Ove godine moja generacija slavi 45 godina od gimnazijske mature, a ja i 45 godina otkako sam upoznala Željka Bajzu (1943.). U svome rodnom Poznanovcu, u danas zapuštenom Domu boraca i omladine, sa svojom je omladinskom ekipom organizirao Susret mladih pjesnika i recitatora. Visokim kriterijima – predsjednik ocjenjivačkog suda koji je, recimo, nagradio moju pjesmu, bio je Zvonimir Golob! – malo se mjesto pokraj Bedekovčine uspelo na jugoslavensku razinu. Uglavnom vlakom dolazili su ponajbolji pjesnici odasvud. Poslije se susrećemo po antologijama. A jedva da u Zagorju ima mjesta, do skrivenih čuka, gdje nisam govorila svoje pjesme, od poznanovečke tvornice kože Partizan – i Bajza je doktorirao i predavao kožarima kao sveučilišni profesor na Fakultetu kemijskog inženjerstva i tehnologije Sveučilišta u Zagrebu!– preko doma za preodgoj posrnulih djevojaka, zatim brojnih dvoraca, domova kulture i tako dalje.
Surađivali smo i u Pinti – što li sam se napisala o toj udruzi koja je utjecajne Zagorce okupljala na obnovi tada vrlo zapuštene baštine, od dvoraca do crkava i kapela, izdavala vrijedna kulturno-povijesna izdanja, organizirala izlete po nepoznatim zagorskim zakucima, iako je nazvana po pinti, franc. pinte, staroj mjeri kojom su zagorski velikaši mjerili vino, a i posudi, peharu, iz koje su, okupljajući se na intelektualnim raspravama, pili. (Zagrebačka pinta navodno je do 1733. vrijedila oko 3,124 l, a poslije 3,332 l,, dok je mađarska iznosila 1,666, a bečka 1,415 od 1761. sve do uvođenja metarskog sustava.) Pisala sam i o kulturnom časopisu Gazophyilacium, koji nazvan imenom Belostenčeva enciklopedijskoga tronarječnog latinsko-hrvatskog i hrvatsko-latinskog rječnika iz 1675. godine otkriva svoju bit, a zacijelo više i ne izlazi, jer tko bi to financirao!? Koliko je samo knjiga i monografija (na)pisao i uredio, koliko tuđih promocija organizirao, ne samo Zagorcima i ne samo kajkavcima.
Hvala, Bajza, mislim – kako, zapravo, da mu zahvalim? – i uspoređujem ga godinama s još jednim, njemu sličnim, Dragutinom Pasarićem, našim moslavačkim kulturnim spiritusom movensom. Rijetki su takvi ljudi-pokretači, kulturni animatori, motivatori, okupljači i u metropoli, a kamoli po regijama, u manjim mjestima. Autor je desetak knjiga različitih tematika, objavio je oko 1000 novinskih članaka i snimio nekoliko stotina radijskih emisija.
Usporio je Bajza posljednjih godina, zbog bolesti, ali se i dalje susrećemo na pjesničkim kajkavskim recitalima – pa i na svibanjskoj je Zelini njegova pjesma ušla u zbornik i izvedena je na pozornici, a u rujnu nam zacijelo predstoji susret u njegovoj Bedekovčini i Poznanovcu na obilježavanju 30. obljetnice tamošnjih pjesničkih susreta te na znanstvenom skupu o kajkavskom u Krapini. Na prošlogodišnjem je govorio o tradiciji i narodnim mudrostima u Belostenca – jer sada, napokon, dolazi sa svojim stvarima. Sve boljima. Belostenčevom riječju: Chlovek, to je ſztvar velika, Koga mores, rech’ chlovika. Bajza moj, živio mi!
20180903 – 20190527 – 20190810
