakciji budemo li se morali izmještati te ako nestane struje.

Božica Brkan i Veljko krulčić / Foto Miljenko Brezak

Vječna tema o rascijepljenosti gastarbajterskoj, s jednom nogom ovdje a drugom ondje, o predrasudama nas ovdje prema njima ondje i njih ondje prema nama ovdje te razlozima zašto su jedni otišli a drugi ostali. Ili, kako bi Mirjana Grbac-Pismestrović rekla, priča je to o problemu identiteta i traumi tko sam ja? te potrebi za prihvaćanjem.

Trebalo je doći do, kako kaže, safisfakcije da danas (i ona i Petar!) pišu za sebe pokušavajući doći do svojih čitatelja. Petar crta karikature i za austrijske i za hrvatske novine, Mirjana i prevodi i podučava hrvatski, zapravo krodojč, djecu druge i treće generacije, uglavnom izgubljenoj jer roditelji od borbe za egzistenciju ne dospijevaju s njima dovoljno govoriti materinskim jezikom. Pismestrovići su imali sreću da uspješan karikaturist Petar vrlo brzo nađe posao u Kleine Zeitungu, da Mirjana brine o obitelji, o opstanku i egzistenciji, odgaja djecu i dopušta si intelektualni luksuz čak ponovno studirati te u potrazi za slobodom, koja može biti i mišolovka i izolacija, radi vježbe jezika na njemačkom čitati Zweiga i Fromma koje je već pročitala.

Petar Pismestrović / Foto Miljenko Brezak

I u romanu ona dospijeva sagledavati (i probijati!) staklene stropove, analizirati ljude strogo podijeljene u slojeve gdje čistačice imaju fakultetske diplome svojih zemalja. U tome svijetu, shvaćam naknadno, luksuz je pisati o prvoj Noći u „hrvatskoj sobi“ u Ferlachu; o prvom Božiću što ga, poput onoga betlehemskoga, obitelj provesti uz bor što im ga je darivao direktor Weithaller, a što će Peru rasplakati jer nikad nitko za njega nije učinio nešto toliko lijepo.

Veljko Krulčić među stripovima / Foto Miljenko Brezak

U 20 poglavlja niže se život s fotografija, zanimljive prijateljske i neprijateljske face, snovi o ratu, redovite greške u rodu pri naručivanju kave (der Kaffe!), prilagođavanje novoj domovini kroz nove dijagnoze te porez i zajmove i suočavanje sa starom domovinom kroz posjete bilo roditelja koji se čude što im unuci zaboravljaju hrvatski bilo prijatelja koji računaju da domaćini imaju novca pa nemilice zagrabe kupnjom i u njihove kartice… Obazriva Mirjana kaže kako je u romanu i tuđe priče prilijepila na sebe da se nitko ne bi naljutio.

Zagrebački espresso: Božica Brkan, Mirjana Grbac-Pismestrović, Petar Pismestrović, Veljko Krulčić i Sandra Pocrnić Mlakar / Foto Miljenko Brezak

Ne prekidajući ni fizičke kontatke s domovinom, ona će, u romanu a vjerojatno i uživo, na kavi na Cvjetnom dopustiti sebi dvojbe i o Heimwehu, nostalgiji, što Slovenci tako lijepu domotožjem. Tu u blizini Cvjetnoga, u knjižnici Milana Ogrizovića, promovirajući Domovinu u koferu, spomenut će dirljiv odnos prema domovini, a nakon promjene 20 adresa i tri putovnice, zaključuje kako svaka promjena sredine je način uklapanja i kako je njezino životno iskustvo obogaćenje, a novi, bitno proširen geografski prostor – mjesto gdje se dobro osjeća. Ilustrirat će to usporedbom kako su u Austriju otišli sa čak osam vrsta lijekova protiv Perinih alergija i kako prešavši granicu nije popio ni tabletu. O, da, očuvanje jezika izjednačit će s očuvanjem identiteta, ali i govoriti o svijesti gubitka identiteta, pa i o tome kako povremeno ne prepoznaje sebe. Trebalo je hrabrosti i vještine da počne pisati tekst Domovina u koferu:

Mirjana Grbac-Pismestrović uoči promocije, na Cvjetnom / Foto Miljenko Brezak

„Kad se izgovori riječ kofer, svatko pomisli na putovanje. I raduje se novim spoznajama, susretima, doživljajima… i povratku kući.
Mene koferi iritiraju, izazivaju u meni nemir i nelagodu, ne volim ih gledati ni u trgovinama kada ih pred ljeto izloženi nude na rasprodajama u praktičnim setovima…
Mene koferi uvijek podsjećaju na bijeg, na odlazak bez spoznaje o povratku. Dok sam ih pakovala, te nemirne zagrebačke jeseni, morala sam napraviti izbor stvari koje će meni i mojoj obitelji biti neophodne i korisne za neki neizvjesno dugi boravak negdje drugdje…
Čak i odredište našega putovanja nije bilo sigurno, jer u ta vremena ništa više nije bilo predvidljivo i sigurno… ni radna mjesta, ni mjesta boravka, kamoli buđenje u vlastitome krevetu ili tanjur juhe na stolu. A tek vlastiti život… dovoljno je bilo biti drukčiji ili tek misliti drukčije od onoga tko to određuje, bez obzira s koje to bilo strane, da za tebe više nema osjećaja sigurnosti. Mjesta za život i smrt bila su rezervirana i rasprodana već mjesecima unaprijed, kao za dobru kazalištu predstavu…“

Pavlekov marketing iz Đelekovca – Umjesto kave 16. prosinca 2022.

U Velikoj dvorani Hrvatske gospodarske komore u četvrtak 15. prosinca 2022. zagrebačka je Beletra predstavila knjigu Aktivna prodaja – od želja kupaca i potrošača do uspješnog prodavača Zvonimira Pavleka, jednoga od pionira Podravkina i hrvatskog marketinga, danas samostalnog konzultanta za marketing i prodaju. Moderirala je urednica Sandra Pocrnić Mlakar, a o knjizi i autoru govorili su recenzenti doajen gospodarskoga novinarstva Ante Gavranović i dugogodišnja suradnica gastronovinarka Božica Brkan te Podravkin glavni direktor svih poslovnih programa u kompaniji Krunoslav Bešvir.

Uz predstavljanje knjige i autorova prezentacija (Foto Miljenko Brezak)

S geslom Davida Packarda Marketing je previše važan da bismo ga prepustili odjelu marketinga te naglaskom iz Pavlekove prezentacije oprimjerene projektom za jednoga bosansko-hercegovačkoga klijenta na kojem je radio, kafa je ćeif, s veseljem i lijepim sjećanima na pionirska vremena marketinga u nas, teorijski, novinarski i praktično, prenosim iz knjige svoju recenziju, pogovor.

Svi promotori poslije promocije: Ante Gavranović, Zvonimir Pavlek, Sandra Pocrnić Mlakar, Krunoslav Bešvir i Božica Brkan (Foto Miljenko Brezak)

Marketing iz Đelekovca

Kad je Informator 1988. uz stručnu konzultaciju Fedora Rocca i u vrsnom, zbog globalističkoga pomodarstva anglizama nažalost ne i zaživjelom hrvatskome prijevodu dr. Vlaste Andrlić, objavio dvotomnu bibliju Phillipa Kotlera Upravljanje marketingom, marketing je bio novost, moj novinarski sektor i sve sam imala priliku za tadašnji Vjesnik, prvi nacionalni hrvatski dnevnik, promatrati iz prvoga reda, u nas je dobrano praktično zaživio među ostalim i zahvaljujući pionirima poput Zvonimira Pavleka i Podravke koji su u tome spretno već plovili, zahvaljujući i suradnji sa svjetskim kompanijama i ambicijama ne samo na domaćemu, tada jugoslavenskom tržištu.

Govornica Božica Brkan u oči s dijelom publike (Foto Miljenko Brezak)

Krenuli su negdje 1965., a sjajni primjeri juha iz vrećice i Vegete te njezina dugogodišnjega TV serijala Male tajne velikih majstora kuhinje, kojem sam pridošla kao tekster, opisani su ne jednom. O takvim je primjerima, kao i u praksi, vodeći se dobrim postojećim primjerima i špurijusom, temeljitije od ikoga, uvijek slikovito oprimjereno, pisao i Zvonimir Pavlek, a bogme i mnoge praktično i teoretski poučavao o marketinškim finesama i brendovima. Otad je mnogo toga namjerno zaboravljeno i prekrojeno, jer mnogima sve počinje tek s njima.

Božica Brkan, Ante Gavranović i Zvonimir Pavlek s govornice (Foto Miljenko Brezak)

Kada Pavleka danas pitam koga smatra svojim nasljednikom, razmišlja, odvaguje, pa nabraja rijetka imena, iako mnogi u mnogim granama i industrijama, ne samo u prehrambenoj, njemu imaju zahvaliti na probitačnim tuzemnim i inozemnim karijerama. Također i na znanjima i iskustvima koja je nesebično i u sadašnjem tisućljeću, iz prakse prešavši u poučavanje i savjetovanje, ostavio – jer online je online, a knjiga je ipak knjiga! – u pet podebelih naslova, među kojima su najzamjećeniji Branding, Uspješna prodavaonica, Marketing u akciji.

Krunoslav Bešvir, kompanijski glavni direktor svih poslovnih programa i nasljednih velikih marketingaša i direktora u Podravci, čije primjere i vlastita iskustva Pavlek opisuje (Foto Miljenko Brezak)

Svojim sam studentima kao na nekom selfhelpu – jer i udžbenike i za to, ugledajući se na njegove knjige, trebalo bi tek napisati! – upravo na Pavlekovim temeljima za druga umijeća na vježbama iz medijske stilistike na komunikologiji Hrvatskih studija, prije fake novinarstva i do besvijesti nametljivoga PR-a, svojedobno kako se piše vijest, svih 5W, tumačila upravo na juhama iz vrećice, prema koracima 1-2-3-4-5 i uopće na pisanju recepata za pripremu jela. I dovodila im praktičare iz novinarstva, ali i raznorazne marketingaše PR-ovce, koji su im otkrivali praktične tajne svojih umijeća. Zanimljivo i za pisanje, a i za usvajanje tehnike. Da podmetnem Pavleka baš iz razmatranja o umijeću biranja suradnika: kriterije naučiš, ali uglavnom nemaš veliki izbor.

S predstavljanja Pavlekove pete knjige (Foto Miljenko Brezak)

S tim je Pavlekom, koji bi govoreći o nekoj začkoljici, neovisno je li posrijedi bio razgovor o izložbi Pijetao na Griču, sastanku Podravkinih Internationala u Budimpešti usred Domovinskoga rata recimo, pijenju ili ne piju gemišta od vrhunskih vina, brainstormingu za novi gastrobrend u nastajanju, za neku od kuharica, sajmova ili jelovnik u tada osnovanome restoranu Štagalj, bilo divno i kreativno i posvađati se. Pogotovo kad bi, a obično bi, ne imajući provincijski, podravski kompleks prema globalističkim dometima, ne bez cinizma spomenuo da to tak delaju pri nas v Đelekovcu, njegovu rodnom selu pokraj Koprivnice.

Posveta na knjigu (Foto Miljenko Brezak)

Zato je i ova recenzija Aktivne prodaje – od želja kupaca i potrošača, do uspješnoga prodavača svojevrsni mali reaserch, case o tome Podravcu Đelekovčaninu i njegovu djelu. Malen prilog da se i Zvonac, poput nekoliko drugih Pavleka – djeda književnika Mihovila Miškine ubijena u Jasenovcu, profesora povrćara sa zagrebačke Agronomije strica Većeslava i strine Paole ili skijaša i voditelja hrvatske reprezentacije Vedrana… – s debelim razlogom nađe u nacionalnome Dogodilo se na današnji dan.

Koncentracija na riječi govornika o njegovoj knjizi – Zvonimir Pavlek (Foto Miljenko Brezak)

Božica Brkan, književnica, novinarka i dugogodišnja suradnica

U Zagrebu, 26. listopada 2022.