Poziv na kavu – Umjesto kave 4. ožujka 2021.

Nameračila sam, a da se još nije ni znalo kada će se s to gopreseliti u kafiće i barem terase, pisati o kavi. Kad me je još u veljači fejs podsjetio na punu godinu od kave u našem Vivasu prije Milkina putovanja u Istambul, taman na početku korone, na zadnju uoči lockdowna, smislia sam pereks. I kad me danas podsjeća na kavu na istom mjestu iz 2015., osjećam se jednako kao prema kavi koje sam se količinski odrekla zbog jedne i sadržajno zbog druge dijagnoze. Kad sam se mogla odreći kave, za koju sam mislila da je stalan sadržaj mog života, pratiteljica od rane mladost, pa sam i blog okrstila Umjesto kave, mogu eto i ne otići na kavu van ni u ponedjeljak, ni u utorak, ni u srijedu, a ni u četvrtak. Pijem svoju kavu, pišem svoju Kavu i mislim kako nema više povratka na staro. Skoro? Nikad više! 

Zatvorena sam, rijetko izlazim, zbog dobi i dijagnoza; nisam još imala koronu a nisam se još uspjela ni cijepiti. Ne hrlimo, ali odgovorno smo dvaput odabrali ostati i dodatno zatvoreni, za svaku sigurnost, svoju i tuđu. Oko nas je bilo i bolesti i smrti i cijepljenja prije reda. Razmišljam, međutim, a o tome se malo govori, kako ćemo zbog svih silnih dezinficijensa i ubijanja ne samo loših nego i dobrih bakterija i virusa postati još osjetljivijiI lakovjerniji, vidim. Po e-razglednicama odasvud koje bi valjda trebale govoriti o neustrašivosti, čemu li. Možda o načinu da se kakti najlakše preživi? 

Poziv na kavu, dan prvi / Fotografija Franck

Influenceri, digitalni nomadi i ini zagledani u nadgradnju – ali u uže shvaćenu kulturu, pa ni onu pop! – nego u rijetko kome dohvatnu odjeću i obuću, kozmetiku, putovana, iće i piće.., već su u niskom startu, selfiji i naslikavanje pustinjakova pupka valjda treba početi, ako već nije, kao i priredbe za mase s obzirom na učestala noćna tehno-drndanja u našem jarunskom susjedstvu; kao i marketinške kampanje poput Franckova kreativnoga nagradnog natječajas darivanjem potrošača i, kako ističu, njihovih omiljenih kafića, prigodno, u povodu otvorenja terasa, u kojem možete osvojiti vrijedan poklon paket proizvoda za sebe i kavu za svoj omiljeni kafić. Trebate samo… 

Kava s prijateljicom Milkom u Vivasu, 4. ožujka 2015. / Fotografija Miljenko Brezak

Kakva jesam, kvarim zabavu i odmah pomišljam na one koji si poslije tužne pandemijske i još i potresne godine, u ovom našem novom normalnom,ne mogu više priuštiti ni kavicu s prijateljem ili su rastuženi kojekakvim crnim vijestima, pa i ne prate ni nagradne natječaje. Čudim se kako nije organiziran niti jedan s cjepivom. Čudim se što se lova – gadni milijuni nečega – troši na PR za proizvode kojih nema negoli da se nešto stvori, stvarno potrebno, nasušno; na proizvode kojih nije ni bilo na tržištu ili su nestali s njega, ali se spominju sve nekakvi noviji brendovi, dok veliki svjetski prešutno krepavaju poput dinosaura skupa s lancima razmetljivih dućana bez čijih reklama nisu mogle ni jedne novine, a kamoli glossy. Pogledamo li ikad kroz prozor? Pogledamo li katkad u vlastito zrcalo? Suočimo li se sa stvarnošću? I stvarnost kao da nam je otišla u virtualno, u to go

U najnovijem PR-u iz Francka, koji je u međuvremenu imao i uspjelih poslovnih poteza s to go, pišu:

Dio dnevnoga rituala mnogih Hrvata koji bez nje ne mogu zamisliti svoj dan, a koliko uživaju ispijati svoj omiljeni crni napitak baš u kafiću pokazalo je i prošlogodišnje istraživanje agencije Hendal i Francka provedeno za vrijeme prvog lockdowna. Rezultati istraživanja pokazali su kako je za vrijeme lockdownačak 44 posto građana nedostajalo ispijanje kave u kafićima, a 47 posto ih je izjavilo kako će odmah u prvom tjednu kada se otvore ugostiteljski objekti, popiti kavu upravo tamo.

Kavica u Vivasu 2015.: Milka Bunjevac, Miljenko Brezak i Božica Brkan

Da su mene onda anketirali, povisila bih taj postotak zaklevši se na kafenisanje. Sad se pitam s uobičajenim vidimo se na kavi, a stvarno nikoga precizno još i ne pozvavši na kavu zbog opreza s dnevnom kovid-statistikom: hoće li ubuduće dio mojega životnog stila uopće biti svakidašnje ispijanje kave?

Sprhnuti bi nekam štela – Umjesto kave 3. travnja 2020.

I ptice nek’ polete nad zemljom, svodom nebeskim! – prisjetila sam se petoga dana stvaranja svijeta kad je neka od mojih fb-prijateljica nakon najjačega potresa zavapila: jeste li primijetili kako su iz zagrebačkih parkova nestale ptice? Naharila bih je da Ratko Bjelčić nije poticajno javio kako su se u Sisak vratile lastavice. Zagrepčani su primijetili golubove: na sablasno praznom trgaču otimali su se o komadima kruha koji im je netko ostavio. 

Hoće li nam i ovoga proljeća ptičica zalutati u sobu? / Fotografija Miljenko Brezak
Vračić, naš podstanar, snimljen 8. ožujka 2020. / Fotografija Miljenko Brezak

Nisam primijetila piljke u gnijezdima ispod naših oluka, ni s istočne ni sa zapadne strane, ali pernate naše prijateljice, ne samo za prinudne zatvorenosti simboli  slobode i leta, i za najnižih ožujskih i sad travanjskih temperatura noću kreću pjevati po svome tajnom rasporedu i dogovoru, kao da nisu pomicale sat, najprije solisti, pa dueti, pa terceti, pa kvarteti, pa cijeli zborovi. Malene i velike, mišje sive i šarene. Bake i djedovi i mame i tate mogli bi djecu na produženom školskom satu Škole za život, Škole na trećem… i za glazbenu kulturu i za prirodu i društvo i za biologiju i za sociologiju i psihologiju, poučiti kako se glasaju ptice oko kuće. Ni ja ih ne mogu sve raspoznati: vrapci živkaju, kukavice kukaju, glubovi i grlice guguću, vrane grakću… Dobro je, mislim, ćuk još ne huče. 

Puno gnijezdo mladh vrana, snimljeno 26. lipnja 2017. / Fotografija Miljenko Brezak

E, da, svijet taj pernati, koji je evolucijski izmilio iz mora gmazovski, održava se usprkos Covidu 19, potresu, snijegu, ljudima. Pri vrhu bora u visini naše lođe par vrana zameće gnijezdo. Tu su se gnijezdile i naizmjence sjedile na jajima te u svijet otposlale svoje ptiče ne prošle godine, ne pretprošle jer su se preselile na udaljeniji bor, nego i one godine prije, i sad su se – vratile. Zapravo obnavljaju svoje staro, raščehano gnijezdo, grančicu po grančicu. Kad sam na blogu i na fejsu 2017. objavljivala vijesti iz vranina gnijezda, neki su me napali što radije ne srušim to gnijezdo nesretnica, predatorica koje uništavaju jaja drugih ptica i smanjuju broj onih dobrih, korisnih ptica. Nisam, najdalje sam otišla svađanju s napasnim, debelim, gegavim jarunskim vranetinama, posebice onom što je nevjerojatno inteligentno od jutra vrebajući s prometnog znaka navraćala samo da razbaca smeće oko kontejnera ispred naše zgrade. 

Vrane sjede u gnijedu u proljeće 2017. / Fotografija Miljenko Brezak

Kako nisam sveti Franjo da razgovaram s ptičjim stvorovima, osim što povremeno neku koja uči letjeti zalutalu u naš stan vratim van, samo sam o njima, a o nama zapravo, pisala pjesme, čak nekoliko njih, pa ih izdvajam iz knjige Nemoj mi to govoritiza vas. Da prikratite vrijeme. I da ne mislite da će ljudi poslijesamo tako odjednom postati bolji, jer i nas, poput ptica, ima svakakvih, i korisnih lastavica i zlogukih vrana i gavrana. Da manje mislite na onu kafkijanski realističnu Tanje Torbarine, iz sada nam izgleda  tako davnih i boljih vremena, kako je bolje već bilo, a češće da mislite kako će i tokad-tad proći, da zatvoreni od sobe do sobe, ma gledajući Hickokove Ptice i čitajući Poeova Gavrana i promatrajući iz dana u dan tvrdoglave i ustrajne vrane; mislite o slobodi i letu, o tome kako ćete pustiti se v luft ikonačno, kak bu nam se tič sredi glave posral.

Gnijezdo u visokoj krošnji, što skrivenije, snimljeno 8. ožujka 2020. / Fotografija Miljenko Brezak

Božica Brkan

(Iz knjige Nemoj mi to govoriti, Acumen, Zagreb, 2019.)

na rubu gnezda 

prek na rubu gnezda stojim
komej v luftu vagu držim
visina je grda
če niš straha se bum bogme vžila
nemrem se ne bojati če sem se i zlegla v gnezdu 
naj imeti straha naj se bojati si govorim 

si se v gnezdu prek gore v grajnu zlegla 
skorom pri vrhu
kiša i veter kak lamače mene ne niš
ak mi mater i jotec donašaju za pojesti samo zešem 

govoriju te naš tič je stalno gladen
brzo bu i opernatel brzo bu preletel letel
čera se nakluval a viš denes
kak ima peruške
veliju da bumo zutra probali leteti
ne znam kej je to leteti al se veselim
samo da nes visoko gore v gnezdu više
i samo gledim gore
i samo gledim dole
veliju da sem bedak da niš ne znam gda se tomu veselim 
samo nek se prefečem v gnezdu
da mi nigde ne lepo kak mi je sad tu
a kej ja znam pak se samo mudro delam da znam znam 

20170526 – 20170530 – 20170911 – 20180424 – 20180426 – 20180428 

manje poznati pojmovi: komej – jedva jedvice; vagu držati – biti u ravnoteži; zlegla, zleči se – izleći se, roditi se, ovdje: iskljuvati se; zešem, zehati/zevati – zijevati, otvarati usta, kljun; čera – jučer;prefečem se, prefetati se – glumiti, praviti se nevještim, mudrim 

sprhnuti bi nekam štela 

sprhnuti bi nekam štela
kej one tič na rubu gnezda
kej još ni ne leti
ni ne zna siromak
da mu je leteti kej mu je perje dano 

e da je mene dano 

ni ne zna bogec kak je to samo se pustiti v luft ne kej v vodu
si ja zamišlam 

20170529 – 20170530 – 20170911 – 20170913 

manje poznati pojmovi: pustiti se v luft – poletjeti; sprhnuti – sletjeti, poletjeti;bogec – siromašak 

tič mi se je posral sredi glave

tič mi se je posral sredi glave i su me je zadrečil
lepo bome lepo 

ne mi do smeja ne mi do ničesa
a si se smejeju
kej da bi mi bole bilo da sem v drek zagazila lepo bome lepo 

nekej ti oče poručiti mi veliju
sreča sreča sreča
i sad si ja gruntam i zgudam kej mi te drekec sredi glave i te drekač tič očeju povedati 

najbole bi pasalo reči da su z dreka plusku naredili morti je poprav samo kakva prečkomena al jako lepa reč a ne ni grda zakej bi bila
sreča sreča sreča
se po triput mi veliju da mi je z tem drekom
zrasla
lepo bome lepo 

2015. – 20160802 

20200331 – 20200401 – 20200402