Oznaka: Sonja Zubović

Da ga ne poznajem, gotovo bih se uvrijedila kad moj Ivan Brezak Brkan, IBB, i k nama već navraća s Caffee to go. Ili, dok krećemo susresti se s njime, iz McCaffea ili odnekud, naručuje neki od svojih brljotaka (posuđujem autorski, pomalo odmilicu, podsmješljiv izraz Maje Matković za kave iz naše nekadašnje Vjesnikove trovačnice!). I ne zovem to kavom nego nešto s nečim.

A nemam mu što zamjeriti, jer da ga je bilo u moje vrijeme, zacijelo bih i ja nekad cijeli dan hodala uokolo s Coffee to go. Dok mu se duša ne ne ohladi nego i zaledi ili dok ga ne popijem. Najmanje dvaput sam se kao mlada novinarka, kad Franckova ciglica još nije ni bila ciglica, a kamoli brendirana ciglica i kad još nisu stigle ni nestašice (i) kave, potrovala ispijanjem, na tašte tijekom dana, najmanje pet velikih šalica turske, kakvu nam je na sedmom katu Vjesnikova nebodera kuhala teta Dragica prije i restoranskih, a kamoli po redakcijskim hodnicima samostojećih automata za kavu i čak espresso aparata. Koliko li sam je samo puta bubnjem svoje teške starinske pisaće mašine prolila po stolu i svim karticama! Ove se kave ni proliti ne mogu. Iako ih nosioci, obično i nosači mobitela, i piju i jedu uz računalo. A, mogu ja i to!

Cilj mojih jarunskih šetnji obično je – kava. Ne puko pijenje nego, i kad ne naručujemo baš kavu, ono oko kave, kafenisanje, ćaskanje. Meni zato kava, recimo, nikako ne može biti sikteruša, iako mi je posljednjih godina, jer bih je se morala i posve odreći, više svjesna žrtva ili odricanje od žrtve, čak i kad je vrlo kratki espresso, izuzetno rijetko espresso doppio, a doma najčešće mješavina instant kave s cikorijom i cimetom. Tko još i razgovara o dobrim starim mješavinama, prženju…? Čak i u reklamama važniji postaje navodni najbolji omjer cijene i kvalitete.

Uz jedno od adventskih kojih li, Zagreb uvijek ima povoda za ulična, meni doslovce sajamska slavlja i prejedanja, IBB i ja, uranio milenijac i okasnjela bejbibumerica, razvili smo jednu od naših uobičajeno žestokih sinovsko-maminskih generacijskih, spolnih itd. rasprava – šteta što ih ne dospijevamo i napisati – o tome kako bi baš mogli napraviti i sarmu to go. U međuvremenu su je i ponudili, ali ne onako kako bih to ja učinila, kad bih baš morala, profinjenijim sarmicama-zalogajčićima, manjim od sinjskih arambašića. Uglavnom se grozim street fooda, a od svih to go, najdraža mi je Poezija to go (hvala, Sonja Zubović!), sad već u svim medijima osim hrane. A  puna su je usta!

Ni u kojem gradu na kontinentima što sam ih prošalabajzala, a kamoli u Zagrebu, nisam vidjela toliko hodajućih odnosno šetajućih kava – IBB i ja i u samome smo izrazu ostali podijeljeni – koliko nedavno u New Yorku. Tek pri kraju desetodnevnoga boravka okus plastike i papira uspjela sam zamijeniti normalnim okusom šalice dokopavši se obične male restoranske za espresso. Espresso doppio, ne veći od najmanjega espressa, u Starbucksu (razvaljuju me i forom i izgovorom imena kupaca koje upisuju na šalicu!), Joe & The Juiceu i u drugim, obično ulančanim, franšiznim kafićima, usputno, ulijevali su mi u poveću posudu, koju, da baš i hoću, ne mogu ni nazvati šalicom.

I odmah bi je poklopili. A izgled? A miris? Kako da se napije grlo, ako prije nisu ni okusili nos i oči? U amerikaniziranom, osobito u manhattanskom akceleriranom svijetu nije to presudno kao u našemu, gdje je kava ponajprije druženje, bilo kao u susjeda Talijana različita u različito doba dana bilo kao u Turaka, meraklijska. Ne nalazim tu sličnost s otuđenim pretužnim likinjama iz mojih priča u zbirci Umrežena, pa i u istoimenoj, s Cat, koja bi možda preko Velike bare i radila from nine to five, a kod nas radi i duže, ali posvuda zacijelo s Coffee to go.

Coffee to go kulturološki jaz u prostoru i vremenu. New York se i po tome, navodno, bitno razlikuje od ostatka Amerike, i u tome je bliskiji gradskim konglomeratima od Europe dalje negoli vlastitu zaleđu, provinciji. Naručuje i nosa svoje, što bi IBB rekao, salatice i kavice za zajutrak, gablec ili marendu, brunch, ručak ili večeru. Za ured i za park, za faks i za doma. Osobito uokolo nosa kave, smutiće, cijeđene sokove ili zdrave koktele u kojima se množe bakterije. Nekad su se i u nas, kad nisi imao gdje naručiti, iz praktičnih razloga nosile višekatne aluminijske i cinate posude, pikse, kantice, doze, šalondre, u novije vrijeme i termosice s hranom ili čajem odnosno kavom. Ne računam one unučiće s najjeftinijim konjakom, zamjenama za elegantne ploske.

Dok se nije razvila cijela svjetska industrija jednokratnih posuda koje podnose i održavaju visoku temperaturu, a da u sadržaj, obično tekućinu, ne ispuštaju nepoželjne kemijske sastojke, te cijela industrija trendovskih, zanimljivo dizajniranih i obavezno brendiranih omota za te posude – prozvala sam ih manžeticama ili čarapicama– da se ipak zna što se nosi i da nosači ne opeku ruke. (Meni Coffee to go najviše ima smisla kad žurimo auto-cestom, kad se auto još ne mora odmarati, pa da usput ne gubimo previše vremena na kavu. Tada jedino, kao suvozačica, pijem kavu iz dobro poklopljene šalice!)

Pa zašto onda, pobogu, ne toče manje te kave? Mogli bismo jednostavno manje kupiti više puta, čak i naručiti. IBB ima prihvatljivo mi ekonomsko tumačenje da Amerikanci vole za isti novac dobiti više, ono: najbolji omjer cijene i kvalitete. (Ne računajući u kafiću i dodatnu vrijednost tipa wifi i punjač laptopa odnosno pametnog telefona i usput raduckanje (opet IBB!) na njima dok se čeka kava. Ponegdje čak ograničavaju sjedenje na 15 minuta, što imaš besposleno sjediti? Dobro, ali zašto onda, k vragu, kad već i kupe, to jednostavno ne popiju? IBB me poučava kako ne možeš odjednom toliko popiti, k tome i vrlo vruće tekućine, a obično nemaš ni vremena, pa onda nosiš, pijuckaš, raduckaš i –  griješ ruke. Smije se kad ja, brižna majka staroga kova, zaključujem mimo svakoga, pogotovo mimo svakoga comfort i hipsterskog trenda: Pa da, nedostaje im životne topline.

Božica Brkan

postaja XI: promatračica i konzumentica medija
(iz zbirke pjesama Obrubljivanje Veronikina rupca ili Muka 2013., DHK, Zagreb, 2014.)

jednom su prolazile radnice kamenskoga
političari čija odijela nosite nosile su ko i onda na televiziji
dan za danom prolazile su ulicama da skrenu pozor
na svoj problem
uzimaju im tvornicu
i one prolaze
a mi smo pili kavu i gledali njihovu bučnu povorku ravnodušno
eventualno srknuvši
macchiato produženi molim
ili nešto drugo što tko voli
katkad bismo prvi svrnuli pogled
prije nego što bi se udaljile
tko to dopušta tko dopušta tu antireklamu za naš grad
za našu državu pjenila se neka žena
a vrućina
mogli smo se sjetiti da im naručimo makar
coffee take away

20130106 – 20130118

20190331 – 20190401 – 20190412 – 20190414 – 20190427  

Post scriptum: 
Beč: No Coffee take away! – Umjesto have 25. lipnja 2019.

Ljeto je, sezona kiselih krastavaca,  pa mediji traže čime bi se bavili i, zanimljivo, nalaze kako se bečka turistička zajednica promovira antikampanjom citirajući negativne (!?) komentare s društvenih mreža. Navodno oni koji se oslanjaju na društvene mreže pročitaju prije odlaska na neku destinaciju, grad, hotel, restoran… pročitaju i po sedam rezencija. Kako se tu sudaram s potomkom Ivanom Brezakom Brkanom – ja, naime, mislim, da su to ocjene onih koji baš nužno ne znaju i da najčešće dana ocjena ne znači i da je najtočnija – baš me zanima što će reći na jumboplakatnu negativnu ocjenu za Beč: No Coffe take away!

Pokušavam zamisliti Kapuziner take away i baš mi ne ide, jer mi ne ide kava u glavnom gradu Austrije bez neke od (mojih!) bečkih kavana. Bez svega onoga gdje je, kako i s čime je poslužuju: lijepim šalicama, slasticama, slatkim vrhnjem… Ne bi mi za hodanje s kavom pomogla ni slavna, meni omiljena Kertnerica, Kaertner Strasse naime.

Bečani ne spominju antiglobalizam, ali se ne žele mijenjati samo zato da bi se svidjeli nekome tko uopće ne razumije niti pokušava shvatiti njihovu posebnost. Takvi neka, i bez razmišljanja, i dalje biraju destinacije koje nude posvuda isto, očekivano unificirano, samo ono što vole, Coffee to go! Uostalom, Beč ionako već ima više od sedam milijuna turista godišnje.

20190625

Linkovi

Božica Brkan u Vinyl Caffeu u Bogovićevoj na Druženju s pjesnikinjama i pjesnicima

Odoše ćevapi u to go!

Zar i sarma to go?!

Jela na žlicu? Jede se žlicom, ali jela su sa žlicom!

Može li kava za van zaživjeti u Hrvatskoj?