Noću za šankom, danju nad Matasovićevim haiku – Umjesto kave 20. srpnja 2020.

Svako jutro poput unučića iskapim, zapravo baš eksnem na Fejsu novi haiku Siniše Matasovića. Najčešće nemam dvojbe s emotikonima: ma o čemu bio, nasmiješi mi dan. Tako je i s knjigom Noću za šankom(Sisačka udruga za promicanje alternative i urbane kulture, Stupno, siječanj 2020., urednik i dizajn Žarko Jovanovski) s prikupljenim tim haiku te prevedenim, kak se to šika, usporedo na engleski Late Night at the Bar(autorova, kako kaže, slobodna improvizacija ostvarena uz asistenciju nekoliko bliskih prijatelja: Sanje Domenuš, Sanje Frei i Denisa Vidovića), ali prijateljstvom i na ukrajinski Вночі за шинквасом(Jurij Lisenko). Kad se haiku ionako klasično čita dvaput, on će i triput, ali da ne bude dosadno. Uz to, nevelikoj knjižici povećava već multimedijalnu čitanost. 

Naslovnica koju je dizajnirao urednik knjige Žarko Jovanovski

Naslovnica sa 17 čaša piva pjesnički posloženih u haiku formaciju 5-7-5 meni je duhovita, ali kako za razliku o haiku i Sinišine poezije pivo baš i ne pijem (na Oblizekima se vidi da volim o njemu pisati i sljubljivati ga, ne više od toga, ali imam kome darivati majicu Save Water, Drink Beer.). Ti su mu haiku takvom, očekivano ni malo prozračnom opremom te predgovorom samoga autora te (Žarka) Jovanovskog i pogovorom Mihe Zadnikara – koji se prilično dobro izvukao: 

Autoru Matasoviću sam jednom rekao, vidjevši svoju čestu realnost promotora iza šanka: „Kada porastem, bit ću intendant najboljeg jazz kluba za svijetu, a tamo će na zidovima bti okačen izbor tvojih haikuja.“– po mojem prilično zagušeni.

Haiku su koliko konzervativnim, propisanim oblikom toliko i tematski načelno nježnija pjesnička forma, ma koliko nas Sinišini ubijali teškim (ne samo) sisačkim socijalnim temama. Vidim po uhekima na knjigici maloga formata sa 80 stranica da bi ih najradije iscitirala većinu od pretpostavljam ne slučajno odabranih 69. Bole, bole u različitim organima od mozga, srca, do želuca, ali su duhoviti i puni kojekakvih životnih sokova poput guzatihSinišinih pjesama (koje su me natentale da razmotrim uopće ulogu guze u hrvatskoj književnosti) i ne možete ih prestati čitati zbog banalnih osjećaja kao što su radoznalost, pristojnost, ljepota.

Siniša Matasovič na Jutru poezije 6. listopada 2018. / Fotografija Miljenko Brezak

Nekako mi sve dosad nije bilo jasno zbog čega se Marijan Grakalić vrlo bijesno narogušio na Matasovićevo, što bi Zadnikar rekao, posebno umijeće šankiranja, spominjući zbog šanka valjda, čak i kopiranjeDa baš! Ma koliko bio vrijedan, mladi je Siniša dovoljno lijen da, čak i ušančen, ne bi prepisivao kad sam može bolje. I to mnogo bolje i od ne baš malobrojih koji se svako malo busaju međunarodnim priznanjima za haiku. Zacijelo haiku i ne šalje na takva odmjeravanja, jer se svaki dan odmjeravaju multimedijalno, na društvenim mrežama i brojnim čitanjima koje uglavnom sam, podržan književnim prijateljima – u mnoštvu sebi može pripisati i otkriće nekoliko vrlo zanimljivih talenata – neprestano organizira i smišlja projekte. 

Siniša Matasović je spiritus movensknjiževne scene, kako, a na što se ja ježim, običava nazivati svoje krugove ne samo u Sisku i svojoj Sisačko-moslavačkoj županiji, nego i po Hrvatskoj i internacionalno. Vuče za sobom mnoge mlade talente, od kojih je neke i naveo da propišu i objavljuju, jer nije od hrastova ispod kojih ništa ne raste. Ne znam gubi li time ili ga to obogaćuje, jer, potpisujem, dobar tekst je dobar tekst. Da sam za to mjerodavna, dodjeljivala bih mu još manje para ili bih mu ih uskratila, ta previše je sad i taj Ogranak DHK, i dugogodišnja tribina Matice hrvatske Stihovnica, i Siniša Matasović vam predstavljaNarodne knjižnice Vlado Gotovac Sisak, pa Zalogaj poezije… Još je i urednik u časopisu Riječi i Balkanskom književnom glasniku te pokretač i glodur Alternatora, Katica za sve za umnožene knjižne naslove Sisačke udruge za promicanje alternative i urbane kulture u biblioteci Teatar piva itd. Prije Noću za šankomobjavio je zbirke pjesama Sisak se uspješno pretvara da spava(2015.) i Tvoj novi dečko(2016.) te roman Nećak(2016.).

Siniša Matasović potpisuje zbirku Tvoj novi dečko na sisačkoj promociji 2018. / Fotografija Miljenko Brezak

Stjecajem okolnosti iščitavajući usporedo i jednu izuzetnu knjigu Približavanje zore: Put 88 hramovaMaje Klarić (Kulturna udruga Fotopoetika, Šibenik, 2019., urednik Kruno Lokotar), koja pješači Japanom odnosno Shikokuom ispisuje hibrid vrsta i istočne i zapadne polovice naše civilizacije. Nalazeći kako zen i haiku mnogo toga imaju zajedničko, kaže:Kad bih morala opisati Japan u svega nekoliko riječi, učinila bih to kroz haiku. Mnogi su pisali o fascinaciji modernoga/suvremenogaglobala tom drevnom strogo propisanom malom formom, uz ostalo i kao kondenzatu primjerenom suvremenoj dokolici i elektroničkim medijima, ali Klarić piše:

Haiku je kratka pjesnička forma od 17 slogova, ali koja čak i u tako stisnutom obliku može obuhvatiti cijeli svijetRedovito je vezan uz prirodu i godišnja doba, koja bi prema pravilu u njemu trebala biti naznačena. Opisuje atmosferu, ugođaj, trenutak u vremenu, daje naznake događaja i kulisu zbivanja te poziva čitatelja da sam u tome pronađe smisao.(…) Haiku je povijesno značajan i po tome što odbacuje profinjeni jezik plemstva te radije koristi svakodnevni govor.

Najvažnijim nalazim u cjelini posvećenoj baš tanki i haikuGlavna poruka i jednog i drugog je u tome što nisu rekli. Valjda sam si iz Shoguna Jamesa Clavela davno i trajno nacijepila tu filozofiju kao pijenje čaja iz prazne šalice, ali, tko voli, na ovdašnjim meridijanima i paralelama dopuštam pivo i kriglu, zašto ne? Licentia poetikarječitosti onogačega nema.Jest da naša hodajuća hodočasnica na japanskom putovanju duljem od onoga od Camina de Santiaga, kazuje i: 

Poezija nas spašava od činjenica, od krutih podataka. U njoj umjesto tvrdnji pronalazimo nagovještaje i slutnje, i objeručke pristajemo na nedorečenost. Pristajemo na mogućnost različitih interpretacija. U njoj smo slobodni od zadanih okvira, od prihvaćenih analiza. No, dodaje i: Pjesnik je htio reći ono što je čitatelj htio reći. 

Još jedna rasprava: Božica Brkan i Siniša Matasović na nekom književnom događaju / Fotografija Miljenko Brezak

Kada sam krenula odabirati haiku za primjer, ušančila sam se tako nad knjižuljak da sam se jedva othrvala što bih citirala, a sve da ne nametnem čitatelju što je to Matasović htio reći. Čitatelju, reci si sam!

Siniša Matasović

valja se tiho
kao iskusna kurva 
posavska jesen 

predgrađe siska
očaj lebdi nad cestom 
tik prije smrti 

ples prije zore
u naručju mjeseca 
breze na vjetru 

usta na usta 
osuđeni na propast 
pisci i boce 

nije sve sivo
zimi ispod snijega 
ima i crnog 

besplatni oglas 
grobno mjesto u sisku 
petsto eura 

napuhan pjesnik 
preselio u zagreb 
struže oblake

voćke u cvatu 
potreba za samoćom 
ne pitaj razlog

uklonjen grafit 
na ulazu u sabor 
svi ste vi pizde

hrvatski cvrkut 
ptice šutke pjevaju 
diljem njemačke 

eto ga piše 
pročitao tri knjige 
vrhunski pjesnik

žalostan božić 
duše mladih borova 
lete u nebo 

uhodan biznis
književnost i klanovi 
hrvatska posla 

znalački šuti
ispružen pod tratinom 
besmrtni pjesnik 

20200715 – 2020717  

Alternator – Umjesto kave 18. veljače 2020.

Nedvojbeno, jedna od najuvjerljivijih, a relativno skromnih stavki isplaćenih na natječaju Fonda za kulturu DHK, onoga iz pristojbe za posudbu knjiga, je nedavno predstavljen Alternator, međunarodni časopis za književnost, kulturu i umjetnost Sisačke udruge za promicanje alternativne i urbane kulture. Glavni urednik mu je Siniša Matasović, glavni pokretač književnoga života Siska i Sisačko-moslavačke županije (koja je i sufinancijer časopisa), pa i šire: pjesnik, prozaist, urednik knjiga, predsjednik DHK ogranak Sisačko-moslavačke županije, voditelj tribina poput Stihovnicei drugih. Mnoge je ponukao da autorski izađu iz literarnoga ormara. U uredništvu su Žarko Jovanovski, koji je časopis grafički prilično oblikovao, Magdalena Blažević, Tijana Rakočević, Matijas Baković, Ilija Aščić, Zvonimir Grozdić, Jurij Lisenko  i Dejan Koban.

Četvorica iz uredništva Alternatora slijeva nadesno: Zvonimir Grozdić, Ilija Aščić, Siniša Matasović i Žarko Jovanovski / Fotografija Miljenko Brezak

Rekla bih da su koprivničke Artikulacije, časopis za čitanje, pokrenut 2016., dobile generacijsku, ne toliko sadržajnu konkurenciju (dijele i dio autora i tema, samo uvjetno rečeno alternativnih. Nije mi čudno što su oba časopisa izrasla iz po godinama postojanja i članstvu mlađih i ambicioznijih DHK-ovi provincijskih ogranaka. Artikulacije Alternator imaju sličnosti i u grafičkom oblikovanju. Žarko Jovanovski oblikovao ga je pregledno, spretno odabravši i odlične fotografije Marka Majstorovića, osobito za naslovnicu s performerom Davorom Dundaro i mjehurom od sapunice, i šteta što su skurene u pripremi ili u tisku.

Glavni urednik Alternatora Siniša Matasović / Fotografija Miljenko Brezak
Akademski slikar, književnik i dizajner Žarko Jovaovski oblikovao je i Alternator / Fotografija Miljenko Brezak

Tematski je časopis baš dobroga, začudnoga naslova – prisličuju mu i kultivatorterminatora… , ali samo za potrebe PR-a! – iako ne provokativnoga, subverzivnoga koliko bi htio biti (ovisi o tome na što!), na 180 stranica donosi raznolik i aktualan, informativan sadržaj. Dopuštam si nježnu dvojbu što je alternativno bilo tematski (izbori iz ukrajinske, slovenske, crnogorske i hrvatske poezije, Matijas Baković o mome Moslavčaninu Đuri Sudeti s tekstovima poput Mora…), bilo vrstama (analiza, intervju, osvrt, priče, pjesme…). Za čitanje svakako preporučujem tekstove Kako prekinuti čitanje dosadne knjige Žarka Jovanovskog (iako sam ja Solarova učenica, a Solarovi učenici ni od čega ne odustaju!), Znanje je roba, ali besplatnajutjubera Ilije Aščića, otkriće mi je Splićanka Marina Gudelj (proza Annu Margaretu za orguljaško mjesto nudim), a i način kako zanimljivim učiniti i poznato (i zorno je: sve zrelije!) cjelina je Sisak i (d)okolicas domaćima Ratkom Bjelčićem, Denisom Vidovićem, Marijem Lovrekovićem i Sanjom Domenuš). Nekako mi se čini da prevladava kritički duh prema konzumerizmu, ali bih tu prije odabrala recimo Bjelčićevu tobože laganicu Je l’ stanujete u Zagrebu?negoli Fobije Zvonimira Grozdića pušenjuu kabini za presvačenje, koje, što mogu, izviru više iz (mojih mladalačkih!) sedamdesetih, ondašnjih, negoli iz dvadesetih sadašnjih i prije #MeToo.

Što god odabrali, čitajući nećete pogriješiti. Ovaj trud vrijedan je čitanja. Neki će vas tekstovi zabaviti, što im je danas valjda i jako važna odlika da bi ih se uopće i čitalo, a neki će vas i povodom i posljedicama bolno udariti ravno u želudac (dobro je ponekad ostati bez daha!): u intervju Velika kulturau malim sredinama Daniel Pavlić govori o vlastitom primjeru života u Hrvatskoj Kostajnici i rada u Sisku, prije nego što je poput mnogih trbuhom za kruhom iselio u Nizozemsku. Pogledajmo to s optimističkije strane: ovaj je više zreo nego posve mlad naraštaj ionako globalistički. Njihov Alternator jest poticajan i za čitatelje i za autore. Očekujem od časopisa njegovih autora i urednika  teme i način obrade koji bi izazvali polemiku (temat broja Smisao konzervativnog nakladništva na suvremenoj književnoj sceni urednika Matasovića poduprt razmišljanjem Jurija Lisenka na dobrom je putu). Samo ne ravnodušnost!

Svijet je tako malen: Daniel Pavlić o hrvatskoj velikoj kulturi u manjim mjestima u intervjuju Alternatoru i uživo na njegovu zagrebačkom predstavljanju / Fotografija Miljenko Brezak

Muči me u impresumu istaknuta autorska korektura teksta. Zapravo, ma ma koliko jeziku je svejedno, kako bi htjeli jezikoslovci iz naraštaja, nedosljednost ne između nego unutar autorâ. Ne radi se o tekstovima autora iz drugih zemalja i jezika, problem je više medijski, jer print, pa i tiskani književni časopisi, manje podnose ono što je u elektroničkim medijima, posebice društvenim mrežama, imanentno: svatko može što hoće i kako hoće, ali nepismenost nije nužno stilogena niti autorska stilistička obojenost, pa ni kad je o alternativi riječ. Po mojemu, neka misle i konzervativnom gledanju, ni u za nju najljepša vremena, nije lektura služila samo za političku kontrolu, a ako preskačem restorane s nepismenim kartama, odustala sam i zbog mnogo tiskovina. No, Alternatoru je to tek prvi broj. Kako većina njegovih autora ima iskustva i u tisku i u elektroničkim medijima, želim Alternatoru što prije e-izdanje. I zbog kulturnog tržišta i osobito zbog širega kruga čitatelja.

Mladoj ekipi čestitao je sisački doajen i alternativac, daskaš Nebojša Borojević / Fotografija Miljenko Brezak

Kako sam idući na zagrebačko predstavljanje u DHK razbila bocu dobre žestice namijenjene zdravici za redakciju Alternatora, zaključila sam prema drevnoj našoj moslavačkoj, danas ne baš politički korektnoj mudrosti, da će časopis – biti muško. Želim im da (pre)žive! Da dio redakcije s časopisnim iskustvom čak više izdanja samo prvoga broja, ovaj put ostane bez njega! Zaslužili su!

20200206 – 20200207 – 20200216 

Hrvatski pjesnički huligani – Umjesto kave 6. listopada 2018.

Dečki su najprije skoknuli (autom) u Kijev na promociju, a potom su u subotu, 6. listopada 2018. na Jutru poezije promovirali dvojezičnu antologiju suvremene ironične poezije Hrvatski pjesnički huligani na hrvatskom i ukrajinskom u izdanju izdavačke kuće Ljuta sprava (Books.Lutasprava.com.). Priredio ju je Jurko Pozajak, a pjesme na ukrajinski preveli su Pozajak i Iryna Bova-Garkuša. Sve je pokrenuo Jurij Lisenko, koji se s Darijom Lisenko internetski javio u puni i vrlo zainteresirani Žnidaršić, Pod starim krovovima u gornjogradskoj Basaričekovoj.

Baš je mali i taj pjesnički svijet – Robert Roklicer bio bi zadovoljan. No knjiga je i hommage , svojevrsna zahvala Simi Mraoviću, koji je 2002. u Zagrebu redigirao i objavio antologiju suvremenih ukrajinskih pisaca Ukrajinski književni huligani. Uz njih dvojicu s onoga svijeta

Knjiga predstavlja i Žarka Jovanovskoga, Siniše Matasovića, Dariju Lisenko (zagrebačka Ukrajinka koja piše na oba jezika) i Zvonimira Grozdića.

Obraćanje pjesnicima: na internetskoj vezi Jurij Lisenko / Fotografija Miljenko Brezak

 Njihova se poezija ne uklapa u uobičajene okvire, ali nipošto se, kako u uvodu knjige kaže izbornik i dijelom prevoditelj Jurko Pozajak, ne radi o nekakvim književnim barabama nego o otkačenim bonvivanima koji veselo krše poetske kanone i društvene tabue izlažući sve sumnji i sprdnji. Tu se poezija grohotom smije, opasna je i oštra.

Siniša Matasović okupljenima u Žnidaršiću čita pjesmu Roberta Roklicera / Fotografija Miljenko Brezak

Glavni kriteriji za odabir bio je upravo humor, točnije ironija i autoironija, što je donekle odredilo i teme: seks i ljubav, pijančevanje, asocijalnost „odjebizam“, usamljenost, psihološke kontorverze, lažljivost politike, licemjerni moral i slično. Alternativni, undergroundski, slamerski, nekomformistički, kontrakulturni, boemski, protestni pjesnici? Ja bih ih nazvala više zajebantima i haharima (ali ne držite me baš za riječ i mađarski oslonac prema kojem hóhér = krvnik – lupež, nitkov!), ali ima tu zaista dobre poezije.

Zvonimir Grozdić / Fotografija Miljenko Brezak

Neovisno o tome što i oni koju su je pripremili smatraju kako će revolucinarnije zvučati ukrajinskom čitatelju – u Ukrajini je, tvde, fantastično primjena – nego hrvatskome. Ali, valja je i slušati i čitati, jer knjiga obuhvaća više od 380 stranica sa po 20-25 pjesama svakoga od poeta. Ukrajinci, hvala na trudu! Ne uzdajte se u moj pomalo sentimentalan, moguće nedovoljno huliganski izbor.

Robert Roklicer
SUVIŠE KRATAK

Zar život nije isuviše kratak
Da bismo ga trošili
Na pisanje pjesama
O ljubavi

Skini se i lezi pokraj mene
Poslije ćemo otići na piće

A neka netko drugi napiše pjesmu
O romansi koju smo doživjeli

 

Žarko Jovanovski / Fotografija Miljenko Brezak

Žarko Jovanovski

SAVRŠENI SVJETOVI

Svi oko mene

Izgradili su svoje savršene svjetove

I ja, budala, gradim neki kurac

Nadam se daću odapet

iPrije nego išta bude

Dovršeno

 

Siniša Matasović, Zvonimir Grozdić, Žarko Jovanovski i antologija Hrvatski pjesnički huligani / Fotografija Miljenko Brezak

Siniša Matasović

TIGAR

navodno da tigrovi uopće ne vole meso,
ali eto, od nečega se mora i umrijeti,
Jer kada bi jeli samo bilje živjeli bi dugo za popizdit;
a nitko nije željan tigrova koji seru zeleno i
izgledaju kao manekeni.

onjk-onjk! –
podsmjehujem se jednom i pokazujem mu srednji prst,
a on si zasigurno misli:
koji komad budale, zbog ovakvih bi mogao postati
vegetarijanac.
mešutim, fantazije su jedno, a obrok neophodan.
zaleti se prema meni,
našto se izmaknem pa dograbi nesmotreno dijete iza mojih leđa,                   koje je majka po prvi put dovela u cirkus

što ti je tigar,
dovoljan je jedna pjesnik da ga učini ljudožderom

 

Darija Lisenko internetskom vezom čita svoje pjesme u Žnidaršiću / Fotofrafija Miljenko Brezak

Darija Lisenko
I CAN GET NO SATISFACTION

Kaže mi frend da sam Mick Jagger,
Nisam muško, al mi je drago,
Naručim pivo, on naruči jäger,
Ne vidim razloga da bi mi lago.

Kad bolje razmislim, ne želim bit Mick,
Na kraju krajeva, nije baš žena…
Fora je, zabavan, legenda lik…
Od pive ostane brkova pjena.

„Fali mi ženstvenost? To misliš reći?“
„Ne znam, slična ti jako frizura“.
Jäger mu konobar donosi treći
Otprilike sada je deseta ura.

Ja i taj neki u jednom lokalu –
„Krivom putu“ jer wrong je direction
Svijet nije vidio veću budalu…
Nikak da dobijem svoj satisfaction.

03.03.16

Zvonimir Grozdić
OLUJA ANDREA

Od kada se kod nas oluje

Nazivaju ženskim imenima
Mislila sam da to rade
Samo Amerikanci
Pita me punica dok otresa
Snijeg s kaputa

Pa nisu Ameri glupi
Znaju oni dobro da
Takvu nepogodu može
Izazvati samo nešto
Što je ženskog roda
Odgovaram ljubazno 

 

Jovo Mraović, otac Sime Mraovića / Fotografija Miljenko Brezak

Simo Mraović
4

Sve sam izgubio.
Ne znam gdje mi je osobna:
Gdje su mi ključevi.
Gdje mi je novac.
Gdje mi je pamet.
gdje mi je vjera.
Ne znam kako se zovem.
Koliko sam visok.
Koliko sam težak.
Koliko sam star.
Ne znam gdje sam.
A ne znam ni tko sam. 

20181006