Željko Bajza – Božica Brkan

Kolovoški cvat Stare lipe – Umjesto kave 22. kolovoza 2020.

Kako baš čitam autobiografsku, memoarsku pozamašnu knjižurinu Običan čovjekIvana Goloba, koji je, uz to što je svećenik, znanstvenik, sveučilišni profesor, akademik…, i pjesnik i to kajkavskih, nezaboravnih Kalinovečkih razgovora, prigodnim sam našla citirati ga pjesnicima okupljenima pošto su lipe davno ocvale, tek u petak, 21. kolovoza 2020. na 2. Kajkavskom recitalu Stara lipau Vrbovcu.

Božica Brkan s urednicama zbornika recitala dr. sc. Alojzijom Tvorić Kučko (također i izbornica radova) i Katarinom Zadrijom (predsjednica Udruge Osebunjek) / Fotografija Miljenko Brezak

Za dobru umjetnost, za dobru poeziju stvarnost je posve irelevantna, no, korona je izrežirala da se toga vrlo vrućega dana nađemo u Dijanešu, rodnome selu pjesnika iz 19. stoljeća Krunoslava Kutena i ponovno otkrijemo autora popularnih dječjih pjesmica poput Djeca i maca(Pokraj peći maca prela,/ Do nje dobra djeca sjela/ Pak joj tako šaptat stala: „Predi pređu, maco mala…). Baš prigodno, jer Golub, nimalo običan čovjek, napisa da kultura je veličina maloga narodatumačeći kako veliki mogu imati veliku industriju, velike posjede te mi to nemamo i ne moramo posezati za onim što nemamo, nego isticati ono što imamo.

Publika s pozornice / Fotografija Miljenko Brezak

Dio publike straga, s izložbom slika i fotografija, članova udruge (Fotografija Miljenko Brezak

Tek prije koju godinu osnovana Udruga Osebunjek poseže u vlastitu, zavičajnu baštinu, ponajprije zapostavljenu, zanemarenu kajkavsku. Iako sam bila pomalo ljubomorna kako su se okrstili, jer nisam li osebušek– riječ, koju kao i oblizekepokušavam uživjeti u standardni hrvatski jezik – inaugurirala ja naslovom svoje zbirke pevcov korak / kajkavski osebušek za eu (2012.), nagrađene Katarinom Patačićza najbolju knjigu objavljenu te godine upravo na kajkavskome!? Sad sam ponosna što i na vrbovečkom, vjerojatno najmlađemu od brojnih kajkavskih recitala u stihu žive različiti kajkavski idiomi od Gorskoga kotara i Ozlja, Zagreba i Podravine, do Međimurja, od Zagorja do moje Moslavine.

Za uspomenu: s nagrađenima i organizatorima / Fotografija Miljenko Brezak

Pogotovo jer dio njih, poput moje kekavice, umire doslovce sa svakim govornikom. Za okvir događaja, nisam pedesetak kolega propustila podsjetiti kako je u međuvremenu kajkavski uvršten i na popis svjetskih jezika kao književni jezik, aZlatna formula ča-kaj-štoprošle godine na popis nacionalne zaštićene nematerijalne baštine. Njezin idejni začetnik poeta, liječnik i veleposlanik Drago Štambuk također je pokretač pjesničke manifestavije Croatie redivive ča-kaj-štokoja je početkom kolovoza u njegovim rodnim Selcima na Braču obilježila 30 godina postojanja. Valja, dakle, samo imati dobru ideju i biti uporan i vrstan!

Božica Brkan govori svoju kajkavsku programatsku pjesmu ta moja kej pesma / Fotografija Miljenko Brezak

Prvonagrađena pjesnikinja Ljubica Ribič iz Varaždina / Fotografija Miljenko Brezak

Na ocjenjivanje za 2. Recital kajkavske poezije Stara lipaVrbovec lani se odazvalo 44 autora sa 96 pjesama, a ove 56 autora sa 137 pjesama. Osim što objave prigodni zbornik, ove godine sa 46 autora – bude li tko poželio građu za znanstvenu analizu ili usporedni kajkavski rječnik, primjerice – podijele i skromne, ali pjesnicima očito važne nagrade: prvo mjesto podijelili su Ljubica Ribić (Rieči leptira) i Goran Gatalica (Sečanja pospravlena vu svet), drugo mjesto Davorka Crnčec (Mojoj baki Trezi) i Ljiljana Vuglač (Zadnji stih živlenja) i treće mjesto Slavica Grgurić Pranjić (Človek noj se sobrat) i Marija Hegedušić (Naša hiža).

Osim pjesnika, koji pišu iz ljubavi, dokolice i drugih razloga, čestitke svakako zaslužuju organizatori s pjesnikinjom Katarinom Zadrijom na čelu.

Želimir Novak govori svoju pjesmu / Fotografija Miljenko Brezak

Hrvoje Herček i Ivana Blažinović recital su oplemenili glazbom / Fotografija Miljenko Brezak

Zacijelo se na tome prijateljskom okupljanju s distancom nisam samo ja podsjetila na mile mi događaje kada su primjerice Hrvoje Herček i Ivana Blažinović izvodili stihe moje tinejdžerske kolegice pjesnikinje Dee Volarić otprije umalo pola stoljeća, mnogo prije negoli su postali hit Novih fosila, ili, kada je prva čitana pjesma Željka Bajze, koji je u to vrijeme bio organizatorom Susreta pjesnika i recitatora u rodnom mu Poznanovcu, a koji još živi kao bedekovački. Ili, primjerice, pjesmu je čitao i Želimir Novak, koji je na promocijama čitao moje tekstove kao izvorni govornik kekavice, a uskoro objavljuje i zajedničku knjigu pjesama sa suprugom, mojom rođakinjom Jagicom. Uz druge, razveselio me i trud mladih kolega Tibora Martana i Gorana Gatalice i mnogih drugih.

20200822

50 godina Susreta riječi od Poznanovca do Bedekovčine

Ove godine Susret riječi u Bedekovčini puni pola stoljeća. Jedna od najstarijih pjesničkih manifestacija u Hrvatskoj obljetnicu je, uz uobičajeno ocjenjivanje pjesnika i čitanje mladih pjesnika sa godišnjim zbornikom na Bedekovčanskim jezerima u subotu, započela u petak u Poznanovcu okruglim stolom koji su vodile članice ocjenjivačkoga suda Kristina Špiranec i Matea Filko Srebačić te čitanjem odabranih pjesama iz različitih godišta u izvedbi Mirele Videk Hranjeci Matea Videka, a glazbena gošća bila je na Susretu pjesnika i recitatora također nagrađena pjesnikinja Lidija Bajuk.

S okrugloga stola u Poznanovcu o 50 godina Susreta riječi / Fotografija Miljenko Brezak — S okrugloga stola u Poznanovcu prisjećanja o 50 godina Susreta riječi / Fotografija Miljenko Brezak

Zašto u Poznanovcu? Zato jer su mladi ljudi predvođeni Željkom Bajzom u tome malenom selu pokrenuli svojevrsnu karavanu pjesnika i recitatora koja je poeziju autora doslovce iz cijele ondašnje Jugoslavije dovodila kamo rijetko dolazi, primjerice u tamošnju tvornicu kože Partizan sa 800 radnika, u Zavod za žensku omladinu, dvorac Oršić, Dom omladine u Kumrovcu… Zahvaljujući ponajboljim književnicima i dramskim i glazbenim umjetnicima manifestacija je vrlo brzo stekla visoku umjetničku razinu te je 1994. preseljena u općinsko središte.

45 godine poznanstva: Božica Brkan i Željko Bajza / Fotografija Miljenko Brezak — 45 godine poznanstva: Božica Brkan i Željko Bajza, začetnik Susreta pjesnika i recitatora u Poznanovca od 1994. Susret riječi u Bedekovčini / Fotografija Miljenko Brezak

Kako je to nekad bilo, prisjećali smo se Željko Bajza, Sanja Mendek, Ivan Novački i Vladimir Šenjug i Božica Brkan, s posebnom radošću, budući da je upravo u Poznanovcu 1974. dobila prvu svoju veliku pjesničku nagradu za pjesmu dipovci ah dipovci (predsjednik ocjenjivačkog suda bio je Zvonimir Golob). Ako sjećanje ne vara, nagrađene su potom i ljubavno poslijepodnei ajči, ajči, a, osim dipovaca, pročitana je i moja pjesma sve passent iz 2011.

Božica Brkandaje izjavu za Zagorsku TV / Fotografija Miljenko Brezak — Božica Brkan daje izjavu za Zagorsku TV / Fotografija Miljenko Brezak

Samo dio vrlo zainteresirane publike / Fotografija Miljenko Brezak

20190907

linkovi

https://www.bozicabrkan.com/ja-sam-bajza-zeljko-bajza-umjesto-kave-13-kolovoza-2019/

Ja sam Bajza, Željko Bajza – Umjesto kave 13. kolovoza 2019.

Ove godine moja generacija slavi 45 godina od gimnazijske mature, a ja i 45 godina otkako sam upoznala Željka Bajzu (1943.). U svome rodnom Poznanovcu, u danas zapuštenom Domu boraca i omladine, sa svojom je omladinskom ekipom organizirao Susret mladih pjesnika i recitatora. Visokim kriterijima – predsjednik ocjenjivačkog suda koji je, recimo, nagradio moju pjesmu, bio je Zvonimir Golob! – malo se mjesto pokraj Bedekovčine uspelo na jugoslavensku razinu. Uglavnom vlakom dolazili su ponajbolji pjesnici odasvud. Poslije se susrećemo po antologijama. A jedva da u Zagorju ima mjesta, do skrivenih čuka, gdje nisam govorila svoje pjesme, od poznanovečke tvornice kože Partizan – i Bajza je doktorirao i predavao kožarima kao sveučilišni profesor na Fakultetu kemijskog inženjerstva i tehnologije Sveučilišta u Zagrebu!– preko doma za preodgoj posrnulih djevojaka, zatim brojnih dvoraca, domova kulture i tako dalje.

Željko bajza i Božica Brkan na prošlogodišnjemu znanastvenom skupi o kajkavskom jeziku (Fotografija Miljenko Brezak) — Željko Bajza i Božica Brkan na prošlogodišnjemu znanstvenom skupi o kajkavskom jeziku (Fotografija Miljenko Brezak)

Surađivali smo i u Pinti – što li sam se napisala o toj udruzi koja je utjecajne Zagorce okupljala na obnovi tada vrlo zapuštene baštine, od dvoraca do crkava i kapela, izdavala vrijedna kulturno-povijesna izdanja, organizirala izlete po nepoznatim zagorskim zakucima, iako je nazvana po pinti, franc. pinte, staroj mjeri kojom su zagorski velikaši mjerili vino, a i posudi, peharu, iz koje su, okupljajući se na intelektualnim raspravama, pili. (Zagrebačka pinta navodno je do 1733. vrijedila oko 3,124 l, a poslije 3,332 l,, dok je mađarska iznosila 1,666, a bečka 1,415 od 1761. sve do uvođenja metarskog sustava.) Pisala sam i o kulturnom časopisu Gazophyilacium, koji nazvan imenom Belostenčeva enciklopedijskoga tronarječnog latinsko-hrvatskog i hrvatsko-latinskog rječnika iz 1675. godine otkriva svoju bit, a zacijelo više i ne izlazi, jer tko bi to financirao!? Koliko je samo knjiga i monografija (na)pisao i uredio, koliko tuđih promocija organizirao, ne samo Zagorcima i ne samo kajkavcima.

Željko Bajza i Božica Brkan razmjenjuju svoje knjige (Fotografija Miljenko Brezak)

Hvala, Bajza, mislim – kako, zapravo, da mu zahvalim? – i uspoređujem ga godinama s još jednim, njemu sličnim, Dragutinom Pasarićem, našim moslavačkim kulturnim spiritusom movensom. Rijetki su takvi ljudi-pokretači, kulturni animatori, motivatori, okupljači i u metropoli, a kamoli po regijama, u manjim mjestima. Autor je desetak knjiga različitih tematika, objavio je oko 1000 novinskih članaka i snimio nekoliko stotina radijskih emisija.

Usporio je Bajza posljednjih godina, zbog bolesti, ali se i dalje susrećemo na pjesničkim kajkavskim recitalima – pa i na svibanjskoj je Zelini njegova pjesma ušla u zbornik i izvedena je na pozornici, a u rujnu nam zacijelo predstoji susret u njegovoj Bedekovčini i Poznanovcu na obilježavanju 30. obljetnice tamošnjih pjesničkih susreta te na znanstvenom skupu o kajkavskom u Krapini. Na prošlogodišnjem je govorio o tradiciji i narodnim mudrostima u Belostenca – jer sada, napokon, dolazi sa svojim stvarima. Sve boljima. Belostenčevom riječju: Chlovek, to je ſztvar velika, Koga mores, rech’ chlovika. Bajza moj, živio mi!

20180903 – 20190527 – 20190810

Kako pišu recentni kajkavski pisci na kajkavskom znanstvenom skupu u Krapini

Prof. emeritus dr. sc. Alojz Jembrih, Nenad Piskač, akademik Marko Samardžija, Božica Brkan i mr.sc. Ivan Zvonar / Fotografija Miljenko Brezak

17. Znanstveni skup s međunarodnim sudjelovanjem Kajkavski jezik, književnost i kulturakroz stoljeća u Krapini održan je u Tjednu kajkavske kulture, a na prvi dan škole, 3. rujna 2018., pa je jedan od njegovih pokretača doc. dr. sc. Rajko Fureš s još jačim razlogom podsjetio na korijene toga, jednoga od najdugovječnijih kroatističkih znanstvenih zbivanja – želju da se kajkavski može u školama upisivati kao izborni predmet.

Uvodna riječ: doc. dr. sc. Rajko Fureš / Fotografija Miljenko Brezak

Rijetko je to i danas, nakon 374 referata održanih tijekom godina, brojnih istraženih i objavljenih knjiga, dodjeli kajkavskome književnom jeziku 2015. međunarodnoga koda IS0 639 i drugoga. A kako da ga bude više u aktualnome kurikulumu? Kako da se osnuje Institut koji će kajkavski proučavati, kako da ga bude na sveučilištima, kad se njime bavi sve manje znanstvenika?

Prigodni glazbeni prilog na znanstvenom skupu: Srečko Blažičko – vokalni solist i Kumrovečki zvezdari / Fotografija Miljenko Breza

Bude li novca, uz radove sa prošla dva skupa, već dogodine trebali bi organizatori Hrvatska udruga Muži zagorskog srca Zabok i Društvo za kajkavsko stvaralaštvo Krapina, uz podršku pokrovitelja ministarstva kulture te znanosti, obrazovanja i sporta, Krapinsko-zagorske županije i Grada Krapine objaviti novi zbornik radova, ove godine izuzetno zanimljivih, raznovrsnih i na visokoj razini. Ponosna sam što sam mogla pridonijeti skupu izlaganjem o tome kako danas pišu recentni kajkavski pisci.

Božica Brkan: izlaganje na temu Kako danas pišu recentni kajkavski pisci? / Fotografija Miljenko Brezak

Izlagali su: prof. emeritus dr. sc. Alojz Jembrih o hrvatskom epu Poboj sisečki (1593.) Tomaša Goričanca u hrvatskoj književnosti; prof. dr. sc. Karolina Vrban Zrinski o retoričko-stilističkoj analizi pjesama Ane Katarine Zrinski; dr. sc. Željko Bajza o tradiciji i narodnoj mudrosti kod Belostenca; mr. sc. Ivan Zvonar o odjecima poeme Nebeski pastir pogubljenu ovcu išče Gregora Kapucina u kajkavskim rukopisnim pjesmaricama s kraja 19. stoljeća; dr. sc. Kristina Jug o postupnim averzijama prema kajkavštini od ilirizma do danas; Krunoslav Puškar o prezimenima potkalničkog Prigorja; dr. sc. Mijo Lončarić o kajkavcima na sjeverozapadu Mađarske – govorima Homoka i Vedešina; Branka Vrbanec o frazemima sela Veleškovca kod Zlatar Bistrice te Barica Pajić o bednjanskim odmiljicama, pogrdicama, kletvama i psovkama. Predstavljen je i časopis Hrvatsko zagorje s tematom posvećenom 70. obljetnici prof. dr. sc. Alojza Jembriha te nove knjige kajkavskih pjesama (Rajko Fureš i Srečko Blažičko).

Skupna slika sudionika / Fotografija Miljenko Brezak

20180903

Linkovi

https://www.bozicabrkan.com/kurikulum-i-kajkavski-umjesto-kave-6-rujna-2017/

https://www.bozicabrkan.com/umjesto-kave-11-svibnja-2017-doktor-fures-i-doktor-lalangue/

Nagrada za putopis u Loboru

Božici Brkan nagradu časopisa “Kaj” za putopis dodjeljuje Božica Pažur / Fotografija Miljenko Brezak

Nova moslavačka razglednica: villa romana na Sipčini naslov je putopisa Božice Brkan koji je nagradio časopis Kaj u subotu 7. listopada 2017. u Loboru na svečanoj završinici 11. Natječaja za hrvatski književni putopis. U vrijeme dok blogeri, upravo se natječući u otkrivanju neotkrivenoga, svakodnevno putuju raskošno i žurno društvenim mrežama cijelom zemaljskom kuglom, Brkanova putuje u rodni Jokešinec i to manje kroz prostor a više kroz vrijeme.

Laureatice i glavna urednica časopisa “Kaj” – tri Božice: Brkan, Pažur i Jelušić poslije dodjele nagrade / Fotografija Miljenko Brezak

Nagradu je podijelila s književnicom Božicom Jelušić za Lednice i valtice, pod granom jorgovana. Božica Pažur, glavna urednica časopisa Kaj i članica stručnoga ocjenjivačkog suda, obrazložila je:

Tematski provodni motiv ekokulturnog zagovora za trajne duhovne, baštinske vrednote, usuprot usudu „ljudi otkinutih od prirode“, od svoje ‘podloge’ – koja je literarna fuga i najveća vrijednost filozofijske i estetske kompaktnosti većine ovogodišnjih (ali i prošlogodišnjih) izabranih radova – bitno je komponenta i tekstova naših autorica. Riječ je o književnicama čije je životopise doista teško sažeti (kakva je i osobitost većina autora sudionika ovogodišnjeg natječaja). Uz antologijsku vrsnoću književnog putopisa, Božica Jelušić jubilarna je, najvjernija, sudionica Hrvatskoga književnog putopisa – 10. put ove godine!

Osobita je, dodatna vrijednost putopisa Božice Brkan u književnoj korelaciji, asocijativnoj naznaci u naslovu – u ispisivanju, s razložnim izrijekom – nove „Moslavačke razglednice“.

Nagrađeni Božica Brkan i Marijan Tomislav Bilosnić ispred prigodnih tematskih radova učenika / Fotografija Miljenko Brezak

Ocjenjivačko povjerenstvo u sastavu dr. sc. Ivo Kalinski, dr. sc. Božica Pažur, Darko Raškaj i prof. dr. Joža Skok – koji je žirirao prvi slijed i kojem je u subotu u Loboru održan i hommage kao osnivaču natječaja – odabralo je ukupno 13 putopisa za objavu u Kaju, a osam za nagradu.

U publici su bili i članovi obitelji Skok / Fotografija Miljenko Brezak

Društvo Franjo Horvat Kiš nagradilo je Biserku Goleš Glasnović za Junake i medenjake i Tomislava Šovagovića za Nebesko čistilište zemaljskom prugom, a Općina Lobor četiri ravnopravne: Tomislavu Marijanu Bilosniću za Vazda se učeći, a nigdar na mudrost istine dohodeći (U Gupčevu kraju), Božidara Brezinščaka Bagolu za Na šetnji s Aresom, Zvjezdanu Jembrih za Ramljanje i Denisa Peričića za A ja, Sofija (Put bez sna).

Nagrađeni zajedno / Fotografija Miljenko Brezak

Bit će još objavljeni i putopisi Željka Bajze, Radovana Brlečića, Marije Drobnjak Posavec, Đurđe Lovrenčić i Igora Šipića.

Glavna urednica časopisa Kaj Božica Pažur uoči proglašenja podvukla je svojevrsnu kulturološku crtu: sadržajno-tematski i estetski, putovalo se ponovno Domajom, Svijetom i Jezikom – što je spontani slogan svih putopisnih događanja u Loboru. Zahvaljujujući upravo zajedničkom nam programu HRVATSKI KNJIŽEVNI PUTOPIS – uzevši u obzir i ove današnje izabrane radove (koji će se također objaviti u časopisu Kaj) – korpus suvremene hrvatske književnosti obogaćen je, ukupno, sa 108 književnih putopisa, opus dostojan, kao što je već rečeno, barem dviju antologija.

Putopisi kao semantički sažetak i oživotvorenje glasovite teze A. G. Matoša „Krajevi su ljudi, ljudi su krajevi“ (iz kanonskog mu putopisa „Iz Samobora“, 1909.) – rekli bismo: kao krajopisi i „kajopisi“ prirodna su pretpostavka časopisa Kaj i u temeljima programa njegova nakladnika Kajkavskoga spravišča – proizlazeći iz Kajeve koncepcije 50-godišnjeg bavljenja sveukupnom književno-jezičnom, povijesnoumjetničkom podlogom i suvremenošću svih kajkavskih krajeva i afirmacijom svih književnih žanrova.

Uz promicanje kulturoloških vrednota s cijelog kajkavskog govornog područja u trajnim programima – među kojima, najplodnije, redovite nakladničke djelatnosti u Kaju, s 237 časopisnih, i 180-ak posebnih (s ukupno 400-ak izdanja) – značajan mu je koncept povezivanja hrv. kulturnog prostora kreativnim dosezima kaj-ča-što jezične zbilje, kao nedovoljno isticanim bogatstvom hrv. književnosti i kulture – u programima Hrvatski književni putopis (i natječaju za putopis od 2007), te Kaj & ča: prožimanja i perspektive (od 2001.).

Zaključimo – putopisi višestruko povezuju hrvatski kulturni prostor: svojom suvremenom književnom vrsnoćom, ali i književnim nasljeđem Franje Horvata Kiša (rođenog u Loboru (23. rujna 1876.), u čijem su opusu upravo oni (pogotovu Istarski puti, 1919.) ocijenjeni njegovim najboljim ostvarenjima; povezuju nas novoprobuđenim duhovnim toposom Lobora, Hrvatskoga zagorja, ovjerenim u klasičnim književnim djelima A. G. Matoša, Gustava Krkleca, Matka Peića, Štefanije Bernas Belošević, Slavka Batušića, Joze Vrkića i drugih, ukratko – univerzalnošću zavičaja, globalnom njegovom mjerom svijeta.

20171008 – 20171009

Književnici po dolasku u Lobor na 11. Dane Franje Horvata Kiša / Fotografija Miljenko Brezak

link

https://ezadar.rtl.hr/kultura/2731729/na-manifestaciji-11-hrvatski-knjizevni-putopis-u-loboru-nagradjen-tomislav-marijan-bilosnic/

http://www.kzz.hr/najbolji-hrvatski-knjizevni-putopisi

https://www.zagorje-international.hr/index.php/2017/10/06/sutra-se-u-drustvenom-domu-u-loboru-odrzava-11-hrvatski-knjizevni-putopis/

Pjesma spavača na 36. Domjaniću u Zelini

Na 36. Kaju, Recitalu suvremenoga kajkavskog pjesništva Dragutin Domjanić u Sv. Ivanu Zelina, na svečanoj završnici u subotu, 27. svibnja 2017. dramska umjetnica Ljiljana Bogojević iz HNK Varaždin izvela je i pjesmu Božice Brkan spavača među 30 izvedenih od 76 objavljenih u zborniku Cvetje od mraza.

spavača

sekej se toga i samo na speč more nasejnati
al sejeno gda si ležem
najmilneše mi je spati da si zamišlam
da mi je pod vankušom spavača
kej mi je
gda sem još bila prek malička
i mora mi ne dala spati
če sem i kulko andželov čuvarov zmolila se napoprek
i imela još svoj vankušek nakukek
mater pod vankuš metala
spavaču z divje šipkovače
kej denes niko ni ne zna kej to je
ni ja ne znam jel opče još raste na pesje rože Rosa canina L.
I de bi to čovek još opče mogel iskati
a če ju ni onda ne bi nigde mogla najti
bi mi v ruku mej prsti podela lasi da je delam frčke
nažmereč
i mam bi zaspala
jel bi sebe delala frčke na svojemi lasi
tak bi spala da sem se v sejne kakve grde
znala i popišati
kej v kakve priče
od straha gda bi mi mora prisela na prsa

kulko te kojekave v seh farbi des spregutnem
skorom opče ni ne sejnam
nigda ni ne pametim jel sem sejnala ikej jel nikej
lecam se jedino gda vodu veliku sejnam mutnu i blatnu
kej su negda govorili da bu bolest pri hiži
gdagda sejnam sneg žut čistom kej stari paper

najmejne se toga more nasejnati na speč

20160201 – 20160213 – 20160223 – 20160308 – 20160315 – 20160316 – 20160321 – 20160322 – 20160325 – 20160327 – 20160401 – 20160404 – 2060406 – 20160415 – 20160416 – 20160424 – 20160425 – 2060508 – 20160713 – 20160730 – 20160731 – 20160813 – 20160814 – 20170302 – 20170420 – 20170428

manje poznate riječi:
spavača – ovdje: nametnik s pasje ruže; spavačica, odjeća za spavanje
nakukek odmililica, dječje tepanje za jastučić, vankušek

Ove je godine na natječaj pristiglo rekordnih 569 pjesama 140 autora, a procjenjivao ih je ocjenjivački sud dr. sc. Ivo Kalinski, dr. sc. Božica Pažur i prof. dr. sc. Joža Skok, koji ga je i promovirao.

Autorica Božica Brkan i interpretatorica Ljiljana Bogojević poslije recitala

Uz brojne nagrade, prvu je nagradu stručnoga ocjenjivakog suda u Koprivnicu odnio talentirani Marko Gregur, o čijoj poeziji u esejističkom uvodu u zbornik dr. sc. Ivo Kalinski piše:

Vera Grgac, Marko Gregur i Božica Brkan u pauzi recitala

U zadnje vrijeme, zadnjih recitalnih godina, sve se više kao novum nameće tzv. “konkretistička” poezija, poezija “internirana” u običan razgovorni jezik (moje sažalenje/ je/ a kaj moremo/ je da/ a pošto su venci?/ od dvjesto ma dalje/ a kaj mormemo/ jedam za les/ jedan od sina i žene/ jedan od unuke i muža/ a za kolko?… Marko Gregur. Tako, naglašeno, i u poeziji Božice Brkan.