Ja sam Bajza, Željko Bajza – Umjesto kave 13. kolovoza 2019.

Ove godine moja generacija slavi 45 godina od gimnazijske mature, a ja i 45 godina otkako sam upoznala Željka Bajzu (1943.). U svome rodnom Poznanovcu, u danas zapuštenom Domu boraca i omladine, sa svojom je omladinskom ekipom organizirao Susret mladih pjesnika i recitatora. Visokim kriterijima – predsjednik ocjenjivačkog suda koji je, recimo, nagradio moju pjesmu, bio je Zvonimir Golob! – malo se mjesto pokraj Bedekovčine uspelo na jugoslavensku razinu. Uglavnom vlakom dolazili su ponajbolji pjesnici odasvud. Poslije se susrećemo po antologijama. A jedva da u Zagorju ima mjesta, do skrivenih čuka, gdje nisam govorila svoje pjesme, od poznanovečke tvornice kože Partizan – i Bajza je doktorirao i predavao kožarima kao sveučilišni profesor na Fakultetu kemijskog inženjerstva i tehnologije Sveučilišta u Zagrebu!– preko doma za preodgoj posrnulih djevojaka, zatim brojnih dvoraca, domova kulture i tako dalje.

Željko bajza i Božica Brkan na prošlogodišnjemu znanastvenom skupi o kajkavskom jeziku (Fotografija Miljenko Brezak)
Željko Bajza i Božica Brkan na prošlogodišnjemu znanstvenom skupi o kajkavskom jeziku (Fotografija Miljenko Brezak)

Surađivali smo i u Pinti – što li sam se napisala o toj udruzi koja je utjecajne Zagorce okupljala na obnovi tada vrlo zapuštene baštine, od dvoraca do crkava i kapela, izdavala vrijedna kulturno-povijesna izdanja, organizirala izlete po nepoznatim zagorskim zakucima, iako je nazvana po pinti, franc. pinte, staroj mjeri kojom su zagorski velikaši mjerili vino, a i posudi, peharu, iz koje su, okupljajući se na intelektualnim raspravama, pili. (Zagrebačka pinta navodno je do 1733. vrijedila oko 3,124 l, a poslije 3,332 l,, dok je mađarska iznosila 1,666, a bečka 1,415 od 1761. sve do uvođenja metarskog sustava.) Pisala sam i o kulturnom časopisu Gazophyilacium, koji nazvan imenom Belostenčeva enciklopedijskoga tronarječnog latinsko-hrvatskog i hrvatsko-latinskog rječnika iz 1675. godine otkriva svoju bit, a zacijelo više i ne izlazi, jer tko bi to financirao!? Koliko je samo knjiga i monografija (na)pisao i uredio, koliko tuđih promocija organizirao, ne samo Zagorcima i ne samo kajkavcima.

Željko Bajza i Božica Brkan razmjenjuju svoje knjige (Fotografija Miljenko Brezak)
Željko Bajza i Božica Brkan razmjenjuju svoje knjige (Fotografija Miljenko Brezak)

Hvala, Bajza, mislim – kako, zapravo, da mu zahvalim? – i uspoređujem ga godinama s još jednim, njemu sličnim, Dragutinom Pasarićem, našim moslavačkim kulturnim spiritusom movensom. Rijetki su takvi ljudi-pokretači, kulturni animatori, motivatori, okupljači i u metropoli, a kamoli po regijama, u manjim mjestima. Autor je desetak knjiga različitih tematika, objavio je oko 1000 novinskih članaka i snimio nekoliko stotina radijskih emisija.

Bajzina Obična popevka

Usporio je Bajza posljednjih godina, zbog bolesti, ali se i dalje susrećemo na pjesničkim kajkavskim recitalima – pa i na svibanjskoj je Zelini njegova pjesma ušla u zbornik i izvedena je na pozornici, a u rujnu nam zacijelo predstoji susret u njegovoj Bedekovčini i Poznanovcu na obilježavanju 30. obljetnice tamošnjih pjesničkih susreta te na znanstvenom skupu o kajkavskom u Krapini. Na prošlogodišnjem je govorio o tradiciji i narodnim mudrostima u Belostenca – jer sada, napokon, dolazi sa svojim stvarima. Sve boljima. Belostenčevom riječju: Chlovek, to je ſztvar velika, Koga mores, rech’ chlovika. Bajza moj, živio mi!

20180903 – 20190527 – 20190810  

Finger Spinner ili prazno punilo – umjesto kave 15. lipnja 2017.

Prošlog sam vikenda upoznala još jedno prazno punilo. Tako zovem sve nepotebne stvari kojima nas obasipaju, a taj naziv pamtim od pokojne kolegice Nade iz gradske rubrike Vjesnika potkraj sedamdesetih kad je pišući o deterdžentu doznala da aktivnu tvar vežu za prazno punilo da bi deterdžent imao volumen, a jadni, još socijalistički potrošači, mislili su da je deterdženta premalo, jer je kutija bila popunjena jedva do trećine. Ili tako nekako.

Razdragani Marko ima svoj, a Gašpar svoj spinner / Fotografija Božica brkan

Kako trenutačno u obitelji nemamo male djece, tek sam nedavno na Trgaču, očigledno na crno, i na kiosku uz novine uočila nešto što se vrti nataknuto na prst. Ili tako nekako. Onda je moj prijatelj djed to kupio svome unuku, a ovaj se raspametio od sreće. Kako smo svi zajedno bili u gostima, unuci domaćina s tugom su gledali u to što se vrti na prstu, pa im je, kad smo izašli na neki sajam, baka na štandu svakome kupila po jedan. I još k tome blještave i svjetlucave. Cijena ne više 10, nego od 30 i 50 kuna naviše, kako koji.

Spinner – jedna od nternetskih reklama

A čemu to služi? Jedan pametni dječak reče mi: to je tak da imate nekaj v rukama. To je bilo objašnjenje mojega M. zašto je kao mladac pušio. Mame i bake imaju tezu da bolje to nego da su stalno pred televizorom ili pred računalom. Ali to možeš vrtjeti i gjedajući TV!

Nisam pojma imala dokle je maštovita i poduzetna Kina otišla sa spinnerom odnosno fidget spinnerom – to se tako zove – da u Pogledima, prilogu Novoga lista od istoga vikenda, 10. lipnja 2017., nisam naletjela na novinsku analizu trenda o besmislenoj igri koju se ne prestaje igrati oliti Spinneromanija zahvatila i staro i mlado. U podnaslovu relativno nisku cijenu okrivljuje za širenje počasti, ali ističe i kako roditelji diljem svijeta upozoravaju na opasnosti od ove igračke. Opetovano se vraća na opis kojekakvih takvih grozota. Inače poštovana kolegica Kim Cuculić smilila mi se, jer očito za cijelu stranicu važne teme i nije imala puno za reći o toj spravici koja je naslijedila Tamagotchija (ja devedesetih pisala političku kolumnu o njemu, a desetljeće prije bogme i o Barbie!), Pokemone i slične markirane svjetske kratkotrajnice.

Baka Suzana u prvom planu je kupila, a sad finger spinner vrte i Vilim do nje i mama Sanela straga/ Fotografija Božica Brkan

Početno je navodno finger spinner osmišljen kao pomoćni predmet u obrazovanju učenika s poremećajem pažnje. Zato, navodno, neke škole i dopuštaju da se sa spinnerom igra na satu. Sad se stvar razmahala tako da je pun Internet ideja kako se može sa spinnerom igrati, kako se može izraditi sam-svoj-majstor, a primjereno tome ne mogu se dogovoriti ni čija je početna kreacija, izum, patent. Krenulo je navodno od Amerikanke Catherine Hettinger još 1993., pa informatičara Scotta McCoskeryja da se riješi nervoze, pa proizvođača LED dioda, pa… Prosurfajte. Bilo kako bilo, u našem je društvu na kraju većina i djece i odraslih – vrtjela. Dokad?

20170610 – 20170615

Umjesto kave 10. svibnja 2017.: Slast zelenih šljiva

Ne mogu se nazahvaljivati Wenzlerima, Miri Halambek-Wenzler i Fedoru Wenzleru, što su majstorski osmišljavajući mu hortikulturu na RSC Jarun jednostavno ostavili i dio drveća koje je i prije tu raslo. Osim najprostijih vrba i topola, recimo, tako tu sad rastu uokolo i one najprostije šljive iz raseljenih i u trendi terene izravnanih nekadašnjih nečijih starosjedilačkih, domorodačkih dvorišta.

Jednom urednica onoga Vrta, uvijek urednica Vrta: Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak

Šetamo tako neki dan i ja, dakako, zaokrenem puteljkom do dviju još preostalih, ostavljenih šansonijerskih kućica na kraju perspektive do kojih ću sigurno s niskih grmastih neorezanih stabala džepove moći napuniti okruglim šljivama. Inače su, prije nego su ih malo pročistili, za moju berbu najuputnije bile šetnje uz takozvane urbane vrtove. Nije da ih ne pratim još otkad su rano zabijelile sitnim cvjetićima. Ne znam niti sam u petnaestak odnosno ukupno uskoro i tridesetak naših jarunskih godina uspjela doznati jesu li te gingave šljivice žute, ili crvene – negdje pročitah da čak mogu biti jedne godine crvene, a jedne zelene – jer, ako ne prije, i dozriju, popadaju u travu i brzo se vrate prirodi, a ja ih volim baš kakve su u ovo proljetnosvibanjsko doba – sitne poput trešanja, okrugle, zelene. Toliko, da im većinu možeš porustati/poruskati i koščice.

Fotografija Božica Brkan

Znam, znam već, sad će me ukoriti: Buš dobila grižu, klanje!
A ja ću uzvratiti: I ockomine.

I pomislit ću kako sam baš tim šljivicama sa samoniklih stabalaca s velikim trnovima (iskusila: užasno za nabosti se!), rigloima, uvodila u knjižno tumačenje kaj je to oblizek? Nisam te voćke poželjela braniti ni mogućnošću kako se, kad dozru od njih mogu napraviti odlični rani – i petrovke su još daleko, a kamoli bistrice i durancije! – knedli ili šlivoš, čak ispeći ne osobito dobra rakija ili da se na njihovim podlogama, kako sam čula, mogu cijepiti neke kvalitetnije i plemenitije voćne vrste i sorte. Ovoj bi valjda imao biti kompliment što je šturo uvrštavaju u stare hrvatske sorte.
Naišla sam na Njuškalu na uzaludnu potragu za sadnicama i te, tek jedne od 2500 sorata šjiva, kao da ih nema gdje bilo, ponajviše zahvaljujući pticama koje s plodovima raznose i košteice, a plod tih poludivljih samooplodnih samoniklica ne može se kupiti ni zreo, a kamoli zelen, ne znaš je li više kiseo ili gorak, ali baš za u džep. Tja!

I tako imam ockomine, za koje sam u dvojbi da li da ih napišem sa dz ili c, utrnuli mi zubi, a također i kako to protumačiti. Precizno ih prevesti u standard i ne trudim se, jer ih nemaju oni koji ne jedu najdraže mi, modernim trendovima zabranjeno, a meni tako fino zeleno voće.

Fotografija Božica Brkan

Gotovo zavidim Ličanima koji je beru tek u kolovozu, a kako navodi M. Kranjčević u Glasu Gacke

za moje šljive imaju mnogo (neustaljenih) imena. Možda joj je naprimjerenije ime ringlo šljiva. No Gačani je tako ne zovu, ne usudimo se kazati da za taj naziv nisu ni čuli, odnosno da je malo tko čuo. Netko je naziva ‘ciburka’, premda to nije ciburka, ciburka je također vrsta rane šljive ali posve drugačijeg oblika i teksture ploda. U Prozoru je na primjer nazivaju ‘bronjica’, nismo mogli doseći etimološko podrijetlo naziva. U Kompolju je na primjer nazivaju ‘driska’, etimologija je ovdje posve jasna, dolazi od glagola ‘drisnut’, a što treba doslovno povezati s izuzetno lakom probavom koja nastupi konzumiranjem njenih plodova.

20170509 – 20170510

Umjesto kave 9. svibnja 2017.: Mali rječnik kajkavskoga govora stubičkoga kraja 2

Na jučerašnji tekst Umjesto kave o Malome rječniku kajkavskoga govora stubičkoga kraja  izabirem dio reagiranja kao svojevrsni Post scriptum.

Naslpvnica Malpg rječnika

Profesorica Danica Pelko javila mi se kako bi zahvalila na „kavi”. A uza sve drugo dodaje i kako projekt ide dalje:

300 kom Rječnika planulo je u tri mjeseca, najesen krećemo u snimanje tonskog zapisa. Djeca će uz moju pomoć izgovarati riječi tako da će i to biti u cilju njihovog obrazovanja i napredovanja, a na radost onih koji će taj rječnik koristiti. Napravit ćemo drugo izdanje s tonskim zapisom i obećavam Vam da ću Vas onda pozvati da se vidimo u Stubici. Tu će biti i male Božice, Magdalena i Marta i druge pucice i dečeci (i njih imam) koji mojem radu daju smisao. Inače, ja imam bazu od 12 000 riječi za Veliki kajkavski rječnik stubičkog kraja, polako radim na njemu, trebala bih suradnika, jer neću moći sve sama, želim da ovaj ima naglaske i natuknice “kak Bog zapoveda”, al se nadam da ću uz njegovu pomoć i u tome uspjeti.

Sa svog fejsa prenosim i reagiranje svojega nekadašnjeg kolege novinara Denisa Vinceka:

Jedan od mojih uzora u poslu koji radim je Danica Pelko. Uzor, u smislu kako je važno raditi sa zainteresiranom djecom i motivirati ih i odgajati ih – u današnje vrijeme kada je ta komponenta u odgojno-obrazovnom procesu nedovoljno zastupljena, jer su učenici opterećni gradivom koje trebaju nabubati,, a koje im nikad u životu neće trebati.

Mogla sam mu samo dodati: Dobar si uzor izabrao! 

Također zahvaljujem na šeranju Pučkom otvorenom učilištu Donja Stubica

i Sanji Feltrin.

20170509

linkovi

http://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-8-svibnja-2017-mali-rjecnik-kajkavskoga-govora-stubickoga-kraja/

https://www.facebook.com/bozica.brkan?fref=nf&pnref=story

https://www.facebook.com/pou.donjastubica.1?pnref=story

https://www.facebook.com/sanja.vacek/posts/10211851629222809?pnref=story

Umjesto kave 2. svibnja 2017.: vrane i treći put, treći dan

Najnovija vijest: treći je dan da su se izlegli vranići. Poslije prvoga i drugoga javljanja, eto i trećega. Naslućujemo u gnijezdu na boru i visini našega prozora na četvrtom kartu s pogledom na krošnje dva ptića. Ne znamo ima li još koji i hoće i se možda izleći. Otac donosi hranu u kljunu, najprije nahrani majku, pa onda oboje hrane male ružne goluždravce. Sad je toplo, pa vidimo da vrane stvarno zijevaju. Čekamo prvi let…

Fotografija Miljenko Brezak

 

20170502

Link

http://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-16-travnja-2017-mama-vrana/

http://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-22-travnja-2017-jos-o-mami-vrani-i-drugim-pticama-i-ljudima/

Umjesto kave 1. svibnja/maja 2017.: hrvatski i srpski, a s mirisom jorgovana

 Gdje li si mene naš’o!? Baš sam to otprilike ili nešto blizu tome prvo pomislila jučer otvorivši mejl nepoznatoga mi kolege iz Srbije, a – kako se odmah ljubazno predstavlja – vršnjaka mi, rođenoga u Hrvatskoj, ali književnika. Piše: Spremio sam priču za konkurs, na kome se traži da priča bude ispisana na hrvatskom jeziku. Ako ste voljni, zamolio bih Vas da ispravite tekst gde sam „omanuo“. Zahvaljujem unapred i izvinite na smetnji. Želim svako dobro! Pozdrav…

Najprije pomislim da je neka navlakuša, nehrvatsko, Deklaracija na Deklaraciju, što li!? Ali tko ne zna, napisala sam javno, ne jednom, koliko me nerviraju antologije hrvatske poezije ali samo štokavske, bez kajkavske i čakavske, a da i ne govorim posljednjih godina sve češći natječaji, konkursi što li za prozu, TV scenarije i koješta koji spominju katkad jezike naše regije, a katkad štokavski, što valjda podrazumijeva hrvatski, srpski, bosanski i crnogorski, ali nikako ne i kajkavski i čakavski (a što još je hrvatski, iako je i kajkavski izborio kod međunarodno priznatoga jezika). Da ne idem dalje i uzaludno se nerviram na jezičnoj bazi.

Fotografija Jasna Sirotin

Našao me je, odgovara čovjek, na internetu. Pa da, gdje bi drugdje!? Pa si mislim: hoću li, neću li… Nije mi ni do neke od najnovijih verzija pravopisa, ni do purizma, a ni do općega razumijevanja gdje se razumijemo i gdje se ne razumijemo, ali, ako već i hoće svoj tekst na hrvatskome, ako i hoće uspoređivati, što da ne pomognem čovjeku? Jer tekst je zapravo stvarno dobar, nešto kao rani Aralica, Andrić ili kao Mak Dizdar kakav bi bio da je u prozi i da mu je pridodan koji stećak?

Srednjevjekovna bosanska država, dinastija Kotromanića, malo samostana i malo manastira, a i krasna storija o ljubavi i o jorgovanima odnosno o tome kako je kralj u 13. stoljeću srpski kralj Stefan Uroš Prvi u znak ljubavi prema Jeleni Anžuvinskoj u dolini rijeke Ibar dao zasaditi mnogo jorgovana koje je voljela, ispričana djelomice na (re)konstruiranome starinskome govoru od vremena dok još nije bio modernih naših ni nacija ni jezika, a kojem bi pristajalo djelomice hrvatski, djelomice srpski, a djelomice i bosanski. Ali kad konkurs traži da priča bude ispisana na hrvatskom jeziku… Bome bih je za tako poman trud i nagradila.

20170430

Umjesto kave 30. travnja 2017.: Sve naše životinje

Iako knjige gutam, možda i više od čitanja knjiga recentna sam u obilasku izložaba. Kad još nije dorastao ni do dječjih predstava, pa nismo mogli u kazalište – a kad je krenuo, jednom je poslije tri odgledane predstave, sve jedne za drugom pitao: a što sad idemo gledati? (ne sjeća se toga, toliko je bio malen!) – s našim smo sinom Ivanom Brezakom Brkanom hodali po izložbama. U restoranima i galerijama mogao se i igrati. Kad je Rabuzin, davno, imao veliku retrospektivu u Umjetničkom paviljonu, mali je, na majstorovu radost (pa se onda njemu i potpisao na katalog) kliktao: «Mama, mama, to je stliček iz moje slikovnice!» Poslije se maskirao u slikara, a onda krenuo u pripreme za dizajnera, pa su mu sugerirali slikarstvo… pa odustao i od obilaska izložaba. Ali mi zato idemo, obično odredimo dan za dvije-tri. Kad nam se nakupe.

Božica Brkan i Orebov MAČAK iz 1977. / Fotografija Miljenko Brezak

Jako sam se žurila na animaliste u Modernoj galeriji, koju jako volim, ne samo zato što me sad ondje dočekuju omiljeni mi Bukovčev Gundulićev san (što sam ga uostalom i opisala zašto u romanu Ledina), nego da provjerim kako su i kakvu su to, uz naglašeno malo odobrena novca, izložbu napravili oslonivši se ponajprije na djela iz vlastita fundusa te nešto posudbi.

Božica Brkan i CVRČAK Dalibora Stošića / Fotografija Miljenko Brezak

Nisam odmah pisala da ne pretjeram u pohvali, sve misleći da sam po običaju pretjerano subjektivna, ali kad je kritičarka Patricija Kiš u Jutarnjem koji dan kasnije pobrojila tek dva-tri aktualna imena koja, stručno gledano, nedostaju na izložbi sa stotinjak djela od druge polovice 19. stoljeća do danas, još sam se više razveselila. I pustila oduševljenje van. Pa živkam, mučem, hržem, lajem, mijaučem…

Božica Brkan i Miljenko Brezak pred Hegedušićevim platnom VA DRAVI iz 1960. / Fotografija Đuro Vidmarović

Jer, ako mene pitate, a ne morate, meni je to jedna od najboljih izložaba što sam ih u Zagrebu vidjela u posljednje vrijeme, pogotovo od onih prezrivo skupih, a s kojih sam izašla razočarana i posve ravnodušna, čak i na lovu ulupanu u transport, a o doživljaju da i ne govorim. Ali animaliste preporučujem, što zbog umjetnika i umjetnina, a što zbog njihova viđenja životinja. Kako li smo se proveli!? I zbog izložaka svih fela i zbog dobroga osjećaja da kvaliteta u umjetnosti nije ponajprije do love, nego do kreativaca i kreacije. Ovdje i zbog truda radi publike.

Đuro Vidmarović uz Mašićevu GUŠČARICU NA SAVI / Fotografija Miljenko Brezak

Čestitke svima koji imaju veze s izložbom – pogledajte, pa da ne nabrajam – a osobito autorici izložbene koncepcije, muzejskoj savjetnici Dajani Vlaisavljević, koja se udubila u fundus, stvar zamislila, okupila djela, umjetnike i suradnike i pružila nam rijedak doživljaj od Babe Penavuše odnosno Sofije Naletilić prema čijoj je skulpturi Sve naše životinje izložba i nazvana, do također u drvu, ali neobojenu, nakostriješena drvenog Mačka Izvora Oreba (priznajem, očekivala sam i njegove glinene peseke i mačkice!). Kolege u Nacionalu naslovile su svoju najavu «Izložbom pokazujemo ljudsko licemjerje prema životinjama», citatom s kojim se ne slažem posve, jer je, osim iskazane ljubavi, uz ovu izložbu kao u svakoj basni iskazano ponajprije licemjerje među ljudima, osobito u trokutu umjetnost – kultura – novac.

Božica Brkan uz SVE MOJE ŽIVOTINJE Sofije Naletilić-Penavuše / Fotografija Miljenko Brezak

Ostala sam si još jedino dužna da provjerim da li nezaboravno platno Na Dravi Krste Hegedušića s ljudima i kravicama u čamcu na nabujaloj vodi, sada vlasništvo Moderne galerije, kako piše, potječe iz sobe glavnoga urednika Vjesnika, kako mislim.

20170430

Umjesto kave 27. travnja 2017.: Nicholson, Severina i Nives

Svijet je stvarno malen. Na svoj račun. Naime, krenuh na predstavljanje knjige «Soba Jacka Nicholsona» (Meandarmedia, 2016.) u Dvorište ponajviše, iskreno, kako bih autoru, Miroslavu Mićanoviću odnijela na čitanje neki svoj rukopis.

Miroslav Mićanović / Fotografija Miljenko Brezak

Dragi su mi predstavljači i izdavač i urednik Branko Čegec, i Jadranka Pintarić i Zoran Ferić, ali radije bih Mićanovićeve priče, pjesme u prozi ili što li već je taj otisnuti modernizam prema dvojbama predstavljača, čitala doma. Koliko mi leže kave, što je je, i kad ih ne pijem toliko da se doslovce otrujem, promocije u birtijama, i ovako dobre, samo mi izazovu glavobolju. Publike, hvala Bogu, nije nedostajalo.

Publika / Fotografija Miljenko Brezak

Znamo se iz tekstova i iz različitih prilika, usput,  predstavljanja knjiga poput njegove, i kao uspješan kratkopričaš bio je ocjenjivač na natječajima na kojima su me kao početnicu-kratkopričašicu, satiričarku štoviše, i nagrađivali.

Ne znamo se puno, ali imamo sličnosti koje čovjeka zdrmaju. Već u geslu spaja pisanje i smrt – a baš sam sva u rukopisu Život večni! – pa piše o Australiji – i u tom sam rukopisu! – pa on ima Nicholsona, a ja Severinu (Severina čita moju knjigu!)…

Predstavljači: Zoran Ferić, autor Miroslav Mićanović, Jadranka Pintarić i izdavač Branko Čegec / Fotografija Miljenko Brezak
Publika i predstavljači / Fotografija Miljenko Brezak

Progutam knjigu odmah po promociji, prije spavanja, a onda, da bih imala odmak, ponovo je jutros čituckam i naiđem u priči Zemlja iz koje se dolazi na Nives G. Pa je li to moguće!? A odnijela sam mu rukopis s (već objavljenom!) pričom Post s onoga svijeta  posvećenom pokojnoj prijateljici – Nives G! Gajdobranski. I Miroslav joj je ostao dužan teksta za Zadarski list, a ja standardiziranih kutija za arhivu, najmanje.

Red za knjigu / Fotografija Božica Brkan

20170427

link

http://www.bozicabrkan.com/citam-ovih-danacitiram-kova/

http://www.bozicabrkan.com/satira-svojih-tijela-gospodari-bozice-brkan-u-zbirci-prvih-dvadeset-uboda/

http://www.bozicabrkan.com/na-danima-slavka-kolara-predstavljena-knjiga-prica-satira-prvih-dvadeset-uboda/

http://www.zarez.hr/clanci/svojih-tijela-gospodari

http://www.bozicabrkan.com/prica-post-s-onoga-svijeta-bozice-brkan-u-zborniku-20-1-prica-za-ljeto-2016/

Dan Hrvatske knjige u DHK 2017.

Prenosimo s fejsa Božice Brkan / 25. travnja 2017.:

Čestitam nam Dan hrvatske i uopće knjige!

Iskreno, radije bih, da imam, izvijestila s nekojega okruglog stola o tome kako stoji hrvatska knjiga 2017. Čini mi se da bih se i s tim, obično već godinama crnim podacima nosila lakše nego praznim stolcima u gotovo oba prva reda na svečanom obilježavanju Dana hrvatske knjige i 400. obljetnice smrti Fausta Vrančića. Ispričao se predsjednik Vlade valjda, a svi ostali od predsjednika Sabora, inače i pokrovitelja, mjerodavnih ministarstava, HAZU, Matice hrvatske i što ti ga ja znam navodno ni toliko.

Predsjednik DHK Božidar Petrač sučeljen s praznim protokolarnim stolcima / Fotografija Božica Brkan

Ne mislim da je stvar samo do našega Društva hrvatskih književnika i da bi drugačije bilo da su stvar organizirali Društvo hrvatskih pisaca, PEN, da je umjesto Dana hrvatske knjige bio samo Dan knjige, Noć knjige… Mogli su poslati tek protokola radi za izaslanika barem nekoga od brojnih stranačkih animatora što dežuraju na Trgaču, pod prozorima DHK. Ako se već navodno bave izborima, imajmo mi, kojima je do knjige i uopće riječi još stalo, to na pameti na dan izbora.

To nije spriječilo dr. sc. Marijanu Borić da nadahnuto govori o svome Šibenčaninu Faustu Vrančića ni mlade glazbenice Kvarteta Sorkočević da jednako izvedu staroga majstora. (A i prismok je bio slavljenički!)

Dr. sc. Marijana Borić maestralno i nadahnuto prigodno je govorila o svome sugrađaninu Faustu Vrančići / Fotografija Božica Brkan
Njima nije bilo teško stići do Trgača iz Kanade i Australije: Suzan Mustapić i Luka Budak s Marijanom Borić / Fotografija Božica Brkan
Kvartet Sorkočević / Fotografija Božica Brkan