Alternator o alternativi

Alternator, međunarodni časopis za književnost, kulturu i umjetnost sisačke Udruge za promicanje alternativne i urbane kulture, br. 1-2/2020., uspio je izaći, pa i stići do čitatelja. Čestitke nakladniku te glavom i odgovornom uredniku Siniši Matasoviću i njegovoj međunarodnoj ekipi na poduzetnosti, jer ne može bez gorčine otisnute u jednom od fejs-postova pri listopadskom ulazu u tisak: 

Grafičko oblikovanje časopisa Žarko Jovganovski, fotografije Dražen Tirić

Tiskanje ovoga dvobroja omogućili su vlastitim financijskim sredstvima nakladnik, članovi uredništva i čitatelji koji su kupili prvi broj časopisa. (dodao bih – na sramotu svim institucijama zaduženima za kulturu u RH).I naravno autori zastupljeni u ovom dvobroju, koji su svoje tekstove ustupili bez odgovarajućih honorara. Njima također naklon do poda! 

Uz najveću primjedbu, kao i u prvom broju, na autorsku korekturu teksta(naznačeno!) osobite čestitke i na raznovrsnom, lijepo dizajniranom sadržaju (grafičko oblikovanje Žarko Jovanovski, umjetničke fotografije DrazzyTi Dražen Tirić).

Kao svojevrsni osvrt i odjeka na prvijenac iz 2019., za temat broja (meni zaokruženiji i raznovrsniji nego u prvom broju!) odabraše Što je alternativa u suvremenoj umjetnosti? Imate priliku složiti se ili ne složiti, ali svakako razmisliti o raznovrsnim i poticajnim tekstovima Zvonimira Grozdića, Jurija Lisenka, Božice Brkan, Tihane Gambiraže, Tijane Rakočević, Siniše Matasovića i Žarka Jovanovskog. Bolje o tome nego o svim pandemijskim nedaćama uopće, a napose s posljedicama na području kulture. Preživjeli! Ovakvi su nam uraci poput cjepiva.

Vrlo je originalan, i formom i sadržajem alternativan, prilog Žarka Jovanovskog, koji donosim, iako mi je splasnuo dojam začudnosti kada sam u odjeljku kritike naišla da akademski likovnjak, dizajner i književnik ovjenčan VBZ-ovom nagradom, pod uzvišenim naslovom Sven Adam Ewin – još jedna sjajna zvijezda na nacionalnom pjesničkom nebuna pola kartice teksta ocjenjuje pjesnika, a ne znaš da li sa + ili sa -, a sve dalje, izuzevši crni prostor pravokutnika blokiran za fotku, ta ionako se ne zna tko je taj pjesnik, četiri stranice časopisa puniPlace Holder Textom odnosno sa ččččččč… Da nije zezancija, kako mislim da jest, valjda bi inače dodao bar fejsbučni izbor pjesama? Alternativna kritika. A, bogami, nije ni lošija od nekih uobičajenih nealternativnih recentnih. Trebaš ti to bogme i napisat’!

Jovanovski piše i oblikuje kritiku o Svenu Adamu Ewinu

Piše: Jovanovski
Tlda-dlda (dldla)
Tlda-dlda, tldad-tlda-dlda.Dlda tlda? Tlda-dlda-dlda-tlda. Tlda, tlda, dlda-tlda. Tlda-dlda, tlda-dlda-tlda, dlda, tlda. Tlda! Dlda-tlda, tlda dlda, tlda-tlda. Tlda, dlda dlda-tlda. Da, tlda, dlda. Ne, tlda-dlda, dlda, tlda. Odlda, otlda. Ooooo, tlda-dlda-tlda. Datlda, otulda, potplda tlda-tlda-tlda. tlda da dlda. Pa tlda, dlda-tlda, otldad tlda otldo dlda. Natlda. Potlda dlda-tlda, tlda od dlda da tlda. Tlda-dlda. Dlda-tlda. Dlina tlda dlda. Hiktlda tldina ditulda. Tlka jako dlda. Tuduldina dlda natlda. Dlda-tlda. Zatldila tldla otdlalo. Dlta, tldla, tlda dldla. Naddltla isto tldla. Natldlala tldla tudlu, ne tldla tldlina netldla dotlalo. Atlda. Altudlavo tudlanje tudlave dlde. Dlda tudla, tudla-dldavo tudla. Pa tudlu tldla tldla. No ako tlda-dldla, onda dlda-tltla.
Tldla 1. –  dldla. Otldla tldla. Netudla tldla. Haj tldlo netuldlala. 
Tldla 2. – dldla-tldla. Tlda-dldla. Datla, tldla, a dldla i dalje dldla. Dldlo dldlava tldla, otuglavo zatudlila. Tudla dldlu tudla. Zarad tldle, dldle tldlale dllne. Nemoj tldlo! Daj dldlo! A tldla-dldla. Dldlaj tldlo zatldalo u dldlu. Da, dlda-tlda. Pa dlda. Oh, dlda-tlda. Istldlala cijela dldlasta-tldla, dltastu tldlu. 
Dldla 3. – Potlda dldava. Primjer dldle: tldla. Primjer Tlde: dlda. Tlda-dlda, zadlla tulda dldu. Zadugo tldasta dlda ne tlda otldalo.
Tlda-dlda 6. – Samo tlda, bez dldle. 
Tldla, dlda-tlda (Tlda-dlda, tlda-tlda-dlda) netldla, otldla, mltuda, kaltuda-hltuda. Čtudla, prtudla, otudla zatludla. Meheničke tldle još više dldla. Pa još više tldla. A nešto i dldla-tldla. Najvažnije tldla, uhvatilo dldla u đtldlu, istotludlo-zatludlo. 
Dldla 14. – tlda dlda tldla. Tlda-dldla.) 

U cjelini Suvremene prijevodne poezije zastupljeni su: Enrique Winter (Čile), prijevod sa španjolskoga Željka Lovrenčić; Erri de Luca (Italija), prijevod s talijanskoga Tvrtko Klarić; Ivan Semenjuk (Ukrajina), prijevod Jurij Lisenko; Jurij Lisenko, (Ukrajina), prijevod autora.

Razgovor s povodom Žarko Jovanovski vodi s Perom Kvesićem naslovljen Alternativa je ostati, boriti se protiv onoga što se nameće. Proza je zastupljena tekstovima Đorđa Šćepovića (Krugovi), Zorana Krstića (Pr(a)ve batine), Zlatka Majseca (Pod opsadom), Roberta Grofa Kanižaja (Glazba), Zlatka Erjavca (Nezapamćen uspjeh na sajmu knjiga), a poezija tekstovima Jovana Bojovića, Tihane Gambiraže, Katarine Sarić, Josipa Marenića, Zrinke Mikolić i Emanuella Zubović. 

U cjelini Esejistika, promišljanje, reagiranje Ilija Aščić piše A što ćemo s erosom? iTko je eutanazirao publiku? U cjelini Kritika, prikaz, osvrtMarina Mađarević piše tekst O alternativnoj književnosti koja je postala realna ili zašto su književnici prokleti, Žarko Jovanovski tekst Sven Adam Ewin – još jedna sjajna zvijezda na nacionalnom pjesničkom nebu, Franjo Nagulov tekst Sindrom druge knjige, a Mateja Jurčević Žene iz Altamire. Zavičajna cjelinaSisak i (d)okolica obuhavaća poeziju Ines Kosturin i Milana Bradarića, priču Dan mladosti Petre Sigur i strip BudućnostZijada Zika Fazlića. Okom u šaku predstavlja Igora Pernara (ACID).

Početak teksta Božice Brkan u tematu o alternativi

Prenosim i svoj prilog iz Alternatorova temata o alternativi:

Božica Brkan
Alternator: Što je alternativa danas?
Alternativa u denver blue


Kako god okrenuli, iz koje god perspektive pogledali, teško je danas, kad je to u općoj modi, biti alternativom, undergroundomu bilo čemu, a pogotovo u umjetnosti, a time i u književnosti, koja se s novim medijima akceleracijski ubrzano kao pri slobodnom padu odavno udaljila od Knjige i Pisaljke i, što se vidjelo osobito u vremenu korone, na različite se načine, neovisno o mediju, vraća početku – izgovorenoj Riječi. Nekad ekskluziva, izgovorena, pisana rukom pa strojem na papiru – pišući o Tekstu rado citiram podatak kako je u 14. stoljeću u Italiji bilo tek 10 opismenjenih žena! – napisana sve češće na ekranu, izgovorena kroza slušalice, opetovana preko društvenih mreža i aplikacija, nepojmljivo umnožena na mnoštvo načina.
Mogli bismo i Alternatortumačiti strojem koji stvara svoju alternativu, ali meni je bliskije poimanje upornom, kreativnom, avangardnom osobom, antipodom sklonom drugačijem, alterom, alternativcem,alter egom.Usamljenikom koji i u umjetnosti najčešće djeluje iz perspektive samca. Ali odakle onda u skupini, čak i u časopisu? Po mojemu, jer je lakše i stvaralački djelovati u skupini, pogotovo u nekoj vrsti formativne dobi, na početku, s motivom za medijski proboj, vidljivost i stručno priznanje. Možda i za imunitetom krda?

Svaki, pogotovo novi pravac nekako prirodno nastoji okupiti što veću i što monolitniju skupinu pratitelja, što se poezije i književnosti tiče, čitatelja, slušatelja, kupaca, konzumenata. Da bi uopće bio uočen, mora se biti drugačiji i glasniji od drugih, pa se kao i unutar obitelji, među više braće primjerice, odrastajući i zrijući sin odmjerava prema starijem bratu ili, pogotovo, ocu ili kći prema majci referirajući se prema onome iza čega slijedi kako bi se što više razlikovao, kao svojevrsni kontrapunkt detronizirajući prethodno. Slijednik koji (kao!) ne slijedi. Pa će jedan naraštaj, ne spominjući dužinu odjeće, hodati bez donjeg rublja, i nositi zažnirane steznike, drugi skida i grudnjake, a treći opet uvodi u boji koži ili nevidljive bodyje i izazovne tange, nametljive ušpičeme Gaultierove Maronnine grudnjake ili običan  push up, da jedan nosi izazovne haltere, a drugi hulahupke i nešto unisex.

Umjetnicima je to imanentno, međutim, banaliziram: mode, i uopće životni stilovi, mijenjaju se svakih nekoliko sezona. Primjerice, u prehrani sad se forsira crveno a sad bijelo meso, a onda opet ili namirnice prema krvnim grupama ili po bojama, zeleno povrće ili crveno voće; pa onda vege ili vegansko ili makrobiotiku – usput: ne tiskamo li otprilike svakih stotinu godina prvu hrvatsku vegetarsku/vegetarijansku kuharicu? – pa uzdižemo sad nacionalno, etno, baštinsko, a sad neku od globalnih kuhinja; čas prirodno, bio, eko, a čas strogo kontrolirano precesuirao, visoke tehnologije i industrijsko i serijsko, ali sugar freeili gluten free. Čas promoviramo pokret slow food, pa onda fast food; čas to go, a čas doma doma. 

Mode, osobito etablirane, primjerice književni smjerovi nazvani prema časopisima – pa i vi alternativi prema Alternatoru – ili u zaborav gurnut FAK, u umjetnosti rado uspoređujem sa svojim vrlo kvalitetnim i vrlo skupim kaputom, koji nije iz ruske književnosti čuvena Gogoljeva kabanica nego običan, kupljeni davno u Parizu. Sve češće nosim ga samo u odabranih prilikama, jer je postao evergrinski uvijek u modi: već se pet puta zbog nečega vraćao kao must have– dvaput denver bluebojom, jednom retrokrojem, a jednom i posve uobičajenom dužinom.

Stvari se nužno, nekako prirodno nastoje inovirati, ali se ponavljaju, barem djelomice, okvirno i sve se svodi na to da i iza moćne, dojmljive skupine, iz masovke, kolektiva, u najboljoj varijanti, opet ostaje mainstreami najdojmljiviji, najkreativniji pojedinci, individualno, ako su stvarna avangarda, a, na kraju krajeva, i stvarni kanon, ako se o kanonu, kao i alternativi uostalom, danas uopće može govoriti. Uzmemo li Shakespearea ili Krležu za primjer, neprestano se javljaju (i ponavljaju!) nova čitanja i iščitavanja, nova tumačenja, nove interpretacije i reinterpretacije, detronizacije i divinizacije, imitacije… Očitovanja pro & contra. Kao da se nekoga takvog, neki takav tekst, može lako uopće ukalupiti, strpati samo u jedan svoj fajl, ladicu, lajdlin ili fijoku! Ali – treba čitati. Stvarati kontekst.

Tome u prilog uočila sam da se stvaraoci u različitim umjetnostima, primjerice književnosti, glazbe, slikarstva, filma…, i kad se pozivaju na izvana naizgled sličnu alternativu, rijetko povezuju, iako bi im to išlo u prilog, ponajprije materijalno. Primjerice, analizirajući sredinom svibnja 2020. za Express Alternativno hrvatsko proljećeIlko Ćulić nalazi u njemu i Darka Rundeka, legendu svoje vrste glazbe,te piše: Na drugoj strani su prvakinje i prvaci stilski šaroliki nezavisne i alternativne glazbe, odavno naviknuti na realnost u kojoj se nigdje oko njih ne vrti velika lova, ali dakako sposobni za preživljavanje u teškom uvjetima i uvijek spremni dati sve od sebe za još bolju glazbu.Slučajno, nekoliko stranica dalje Ana Knifer, kći Julija Knifera, autora glasovitih Meandara, inače jednoga od najvećih suvremenih vizualnih umjetnika 20. stoljeća,člana Gorgone i Novih tendencija, koji je priznanje stekao prvo u Francuskoj i Njemačkoj, pa tek onda u Hrvatskoj, uz argumente ističe: U Hrvatskoj imamo jako puno neiskorištenih materijala koji se nepravedno i nepotrebno svrstavaju u alternativu.

Nikad raznolikije i slobodnije kao danas, bez opredjeljenja je li to pozitivno ili negativno, suočavaju se i zapravo su jedni drugima alternativa, rašireni povijesni književni pravci i recentni smjerovi, mijenja se stil grafizama, čvrstih formi poput soneti, za primjer kao začudnost obična psovka ili vulgarizmi (tko bi se sjećao, tko je još čitao Kamova!?), žargonizmi i sličizmimnogima kao oponent kratkom crokonzervativizmu devedesetih, ali nama koji smo bili mladi nešto ranije u prošlome stoljeću, osamdesetih, sedamdesetih ili čak šezdesetih, to je dio ondašnjega odrastanja i rasta; rokerske, pankerske, hipijevske, bitničke ili uopće neke druge bilo svjetske ili domaće pobune, šesdesetosmaške ili sedamdesetprvaške recimo, ma kojim je –izmompopkulture nazivali. I ma koji joj sad novi 

-izamprišivali: politički, seksualni ili tek format, dizajn neovisno o sadržaju. Kako, primjerice, reći je li ponovno u modi strogi sonet (čak i s akrostihom!), kratka proza, slobodan…? Je li ponovno u modi interpunkcija ili je izbrisana zauvijek, jesu li ponovno u modi grafizmi ili tek zvuk? Je li inu svemu introvertiranost do nerazumljivosti ili dijagnoze? Je li u modi nova lingua francaili su samo anglizmi, iskrivljeni u lokalni, generacijski žargon, jesu li iz književnosti otjerani jezični standard, pravopis, pa i književnost sama u onom nekadašnjem poimanju, ako čime, kratkoćom, stilom i dnevnim temama sve sličnija novinarstvu i još gore društvenim mrežama krcatim emotikonima? Pravo je pitanje: što će nam onda uopće književnost?

Što bi danas bila stvarna alternativa, najiskrenije, nemam pojma, jer alternativom uvijek priznajem nešto drugačije, stvarno novo, ali nadam se i dobro, baš dobro prema nekim općim mjerilima, neovisno je li ili nije po mom ukusu. Jedino se tako uopće može odmjeriti s prethodnim, s onim na što se prema vlastitu izboru referira. Životnom ili umjetničkom. Primjerice, i u jednom i drugom su ponovno u modi i novi konzervativizam i novi feminizam, što ne znači da se primjerice moja generacija, koja se držala emancipiranom i oslobođenom i u obitelji i u društvu, i privatno i javno, mora vraćatiunatrag sve do sufražetkinja ili barem afežejki, da će naše potomkinje #ostanidomai koronakriza curiknuti i ponovno zatvoriti doma, da će strah i antivakseri i slični biti glasniji od Corona 19 i ikakve znanstvene logike te da će unatoč višedesetljetnom životu antibabypilule, pa i pilule za poslije, ali i začeća in vitro,ispočetka raspredati o pro-choice ipro-life. Možemo raspravljati barem influenserski i o tome kako jeArsen i glazbenik i pjesnik, kako su Beatlesi već i Bach i Byron, a i kako je jedan Bob Dilan dobio Nobelovu nagradu za književnost. Pa i o tome da nam, srećom, alternativa, osobito ne jedina, nikako nisu turbofolk i cajke i drugi surogati. Iako bi se i tu našao netko s tvrdnjom kako svaki kič ima svoj antikič, dok se ne nametne drugačijim, prihvaćenim novim stilom. I tekstom, uopće.
 
20200323 – 2020416 – 20200419 – 2020426 – 20200427 – 20200516 – 20200518 – 2020523 – 20200525 – 20201211

20201215


Noću za šankom, danju nad Matasovićevim haiku – Umjesto kave 20. srpnja 2020.

Svako jutro poput unučića iskapim, zapravo baš eksnem na Fejsu novi haiku Siniše Matasovića. Najčešće nemam dvojbe s emotikonima: ma o čemu bio, nasmiješi mi dan. Tako je i s knjigom Noću za šankom(Sisačka udruga za promicanje alternative i urbane kulture, Stupno, siječanj 2020., urednik i dizajn Žarko Jovanovski) s prikupljenim tim haiku te prevedenim, kak se to šika, usporedo na engleski Late Night at the Bar(autorova, kako kaže, slobodna improvizacija ostvarena uz asistenciju nekoliko bliskih prijatelja: Sanje Domenuš, Sanje Frei i Denisa Vidovića), ali prijateljstvom i na ukrajinski Вночі за шинквасом(Jurij Lisenko). Kad se haiku ionako klasično čita dvaput, on će i triput, ali da ne bude dosadno. Uz to, nevelikoj knjižici povećava već multimedijalnu čitanost. 

Naslovnica koju je dizajnirao urednik knjige Žarko Jovanovski

Naslovnica sa 17 čaša piva pjesnički posloženih u haiku formaciju 5-7-5 meni je duhovita, ali kako za razliku o haiku i Sinišine poezije pivo baš i ne pijem (na Oblizekima se vidi da volim o njemu pisati i sljubljivati ga, ne više od toga, ali imam kome darivati majicu Save Water, Drink Beer.). Ti su mu haiku takvom, očekivano ni malo prozračnom opremom te predgovorom samoga autora te (Žarka) Jovanovskog i pogovorom Mihe Zadnikara – koji se prilično dobro izvukao: 

Autoru Matasoviću sam jednom rekao, vidjevši svoju čestu realnost promotora iza šanka: „Kada porastem, bit ću intendant najboljeg jazz kluba za svijetu, a tamo će na zidovima bti okačen izbor tvojih haikuja.“– po mojem prilično zagušeni.

Haiku su koliko konzervativnim, propisanim oblikom toliko i tematski načelno nježnija pjesnička forma, ma koliko nas Sinišini ubijali teškim (ne samo) sisačkim socijalnim temama. Vidim po uhekima na knjigici maloga formata sa 80 stranica da bi ih najradije iscitirala većinu od pretpostavljam ne slučajno odabranih 69. Bole, bole u različitim organima od mozga, srca, do želuca, ali su duhoviti i puni kojekakvih životnih sokova poput guzatihSinišinih pjesama (koje su me natentale da razmotrim uopće ulogu guze u hrvatskoj književnosti) i ne možete ih prestati čitati zbog banalnih osjećaja kao što su radoznalost, pristojnost, ljepota.

Siniša Matasovič na Jutru poezije 6. listopada 2018. / Fotografija Miljenko Brezak

Nekako mi sve dosad nije bilo jasno zbog čega se Marijan Grakalić vrlo bijesno narogušio na Matasovićevo, što bi Zadnikar rekao, posebno umijeće šankiranja, spominjući zbog šanka valjda, čak i kopiranjeDa baš! Ma koliko bio vrijedan, mladi je Siniša dovoljno lijen da, čak i ušančen, ne bi prepisivao kad sam može bolje. I to mnogo bolje i od ne baš malobrojih koji se svako malo busaju međunarodnim priznanjima za haiku. Zacijelo haiku i ne šalje na takva odmjeravanja, jer se svaki dan odmjeravaju multimedijalno, na društvenim mrežama i brojnim čitanjima koje uglavnom sam, podržan književnim prijateljima – u mnoštvu sebi može pripisati i otkriće nekoliko vrlo zanimljivih talenata – neprestano organizira i smišlja projekte. 

Siniša Matasović je spiritus movensknjiževne scene, kako, a na što se ja ježim, običava nazivati svoje krugove ne samo u Sisku i svojoj Sisačko-moslavačkoj županiji, nego i po Hrvatskoj i internacionalno. Vuče za sobom mnoge mlade talente, od kojih je neke i naveo da propišu i objavljuju, jer nije od hrastova ispod kojih ništa ne raste. Ne znam gubi li time ili ga to obogaćuje, jer, potpisujem, dobar tekst je dobar tekst. Da sam za to mjerodavna, dodjeljivala bih mu još manje para ili bih mu ih uskratila, ta previše je sad i taj Ogranak DHK, i dugogodišnja tribina Matice hrvatske Stihovnica, i Siniša Matasović vam predstavljaNarodne knjižnice Vlado Gotovac Sisak, pa Zalogaj poezije… Još je i urednik u časopisu Riječi i Balkanskom književnom glasniku te pokretač i glodur Alternatora, Katica za sve za umnožene knjižne naslove Sisačke udruge za promicanje alternative i urbane kulture u biblioteci Teatar piva itd. Prije Noću za šankomobjavio je zbirke pjesama Sisak se uspješno pretvara da spava(2015.) i Tvoj novi dečko(2016.) te roman Nećak(2016.).

Siniša Matasović potpisuje zbirku Tvoj novi dečko na sisačkoj promociji 2018. / Fotografija Miljenko Brezak

Stjecajem okolnosti iščitavajući usporedo i jednu izuzetnu knjigu Približavanje zore: Put 88 hramovaMaje Klarić (Kulturna udruga Fotopoetika, Šibenik, 2019., urednik Kruno Lokotar), koja pješači Japanom odnosno Shikokuom ispisuje hibrid vrsta i istočne i zapadne polovice naše civilizacije. Nalazeći kako zen i haiku mnogo toga imaju zajedničko, kaže:Kad bih morala opisati Japan u svega nekoliko riječi, učinila bih to kroz haiku. Mnogi su pisali o fascinaciji modernoga/suvremenogaglobala tom drevnom strogo propisanom malom formom, uz ostalo i kao kondenzatu primjerenom suvremenoj dokolici i elektroničkim medijima, ali Klarić piše:

Haiku je kratka pjesnička forma od 17 slogova, ali koja čak i u tako stisnutom obliku može obuhvatiti cijeli svijetRedovito je vezan uz prirodu i godišnja doba, koja bi prema pravilu u njemu trebala biti naznačena. Opisuje atmosferu, ugođaj, trenutak u vremenu, daje naznake događaja i kulisu zbivanja te poziva čitatelja da sam u tome pronađe smisao.(…) Haiku je povijesno značajan i po tome što odbacuje profinjeni jezik plemstva te radije koristi svakodnevni govor.

Najvažnijim nalazim u cjelini posvećenoj baš tanki i haikuGlavna poruka i jednog i drugog je u tome što nisu rekli. Valjda sam si iz Shoguna Jamesa Clavela davno i trajno nacijepila tu filozofiju kao pijenje čaja iz prazne šalice, ali, tko voli, na ovdašnjim meridijanima i paralelama dopuštam pivo i kriglu, zašto ne? Licentia poetikarječitosti onogačega nema.Jest da naša hodajuća hodočasnica na japanskom putovanju duljem od onoga od Camina de Santiaga, kazuje i: 

Poezija nas spašava od činjenica, od krutih podataka. U njoj umjesto tvrdnji pronalazimo nagovještaje i slutnje, i objeručke pristajemo na nedorečenost. Pristajemo na mogućnost različitih interpretacija. U njoj smo slobodni od zadanih okvira, od prihvaćenih analiza. No, dodaje i: Pjesnik je htio reći ono što je čitatelj htio reći. 

Još jedna rasprava: Božica Brkan i Siniša Matasović na nekom književnom događaju / Fotografija Miljenko Brezak

Kada sam krenula odabirati haiku za primjer, ušančila sam se tako nad knjižuljak da sam se jedva othrvala što bih citirala, a sve da ne nametnem čitatelju što je to Matasović htio reći. Čitatelju, reci si sam!

Siniša Matasović

valja se tiho
kao iskusna kurva 
posavska jesen 

predgrađe siska
očaj lebdi nad cestom 
tik prije smrti 

ples prije zore
u naručju mjeseca 
breze na vjetru 

usta na usta 
osuđeni na propast 
pisci i boce 

nije sve sivo
zimi ispod snijega 
ima i crnog 

besplatni oglas 
grobno mjesto u sisku 
petsto eura 

napuhan pjesnik 
preselio u zagreb 
struže oblake

voćke u cvatu 
potreba za samoćom 
ne pitaj razlog

uklonjen grafit 
na ulazu u sabor 
svi ste vi pizde

hrvatski cvrkut 
ptice šutke pjevaju 
diljem njemačke 

eto ga piše 
pročitao tri knjige 
vrhunski pjesnik

žalostan božić 
duše mladih borova 
lete u nebo 

uhodan biznis
književnost i klanovi 
hrvatska posla 

znalački šuti
ispružen pod tratinom 
besmrtni pjesnik 

20200715 – 2020717  

Alternator – Umjesto kave 18. veljače 2020.

Nedvojbeno, jedna od najuvjerljivijih, a relativno skromnih stavki isplaćenih na natječaju Fonda za kulturu DHK, onoga iz pristojbe za posudbu knjiga, je nedavno predstavljen Alternator, međunarodni časopis za književnost, kulturu i umjetnost Sisačke udruge za promicanje alternativne i urbane kulture. Glavni urednik mu je Siniša Matasović, glavni pokretač književnoga života Siska i Sisačko-moslavačke županije (koja je i sufinancijer časopisa), pa i šire: pjesnik, prozaist, urednik knjiga, predsjednik DHK ogranak Sisačko-moslavačke županije, voditelj tribina poput Stihovnicei drugih. Mnoge je ponukao da autorski izađu iz literarnoga ormara. U uredništvu su Žarko Jovanovski, koji je časopis grafički prilično oblikovao, Magdalena Blažević, Tijana Rakočević, Matijas Baković, Ilija Aščić, Zvonimir Grozdić, Jurij Lisenko  i Dejan Koban.

Četvorica iz uredništva Alternatora slijeva nadesno: Zvonimir Grozdić, Ilija Aščić, Siniša Matasović i Žarko Jovanovski / Fotografija Miljenko Brezak

Rekla bih da su koprivničke Artikulacije, časopis za čitanje, pokrenut 2016., dobile generacijsku, ne toliko sadržajnu konkurenciju (dijele i dio autora i tema, samo uvjetno rečeno alternativnih. Nije mi čudno što su oba časopisa izrasla iz po godinama postojanja i članstvu mlađih i ambicioznijih DHK-ovi provincijskih ogranaka. Artikulacije Alternator imaju sličnosti i u grafičkom oblikovanju. Žarko Jovanovski oblikovao ga je pregledno, spretno odabravši i odlične fotografije Marka Majstorovića, osobito za naslovnicu s performerom Davorom Dundaro i mjehurom od sapunice, i šteta što su skurene u pripremi ili u tisku.

Glavni urednik Alternatora Siniša Matasović / Fotografija Miljenko Brezak
Akademski slikar, književnik i dizajner Žarko Jovaovski oblikovao je i Alternator / Fotografija Miljenko Brezak

Tematski je časopis baš dobroga, začudnoga naslova – prisličuju mu i kultivatorterminatora… , ali samo za potrebe PR-a! – iako ne provokativnoga, subverzivnoga koliko bi htio biti (ovisi o tome na što!), na 180 stranica donosi raznolik i aktualan, informativan sadržaj. Dopuštam si nježnu dvojbu što je alternativno bilo tematski (izbori iz ukrajinske, slovenske, crnogorske i hrvatske poezije, Matijas Baković o mome Moslavčaninu Đuri Sudeti s tekstovima poput Mora…), bilo vrstama (analiza, intervju, osvrt, priče, pjesme…). Za čitanje svakako preporučujem tekstove Kako prekinuti čitanje dosadne knjige Žarka Jovanovskog (iako sam ja Solarova učenica, a Solarovi učenici ni od čega ne odustaju!), Znanje je roba, ali besplatnajutjubera Ilije Aščića, otkriće mi je Splićanka Marina Gudelj (proza Annu Margaretu za orguljaško mjesto nudim), a i način kako zanimljivim učiniti i poznato (i zorno je: sve zrelije!) cjelina je Sisak i (d)okolicas domaćima Ratkom Bjelčićem, Denisom Vidovićem, Marijem Lovrekovićem i Sanjom Domenuš). Nekako mi se čini da prevladava kritički duh prema konzumerizmu, ali bih tu prije odabrala recimo Bjelčićevu tobože laganicu Je l’ stanujete u Zagrebu?negoli Fobije Zvonimira Grozdića pušenjuu kabini za presvačenje, koje, što mogu, izviru više iz (mojih mladalačkih!) sedamdesetih, ondašnjih, negoli iz dvadesetih sadašnjih i prije #MeToo.

Što god odabrali, čitajući nećete pogriješiti. Ovaj trud vrijedan je čitanja. Neki će vas tekstovi zabaviti, što im je danas valjda i jako važna odlika da bi ih se uopće i čitalo, a neki će vas i povodom i posljedicama bolno udariti ravno u želudac (dobro je ponekad ostati bez daha!): u intervju Velika kulturau malim sredinama Daniel Pavlić govori o vlastitom primjeru života u Hrvatskoj Kostajnici i rada u Sisku, prije nego što je poput mnogih trbuhom za kruhom iselio u Nizozemsku. Pogledajmo to s optimističkije strane: ovaj je više zreo nego posve mlad naraštaj ionako globalistički. Njihov Alternator jest poticajan i za čitatelje i za autore. Očekujem od časopisa njegovih autora i urednika  teme i način obrade koji bi izazvali polemiku (temat broja Smisao konzervativnog nakladništva na suvremenoj književnoj sceni urednika Matasovića poduprt razmišljanjem Jurija Lisenka na dobrom je putu). Samo ne ravnodušnost!

Svijet je tako malen: Daniel Pavlić o hrvatskoj velikoj kulturi u manjim mjestima u intervjuju Alternatoru i uživo na njegovu zagrebačkom predstavljanju / Fotografija Miljenko Brezak

Muči me u impresumu istaknuta autorska korektura teksta. Zapravo, ma ma koliko jeziku je svejedno, kako bi htjeli jezikoslovci iz naraštaja, nedosljednost ne između nego unutar autorâ. Ne radi se o tekstovima autora iz drugih zemalja i jezika, problem je više medijski, jer print, pa i tiskani književni časopisi, manje podnose ono što je u elektroničkim medijima, posebice društvenim mrežama, imanentno: svatko može što hoće i kako hoće, ali nepismenost nije nužno stilogena niti autorska stilistička obojenost, pa ni kad je o alternativi riječ. Po mojemu, neka misle i konzervativnom gledanju, ni u za nju najljepša vremena, nije lektura služila samo za političku kontrolu, a ako preskačem restorane s nepismenim kartama, odustala sam i zbog mnogo tiskovina. No, Alternatoru je to tek prvi broj. Kako većina njegovih autora ima iskustva i u tisku i u elektroničkim medijima, želim Alternatoru što prije e-izdanje. I zbog kulturnog tržišta i osobito zbog širega kruga čitatelja.

Mladoj ekipi čestitao je sisački doajen i alternativac, daskaš Nebojša Borojević / Fotografija Miljenko Brezak

Kako sam idući na zagrebačko predstavljanje u DHK razbila bocu dobre žestice namijenjene zdravici za redakciju Alternatora, zaključila sam prema drevnoj našoj moslavačkoj, danas ne baš politički korektnoj mudrosti, da će časopis – biti muško. Želim im da (pre)žive! Da dio redakcije s časopisnim iskustvom čak više izdanja samo prvoga broja, ovaj put ostane bez njega! Zaslužili su!

20200206 – 20200207 – 20200216 

Hrvatski pjesnički huligani – Umjesto kave 6. listopada 2018.

Dečki su najprije skoknuli (autom) u Kijev na promociju, a potom su u subotu, 6. listopada 2018. na Jutru poezije promovirali dvojezičnu antologiju suvremene ironične poezije Hrvatski pjesnički huligani na hrvatskom i ukrajinskom u izdanju izdavačke kuće Ljuta sprava (Books.Lutasprava.com.). Priredio ju je Jurko Pozajak, a pjesme na ukrajinski preveli su Pozajak i Iryna Bova-Garkuša. Sve je pokrenuo Jurij Lisenko, koji se s Darijom Lisenko internetski javio u puni i vrlo zainteresirani Žnidaršić, Pod starim krovovima u gornjogradskoj Basaričekovoj.

Baš je mali i taj pjesnički svijet – Robert Roklicer bio bi zadovoljan. No knjiga je i hommage , svojevrsna zahvala Simi Mraoviću, koji je 2002. u Zagrebu redigirao i objavio antologiju suvremenih ukrajinskih pisaca Ukrajinski književni huligani. Uz njih dvojicu s onoga svijeta

Knjiga predstavlja i Žarka Jovanovskoga, Siniše Matasovića, Dariju Lisenko (zagrebačka Ukrajinka koja piše na oba jezika) i Zvonimira Grozdića.

Obraćanje pjesnicima: na internetskoj vezi Jurij Lisenko / Fotografija Miljenko Brezak

 Njihova se poezija ne uklapa u uobičajene okvire, ali nipošto se, kako u uvodu knjige kaže izbornik i dijelom prevoditelj Jurko Pozajak, ne radi o nekakvim književnim barabama nego o otkačenim bonvivanima koji veselo krše poetske kanone i društvene tabue izlažući sve sumnji i sprdnji. Tu se poezija grohotom smije, opasna je i oštra.

Siniša Matasović okupljenima u Žnidaršiću čita pjesmu Roberta Roklicera / Fotografija Miljenko Brezak

Glavni kriteriji za odabir bio je upravo humor, točnije ironija i autoironija, što je donekle odredilo i teme: seks i ljubav, pijančevanje, asocijalnost „odjebizam“, usamljenost, psihološke kontorverze, lažljivost politike, licemjerni moral i slično. Alternativni, undergroundski, slamerski, nekomformistički, kontrakulturni, boemski, protestni pjesnici? Ja bih ih nazvala više zajebantima i haharima (ali ne držite me baš za riječ i mađarski oslonac prema kojem hóhér = krvnik – lupež, nitkov!), ali ima tu zaista dobre poezije.

Zvonimir Grozdić / Fotografija Miljenko Brezak

Neovisno o tome što i oni koju su je pripremili smatraju kako će revolucinarnije zvučati ukrajinskom čitatelju – u Ukrajini je, tvde, fantastično primjena – nego hrvatskome. Ali, valja je i slušati i čitati, jer knjiga obuhvaća više od 380 stranica sa po 20-25 pjesama svakoga od poeta. Ukrajinci, hvala na trudu! Ne uzdajte se u moj pomalo sentimentalan, moguće nedovoljno huliganski izbor.

Robert Roklicer
SUVIŠE KRATAK

Zar život nije isuviše kratak
Da bismo ga trošili
Na pisanje pjesama
O ljubavi

Skini se i lezi pokraj mene
Poslije ćemo otići na piće

A neka netko drugi napiše pjesmu
O romansi koju smo doživjeli

 

Žarko Jovanovski / Fotografija Miljenko Brezak

Žarko Jovanovski

SAVRŠENI SVJETOVI

Svi oko mene

Izgradili su svoje savršene svjetove

I ja, budala, gradim neki kurac

Nadam se daću odapet

iPrije nego išta bude

Dovršeno

 

Siniša Matasović, Zvonimir Grozdić, Žarko Jovanovski i antologija Hrvatski pjesnički huligani / Fotografija Miljenko Brezak

Siniša Matasović

TIGAR

navodno da tigrovi uopće ne vole meso,
ali eto, od nečega se mora i umrijeti,
Jer kada bi jeli samo bilje živjeli bi dugo za popizdit;
a nitko nije željan tigrova koji seru zeleno i
izgledaju kao manekeni.

onjk-onjk! –
podsmjehujem se jednom i pokazujem mu srednji prst,
a on si zasigurno misli:
koji komad budale, zbog ovakvih bi mogao postati
vegetarijanac.
mešutim, fantazije su jedno, a obrok neophodan.
zaleti se prema meni,
našto se izmaknem pa dograbi nesmotreno dijete iza mojih leđa,                   koje je majka po prvi put dovela u cirkus

što ti je tigar,
dovoljan je jedna pjesnik da ga učini ljudožderom

 

Darija Lisenko internetskom vezom čita svoje pjesme u Žnidaršiću / Fotofrafija Miljenko Brezak

Darija Lisenko
I CAN GET NO SATISFACTION

Kaže mi frend da sam Mick Jagger,
Nisam muško, al mi je drago,
Naručim pivo, on naruči jäger,
Ne vidim razloga da bi mi lago.

Kad bolje razmislim, ne želim bit Mick,
Na kraju krajeva, nije baš žena…
Fora je, zabavan, legenda lik…
Od pive ostane brkova pjena.

„Fali mi ženstvenost? To misliš reći?“
„Ne znam, slična ti jako frizura“.
Jäger mu konobar donosi treći
Otprilike sada je deseta ura.

Ja i taj neki u jednom lokalu –
„Krivom putu“ jer wrong je direction
Svijet nije vidio veću budalu…
Nikak da dobijem svoj satisfaction.

03.03.16

Zvonimir Grozdić
OLUJA ANDREA

Od kada se kod nas oluje

Nazivaju ženskim imenima
Mislila sam da to rade
Samo Amerikanci
Pita me punica dok otresa
Snijeg s kaputa

Pa nisu Ameri glupi
Znaju oni dobro da
Takvu nepogodu može
Izazvati samo nešto
Što je ženskog roda
Odgovaram ljubazno 

 

Jovo Mraović, otac Sime Mraovića / Fotografija Miljenko Brezak

Simo Mraović
4

Sve sam izgubio.
Ne znam gdje mi je osobna:
Gdje su mi ključevi.
Gdje mi je novac.
Gdje mi je pamet.
gdje mi je vjera.
Ne znam kako se zovem.
Koliko sam visok.
Koliko sam težak.
Koliko sam star.
Ne znam gdje sam.
A ne znam ni tko sam. 

20181006