Domovina u koferu – Umjesto kave 18. veljače 2023.

Ovaj zapis dolazi kao svojevrsni rođendanski dar Mirjani Grbac-Pismestrović, kojoj smo u petak zagrebačkom Ogrizoviću predstavili knjigu Domovina u koferu (Hermagoras Verlag/Mohorjeva založba, Klagenfirt-Ljubljana-Beč, 2011.). Nalovnica je rješenje njezina supruga karikaturista Petra Pismestrovića, a grafički dizajn potpisuje jedan od sinova Siniša Pismestrović. Veljko Krulčić roman je nazvao ljubavnim, Petar Pismestrović medicinom, lijekom, Sandra Pocrnić Mlakar empatijom, sama autorica ponovno sastavljenom vazom od krhotina, a ja sam iznijela dvojbu radi li se o romanu – Mirjana bi ga opisala rastrganim romanom, a njoj ionako u svakoj je knjizi sadržaj važniji od forme! – kratkim  pričama, dnevniku, sjećanjima, crticama, političkoj analizi…? Kako bilo, sada pripada takozvanom, kako se to kaže, autobiografskom diskursu, vrlo popularnome. No, knjiga u stvarnosti se počela događati prije više od tri destljeća, a na hrvatskom je objavljena u Austriji prije više od desetljeća i vrlo je aktualna i danas: kako temom iseljavanja, tako i uvozom radne snage u nas odnosno migracijama ili kako mediji u EU pišu: ilegalni migranti najveći izazov.

Mirjana Grbac-Pismestrović i Petar Pismestrović na promociji Domovine u Kuferu u Ogrizoviću / Foto Miljenko Brezak

Dakle, u strahu od prijetnji i rata za svoju dvojicu malenih dječaka – pogotovo jer su zbog bolesti već izgubili kćerčicu – obitelj 1991. bježi u Austriju.  Užasnu sudbinu, i to samo jednu od brojnih, u vremenu kad divlji protjeruju pitome, a politika  sve do danas, vidimo, osvaja i teritorij i povijest, nekretnine, javni prostor, Mirjana opisuje vješto građanski fino, damski. Roman je istovremeno i subverzivan i građanski pristojan te razara upravo tom pristojnošću govoreći o osjetljivoj temi kao dokument vremena. S malo novca iznebuha odlaze u novu sredinu, jedva da imaju novca za hotel, ne žele politički azil. Da nisu tipični iseljenici vidimo danas kroz sretan završetak uspješnih Ausländera, integriranih u uređenoj zemlji u kojoj je aktualna ministrica pravosuđa također svojevrsna strankinja Alma Tadić

Veljko Krulčić, Božica Brkan, Mirjana Grbac-Pismestrović, Petar Pismestrović i Sandra Pocrnić Mlakar / Foto Miljenko Brezak
Mirjana Grbac-Pismestrović sa svojom knjigom / Foto Miljenko Brezak

Rođena Karlovčanka, diplomirana zagrebačka politologinja, već tijekom studija novinarka u Poletu, urednica lista Novi Zagreb, koja je do 1991. intervjue, reportaže, feljtone, tematske članke, kritike i kratke priče objavljivala u izdanjima kuće Vjesnik (Svijet, Vikend, Arena…), opredijelila se za stil odvagnut, ekonomičan, precizan, uravnotežen, popeglan, novinarski (ali ni takav nije stilogen u klasičnom poimanju!) iz dobroga starog, klasičnog novinarstva, bez sentimentalnosti, bez cinizma i satire, bez osvetoljubivosti. Gotovo začudno, u romanu je svaka riječ na svom mjestu – ni jedna riječ viška, ali ni jedna riječ manjka. Vještina nekoga tko egzistencijalno ovisi o jeziku, ali i više od toga, kad autorski potpisuje kao geslo: „Svaka sličnost sa stvarnim osobama u ovoj knjizi je namjerna. Svi događaji spomenuti u ovoj knjizi već su se dogodili i događat će se sve dotle dok ljudi ne počnu učiti iz svoje prošlosti.“

Naslovnica – ilustracija Petar Pismestrović, dizajn Siniša Pismestrović

Roman Domovina u koferu nikako nije samo antiratna knjiga, ma koliko je i u meni oživjela prvu zagrebačku uzbunu koja nas je zatekla u nedjeljnoj šetnjici s djetetom prvi put na tricikliću ili višegodišnji rad u redakciji Vjesnika u crnim najlonskim vrećama i bježanju u sklonište-birtiju podmornicu te skupljanje jedva još postojećih pisaćih mašina po kompjutoriziranoj redakciji budemo li se morali izmještati te ako nestane struje.

Božica Brkan i Veljko krulčić / Foto Miljenko Brezak

Vječna tema o rascijepljenosti gastarbajterskoj, s jednom nogom ovdje a drugom ondje, o predrasudama nas ovdje prema njima ondje i njih ondje prema nama ovdje te razlozima zašto su jedni otišli a drugi ostali. Ili, kako bi Mirjana Grbac-Pismestrović rekla, priča je to o problemu identiteta i traumi tko sam ja? te potrebi za prihvaćanjem.

Publika / Foto Miljenko Brezak

Trebalo je doći do, kako kaže, safisfakcije da danas (i ona i Petar!) pišu za sebe pokušavajući doći do svojih čitatelja. Petar crta karikature i za austrijske i za hrvatske novine, Mirjana i prevodi i podučava hrvatski, zapravo krodojč, djecu druge i treće generacije, uglavnom izgubljenoj jer roditelji od borbe za egzistenciju ne dospijevaju s njima dovoljno govoriti materinskim jezikom. Pismestrovići su imali sreću da uspješan karikaturist Petar vrlo brzo nađe posao u Kleine Zeitungu, da Mirjana brine o obitelji, o opstanku i egzistenciji, odgaja djecu i dopušta si intelektualni luksuz čak ponovno studirati te u potrazi za slobodom, koja može biti i mišolovka i izolacija, radi vježbe jezika na njemačkom čitati Zweiga i Fromma koje je već pročitala.

Petar Pismestrović / Foto Miljenko Brezak

I u romanu ona dospijeva sagledavati (i probijati!) staklene stropove, analizirati ljude strogo podijeljene u slojeve gdje čistačice imaju fakultetske diplome svojih zemalja. U tome svijetu, shvaćam naknadno, luksuz je pisati o prvoj Noći u „hrvatskoj sobi“ u Ferlachu; o prvom Božiću što ga, poput onoga betlehemskoga, obitelj provesti uz bor što im ga je darivao direktor Weithaller, a što će Peru rasplakati jer nikad nitko za njega nije učinio nešto toliko lijepo.

Veljko Krulčić među stripovima / Foto Miljenko Brezak

U 20 poglavlja niže se život s fotografija, zanimljive prijateljske i neprijateljske face, snovi o ratu, redovite greške u rodu pri naručivanju kave (der Kaffe!), prilagođavanje novoj domovini kroz nove dijagnoze te porez i zajmove i suočavanje sa starom domovinom kroz posjete bilo roditelja koji se čude što im unuci zaboravljaju hrvatski bilo prijatelja koji računaju da domaćini imaju novca pa nemilice zagrabe kupnjom i u njihove kartice… Obazriva Mirjana kaže kako je u romanu i tuđe priče prilijepila na sebe da se nitko ne bi naljutio.

Zagrebački espresso: Božica Brkan, Mirjana Grbac-Pismestrović, Petar Pismestrović, Veljko Krulčić i Sandra Pocrnić Mlakar / Foto Miljenko Brezak

Ne prekidajući ni fizičke kontatke s domovinom, ona će, u romanu a vjerojatno i uživo, na kavi na Cvjetnom dopustiti sebi dvojbe i o Heimwehu, nostalgiji, što Slovenci tako lijepu domotožjem. Tu u blizini Cvjetnoga, u knjižnici Milana Ogrizovića, promovirajući Domovinu u koferu, spomenut će dirljiv odnos prema domovini, a nakon promjene 20 adresa i tri putovnice, zaključuje kako svaka promjena sredine je način uklapanja i kako je njezino životno iskustvo obogaćenje, a novi, bitno proširen geografski prostor – mjesto gdje se dobro osjeća. Ilustrirat će to usporedbom kako su u Austriju otišli sa čak osam vrsta lijekova protiv Perinih alergija i kako prešavši granicu nije popio ni tabletu. O, da, očuvanje jezika izjednačit će s očuvanjem identiteta, ali i govoriti o svijesti gubitka identiteta, pa i o tome kako povremeno ne prepoznaje sebe. Trebalo je hrabrosti i vještine da počne pisati tekst Domovina u koferu:

Mirjana Grbac-Pismestrović uoči promocije, na Cvjetnom / Foto Miljenko Brezak

„Kad se izgovori riječ kofer, svatko pomisli na putovanje. I raduje se novim spoznajama, susretima, doživljajima… i povratku kući.
Mene koferi iritiraju, izazivaju u meni nemir i nelagodu, ne volim ih gledati ni u trgovinama kada ih pred ljeto izloženi nude na rasprodajama u praktičnim setovima…
Mene koferi uvijek podsjećaju na bijeg, na odlazak bez spoznaje o povratku. Dok sam ih pakovala, te nemirne zagrebačke jeseni, morala sam napraviti izbor stvari koje će meni i mojoj obitelji biti neophodne i korisne za neki neizvjesno dugi boravak negdje drugdje…
Čak i odredište našega putovanja nije bilo sigurno, jer u ta vremena ništa više nije bilo predvidljivo i sigurno… ni radna mjesta, ni mjesta boravka, kamoli buđenje u vlastitome krevetu ili tanjur juhe na stolu. A tek vlastiti život… dovoljno je bilo biti drukčiji ili tek misliti drukčije od onoga tko to određuje, bez obzira s koje to bilo strane, da za tebe više nema osjećaja sigurnosti. Mjesta za život i smrt bila su rezervirana i rasprodana već mjesecima unaprijed, kao za dobru kazalištu predstavu…“

Žanrovska književnost postavila Dvotočku! – Umjesto kave 1. lipnja 2022.

Hoće li se uskoro raspisati natječaj za nagradu za žanrovsku književnost (posebno ljubići, krimići, SF, horor…)? Hoće li se do kraja godine otvoriti prva knjižara isključivo s knjigama domaćih autora? Hoće li se uskoro pokrenuti zasad e-časopis za žanrovsku književnost, koja se teško probija u kulturne rubrike i emisije navodno mainstream medija? Na kraju dana, u subotu u središnjim dnevnim vijestima Nove TV, ako se ne varam, promaknula se u pasici: u Zagrebu održan prvi Festival žanrovske književnosti Dvotočka. Hoće li Dvotočka na Interliber? Hoće li se Dvotočka održati u još kojem gradu?

Začetnica festivala Dvotočke i velika popularizatorica žanrovske književnosti Sandra Pocrnić Mlakar / Foto Miljenko Brezak
Prvi panel bio je posvećen ljubićima / Foto Miljenko Brezak

To su tek neka od pitanja koja je izrodila Dvotočka, prvi Festival žanrovske književnosti, s naglaskom na malim izdavačima – organizirali su ga u Zavičajnom Društvu Virovitičana u Zagrebu Nakladnička kuća Beletra, Fragment, Innamorata i Naklada Cranium – te na najpopularnijim autorima za većinu kojih ne bih vjerojatno i dalje znala da u subotu 28. svibnja od 12 do 18 sati nisam otišla na Dvotočku. Mnogima od autora predstavljene su i nove knjige. Da nisam otišla na taj književni događaj, propustila bih susresti neke pisce koje bih najmanje očekivala ondje i neke koje nisam vidjela umalo desetljećima.

Podrška žanrovskoj književnosti iz kanona: Kristian Novak / Foto Miljenko Brezak

Želeći podržati Sandru Pocrnić Mlakar s vrijednim idejama i izdanjima te ne jednom zamisli i projektom – Dvotočka je tek jedan od njih! – kako domaće autore i tekstove progurati do čitatelja barem upola onako kao prevedene i razvikane, autala sam se sa pseudonimom Bianca Brandon kao autorica visokonakladnih ljubića te predstavila najnoviji peti roman Privremeno neuporavljivo, koji nije ljubić zato što mu nisam dala da bude. Predstavila sam i svoje malo istraživanje o ljubićima, najprobitačnijem dijelu žanrovske literature, u tiskanim medijima, dnevnicima i šarenim, ponajprije ženskim časopisima unatrag pola stoljeća.

Veljko Krulčić, urednik i izdavač krimića, stripova… / Foto Miljenko Brezak
Izuzetno zanimljiv panel o krimićima / Foto Miljenko Brezak

A u razgovorima u kojima je potvrđeno da je, kakva god i čija god, od kanonske do trivijalne, dobra književnost jednostavno dobra književnost. Naše ionako maleno i zapušteno tržište, gdje se malo kupuje i malo čita, voli žanrovsku književnost. Govore to podaci o čitanosti, primjerice najčitaniji je Pavao Pavličić, jedan od najplodnijih hrvatskih živućih književnika, autor brojnih krimića, a k tome i akademik. Da pišu ne nekom od velikih jezika, neki bi od naših spisatelja, počevši sa Zagorkom pa sve do Jurice Pavičića s ozbiljnim nagradama nagrađivanim i prevođenim krimićima, ili do najmlađih pisaca raznovrsne žanrovske literature i poduzetnijih i u izdavaštvu, bili konkurentni i na inozemnom tržištu.  

Panel o spekulativnoj fikciji: horor, SF i fantasy / Foto Miljenko Brezak
Mlada autorica ljubića Inna Moore i izdavačića Ina Šiček u jednoj ososbi / Foto Miljenko Brezak

Da nisam otišla na Dvotočku, ne bih znala da joj je ime nadahnula pokojna Milena Benini, teoretičarka žanrova, prevoditeljica i autorica SF-a. Da nisam otišla, propustila bih susresti i upoznati i poslušati niz zanimljivih ljudi. Kristian Novak, znanstvenik i nedvojbeno kanonski već književnik, podržao je žanrovsku književnost i nastojanja oko nje. Ne bih popila kavu s Davorom Šalatom i Lanom Derkač, koji su izašli na festival kao na friški zrak. Moji kolege po peru i iz novina i iz knjiga Mirjana i Petar  Pismestrović, proslavljeni karikaturist, stigli su iz Austrije. Bio je tu kao izdavač krimića i stripova Veljko Krulčić, urednik mojega prvog romana (nahvalio ga da se čita kao krimić, iako sam ja sklonija ljubiću!), pa Stjepo Martinović, kolega još iz Vjesnika pod slamnatim šeširom i s gitarom te s brojnim objavljenim i još neobjavljenim romanima, a roman Podne u Perastu Igor Mandić, i moj recenzent, opisao mu je kao najromantičiji hrvatski roman. Voljela bih napisati knjigu o ljubićima poput one Mandićeve o krimićima.

Publika se neprestano mijenjala, ovisno o sadržaju / Foto Miljenko Brezak
Vrlo poticajan zaključni razgovor s idejama što dalje / Foto Miljenko Brezak

Upoznala sam i više iskusnih, a osobito mladih autora koji, uzdajući se ponajprije u svoj talent i tekst, od autora prerastaju u izdavače. Dakako i žanrovska, kao i svaka druga može biti i dobra i loša, ali žanrovskoj, domaćoj, tek treba dati priliku da se iskaže, jer, tvrde, nema pristup ni u rubrike, emisije s književnošću. U panelima o ljubićima (Božica Brkan, Lea Brezar, Inna Moore i Innamorata, Stjepo Martinović, Petar Pismestrović, Nataša Turkalj – moderirala Sanja Tatalović), krimićima (Jan Bolić, Anđelka Kliment, Miro Morović, Stjepo Martinović, Veljko Krulčić – moderirala Olga Vujović), priručnici (Ljubica Uvodić-Vranić, Jan Bolić, Lea Brezar, Sandro Kraljević, Daniela Uzelac, Vedran Sorić – moderirala Sandra Pocrnić Mlakar), spekulativna fikcija: horor, sf i fantasy (Marina Mađarević, Jelena Hrvoj i Marko Fančović – moderirala Olga Vujović) te zaključno o domaćim žanrovima u medijskom i literarnom prostoru – moderirala Sandra Pocrnić Mlakar).