Hoće li se uskoro raspisati natječaj za nagradu
za žanrovsku književnost (posebno ljubići, krimići, SF, horor…)? Hoće li se do
kraja godine otvoriti prva knjižara isključivo s knjigama domaćih autora? Hoće
li se uskoro pokrenuti zasad e-časopis za žanrovsku književnost, koja se teško
probija u kulturne rubrike i emisije navodno mainstream medija? Na kraju
dana, u subotu u središnjim dnevnim vijestima Nove TV, ako se ne varam,
promaknula se u pasici: u Zagrebu održan prvi Festival žanrovske književnosti
Dvotočka. Hoće li Dvotočka na Interliber? Hoće li se Dvotočka održati u još
kojem gradu?
Začetnica festivala Dvotočke i velika popularizatorica žanrovske književnosti Sandra Pocrnić Mlakar / Foto Miljenko BrezakPrvi panel bio je posvećen ljubićima / Foto Miljenko Brezak
To su tek neka od pitanja koja je izrodila Dvotočka, prvi Festival žanrovske književnosti, s naglaskom na malim izdavačima – organizirali su ga u Zavičajnom Društvu Virovitičana u Zagrebu Nakladnička kuća Beletra, Fragment, Innamorata i Naklada Cranium – te na najpopularnijim autorima za većinu kojih ne bih vjerojatno i dalje znala da u subotu 28. svibnja od 12 do 18 sati nisam otišla na Dvotočku. Mnogima od autora predstavljene su i nove knjige. Da nisam otišla na taj književni događaj, propustila bih susresti neke pisce koje bih najmanje očekivala ondje i neke koje nisam vidjela umalo desetljećima.
Podrška žanrovskoj književnosti iz kanona: Kristian Novak / Foto Miljenko Brezak
Želeći podržati Sandru Pocrnić Mlakar s vrijednim idejama i izdanjima te ne jednom zamisli i projektom – Dvotočka je tek jedan od njih! – kako domaće autore i tekstove progurati do čitatelja barem upola onako kao prevedene i razvikane, autala sam se sa pseudonimom Bianca Brandon kao autorica visokonakladnih ljubića te predstavila najnoviji peti roman Privremeno
neuporavljivo, koji nije ljubić zato što mu nisam dala da bude. Predstavila
sam i svoje malo istraživanje o ljubićima, najprobitačnijem dijelu žanrovske
literature, u tiskanim medijima, dnevnicima i šarenim, ponajprije ženskim
časopisima unatrag pola stoljeća.
Veljko Krulčić, urednik i izdavač krimića, stripova… / Foto Miljenko BrezakIzuzetno zanimljiv panel o krimićima / Foto Miljenko Brezak
A u razgovorima u kojima je potvrđeno da je,
kakva god i čija god, od kanonske do trivijalne, dobra književnost jednostavno
dobra književnost. Naše ionako maleno i zapušteno tržište, gdje se malo kupuje
i malo čita, voli žanrovsku književnost. Govore to podaci o čitanosti,
primjerice najčitaniji je Pavao Pavličić, jedan od najplodnijih hrvatskih
živućih književnika, autor brojnih krimića, a k tome i akademik. Da pišu ne
nekom od velikih jezika, neki bi od naših spisatelja, počevši sa Zagorkom pa
sve do Jurice Pavičića s ozbiljnim nagradama nagrađivanim i prevođenim krimićima,
ili do najmlađih pisaca raznovrsne žanrovske literature i poduzetnijih i u
izdavaštvu, bili konkurentni i na inozemnom tržištu.
Panel o spekulativnoj fikciji: horor, SF i fantasy / Foto Miljenko BrezakMlada autorica ljubića Inna Moore i izdavačića Ina Šiček u jednoj ososbi / Foto Miljenko Brezak
Da nisam otišla na Dvotočku, ne bih znala da joj je ime nadahnula pokojna Milena Benini, teoretičarka žanrova, prevoditeljica i autorica SF-a. Da nisam otišla, propustila bih susresti i upoznati i poslušati niz zanimljivih ljudi. Kristian Novak, znanstvenik i nedvojbeno kanonski već književnik, podržao je žanrovsku književnost i nastojanja oko nje. Ne bih popila kavu s Davorom Šalatom i Lanom Derkač, koji su izašli na festival kao na friški zrak. Moji kolege po peru i iz novina i iz knjiga Mirjana i Petar Pismestrović, proslavljeni karikaturist, stigli su iz Austrije. Bio je tu kao izdavač krimića i stripova Veljko Krulčić, urednik mojega prvog romana (nahvalio ga da se čita kao krimić, iako sam ja sklonija ljubiću!), pa Stjepo Martinović, kolega još iz Vjesnika pod slamnatim šeširom i s gitarom te s brojnim objavljenim i još neobjavljenim romanima, a roman Podne u Perastu Igor Mandić, i moj recenzent, opisao mu je kao najromantičiji hrvatski roman. Voljela bih napisati knjigu o ljubićima poput one Mandićeve o krimićima.
Publika se neprestano mijenjala, ovisno o sadržaju / Foto Miljenko BrezakVrlo poticajan zaključni razgovor s idejama što dalje / Foto Miljenko Brezak
Upoznala sam i više iskusnih, a osobito mladih autora koji, uzdajući se ponajprije u svoj talent i tekst, od autora prerastaju u izdavače. Dakako i žanrovska, kao i svaka druga može biti i dobra i loša, ali žanrovskoj, domaćoj, tek treba dati priliku da se iskaže, jer, tvrde, nema pristup ni u rubrike, emisije s književnošću. U panelima o ljubićima (Božica Brkan, Lea Brezar, Inna Moore i Innamorata, Stjepo Martinović, Petar Pismestrović, Nataša Turkalj – moderirala Sanja Tatalović), krimićima (Jan Bolić, Anđelka Kliment, Miro Morović, Stjepo Martinović, Veljko Krulčić – moderirala Olga Vujović), priručnici (Ljubica Uvodić-Vranić, Jan Bolić, Lea Brezar, Sandro Kraljević, Daniela Uzelac, Vedran Sorić – moderirala Sandra Pocrnić Mlakar), spekulativna fikcija: horor, sf i fantasy (Marina Mađarević, Jelena Hrvoj i Marko Fančović – moderirala Olga Vujović) te zaključno o domaćim žanrovima u medijskom i literarnom prostoru – moderirala Sandra Pocrnić Mlakar).
Dvotočka. Naziv je to novoga, zanimljivog i, uvjerena sam, poticajnoga festivala hrvatskih pisaca žanrova, najavljenoga za 28. svibnja 2022. u Zagrebu, u Dvorani zavičajnih društava u Ilici 43 od podne do 18 sati. S idejom upoznavanja pisaca i nakladnika i razmjenom iskustava, medijskim predstavljanjem domaćih pisaca žanrova, okupljanjem publike domaćih pisaca žanrova i afirmiranjem kreativnosti i autentičnog pismenog izražavanja na hrvatskom jeziku, s brojnim zanimljivim sadržajima osmislila ga je i organizirala Sandra Pocrnić Mlakar, sada vlasnica izdavačke kuće Beletra, profesorica psihologije (diploma Filozofskog fakulteta 1989.), urednica u nakladništvu, dugogodišnja novinarka.
Sandra je karijeru započela 1986. u Večernjem listu, a radila je u uredništvima Nedjeljnog Vjesnika, modnog magazina Beatta, Svijeta, Panorame, Moje tajne i Moje sudbine, Doktora u kući, Vive i Lidera. Među ostalim, pisala je o primijenjenoj psihologiji, zdravstvenoj prevenciji i razvojnim primjerima iz domaće prakse. Vodila je kolumne u Nedjeljnom Vjesniku Rat spolova (1990.-1991.) i Nitko nije savršen (1993.-1995.) u koautorstvu te paralelnu kolumnu s Igorom Mandićem Drage moje – Dragi naš (1990.). Za lokalni portal Virovitica.net vodila kolumnu Virovitičanka u Zagrebu i objavila istoimenu knjigu (2007.). U nakladništvo prelazi 2007. i do 2016. radi u Profilu., gdje objavljuje žanrovsku literaturu i priručnike domaćih autora i stranu publicistiku za poslovni i osobni razvoj. Potpisala je po nekoliko naslova autora poput Ljubice Uvodić-Vranić, Mirjane Krizmanić, Kornelije Benyovski Šošarić, Lejle Kažinić-Kreho, Roberta Torrea, Kate Michell, Rosi Kugli itd. Od osnivanja festivala Prvi prozak na vrh jezika (2015.) surađuje u PR-u festivala i medijskom predstavljanju mladih nagrađenih pjesnika i prozaika mlađih od 35 godina.
Predstavljanje Beletrinih izdanja na Festivalu Fra Ma Fu 2020. / Foto Beletra, Stefano Brajković
Od 2016. u vlastitoj nakladničkoj kući Beletra – dosad tridesetak naslova! – objavljuje domaće priručnike i žanrovsku literaturu i bavi se brendiranjem i afirmiranjem domaćih autora te surađuje s knjižarama u cijeloj Hrvatskoj. Organizirala, vodila i moderirala brojne promocije knjiga i autora te njihova predstavljanja u medijima. U svom radu primjenjuje principe biblioterapije.
Božica Brkan i Sandra Pocrnić Mlakar na čašici razgovora / Foto Miljenko Brezak
Sandra Pocrnić Mlakar i Božica Brkan na Festivalu Fra Ma Fu 2017. / Foto Miljenko Brezak
Zašto taj festival?
Puno je razloga za festival – prvi, mediji ne koriste potencijale žanrovske literature domaćih autora, a festival je prilika da pokažemo koliki su; drugi, Beletra je u šest godina razvila desetak produktivnih i čitanih autora koje publika voli i želi upoznati; treći, festival je podnošljiva investicija, treba pronaći prostor i okupiti autore, a sadržaj će pokazati kolike su mogućnosti za razvoj; četvrti: žanrovska scena je vrlo živahna i festival je prilika da se svi okupimo, upoznamo, razmijenimo iskustva i raspravimo mogućnosti suradnje; peti, festival uživo povod je za objave na webu i društvenim mrežama; šesti, pisci se razvijaju vlastitim snagama i puno postižu, kakve bi tek rezultate imali kad bi ih podržao neki medij ili institucija…
Sandra sa suradnicima na promiciji u Hoću knjigu Megastore 2018. / Foto Beletra
Moglo bi se još nabrajati, jer žanrovi koje pišu domaći autori – a isto vrijedi i za priručnike – donose osvježenje na medijsku i literarnu scenu – sadržaj koji publika traži, a mediji ne nude. Beletra na festival poziva tri mala izdavača Nakladu Fragment, Nakladu Cranium i Innamoratu te autore koji objavljuju u samizdatu. Sve biografije autora i odlomci o kojima će se govoriti na festivalu bit će i na webu, tako da sljedeće godine imamo osnovu na kojoj nastavljamo graditi.
Odakle i zašto Tvoj interes za žanrovsku literaturu?
Sandra Pocrnic Mlakar na jednom od predstavljanja u Hoću knjigu Megastore 2021. / Foto Beletra
Žanrovi su najtiražnija literatura – najtiražniji prijevodi koje objavljuju naši nakladnici, većinom su žanrovi, a domaći autor neopravdano je zapostavljen i potisnut robom iz inozemstva. Interes za žanrovsku literaturu razvila sam u formativnoj dobi prateći šarolika izdanja kuće Vjesnik sedamdesetih godina. S tim što smo mi, tadašnji mladi čitači, kroz dnevni, tjedni i mjesečni tisak dobivali uređen sadržaj s uredničkom preporukom, koji je, čak i kad je imao žig šunda, netko prije nas pročitao. Danas, u vrijeme blogova, kad može objaviti tko god što želi, nema kriterija za objavljivanje teksta, gubi se nit, poruka i razlog zašto čitati i zašto pisati. No, ozbiljni mladi autori ne odustaju od pisanja, uporni su u okupljanju publike, produktivni i dokazuju da znaju pisati barem jednako dobro kao i strani autori, a svi su različiti i nude ljubiće, krimiće i fantasy različitih vrsta i pristupa, za svačiji ukus.
Promocija knjige Stjepe Martinovića u Hoću knjigu Megastore 2019. / Foto Beletra
U mlade autore treba ulagati ne samo radi njih samih, već radi još mlađih – mlade publike koja zaviruje u svijet odraslih, a domaći autori nude realniju sliku svijeta koji ih okružuje od prijevodne literature koja k nama stiže praćena jakim marketingom. Prevodeći žanrove, zapostavljamo svoje autore, u koje neće nitko ulagati ako mi to ne budemo činili, a koje treba razvijati i baviti se njima da bi ostvarili svoj potencijal. Zapostavljajući svoje autore, zapostavljamo i vlastite teme i reagiranje na aktualne događaje, što žanrovi omogućuju. Dok se bavimo prijevodima, i redakcije postaju bespotrebne jer ne razvijamo ni vlastite urednike koji znaju raditi na tekstu i rukopis pretvoriti u proizvod. Kako sam cijeli radni vijek provela u novinama i u izdavaštvu, ne priznajem da sam gubila vrijeme slušajući iskusnije, već sam odlučila svoje znanje uložiti u razvijanje domaćih autora, kao što sam učila u redakcijama u kojima sam radila.
Kakva je perspektiva pojedinih žanrova?
Žanrovi su nastali u vrijeme razvoja
građanske klase i slobodnog vremena. U teškoj smo globalnoj krizi i ne znamo
što nas čeka, ali u kojem god krenula u sljedećim desetljećima, civilizacija će
trebati razvijanje pismenosti, izražavanje emocija i apstraktno mišljenje, a
sve su to vještine koje se razvijaju čitanjem žanrova. Pismenost prosječnog
srednjoškolca danas je ispod razine žanrovske pismenosti. Mladi teško održavaju
koncentraciju za čitanje romana od 200 stranica, a izražavanje emocija riječima
na razini je komentara na društvenim mrežama, i to manjeg od tri reda. Domaći žanrovi
su potencijal koji sve to može riješiti – lagani su za čitanje, vježbaju
koncentraciju, bave se aktualnim i bliskim temama, a opisuju poznata mjesta,
gradove i krajolike. Domaći pisci mogu otvoriti temu za razgovor, stvoriti
priliku za upoznavanje pisca ili potaknuti dječju želju da i sam jednog dana
postane pisac. Žanrovi tradicionalno reproduciraju društvene vrijednosti – u ljubićima
pobjeđuje ljubav, u krimićima pravda, a fantasy i horori razvijaju maštu i
rješavanje problema.
Svi žanrovi kod nas danas imaju mlade i
marljive pisce koji ih pišu nadahnuto i maštovito, dajući nova rješenja u duhu
vremena. Jelena Hrvoj autorica je horora i fantasyja koja je osnovala vlastitu
nakladničku kuću i objavljuje i druge autore. Inna Moore je autorica ljubića
koja je također postala poduzetnica, nakon svojih desetak objavljenih romana. Miro
Morović je mladi autor krimića, snažne energije i karizme, objavljuje u Nakladi
Fragment. Svi su oni koji tek uzimaju spisateljski zalet, a publika ih voli i
prati. Mlade ćemo na festivalu upoznati s doajenima, poput Stjepa Martinovića i
Petra Pismestrovića, predstaviti im iskustva Kate Mitchell koja je osvojila
Srbiju i Makedoniju. Mladi pisci na festivalu će upoznati prošlost žanrova, a
stariji će zaviriti u njihovu budućnost.
A ljubići? Kako procjenjuješ naše pisce, napose aktualne? Zanima me to i kao autoricu visokonakladnih (i) ljubića pod pseudonimom i kao književnicu koja kad-tad želi napisati pomalo književnoteoretsku, pomoćnu žanrovsku knjigu o ljubićima.
Sandrini autori i publika na družeju / Foto Beletra, Nikola Šolić
Domaći ljubić neopravdano se smatra manje vrijednim od stranog, no nema potrebe uspoređivati se s američkim standardima jer žanrovi su kod njih industrija i na njihovim ljubićima rade timovi. Kod nas je to manufaktura, često i one-man proizvod. Naše mlade spisateljice ljubića vode se svojim kriterijima i okupljaju različitu publiku, a kako nemamo kontinuitet, proceduru, podršku institucija i prostor u medijima koji bi im bio namijenjen, snalaze se na razne načine i koriste sve mogućnosti multimedije, ali uspijevaju doći do publike koja voli njihove romane. Osobit je primjer Marilena Dužman, autorica iz Ližnjana, kojoj je općina Ližnjan nakon nekoliko romana dodijelila priznanje za promociju zavičajnog jezika i kulture. Naša Kate Mitchell ima nakladnika i u Srbiji i Makedoniji – u Srbiji njezine romane objavljuje velika i ugledna Laguna i odlično prolazi na njihovim top-listama, a znamo da je u Srbiji puno veća konkurencija žanrovske literature nego kod nas. Nataša Turkalj nova je literarna zvijezda koja je u siječnju objavila prvi roman, a na festival dolazi sa sljedećim. Njezina strastvena erotika je odlično prihvaćena i izazvala je i pozornost medija. Inna Moore počela je objavljivati na Amazonu i na Watpadu, pa je imala roj čitateljica i prije nego što je tiskala prvu knjigu Voajer. Danas su njezini naslovi i u knjižarama i u knjižnicama pored stranih autorica i ravnopravni s njima. S takvim autorima i autoricama, domaći ljubić očekuje novi procvat.
Majice za framafuiste sa tri prva dosadašnja festivala / Fotografija Božica Brkan
Ako reportaža kao vrsta teksta i uopće kraljica novin(ar)ska, pa i reporteri te cijelo novinarstvo uostalom i idu k vragu, Fra Ma Fu festival reportaže i reportera iz godine u godinu raste iznad svih očekivanja. Brojčano, kako sudionicima tako i mjestima održavanja te još više različitim sadržajima. I Franjo Martin Fuis, kultni reporter i putopisac na biciklu s hlačnicama uvučenima u čarape da mu ih ne uhvati lanc, bio bi zadovoljan: imao bi tema k’o u priči! K’o u vrijeme između dva svjetska rata kada je nevjerojatnim novinarskim i kreativnim instinktom slijedeći teme šalabajzao Hrvatskom, nerijetko i prerušen, sve dok se bježeći odnosno leteći u partizane avionom nije survao u smrt.
Grafička rješenja Davora Šunka za Fra Ma Fu festival / Fotografija Božica Brkan
No, dok je reportaže u našem svijetu i našem vremenu sve manje, kao nekad, kraljica, vrsta na prijelazu između novinarstva i književnosti, u svakom slučaju lijepo pisanje, i nauštrb nje kraljevi kojekakvi drugi, sve manje novinarski formati, ne samo plaćeni nego međuvrste, hibridi, hermafroditi, surogati, festival njoj posvećen sjaji kao uzor i to ne samo u novinarskim okvirima, nego turističkim, organizacijskim itd. Bravo organizatori, bravo SINKO Institut za novinarstvo, kulturu i obrazovanje, zezantski a zapravo vrlo seriozno i točno nazvane institucije.
Jedan od organizatora, moj omiljeni kolega (nisam ni znala da je direktor festivala!) Goran Gazdek, nagrađivan što za pisanje a što za organizaciju, s kolegama iz virovitičkoga ogranka HND-a, također nagrađivanim novinarom Ivanom Žadom i brojnim drugima, ne bi bio tako uspješan da nema mnogo manje novca od htijenja da se učini nešto za sebe i kolege sad više ne samo iz cijele Hrvatske, nego iz Slovenije, Srbije, Bosne i Hercegovine… Toliko su dobri da im dajte još manje novca i još ih manje podržavajte!
Prepoznatljiv i festivalski web fejsbook prema webu
Početkom rujna održan već Treći Fra Ma Fu Festival u Virovitici, Slatini, Pustari Višnjici i drugim mjestima od 7. do 10. rujna 2017., na kojem sam imala čast opet sudjelovati i na okruglim stolovima i u predstavljanjima (osobito gastropredstavljanju), ponovno se iskazao uza sve drugo i kao već postojani brand/brend, sjajnim dizajnom.
Vratim se doma, pa vidim na fotkama organizatore u crnim i goste u bijelim majicama, prepoznatljivih sa dva prethodna a ipak drugačijega trećeg festivala, jednako a ipak smislena varijacija na temu, pa pregače glumaca-kuhara za novinare, pa platnene vrećice za nošenje, pa promo-materijali od ulaznice za koncert Gustafa i penkala do šećerćića za kavu i letaka s pozivom da se navrati na izložbe od stripa do fotografije, promocije od romana do ne-znam-čega, pa akreditacije (organizator, gost), pa pisaljke, pa blokići za novinarske bilješke i pisanje uopće s programom projekta za koje moj sin, kolega i netokrat, i poslom i po dobi kompetentniji od mene, Ivan Brezak Brkan kaže tako jednostavno i tako dobro! Imaš jedan viška?
I mojoiOblizeki na fejsu Fra ma Fua označeni prepoznatljivim logom
I je! Sve napravljeno za novinare i za sponzore i za publiku, ali ne piarovski nego baš novinarski. Korisno. Predviđam da će se uskoro o slučaju Fra Ma Fu festa pisati kao o ukupno zanimljivom i vrlo uspjelom primjeru, slučaju, casestudy. I to ne samo novinarski!
A dizajneri, agencije, sajmovi i tko li sve ne ocjenjuje logotipe, dizajn, kampanje, projekte…, sjetite se festivala Fra Ma Fu! Autor grafičkoga rješenja je, valja osobito istaknuti, Davor Šunk, svestrani (osim grafičkim dizajnom bavi i dječjom književnošću, stripom, ilustracijom, fotografijom…) ili, kako sebe zezantski naziva, samohrani umjetnik te jedan od kulturnih i društvenih aktivista, pogrešno je reći lokalnih, ponajmanje provincijskih, virovitičkih, mikeških, s obzirom na međunarodni odjek festivala i njegova znakovlja. Nadam se zaštićenoga.
S otvorenja ovogodišnje izložbe stripa Veljka Krulčića: drugi slijeva Davor Šunk / Fotografija Miljenko Brezak
Ne mogu ispričati priču ni o Fra Ma Fu festivalu ni o Davoru Šunku, a da iz umjetnikova intervjua Sandri Pocrnić Mlakar za Virovitica.neto stripu ne dodam i podatak kako je i inače veliki poklonik Fuisova djela i njegove životne filozofije, uza sve drugo i vječni znatiželjnik i putnik koji iz egzotičnih zemalja donosi fotografije i putopise, u znak poštovanja u Virovitici još 2009. godine organizirao strip festival Fra Ma Fu, na kojem su gostovali hrvatski velikani stripa.
Talentiran i svestran vodi predstavljanje knjige / Fotografija Miljenko Brezak
Godine 2009. godine dogodio se fenomen u obliku strip festivala Fa Ma Fu u Virovitici. Franjo Martin Fuis neiscrpni je izvor i poticaj kreatorima. Na ovim područjima zasigurno je jedan od najvažnijih stvaralačkih likova koje kultura treba bilježiti i pamtiti. Vizionarski Fuisov profil ostavio je traga ponajviše u duhovnom smislu što nam predočavaju artefakti Andrije Maurovića, velikana stripa za kojeg je Fuis radio scenarije (neponovljivi lik Starog mačka). Fuis je bio i vrstan istraživački/putopisni novinar. Poginuo je u avionskoj nesreći kao istinski antifašistički hrvatski domoljub.
Nisam mogla ododljeti da se ne fotkam s Goranom Gazdekom, prigodno dizajniranim / Fotografija Miljenko Brezak
Eto, rekoh ja svoje, a vi čitajte. Strip, putopis, reportažu ili što god želite. Ali – čitajte! I ne razmišljajte o tome je li prije brend bio sam Fra Ma Fu odnosno Franjo Martin Fuis ili festival posvećen mu. Obojica su odličan povod i razlog za kreativno druženje.
Božica Brkan: Najdraže mi je kad se baština inovira na visokoj, europskoj razini
Fra Ma Fu | Sandra Pocrnić Mlakar | 02.09.2017. | 327 pogleda
Dolazak Božice Brkan za Fra Ma Fu Festival veliko je priznanje i za festival i za Viroviticu. Božica Brkan je pjesnikinja, književnica i nagrađivana novinarka, osnivačica bloga Oblizeki, dugogodišnja urednica Večernjakova priloga Vrt, autorica Enciklopedije špeceraja i zavičajne čitanke Moslavina za stolom. Zbog svog znanja o gastonomiji i enologiji, poljoprivredi i gospodarstvu te zbog velikog iskustva u pisanim medijima, rado je viđena članica žirija za dodjelu i gastronomskih i agronomskih i novinarskih nagrada, svih disciplina koje se demonstriraju na Fra Ma Fu festivalu.
Zbog toga nas je posebno zanimalo kako Božica Brkan ocjenjuje rujanska događanja u Virovitici i kriterije koje je postavio Fra Ma Fu festival. Sa cijenjenom književnicom i novinarkom razgovaramo o gospodarstvu i gastronomiji koje Virovitica predstavlja novinarima na Fra Ma Fu festivalu, o razmjeni iskustava među generacijama novinara i današnjem statusu reportaže u medijima te, naravno, o osnovama njezinoga svestranoga stvaralaštva.
* S obzirom da ste bili dugogodišnja urednica Večernjakova Vrta, jeste li ranije posjećivali Viroviticu i okolicu? Primjećuje li se u virovitičkom kraju razvoj i unapređenje poljoprivredne proizvodnje, OPG-a i prateće industrije?
– Primjećujem – promjene. Davno sam, još i za Vjesnik, prije Večernjaka, pisala o virovitičkoj šećerani i duhanu, a danas o proizvodima više faze prerade, inovacijama u uzgoju kao što je batat, ekoproizvodnja i slično. Davno sam recenzirala tada stvarno pionirsku knjigu svoga suradnika dr. sc. Krste Benčevića o tome kako od gnojnice u poljoprivredi proizvesti energiju na primjeru Višnjice, da bih poslije, ima tome i desetak godina, objavila cijeli serijal tekstova o Višnjici, od proizvodnje batata i konjogojstva do razvitka tada uglavnom samo obećavajućega turizma. Rado se prisjećam i da su se pri zaštiti virovitičke paprike tražili tekstovi i u mom arhivu. Najdraže mi je kad se nešto tradicionalno, baštinsko inovira i to na visokoj, čak europskoj i svjetskoj razini.
* Predstavljanje lokalnih specijaliteta redoviti je dio programa Fra Ma Fu festivala, a događanje Glumci kuhaju novinarima prošle godine demonstriralo je specijalitete koje priređuju muškarci u lovačkim pohodima ili u proslavama Vinceka i Martinja. U kojim je krajevima Hrvatske još razvijeno takvo viteško, muško kuhanje na otvorenom?
– Za razliku od žena, kojima je kuhanje doma nekako sudbinski predodređeno, muški su po cijeloj Hrvatskoj, i ne samo Hrvatskoj, prisvojili dio specijaliteta koji rado zovem muškom kuhinjom, bila ona lovačka, ribička ili vinska, pivska… Priznajem, uvijek sam pomalo skeptična prema njihovim navodnim tajnim sastojcima. Muški su si i u kuhinji uvijek znali odabrati bolje poslove. Izuzetno ćete rijetko u restoranima s visokom gastronomijom naići na žene chefove. Nadam se da u kuhanju na otvorenom, kako kažete, namirnice i pripreme i poslije operu posuđe te da za to vrijeme žene ne usisavaju i ne peru prozore nego su gošće muških gozbi. No, što mogu takva sam, kao i u Arsenovoj pjesmi, mislim da je najbolja kuhinja zajednička, pa i udvoje!
* Reportaže Franje Martina Fuisa dokazale su se kao trajna vrijednost. Primjećujete li u današnjem novinarstvu trajne vrijednosti? Koliko današnje novinarstvo cijeni reportažu? Što se promijenilo u novinarstvu otkako ste 1980. godine osvojili nagradu za reportažu?
– Reportaža je, očigledno moja miljenica, kao i sve druge rubne novinsko-književne vrste, od crtice dalje, očigledno zbog bliskosti s književnošću. Nije bez razloga moja književnost od pjesama do romana zaražena i stilom i temom novinarstva. U Vjesniku sam, srećom, na velikim stranicama-plahtama imala prostora, ali i razumijevanja za svoja istraživanja, za zagrebačke i provincijske laganice, kulturne i ekonomske reportaže, za Nedjeljni Vjesnik i krasno ilustrirane fotografijama odličnih fotoreportera koji su mi i prijatelji do kraja života. Manje je znano da sam reportaže radila i za šareni tisak, danas bismo rekli glossy, s još ljepšim fotkama, te nešto manje čak i za radio i TV. Danas si reportažu dopustim i na svojem webu Oblizeki. Reportaža, jer danas se i koješta drugo zove kraljicom, u modernim je medijima, nažalost, zapostavljena, jer uglavnom se misli da je ona trošak, traži teren i vrijeme (i ono je novac!), radoznalost i iskustvo, a vješte zanatlije, kako reporteri tako i urednici, lektori, dizajneri – i njih ima! – manje su važni od zadanih formata, a i manje svrsishodni, kako u osvajanju gledanosti, slušanosti, čitanosti, tako i sponzora. Uspješnije su u tome hibridne vrste.
* Fra Ma Fu festival omogućuje susret mladih i iskusnijh, razmjenu mišljenja i suradnju. Koja su još događanja koja organiziraju novinari slične prilike za susrete mladosti i iskustva?
– Nema ih mnogo, zapravo Fra Ma Fu festival je jedini takav! Ali temelj je gledati, vidjeti, pratiti što kolege i uopće mediji rade kako u tiskovinama, tako i na radiju, TV-kanalima, internetskim portalima… I u nas i u svijetu. Kao čovjek od tiska, i ja sam se morala priviknuti i priučiti najprije elektroničkim medijima, a sada društvenim mrežama. I novim čitateljima. Valja raditi na sebi i svom izričaju, stilu, samosvojnosti, prepoznatljivosti.
* Osim što vodite blogOblizeki i objavljujete knjige o kulturi stola, osvajate književne nagrade i poezijom, pa i romanima na standardnom hrvatskom i na kajkavskom iz moslavačkog kraja. Što je za vas bilo prije, poezija ili proza? Zašto i danas i poezija i proza?
– Za mene je prvi – Tekst! Riječ. Ma koliko slika govorila tisuću riječi. Zbog pisanja sam ušla i u novinarstvo, a mnogo prije toga u poeziju, kamo sam se poslije i vratila, a jednako tako ušla sam i u kratke priče, pa i u romane. Jedino, da bih mogla pisati, a onda i odabrati što ću pisati, zbog toga sam postala i urednica i nakladnica, čak i osnivačica medija. Pokušavam biti vlasnicom svog Teksta.
