Kao i uz svaki važan dan u godini, sjajna etnologinja Slavica Moslavaci uoči 1. studenoga objavila je na Klik.hrvrlo zanimljiv tekst o našem odnosu prema našim mrtvima i njihovim vječnim počivalištima SVJETLO SESVETA Da duše lakše kroče putovima onoga svijeta. Započinje:Sisvete, Sesvete ili Svi sveti je dan kada se ide mrtvima u pohode.Svoju stručnu etnoanalizu Slavica Moslavac završava:
Etnološkom temom vezanoj za mrtvike prožeto je i djelo Božice Brkan pod nazivom Život večni. Ona nam donosi priče upravo s tabu temama, vezanih za grobišta, ali i ponašanje živih na mjestima pokojnika. Ona se usudila prezentirati mjesta, vrijeme i radnje koji su se dogodili, ali ih nije bilo poželjno prepričavati kao što je: krivi ukop, održavanje tuđeg groba, ljubljenje tuđeg supruga, ukopa muškaraca u vojničkim odorama ili služenje u krivoj vojsci, prerane smrti, preljuba s najbližom rodbinom i potom samoubojstva zbog sramote te dugotrajne šutnje, boli i patnje i ne odavanje brojnih tajni.
U njima se ne govori o smrti kao krajnjem činu, ne oplakuju se i ne žale mrtvici, već se govori o prilikama i osjećajima živih koje su u doticaju s mrtvicima i pogrebnim običajima kao i uništavanje materijalne baštine. Značenje Božičinog djela je način na koji nam ona to predstavlja, odvodi nas na mjesta koja se često ne spominju i opisuje prešućivane osjećaje, zabranjene radnje i tajne ljubavi.
Poklopile su nam se književne večeri početkom prosinca 2019. i tako sam ostala prikraćena čuti čitanje kritike o svojoj zbirci kajkavskih priča Život večni, što ju je napisala, u Vijencu objavila i u najnoviju knjigu Književni ogledi uvrstila Ljerka Car Matutinović. Kako piše urednica knjige Zorka Jekić, to je četvrta knjiga sabranih književnih kritika iz Vijenca, književnog lista za umjetnost, kulturu i znanost Matice hrvatske, autorice Ljerke Car Matutinović koju je objavila nakladnička kuća Biakova (2019.). Prethodne su joj knjige kritika: Vijenac odabranih(2013), za koju je dobila i prestižnu nagradu Julije Benešić za najbolju knjigu kritika objavljenih te godine, Umjesto samoće (2014) i Kraljevstvo za knjiguK(2018).
Carica, kako kolegijalno zovemo Car Matutinović, pjesnikinja, prozaistica, književnica za djecu, esejistica, prevoditeljica i urednica više od pedeset godina sudjeluje u kulturnom i književnom životu Hrvatske objavljujući svoja književna djela i prijevode, bilo u posebnim knjigama bilo u časopisima i novinama (Forum, La Battana, Impegno 80, Most, Republika, Književna republika, Nova Istra, Književna Rijeka, Hrvatsko slovo, Kolo, Vijenac, Diwan (BiH), itd.
U knjizi Književni ogledi predstavljena su 53 naslova suvremenih autora, a knjiga je podijeljena u dva dijela, prvi dio obuhvaća 28 prikaza poezije, a drugi dio obuhvaća 25 prikaza proze. Svi tekstovi u toj knjizi nastali su od 2013. do 2019. te su poredani kronološkim redom objavljivanja knjiga i prikaza u Vijencu. I Književni oglediafirmiraju kontinuitet rada i autoričino ustrajno čitanje i prikazivanje knjigate, uz već prethodno objavljene knjige književnih kritika, pruža prikaz književnoga života u nas u drugoj polovici 20. i na početku 21. stoljeća. Kao vrsna kritičarka, Ljerka Car Matutinović uveliko pridonosi razumijevanju naše suvremene književne produkcije.
Nije jednostavno gotovo svaka dva tjedna objavljivati prikaz jedne knjige naših ili stranih autora (prijevodi), o čemu svjedoči u prethodne tri knjige uvrštenih više od dvjesto prikaza: Vijenac odabranih101, Umjesto samoće79, Kraljevstvo za knjigu29. Ljerka Car Matutinović jedan je od malobrojnih kritičara koji tako kontinuirano prate suvremenu produkciju. Dakako da dobiva mnoštvo knjiga, ali prikazuje one za koje smatra da su vrijedne, bez obzira da li je autor poznat ili je manje poznat, bez obzira na ideološku orijentaciju ili starosnu dob autora. Ljerka smatra da snaga kreativnosti je ono što neku knjigu čini literaturom. I najnovija knjiga pokazuje kako Car Matutinović i dalje ustrajno i s poštovanjem prati stvaralaštvo suvremenih hrvatskih autora. Piše o mnogim autorima: poznatim i manje poznatim, o pjesnicima i prozaistima, jednako suvereno govori o onima koji pišu na standardnom jeziku, kao i onima koji svoja djela pišu na zavičajnom jeziku. Zorka Jekić ističe: Autorica je vješta, nepristrana spisateljica. Njezino kazivanje je spontano, životno. Informirana je i objektivna. Svakoj knjizi pristupa kao jedinstvenom djelu tražeći u njoj ono ponajbolje.
Knjiga ima i kazalo osobnih imena kako bi se čitatelj brže i lakše snalazio i dobio obavijest o autorima koji su u knjizi obrađeni ili spominjani.
Listajući novu knjigu kritika na 134 stranice naše poznate i nagrađivane književnice i prevoditeljice Ljerke Car Matutinović, ne možemo ne upitati se odakle crpi silnu energiju i toliki zanos za procjenu tuđih djela, ističe kritičarkaŽeljka Lovrenčić, dodajući kakoposao književnoga kritičara nije lak – nije jednostavno ocjenjivati i donositi procjene o nečijem djelu. Za to treba imati posebno (ne samo književno) obrazovanje i veliko iskustvo te redovito pratiti suvremenu književnu (ili neku drugu) produkciju pa i šire kulturne pojave. Dakako, kritičar mora biti načitan i imati „ono nešto“ odnosno poseban dar da istakne ono bitno u nekome djelu, te dobre i loše stvari. U slučaju naše Ljerke taj je posao još teži budući da je prostorno ograničena na karticu i pol teksta.
Željka Lovrenčić piše također:
„Kad je riječ o poeziji, u ovoj knjizi Ljerka Car Matutinović odabire pjesnike s raznih strana naše domovine – primjerice, tu su prikazi dviju knjiga Daniela Načinovića te onaj Antologije 20. Galovićevih jeseni. Također, antologije i knjige Ane Horvat… „Njezini“ su autori i Goran Gatalica, Nada Zidar-Bogadi, Tin Kolumbić, Zvjezdana Čagalj… Ljerka piše o „našijencima“ koji žive izvan granica naše zemlje kao što je ugledni književnik iz Vojvodine Tomislav Žigmanov i sjajna hrvatsko-makedonska pjesnikinja Ljerka Toth Naumova, te autor rođen u Bosni i Hercegovini Franjo Đakula. Piše i o zbirkama uspješnih mlađih hrvatskih autora poput Siniše Matasovića i Ane Brnardić te o onima davno afirmiranima poput Ernesta Fišera, Ružice Cindori, Diane Burazer, Tomislava Milohanića, Zorke Jekić, Darka Pernjaka, Luka Paljetka, Jasminke Domaš, Sanje Pilić i Stanke Gjurić. Neki od njih poznati su širem krugu čitatelja dok su drugi ostali u granica svojih sredina (Dunja Kalilić, Stjepan Bajić (hrvatska mlada lirika 2), Branka Arh. U svojim ogledima Car Matutinović obuhvaća i djela nekih stranih autora poput knjige Portugalke Sophije de Mello Breyner Andresen ili Španjolca Joséa Bergamina, te turskoga pjesnika Tozana Alkana.
Kritičarski pristup Ljerke Car Matutinović nije strog ni znanstven – štoviše, lepršav je i poetičan, ali ipak jasan i određen. Ona autore potiče, dobronamjerno upućuje, citira, stavlja u neki društveni kontekst.Primjerice, za Antologiju 20 Galovićevih jesenikaže: „Iako živimo u nebajkovitom vremenu, ova lijepo opremljena Antologijačini nam se bajkovitom, jer je „nose“ magične riječi pjesnika, književnika“ (str, 14). (…) Ljerka Car Matutinović o svakome pjesniku piše na pozitivan način – tek ponegdje, više kao savjet, uputi blagu kritiku. Posebno ističe osebujnost pojedinoga autora, specifičnosti njegovih strofa, metričke strukture, tematike… (…)
U dijelu posvećenome prozi, Ljerka Car Matutinović je opet obuhvatila čitav niz imena. Zastupljeni su Dunja Kalilić, Jasminka Domaš, Adam Rajzl… Tu su i knjige đakovačkoga biskupa Josipa Jurja Strossmayera, Ivice Jembriha Cobovičkoga, dvije knjige Diane Rosandić Živković, dvije Franje Deranje te djela Mirka Ćurića, Lidije Bajuk, Krešimira Butkovića, Siniše Matasovića, Božice Brkan, Josipa Cvenića, Ludwiga Bauera, Suzane Bosnić Majcenić, Božice Jelušić, Julijane Adamović, Stanke Gjurić i Mire Gavrana. U svome poznatome dobronamjernome stilu Ljerka nastavlja s analizama romana određenih autora. I ovdje možemo istaknuti izvorne naslove kao što su Duhovnost kao izbor(Jasminka Domaš),Bajkoviti uzleti u djetinjstvo(Adam Rajzl), O ljubavi, rastancima i smrti(Diana Rosandić Živković) ili pak Opčinjenost čarolijama života(Lidija Bajuk). I u proznim tekstovima naša kritičarka ističe autore pogovora (Lada Žigo Španić – roman Siniše Matasovića Nećak), Zvonko Kovač – priče Božice Brkan Život večni). (…)
I u proznim ogledima susrećemo se s djelima pisanim na standardnome jeziku, ali i s onima na kajkavskome narječju (Božica Brkan, Božica Jelušić). I ovdje imamo prilično šaroliko društvo poznatih i manje poznatih autora uglavnom rođenih u Hrvatskoj, ali i pripadnika našega naroda koji su živjeli izvan granica RH (primjerice Julijana Adamović, „blogerica iz Bačke“).
I za kraj ovoga prikaza, ističem Ljerkine riječi iz teksta o uglednome hrvatskome književniku Miri Gavranu i njegovoj knjizi Priče o samoćinaslovljenoga Zaustavljeno vrijeme: „Ako je zadatak kritike ‘modeliranje neke vrste čitanja-stvaranja’ (Georges Molinie), uz dobrodošli afinitet između autora i kritičara, onda smo na najboljem putu da kritički usmjerena interpretacija ne bude samo ‘verbalna manifestacija’ već osvjedočeni jezični čin zaustavljen vremenom. Treba se, dakle, zaustaviti na otkrivanju sadržaja, na tematskome dijapazonu, na ideološkom pristupu“ (str. 123).
Sve to, zaključuje Željka Lovrenčić, ova naša kritičarka uspješno radi na dobrobit čitatelja koje informira i autora čija djela znalački prikazuje. „
U sisačkom Narodnoj knjižnici i čitaonici Vlado Gotovac u utorak, 29. siječnja 2018. na svojoj novoj, potkraj prošle godine započetoj tribini SinišaMatasović vam predstavlja, književnik i važan sudionik sisačkoga kulturnog života, ugostio je BožicuBrkan.
Nakon vrlo uspješnog predstavljanja poezijom na Stihovnici te na Kvirinovim susretima prošloga proljeća dvojac je predstavio autoričinu prozu dvjema najnovijim knjigama priča, kajkavske Životvečni i pisane na hrvatskome standardu Umrežena. Teme su bile biografske i bibliografske, jezične, kulturne, zavičajne… Brojna publika zanimala se osobito za odnos stvarnoga i fikcijskoga u tekstovima Brkanove.
Prenosimo sa fejsa Knjižnice i čitaonice Vlado Gotovac Sisak:
SINIŠA MATASOVIĆ VAM PREDSTAVLJA – BOŽICU BRKAN
29. 1. 2019. /18:00-20:00/Odjel za odrasle/
U idućem izdanju nedavno pokrenute književne tribine Siniša Matasović vam predstavlja, ugostit ćemo nagrađivanu književnicu i novinarku Božicu Brkan. Naglasak okupljanja bit će na dvije najnovije prozne knjige ove produktivne autorice rodom iz Okešinca pored Križa. Zbirka priča „Umrežena“ pisana je na standardnome hrvatskom jeziku i pretežito govori o ljudskom otuđenju u takozvanoj virtualnoj stvarnosti u kojoj čovjek ima osjećaj da mu je sve lako dostupno, ali istodobno živi u svijetu samoće, u svijetu koji nestaje. Druga zbirka priča „Život večni“ pisana je na kajkavskome narječju, preciznije na moslavačkoj kekavici, a bavi se svakodnevnim problemima i anegdotama žitelja toga kraja.
Božica Brkan, Umrežena : knjiga kratkih priča; Život večni : knjiga kajkavskih priča; Acumen, Zagreb, 2017.
Proznom dijelu svoga literarnog opusa – romanima Lift ili politička melodrama (1993), Rez : Leica – roman u 36 slika (2012) i Ledína (2014) – književnica i novinarka Božica Brkan (1955) dodala je dvije zbirke kratkih priča koje je istodobno tiskala u svojoj maloj izdavačkoj kući „Acumen“. Riječ je o knjigama Umrežena, u koju je uvrstila dvadeset tri priče na štokavskom standardu, i Život večni, koja sadrži dvadeset dvije kajkavske priče.
Čitatelja koji se tek sad susreće sa stvaralaštvom ove prozaistice i pjesnikinje može iznenaditi njezina u nas neuobičajena brižljivost i pedantnost kad je riječ o informacijama vezanim uz priče uvrštene u ove knjige. Ona se doista silno trudi da ih čitatelju što više približi, da prikaže njihovu povijest nakon što su se otisnule u samostalan život. Izuzimajući, naravno, priče koje se ovdje pojavljuju prvi put (a takvih je u Umreženoj otprilike trećina, u Životu večnom nešto malo manje), ona donosi podatke o prvotiscima uvrštenih tekstova, o njihovim kasnijim, ponovnim objavama, pa i o varijacijama pojedinih priča uklopljenih potom u veće cjeline (čak je pet priča iz kajkavske zbirke ugrađeno, u nekoj varijaciji, u roman Ledína!). Autorica navodi i nagrade koje je dobila za pojedine priče i obrazloženja tih nagrada, a ne može se zaobići ni činjenica da u zbirci Život večni nakon svake priče donosi štokavsko tumačenje manje poznatih kajkavskih riječi.
Podaci koje autorica navodi upućuju na zaključak da je većinu štokavskih priča objavila u knjigama i zbornicima, najviše u godišnjacima „Broda knjižare“ 20 + 1 najbolja priča te u Večernjem listu; kajkavske priče udomili su uglavnom časopisi Kaj i Moslavačko zrcalo, a neke su izišle u Republici, Kolu i Hrvatskom slovu. Ima i priča koje su se najprije pojavile na internetu. U autobiografskoj bilješci (identičnoj u objema knjigama), Brkan za svoje kratke priče kaže da su „najčešće bile namjenske“, „po narudžbi“, makar i vlastitoj – tek toliko da se okuša i vidi može li odgovoriti izazovu tržišta, ali i ozbiljnijih literarnih natječaja. Spominje iskustvo s različitim žanrovskim pričama pisanim za dnevne novine – koje ćemo, iz razumljivih razloga, preskočiti; ali, u stanovitom smislu namjenske su i „prave književne [priče] za natječaje omeđene temom (emigranti/gastarbajteri), duljinom, jezikom (kajkavske), stilom (satirične)…“ – a to su, ponajviše, upravo ove koje je uvrstila u svoje dvije najnovije knjige.
Potpisujući nova izdanja svojih zbirki priča ne samo kao autorica nego i kao urednica, Brkan je smatrala potrebnim da u objema knjigama – uvodeći čitatelje u vlastito pripovijedanje – objavi (identičan) predgovor: Fikcija i fakcija, naracija, čiča-miča ili priča o mojoj priči („pa i po cijenu da si odmognem da me shvate ozbiljnim piscem“). Ali su zato njezinu uredničku koncepciju zaokružila dva pogovora različitih autora – Što ti je vrijeme, što su ti tjedni… Miroslava Mićanovića za Umreženu, a za Život večni obuhvatni esej Zvonka Kovača Kajkavske ženske priče Božice Brkan. U svom predgovoru autorica ističe da su priče „po mnogo čemu različite“ (ne samo po jeziku) iako dolaze „iz istog pera“. Tako za tekstove u zbirci Umrežena kaže da ih doživljava „samostalnima poput samostojećih čarapa. Urbane su to kratke priče, izvaci o modernim ljudima, ženama ponajprije, o njihovoj osamljenosti, otuđenosti, isključenosti, izgubljenosti u svakom smislu, okrutnosti u ubrzanome, sve više virtualnome globalnome svijetu. U kojem su svi kao umreženi, a zapravo sami kao nikad.“
Štokavskoj zbirci naslov je dala priča „Umrežena“, za koju se, s puno argumenata, može reći da je ne samo među autoričinim najuspjelijim radovima (pa se stoga i našla na prvome mjestu u knjizi) nego i da simbolički reprezentira njezine kratke priče sabrane u ovoj knjizi. U središtu je tog teksta problem komuniciranja danas, koji se u svakodnevnom životu mlade žene, protagonistice priče, pojavljuje na različitim razinama: obiteljskoj, poslovnoj, društvenoj. Glavna junakinja, koju gotovo nitko ne zove pravim imenom Katica, nego CyberCat zbog njezine opčinjenosti suvremenom informatičkom tehnologijom i umreženosti u virtualni svijet (stilski impresivno dočaran namjernim gomilanjem – gotovo do groteske – engleskih naziva tih naprava i umjetnog svijeta koji one oblikuju), svoju svakodnevicu doživljava kao neku vrstu neprekidne komunikacije. U obitelji, doduše, uglavnom neuspjele – starija sestra, za razliku od nje „normalna, udana i dakako plodna“, posprdno je naziva kiborgom, a majka na njezino uporno tumačenje kako je moderna komunikacija danas silno važna, bijesno pita s kim to ona komunicira, „Gdje ti je tu život i kakav to život?“. Na poslu gdje kao community menadžerica vodi društvene mreže za klijente, „radi i kad ne radi“, otkidajući za poslodavca od svog slobodnog vremena, kući se vraća kasno predvečer ili navečer pa odrađuje tezge da pokrije minuse na karticama, održava brojne internetske profile i „harači po Fejsu i Netlogu“, preslušava telefonsku sekretaricu i pregledava e-poštu, šalje SMS-ove i priprema se za idući, jednako dinamičan i iscrpljujući radni dan. Autorica priču efektno poentira potirući jednom običnom djevojčinom suzom u dubini noći, u vrijeme kad se napokon skinula s aparata, ostajući off-line, njezino naivno oduševljenje modernom komunikacijom:
Skine napokon slušalice i uši joj obuhvate noćni zvukovi. Kao da i nije noć. Oko svog je mogla prepoznati noćne aktivnosti susjednih staništa. Ali napokon je bila isključena. Off-line.
Tako se valjda osjeća čovjek kada ga isključe s aparata koji ga održavaju na životu umjesto njega dišući i otkucavajući, srcem ili što li već ima, pomisli.
Bila je posve prazna.
Bila je posve sama.
Namjesti anatomski jastuk. Tako ukomirana mogla bi biti i posve mrtva da joj niz očnu boru – iako je to bila bora smijeha, na avataru na svojim profilima obrisala ju je, i ako se to zapravo i nije vidjelo, kao što si je malo produljila trepavice – pa dalje niz obraz nije otjecala suza. Ne virtualna.
– Nisam nakapala oči – pomisli. – K vragu, sutra će me opet peći…
O bespućima i zagonetkama virtualnog svijeta koji nas sve više usisava u privid društvenosti, a zapravo nas usamljuje i otuđuje od vlastite prirode, govori i priča „Post s onoga svijeta“ (aluzija na Eru s onoga svijeta). U priči „Bijela soba“ također se pripovijeda o tehnološkom napretku, ali se naglasak pomiče na socijalne i psihološke posljedice modernizacije. Novi vlasnik, stranac, vrhunski je modernizirao tvornicu suhomesnatih proizvoda u našem provincijskom gradiću uvevši u proizvodni proces robote koji zamjenjuju cijelu smjenu radnica. To je podrazumijevalo masovno otpuštanje, a da bi gazda ostvario što veći profit, u selektiranju radne snage prednost su trebale dobiti kandidatkinje koje su mogle obećati da određeno vrijeme neće zatrudnjeti. Eva, glavna junakinja ove priče, prošla je tu selekciju, a radeći u novim uvjetima, osjeća se sve usamljenije i otuđenije. Na razmeđu je mladosti i zrelosti i počinje se sa strahom pitati ulazi li njezin brak u postotak neplodnih. No upravo su joj stigli rezultati, potvrda da je trudna, i to je ispunjava zadovoljstvom.
U sličnoj se situaciji našla protagonistica priče „Prezentacija“, ali ona reagira sasvim drukčije. U svojoj firmi ambiciozna Klara uspela se visoko na menadžerskoj ljestvici, ali je do tog položaja stigla uz puno više truda i vremena nego njezini muški kolege. Spremna je za karijeru žrtvovati mnogo toga – pa i prekinuti trudnoću, možda razvrgnuti brak. Preuzimajući sadašnji posao, ona je potpisala i tajnu klauzulu da pet godina neće na rodiljski, a šef joj iznenada otkriva da bi ona trebala preuzeti vođenje velikog projekta firme u Šangaju. Klara je istodobno doznala da je zatrudnjela, ali ona ne dvoji ni časa: karijera joj je na prvome mjestu – za trudnoću muž ne mora znati, s djetetom mogu i pričekati: „Ako pažljivo sve isplanira. Ako još budu zajedno.“ Različitim aspektima muško-ženskih odnosa autorica inače posvećuje nekoliko priča – „Vrata“, „Stabla“, „Ljubavna arka“, „Kolekcija“ – hvatajući u njima presudne trenutke u intimnoj vezi, emocionalne potrese s dalekosežnim posljedicama.
Okvir priče „Timbilding“ stvorilo je naše tranzicijsko vrijeme, kad se željelo što prije uhvatiti korak s kapitalističkim svijetom te su se, često nekritički i neprimjereno našim prilikama, preuzimala neka strana iskustva. Jedna od tih novotarija bio je i team building, posebna vrsta programa kojima se poboljšava poslovna komunikacija i poslovno obrazovanje u radnoj sredini, sa svrhom da se poveća produktivnost i uspješnost tvrtke. Ironijski efekt i apsurdne situacije u priči spisateljica postiže suprotstavljajući, s jedne strane, načelnu ozbiljnost ciljeva team buildinga (jačanje komunikacije između zaposlenika, kreativno rješavanje problema, razvijanje zajednice – tima, razvijanje međusobne tolerancije i samokritike…) i glamuroznost koju je svojim odabranim zaposlenicima osigurala firma (skupi smještaj u otočnom hotelu i unajmljene jedrilice na kojima se vježba jačanje komunikacije i zajedništva), a s druge strane različite karaktere i mrežu već davno ili svježe formiranih odnosa među zaposlenicima – zavisti, mržnje, ambicije, jednokratnih ili dugotrajnih seksualnih veza, a na koncu i spoznaje da firma uopće ne posluje uspješno, nego da je u velikim problemima i da šef potajno priprema odstupnicu.
U više svojih štokavskih priča Božica Brkan govori o tamnim stranama utjecaja moderne tehnologije na život pojedinca i međuljudske odnose, o neprestanoj proizvodnji osjećaja duboke alijenacije. Također, nekad eksplicitnije nekad u podtekstu, u njezinim pričama vidljiva je i socijalna osjetljivost koja registrira nove oblike različitih nepravdi i pritisaka poslodavaca na zaposlenike, osobito kad je riječ o ženama, što ih dovodi na rub fizičke i psihičke iscrpljenosti i frustriranosti.
Napomenuo sam već da je Brkan u knjizi kajkavskih priča Život večni uz svaki tekst protumačila dio riječi za koje je smatrala da su štokavcu manje poznate i da bi mogle biti stanovita zapreka u razumijevanju i doživljavanju njezine proze. Tome bih sada dodao da bi čitatelju koji nije često u kontaktu s kajkavskim odlično poslužio i Moj kajkavsko-kekavski rečnik što ga je autorica objavila u svojoj reprezentativnoj Kajkavskoj čitanci Božice Brkan (2012), „svojevrsnoj kajkavskoj bilanci“. U tom je rječniku naime obuhvaćen leksički fond kojim se autorica služila u svojoj poeziji i prozi, a zacijelo pokriva i šire polje. Za taj svoj leksikografski prilog tvrdi da je najveći moslavački kajkavski rječnik do sada, s više od šest tisuća riječi, a da je većinu riječi uvrštenih u Rečnik usvojila u obitelji, u svom rodnom moslavačkom selu Okešincu kod Križa. Svjesna je da je još neusustavljen i nedovršen te napominje da ga je pisala „ne pokušavajući biti znanstvenicom (…), nego više kao pjesmu ili pripovijetku, intuitivno“.
Ovakav autoričin doživljaj materinskog jezika sugerira njezinu donekle ambivalentnu poziciju. S jedne strane svijest o tome da je taj njezin samosvojni i još neistraženi kekavski kajkavski pred nestajanjem kao i mnogi mali jezici diljem svijeta, što kod nje rađa potrebu da, koliko joj vrijeme i sposobnosti dopuštaju, učini sve da spasi što se još spasiti može pred tim galopirajućim kanceroznim procesom. A istodobno, ona od tog izumirućeg jezika traži i mnogo više od pukog bilježenja riječi: „Ne želim biti čuvarica jezika nego na njemu naći sugovornike, stvoriti svoj umjetnički svijet u kojem će mnogi naći svoju mjeru, prepoznati se. A za to nisu više dovoljne samo stare riječi i njihova uobičajena značenja. Ni tek uobičajene molske teme kajkavske, običajno u sroku.“ Tako se u njezinoj umjetničkoj praksi na kajkavskom susreće nekoliko jezičnih iskustava, lokalnih i širih. Kaže da piše „i starim graničarskim kekavskim svog oca“, i „svojim materinskim kekavskim sa sredine prošloga stoljeća“, i „modernim kajkavskim, ne purgerskim žargonima Zagreba“.
Za kajkavsku knjigu Život večni autorica kaže da je od štokavske „tematski zaokruženija zbirka pripovijesti o Erosu i Tanatosu, tekst u kontekstu, pričâ o mojim uobičajenim ruralnim kekavskim temama – prošlome, zemlji, provinciji, smrti. O zaokruženome, poznatome, ograničenome, skučenom svijetu, koji se zadano i naizgled predvidljivo i sljedivo nastavlja na prijašnje, prethodno, u tijesnome, propisanome kampanelističkom prostoru iz kojega se, osim vlastitom tragedijom, ne možeš isključiti ni na ovome ni na drugome svijetu – sve je to zajedno život večni – a kamoli osamiti i časkom, tek toliko da bi pripao sam sebi, biti sam kej v grobu.“
Snažan, ali još neracionaliziran osjećaj da su joj štokavske i kajkavske priče izrazito različite spisateljica je konstatirala u već spominjanoj Kajkavskoj čitanci. Uvodeći čitatelja u kratki izbor svojih kajkavskih priča, ona tamo govori o poticajima koji su te priče iznjedrili i o tome na koji su način građene. Kajkavske priče su, kaže, nastale iz potrebe da prepriča mala međusobna ženska ispovijedanja u krugu svojih poznatih, bliskih, najintimnijih, krugu koji joj se čini gotovo haremski zatvorenim, ponekad sasvim odvojenim od muškoga. „Neobjašnjivo mi je, nisam dosad o tome dospjela razmišljati, ali čini mi se da se moje kekavske priče – temom, stajalištem, stilom… – bitno razlikuju od štokavskih. Kao da ih pišu dva autora. Priče su to koje sam stvarno čula, koje sam djelomice čula pa ih nadoštukavala, spajala ih poput pačvorka. Ima tu i fikcije i nefikcije. Zanimljivo je kako se mogući akteri i ne prepoznaju, a kako se neki čiju priču nisam ni znala prepoznaju u – tuđoj priči. Ali koje je čije? (…) Pomišljam: kada zapravo nešto uopće postaje pričom?“ (Ovdje se naša spisateljica približava temi kojom se prije gotovo stotinu godina bavio ruski avangardni pisac Boris Piljnjak u svojoj kratkoj prozi „Priča o tome kako nastaju priče“.)
Prvi dio zbirke Život večni, otprilike trećinu knjige, zauzima nekoliko uglavnom ranih autoričinih priča različite tematike. Među njima osobito se ističu prve dvije – „Sovica“ i „V šumu po drva“ – obje s temom odnosa prema životinjama i visokim emotivnim nabojem, ispričane u prvom licu, kao ispovijesti u kojima je njihovim junakinjama najvažnije da im u potpunosti vjeruju oni kojima se obraćaju. „Bilo je baš tak. Nemam kej lagati“, započinje mlada nevjesta svoju priču o potresu u seoskoj kući što ga je izazvala njezina mačka Sovica skočivši k njoj na klupicu za vrijeme objeda. Ali u kući u kojoj se još živi patrijarhalno i na zadružni način nije samo mačka nepoželjna i progonjena; osjećaj obespravljenosti, izoliranosti i ostavljenosti, čak i od muža, duboko proživljava ponižena mlada žena, praveći se da spava pokraj muža, „a vu sebe sem se plakala i plakala. Noč je bila tak crna kej moja Sovica, skoro kej mene v duše (…)“. U drugoj priči naratorica iznosi sjećanje na dramatičan događaj iz ranog djetinjstva, kad ju je otac kao petogodišnjakinju poveo u šumu da prikupe drva i da mladog konja nauče vući kola s teretom. Djevojčica, koja je bila jako privržena životinji, proživjela je tada dvostruki šok: bila je uspaničena očevom okrutnošću s kojom je bičevao i udarao konjića koji je s kolima zapeo u blatnoj jami, i tako ga usmrtio, a poslije kad su se vratili kući zapanjeno je slušala njegove laži kako se konj preplašio, otrgnuo mu se i pobjegao. „Nigdar nikomu to nes povedala. Tak je bilo, ne zdigla se z ovoga mesta.“
Priča „Kak se Mijek zestal z onem svetom“ posvjedočuje autoričin smisao za komiku i satiru, a crnohumorna priča „Kak su barjak kupuvali“ govori o tome kako nakon seoske političke raspre u krčmi fizički slabiji (ili malobrojniji) i danas obično završavaju s krvavom glavom u jarku. Inače u pojedinim pričama Božice Brkan, osobito štokavskim, čitatelj može uočiti detalje koji sugeriraju da autorica ima osjećaj za smiješno u različitim varijantama – humor, satira, groteska, karikatura, ironija („Nedjeljno dijete“, „Kolekcija“, „Pevček“, „Svojih tijela gospodari“, „Torte od malina“, „Od zlijevke brend“). U prvom dijelu zbirke Život večni ima i jedna priča koja okvirno pripada vremenu i temi Domovinskog rata (i u štokavskoj zbirci tek je jedna ratna: „Susret s Viktorijom“). Pripovjedač/protagonist, pošteni branitel dragovolec, vidi kako se oko njega događaju ružne stvari: dok oni brane zemlju, pojedinci beskrupulozno koriste ratni kaos i bogate se. Malu moralnu satisfakciju nalazi u činjenici da su neki od takvih ipak završili u zatvoru: „Bog je valda, ak ga i je, tak naredil svoj račun. Nemreš svoju sreču na tudže nesreče kej ni hižu na tudže hiže zezidati.“
Petnaestak preostalih priča ili približno dvije trećine zbirke Život večni na različite načine povezuje motiv groba (groblja) / smrti, a govore uvijek o nekoj dramatičnoj ili tragičnoj individualnoj ili kolektivnoj situaciji. U Rječniku simbola J. Chevaliera i A. Gheerbranta kaže se za grob, bio on skromna humka ili da se uzdiže nebu kao piramida, da podsjeća na simbolizam gore; gora je pak „susret neba i zemlje, boravište bogova i cilj ljudskog uspeća“. Dodaje se još da je „svaki grob skromna kopija svetih gora, spremišta života. On potvrđuje vječnost života u njegovu preobražavanju.“ U istom rječniku, u natuknici o smrti kaže se da smrt označuje „apsolutni svršetak nečega pozitivnog i živog“, a kao simbol „smrt je prolazni i uništavajući aspekt postojanja“ i „označuje ono što iščezava u neizbježnom razvoju stvarî“. Napominje se da su mistici, a potvrđuju to i liječnici i psiholozi, zamijetili da „u svakom čovjeku, na svim razinama postojanja, supostoje smrt i život, to jest napetost između oprečnih sila. Smrt na jednoj razini možda je preduvjet višeg života na nekoj drugoj razini.“ Napominje se, također, i da „pravo na odlučivanje o životu i, povezano s tim, pravo na odlučivanje o smrti pripadaju bogovima“.
U priči „Perut“ Pepec je dvostruki gubitnik: najprije mu je umrla mlada žena netom nakon poroda, a onda je grom pogodio kćer, ni godinu stariju nego što joj je bila mater kad je umrla. Bio je silno srdit na Boga što mu ih je obje uzeo, a njega ostavio samoga. I stalno postavljao pitanja, razumljiva i jednostavna, na koja odgovori nisu stizali:
Ali, mislil si je Pepa, tak sam ze sobu, kej ne vekši gre najprvo takvu mladu ženu od muža i deteta si zeti? A i kej ne još vekši gre tak mladu curu si zeti? Kej su one Bogu krive? Kej je on Bogu kriv? Se je gruntal i gruntal i niš ne zgruntal. Pak si je mislil: kej ne Bogu do toga da neko nekoga ima rad? A morti mu ne do toga da tak neko nekoga ima rad da bi se najrajše žnem zamenil, onu doma za onu večnu postel?
Bog je na se to šutel i svoje si mislil, kak to Bog več dela, a Pepec je donašal lepo belo cvetje, palil bele sveče.
Opasnu, vječnu igru ljubavi i smrti, bliske susrete Erosa i Tanatosa, Božica Brkan rado koristi u svojim kajkavskim pričama, često u neobičnim varijacijama ljubavnog trokuta. Tako u „Karminama“ pripovijeda o čovjeku čija se žena otrovala jer više nije mogla trpjeti njegove silne nevjere. No ubrzo se otkrilo da je pravi povod samoubojstvu bilo to što je muža zatekla u krevetu sa svojom mlađom sestrom, a selom su širila priča s grubim, ciničnim detaljima. Pričalo se kako je ženi rekao da on iz svoje kože ne može jer je takav muškarac da ga žele i ona i njezina mlađa sestra, da sve ionako ostaje u kući. Da „u kvar“ nije otišao daleko. Kad ga je srce izdalo, zakopali su ga u grob uz ženu, a potom su i njezinu sestru k njima „prikopali“. Njegov otac, koji ga je kudio zbog ponašanja i koji je kad bi popio stalno kleo kako su mu sirotu snahu umorili u postelji, dao im je podignuti spomenik, ali u taj grob s njima nije želio biti pokopan. „Zanavek je dugo vremena, je govoril“. U priči „Dve na grobu“, starija Kata uhvati mlađu imenjakinju kako uređuje grob njezina muža, i nakon oštrog verbalnog i fizičkog sukoba počnu razgovarati. Dvije žene sasvim su različito doživjele istog muškarca. Mlađa je bila zaljubljena, željela je dijete s njim iako je bila udata, bilo joj je žao što ona neće u grobu vječno ležati uz njega. Starijoj Kati stvari su izgledale sasvim drukčije: muž joj je bio „veliki kurviš“, ljubav je značila
zajnega delati, zajnega trpeti, dom mu obdržavati? Se na vrpe na svoje pleča držati i vleči na vrpu. Ne to samo načekavati ga, greti mu postel, i lepo ga grliti…Ne, ne. (…)
Jesem se ja krej nega nekej naležala i v plafon nagledela i kej mi se to znači, tulke leta? Gda merneš, sejeno ti je de ležiš. I z kem. Misliš da bu me v grobu grlil i kušuval? (…)
Sem sama kak i ti. Odnavek. I gda je on sedel krej mene, bogzna de je bil.
Ovoj bismo skupini priča mogli pribrojiti još „Pax aeternum“ i osobito zanimljivu „Čača“. U potonjoj priči starija žena na groblju otkriva mlađoj, nakon tridesetak godina, da joj je otac njezin muž koji je godinama tajno ljubovao s njezinom majkom. Iznenađenje, apsurdnost i dijaboličnost situacije mlađa žena nadvladava sjećanjem na čarobno djetinjstvo za koje je zaslužan njezin nominalni otac. Priča „V niovomu grobu“ interesantna je zbog neobične perspektive naratora (pripovijeda iz groba) koji iznosi svoje mišljenje o ležanju u „pogrešnu“ grobu i „miješanju kostiju“.
Kad sam pristupao ovim dvjema knjigama priča Božice Brkan, kao rođenom štokavcu činilo mi se da neće biti puno dvojbi o krajnjem ishodu. Ali na kraju sam i sam ostao iznenađen: premda je tematika Umrežene modernija a jezik bliži, priče iz Života večnog, koliko god bile tradicionalnije i nekako sirotije bez ove današnje buke i glamura, u cjelini mi se čine životnije i uvjerljivije.
Naslovljeno Globalizacija i život u rubrici Knjige, u Kulturi, str. 23., katolički tjednik GlasKoncila 9. rujna 2018. objavio je prikaz zbirke priča Umrežena Božice Brkan. Autor tš, Tomislav Šovagović piše:
Nagrađivana hrvatska književnica i novinarka Božica Brkan u zbirci kratkih priča „Umrežena“, objavljenoj paralelno sa zbirkom kajkavskih priča „Život večni“, donosi i na hrvatskom standardnom jeziku 23 kratke priče različitih tema, ukotvljenih u potragu za snalaženjem u gobalizacijskom vremenu. S preciznim osjećajem za detalj i karakter svojih likova, jasno strukturom kratke priče, već i jednostavni naslovi priča – „Umrežena“, „Timbilding“, „Vrata“, „Stabla“, „Letač“, „Bijela soba“… otkrivaju autoričin svijet. Priče Božice Brkan na svoj su način neprepričljive, u svaku je potrebno zaroniti i prepustiti se, uz blagu sentimentalnost i neizbježnost brzoga završetka, jer svaka priča ima i svoj romaneskni potencijal.
„Čežnja za drugim svijetom, koja je u podtekstu večine priča Božice Brkan, ima više pravaca: ona se odnosi na sve ono što je nepovratno prošlo, što je nepovratno nestalo da čitatelj, zajedno s pripovjedačem, lako pomisli da toga što je zauvijek nestalo, možda, nikad nije ni bilo“, zapisao je Miroslav Mićanović u pogovoru knjige, koju krase i ilustracije Jenija Vukelića.
Priče autorice Brkan obogaćuju čuvstva, zbunjuju nad sadašnjošću, postavljaju pitanja i tjeraju čitatelja na dubok uzdah. Ako se i traži mana toga djela, ona se krije u (pre)sitnim slovima uz koja je još teže pratiti zahtjevnu radnju i pokušaje glavnih junaka da osmisle svakodnevicu i usmjere na smisleniji put. Zanimljivo, kao i u „Životu večnom“, knjiga ima zajednički uvodni dio, autoričin prolog o tome kako i zašto piše, a sve je ionako svedeno na onu posvetnu rečenicu Tahira Mujičića: “Jer, jedini što možemo pisati, možemo pisati vlastite živote.“ U tom pisanju književnica Brkan odavno uspijeva. (tš)
Povjerenstvo za dodjelu Nagrade „Fran Galović“ 2018. za najbolje samostalno objavljeno književno djelo na temu zavičaja i/ili identiteta od 61 knjige pristigle na natječaj odabralo je 10 finalista, među kojima je i knjiga kajkavskih priča “Život večni” Božice Brkan.
U časopisa Kaj, broj 1-2/2018. , na stranicama od 38. do 40. objavljena je priča «Pax aeternum», koju je Božica Brkan napisana na svojoj moslavačkoj kekavici.
Uz priču «Pax aeternum» Božice Brkan u ovom broju Kaja kao «prvi dio izabranih radova s 13. natječaja za kratku kajkavsku prozu – koji su 2017. u sklopu programa Jezična kajkaviana raspisali Kajkavsko spravišće i časopis Kaj» objavljeni su i tekstovi Denisa Peričića: Kak je Nikola Tesla prišel vu Varaždin (Faction fiction); Željke Cvetković: Milej za zutrešnjicu; Božice Jelušić: Prepisivači i popevači. (...) Svrha je natječaja sa suvremenoga stajališta reafirmirati kajkavski književni kotinuitet i proznu vrstu.»
Priča «Pax aeternum» je inače objavljena i u knjizi kajkavskih priča Božice Brkan «Život večni», Acumen, 2017.