Antun Branko Šimić smatra se jednom od najvažnijih pjesničkih pojava u povijesti hrvatske književnosti. To je zaključna rečenica kratke Bilješke o piscu u knjizi Antun Branko Šimić Zemlja mjesečara / Izabrane pjesme u povodu 125. godišnjice rođenja. Kao I.M. potpisuje je dr. sc. Ivica Matičević, urednik knjige i jedan od urednika Male knjižnice DHK, koja je, dakako u malom formatu i u mekom uvezu objavljuje na dvjestotinjak stranica i u 300 primjeraka (u knjizi reprintirana Preobraženja 1920. tiskana su u 500 primjeraka!) uz financijsku potporu Grada Zagreba. S Ministarstvom kulture i medija RH i knjižnicama Društvo hrvatskih književnika očekuje više sreće u otkupu. Tek je u vijesti s predstavljanja na webu DHK skromno dodano: Inače, ovo je izdanje jedina knjiga koja je izašla ove godine u Hrvatskoj u prigodi ove velike književne obljetnice.
Pa gdje li su sad, primjerice, imućni svjetlonosci nacionalne kulture i tobože kreativne industrije s EU i inim skupim projektima da ABŠ – i ne samo njega! – kao razvikane strane suvremene pisce promoviraju nametljivim marketingom i promocijom, dizajnirajući ne samo knjige, nego majice i torbe imenom ABŠ i po kojim stihom, recimo…? Što nema ni jednog izbora makar na fejsu o najdražemu pjesnikovu stihu? Pa pjesnici su čuđenje u svijetu (Pjesnici)! Ti i ne slutiš/ moj povratak i moju blizinu (Povratak), Zgasnuli smo žutu lampu (Ljubav), Mi idemo u tamno neizvjesno (Put). Čovječe pazi / da ne ideš malen/ ispod zvijezda (Opomena)
Osjećam gorčinu, ponosna skromnim, a lijepim izdanjem o kojem su na nedavnom predstavljanju, osim urednika, govorili recenzenti teoretičar književnosti i komparatist dr. sc. Tomislav Brlek, književni povjesničar i kritičar te priređivač knjige, teoretičar književnosti i komparatist dr. sc. Slaven Jurić, koji je knjigu oplemenio i pogovorom Geometrija mjesečara u kojem donosi što je tko pisao o poeziji ABŠ: U dinamičnom razgovoru njih su trojica pokušali pokazati u čemu je univerzalna vrijednost Šimićeve poezije, a napose koliko je inovirao i unaprijedio tadašnji modernistički poetski izraz i tehniku pjesničkog umijeća. Dr. sc. Jurić pritom je upozorio na binarnost, arhitektonsku jasnoću te simetričnost u izgradnji Šimićeva poetskog svijeta, na njegovo ritmičko i izražajno bogatstvo i vrlo strogo uređen slobodni stih kojeg je upravo Šimić uspješno uveo u hrvatsku poeziju.
Pomalo sam
žalosna što ABŠ nije, a sumnjam, ako već nije još koja knjiga ili književni i
znanstveni događaj, da i hoće biti posvećena neka od emisija, kolumni, kritika
koje se kao bave recentnom književnošću, jer ABŠ je itekako aktualan. Meni sve
aktualniji. Od njega sam učila čitajući ga i slušajući ga. Jurić svoju analizu,
uostalom, zaključuje: Vratimo li se stoga na početak ovih razmatranja, bez
prevelikih izgleda da pogrešku može se prognozirati kako nema zebnje da će
djelo Antuna Branka Šimića biti zaboravljeno ili da će nestati njegov izravni
ili posredni utjecaj na razvoj hrvatske poezije.
A dok je Joško Ševo nizao Povratak, Moja preobraženja, Pjesnika, Mjesečara,
Ljubav, Smrti, Pjesme jednom brijegu, Hercegovinu…, neprestano sam se vraćala
kako je te stihove, sve napamet, dojmljivo govorio neostvareni glumac Marijan
Belavić. Još sam bila gimnazijalka, taman je minulo Hrvatsko proljeće, a moj
Veliki Brat Stjepan Kondres, zagrebački student stomatologije, i njegova ekipa
studentarije već su me totalno zarazili ABŠ i plejadom sve ponajboljih
hrvatskih pjesnika. Dodirivanje i istraživanje stvarne kulture u našoj
moslavačkoj provinciji. Oni će uskoro doseći dob kad je ABŠ umro – 1925. u 27.
godini – a ja ću nastaviti pisati.
Imam otad ne znam ni čijega dvotomnog Antuna Branka Šimića (jedna knjiga, čini mi se, nedostaje), jedan poezije a jedan proze, svaki više od 400 stranica, tvrdoukoričeni u crno platno s pjesnikovim crvenim potpisom, Znanje iz 1960., uredio i pripomene i pogovor napisao Stanislav Šimić…
U jednoj sam knjizi našla uz svoje novinske izreske o pjesniku iz različitih godina i odložen na piliru naštampan (nisam ga ja mogla naštampati na pisaćem stroju koji su mi moji darivali tek za punoljetnost!) nadgrobni govor tih godina šokovito preminulom vršnjaku. Citirali su ABŠ-ove stihove o smrti, negdje drugdje nešto sasma ljudsko, ovdje Smrt i ja: Smrt nije izvan mene. Ona je u meni / od najprvog početka: sa mnom raste / u svakom času / Jednog dna / ja zastanem / a ona raste dalje / u meni dok me cijelog ne proraste / i stigne na rub mene. Moj svršetak / njen je pravi početak: / kad kraljuje dalje sama
Ne bih ruku dala u vatru, ali vidim da ja koja ne znam ni svoje, pjesme ABŠ još znam naizust. A nisu bile ni u zadaćama ni lektirne. Nisu na majicama, ali su u meni. I ne osjećam se usamljeno.
