U Kutiji slova o “Umreženoj ” i “Životu večnom” Božice Brkan

U petak, 15. veljače 2018. u 16 i 30 u emisiji KUTIJA SLOVA na HR1 uz najavljene priloge kakav je položaj Miroslava Krleže u hrvatskoj kulturi i gajimo li pomalo shizofren odnos prema tom našem klasiku govorio je akademik Krešimir Nemec u povodu svoje nove knjige krležoloških rasprava “Glasovi iz tmine”.Fotografija Hrvatski radio - Kultura na Prvom. 

Potom su prestavljene i nove knjige kratkih priča koje su se nedavno pojavile na policama naših knjižara Tanje Mravak “Naša žena” i dvije zbirke Božice Brkan “Umrežena” i “Život večni”. O zbirkama “Umrežena” i “Život večni” izuzetno nadahnuto govorile su urednica emisije Karolina Lisak Vidović i Helena Sablić Tomić.

Fotografija Hrvatski radio - Kultura na Prvom.Fotografija Hrvatski radio - Kultura na Prvom.

U gostima kod Šenoe ili Šenoa nas veže i spaja – Umjesto kave 15. veljače 2018.

Uoči rođendana sjajnu mi je rođendansku proslavu u petak 9. veljače 2018. obilježila Jasmina Reis i Kuća Šenoa u Mallinovoj Zagrebu koju vodi, kako je to na Facebooku opisao i Đuro Vidmarović, predsjednik Društva hrvatskih književnika i jedan od govornika te večeri kojoj je povod bio izlazak mojih dviju knjiga priča, Umrežene i Života večnoga.

Red Kućom Šenoa: Jasmina Reis, Đuro Vidmarović, Božica Brkan i Biserka Ipša / Fotografija Miljenko Brezak
Pred Kućom Šenoa: Jasmina Reis, Đuro Vidmarović, Božica Brkan i Biserka Ipša / Fotografija Miljenko Brezak

Dramska umjetnica Biserka Ipša nadahnuto je čitala ne samo pjesme, i štokavske i kajkavske, nego i priču Cohenove longplejke, za koju me je nadahnula upravo gospođa Jasmina, kojoj sam je i posvetila.

S književne večeri Đuro Vidmarović, Božica Brkan, Biserka Ipša i Jasmina Reis / Fotografija Miljenko Brezak
S književne večeri Đuro Vidmarović, Božica Brkan, Biserka Ipša i Jasmina Reis / Fotografija Miljenko Brezak

Izuzetno posvećenoj publici, među kojima je bilo i mojih Moslavaca iz Križa i Zagreba, Dugoselaca, mojih vjesnikovaca, kolegica s HTV i Radija Sljeme, glazbenica s kojima sam nekad nastupala čitajući pjesme i posve nepoznatih zaljubljenika u kulturu, prisjetila sam se i svojih – nisam ni mislila toliko brojnih – poveznica sa Šenoama.

Za uspomenu u Šenoinu naslonjaču, za radnim stolom: Božica Brkan i Jasmina Reis / Fotografija Miljenko Brezak
Za uspomenu u Šenoinu naslonjaču, za radnim stolom: Božica Brkan i Jasmina Reis / Fotografija Miljenko Brezak
Ispod Šenoina portreta: Božica Brkan, Đuro Vidmarović, Jasmina reis i Živana Morić / Fotografija Miljenko Brezak
Ispod Šenoina portreta: Božica Brkan, Đuro Vidmarović, Jasmina Reis i Živana Morić / Fotografija Miljenko Brezak

Od najstarije lektirne s Augustom od jednoga od prvih usvojenih gesla Budi svoj! do Magdina paprenjaka i sličnih detalja od njegova Zlatareva zlata i Seljačke bune u mojemu prvom romanu Lift, politička melodrama. Potom sam uz Ivanku Biluš bila recenzenticom Biskupova sladopeka Marije i Zdenka Šenoa 1993. Tek sam sada prvi sam puta vidjela fotografiju s predstavljanja u Hotelu Palace na kojem sam govorila, a knjiga slastičara Alojza i njegovih potomaka bila mi je dio teme o hrvatskim slasticama na Zagrebačkom festivalu slastica te predavanja o Zagrebačkim adventskim slasticama u Klovićevim dvorima.

Predstavljanje Biskupskoga Sladopeka u Hotelu Palace, 10. prosinca 1993.: Božica Brkan, Zlatko i Marija Šenoa te urednica Avenka Žurić (Fptografija Božicar Bilopavlović, presnimljeno)
Predstavljanje Biskupskoga Sladopeka u Hotelu Palace, 10. prosinca 1993.: Božica Brkan, Zlatko i Marija Šenoa te urednica Avenka Žurić (Fotografija Božicar Bilopavlović, presnimljeno)

Ne jednom sam pisala o baisser (beze!) korama kako ih je gospođa Marija u velikoj zdjeli potrgala i pomiješala s crvenim voćem. Sjajna ideja. Također smo gotovo u nastavcima više godina u Večernjakovu Vrtu surađivale na priči o biljci koja je sa svojim vlasnicima iz Vukovara bježala u izbjeglištvo, pa se rasađivala pelcerima i vratila doma opisama i napokon u mojoj političkoj kolumni Pogled odozdo u Večernjem listuVukovarska muškatla. Skromno smo se zasladili, nazdravili, čak i zapjevali uz stare Šepecove ploče.

Dio publike / Fotografija Miljenko Brezak
Dio publike / Fotografija Miljenko Brezak
Križ u Zagrebu: Željko Prce, Božica Brkan, Đuro Vidmarović, Jadranka Ivaković, Đurđa Arbanas, Ružica Bulava i Miljenko Brezak
Križ u Zagrebu: Željko Prce, Božica Brkan, Đuro Vidmarović, Jadranka Ivaković, Đurđa Arbanas, Ružica Bulava i Miljenko Brezak

Posebice sam se raznježila zasjevši za fotografiranje u Šenoinu fotelju i radni stol s izuzetno ljubaznom domaćicom gospođom Reis te nad tekstom u knjizi dojmova što ga je zaista drščućom rukom i briljantnim oštrim umom zabilježio akademik, monsignor, profesor emeritus, dr. znanosti Ivan Golub, dijamentor:

Razumijevanje kalinovečkih ijokešinskih spominjanja i bez riječi: akademik Ivan Golub i Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak
Razumijevanje kalinovečkih i jokešinskih spominjanja i bez riječi: akademik Ivan Golub i Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak

 

Iz knjige dojmova Kuće Šenoa
Iz knjige dojmova Kuće Šenoa

Ove večeri
posvećene prisutnoj
Božici Brkan
pod drevnim krovom
Šenoinih dvora
pogled mi se nameće
na naslov knjige
“Božica Brkan
Život VEČNI
knjiga kajkavskih priča”
neka mi nečujno šapću
pjesmu moju Moje vjerujem
Dok smo mladi,
dok smo snažni,
najradije molimo:
Vjerujem u Boga Svemogućega
Stvoritelja neba i zemlje.
kad klecaju koljena,
nazire se druga obala molimo:
Vjerujem u Uskrsnuće tijela
i ŽIVOT VJEČNI.

Đuro Vidmarović i Ivan Golub / Fotografija Miljenko Brezak
Đuro Vidmarović i Ivan Golub / Fotografija Miljenko Brezak
Prijateljstvo od vjesnikovskih dana: jasmina reis, Željko Morić, Miroslava Medić, Božica Brkan i Živana Morić / Fotografija Miljenko Brezak
Prijateljstvo od vjesnikovskih dana: jasmina Reis, Željko Morić, Miroslava Medić, Božica Brkan i Živana Morić / Fotografija Miljenko Brezak

20180212 – 20180215

linkovi

https://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-19-listopada-2016-otvorena-kuca-senoa/
https://www.facebook.com/djuro.vidmarovic/posts/1829410613737212?pnref=story
https://www.bozicabrkan.com/senoa-i-stap-grofa-janka-draskovica-umjesto-kave-14-prosinca-2017/
https://www.vecernji.hr/kultura/nove-knjige-bozice-brkan-njene-su-price-pravi-spomenik-malom-covjeku-1209542
http://www.culturenet.hr/default.aspx?id=80619
https://www.bozicabrkan.com/bozica-brkan-o-zagrebackim-adventskim-slasticama-u-klovicevim-dvorima/

Kaj objavio kritiku Umrežene Lade Žigo Španić

S naslovom Literarne priče s novinarskim šarmom iz pera književnice, književne kritičarke i novinarke Lade Žigo Španić časopis za književnost, umjetnost i kulturu Kaj (glavna i odgovorna urednica Božica Pažur), broj 5.-6. za 2017. na str. 156. i 157. objavljuje kritiku zbirke priča Umrežena Božica Brkan (Acumen, 2017.). Uz drugo, Žigo Španić piše:

“Zbirka kratkih priča na štokavskom Umrežena literarno opisuje dvije vrste umreženosti – umreženost na društvenim mrežama i unutarnju mrežu ljudske samoće, koja postaje sve gušća u vremenu otuđenja. U toj unutarnjoj mreži, koju pojedinci nikako ne uspijevaju rasplesti, događaju se samoća, nerazumijevanje drugog bića, tjeskoba, no Božica Brkan piše uzbudljivo čak i kada se ne događa ništa. Na primjer, u priči Vrata žena kuca na vrata nesuđenoga partnera, pa sjeda, pa uzdiše, pa iščekuje, pa se spušta niza stube, pa se vraća… no ponavljanje istih radnji puno je ritma i drame, iako vrata nitko ne otvara i iako je kraj priče poput početka. Žena ostaje u vlastitom krugu neuroze, no svejedno, dok čitamo priču, marljivo pratimo svaki njezin potez – naizgled nevažni trenuci mikrosvijeta prerastaju u mali triler samoće. U priči Stabla on i ona (a svatko iz svoje perspektive) u mislima okrivljuju jedno drugo što su se razdvojili, iako žive u istom prostoru koji ih prisilno zbližava. Žive svatko u svom svijetu – on je znanstveni tip, prizemljen, proučava i iscrtava obiteljsko stablo, dok je ona poetski tip te s balkona gleda u pravo stablo i sluša disanje života. On se bavi mrtvim stablom, ona živim. Svatko ima svoje stablo, ona su posve različita, ali jedno stablo ne bi opstalo bez drugog – njegova preciznost nju nervira i rađa joj neutaživu žeđ za slobodom, a njezina apstraktna ćud njega sili da se uživi u konkretne stvari. Tako se na čudan način dva stabla ipak prepliću, pa priča završava zagonetnom sintezom dvaju oprečnih svjetova. Mnoge priče Božice Brkan, iako se događaju mahom u običnoj svakodnevici, završavaju u literarnim rebusima, pa bio to čudan pijetao koji kukuriče usred grada, a da nije viđen (u priči Pevček) ili mitski letač, kojega sanja bezvoljni čovjek željan tišine (u priči Letač).

Kada piše o društvenim mrežama, Božica Brkan uspješno miješa sarkazam i misterij. U priči Post s onoga svijeta žena stalno dobiva poruku mrtve prijateljice, koju se od straha ne usuđuje otvoriti, ne znajući radi li se o informacijskom kaosu ili o nekom predskazanju. U toj priči u virtualnom svijetu pomiču se granice između točnosti i pogreške, znanja i neznanja, istine i zablude, pa i života i smrti. Ne zna se više je li program u našoj vlasti ili je on zavladao nama, odnosno oživio kao organizam s vlastitom voljom, pa se ova intrigantna priča postupno razvija u fantastiku, ponegdje čak i s elementima horora.

U priči Severina čita moju knjigu pripovjedačica šalje poruku zvijezdi da prošeta s njezinom knjigom, da ju reklamira, ni sama ne vjerujući u rezultat svoje pustolovine. No, začudo, Seve odgovara da bi rado knjigu pročitala, pa šalje komentar i spisateljica naglo iz anonimnosti ulazi u brzopleti svijet slave, u kojem su se izbezumili povodljivi čitatelji i proračunati izdavači. Ovo je primjer sarkastične, odnosno groteskne priče, jer Božica Brkan u njoj ispisuje i tragiku pomućenoga tržišta, na kojem se miješaju književnost i estrada, duboka iskrenost i opća površnost dok pisac iščekuje hoće li ga dodirnuti ruka slučaja ili povući nečija dobra volja.

Ma koliko god bile duboko literarne i slojevite, i svakodnevne i neodređene, priče Božice Brkan u knjizi Umrežena pisane su novinarskom lakoćom (rečenice su kratke, čitljive, povezane), što znači da ova suptilna autorica u svakom trenutku razmišlja i o čitanju, ne samo o pisanju. Izvrsno uspijeva od ljudske dosade napraviti zanimljivu priču, što doista nije lako. A to je, prije svega, postigla svojim stilom – emotivnim, ali i zaigranim rečenicama uvlači nas u priču poput usisivača, sve dok nas posve ne usisa. A onda nam ostaju dojmovi koji se pretvaraju u žive slike – njezine likove vidimo pred sobom, kao da su oko nas. Njezine priče, iako su samotnjačke, šetaju ulicama, kreću se po firmama, borave u kafićima. Bude li koji čitatelj knjige Umrežena čuo u kafiću Sevinu pjesmu, svakako će se sjetiti autoričine priče Severina čita moju knjigu. Tako će se književna priča pokazati ipak dojmljivijom od estradne pjesme.”

20180205

link

 

https://www.bozicabrkan.com/predstavljene-knjige-prica-umrezena-i-zivot-vecni/ 

https://www.vecernji.hr/kultura/nove-knjige-bozice-brkan-njene-su-price-pravi-spomenik-malom-covjeku-1209542

 https://www.bozicabrkan.com/fikcija-i-fakcija-naracija-cica-mica-ili-prica-o-mojoj-prici-umjesto-kave-23-studenoga-2017/  

https://www.zagrebacki.hr/2017/11/23/promocija-knjiga-kratkih-prica-bozice-brkan-novinarski-dar-nije-naudio-knjizevnom/

http://citajknjigu.com/3-pitanja-o-novim-knjigama-za-bozicu-brkan/

Portal www.businessin.hr: Nove knjige Božice Brkan

Na portalu www.businessin.hr 27. studenoga 2017. u rubrici Kultura življenja, nove knjige Tomislav Radić uz obavijest o predstavljanju novih knjiga zbirke pripovjedaka «Umrežena» i na kajkavskom «Život večni» Božice Brkan u Društvu hrvatskih književnika uz fotografiju s predstavljanja i prilaže i tekst o autorici.

Linkhttp://www.businessin.hr/kultura-zivljenja/48-glazba/5596-nove-knjige-bozice-brkan

Fikcija i fakcija, naracija, čiča-miča ili priča o mojoj priči- Umjesto kave 23. studenoga 2017.

Danas s veseljem predstavljam uvod, isti u obje moje jučer u DHK predstavljene knjige “Umrežena” i “Život večni”:

Autorica Božica Brkan u DHK neposredno prije predstavljanja svojih dviju knjiga “Umrežena” i “Život večni” / Fotografija Miljenko Brezak

Fikcija i fakcija, naracija, čiča-miča ili priča o mojoj priči

Jer, jedino što možemo pisati, možemo pisati svoje živote. (Tahir Mujičić)

Ne morate, ali voljela bih da prije samih priča pročitate i moju priču o mojim pričama. I bez toga ih uvoda možete čitati, shvatiti, ali, pa i po cijenu da si odmognem da me shvate ozbiljnim piscem, osjećam potrebu uvesti svog čitatelja u vlastito pripovijedanje i tom posebnom uvodnom pričom, istom u dvjema usporednim, po mnogo čemu različitim zbirkama priča.

Umrežena je odabir štokavskih, a Život večni kajkavskih priča. Iako iz istoga pera, razlikuju se ne samo jezikom. Sama prve doživljavam samostalnima poput samostojećih čarapa. Urbane su to kratke priče, izvaci o modernim ljudima, ženama ponajprije, o njihovoj osamljenosti, otuđenosti, isključenosti, izgubljenosti u svakom smislu, okrutnosti u ubrzanome, sve više virtualnome globalnome svijetu. U kojem su svi kao umreženi, a zapravo sami kao nikad. Kao da su od svijeta odsječeni i više negoli na svjetioniku na rubu svijeta ili na meteorološkoj stanici na nekome od zaleđenih polova ili vrhova.

Druga, kajkavska, od štokavske je tematski zaokruženija zbirka pripovijesti o Erosu i Tanatosu, tekst u kontekstu, pričâ o mojim uobičajenim ruralnim kekavskim temama – prošlome, zemlji, provinciji, smrti. O zaokruženome, poznatome, ograničenome, skučenom svijetu, koji se zadano i naizgled predvidljivo i sljedivo nastavlja na prijašnje, prethodno, u tijesnome, propisanome kampanelističkom prostoru iz kojega se, osim vlastitom tragedijom, ne možeš isključiti ni na ovome ni na drugome svijetu – sve je to zajedno neprestani život večni – a kamoli osamiti i časkom, tek toliko da bi pripao sebi, biti sam kej v grobu.

I pisanje priča osamljenički je posao: osmišljaš, grbiš se nad idejom, izrazom, papirom ili ekranom. Poslije se obično zamjeriš nekomu tko se prepozna, obično i više njih, jer nisi napisao svaka je sličnost s ljudima i događajima slučajna. Zahvaljujući citatu Miljenka Jergovića mogu se tek složiti s Refikom Ličinom da piše teško i nad svojim se pričama oznoji kao da kopa grobove.

Što više kratkih priča pišem, što više pripovijesti pripovijedam, to mi se više laviraju razlike između njih jezično – no tako je i u pjesmama – kad mi ponestane, zatreba riječ kako bih što bolje oslikala, ilustrirala misli – te, primjerice, i u kajkavske upadaju štokavizmi, žargonizmi, anglizmi… To je moj prostor istraživanja, studiranja, moj škicnbuh. Tu skiciram minijature kao svojevrsnu pripremu za panoramska platna. Umišljam si: poput nekadašnjih starih majstora i njihovih učenika. Moji se pripovjedači/pripovjedačice javljaju iz različitih kutova, perspektiva, u različitim materijalima i stilovima. Katkad zapisujem grafitnom olovkom, katkad penkalom ili nalivperom, flomasterom, a katkad šrajbmašinom ili laptopom. Katkad crtam ugljenom, možda pastelom ili akvarelom, temperom na papiru, uljem na platnu ili kombiniranom tehnikom. Izmišljam kolaže i mozaike. Katkad su moje priče skice gotovo monokroni kondenzati, a katkad se raspršte svakojakim bojama.

Posuđujem i usporedbu pisanja, ovodobnoga pričanja priča, sa svilarenjem riječima. Izbornik, ocjenjivač i uvoditelj u 20 +1 najbolju priču za ljeto 2016. Broda kulture Stjepo Martinović i kao novinar i kao književnik, upoznat i s mukama po riječima i s problemom prve rečenice, uspoređuje ispredanje priče u vremenu kada ga nemaju ni oni koji pišu ni oni koji čitaju s upornošću uzgajivačica bube, dudova svilca na Kanarima – poznato mu je to iz turistički jednako propulzivnoga njegova dubrovačkog zaleđa – s predenjem svilene niti nasuprot jeftinoj sintetičkoj dalekoistočnoj konfekciji koju svi nose.

Mogu se samo složiti kako, osim ako posrijedi nije putopis, nema tu ni vremena ni prostora ni za kakve Putove svile. Malo komu je uopće stalo do toga pomnoga nebrendiranoga i neekonomičnoga predenja svilene pređe, samo do leta preobraženoga leptira iz bubine čahure a kamoli do skupocjene svile. Malo je komu do slikanja unikatnih studijâ bez visokih naklada i prijevoda, svjetskih turneja, agresivnih marketinških kampanja, prelijevanja u različite medije od filmskih i TV franšiza do e-knjiga i kompjutorskih igara i igračaka, plišanaca i legića.

O tome, ne sumnjam, uz mudre citate i korisne primjere teoretizirati bolje od mene mogu prestižni kritičari, teoretičari i povjesničari književnosti na glasu, medijski majstori i komparatisti svega i svačega, uopće trendovski fenomenolozi. Srdačno prepuštam. Neovisno i o tome držimo li se ili ne držimo strogo, kao u kakvu napetom miniromanu razvoja radnje, ne nužno prastarim redoslijedom uvoda/zapleta pa kulminacije/klimaksa i epiloga/raspleta, meni je i više nego dovoljno bilo otkriće, spoznaja (ne samo za potrebe Solarova kolegija!) kako svaka priča ima početak i kraj te da može započeti i skraja – kao da prisvaja novinarski pereks – te da se, i kad ga nema, može stvoriti sretan kraj. U tome vidim i najvažniju razliku između novinarstva kao istine, činjenice, fakcije, i lijepe književnosti kao čiste fikcije. Hemingway mi je tu dvojako imponirao, a njegova sam Starca i more čitala ponajprije kao – reportažu. Svog sam starca imala u novinskoj minijaturi Raport umirovljenika Jože: Uostalom, koja je ovo godina? (iz Vjesnika od 15. kolovoza 1978. Gordogan, časopis za književnost i sva kulturna pitanja, broj 2. – 3., god. 1., ožujak – lipanj 1979. prenio je kao sliku jer slika govori tisuću riječi, navodno više od riječi samih.)
Neplanirano eksperimentiranje (s posve drugim motivom da podržimo zavičajce) sa satirom i vlastitim cinizmom dovelo me je do toga da, kako bih nešto ispričala i bila čitana, to nužno uopće i ne mora imati sretan kraj, te da su, dapače, te podsmješljive priče s manje ograničenja još zanimljivije. Ako ne za čitanje a ono za pisanje nedvojbeno.

Veliko mi je otkriće da mogu biti i duhovita, tek nešto manje od toga da sam kratkopričašica, neovisno i o prijašnjim nagradama, objavama priča u zbornicima i antologijama. Bilo je sve to ipak prije od razmahanoga trenda i globalne popularnosti kratke priče, od natječaja, zbirki, zbornika, festivala do pričigina odnosno pričanja kojekakvih priča uživo kao u predtelevizijska vremena kada nisam znala ni pisati, nego samo ili pričati ili slušati.

U svojoj sam Kajkavskoj čitanci Božice Brkan (2012.) prvi put nakanila protumačiti zašto sam priče počela pisati tek kasnije, poslije pričajućih pjesama, čak i poslije ili u vrijeme doduše fragmentarnih romana, a napose zašto štokavske priče poslije kajkavskih. Zar nisam baš (kratkim) pričama, kao što sam mislila da činim knjigama, mogla rješavati (vlastite) probleme? Pa sam i samoj sebi otkrivala napisane, a zaboravljene priče.

U uvodu u odjeljak Pripovesti: Očeš da ti povem? opisujem kako sam kao dijete zavidjela dobrim pričaocima priča, pa makar, poput moje strine Janče Brkanove, čitali Ivanu Brlić-Mažuranić ilustriranu bajkovitim Vladimirom Kirinom ili samo prepričavali nečije navodne dogodovštine. Opisujem kako sam odmalena voljela gledati slike, listati slikovnice, a kad sam kasno i ne bez poteškoća naučila čitati, čitala sam knjige, uvijek ispred svojih vršnjaka te kako vlastitu knjižnicu prikupljam od drugog razreda osnovne škole. Opisujem i kako sam kao dijete voljela sjediti uz odrasle i slušati njihova pričanja i prepričavanja da su govorili kako štampam kej Tanjug. I što sam priče, ne samo zato što sam bila šnajderičina kći, mogla krojiti i prekrajati do mile volje. Nisu bez razloga u novinarstvu moje omiljene vrste bile crtice i reportaže.

Napisala sam kako i u pjesmama zapravo pripovijedam i kako su i moji romani i Lift i Rez, a tome se može dodati i poslije objavljen Ledina, zapravo fragmentarni, niske priča iz različitih perspektiva. I u ovim dvjema zbirkama objavljene su neke studijske priče iz romanâ. Volim citirati i tobože citirati, pozivati se na izvor, na svjedoka. Tu mogu istraživati i oblikovati. To mi je tako zabavno. Kao da od onoga što imam i što izmaštam krojim, spajam, montiram i šijem pačvork ili lijepim kolaž. Priču. Avanturu. M. mi ionako kaže da bum sve upričala. Pomišljam: kada zapravo nešto uopće postaje pričom? Svejedno, jer priče ne mogu nauditi. Možda samo dati povoda za razmišljanje i povod da se mijenjamo. Nabolje.

U romanu Ledina (2015.), ondje gdje umjesto pogovora sebe uvodim kao lik u cjelini Osebušek: kak si prestreš, tak si buš i legla, govorim kako Moj je tekst pokušaj da shvatim, obuhvatim, identificiram. I da pričam priču uokvirenu granicama malena zatvorenog svijeta od samo nekoliko prostornih kilometara, komada ravnice s pogledom na Čret i Moslavačku goru, ali koji je onima koji su živjeli u njemu bio prostraniji i od našega globaliziranoga, današnjega, uključujući cijelu okruglu Zemlju i svemir sa zvijezdama i crnim rupama.

Kreiram svoj kozmos samo za potrebe vlastite književne stvarnosti. Stvarnosti u vlastitim riječima! Zašto? Jer mi more biti! Jer još nisam spozaboravila poput nekih svojih pričateljica ni lijepo ni ružno i još pokušavam šeherezadski umiliti se čitatelju/čitateljici, kupiti vrijeme, održa(va)ti priču živom. Svjesna kako ne može svatko ni sa svojom pričom činiti što bi htio!

Zato i pišem. A kada pišem, pričam, pričam i pričam. Koliko je sve to stvarno, nebitno je. Zar ikoja priča uopće može i treba biti – stvarna? Zar je stvarnosnost čini boljom? Zar ionako sve u najboljem slučaju na kraju, neovisno o žanru – a u novinarstvu su me naučili kako je sve što se dobro skrati dovoljno dugačko – ne postane i ne ostane samo dobro ili loše ispričana priča?

20170423 – 20170501 – 20170504 – 20170509 – 20170511 – 20170512 – 20170515 – 20170518 – 20170520 – 20170521 – 20170523 – 20170525 – 20170530 – 20170602- 20170604    


Božica Brkan

“Susret s Viktorijom” Božice Brkan u “Hrvatskom slovu”

“Hrvatskog slovo” broj 1151. od 12. svibnja 2017. objavilo je priču “Susret s Viktorijom” Božice Brkan s biografijom autorice u kojoj se, uz drugo, navodi i nagrada za prozu “Dubravko Horvatić” za 2014. koju dodjeljuje taj časopis.

Priča je objavljena na str. 23. i 29. i najavljena na naslovnici, a bit će objavljena i u zbirci “Umrežena”, koja izlazi ove godine uz poticaj Ministarstva kulture za tisak.

20170513