Kao što je zanimljivo uredila knjigu za svoj Stajergraf (s ilustracijom Dimitrija Popovića na naslovnici), tako je Marijana Rukavina Jerkić zanimljivo priredila u Ogrizoviću 17. listopada 2025. i predstavljanje zbirke Branislava Glumca Noću kad me probudi noć sa više od stotinupjesama. Inače 20. u 88. pjesnikovoj godini svježa i moderna – nenormalno, što reče Vinko Brešić – kao što je bila ona prva, izašla 1960. Peta strana svijeta, zajedničkasa Zvonimirom Majdakom i Alojzem Majetićem. Uz Dariju Žilić (Svijest o vremenitosti i vlastitoj krhkosti jačovjeka koja ne donosi bolećivost, već upravo proslavu života kao takvog) recenzent, Majetić prikaz najnovijega prijateljeva pjesmotvora naslovio je Držanje za trošno ljudsko dok god nas ima. Spominje kako je u desetljećima koja su protutnjala iznad nas Glumac usavršavao svoje kovanje jezika ikako ostaje odanikom pjesama u najnovijoj Glumčevoj knjizi. Godine 2024. Glumac je objavio pjesničke zbirke Kad bih ja imao maternicu i englesko-hrvatsku Dvojezično/Bilingual!, a 2023. Jesen sobne biljke.
Bjelodano su to i predstavljači Kristina Špiranec, Zvonko Kovač i Vinko Brešić analizirajući pjesnikova jačovjeka zagledan u pračovjeka i nadčovjeka, vrlo svježega i novootkrivajućega ovoga autora, koji je ponajprije percipiran kao romanopisac Zagrepčanke, pripovjedač, dramatičar, kritičar, polemičar, putopisac, ukratko perovođa, a koji si je od 1980. do 2000. dopustio sušu s pjesmama, kako reče, iz duboke potrebe da ne piše poeziju. Povjesničar književnosti Brešić naziva ga bardom i uspoređuje s Tadijom, stotišom, kako reče, kulturnom institucijom. (Ne demantiram, iako mi godi u nekom drugom kontekstu Glumčevo kako ne moramo o umrlima uvijek govoriti sve najbolje.) Nabrajajući njegove kritičare Kovač ocjenjuje kako je Glumac, kritičarski gledano, dobro zbrinut u hrvatskoj poeziji.
Rekla bih – prisjećajući se zajedničkih čitanja (uz njih dvojicu književnih gromada Majdaka i Glumca!) na Poeziji to go Sonje Zubović – kako je odlično zbrinut i u čitateljstvu. I Ogrizović je bio natprosječno pun, unatoč zgusnutim književnim događajima i istovremeno u DHK Zagrebački književni razgovori (natprosječno puni unatoč obnoviteljskoj građevinskoj distopiji zgrade na Trgaču, prigodno tematski produžetku teme Distopija u književnosti), i Književnom petku posvećenome slavenskim književnostima i drugima.
Glumac je na svakome stolcu ostavio po kopiju rukom ispisane pjesme teret / svoje blago od muka:/ jačovjek pjevno nosi uzbrdicom. ispunjenije je. nego pobjednički silaziti. ispražnjen. Pa, kao u pjesmi safari, mami u zajedničku avanturu: pozivam vas na safari./ u moju sobu. u njoj možete pronaći inspirativno lovište. Za koješta. S veseljem bih mogla prenijeti, recimo, samo pjesnikove djedovske pjesme s novokovanicama unuka Frana, koje postaju razlog za pjesmu – ovatrit ću te, ovo jutro je noćkasto (šetajući s nonom jadrankom fran kaže), u igri skrivača ja ću ti reći kada da odžmiriš (odžmirivanje) – ili pjesma sama:
izjava
fran: volim nonu jer i ona mene jako voli.
a i pravi mi točkasti tost!
Ima u Glumca još kraćih pjesama, cijela je pjesma telegram: svaki dan te za milimetar pohranjujem. Posuđujem iz pjesme satovi krasan i, čini mi se, precizan izraz zaGlumca – podvaljivač prolaznosti. Pa se tu vrte lopte: život je poput lopte krpenjače./ iz djetinjstva 1947, 48, 49, pedesete./ iskemijane od koloriranih i crnobijelih krpa,/ otpaci./ dječačkom iglom mašte sabijene u čvrsto klupo./ pojačano špagom i žicom. (…)/ i sve je crnobijeli i kolorirani svijet./ druga je to danas priča./ kad su lopte od plastike. gume. i kože./ ni ne pita se više čije! (krpenjača).
odlasci
odlaze moji drugari i drugarice.
odlaze.
tiho.
bešumno.
kao podmornice bez kisika.
na dnu mora. kao da nas nikada nije bilo.
starost, iznenada
ne treba joj više ni češalj.
dovoljan joj je pogled u kipuću mladost.
svi su minuli kalendari u njoj.
počešljani i nepočešljani.
vidiš i svoj dan više.
možda. jutro možda.
možda večer. možda noć.
ako me noću probudi noć.
Vrte se oglasi, oblaci i poezija, pjesme što ih je, uza druge, ako se ne varam, apostrofiralo svo troje predstavljača, pa kako ne bih i ja!?
oglas
kupujem mladost!
rasprodajem starost!
kolekcionari vremena. javite se!
vježbenici medicine – nečekajte!
prodajem i usisivač za prašinu!
doktora za bakterije i gnjide njemačke proizvodnje!
tu je i frižider!
također evropsko čedo!
prodaje se i vekerica. uščuvana.
u kojoj radi umjetna inteligencije 19. stoljeća.
nudi se i legendarni socijalistički radio. kosmaj iz 1948.
prodajem i svoj krevet.
sa svim svojim sanjama i tajnama!
uh! ne smijem prodavati svoje sanje i tajne!
pa odustajem i od prodaje usisavača i frižidera i ostaloga!
i kakva bi to bila mladost bez svoje krune – starosti!
oblaci
mila moja majko. davno uzemljena.
katolička i pravoslavna. u jednoj.
po ocu svome mili i mužu svome aleksandru.
a djedu mome i ocu mome.
oblaci. o kojima si nekada pričala da su janjad
više to nisu.
novi su u igri.
putinasti. krvavi.
palestinski i izraelski.
drononosni i toksični.
barutni zmajevi.
kako ih davno metamorfozira shakespeare.
a borges mu. Slijepi. nekoliko stoljeća kasnije. zadivljeno.
pritvrdi tu. lijepu, leteću, metaforu.
pridjev barutni moj je.
što nikako ne degradira zmajeve.
i ne unižava dvojicu genijalaca a mene uzvisuje.
mrtva moja majčice. u deminutivu.
nisu više ovo ni oni slavni baudelaireovi oblaci.
o kojima sam ja tebi nekad pričao.
iz pjesme o onom strancu koji više od svega voli oblake.
one oblake koji putuju. putuju.
evo te moja josipo u pjesmi.
sa tri čarobnjaka stiha.
za njih ti nikad čula nisi. Ni oni za te.
a sad ste zajedno u zavičaju pepela.
dok oblaci i dalje putuju… putuju…
oni zmajevi.
i poneko još tvoje janje.i
poezija
(sentimentalno)
ženskoga je roda.katkad lakog.
katkad carskog poroda.
valja u njoj odabrano uživati.
ko u ženi. zašto skrivati?!
ima lice. kosu. dušu, čeko.
oči, usne, od baršunastih riječi tijel
zna biti i gorka. bijesna. vatrena.
bezazlena. I bespomoćna. i ludo iskrena.
pokretala je oduvijek na svoj način svijet.
ljubavlju ga hraneći za hrabriji. spoznajni let.
Pjeva Glumac gnječim riječi kao kipar glinu./modeliram formu… (kiparenje pjesme) uz zaključno: ništa. uvijek ostaju novi pokušaj./ papir se uvijek može kupiti u dućanu. Mogao bi u sada tako omiljeni haiku iskrojiti štogod iz primjerice kolovoza na klupi koja započinje: neki uspaljeni mladi ludov. motociklom reže pejsaž./ raskrvario je livade i žitna polja u cvatu… Ali ja nekako više volim lila, ljubičasto, a čini mi se i pjesnik:
nokti vozačice autobusa
holivudski.
njegovani.
ljubičasti sjaj. kao ljubičice u proljeće.
dugi kao i moj pogled koji ih miluje.
i uzbudljive prste ima.
za dragovanja. ta vozačica.
ako vjerujte opažanjima prekaljenog naratora.
ona.sa tim noktima i prstima. I svim svojim rukama.
i svim svojim nogama koje u slutnji nazrijevam jednim okom.
upravlja našim životima.
volan u krivinama dirigentski se ponaša.
i pjevuši.
oči joj ne vidim.
pod kontrolirano su warholovski dizajniranim naočalama.
ljeto je. i ona će zauvijek (u meni) stati mlada.
ali nokti! nokti! u ljubičastom cvatu!
grebuckat će mi i mirisati sjećanje.
presadit ću ja njih već u posebnu gredicu u glavi.
iskreno
moje su knjige moj život i grob.
ne treba mi mramorni natpis taštine.
bio sam što jesam. i nisam. i što nikada nisam stigao biti.
živio.
pisao.
volio.
uklesano je na stendhalovom grobu. njegovom oporukom.
počesto sanjam ta tri suštinska glagola
Po Glumcu ljupko pokvaren prijatelj mu Brešić to prigodno profesorski za njega mijenja u živio. pisao. uzdisao. Kako god! U pjesmi čemu Glumaciskustveno nuka: čemu čeznuti za havajima!/ kad znamo da je immanuel kant cijeli život proveo u svome selu. Pa zato poziva i on na safari u svoju sobu. I tako sam od ovoga Glumca na nekih 136 stranica napokon načisto što da činim s vražjom interpunkcijom. Baš mi se zgusnulo. On izluđuje svoju Olivetticu, a ja svoj Mac. Možda uspijem pustiti nokte i obojiti ih u ljubičasto, nazrijevam jednim okom iz Glumčeva repertoara. A da nisam ništa uspjela prozboriti o razlozima buđenja noću.
