Slavica Moslavac – Božica Brkan

Kad se odrasli igraju „Žab, žab, žabe – labe“ ili „Žabari jel Žabe na kolec“ – Umjesto kave 24. veljače 2026.

Pratitelji Facebooka mogli su primijetiti objavu Rusalki Kutina kako je istoga dana kad i u Zagrebu prosvjed protiv megafarmi u Sisačko-moslavačkoj županiji, u samome Sisku županijska Zajednica kulturno-umjetničkih udruga održala seminar dječjeg folklora Žab, žab, žaba – laba. Voditeljica Slavica Moslavac, kutinska etnologinja i muzejska savjetnica, te njezina korepetitorica Lana Moslavac, sviračica na tradicijskim glazbalima, prezentirale su dječje igre, brojalice, pjesme i pjevana kola, ali i tradicijska glazbala Moslavine, Posavine, Banovine i Zapadne Slavonije. Rado podsjećam kako je to nastavak i nadogradnja najnovije, zapravo jedne od brojnih knjiga Moslavčeve Lepi moj pajdaš, Kako bismo proširili vrlo uspješan seminar, Slavicu Moslavac zamolila sam da nam otkrije sadržaj detaljnije.

Razigrani seminarci koji će na igru pozvati djecu Sisačko-moslavačke županije (Foto Lana Moslavac)

„Lepi moj pajdaš“ Slavice Moslavac – Umjesto kave 17. listopada 2025.

koju još predstavljaju i oživljavajući njezin sadržaj i ovako, među potencijalnim edukatorima i među djecom kojima je namijenjen, držeći živim važan dio zavičajne i nacionalne kulture i baštine.

Naslovnica knjige Slavice Moslavac prema kojoj se igra, pjeva, pleše…

Seminar je započeo brojalicama. Brojalica je dječja pjesma u kojoj važnu ulogu ima broj. One se pjevaju ili recitiraju u strogom deklamatorskom ritmu; s pomoću njih se najčešće određuje mjesto u igri ili se neki igrači isključuju iz igre. Mogle su započinjati štapanjem (pomoću štapa), no i razbrojavanjem. Brojalica je zapravo kratka ritmička pjesmica koja se recitira na jednom tonu. Djeca ih koriste u igri kako bi odlučili tko će loviti, žmiriti, baciti loptu, smisliti nešto, započeti igru. Učenje kroz brojalice je voljno, nenametljivo i trajno jer djecu brojalice vesele. One su poticaj na igru te sama igra. U osnovi, sva djeca vole pjevati i plesati, to im pomaže u motoričkom i govornom razvoju, a brojalice su jedan od najjednostavnijih i najprihvatljivijih oblika pjesme pogodne za djecu. Evo i nekoliko primjera:

Eri, beri, muzi, keri – kreč.
Oj, Nikola, Nikola, veži kuju za kola, pa ju udri vilama, da ne sere šljivama.
Jedna vrana gakala i po polju skakala, dođe crni kos i odgrize vrani nos.
Egede, begede, banda svira, mene doktor vizitira, pa me pita što mi fali? Meni fali šešir mali. U šeširu lepa seka to se zove apoteka.
Enci, benci na kamenci, tu se kuju tri mladenci, iu, piu, čarapiu, tarapupe, ‘ajd u dupe, …in, tin, arapin, arapupe, ‘ajd u dupe.
Enci, benci na kamenci, troja vrata zapečata, eri, keri, mužikeri, grec. Loviš!
En, ten, tore, duboko je more, a u moru kit, ajde Maro vrit!
Ete, pete, paprikete, teja baja buf. Loviš.
En, ten, tini, sava, raka tini, sava, raka, tika, taka,bija baja, buč. Loviš!

Korepetitorica Lana Moslavac svira bisernicu, samo jedan od brojnih narodnih instrumenata

Zatim su, govori Moslavac, usvajali i dječje igre s pjevanjem koje predstavljaju zanimljiv, brojan i raznovrstan oblik dječjega stvaralaštva, koje je zbog složenije izvorne strukture i sadržaja u odnosu na ostale igre bio češći u životu starijega dječjeg uzrasta. Igralo se obično u okolnostima kad se moglo okupiti više djece, npr. prije ili poslije škole, na pašnjacima, za vrijeme blagdana i drugih prigoda. Dječje igre s pjevanjem obuhvaćaju nekoliko vrsta igara raznovrsnih po svojim osobinama kao što su npr. igre biranja, pogađanja, oponašanja, pokreta i različitih improvizacija. Sve to potvrđuje važnost pjesme u dječjem svijetu. Veći broj tih igara djeca su naučila u školi i u slobodno vrijeme koristila se njima, pri čemu su ih prilagodila govornim i glazbenim značajkama svojega kraja. Navela je Moslavac i primjer po kojem je seminar i nazvala Žabac, vrabac ‘ko j’ moj drug:
Vrapci bi se poslagali u parove, jedni iza drugih, a ispred je stajalo jedno dijete koje je predstavljalo žapca. On bi mahnuo rukama oponašajući pticu i govorio: Žabac, vrabac ‘ko je moj drug (Banovina). Dok se u Moslavini govorilo: Žab, žab, žaba, laba, ‘ko je moj drug.

Zadnji par djece koji su glumili vrapce bi se razdvojio. Jedno bi dijete trčalo naprijed, a drugo oko crkve. Prvog vrapca žabac je pokušavao uhvatiti, a rastavljeni vrapci su se nastojali što prije susresti i uhvatiti za ruke. Ako su to uspjeli, žabac je ponovo bio žabac. Pak, ako je žabac uspio uhvatiti vrapca, on bi postao žabac, a žabac se pridružio neuhvaćenom vrapcu. Igralo se dok igračima nije dojadilo ili dok roditelji nisu pozvali djecu kući.

Mene osobito veseli što je Slavica Moslavac i u knjizi i na seminaru navela varijantu kriške igre Žabe na kolec, koju je, navodi, u svojim zapisima sačuvala književnica Božica Brkan, igralo se tako da su parovi stali u jednu liniju, a ispred njih, licem okrenut prema njima, držeći metraški štap, nalazio se jedan plesač zvan žabac koji je imao zadatak da podizanjem štapa u vis izgovara komandu „Žabe na kolec“. Kad on to izgovori zadnji par se razdvoji i svaki trči sa svoje strane postavljenih suigrača. Oni moraju brzo tračati da dođu na čelo, a da ih pri tom žabac ne ulovi.
Ukoliko oni dotrče na čelo kolone i uhvate se za ruke, žabac koji je izgovori komandu, nastavlja dalje dok jednog ne uhvati, jer tek tada on postaje par ulovljenog plesača, a onaj drugi dolazi na njegovo mjesto i on je žabac.

Od rekvizita igrali smo se sa loptom, pisanicama a veoma zanimljiv dio bio je svirka na dječjim „glazbalima“ koje je vodila Lana Moslavac. Našle su se drvene žabe, štapići, razne šuškalice, rifljača, prda, ali su se upoznali i sa žičanim instrumentom bisernicom ili primom, tamburom samicom, jedinkom i dvojnicama.

Za one koji su željeli saznati nešto više plesali smo razne vrste polki, drmeša (Hrvatsko kolo, Igram, pjevam, Sitni-posavski drmeš…) u formaciji četvorke, manje i veće kružnice.

Autori i izvođači zavičajnog igrokaza Žabari jel žabe na kolec na premijeri u Varaždinskim Toplicama 2026. (Foto Miljenko Brezak)

Žabari na pozornici Kajkavijade (Foto Miljenko Brezak)

Moslavac ocjenjuje kako su brojni polaznici, njih 40-ak, s područja cijele Sisačko-moslavačke županije – koji su na kraju dobili i potvrde o pohađanju seminara – pokazali spretnost i vještinu savladavši gradivo koje su voditeljice pripremile za ovaj seminar, a pojedina građa preuzeta je iz prošlosti kada su tradicijske igre bile sastavni dio tjelesnog odgoja te su zapisane u starim udžbenicima za niže razrede osnovnih škola, dok danas jedino kulturno-umjetnička društva uvježbavanjima i nastupima pokušavaju u svoje koreografije uključiti i građu baštinjenu iz prošlosti.

Oprimjerujem otprije desetak godina 2016. i 2017. radom kriške djece u Društvu Naša djeca „Vladimir Nazor“ i Amaterskom kazalištu „Josip Badalić“ i nastupima na smotrama Kajkavijada i nacionanima amaterskima upravo zavičajnim kekavskim igrama poput Žabari jel Žabe na kolec, rekonstruirajući i oživljavajući zaboravljenu dječju igru, eto, i na YouTubu.

Božica Brkan o Radomiru Venturinu i Projektu Dobar tek u Moslavini u Zborniku Moslavine – Umjesto kave 7. veljače 2026.

U društvu dobrih autora i tekstova 19. Zbornika Moslavine objavljenoga na 290 stranica našla su se i dva zavičajna Božice Brkan – Radomir Venturin od djetinjstva u Potoku do životnoga djela Za srokom okom i to okomito u devedesetoj (od 217. do 230. stranice) i Kako smo istraživali za Projekt Dobar tek u Moslavini LAG-a Moslavina – Recenzija (od 281. do 288. stranice).

Naslovnica Zbornika Moslavine 2025., grafičko oblikovanje D. Point / Kreativna agencija

Početak teksta posvećenoga Radomiru Ventrurinu o 90. godini

Jedna od duplerica teksta B. Brkan o Venturinu

Najnoviji Zbornik Moslavine 2025, koji izlazi otprilike svake druge godine, u zgradi izdavača Muzeja Moslavine Kutina u Noći muzeja predstavili su muzealci – glavna urednica Jasmina Uroda Kutlić te Antonio Džaja, Silvija Kantolić i Jelena Batinić. Govorili su o temama iz arheologije, povijesti, umjetnosti, prirodnih znanosti i drugima.

Dio sadržaja 19. broja Zbornika Moslavine

Na toj značajnoj stručnoj publikaciji, ne samo za Moslavinu – koja se može podičiti i Moslavačkim zrcalom, zbornikom moslavačkih ogranaka Matice hrvatske – s kontinuitetom izlaženja od 1968. čestitala je u ime kutinskoga gradonačelnika Zlatka Babića bivša ravnateljica i glavna urednica te muzejska savjetnica u mirovini i gradska vijećnica Slavica Moslavac. Uz Natašu Mravunac, Antonia Džaju, Silviju Pisk, Jasminu Urodu Kutlić, Ivana Gračakovića, Jadranku Kruljac Sever, Marinu Junger Sokolović, Dražena Kovačevića, Silviju Kantolić, Jelenu Batinić, Dalibora Sumpora, Anu Bosak i druge, ona je također autorica i u ovome broju Zbornika Moslavine dvaju tekstova, o Zorki Sever i Božici Somek – Mahala.

„Lepi moj pajdaš“ Slavice Moslavac – Umjesto kave 17. listopada 2025.

U četvrtak 16. listopada 2025. u kutinskome Muzeju Moslavina, u kojem je odradila radni vijek, Slavica Moslavac predstavila je drugu ovogodišnju, svoju novu knjigu Lepi moj pajdaš (Narodne dječje igre) u izdanjusvojekutinske Vokalne skupine Rusalke. Predstavljam je kao ponosna recenzentica.

Naslovnica najnovije knjige Slavice Moslavac

Ako ja, kako mi doslovce reče jedna mlada moslavačka snaha, zamjenjujem tradicionalne svekrve svojom zavičajnom čitankom Oblizeki – Moslavina za stolom, pa i blogom Oblizeki, druga čuvarica tradicije Slavica Moslavac, osim da se ne zaboravi, nadoknađuje i zamjenjuje bake i djedove djeci kojima bake i djedovi zbog različitih razloga ne mogu uskočiti poukom o dobroj tradiciji ili ne pamte igre iz vlastita djetinjstva. Ili ih nisu ni imali.

U vrijeme kada je većinu djece teško izvući u dvorište, park i igralište, jer radije sjedi u zatvorenome buljeći u ekrane TV-a, računala ili mobitela, ponajboljom pedagogijom i didaktikom pouzdana znalca Slavica Moslavac odašilje jedinstven dobrodošao poziv u višestruku avanturu – u povijest s mnogim junacima, u vlastiti jezik, u nedvojbenu kreaciju i na kretanje na otvorenome i zatvorenome.

Slavici Moslavac čestitke na ideji i izvedbi knjige Lepi moj pajdaš u izdanju Vokalne skupine Rusalke. Nazvana je po jednoj od pjesama-igara koje su je nadahnule da nam uknjiži i otvori jedinstvenu riznicu s blagom koje zaboravismo da ga imamo.

Moslavac je već objavila knjigu namijenjenu upravo najmlađima Urodila žuta dunja, Muzej Moslavine, Kutina, 2016., ali ima u svojoj biobibliografiji mnoštvo izdanja u kojima se mogu naći i vrijedni sadržaji za djecu, primjerice u katalozima izložaba, programima različitih etno priredaba, u biografiji Zorke Sever, zatim u knjizi Uskrs koke crnke, koreografiranim plesovima, a da se i ne spominju brojne, katkad i nezabilježene još brojnije radionice i za djecu i još više za njihove odgajatelje – voditelje KUD-ova, folklornih skupina, učitelje početnih razreda osnovne, vrtićke tetice itd. Kreativne radionice – likovne, književne, kazališne, folklorne, plesne, makar usputne prigodne uz blagdane, zatim na otvorenome u dokolici… živima održavaju brojalice, pjesme za govorenje i pjevanje, plesove, igre. Dobrodošli su, jer otvaraju potisnute svjetove koje su moderni mediji i sveprisutni i svemoćni globalni junaci istisnuli iz mašte ne samo naše djece, nego i naraštaja roditelja, pa i naših soba, dvorana za društvene aktivnosti i druženja, seoskih i školskih dvorišta, igrališta, gradskih trgova…

Iako se gotovo sve jeftino može kupiti u najbližem trgovačkom centru ili internetski, djetetu se ovom knjigom, koja se može shvatiti i kao više knjiga u jednoj, ukazuje kako smo zaboravili da se baš lijepo može igrati i mijeseći blato i nogama i rukama, pokazuje kako se umjesto u otpad batučine, otučak okrunjena kukuruzna klipa mogu ugraditi u izmaštanu SF građevinu, a sit s livade uplesti u stolac, košaricu, pletenicu kao u vrijeme djetinjstva predaka i prapredaka te neimaštine, kad si, ako si je htio, sam morao izmaštati i igru i igračku. Mi smo se primjerice, kao djeca radnika nekadašnjega DIP-a Novoselec, igrali ne samo plodovima divljega kestena iz kriškoga parka, šipka i sličnim što bismo sami ubrali u poljskim živicama, nego i lamelicama, sitnim parketom iz tvorničkog otpada Parketare.

Tko zna što sve mogu, unatoč tome što na recentnim društvenim mrežama s filtrima za proljepšavanje ali stvarno bez ikakvih objektivnih filtera u izboru, u svoj vrli novi svijet ugraditi naša djeca, unuci i praunuci? Što mogu u taj svoj svijet ponijeti iz našega, sadašnjega i nekadašnjega?

Poučit će ili njih ili one koji ih mogu poučiti teta Slavica Moslavac svim onim što je desetljećima prikupljala iz literature i s terena, pedagoški pouzdano, iz svijeta oko nas kojega zapravo više i nema.

U knjizi autorica postavlja pitanje Zašto su važne dječje igre? I sama odgovara:
Kulturno nasljeđe – Tradicijske dječje igre su važan dio kulturnog nasljeđa i pomažu u očuvanju tradicije i identiteta zajednice.
Učenje kroz igru: Ove igre ne služe samo za zabavu, već i za učenje kroz interakciju s drugima, razvijanje socijalnih vještina i razumijevanje pravila i uloga.
Raznolikost oblika: Tradicijske igre dolaze u različitim oblicima, od jednostavnih igara s loptom i preskakanjem užeta do složenijih igara s pjevanjem i plesom.
Primjeri: Neke od poznatih tradicijskih dječjih igara su: „Lepi moj pajdaš“, „Siječanj-veljača“, „’ko je moje guske krao“, „Pometač“, „Vučji rep“, „Care, care“, govedare, „Lovice“ i mnoge druge.
Važnost za djecu: Ove igre doprinose razvoju djetetove osobnosti, karaktera, interesa, sklonosti i sposobnosti.
Doprinos odgoju: Kroz igru djeca se rano uključuju u samoodgoj, a proces igre je prirodan i stihijski, bez unaprijed zadanih ciljeva.

Jedna od duplerica iz knjige Lepi moj pajdaš

Knjiga Lepi moj pajdaš Nuka na radoznalost i razmišljanje o tome svijetu oko sebe, sada kao u vrijeme kada je svijet još bio malen i zaokružen, o gotovo skrivenoj ljepoti koja se otkriva uz samo malo domišljatosti i truda i to svim osjetilima. Boja, oblik, zvuk, , miris, pokret i uopće odličan tekst prebogat primjerima brojalica, zagonetki, mudrosti obogaćen je vrijednim, ne samo ilustracije radi, nego dokumentarnim fotografijama, crtežima, pouzdanim notnim zapisima i drugim što pripomaže namjeri autorice da nam umnoži rekvizite za život. Nastavlja svoje životno poslanje – aktivnim čuvanjem održavati baštinu živom i obogaćivati je. Ukratko, Dobri moj pajdaš mnogo je više od knjige za ljetnu razbibrigu – knjiga za svaku obiteljsku, školsku i javnu knjižnicu i svaki dom. I to mnogo šire od Moslavine!

Kako pjevati i plesati Dini dini dinčece

Slavica Moslavac na kutinskom predstavljanju

Knjigu su predstavili i najmlađi igrama iz nje

Promotori o dobrom i korisnom štivu Lepi moj pajdaš

Lana Moslavac ozvučila je knjigu mame Slavice

Zagreb, 5. kolovoza 2025. – 10. listopada 2025.

Pola stoljeća KUD-a Potočanka – Umjesto kave 4. veljače 2025.

Kad se samo pogleda popis trinaest predsjednika kroz 50 godina, ne možete ne pomisliti na sve brojne obične članove, generacije koje su pjesmom i plesom, odjećom prošli kroz KUD Potočanka iz moslavačkoga sela Potok općina Popovača, šezdesetak kilometara istočno od Zagreba. I u metropoli bi pola stoljeća stara institucija naišla na odjek, a ova je seoska pohvalno uknjižena u knjigu Naše selo, tebi nema para – 50 godina KUD-a Potočanka, izdanje samoga kuda s kraja 2024. Slavica Moslavac, etnologinja i muzealka s nacionalnim nagradama i bogatom bibliografijom 2024. prikupila je, objavila i predstavila nedavno u selu, ljepotu tradicijskoga ruha, pjesama i plesa, glazbenih instrumenata, izbora originalnosti i narodnoga genija na ponos predstavivši fotografije, novinske izreske, plakate, podatke o nastupima i članovima te sjećanja dotakavši osobito one koje više ne služe ni noge ni glas.

Naslovnica knjige – motiv s potočkoga ruha

Međutim, ne samo za njihove nasljednike, učinila je to, uz nemali zajednički trud, mnogo temeljitije od osobnoga spomenara, svojevrsnu malu povijest sela unatrag pola stoljeća. Primjerice o samome selu čije je postojanje utvrđeno i prije turskoga vladanja, o seljanima dva bitna događaja Veliku gospu i sv. Nikolu, zatim o djeci te, uz drugo, i notni zapis (transkripcija Lana Moslavac) za pjesme Mera me je namerila, majka Mari kose plela, Igrm, pjevam Dučec, Milica, Moslavačka polka, Moj doktore i U livadi kad sam ruže brala. Dakako da podsjeća i na crteže Sandora Erdödyja iz 1837. i Zorke Sever, koja je prije udaje u Potoku radila kao učiteljica. Podsjećam da Potok više od desetljeća u društvenom domu ima i uređenu etno sobu, kao i monografiju Dragutina Pasarića Potok, selo moslavačke tradiciije iz 2010., bojanku za djecu s motivima narodnoga ruha Oh jablane širi grane iz 2022.

Predsjednica KUD-a Potočanka Ljiljana Masnjak i autorica knjige Slavica Moslavac na predstavljanju u Potoku (Foto Radio Moslavina Kutina)

Predstavljanje knjige svečano i brojno kao na svadbi (Foto Slavica Moslavac)

I stol – svatovski (Foto Slavica Moslavac)

Slavica Moslavac se stručno oslonila i na obilje druge literaturu. Uz drugo, i na moj roman Ledina iz 2014., a veselim se i što je uvrstila i moj gostujući tekst NAVESTI Naime, kao djevojčica, upravo prije pola stoljeća dolazila bih na ferje u Potok, u Kutaniju, babi i dedu Poldrugačima, koji danas počivaju na malenome seoskom groblju. Prenosim i tekst i dvije objavljenje pjesme, zahvaljujući i Slavici na objavi, a Diani Biondić na odličnom čitanju na svečanom predstavljanju u Potoku u nedjelju 26. siječnja 2025. o kojem su izvijestili popovački, kutinski i sisački mediji.

Iz knjige: svečana obuća i svećana odjeća

Početak teksta B. brkan s fotografijom s obilježavanja Svjetskog dana močvara (iz knjige)

Božica Brkan
Selo Potok kao nadahnuće

Tražimo fotografije kako u hladnom, vlažnom danu 2012. u Potoku obilježavamo Svjetski dan močvara. Toliko dragih ljudi, vožnja fijakerom i posavcima ukrašenima rukotvorinama. Potočke su nošnje uvijek bile ljepše i raskošnije od naših skromnijih jokešinskih s druge strane Česme, osvjedočila sam se toliko puta, a najprije me naučila mama koja je bila Potočanka. Prava Moslavka, iako su je kao jednogodišnju djevojčicu, također na kolima, dovezli iz Prigorja. Doselili su se iz prigorskoga siromaštva za boljim životom dvojica braće Poldrugač, Imbra i Jožek.

Odmalena, od sredine prošloga stoljeća dolazila sam k potočke babe i dedu, poznavala pola tadašnjega sela, sve do velike črede stoke koja je do koljena gazila blato širokoga seoskog puta. Svoju su baštinu Potočani mnogo pomnije čuvali i čuvaju od mojih Okešinčana. Odličan KUD Potočanka, a nekad, kad mene još nije bilo, po maminu i tetkinu prisjećanju i seoski DVD je i na okešinskim zabavama gostovao s priredbama. A ja sam kao djevojka bila i na ponekoj potočkoj zabavi, isto vatrogasnoj, u starome vatrogasnom domu. A sad sam i ja sama baba.

Ne sjećam se, začudo, o čemu sam držala izlaganje spominjane 2012., ali negdje sam pisala o tome. (Kao i o prvoj Kobasijadi na Oblizekima, iako nisam na nju dospjela.). Dragec Pasarić bi mi to oprostio, čim sam pisala o njegovoj monografiji Potok, selo moslavačke tradicije iz 2010., koje sam se uokolo nadarivala. Moji Moslavci, tumačila bih ponosno. Kroz svoje sam tekstove provukla i čudesne krafle i orahnjače kakve su Potočanke kojih odavno nema nenadmašno pekle za čehane, kad bih kao tinejdžerica dolazila na zimsko ferje.

Etnosoba u potočkome društvenom dmu (Foto Slavica Moslavac)

Detalj iz etnosobe (Foto Slavica Moslavac)

S tih sam ferja i zimskih večeri ponijela mnoge zgode i priče koje sam ovjekovječila u mojim kajkavskim pričama i romanima. Ivka i Vanja o maminim vršnjakinjama u onome ratu. Kak su sveca kupuvali o kutanijskoj kapelici i o selu sa tri dijela – Kutanija, Sredanija i Čavorija. I ona priča Lajbek o ubijenome sinu kad je išla fronta. Striča, djedov mlađi brat, otišao s Križnim putom u nepovrat. Rodivši mu djevojčicu Katicu strina Marec nije ga prestala čekati. Ni jedna nije dočekala da mu ime – niti se zna niti će se doznati gdje su mu kosti – bude upisano na zajedničkome spomeniku Hrvatskoga domobrana na ulazu u njihovo seosko groblje, nekad tako malo, okruženo raskošnim seoskim poljima, s raspetim Kristom u sredini. Zdošla se aleja tuja odavno, a sada vidim zdohađaju se i spomenici kutanijskih poznatih mi imena i prezimena umrlih prije četrdesetak godina, bez nasljednika. Nagađam koji bi to mogli biti, jer nedostaju špicnameti po kojima ih pamtim.

Kao nekad kuće, jedan do drugoga grobovi su i mojih babe i deda -zatvoren – pa strinin, njezina oca i maćehe, kumova maminih, kumova tetkinih kojima smo bili tri dana na svadbi, vršnjakinje s kojima sam se igrala a umrla je jedva zadjevojčivši se, a mama joj je, da se spasi žalosti u kojoj Kutanija mjesecima nije ni palila radio, rodila imenjakinju. Gdje li završio moj zeleni kinderbet? Tko zna živi li u selu još itko od onoga što si je karbitom raznio šaku? Jedan me htio isprositi, a taman sam krenula u gimnaziju. U stihove sam metnula i potočkoga štrka koji se zamazao naftom, do smrti, i koprivnaču, alergiju na dude, murve, zbog koje su me hitno vozili doma doktoru. U romanu Ledina imam detalj s proščenja na Aninje kada domišljata susjeda poslije mise uz licitarski štand zadiže suknju ne bi li svi vidjeli podsuknju koju joj je, uza sve u drugu odjeću, kradljivica odnijela iz njezina ormara. Iz Potoka nosim i dio svoga zavičajnog jezika: čeča i čečica, Katec i Marec…
Kako da se ne sjećam Potoka kamo sam kao dijete dolazila ili vlakom do Popovače pa odatle preko Mišičke pješice ili pješice uza stari auto-put više od deset kilometara? Polako mi se iz memorije brišu jama na kojoj je mama kao djevojčica odrađivala težake i zebla perući rublje bogatima, kojima sam ime odavno zaboravila, a nema ni mame da je pitam. Pa brojni duž sela rasuti jablani te prezimena i imena nestaju desetljećima pošto su već otišli oni koji su ih nosili, kako su se dotrajavale i njihove kuće, a drveni divni čardaci i tremovi trajali su mnogo duže nego u našem selu, čak i škola u koju su išle male Poldrugačke u prevelikim cipelama. Ali jednako kao jokešinskih, sjećam se potočkih toponima i ubilježila sam ih u svoj moslavački kajkavski rječnik koji kad-tad kanim objaviti kako ih ne bi zatrli moderni, sve češće brojčani račinalski nazivi:polja i oranice Topoliki, Pole, Záseki, Dolukavec, Lukavec, Poldeli, Bok, Kozarec Stari, Kozarec Novi, Bárušina, Zámelin, Krč Veliki, Krč Mali, Járuge, Belavina, Pripotóku, Samíca, Krčínec, pa ograde Mrazove, Klaičeva, Frankove, Besedičkove, Vugičeve, šume Jelenščak, Lipovica, Brezovica, Ravnik…

I Potok, koji je nekad tekao duž sela, ispod dvorišta, nadjenuvši mu i ime, iako malen, u mom sjećanju još teče. I još mi se sproljeća raskošnim cvatovima obasipa drvo žganaca pred babinom hižicom od pletera, iako ni babe, poput mame i njezine kume isto Jelke, ni kuće desetljećima nema i dotrajava se već i kuća što ju je tada mladi Gregurek podigao na njezinu mjestu.

Iz knjige: stara moslavačka drvena hiža u Potoku

Zagreb, 20241009 – 20241010 – 20241103 – 20241104

Božica Brkan
koprivnača

bila sem pri babe potočke na ferju 
i po mene su najemput zrasle nekakve gube 
a baba je kak smo se pod dudu igrali mislila da su me gusenice
oplazile i onda me je lepo okupala i lepo z friškem vrjnem
namazala
baš je bila mleko obrala 
joj kej je to srbelo kej sam vrag 
i onda me je z matorom ne sečam se bome z kem 
poslala domom

i otpelali su me doktoru v novoselec 
koprivnača su rekli i prepisali su mi inekcije 
grdo su bome pekle 
a mama je imela šivati i poslala me samu 
i rekla je je nekoja kuma posle kak si dete mogla samo poslati 
a ja sem rekla kak sem se za stol prijela i samo sem zubmi zrak
zagrizla

a gda sem domom došla i bilo mi je bole pak sem se pri
goričkom dud najela
i pak sem vraga napravila

20070504 – 20100921

Božica Brkan
štrk štrk štrkovača

štrk štrk štrkovača tebi kača i pijača meni sir i pogača
a gda to napišem na fejs vuz sliku na kojoj oče poleteti
na ujedinjene kajkavske emirate božica mi jelušić dopiše
da v prekodravlju pri večenaju i v njegvem kraju vele pinđulača
a pri nas veliju i roda dej mi bracu jel seku 
jel kej god očeš donesi

i gda posle tulke leta od mame imam čuti 
da pokojni joča ne štel više dece neg mene 
setim se onoga štrka kej si je na strušcu krila zanavek z naftu
zakelil i gnezda kej krov na hiže moreju zrušiti 
kak su teška pa zrušiju ne

20101125 – 20101126 – 20101227 – 29110106

Od kojih se dijelova sastoji muška i ženska narodna nošnja? (Iz knjige)

Božica Brkan, čuvarica tradicije – prilog u TV emisiji Alpe Dunav Jadran 14. prosinca 2024.

Božica Brkan, čuvarica tradicije – prilog u TV emisiji Alpe Dunav Jadran prikazan 14. prosinca 2024. sniman je 4. i 5. prosinca 2023. u Zagrebu te u Moslavini. 8. prosinca 2023. na Facebooku objavila sam:

Portretiranje književnice i novinarke B. Brkan (Foto Miljenko Brezak)

Puna dva dana ekipa HTV-a (novinarka Zrinka Krišto, snimatej Dušan Vugrinec, rasvjetljivač Damir Staneković i tonski snimatelj Blaž Andračić) snimala je moj portret: ponedjeljak u Zagrebu, doma i na mom Jarunu, a u utorak po Moslavini, u Križu u mojoj Osnovnoj školi Milka Trnina i Crkvi Uzvišenja Sv. Križa, u Moslavačkoj priči u Maloj Ludini te u Sisku na promociji knjige Priče iz Kutine Slavice Moslavac. Zahvaljujem svima na ideji i podršci, gostoprimstvu i strpljenju, a osobito mojim zavičajcima – ravnatelju OŠ Zlatku Hasanu i pedagoginji Ljiljani Rendulić Kolarić, Ivani Posavec Krivec, iz župe gospođi Slavici Gavran Tadić, Snježani i Ivanu Ožetski iz Moslavačke priče, Slavici Moslavac i Vokalnoj skupini Rusalke i Ivanu Valentu iz Kulturno-povijesnoga centra Sisačko-moslavačke županije s izložbom Dani Moslavine. FO Miljenko Brezak i drugi.

Sa snimanja zagrebačkoga dijela TV emisije Alpe Dunav Jadran u prosincu 2023. (Foto Miljenko Brezak)

Sa stranice emisije Alpe Dunav Jadran Hrvatske televizije:

Božica Brkan je književnica, novinarka, urednica, blogerica. Bila je poznato novinarsko lice tiražnog dnevnika “Večernji list”. No godinama piše i o hrani, posebna joj je inspiracija gastronomija rodne Moslavine.

Sa snimanja u Kriškoj Crkvi Uzvišenja Sv. Križa (Foto Miljenko Brezak)

Božica Brkan i Zrinka Krešo: dogovr o snimanju (Foto Miljenko Brezak)

Božica je prvenstveno komparatistica, na zagrebačkom Filozofskom fakultetu diplomirala je komparativnu književnost i poljski jezik i književnost. Trideset godina radila je kao novinarka u različitim medijima. U prilogu “Vrt” Večernjeg lista čitatelji su mogli naći njezine dragocjene savjete za uzgoj biljaka. No zadnjih godina posvetila se književnim tekstovima, piše romane, pjesme, pripovijetke i blogove.

Božićni stol u Moslavačko priči u Maloj Ludini (Foto Miljenko Brezak)

Osim standardnim hrvatskim književnim jezikom, piše i na kajkavskom – moslavačkom kekavicom. Rodna Moslavina joj je trajni izvor inspiracije. U knjizi “Oblizeki W Moslavina za stolom”, osim tradicionalnih recepata, donosi i niz zanimljivih priča iz tog kraja. Svjesna da se tradicija polako gubi pred modernim gastronomskim trendovima, nastoji očuvati stara jela poput knedla kuhanih na pari, trganaca, vanjkuša, koji je vraćaju u djetinjstvo.

Dogovor u Osnovj školi Milka Trnina u Križu (Foto Miljenko Brezak)

B. Brkan u svojoj nekadašnjoj školi i osnovnoj i gimnaziji (Foto Miljenko Brezak)

Božici je očuvanje tradicionalnih jela misija. Uvjerena je kako se ljudi pomalo srame jednostavnih jela iz stare kuhinje, žele nešto novo, uvode začine koji nikada nisu bili dio našeg podneblja. Smatra to pogrešnim, jer vrijednost je upravo u tradiciji i regionalnim specifičnostima, poput vanjkuša s prepečenim vrhnjem. Ali Božica ne želi samo očuvati lokalnu gastronomiju nego želi ostaviti i povijesnu, etnografsku i dokumentarnu građu.

Zagrebački Jarun kao jokešinski Čret: Božica Brkan i Zrinka Krešo s HTV-a na snimanju (Foto Miljenko Brezak)

Ranije su joj strast bili ljubavni romani koje je pisala pod pseudonimom Bianca Brandon. No već duže vrijeme posvetila se romanima i zbirkama pripovjedaka druge tematike, poput djela “Umrežena”, “Generalov sin, Srbin a Hrvat”, “Privremeno neuporabljivo”.

Velika ljubav joj je pisanje blogova. U njima predstavlja književna djela, obrađuje teme koje često prolaze ispod društvenog radara, naoko su “neteme” ali govore puno o ljudima i običajima.

Na snimanju u Sisku Vokalni sastav Rusalke ozvučio je predstavljanje knjige Priče iz Kutina Slavice Moslavac (Foto Božica Brkan)

Uz prilog HTV-a Božica Brkan, čuvarica tradicije u emisiji Alpe Duna Jadran 14. prosinca 2024. predstavljene su i teme Anđeli Leonore Leidel i Stogodišnja kovačnica Waldner iz Austrije iz Austrije, Farma mikrozelenja u Besenyödu iz Mađarske te niz kraćih zanimljivosti (Pet prijatelja i kvintet kontrabasa, Groblje i oaza za opuštanje, U posjetu Tutankamonu, Riba za božićnu trpezu i Mađarska kampanja za med).

https://alpedunavjadran.hrt.hr/2024/14-12-2024/bozica-brkan-cuvarica-tradicije-11913849

Kad Zorka Sever slika riječju, prozom i stihom – Umjesto kave 23. listopada 2024.

Najnoviju svoju knjigu nadahnuta i predana Slavica Moslavac posvetila je Zorki Sever, Moslavčanka Moslavčanki, talentirana svestrana žena talentiranoj svestranoj ženi. Iako se Popovčankom višekratno bavila izložbama, predavanjima, tekstovima i cijelim knjigama, ponajprije kao etnologinjom, monografijom Zorka Sever – umjetnica našeg kraja, Vokalna skupina Rusalke i Grad Popovača, Popovača, 2024., sagledava je kroz poznate, ali i kroz dosad nepoznate, prvi put objavljene materijale, kao multimedijsku umjetnicu (etnografkinju, spisateljicu, ilustratoricu), meni najzanimljivije kao književnicu, ponajprije za djecu. Da je započete radove objavila kad su nastali, tko zna kakvo bi joj danas bilo mjesto u hrvatskoj književnosti? Recenziju objavljujem kao pozivnicu na predstavljanja publici u Popovači 25. listopada 2024., Kutini 4. studenoga 2024. i Sisku 20. studenoga 2024.:

Na naslovnici je Zorka Sever, rad Marije Kobelščak

Ujesen 1974. kao brucošica priključila sam se svom Miljenku u podstanarskoj sobi u Badovinčevoj 2, pokraj Dinamova stadiona, kod Josipa Octenjaka, tada već udovca, koju je pet godina ranije moj student ekonomije usput se raspitujući u susjedstvu Fakulteta našao sretnim slučajem zavičajnom vezom u umirovljena učitelja iz Volodera. U našem je skromnom stražnjem sobičku jednokatnice s pogledom na vrt lijepo uramljen zračio poveći pastel: trećinom gore nebo, a dvije trećine odozdo prelijevalo se zelenilo svih mogućih nijansi. Toplina hladnih boja. Baš je pristajala meblštofu starinskoga trosjeda iznad kojega je visjela! Tek smo više godina kasnije doznali da je motiv iz naše Moslavine, popovački, i da ju je naslikala njihova prijateljica Zorka Sever. A iz rukopisa Slavice Moslavac Zorka Sever – multimedijska umjetnica (etnografkinja, spisateljica, ilustratorica), koja mi je u međuvremenu postala mnogo bliskijom negoli u mojoj prvoj zagrebačkoj jeseni,doznala sam kako moslavački pejzaži prerastu u najintimniji, najsuptilniji i najliriskiji dio njena stvaralaštva

Duplerica- recenzija i krajolik Zorke Sever

Zorku Sever rođ. kao Olgu, Zoru pl. Getz (služb. Voloder a stvarno Popovača, 29. ožujka 1894. – Zagreb, 21. kolovoza 1973., pokopanu u Popovači) zahvaljujući upravo izložbama u Muzeju Moslavine te tematskim knjigama Slavice Moslavac uglavnom i poznajem kao likovnu umjetnicu, pouzdanu vještu krajobraznu slikaricu – osobito je na cijeni osam pastela starih moslavačkih gradova od Garić grada, Jelen grada do Kaluđerovog groba koje čuva Muzej Moslavine Kutina – i portretisticu (na stotine osoba koje su joj prošle kroz život sve do zatvorenica u KPD Požega). Kao pjesnikinju više poznajem jednu od dvije Zorkine kćeri Višnju SeverSiglhuber, magistricu povijesti i umjetnosti (druga je Ruža Sever-Plešnik, dipl ing. agronomije i nastavnica elek.), s kojom sam se zbližila na predstavljanjima našavši se s još četvoro i u prvoj antologiji Kajkavska lirika Moslavine (Matica hrvatska Ogranak Kutina 2009., urednik Dražen Kovačević). Spominjalo se obvezno i da je Višnjina majka Zorka Sever također pisala, a Slavica navodi i kako Višnja je često recitirala Zorkine pjesmice u Domu kulture bez obzira da li je pisano na staroj kajkavštini i štokavštini.

Usporedivši i količinu materijala koji se spominje kao njezina ostavština, likovnih je radova Zorke Sever neusporedivo više: od 1906. – 1973. Zorka je izradila 1709 umjetničkih djela. Dakako, likovni su joj radovi češće i ozbiljnije prezentirani, kako na skupnim svjetskim izložbama od Bruxellesa do Barcelone i Kopenhagena, tako i na samostalnim izložbama po Hrvatskoj te su češće bili i predmet kritičke opservacije (Branka Hlevnjak, Stanko Špoljarić, Stjepan Beleta, Slavica Moslavac i drugi).

Crtež postelje, detalj s prethodne duplerice

Što se književnih radova tiče, tek posljednjih godina pojedinačno dopiru do javnosti primjerice kroz tematske knjige Slavice Moslavac (Uskrs koke crnka, Vuzmeno veselje…), pa je moguće da svi još i nisu predočeni, obrađeni, prebrani, još manje vrednovani. I od poznatih je samo dio objavljen uglavnom prije Drugoga svjetskog rata u časopisima Obitelj, Hrvatica, Pismenost, Naša žena, Svijet, Priroda, Hrvatski dnevnik itd.,te u časopisu za djecu Mala mladost. Uz etno, dnevničke i slične bilješke te kratke priče (Šta ljubav može, Pomlađena starost…), većina Zorkinih uradaka koji bi bez dvojbe pripadali književnosti namijenjena je djeci. Prema današnjim suvremenim mjerilima i protekom desetljeća, ne bi se moglo ustvrditi da je objavljen dio literarno i kvalitetniji od neobjavljenoga te je pitanje, da je većina objavljena u vrijeme nastanka, gdje bi Zorkino mjesto bilo u književnosti. Iako je kao učiteljica radila samo nekoliko godina, primjerice u selu Potoku, do udaje za Josipa Severa 1919.u Zlataru, prevladava odavno potisnut učiteljski, odgajateljski, poučavateljski pristup. Osobito je to zorno u dijelovima koji u vrijeme nastanka, u prvoj polovici 20. stoljeća nisu u javnosti imali važnost kakvu imaju danas. Međutim, dojmljive su i zabavne njezine pouke primjerice u Svadbi cvrčka s lakomom starom krastačom žabom – lakomost često nailazimo u Zorkinih životinja! – koja se prejede cvrčaka ili kako u Zadruzi peradi, perad brani svoj zajednički peradnjak: I ako su raznog roda, / Razne ćudi, razne boje, / Ipak dom svoj složno ljube / Tuđincima sudbu kroje.

Dok odraslima uglavnom namjenjuje dokumentarističke, deskriptivne tekstove, Zorka je najsnažnija i literarno najraznovrsnija upravo u dječjoj književnost, koja i količinski preteže. Zanimljivo je da su forme, reklo bi se kreativno multimedijalne, pomalo ispred njezina vremena i bliske danas vrlo popularnom i modernom stripu i uopće nerijetko karikaturalno ilustrirane pjesmice, a smiješne zgode, primijetili smo već, bile su joj bliske i u prozi i u stihu. Nažalost, nedovršene su ostale cjeline zamišljene ambicioznije kao samostalne slikovnice, koje stjecajem prilika ni u dijelovima a još manje kao cjelina nisu ugledale svjetlo dana. Moslavac spominje osam koncipiranih, složenih po motivima i ilustriranih s ukupno 127 akvarela i crteža pod nazivom Lumpićeve dogodovštine (uz druge u pjesmiVinograd opisuje nestašluk ljetne radosti kupanja u koritu!),Vesele zgode našeg doma, Volite li ptičice? (kroz upute čime ih zimi gladne hraniti slijedi prava mala enciklopedija ptica oko kuće: ševe krunčice, sjenice crnokape, palčić, vrapci, svrake, vrane), Dečec Cico, Snješka, Čarobna špilja, Jarac Miško, Dječja usta. Zašto nisu objavljenje? Ili nisu dovršene ili autorica nije našla izdavača ili ih im nije ni nudila, jer se i tim vrstama i u odrasloj književnosti onoga vremena spominju rijetka u tome prihvaćena imena i to redom muškarci.

Neki od mnoštva portreta ljudi iz okruženja Zorke Sever

Kao i u likovnosti, i u književnosti je Zorka bila pretežito posvećena zavičajnom i baštinskom i dnevnički je u svom domu – koji Moslavac bogato oslikava u Životnome putu Zorke Sever – izuzetno bilježila sve, od izgleda kuće i dvorišta do odjeće te običaja kroz godinu, posebice crkvenih, (božićni, uskrsni…) i vjerovanja (prozni zapis Valentinovo u narodu i pjesma Ptičja svadba…), a da i ne spominjem ljude oko sebe, ne samo članove svoje velike obitelji, a napose djecu. Zabilježeno je da se radeći s djecom predstave, uz kostimografiju i scenografiju, pisala i scenarije. Iz suradnje s Vladimirom Širolom spominju se tekstovi iz svjetske i hrvatske književnosti Crvenkapica, Postolar i vrag, Kugina kuća i druge, što govori o Zorkinu poznavanju književnosti i objašnjava u njezinim tekstovima njegovanu citatnost i figurativnost, metaforiku, onomatopeju (u Mačjem carstvu mama „mr, mr, mr“ dječicu doziva; u Zujcu, priči za neposlušnu djecu:… Kada takva djeca odu spavati, nanjuši on njih i čim osjeti da su legla, eto ga! Već izdaleka čuje se njegovo zujanje…Najprije poput sitne mušice zn, zn, zn, muhe, bumbara, velikog obada zzzzz, a zuj mu je sve glasniji i glasniji i kao da se sasvim približi postelji, pretvara…) te zanimljiv nesvakidanji vokabular(nevaljalčić u Ele tvrde glave u našega Pave!; goropadan, fakinaža, kravar u Jarac Miško; raskovoca seu Razočaranoj koki; vran-oblaci, vjetar prkošljivi, curičica u pjesmi Kod bake; Zapjevulje odmah slađe, Kad mirisom glad utaže u Volite li ptičice?…).

Pozivnica za prvo redstavljanje u Popovači

Posvećivala se Zorka ponajprije praktičnome, primjenjivom, a dio tekstova koje je Slavica Moslavac od obitelji uspjela prikupiti za objavu prvi put, otkriva i neprestani rad, brojnost tema, raznovrsnost stila te bogatstvo i ljepotu jezika, pretežito štokavice ali i više od dokumenta, zanimljive popovačke, moslavačke kajkavice, primjerice u duhovitim, od štokavskih malobrojnijih pjesmama Papagaj i Veselica pri mjesečini te sajamskoj Jajnke i Miške, pa San maloga Jureka, poduža i raskošna o dreseru koji je sanjao da je uvježbao predstavu s brojnim životinjama muzikantima, akrobatima i cirkusantima, koje iako prirodni neprijatelji poput psa i mačke, u stihovima zajedno sviraju i plešu polku i kvadrilu ili nespretni prasac po drotu hodi. Počinje: Mali Jurek tak je fino / Živine dresiral, / Te je potom svud po svetu / Z njimi premaširal! A završava: Vre Jurek pak sad štundira, / Naškubil je usta, / Jer od ove lepe senje / Osta želja pusta!

Zanimljiv je Zorkin bajkovit pristup i u pričama (Klitirinka, Zujec, Što ljubav može…) i u pjesmama, a najmoćnija je u rimovanim basnama u kojima nije zaobišla valjda ni jednu životinju sa svoje okućnice te da uglavnom sve imaju i imena, od mačaka, pasa, gicana, zajca, ježa, kokoši i pijevca, đureka, pataka, gusaka, pura, biserki, perlinki, vrabaca i drugih ptica, čak ni gavrana i rodu Rodača. Općepoznate basne često vješto izokreće na danas vrlo moderan i blizak nam način, primjerice u Staroj priči s novim vukom, u kojoj se curica mala – dobra Crvenkapa / Ne boji se vuka ni njegovih šapa! I gdje Dobru djevojčicu ama svatko voli, / Ni mrki vuko ne zada joj boli! S danas vrlo aktualnom temom, preambicioznim roditeljima, još 1938. obračunala se ironično u Mravčiću kao glazbeniku prepjevavajući po svome Cvrčka i mrava: Mravčeva se mama kapricira: / Mora sinak da joj muzicira! / Šalje ga do cvrčka glazbenika, / Nek’ ga uzme za svog učenika. … (…) a kad završava kao građevinar: „Pa nek’ bude – kako sinak želi – / Neka samo pos’o ga veseli!“ // Prođe vrijeme – sinak kuće gradi –/ Marljivost mu njegov život sladi./ Položaj mu nije više bijedan; / Svi ga štuju, jer je jako vrijedan! S podnaslovom stara priča u novom ruhu donosi Palčića u prozi Palčec, djelomice ga u dijalozima i kajkavizirajući: „Oj, tato, zemi me sa sobom!“, molio je mali. „A kam bum s tobom, gda si tak mali, buš mi opal čez šaraglje!“ “Pa metni me u volovsko vuho.“

Svako od spomenutoga – a i nespomenutoga! – zavređuje i dodatni pozor odnosno da se Zorkini tekstovi vrednuju unutar njezina opusa i u općem kontekstu, onovremenom i suvremenom.

Sjajne ilustracije Zorke Sever za vlastite tekstove za djecu

S obzirom na bogat i ne uvijek lagan život, od toga da se odrekla svoga sna, studija slikarstva, a posebice ekonomskih i političkih muka po završetku Drugoga svjetskog rata (od konfiskacije imovine i prijetnji smrću do četverogodišnjega zatvora), čovjek bi očekivao mnogo više gorčine, pogotovo jer tekstovi nisu objavljeni. No, ona i u najtežim trenucima stvara: na odsluživanju kazne u Požegi od 1946. do 1949. više od tristo portreta zatvorenica, stražara i rukovoditelja. Moslavac citira kako je u Sabranim zrncima zapisala: Toliko volim smijeh, čistu radost i prirodu i sunce… U svojoj sredini intelektualno daje ton društvenom i kulturnom životu od slikanja i pisanja, vođenjem zborova i predstava, prikupljanjem narodnoga ruha (sve do otkupa na sajmu!), gradnji popovačke crkve…

Portret umjetnice iz biografskoga dijela knjige

Godine 1969. iz Popovače se obitelj seli u Zagreb, ali i danas je Zorka Sever tu prisutna kroz Donatorsku zbirku i Trijem s ostavštinom Zorke Severte Osnovnu školu koja nosi njezino ime, ne jednu likovnu skupinu i radionicu nadahnutima njezinim djelom. Književnost Zorke Sever ovom je knjigom tek načeta i zavređuje temeljitiju valorizaciju. Tim veću pohvalu zaslužuje ustrajna, umješna i upućena Slavica Moslavac za stručnu i temeljitu posvetu zavičajki, ženi, koju naziva multimedijalnom umjetnicom i koja zaslužuje da se njezino djelo ne prepusti zaboravu. Pogotovo jer je na različite načine vrlo inspirativan poticaj nama današnjima i budućima.

20240703 – 20240706 – 20241023

“Priče iz Kutine” Slavice Moslavac – Umjesto kave 9. studeni 2023.

Predstavljajući početkom listopada u Kutini knjigu Slavice Moslavac Priče i Kutine (izdavač Vokalna skupina Rusalke), rekoh kako je, po svome dobrom običaju, u međuvremenu objavila još noviju, tada suautorsku Skoči kolo, a samo mjesec dana kasnije u Mjesecu knjige u Knjižnici Popovača, morala sam dodati i još noviju knjižicu Hrvatska žena ogranak Kutina 30 godina.

Slavica Moslavac s Pričama iz Kutine / Foto Miljenko Brezak

Još jedna zavičajnica, ali s mnogo širim kontekstom i sa sjajnom spoznajom da svijet ne počinje s nama. Kombinirajući struku i toplinu, odgaja za važnost spoznaje zavičaja, baštine i identiteta, Moslavčeva nam i znanjem i srcem izuzetno pripovijeda i prvi put objavljenim brojnim fotografijama i dokumentima oslikava blisku povijest svoga grada.

U Knjižnici Popovača pozdravlja ravnateljica Ivana Vlašić / Foto Miljenko Brezak

Mnogi bi grad mogao pozavidjeti na takvoj zbirci priča, a obilje sadržaja mogla bi podnijeti i opsegom mnogo veća monografija od samo osamdesetak stranica. Iako neveliku, autorica je ovog puta objavila i svoju biografiju, a za one koje pojedine teme iz knjige zanimaju šire, donosi obimnu literaturu.

Moguće da koga i nadahne za nove priče, nastavljajući i svojevrsne moslavačke prethodnike Badalićeve Razglednice iz Moslavine i Pasarićeve Iz kutinske davnine i blizine. Tako da dvojbu kako je knjigu mogla nazvati i Razglednicama iz Kutine i Pozdrav iz Kutine, može nastaviti svojim u brojnim naslovima prepoznatljivim pisanjem s ljubavlju.

S kutinskoga predstavljanja: Božica Brkan, Slavica Moslavac i Jasmina Uroda Kutlić / Foto Miljenko Brezak

S veseljem prenosim svoju recenziju objavljenu i u knjizi:

„Priče iz Kutine Slavice Moslavac – iznenađujuće nove priče iz dobre stare prošlosti
Fascinantno je u kojem je broju i koliko raznovrsnih, stručnih a zanimljivih naslova uspjela osmisliti, napisati, ilustrirati i ukoričiti Slavica Moslavac, po dometu mnogo širim od etnoloških i moslavačkih, što joj je temeljno životno djelovanje. Mnogima od tih naslova od sveobuhvatnih životnih kao što su Etnografski zapisi po Moslavini i širem zavičaju ili nosač zvuka ‘Ćeri mila koji je prema istoimenoj knjizi objavila sa svojim Rusalkama ili Uskrsnica koke Crnke ili bojanki s narodnim vezom za djecu, prethodile su sveobuhvatne izložbe i drugi projekti do kojih su je dovela opsežna istraživanja.
Još je fascinantnije kako u svome više desetljeća nastajalome materijalu ta nagrađivana kutinska etnologinja i muzealka, znanstvenica i praktičarka, uspijeva još osmišljavati nove i iz starih svojih tema izvlačiti nove veze za nove teme. Produhovljeni njezini tekstovi mnoge su uz to u njezinoj struci i šire, u znanosti, popularnoj znanosti, književnim i novinarskim tekstovima uspjeli nadahnuti i za neki prepoznatljiv korak dalje.
Priče iz Kutine jedan su od takvih smjerova i dohvaćenih njezinih novih ciljeva, oplemenjen rezultat nama sadašnjima i onima budućima izravno iz povijesti, iz spoznaja Moslavčeve u njezinim prethodnim projektima o materijalnoj i nematerijalnoj baštini, o životu u gradu i na selu, o arhitekturi i stanovanju, odjeći te hrani i prehrani, običajima koji sve više nestaju, umjetnosti i primijenjenoj umjetnosti i drugome. A sve su to i priče o ljudima koji su kreirali našu višedesetljetnu dalju i bližu prošlost i time sadašnjost, a da bi – da ih Slavica Moslavac nije ovdje ovjekovječila pričom – potonuli u zaborav, bezimeni.

Priče su to aktualnije u vrijeme globalnih svjetskih seoba, pa i iz Hrvatske i u Hrvatsku, što otkrivaju koliko je kutinska, moslavačka i hrvatska povijest, a i sadašnjost tim bogatija i raznolikija, upravo nezaobilaznim doprinosom brojnih doseljenika bilo znanjem, umjetničkim i obrtničkim vještinama i drugim.“

Jasmina Uroda Kutlić govori o pričama iz Kutine u Muzeju Moslavine / Foto Miljenko Brezak

Jasmina Uroda Kutlić, nasljednica Moslavčeve na mjestu ravnateljice Muzeja Moslavine u Kutini, u svojoj recenziji ističe kako su Priče iz Kutine „leksikon posvećen svom gradu“:
„Priče iz Kutine uvodno nam donose popis svih manjina, i djelatnosti kojima su se bavile, te njihov utjecaj na Kutinu i moslavački kraj. Mnogobrojne su to obitelji, a najveći utjecaj svakako je ostavila plemićka obitelj Erdödy. Svakodnevno prolazimo pored prelijepih zdanja koje su nekada bile njihovi domovi ili mjesto rada tako da je ova knjiga i svojevrstan vodič znamenitostima i umjetničkim ostvarenjima koja se nalaze na svakom koraku naše Kutin

Od samih početaka spomena imena Kutina pa do razvoja naselja i trgovišta te Kutine kakvu poznajemo danas vode nas Povijesne crtice o Kutini. Novi datum koji je Kutina uzela za dan grada je od ove godine Petrovo, datum s kojim su Kutinčani od uvijek bili povezani. Koliko su obrtništvo i trgovina bili važni saznati ćete ako nastavite čitati dalje. Koje su to obitelji bile obrtnici te kojim su se obrtima bavili tema je kojom se Slavica bavila kroz svoj rad pa ga detaljno donosi i u ovoj knjizi.

Vokalna skupina Rusalke izdavač je Priča iz Kutine svoje članice i mentorice Slavice Moslavac / Foto Miljenko Brezak

To je svojevrsno renesansno razdoblje kutinske povijesti kada kreće njen razvoj. Dio knjige posvećen je urbanoj cjelini Kutine, koja se logično nastavlja na do sada iznijeto, započinje prekrasnim citatom Dragutina Hirca, poznatog putopisca, koji kaže: „Najljepši ures Moslavačke gore je Kutina, koja se pribrala čista i bijela poput gradića na obronku jedne gorske kose i pružila uz potok Kutinicu“. Nositelji novog izgleda grada uglavnom su židovske obitelji te kasnije i češke koje nam Slavica donosi u nastavku.

Kutinjani zainteresirani za “svoju” knjigu / Foto Miljenko Brezak

Ono što zapravo čini jedan grad to su njegovi ljudi, način života i običaji. Već spomenuto Petrovo oduvijek je bila važno Kutinčanima. Opis kutinskog slavlja donosi nam cijeli presjek kulturnih, vjerskih i društvenih važnosti koje ste mogli pronaći u ovom danu. Mnogi su Kutinčani i Kutinčanke pridonijeli svojem gradu kao npr. Ivan Pavlović Rip, poznati foto i video kroničar, Dragica Šutej, novinarka i spisateljica.

Kakav je život bio, koliko kvalitetan i raznolik, te što je to okupljalo ljude najbolje se vidi iz društvenog i zabavnog života. Prvi glazbeni sastavi, pjevački zborovi, dramske skupine, kulturno-umjetnička društva, popularne zabave kao i dobrovoljna vatrogasna društva najbolje pokazuju kakav je standard prevladavao i koliko je život bio raznovrstan. Ne moram posebno naglašavati kako je Slavica od svojih osnovnoškolskih dana prisutna u glazbenom i kulturno-umjetničkom životu.

Za uspomenu iz Popovače / Foto Miljenko Brezak

Sport je veliki dio života Kutinčana i svakako područje koje je oduvijek bilo jako, kako nekada tako i danas, a Kutina je dala brojne kvalitetne sportaše. Mijo Drvarić koji je bio i prvak u srednjoj kategoriji 1933. godine, atletičar Dane Korica, Branimir Budetić, paraolimpijac, uspješni nogometaši i posebno rukometaši. Ono što daje posebnu toplinu su sjećanja mnogih Kutinčana koja nam svjedoče o izgledu i životu Kutine ili kako tekst navodi Kutinski izgubljeni krajobrazi. I na kraju, ono što će čitatelja zasigurno razveseliti su legende o Kutini isprepletene stvarnim, izmišljenim i nadnaravnim, primjerice legende o imenima mjesta oko Kutine. Priče iz Kutine svojevrstan mali leksikon, koji je Slavica posvetila svom rodnom gradu i njegovim ljudima te na taj način otkinula zaboravu sve ono što današnji brz način života briše pred sobom.“

Djeca čitaju Rokija na dijeti, a boje motive s narodne nošnje – Umjesto kave 23. svibnja 2023.

Sjećate li se svoje prve knjige? Svoju prvu slikovnicu Mačak u čizmama nisam zaboravila ni poslije tisuća i tisuća knjiga koje sam pročitala. Iako mi se sin kojega su knjige prije sna pokrivale i prije nego je naučio slova, odmetnuo od papira, čita na ekranima i sluša knjige. Kao strastvena čitačica, naravno, da već svoga unučića zasipam bibliotekom, on odabire i odrasle, ali njemu lijepe knjige, a mama Marta najavljuje da će ga upisati u knjižnicu da ga knjige ne zatrpaju poput nas doma. Iako se misli da klinci ne čitaju, pogotovo jer knjiga nije kao nekad jedini mediji i jedini izbor, čitaju još više nego odrasli pa i kad nemaju čvrsto propisanu lektiru. Čula sam to prije nekoliko mjeseci na odličnoj tribini Društva hrvatskih književnika Bez cenzure, na kojoj je Lada Žigo Španić ugostila teoretičarku Dubravku Težak i vrlo čitane književnike za djecu Hrvoja Kovačevića i Branku Primorac. Djeca vole dobru fabulu, tvrde i jedni i drugi, o čemu svjedoči čitanost primjerice dviju Sanji, Sanje Pilić, sa serijalom slikovnica o Maši, i Sanje Polak, sa serijalom knjiga s Paulinom P. pretvorenom i u jednako vrlo gledan film.

Iako je više nego poželjna kao pomoć pedagozima, odgajateljima, učiteljima, roditeljima i bakama i djedovima, ma koliko se trudila da mi pomogne, ne nalazim baš mnogo ozbiljne a dostupne kritike o dječjoj knjizi, a pogotovo ne o stripu. Baš zato, kao vrlo aktualnu, modernu i vrijednu knjigu, želim preporučiti slikovnicu-strip Roki na dijeti, koji su za Ibis grafiku kreirali slikom Davor Schunk i tekstom upravo Branka Primorac, novinarka i nagrađivana te vrlo čitana književnica, posebice za djecu, autorica Maturalca, Moj brat živi u kompjutoru, Zvonka Zmaj i Tri kavalira. Kao baka s bilingvalnom unučadi, potrudila se i da Maturalac postane španjolski Viaje de fin del curso.

Roki se i u stripu hrani zdravo

A poslije slikovnice Veliko prijateljstvo okrenula se i bucmastom Rokiju, koji joj, doznajem, neće ostati posljednja slikovnica odnosno strip. Ispričala mi je:

Dugo sam smišljala što bih mogla uzeti za temu ove slikovnicu, smišljala i jednu po jednu odbacivala. Toliko je teško pronaći neko područje, pogotovo životinju koja već nije u nekoj dječjoj knjizi da sam se gotovo obeshrabrila. Odustala bih da nisam imala preliminarni dogovor sa izdavačem. I onda mi je odjednom nadošla ideja o problemu prekomjerne težine. Tko je za glavni lik pogodniji od svinje? I tako je počelo. Napisala sam tekst misleći da će to biti slikovnica, a onda je moja urednica Saša Krnic rekla: Ja bih od toga napravila strip! Ja sam se složila, nikad ranije nisam razmišljala stripovski možda i zato jer sam totalni luzer u crtanju. Priznajem da mi je u osnovnjaku mama crtala zadaće iz likovnog. No, gđa Krnic predložila je da moj parter u stripu bude Davor Schunk s kojim sam već surađivala na slikovnici Veliko prijateljstvo i znam da je majstor. I tako je krenulo, ali muke su nastale jer sam tekst morala prilagođavati žanru, što je značilo s vremena na vrijeme pomalo skraćivati prvu verziju. To sam po nekom vlastito osjećaju, što nije bilo iskustvo, radila no zadnjeg pregleda pdf-a. Osjećala sam da bi moglo biti dobro već kad sam vidjela prve crteže. Ja zadovoljna, a isto čijem od prvih čitatelja – velikih i malih. Eto!

S promocije Rokija: Branka Primorac i Davor Schunk otkrivaju svoje autorske namjere / Foto Ibis grafika

I na prvom predstavljanju u siječnju u Pričozemskoj je program PriČAJ i keksi okupio najmlađu i malo manje mladu publiku i odmah su se još jednom uvjerili kako takve slikovnice vole čitati baš svi. Razgovarali su i o tome je li Roki uopće slikovnica ili je strip, ili ipak nešto između… Bez obzira na vrstu, složili su se da je urnebesan, a i da je njegova poruka važna i vrlo aktualna, jer Roki na duhovit i djeci vrlo blizak način približava temu zdrave prehrane i koje su posljedice njezina nepridržavanja. Simpatični proždrljivi prasac osvaja na prvo čitanje, a možda će koga potaknuti i da u svoju prehranu uvrsti više zelenila kao Rokijeve prijateljice kozice Mirta i Marta.

Hlapić, Gita i Bundaš iz romana u djedov strip

Naslovnica stripa nastalog prema romanu Ivane Brlić Mažuranić

Podsjetila bih također, posebice čitatelje kojima je draga Ivana Brlić Mažuranić, da je također prošle godine Branimir Zlamalik za Beletru with love napravio crtanu priču, zapravo neobičan strip, prema motivima romana Čudnovate zgode šegrta Hlapića o dječaku koji je – sjećate se, zar ne? – malen kao lakat, veseo kao ptica, hrabar kao Kraljević Marko, mudar kao knjiga, a dobar kao sunce, s posvetom: Oliveru, Gregu i Gabrielu, ako ikada nauče hrvatski, ove će vas priča odvesti u svijet u koji je odvela dedu, a i tatu Bornu, kad su bili djeca.

Bojanka prema sandalicama i narodnom ruhu

S radionice u Knjižnici i čitaonici Popovača / Foto Slavica Moslavac

No to nije sve, jako me je razveselilo kada sam doznala da je početkom ove godine u Knjižnici i čitaonici Popovača održana kreativna radionica na kojoj su djeca bojila motive s našega tradicijskog moslavačkog ruha. Članovi KUD-a Potočanka iz Potoka izdali su bojanku Oj, jablane širi grane sa više od 30 motiva, koje je za tisak priredila njihova predsjednica Ljiljana Masnjak. S ciljem da se sačuva njihova baština, iscrtavala je dječje sandalice, a onda je uzorke s njih preselila u crtanku. Kako bi se sve o moslavačkome narodnom ruhu pojasnilo i djeci, a i odraslima, muzejska savjetnica i etnologinja Slavica Moslavac dodatno je opisala kako i za narodno ruho i za crtanku treba puno truda, ali i da se kroz bojanku djeca mogu upoznati s ljepotom, skalom boja i koloritom odjevnih predmeta djevojčica, muškaraca i djevojaka, kako sa svakodnevnog tako i s blagdanskog ruha. Dakle, kreativno i maštovito, a da ne mora biti nužno s prvoga kioska ni Coloring Book ili Amazing Animal Color Book ni dostava s RTL Kockice. Kako ondje kažu: Baš fora!

Bojanka s motivima narodnoga ruha tek očekuje boje

Pećki vez – fotografija pravoga ili crtež obojen u crtanki?

I kad su namijenjene onima koji još ne znaju čitati, slikovnice ne smiju biti nepismene!

Još moram dodati i kako nemam prigovora na jezik spomenutih knjiga. Dapače! A to nije malena pohvala, jer se, nažalost, jezik sve manje njeguje i u knjigama za djecu, o čemu sam za jezik povukla Maju Matković, jezikoslovku i spisateljicu, povremeno i jednu od rijetkih kritičarki književnosti za djecu, provjerenu lektoricu i godinama šeficu Večernjakove lektorske službe i moju suradnicu i prijateljicu, da 15 veljače 2023., jer on nije na društvenim mrežama, objavim na Facebooku post o tome kako često i sve češće bespomoćno analiziramo jezična i govornička spoticanja u medijima, kako me je oduševio (tada!) zadnji Meridijan Novoga lista temom o lekturi na čak četiri stranice, kojem je povod specijalizacija za lektore na riječkom sveučilištu; a i kako me je iznervirao već u startu loš, nelektoriran prijevod skupih knjiga iz kolekcije Moja prva enciklopedija. Iako moj zasad samo gleda slike, kako će uz nepismene knjige naučiti lijep materinski jezik? Na dotad samo tri objavljene od 25 najavljenih knjižica toliko smo se iznervirale, da je, ne budi lijena, kompetentnija Maja uime nas baka izdavaču poslala i mejl o pronađenim pravopisnim i gramatičkim pogreškama, počevši s komparacijom. Izdavač se čak i ispričao. Čak je i lektor potpisan, ali knjižice izlaze i dalje nepismene. To je kad je i dijete, nažalost, samo tržišna niša.

Unučić i baba čitaju jedno drugome / Foto Miljenko Brezak

Poslije večernjeg kupanja – čitanac i spavanac / Foto Ivan Brezak Brkan

Poslije pjesmarice i nosači zvuka „’Ćeri mila“ – Umjesto kave 23. siječnja 2023.

Prije nekoliko godina Ivica Ivanković snimio je za Hrvatski radio Prvi program za svoj nažalost ukinuti ciklus “Iz hrvatske narodne baštine – kajkavski krajevi” moju priču „Kak su trojica pesmu nosili“, koju je prof. dr. Miroslav Šicel među rijetkima dijalektalnima uvrstio u „Antologiju hrvatske kratke priče“ (2001.). Odnekud je istraživač etnolog i vrstan urednik Ivanković iskopao prije nekoliko desetljeća snimljenu izvornu moslavačku pjesmu koju muški glasovi valjda nekoga lokalnog KUD-a pjevaju tako da sam se svaki put slušajući se rasplakala, jer kao da sam priču napisala da se stopi s tim višeglasnim jednostavnim pjevom.Da je snima sad, mogao bi je ilustrirati ženskim višeglasjem, izvornim moslavačkim pjesmama, nekom od onih što ih je snimila kutinska Vokalna skupina Rusalke o 10. obljetnici postojanja.

Rusalke na snimanju nosača zvuka ‘Ćeri Mila / Foto Vokalna skupina Rusalke

‘Ćeri mila napokon ozvučen / Foto Miljenko Brezak

Na prosinačkom predstavljanju nosača zvuka (CD, stik), kako se to sada zove, imala sam priliku podsjetiti koliko je mnogo truda uloženo u sad već ciklus „’Ćeri mila“, pjesmaricu sa 64 pjesme i plesova Moslavine i Posavine s tekstovima i notnim zapisom (transkripcija Lana Moslavac) i, ako se pleše, ples pokazala Slavica Moslavac – kinetografskim zapisom Gorana Kneževića, objavljenu 2018. i 2022. istoimene nosače zvuka s folklornom glazbom Moslavine, Hrvatske Posavine i Banovine (u ukupnom trajanju 50.47 min) sa 23 pjesme od kojih su sedam instrumentali („Kozatuš“ na dvojnicama, „Procvala mi bukovina“ na okarini, „Piština polka“, „Polka iz Volodera“ te „Hrvatsko kolo“ na tamburi samici, „Zdravo sveti Fabijan“ na dvojnicama i „Majka Mari kose plela“ na jedinki). Da se sačuvaju baštinske pjesme iz naroda, koje se – baš kao u mojoj priči gdje se pjesma prenosi doslovce pjevanjem u hodu, u nekom poslu poput žetve, berbe, čehanja perja ili svečanosti svatovske, jurjevske, ivanske…– doslovce od sela do sela katkad razlikuju i jednom riječju, stihom, ritmom, glazbenom linijom… Dok postoje, žive su!

S promocijskog koncerta u Kutini / Foto Miljenko Brezak

Mnoge od tih pjesama i ne bi više ni postojale da ih voditeljica Rusalki etnologinja Slavica Moslavac posvećeno i stručno nije za sve kojima je do toga utisnula u našu zavičajnu memoriju odnosno uočila i prepoznala negdje na terenu, zabilježila na papir ili na magnetofon, zatim pretočila u notni zapis i korake ako se i pleše, a često opiše i priliku u kojoj se izvodi, u kakvoj odjeći… u brojnim pa i u životnom djelu „Etnografski zapisi po Moslavini i širem zavičaju“. (Ako se ne računa Lana, njezino drugo životno djelo koje potpisuje sa suprugom Dragom, kći i često i korepetitorica te na nosačima zvuka i s Rusalkama solistica na desetak različitim glazbenih instrumenata.) Nagrade za životno djelo na nacionalnoj razini dodijelila joj je za to struka, nacionalnih udruženja i etnologa i muzealaca.

Unatoč nogometnoj utakmici Svjetskoga prvenstva, puno vjerne publike / Foto Miljenko Brezak

Slavica podsjeća kako su se te pjesme pjevale u 19. i 20. stoljeću, pa se nastavljaju i u 21., te kako je prvi kutinski pjevački zbor „Moslavac“ osnovan još 1890. U pjesmarici „’Ćeri mila’“ Tomislav Habulin podsjeća: „Bogata lepeza glazbenog izričaja tradicijske baštine Moslavine i Posavine čini niz različitih tipova glazbenih i glazbeno-plesnih obrazaca nestalih u kontekstu. Iz potrebe da se glazbenom kao uzvišenom umjetnošću pojedini segmenti iz života jednostavnog malog čovjeka naglase, gotovo da ne postoji trenutak koji nije opjevan pjesmom.“ Goran Knežević, foklorist i etnokoreolog, tumači pak: „Područje Moslavine smješteno je, u folklorističkom smislu, između poznatijih etnokoreoloških regija Bilogore, Hrvatske Posavine i zapadne Slavonije. Moslavački folklor poduže vrijeme nije bio prepoznat i javno prezentiran izvan mjesta njegove prirodne egzistencije. U posljednje vrijeme vlada veliki interes koreografa i folklornih voditelja za scensko oblikovanje narodnih plesova Moslavine koje možemo vidjeti u izvedbama profesionalnog ansambla Lado i brojnih amaterskih folklornih skupina. Tome su najviše doprinijele izvorne folklorne skupine iz Moslavine koje svojim upornim i entuzijastičkim djelovanjem čuvaju svoje tradicijsko naslijeđe, te etnologinja gospođa Slavica Moslavac kroz vrlo atraktivne i vjerodostojne praktične prezentacije, te brojnim stručnim izlaganjima i publicističkim izdanjima.“

Predstavio se i podmladak, kćeri Rusalki! / Foto Miljenko Brezak

Eh, da o takvim stvarima promišljeno razmišljaju mjerodavni, ne bi Rusalke – uz Slavicu i Lanu Moslavaca, članice su Sandra Blažun, Elena Vasik, Diana Biondić, Rajka Pavić, Mihaela Plaskonj i Lidija Đurđević) prvi nosač zvuka snimile tek o 10. obljetnici cimajući sponzore. Imaju mnogo istraženih pjesama, pa i tematskih poput božićnih. Čestitke Rusalkama, jer nije lako zadržati motiv kad si na vrhu objektivno sam, bez konkurencije, nikoga sličnog uokolo, a treba tjedno (pa tako desetljeće!) vježbati, održavati formu i fokus, podržavati i glasom jedna drugu. Divljenje i čestitke. Na kraju, mnogi znaju, ali rado podsjećam da to što rade Rusalke i Slavica Moslavac nije šarmantna i lagašna za selfie, pa ni okupljanje za jednokratno snimanje nego poticanje na čuvanje trajnih vrijednosti. Možda ih neki spoznaju, a neki prepoznaju kao zvuk vlastita djetinjstva. Možda su ih pjevali ili ih propjevaju i nastave širiti kao moslavačke. Nema ni jedne moje označene kao okešinečke – ali ima „Taraban“ iz Vezišća, „Četrdeset krajcari“ i „Lepe naše livadice“ iz Kloštra Ivanića, „Mera me je namerila“ i „Širi grane na strane,/ ne daj zori da svane.“ (Oj, Jabrane) iz Potoka ili „Sejala sam lenek“ naznačena kao južnomoslavačka ladarska.

Priprema za slikanje / Foto Miljenko Brezak

Slavica Moslavac etnologinja, ovdje folklorašica i etnokoreologinja, startala je kao mala folklorašica u Osnovnoj školi „4. maj“ danas „Vladimir Vidrić“ (folkor je vodio Milivoj Županić, a tamburaše nastavnik tjelesnoga Stjepan Rukavina). Osim plesa, petero djece Vesna Kešeri, Slavica Pavlić, Miroslav Krpan, Nedjeljko Bjelajac i Ivica Čengija i Slavica, tada šestašica, pjevala su uz tamburaški orkestar. Godine 1973./74. u isto se vrijeme osniva folklorna skupina i u Gimnaziji (voditelj Nedjeljka Petrešević) i u gradu, u tadašnjem Radničkom kulturno-umjetničkom društvu, „Ivo Perković“, danas KUD „Moslavina“, koje se ubrzo spajaju u jednu skupinu odnosno gimnazijalci se priključuju RKUD-u. U početku foklorni voditelji su Emica Petrinec i Slobodan Nikitović, a ubrzo dolaze voditelji iz Zagreba, prvo Ševko… iz KUD-a „Vilim Galjer“. Dolaskom na studij, Slavica ondje i pleše. Drugi voditelj u Kutini je iz Lada Sadilah Tuzović, negdje od 1986./87. I Slavica je dvije godine vodila KUD „Moslavinu“. Od osnutka 1983. do 2011. vodila je KUD „Husain“, na početku zvan KUD „Husain-Batina“ , a od ožujka 2014. vodi KUD „Banova Jaruga“. Također je od 1995.-2006. vodila Pjevačku skupinu „Rubido“ kao članica Hrvatske žena Kutina, zatim pjevačku skupinu „Baština“ unutar KUD-a „Husain“ do kraja 2011. te od 2012. vodi Pjevačku skupinu „Rusalke“. Godine 2013. Društvo folklorista Hrvatske dodjeljuje joj nagradu za najbolju koreografiju „Široka je Moslavina“ u izvedbi KUD-a „Graničar“ iz Križa.Od 1980. do 1997. pohađala je Škole hrvatskog folklora na Badiji (otok kraj Korčule), Poreču, Lipiku, Topuskom… Od 1997. predavačica je na Hrvatskoj školi folklora u organizaciji Hrvatske matice iseljenika… te predaje: narodne nošnje i plesove Moslavine, Hrvatske Posavine i Bilogore. Korepetitorica joj je kći Lana na tamburama samicama.

Ponosna B. Brkan što ima priliku i za javnost vrednovati rad Rusalki / Foto Miljenko Brezak

Ove godine u Zadru održat će se Škola folklora, na kojoj će također predavati plesove Moslavine, Hrvatske Posavine i Bilogore, uz korepetitoricu Lanu. Od 2000. redovito predaje i na seminarima folklora u organizaciji KC Gatalinka i to: Slavonije, Baranje i Srijema u Vinkovcima s temama plesa, običaja, pjesme i svirke u teoriji i praksi, kao i uz demonstratore iz Kutine, Husaina i Posavskih Brega. Ove godine predavat će Banovinu „Banovino, vele da si mala, da si veća neb se spominjala…“, uz korepetitoricu Lanu. Održala je vikend seminare u Kutini, Sisku, Bjelovaru, Zagrebu, Čakovcu, Vinkovcima i Rosenheimu (Njemačka)

Dakako, nije izostano ni rezanje torti / Foto Miljenko Brezak

Slavica Moslavac tiskala je pjesmarice: „Narodne pjesme i plesovi Moslavine“, 1992. i Glazbeni spomenar Posavskih Brega, u izdanju KUD-a „Ogranak Seljačke sloge iz Posavskih Brega“, 2014., a zajedno s kćerkom Lanom Moslavac objavila je knjigu „Kad zasvira lane moje“, 2007., te pjesmaricu “’Ćeri mila“, 2018.

Slavica Moslavac sa svojima iz Muzeja Moslavine Kutina, koji su se iskazali kao domaćini promocije / Foto Miljenko Brezak

Tiskala je Slavica Moslavac i nosače zvuka: CD „Vijenac žita-vijenac zlata“ u izdanju KUD-a Husain, 2001.; CD „Široka je Moslavina“ u izdanju KUD-a Husain, 2008.; CD„Volim milo, ma siroče bilo“ u izdanju KUD-a Kloštar, 2013.; CD „Jasenovac, rodno selo moje“ u izdanju Udruge za očuvanje kulturne baštine Jasenovac, 2019. te CD „’Ćeri mila“ u izdanju Vokalne skupine Rusalke iz Kutine, 2022.

Zasad.

Adrianovo uskrsno pile Božice Brkan

Uz tekst Pisanci na zavičajnoj okešinskoj kekavici u knjizi Slavice Moslavac Uskrs koke crnke / Moslavačko-posavski ukrsni običaji, Vokalna skupina Rusalke, Kutina, 2022. objavljena je i priča Božice Brkan Adrianovo uskrsno pile:

Baletan, pile koje je u Širincu snimio Miljenko Brezak 1980.

Adrian je obilazio oko pileta, a malo crno pile obilazilo je oko Adriana.
Adrian je ponavljao: pipi-pipi, a pile: piju-piju.
Bila je to velika cika dvojice mališana, koja je započela jučer ujutro kad je susjeda Nena s povrćem s placa donijela i pile. Uvijek bi se trudila Adrianu odabrati originalan dar i sad je baš uspjela.

Prvi Adrianov pisanac s radionice Slavice Moslavac u Etnografskom muzeju u Zagrebu uoči Uskrsa 2022. / Foto Božica Brkan

Na placu su male slatke piliće prodavali iz kartonske kutije, ondje gdje obično prodaju psiće i mačiće, objasnila je Adrianovoj mami i tati koji su stajali posve u čudu.
Kome je to palo na pamet prodavati jednodnevne piliće, zanegodovala je mama došavši do riječi. Pilićima treba ili kvočka ili žarulja, pilićima je zima. Trebalo bi to prijaviti Prijateljima životinja.
Nije se usudila ni izgovoriti: Pa što ćemo sad s piletom u stanu?
Bilo je to jedino crno pilence, pa mu nisam mogla odoljeti, opravdavala se susjeda Nena nabrajajući sve boje kojima su pilićima obojili nježno paperje: plavi, zeleni, ružičasti, ljubičasti…

Naslovnica Uskrsa koke crnke Slavice Moslavac

Što nisu obojili jaja kao sav normalan svijet? Još jadničak nema ni krilca, ljutila se mama. Rekla bi ona i više i glasnije, ali se nije htjela zamjeriti susjedi Neni koja je često čuvala Adriana.

Mama je dlanovima pokušavala obuhvatiti pile ne bi li ga ugrijala tumačeći pri tome zbunjenom i radoznalom Adrianu: To je pile. Pi-le. Pipi-pipi!
Dječak je ponavljao: Pipi-pipi, pipi-pipi!

Početak priče Adrianovo uskrsno pile u knjizi Jaje koke crnke

I ti si moje malo pile, nastavljala je mama. Vidi kako mu je zima.
Tata je samo stajao i šutio dok ga mama nije poslala da kupi hranu za najmanju pilad. Ako nema, onda za guščiće ili pačiće, svejedno. Dućan specijaliziran za kućne ljubimce nije držao hranu za običnu domaću perad, pa je kupio sjemenke za papigice i kanarince.

Pile još nije znalo kljucati, pa ga je mama učila: zrno po zrno.
Onako kako Adriana uči papati kašicu: žlicu po žlicu.

Adrian je hihotao: Pipi-pipi.

Pile je zapijuknulo: Piju-piju.
Pipi-pipi, dozivao je Adrian pile.
Piju-piju, odazivalo se pile.

Duplerica s pričom Božice Brkan Adrianovo uskrsno pile

Siroče, jadikovala je mama.
Uz objed su razgovarali što da poduzmu s piletom, jer ne može tako malo odrasti u stanu. Uginut će. A iako je tek učilo jesti, već je i uneredilo cijeli stan.
Dogovoriše da će ga hitno, odmah ujutro odvesti baki na selo. Ona taman ima kvočku koja sjedi na jajima i već joj se legu pilićima. Pustit će i Adrianovo pile u malo jato.

I tako i bi.
Vidi koliko pilića, rekla je baka Adrianu. A mami je rekla: jedno više ili manje, neće se ni primijetiti.
Adrian je skakutao oko kvočke s pilićima: Pipi-pipi.
I Adrianovo se pile ubrzo pomiješalo s malim žutim pilićima. Ne bi ni znao koje je da jedino nije bilo posve crno.

Piju-piju, pijukalo je kljucajući mljeveno zrnje i tek niklu proljetnu travu, a onda zadovoljno umakalo kljun u posudicu s vodom kao svi ostali pilići. Onda bi se ogledalo gdje mu je ostatak jata i potrčalo za drugim pilićima šireći malena goluždrava krilca.
Baka je iz gnijezda u kokošinjcu s Adrianom pokupila jaja, pa su ih bojili lukovinom i krasno šarali.

Iduće godine bojat ćemo jaja koja iznese tvoje pile. Ako je pilenka, smiješila se baka.

Bio je to prvi Adrianov Uskrs kojega se sjećao.

Božica Brkan i Slavica Moslavac slave novu knjigu Slavice Moslavac / Foto Lana Moslavac

20220203 – 20220205 – 20220206

Božica Brkan Selo Potok kao nadahnuće

Božica Brkan koprivnača

Božica Brkanštrk štrk štrkovača

Božica Brkan
Selo Potok kao nadahnuće

Božica Brkan
koprivnača

Božica Brkan
štrk štrk štrkovača