O knjigama
hrvatskih književnika više od 300 kolumni objavila je dosad u Vijencu svakoga
drugog tjedna Ljerka Car Matutinović. Za to ih je najmanje toliko morala i
pročitati, jer izuzetno rijetko objavljuje negativne kritike i piše o knjigama
koje joj se ne dopadaju. Divljenje njezinu umijeću, ustrajnosti i zlatnoj dobi
izrazio je i glavni urednik Vijenca Goran Galić jednoj od svojih najstalnijih
suradnica našavši u njezinim tekstovima odraz polustoljetnoga bivanja u kulturi
i dobroga novinarstva kakvoga danas nema, jer umjesto rubrika u kulturi imamo
estradu.
Ljerka Car Matutinović na predstavljanju svoje najnovije knjige u Ogrizoviću / Foto Miljenko BrezakGoran Galić, glavni urednik Vijenca, i njegova kolumnistica Ljerka Car Matutinović / Foto Miljenko Brezak
Bilo je to u petak, 14. travnja 2023. u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića iliti kod Jasne, na predstavljanju knjige Iskustvo lijepih riječi Ljerke Car Matutinović (Biakova, 2022.). Urednica knjige Zorka Jekić istakla je kako je Ljerkina – poslije Vijenca odabranih (2013.), Umjesto samoće (2014.), Kraljevstva za knjigu (2018.) i Književnih ogleda (2019.) – peta knjiga kritika s odabranim prikazima,
svojevrsnim medaljonima 34 knjiga poezije i 23 knjiga proze objavljenima
od 2019. do 2022. O tome prenosim sud urednice i recenzentice:
Caričine kritike u dvama medijima / Foto Miljenko BrezakSamo za nonu: Luka Matutinović čita svoje pjesme / Foto Miljenko Brezak
Iz pogovora Književnost na dlanu književne kritičarke Željke Lovrenčić:
Ljerka Car Matutinović pobrinula se da nam na stranicama
ove knjige ukaže na specifičan način na koji suvremeni hrvatski književnici
doživljavaju stvarnost, na zavodljive stihove naših poeta i poetesa u kojima se
otkrivaju male ljudske tajne i istine. Ukazuje nam na čudesan život riječi, na
jednostavnost i prirodnost stihova, ali i na njihovu mističnost i simboliku.
Ističe maštovitost pojedinih autora, njihov primorski senzibilitet i
mediteransku raskoš, borbu sa samoćom i potragom za svjetlosti u našoj ne
odviše blistavoj stvarnosti.
Urednica Zorka Jekić predstavlja knjigu / Foto Miljenko Brezak
Iz predgovora Književni medaljoniLjerke Car Matutinović urednice Zorke Jekić
U zaklonu tišine svoje radne sobe prema svojoj prosudbi o
vrijednosti djela, autorica odgovorno piše o djelima poznatih i manje poznatih
autora. Čitatelja mami pustolovina čitanja koja stvara žudnju za spoznajom,
potrebu da se umjetničko djelo strpljivo iščita i u njemu promišlja. Ljerka
traga i za osobnošću pisca. Oplemenjena iskustvom lijepih riječi ohrabruje
autore na kreativnost i ustrajnost. U njenim tekstovima osjeća se stvaralački
zanos i užitak u čitanju. Ljerkini ogledi pravi su književni medaljoni.
S predstavljanja / Foto Miljenko BrezakNa promociju Carici došli su i autori o čijim je knjigama pisala: Božica Brkan, Ludwig Bauer i Lidija Dujić / Foto Miljenko Brezak
Izvatke iz knjige čitao je Dubravko Sidor, a večer su ukrasili i Caričini unuci Luka Matutiović svojim pjesmama, a Marko Matutinović gitarom i podržan usnom harmonikom prijatelja Doriana Markote.
Božica Brkan i Ljerka Car Matutinović / Foto Miljenko Brezak
Silno se ponosim što je u Iskustvu lijepih riječi autorica za objavu uz dva zbornika – Dosegnuti dostojanstvo pjesme(Razlog za pjesmu: panorama suvremene hrvatske poezije, sastavili Željka Lovrenčić i Božidar Proročić, Crnogorski kulturni forum sa Cetinja, 2020.) i Usprkos tjeskobama svih vrsta (Moderato dolcissimo: pjesničke posvete Antunu Gustavu Matošu, DHK, Ogranak slavonsko-baranjsko-srijemski, Osijek i Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata, subotica, 2019.) – odabrala čak tri kritike o mojim knjigama, od poezije Poetsko svjedočenje jezika (Božica Brkan, Nemoj mi to govoriti, Acumen, Zagreb, 2019.) i Zavičajne kulinarskeuživancije (Božica Jelušić & Božica Brkan, Gastrolatrija, Acumen, Zagreb, 2020.) te proze Vraća li imaginacija u svijet povjerenja?(Božica Brkan: Privremeno neuporabljivo, Acumen, Zagreb, 2022.). Zahvaljujem na posvećenim lijepim, pomno oblikovanim riječima i stranicama te društvu biranih autora lijepe riječi na hrvatskom.
Kolo, časopis Matice hrvatske za književnost, umjetnost i kulturu
(gl. urednik Ernest Fišer), broj 3/2022. u cjelini Kritike na stranicama
od 234. do 239. donosi prikaz romana Privremeno neuporabljivo Božice
Brkan iz pera Željke Lovrenčić:
Početak kritike Željke Lovrenčić u Kolu
Roman o Zagrebu
(Božica Brkan: Privremeno neuporabljivo, Acumen, Zagreb, 2022.)
Gradovi kao tema nadahnuli su mnoge svjetske pisce. Tako,
primjerice, Meksikanac Carlos Fuentes u svome djelu Región más tansparente (Najprozračniji kraj) opisuje Grad Meksiko,
Orhan Pamuk piše o Istanbulu, Zadie Smith o Londonu, Alfred Döblin u romanu Berlin Alexanderplatz o Berlinu
itd.
Novinarka i književnica Božica Brkan odlučila je napisati roman o
Zagrebu.
Naslovnica kola broj 3/2022
Budući da je poznata po tome da u svojim romanima bira intrigantne
teme – primjerice, u onome
naslovljenome Rez: Leica – roman u 36
slika obrađuje ratnu i tranzicijsku tematiku, u Ledini povijest svoje obitelji u više od tri stoljeća, a u romanu Generalov
sin, Srbin a Hrvat pitanje identiteta –
bilo je za očekivati da će tako biti i u njenome najnovijem djelu. I jest: u
njemuBrkan govori o Zagrebu u
posljednjih par godina, odnosno obuhvaća vrijeme nakon potresa i razdoblje
pandemije Covida 19.
Osim o aktualnim i zanimljivim temama, naša autorica na osebujan
način opisuje događaje koji je zaokupljaju te iznimno brine za jezik: uspješno
spaja različite oblike kajkavskoga narječja na kojemu ili piše ili ga pak umeće
u pojedine ulomke. Također, vješto i često rabi razne žargone kojima govore
pojedine skupine. U njenim djelima do posebnog izražaja dolazi spoj novinarstva
i književnosti.
To je razvidno i u najnovijem romanu u kojemu isprepliće priču o
suvremenom Zagrebu i zgodama vezanim uz
glavnu junakinju Doru, imenjakinju Šenoine heroine iz Zlatareva zlata. Kao i Šenoa opisuje intimne sfere svojih likova te
obiteljske i ljubavne odnose. U ovome djelu Božice Brkan možemo govoriti o
dvije fabule – ljubavnoj i društvenoj.
Suvremena je Dora radijska novinarka i dakako, purgerica. Osim što
je zaposlena na najslušanijem radiju,
bavi se istraživanjem zagrebačkoga romana i honorarno radi kao kostimirana
vodičica po gradu. Svoj grad ne samo da jako voli nego ga „ima na dlanu“;
izvrsno poznaje njegove četvrti i ulice, znamenitosti, povijesne ličnosti i
likove iz književnih djela: Harmica, Mala kavana, Splavnica, Tkalča… Pa Krvavi
most, Radićeva, Jurjevska, Kamenita vrata… Zagorka, Šenoa, Dora Krupićeva…
U doba Covida također šeće
opustjelim Zagrebom i doživljava ga na drugačiji način: Udiše. Duboko. Izdiše. Duboko. Diže ruke u zrak, da i njih protegne.
Udiše. Spušta. Izdiše. Diše. Diše. Duboko. Udiše. Izdiše. Duboko. Duboko. Nema
mirisa stvarno ili ih ona ne osjeća? Samo ih se još sjeća. Što je gore? Svijet
bez mirisa. Grad bez mirisa. Noć bez mirisa. Jer nije sezona? Jer je sve
zatvoreno, stolci hrpimice nagomilani i poput galiota za brodska vesla lancima
zavezani za teške betonske noge suncobrana i zatvorenih s nametljivim reklamama
za ovo ili ono pivo. Dora osjeti žeđ. Nigdje nikoga. Zaključan grad. Grad bez
sna. Grad bez snova (Str. 16).
Završna stranica kritike u Kolu s naslovnicom romana
U liku vrsne novinarke Dore
koja luta praznom i opustošenom hrvatskom metropolom u kojoj nema uobičajene
gužve ni turista i u kojoj čak niti taksiji ne voze, na neki način vidimo
autoricu knjige uvijek nadahnutom svojim (premda ne rodnim) gradom.
Segment Dorina života koji se opisuje u ovome romanu obilježen je
specifičnim i ne baš lijepim događajima. Dan 22. ožujka 2020. kad započinje
njegova radnja, nije trebao biti drugačiji od ostalih zagrebačkih dana
provedenih u lockdownu. Zbog groznog
virusa, njegovi su stanovnici već duže vrijeme prisiljeni boraviti u svojim
domovima i izbjegavati kontakte s drugim ljudima. Mnogi rade od kuće. I Dora
isto. Štoviše, ima pune ruke posla: bez obzira gdje bila, u kući ili u studiju,
mora odraditi svoju šihtu u emisiji
koja ujutro ide uživo i zove se Dobro
jutro, Zagrebe. Usto piše i gastro blog naslovljen Zagrebački odrezak…
Protagonistica ovoga romana udana je za Dalmatinca Vinca s kojim
ima malog sina Maksića. Od ostalih likova, tu su njena Muti te ugledna
književnica i Dorina mentorica na doktoratu o najzagrebačkijem romanu gospođa Nera koja je nekoliko puta bila
kandidatkinjom za članstvo u Akademiji.
Dora je
Muti i tetu Neru doživljavala dvjema junakinjama izniklim iz nacionalne
literature 19. i 20. stoljeća, nije se željela niti je bilo potrebe da se
odredi dobrim ili lošim, nije joj se dalo raspravljati s njima. Čemu se
upuštati u velike teme? Nera Zagorkina, i iako ne baš učiteljica Branka
Šenoina, nisu dijelile naklonost prema istom spolu, ali jesu strast prema
književnosti, i svoju i svojih mama romantičarki. Od Muti je Dora naslijedila
ljubav prema čitanju, a iz biblioteke gospođe Nere odmalena je posuđivala
knjige…. (Str. 18).
Ovo je samo jedan od niza ulomaka romana u kojima Božica Brkan
povezuje stvarnost i književnost, fikciju i faktografske činjenice. U roman
često umeće arhivski materijal i književne citate. Između ostaloga, spominje
Šenou i potres koji se dogodio u njegove vrijeme te ostale književnike kojima
je Zagreb bio nadahnuće: Mariju Jurić Zagorku, Miroslava Krležu, Zvonimira
Milčeca, Branislava Glumca…
Književnica, znanstvenica, prevoditeljica i književna kritičarka Željka Lovrenčić u DHK 15. svibnja 2022. / Foto Miljenko Brezak
Osim pandemije koja kod svih izaziva depresiju, Dora doživljava
(i) muževu prevaru. Vraća se kući iz grada i na stubištu zatiče svoga
zakonitoga in flagranti sa susjedom
Muzom, mladim modelom staroga slikara Mimija. A onda, 22. ožujka, slijedi još
jedna nesreća: Zagreb zatrese snažan potres.
Kao što to već biva u kriznim situacijama, uplašeni se susjedi
okupljaju u dvorištu. Dora i Vinc, Muza i Mimi, Muti i Nera čekaju odvjetnika gospona Anđelka, nekadašnjeg Susedina Malog koji će srediti sve što
je potrebno, pa i eventualna oštećenja stanova. On ima veze posvuda jer
siromašan dečko iz susjedstva iz milja zvan Endži, sada je bogati poduzetnik.
Oduvijek je zaljubljen u Doru.
Dorin i Vincov stan je privremeno
neuporabljiv što znači da ima „umjerena oštećenja bez opasnosti od
urušavanja i da se ne preporuča boraviti u njemu“. Obitelji treba privremeni
smještaj.
Bez obzira na osobne probleme, novinarka Dora dobiva zadatak da se
pojavi na svome radiju i obavijesti slušatelje o posljedicama potresa. Dok sa svojom
ekipom obilazi grad, prisjeća se Augusta Šenoe. Sadašnjost i prošlost opet se
isprepliću…
Korona i potres izbezumili su ljude koji su siti svega i nastoje
što prije otići iz Zagreba. Dora sklanja dijete u vikendicu maminog partnera
Milčeka koji je s njom pobjegao na selo.
Kao neugodnu noćnu moru sanja potres, a autorica romana u tekst
upliće zapise o potresima koji su se javljali širom svijeta – od Perua do Južne
Afrike, od Čilea do Japana, od Filipina do Gibraltara, Mijanmara, Indije…
U javi, prezaposlena novinarka sve više razmišlja o muževoj
prijevari zbog koje pati. No, ubrzo i sama ima priliku za nju: Endži je spreman
ponuditi joj bolji život. Može joj omogućiti penthouse, trendovske poslastice,
umjetničke instalacije, auto, novac, odjeću s markom, putovanja… No, usprkos
činjenici da ju je suprug prevario, da im je stan privremeno neuporabljiv, da
nemaju dovoljno novca ni mogućnosti dodatne zarade zbog korone, ona ga odbija.
Ne voli ga.
Počinje razmišljati o svome braku i učinjenim grješkama te, boreći
se protiv ponosa, čak relativno prijateljski razgovora s Muzom. Zbog nimalo
ružičaste situacije u kojoj se nalazi, osjeća se privremeno neuporabljivom!
Takvom se
osjećala. Za što se uporabiti? Koliko može biti žena, supruga, kći, majka,
zaposlenica, vodička, i sve to što je
nekad mislila da jest, ako se više nije osjećala ni osobom? Jedan od loših
šlagera koji se redovito vrte na najslušanijem gradskom radiju smjenjujući se na različitim mjestima tjedne
ili mjesečne top liste. Koliko može
biti svojom? I kako? Htijući biti sve to, da ne kaže svačija, jednostavno ne
uspijeva biti svojom. Svojom! (Str. 146).
Dora je pravi primjer preopterećene suvremene hrvatske žene kojoj
se negativne stvari samo redaju. Nije joj lako uskladiti obiteljske i poslovne
obveze pa dolazi do problema i u privatnom i u poslovnom životu. Njena joj se
situacija čini nerješivom. Odnosno, život joj je privremeno neuporabljiv. Ne zna se do kada…
Ovo je djelo zanimljiva kronika u kojoj se bilježi prilično neugodno
razdoblje u životu glavne junakinje koja je svojevrsni simbol suvremene
Zagrepčanke. Također, priča o glavnome hrvatskom gradu i našemu društvu kojemu
je upućena i suptilna kritika: poštenim se radom kod nas ne može (lako)
obogatiti. Oni kojima to uspije, zbog mutnih poslova kojima se bave (ponekad)
ipak završe na sudu. Barem se to događa Endžiju kojega policija odvodi s afterparty-ja u vikendici gdje se
okupljaju Dorina obitelj i prijatelji.
No, ovo je i ljubavni roman „začinjen“ prevarom zbog koje je
neophodno preispitivanje odnosa u braku. Glavna junakinja nastoji uskladiti
obiteljski život i poslovne ambicije, ali to joj baš ne polazi za rukom.
U njemu nema tipičnoga i očekivanog happy enda – završava u duhu svoga naslova. Odnosno, točnije, receptom
za tortu nazvanu Potres čime se
otkriva još jedna sklonost naše autorice – ona prema gastronomiji. Čini se da
je svojim likovima poželjela zasladiti život kako bi lakše podnijeli sumornu
stvarnost te čekanje na obnovu grada i ranjene duše.
U ovome besprijekorno napisanom djelu napete radnje i izvorne
tematike događaji se glatko izmjenjuju, a prošlost i sadašnjost skladno se
stapaju u jedinstvenu cjelinu. Ako tome dodamo i vješto ispreplitanje
stvarnosti i fikcije te raznih jezičnih bravura i narječja, dobili smo recept
za savršen roman.
Kakva lijepa večer u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića u petak, 21. listopada 2022.! Od biljnog iznenađenja u obliku breberike, biljke prema kojoj nazvah buduću kajkavsko-čakavsku zbirku Breberika&Eklektika s Borisom Domagojem Biletićem u izdanju Kajkavskoga spravišča, čije ime u cvjećarnici ne znaju, do pribivanja kolegičinu predstavljanju poetese Anke Žagar koju ne vidjeh od vremena Knjižnice Mladost te do poduže kasnovečernje kave blizu Cvetnjaka! Baš primjereno Mjesecu hrvatske knjige.
Uz novu, prvu knjigu proze na hrvatskom, Željka Lovrenčić predstavila je i izbor stihova Dunje Detoni Dujmić na španjolskome / Foto Miljenko Brezak
Biakova je objavila knjigu Ako sam ikada postojala Dunje Detoni Dujmić, a uz autoricu su predstavili znanstvenik i književnik Tin Lemac, prevoditeljica i književnica Željka Lovrenčić i urednica Zorka Jekić, a tekstove je maestralno interpretirala nacionalna dramska prvakinja Branka Cvitković. Poslije osam zbirki poezije te raznoraznih drugih, sve vrlo serioznih knjiga, esejistica, leksikografkinja i urednica, objavila je i prvu proznu knjigu.
Dunja Detoni Dujmić sa svojom novom knjigom / Foto Miljenko Brezak
Tijekom večeri nismo
posve utvrdili radi li se o romanu o obiteljskome životu, dragulju
izbrušenih rečenica (Jekić), tekstu ne nužno žanrovski određenome,
zanimljive kompozicije, autobiografskom, snažne lirske proze (Lemac) ili tekstu
u kome se vješto barata jezikom pa i
nije presudno da li je romansirana biografija, esejistički zapisi, romanu o
ljubavi urbane, građanske djevojke i ruralnog momka iz velike obitelji u
kojem se povremeno uz Dunju javlja i Maladunja kao simbol bijega iz stvarnosti
(Lovrenčić). Možda je tekst književnici melem na dušu poslije smrti Ikića,
voljenog supruga, u vrijeme korone? Čitam, uživam i nikako ne mogu odlučiti što
je taj tekst. A nije ni važno do li – ljepote teksta. (I grafičkog oblikovanja:
na naslovnici su Kola Marijana Detonija!) ProslovNa odeskim
stubama počinje sjećanjem na i meni maestralan Ejzenštajnov film Oklopnjača
Potemkin. I ne znam koliko sam ga puta odgledala, ne samo na filmologiji na
komparatistici, gdje je diplomirala i Dunja, inače rođena Križevčanka.
Branka Cvitković čita / Foto Miljenko Brezak
Ipak, kao poziv na čitanje ove neobične knjige odabirem:
U DVORIŠTU Najradije se penjem po granama golema trešnjina stabla u dvorištu. Stablo šuti i ne odbija me, pušta mi na volju. Grne mi pokazuju put prema vrhu. Ja sam glavna junakinja, u stakleniku sam, palim motore, mogu sve na svijetu. Visinomjerom određujem dubinu ispod i iznad krošnje. Drvo diše u ritmu sa mnom, u pilotskoj kabini, pored bosih nogu. Katkad okrenem stablo naopako pa ono puže po meni. To je moja njihaljka koja visi o nebu. Svaki je njihaj bliz suncu i slobodan; čas sam kos, čas sam na brijegu, čas rujem pijeskom, prašna su mi stopala, zdenac je sve bliži i počinje teći unatrag kako bi se pročistio. I gradić se pročišćava, leti zajedno sa mnom, otkida se od oka, sagiba, sklanja mi ruke s vrata i širi se u zaletu. Svega se sjećam, samo ne znam zašto.
Za uspomenu na lijepu večer: Željka Lovrenčić, Zorka Jekić, Dunja Detoni Dujmić i Božica Brkan / Foto Miljenko Brezak
Tu i tamo pjesničkim bi se tekstovima susrele u zajedničkim panorama hrvatskoga pjesništva, a onda smo se zbližile žirirajući za Tina, rekla bih sličnim poetskim sklonostima. Kako ne bježim sudbini, nekako me je baš dotaklo što me je na dan promocije Facebook podsjetio na čitanje, također u Ogrizoviću, baš na isti datum 2021. sotuda na neki drugi dan 2018. godine, dakle prije korone, kad smo predstavljali knjigu Encuentros – Susreti, izbor 12 hrvatskih pjesnika na španjolskome Željke Lovrenčić, objavljene u
Kolumbiji. Uz sjajnu domaćicu Jasnu Kovačević, na fotografiji Miljenka Brezaka
radosne smo Dunja Detoni Dujmić, Željka Lovrenčić, Neda Miranda
Blažević-Krietzman i ja. Sad se sjećamo Nede i čitamo neke nove tekstove, a uz
ostalo i izbor Dunjinih stihova koji je Željka prevela na španjolski – Una
paloma en el supermercado, Poesia escogida, Barcelona 2021.
U Državnome arhivu u Sisku u petak, 7. listopada 2022., u predstavljene su panorame hrvatske i crnogorske poezije Razlog za pjesmu i Odlazak u stihove, koje su priredili Željka Lovrenčić i Božidar Proročić. Uz priređivače, panorame je predstavio i profesor Veljko Đukanović. Moderator je bio predsjednik Sisačko-moslavačkog ogranka DHK-a Siniša Matasović koji je, kao jedan od 40 zastupljenih pjesnika u hrvatskoj panorami, pročitao jednu svoju pjesmu. Svoje je pjesme pred iznimno zainteresiranom publikom čitala i članica Upravnog odbora DHK-a Božica Brkan – Vermut i sve passent. Također, prvi put iz crnogorske panorame predstavljene u inozemstvu, pročitane su pjesme od ukupno 20 i dvoje crnogorskih pjesnika Rebeke Čilović i Miraša Martinovića te hrvatskih Enerike Bijač i Slavka Jendrička.
Gosti iz Crne Gore Božidar Proročić, Vejko Djukanović i Veselin Živanović s domaćinima predsjednikom DHK Zlatkom Krilićem, Željkom Lovrenčić, voditeljicom međunarodne suradnje DHK te čšlanicom Uprave DHK kao i Božica Brkan
Na svečanome
otvorenju ovogodišnjih Zagrebačkih književnih razgovora crnogorski su
književnici razgovarali s ministricom kulture dr. sc. Ninom Obuljen Koržinek
te s predsjednicom odbora za obrazovanje, znanost i kulturu u Hrvatskome saboru
prof. dr. Vesnom Bedeković. Ona ih je zajedno s predsjednicom
Povjerenstva za književne veze DHK-a dr. sc. Željkom Lovrenčić pozvala u
Hrvatski sabor. Usprkos svome pretrpanom rasporedu, gđa Bedeković koja njeguje
uspješne veze s hrvatskom zajednicom u Crnoj Gori, posvetila je svojim gostima
sat vremena i provela ih Saborom.
Crnogorski književnici s ministricom kulture Ninom Obuljen Koržinek i predsjednicom saborskoga Odbora za obrazovanje, znanost i kulturu Vesnom Bedeković U posjetu Hrvatskom saboru
U Sisku se
predstavila i ukrajinska književnica Daria Lisenko koja je pročitala vrlo
aktualnu pjesmu napisanu prije pet godina, posvećenu Musku te ukratko
obrazložila svoju temu izlaganja na ZKR-u Hrvatski
i ukrajinski književni huligani – Međunarodne poveznice i utjecaji hrvatske i
ukrajinske alternativne književnosti.
Božica Brkan čita svoje pjesme i dio publike / Foto Miljenko Brezak
Na jubilarnim, 25. Đakovačkim susretima hrvatskih književnih kritičara KAD Nagradu Julije Benešić dobila j književna kritičarka, prevoditeljica i znanstvenica Željka Lovrenčić za knjigu kritika Samo kritično, molim a Povelju uspješnosti kazališna kritičarka Anđela Vidović za niz kritika objavljenih u elektronskim i tiskanim medijima. Tako je odlučilo povjerenstvo u sastavu Vlasta Markasović, Franjo Džakula i Goran Rem. Nagrade su im uručene prvoga dana Susreta, 23. lipnja 2022., u četvrtak navečer, uz obrazloženje predsjednika Povjerenstva dr. sc. Gorana Rema, koji je obrazložio, koji je, uz drugo, rekao o knjizi Željke Lovrenčić:
Željki Lovrenčić Nagradu Julije Benešić svečano uručuju predsjednik DHK Zlatko Krilić i predsjednik Povjerenstva dr. sc. Goran Rem / Foto DHK – Ogranak slavonsko-baranjski
Knjiga koju Susreti ove godine
nagrađuju, najdiscipliniranije je iz žanra prikazivačke kritike. Interesi ove
knjige se ne kreću Centrom hrvatske književnosti, uz dvije-tri iznimke, uz
knjige dvoje-troje autora, dakle je riječ o knjizi interesa za rubove, za
afirmaciju onoga što je i samo afirmacija rubova. Stoga, više je nego
dragocjeno uočiti dvosmjerne i višesmjerne silnice koje se nalaze u dolasku
knjiga južnoameričkih i drugojezičnih konteksta hrvatskih autora (Crna Gora,
Australija, Mađarska, Srbija itd), bez obzira u kojoj je mjeri i kojoj
udaljenosti njihov prototekstni materijal već prebivao u hrvatskim korijenima
ili se pak po prvi puta nalazi u takvoj ekspoziciji, ali sa svojevrsnom jekom
hrvatskih kulturnih koordinata ili interesa. U tom je kontekstu zanimljiva i
prijevodna književnost, piše u predgovoru Dunja Detoni Dujmić, Machiedov izbor
Jimenezove lirike te Marunini prijevodi djela bolivijskog književnika japanskog
porijekla Pedra Shimosea Kawamure… Knjiga je to koja se kreće i interesnim imenovanjem te zaokupljanjem
tekstnih učinaka Tomislava Marijana Bilosnića, Borisa Domagoja Biletića, Josipa
Cvenića, Božice Brkan, Diane Burazer, Diane Rosandić Živković, Ljerke Car
Matutinović, Mladena Machieda, a i drugih suvremenih autora u njihovim
ozbiljnim knjigovnim nastojanjima. Knjiga je otvorena predgovorom
tinujevićevske nagrađenice za liriku te promišljateljice „bolje polovice
književnosti“ Dunje Detoni Dujmić, koja tim pozorom odrađuje i
cehovsko-kolegijalni uzvrat za razvidni prikaz Željke Lovrenčić o Dujmićkinoj
close readingovskoj, na našim Susretima laureatskoj, knjizi Mala noćna čitanja,
hrvatski roman 2011.-2015..
Poseban pozor Povjerenstvo je posvetilo Lovrenčićkinu izboru prikazati knjigu
Josipa Gujaša Đuretina: Mene su ljepote ostavile, gdje je ukazati na maran
učinak prireditelja Đuretinovih pjesama Đure Vidmarovića, ali i na kanonsku
neupućenost kojom hrvatska književnost toga autora, Gujaša – Đuretina, nije
pribrano „ugrabila“ da joj bude nekom vrstom “razlogovskog“ posebnog užića,
dapače vrha u tom strateškom polju lirskih istraživanja.
Željka je Lovrenčić poslala hrvatskoj kulturno-književnoj javnosti zbirku
kritika koje su pozitivistički uvijek pozorne, razviđaju temeljne podatke o
autorima odnosno njihovim opusima, a iščitavanju se upućuju u temeljnim
tematskim fokusacijama. Dio tih kritika zaokuplja se poezijom, dio stručnim ili
znanstvenim pristupima književnosti (Tin Lemac o Pupačiću, Sanja Knežević o
Bilosniću), a osjetljivost i kompetentna bavljenja u području
inokomunikacijskih polja, kada je više jezika i kulturno-književnih konteksta u
međusobnom prijenosu svakako je njen velik i kritički zapažen rad.
Đakovački Susreti hrvatskih književnih kritičara knjigom Željke Lovrenčić
dobivaju artikuliran i žanrovski uzorit svezak kritika koje su rad jasnih i
relevantnih signala o mjestima na kojima nesumnjivo može prebivati posvećen
kritičarski učinak.
Prepuni su mediji zvijezda i sazviježđa, književnika i spisatelja, pisaca i pjesnika koji nisu objavili, a možda ni napisali ni jednu knjigu, ali su pričljivi, šarmantni i zabavni; bestselera koji još nisu ni dospjeli do prodaje a kamoli do čitatelja; piarovski odlično promišljenih intervjua na svaku temu koja se baš nosi, koja je in i must have. Baš onako influencerski, potencijalno multimedijalno, s puno likeova. Pa neka! Takva su vremena, valjda. Pa nećemo se valjda opterećivati nezanimljivim licima, čangizavim starcima, mudrovanjima i sjećanjima. Potječem iz starinskih medija sa 5W, provjerom najmanje dvije strane… Iako mi ni novi mediji i društvene mreže nisu mrski, drugačije gledam na ulogu i medija i novinara, na novinarske patke i na fake news, na PR. U kulturi i književnosti pogotovo. Zato s iskrenim kolegijalnim i prijateljskim veseljem prenosim kako je književnica, prevoditeljica i znanstvenica, izuzetno vrijedna Željka Lovrenčić tobože ponovno otkrivena nakon desetljeća ustrajnog rada i nakon 18 autorskih 69 prevedenih od čega 20 s hrvatskoga na španjolski te 18 uređenih (rekord iz 2018. – 10 objavljenih knjiga).
Željka Lovrenčić i Lada Žigo Španić na Tribini DHK / Foto Božica BrkanBožica Brkan u studiju HR1 s Natašom Ricijaš Craig / Foto Miljenko Brezak
Željka Lovrenčić toliko je svestrana i aktivna da je njezin rad teško pratiti i kad hoćeš – početkom 2019. obilježili smo rekord iz 2018. kad je objavila čak 10 knjiga! – pa sam provjerila osvježene bibliografske podatke o knjigama: 18 autorskih i izbora, 18 uredila, 68 prevela. Ne navodi, kaže, ono što još nije objavljeno. Dodajem da su u tijeku dva prijevoda na hrvatski i dva na španjolski.
Izbor Samo kritično, molim,
poduprt i Ministarstvom
znanosti i obrazovanja RH, obuhvaća 37 kritičkih prikaza djela
suvremenih hrvatskih autora kao i autora hrvatskoga podrijetla koji žive u različitim
zemljama svijeta. Tekstovi su to objavljivani u hrvatskoj recentnoj periodici
od 2016. do 2020. godine. Urednica izdanja je Zorka Jekić, kazalo
je sastavio Ivan
Bekavac Basić, a autor naslovnice je Božidar
Bekavac Basić.
Naslovnica najnovije knjige kritika Željke Lovrenčić
Recenzent dr. sc. Tin Lemac ističe kako kritički tekstovi Željke Lovrenčić posjeduju iznimnu informiranost, visok stupanj prohodnosti, obilatu uporabu stručnog znanja te oprezno i precizno izricanje vrijednosnog suda. Iznimna se informiranost daje u opisu biobibliografskih činjenica o autoru i sadržajnoj analizi njegova djela.
Recenzentica dr. sc. Dunja Detoni-Dujmić u recenziji objavljenoj i kao uvodnik knjige, među ostalim, ustvrdilada je Željka Lovrenčić ovim rukopisom dala posebno vrijedan doprinos širenju informacija o hispanoameričkim i hrvatskim dodirima, odnosno za hrvatsku kulturu iznimno važnu temu povezivanja iseljeničke i domovinske Hrvatske.
Kako u svome prikazu navodi Vesna
Kukavica, autorica najveću pozornost posvećuje djelima suvremenih
hrvatskih pjesnika – Ljerke Car Matutinović, Diane Burazer, Božice Brkan,
Borisa Domagoja Biletića, Pere Pavlovića i drugih. Iz ovoga donosimo zaključak
da osim što najviše prevodi poeziju hrvatskih autora na španjolski, o njoj i
najradije piše.Britka esejistica Lovrenčić, također prati suvremenu
proznu produkciju i piše o djelima Diane Rosandić Živković, Antuna
Paveškovića…Zanimaju je i znanstvene studije Tina Lemca, Sanje Knežević, Đure
Vidmarovića i Igora Žica posvećene Josipu Pupačiću, Tomislavu Marijanu
Bilosniću, Josipu Gujašu-Đuretinu i Lavalu Nugetu.
U svojemu povelikom rasponu
književnog zanimanja Željka Lovrenčić govori i o prijevodnoj književnosti sa
slovenskoga i španjolskog jezika, a dakako, veliki dio ove zanimljive knjige
eseja posvećuje hrvatskoj književnosti nastaloj izvan granica Republike
Hrvatske što je i predmet njenoga znanstvenog istraživanja. U njoj su
zastupljeni hrvatski autori iz Njemačke – Nela Stipančić Radonić i Adolf Polegubić,
Ljerka Toth Naumova iz Sjeverne Makedonije, Drago Šaravanja i Vladimir
Jakopanec iz Australije, Adrian Vuksanović iz Crne Gore, Andrés Morales
Milohnić, Sergio Vodanović, Eugenio Mimica Barassi, Guillermo Mimica i Vesna
Mimica iz Čilea…
Neobična knjiga Ljerke Car Matutinović – kao i dvadesetak od
više od ukupno 60 objavljenih knjiga – zbirka poezija u izdanju zagrebačke
Biakove i Gradske knjižnice Crikvenica, ali – na četiri jezika: Sve moje
ljubavi, Tutti i miei amori, Todos os meus amores, Todos mis amores. Osim
na hrvatskome, usporedo pjesme i na tri romanska jezika – talijanskome (prepjevi
Lucifero Martini, Loredana Bogliun, Marina Lipovac Gatti, Laura Marchig,
Giacomo Scotti i sama autorica, inače i nagrađivana prevoditeljica s
talijanskoga), španjolskome (prepjevi Željka Lovrenčić) i portugalskome (prepjevi
Meri Grubić). Objavljena 2020., predstavljena u Ogrizoviću sinoć.
Ljerka Car Matutinović čita svoje pjesme / Fotografija Miljenko Brezak
Carica, kako Ljerku zovemo odmilja, s dubokim poštovanjem
što je, i kao kritičarka i kao poetesa, sačuvala ushit za poeziju, još
jednom osvjedočeno poetsko žensko biće fascinirano životom, ljubavlju, svojim
morem…
Marko Matutinović izvodi noninu pjesmu Kad već postoji planina / Fotografija Miljenko Brezak
Prenosim iz toga ozračja pjesmu, koja ne samo da je
prevođena na druge jezike, nego ju je i pjesnikinjin unuk Marko Matutinović
uglazbio i izveo na predstavljanju:
Recenzentica i promotorica Željka Lovrenčić, izdavačica i urednica Zorka Jekić i autorica / Fotografija Miljenko BrezakPredstavljačica i prevoditeljica na portugalski Meri Grubić i čitačica na portugalskom Mariana M. Andre / Fotografija Miljenko Brezak
Ljerka Car Matutinović
KAD VEĆ POSTOJI PLANINA
Kad već postoji planina treba se
penjati
Strpljivo i dugo do samoga vrha
Kad već postoji planina treba je
upoznati
Srcem i uhom ko materinsku riječ
Kad već postoji planina treba je
osvojiti
Polako u mudro kao jedinu ljubav
Kad već postoji planina treba je
zavoljeti
Predano i nježno kao dijete rođeno
Zato i postoji planina
Da bismo otkrili pute neprohodne
I vratili Ljepotu daljinama
(Ljerka Car Matutinović: Sve moje ljubavi / Biakova, 2020.,
str. 76.)
Pulski časopis za književnost, umjetnost i kulturu Nova Istra (glavni i odgovorni urednik Boris Domagoj Biletić) Istarskoga ogranka DHK u četvorobroju 1.-4. (proljeće-ljeto-jesen-zima) za 2021., godište 26, zbog pandemijskih uvjeta i pomanjkanja novca, na umalo 600 stranica objavljuje brojne izuzetno zanimljive teme.
Naslovnica Nove Istre
Uz posvetu Goranu Filipiju(1954. – 2021.) i Dragi Orliću (1948. – 2021.) nove pjesme Gorana rema, Slavka jendrička i Diane Rosandić Živković. Slijede 16. pulski dani eseja o temi 1918. – 2018.: Stoljeće raspada Monarhije. Izdvajam teme Stjepan Radić – u povodu 90. obljetnice smrti Dubravke Brezak – Stamać, Drama Srednje Europe onda (1918.) i danas (2018.) Slavena Letice, 1918. iliti, Zbogom, oružje! Jelene Lužine, Miteleuropsko naslijeđe u svijesti mog plemena Jovana Nikolaidisa i Raspad Monarhije: psihoanaliza epohe Sibile Petlevski. Tema 24. Šoljanovi dani posvećena životu i djelu Jure Kaštelana donosi niz zanimljivih tema: “Tifusari”. U riječi i u slici (Kaštelan – Mimica) Macieja Czerwinskoga, Svjedoci rata – čovjek i drvo. “Mrtvi jablan” Jure Kaštelana i “Drvo” Tadeusza Różewicza Magdalene Dyras, usporedbu Jure Kaštelan i Federico García Lorca – sličnosti i razlike Željke Lovrenčić i Jure Kaštelan – hrvatski Lorca Dubravke Stamać, a Božidar Petrač piše Šoljan, Kaštelan i zagrebačka Biblija. Slijedi posveta Marije Roščić Paro uz 80 godina Antonija Skármete. Zatim nekoliko novih prijevoda, ogleda, studija i zapisaka tepredstavljanje hrvatske pjesničke mladosti Vojvodine. Filozofija je zastupljena tekstom Žarka Paića U vrtoglavici znakova: Deleuzeovo čitanje Prousta te slijedi niz kritičkih pristupa i osvrta o tekstovima Katarine Hler, Eveline Rudan, Monike Herceg, Milorada Stojevića, Ivice Prtenjače, Sanje Baković, Wisławe Szymborske itd. Sada se čini oporo prigodnim, tekst Jevgenija Paščenka o “Kijevskim dnevnicima 2014./2015.” Đure Vidmarovića naslovljen je Jedini hrvatski objektivan putopis o Ukrajini.
Početak kritike Željke Lovrenčić o najnovijem romanu Božice Brkan s naslovnicom romana
Željka Lovrenčić. Fascinantne biografije i bibliografije, koju bi sama na graničkim prijelazima po cijelome svijetu započinjala sa escritora y traductora odnosno spisateljica i prevoditeljica, doktoricu znanosti i svjetsku putnicu dugoga jezika nerijetki, neskloni joj i zavidni (ima takvih!) nastoje svesti tek na prevoditeljicu. Tekstovima se poznajemo desetljećima, a izravno, ali intenzivno ne više od desetljeća, posebice kroz Upravni odbor DHK, čije smo članice, te na književnim putovanjima koja je organizirala – ja sam imala priliku putovati u Australiju, Kolumbiju i nedavno u Crnu Goru – uvijek s povodom kao što su važne knjige, panorame hrvatskoga pjesništva, koje priprema zdušno, predanošću zaljubljenice. Još otkrivam kako to da ne piše poeziju, a rado je i često prevodi i kakva je to obostrana ljubav Željke i hispanistike.
Povod za još jedan naš razgovor je knjiga Pabla Nerude Priznajem
da sam živio/ Sjećanja, koju je objavila Iris Illyrica 2020., uredila Ivana
Glavaš Bakija, a prevela – Željka Lovrenčić.
Naslovnica Nerudine knjige u prijevodu Željke Lovrenčić
Svi, poput Borisa Rašete u Expressu, hvale prijevod u kojem je obilje zaista raznovrsnih Nerudinih zapisa, koji će se sigurno citirati poput nobelovčevih ljubavnih pjesama, a nerijetko su lucidni poput onoga: Ja sam profesor života, sumoran proučavatelj smrti, a ako vam ovo što ja znam ničemu ne služi, nisam ništa rekao; rekao sam sve… Kako si odabrala za prijevod ovu knjigu obujmom i temama sveobuhvatnu knjigu, dopunjeno izdanje knjige kojom je 1974. trebao biti proslavljen Nerudin 70. rođendan? Nije ga doživio, jer je umro 23. rujna 1973., tek koji dan poslije državnog udara u Čileu i ubojstva njegova prijatelja, čileanskog predsjednika Salvadora Allendea. I prvo izdanje objavljeno je posmrtno (materijal su sredili Matilde Urrutia i Miguel Otero Silva), a drugo, pripremljeno 2016. i 2017. godine, obogaćeno je brojnim recentnim autobiografskim materijalima (predgovor i bilješke uredio je Dario Oses).
Izdavač Iris Illyrica predložio mi je da napravimo prvi hrvatski prijevod, jer je prema prvome originalnome izdanju u Beogradu knjiga prevedena davne 1975. godine. Zaklada Pabla Nerude u Čileu tražila je životopis prevoditelja i kako sam s Ivanom Bakijom Glavaš iz Iris Illyrice radila već pet, a u tisku je sada i šesta knjiga, nekako smo se svi međusobno opredijelili jedni za druge.
Koja Ti je to prevedena knjiga?
Šezdeset i sedma sa španjolskoga i na španjolski, od toga je 20 na španjolski. Nerudu nisam do sada prevodila. Za izložbu o Pablu pisala sam 2004. u povodu 100. obljetnice rođenja što smo obilježili katalogom Život i djelo Pabla Nerude uz izložbu u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici za ravnatelja Josipa Stipanova u suradnji s Veleposlanstvom Čilea. O prvoj Nerudinoj knjizi pjesama Pjesme u suton pisala sam u Zborniku koji je objavila Gradska knjižnica, također u povodu 100. rođendana kad je knjižnica s Veleposlanstvom Čilea organizirala međunarodni simpozij hispanista.
Željka Lovrenčić, 2018. / FOTO Miljenko Brezak
Kako se si se uopće opredijelila za prijevod Nerudinih Sjećanja?
Jako volim Čile. Živjela sam u njemu ukupno pet godina, što u Punta Arenasu kao profesorica hrvatskoga jezika i kulture u Školi stranih jezika, a što kao diplomatkinja u Veleposlanstvu RH u Santiagu. Dakako da jako volim i Nerudu, vrhunskoga pjesnika. Bila sam u nekoliko njegovih kuća. U Isla Negri više puta, upisala sam se i u knjigu dojmova. Bila sam ondje i u okviru međunarodne suradnje DHK s kolegama književnicima Borisom Domagojem Biletićem i Mladenom Machiedom, čini mi se 2012. Prevela sam i tri romana Čileanaca hrvatskih korijena, koji u toj zemlji uživaju veliki ugled.
Željka Lovrenčić ljetos u Španjolskoj / FOTO Mladen Budimir
Koliko dugo si prevodila Priznajem da sam živio?
Petsto stranica nije lako prevesti, a pogotovo je veliki izazov ovako raznolika knjiga s mnogo pjesničkih opisa, politike, publicistike. Intenzivno sam radila dva mjeseca u vrijeme pandemijskoga lockdowna doma, po dvanaest sati dnevno, što inače ne mogu. Nije bilo ni posla, ni fitnisa, ni frizera, ničega, a i mužić mi je fino kuhao.
Uz to, prekrasan je to tekst, poetičan, raznovrstan, svjedočanstvo vremena iz ne tako davne čileanske povijesti, španjolskoga građanskog rata s Lorcom i spašavanjem ljudi kada je Neruda bio konzul u Parizu. Mnogo je zanimljivosti o Nerudinu odnosu prema politici, putovanjima, političkim strankama, ljubavi, poeziji i lijepim stranama života, jer je Neruda bio i veliki hedonist.
Željka Lovrenčić ovoga ljeta na putovanju Španjolskom / FOTO Mladen Budimir
Ne. Većina sadržaja mi je i prije bila poznata. Možda sam samo doznala više detalja o poznatim činjenicama. Iz doba mladosti, o odnosu s maćehom, o brakovima, o čvrstim političkim stavovima, neovisno slagali se s njima ili ne.
Što ti je u tome bilo osobito zanimljivo?
Željka Lovrenčić u rujnu na putovanju u Crnu Goru u epidemijskim uvjetima / FOTO Božica Brkan
Životopis čovjeka koji je živio u burnim vremenima i bio diplomat, pjesnik, svjetski putnik i živio je na nekoliko kontinenata. Posebno teško kao prevoditeljici, a i urednici vjerujem, bilo je teško uskladiti sva ruska i kineska imena. Težak posao preko više izvora.
Kako uopće prevodiš? Kada čitam tekst, čini mi se s lakoćom, pomno biranim riječima. Često se pitam kako prema ipak tuđem jeziku nađeš tako lijepe riječi u materinskom… Pitam se kad je nešto iz španjolskoga u hrvatski stiglo kao crveno, rumeno, a kad kao purpurno.
Prevodim najprije doslovno, a onda u drugoj redakciji teksta biram, tražim bolje, kako kažeš pomno birane riječi, kako bih iz jednoga jezika prenijela u drugi najplemenitije izvorno napisano značenje. Isto uklapam u stil koji želim postići. Imamo i drugih hispanista, ali ne prevode često s hrvatskoga na španjolski i to na različite španjolske, da tako kažem, od onoga u Španjolskoj do svake od zemalja u Latinskoj Americi.
S književne promocije odabranih hrvatskih pjesnika u Cetinju s veleposlanikom RH u Crnoj Gori Veselkom Grubišićem i domaćinom Božidarom Proročičem
Osim što sam hispanistica, ja sam i komparatistica, bavim se i time. A članica sam i Hispanističke književne akademije od 2020. Hispanistički je svijet zaseban, rekla bih, ima svoju kulturu i svoj važan trag u svijetu, a bome i Latinska Amerika u književnosti ima važnih pisaca. U tome sam od svoga magistarskoga rada 2001. Obrasci fantastike u hispanoameričkom romanu do danas.
Što upravo radiš?
Prevodim roman Angosta kolumbijskog književnika Hectora Abada Faciolincea. Pripremam se za Hrvatski festival svjetske književnosti u Zagrebu, na koji dolaze Andres Morales Milohnic i Oscar Barrientos Bradasic, poznati čileanski književnici koje sam također prevodila na hrvatski. Među mnoštvom čileanskih autora čija sam djela prevela na hrvatski posebno bih istaknula izvrsnog pisca Roberta Ampuera, nekadašnjeg ministra vanjskih poslova i nagrađenika u Kini. Njegove su romane Ljubavnici iz Stockholma i Grčke strast objavile nakladničke kuće Mozaik knjiga i AGM 2008. odnosno 2016.
A, naravno, prevodim i naše književnike na španjolski. Španjolski jezik svjetski je važan jezik, ponegdje i jači od engleskoga, a i u SAD je već drugi jezik, odmah iza engleskoga. Zato mislim da je važna promidžba hrvatskih autora na španjolskom, pa nastojim naše dobre književnike prevoditi i objavljivati po cijelom hispanističkom govornom području, od Španjolske do Meksika, Kube i Čilea.
Na
ovogodišnjem, 27. Sajmu knjiga u Istri koji se od 19. do 28. studenog održavao
u halama bivše tvornice „Arena“ trikotaža u Puli, nagradu publike „Libar za
vajk“ dobili su memoari Pabla Nerude „Priznajem da sam živio“ u izdanje
zagrebačke nakladničke kuće “Iris Illyrica” i u prijevodu književnice
i prevoditeljice Željke Lovrenčić.
Publika je pobjednika mogla odabrati među nominiranim naslovima stručnog žirija
knjižara u kojemu su bili Dragan Dabić, Katarina Njavro i Vlatka Balinčić.
Ovogodišnja dodjela ove nagrade svoju posebnost duguje odabiru među čak
trideset knjiga (tradicionalno ih je petnaest, ali budući da prošle godine zbog
Covida 19 izbor nije održan, ove ih je godine bilo dvostruko više) među kojima
su čitatelji izabrali sjajno djelo glasovitoga čileanskog pisca. Ono će se zbog
svoje vrijednosti čuvati zauvijek – odnosno, „za vajk“, u Trezoru knjižnice
osnovne škole dr. Mate Demarina u Medulinu.
U obrazloženju odluke između ostaloga navodi se i to da „ovo izuzetno književno
djelo vjerno svjedoči o duhu dvadesetog stoljeća i pjesnikovim razmišljanjima o
umjetnosti i poeziji“.
Na svečanoj dodjeli nagrade održanoj 27. studenog, stiliziranu je skulpturu u
ime nakladnice Ivane Glavaš Bakija preuzela književnica Tatjana Pokrajac
Papucci.
Čestitamo
prevoditeljici Željki Lovrenčić na Nagradi!
