U subotu, posljednjega dana studenoga 2019., uoči književnikova rođendana, u Čazmi su u okviru Dana Slavka Kolaraproglašeni rezultati za najbolju kratku priču – satiru. Desetoro finalista po tradiciji se mogu čitati na internetu, a nagrađeni su Tomislav Sabljić za Ne možeš ti to, Renata Srečić za Slučaj Jasenovog Luga – mene se najviše dojmila! – i Oliver Jukić za Nivelator.
Uvijek lijepa atmosfera. Meni pogotovo, jer sam prva dobitnica Nagrade Slavko Kolar 2012. za kratku priču satiru Svojih tijela gospodari. Zahvaljujući trudu i ideji knjižnice, također Slavka Kolara, koju vodi Vinka Jelić-Balta. A kad je tako, onda vas to potakne da još pišete, pa i da, poput mene, budete nekoliko godina u užem izboru i da vašu priču, ako i ne objavite vlastitu zbirku, može se pročitati u nacionalnim kulturnim novinama s obrazloženje nagrade, na internetu, u županijskim novinama Bjelovarskom listu ili u knjizi poput Prvih 20 ubodasa 20 priča sa prva dva natječaja. Posljednjih godina nije za to bilo novca, ali možda o desetoj obljetnici objave zbirku barem sa svim nagrađenicima.
Ima li satira, dakle, u Hrvatskoj budućnost? Natječaja za kratku priču i knjižničnih ima od Samobora do Kaštela, zatim ima natječaja poput Večernjakove Ranka Marinkovića. Neki su tematski, neki neograničeni, neki su bogatiji nagradama, ali je čazmanski posve jedinstven – satirički. Iako je na natječaj nekad dolazilo 80-90, a sada 30-40 priča, razlikuju se temama, ali sve imaju poseban štih i dobrih priča uopće ne manjka. Mnogi tako planirajući i natječući se napabirče za vlastite knjige.
Kratka priča, rekla bih ironična ili cinična kakva jesam, nakon velike popularnosti, jer je tobože in, jer je primjerena vremenu i čitateljima koji nemaju vremena, kao da izlazi iz mode. U modi su ili osobito lagani žanrovski romani, takoreći u nastavcima. Svaki književnik koji drži do sebe ima svog kriminalističkog inspektora, Nesbø svog Harryja Holea, a naši Pavličić svog Šoštarai Tribusoni svog Banića. Ljubiće namjerno preskačem. Društvene su mreže krcate kratkom prozom, crticama ili pjesmama u prozi. O običnojpoeziji ne trebam ni govoriti. Vidi samo haiku! Preskače državne i jezične granice.
A satira? Sama društvena stvarnost i mediji u prelijevanju su, a novine se sve trude biti poput Ferala Trubuneu, čak i ne trudeći se odvojiti normalnei satiričke stranice. Ne znaš gledaš li na TV-u informativni prime timeili Prime Time. Ne znaš je li ta produžena stvarnost za smijeh ili plač, pa te guši. Sad više nema odvajanja ni u temama ni u likovima ni u događajima. Stvarnost je satira sama. Nadam se da će nam ipak (p)ostati nešto i za književnu inspiraciju. Poput onoga mog Odojka.
20191201 – 20191204