Obično pitanjima ja gnjavim druge. Danas sam baš imala zadovoljstvo, a i čast da me intervjuiraju mladi novinari i literati Osnovne škole Ante Kovačića iz Zlatara. Njihov list Zlatarske iskrice već je dvije godine za redom najbolji u zemlji. Glavni urednik je Matija Mikulec.
Na zagrebačkom intervjuu pozdravljam mlade kolege sedmaše Karlu Bingulu i Tomu Valjka, osmaše Karla Svibena i Patrika Deliju te njihova mentora, inače mojega nekadašnjeg kolegu večernjakovca Denisa Vinceka. Razgovarali smo o svemu, a najviše o – Oblizekima. Stara štreberica ispričala im sve i svašta, od bele koruze do zagorskih štrukla, osim o zagorskom puranu i purici z mlincima! Čitamo se u prosincu! Ima još sjajne djece.
Pred Kućom Šenoa: Jasmina Reis, Đuro Vidmarović, Božica Brkan i Biserka Ipša / Fotografija Miljenko Brezak
Dramska umjetnica Biserka Ipša nadahnuto je čitala ne samo pjesme, i štokavske i kajkavske, nego i priču Cohenove longplejke, za koju me je nadahnula upravo gospođa Jasmina, kojoj sam je i posvetila.
S književne večeri Đuro Vidmarović, Božica Brkan, Biserka Ipša i Jasmina Reis / Fotografija Miljenko Brezak
Izuzetno posvećenoj publici, među kojima je bilo i mojih Moslavaca iz Križa i Zagreba, Dugoselaca, mojih vjesnikovaca, kolegica s HTV i Radija Sljeme, glazbenica s kojima sam nekad nastupala čitajući pjesme i posve nepoznatih zaljubljenika u kulturu, prisjetila sam se i svojih – nisam ni mislila toliko brojnih – poveznica sa Šenoama.
Za uspomenu u Šenoinu naslonjaču, za radnim stolom: Božica Brkan i Jasmina Reis / Fotografija Miljenko BrezakIspod Šenoina portreta: Božica Brkan, Đuro Vidmarović, Jasmina Reis i Živana Morić / Fotografija Miljenko Brezak
Od najstarije lektirne s Augustom od jednoga od prvih usvojenih gesla Budi svoj! do Magdina paprenjaka i sličnih detalja od njegova Zlatareva zlata i Seljačke bune u mojemu prvom romanu Lift,politička melodrama. Potom sam uz Ivanku Biluš bila recenzenticom Biskupova sladopeka Marije i Zdenka Šenoa 1993. Tek sam sada prvi sam puta vidjela fotografiju s predstavljanja u Hotelu Palace na kojem sam govorila, a knjiga slastičara Alojza i njegovih potomaka bila mi je dio teme o hrvatskim slasticama na Zagrebačkom festivalu slastica te predavanja o Zagrebačkim adventskim slasticama u Klovićevim dvorima.
Predstavljanje Biskupskoga Sladopeka u Hotelu Palace, 10. prosinca 1993.: Božica Brkan, Zlatko i Marija Šenoa te urednica Avenka Žurić (Fotografija Božicar Bilopavlović, presnimljeno)
Ne jednom sam pisala o baisser (beze!) korama kako ih je gospođa Marija u velikoj zdjeli potrgala i pomiješala s crvenim voćem. Sjajna ideja. Također smo gotovo u nastavcima više godina u Večernjakovu Vrtu surađivale na priči o biljci koja je sa svojim vlasnicima iz Vukovara bježala u izbjeglištvo, pa se rasađivala pelcerima i vratila doma opisama i napokon u mojoj političkoj kolumni Pogled odozdo u Večernjem listu – Vukovarska muškatla. Skromno smo se zasladili, nazdravili, čak i zapjevali uz stare Šepecove ploče.
Dio publike / Fotografija Miljenko BrezakKriž u Zagrebu: Željko Prce, Božica Brkan, Đuro Vidmarović, Jadranka Ivaković, Đurđa Arbanas, Ružica Bulava i Miljenko Brezak
Posebice sam se raznježila zasjevši za fotografiranje u Šenoinu fotelju i radni stol s izuzetno ljubaznom domaćicom gospođom Reis te nad tekstom u knjizi dojmova što ga je zaista drščućom rukom i briljantnim oštrim umom zabilježio akademik, monsignor, profesor emeritus, dr. znanosti Ivan Golub, dijamentor:
Razumijevanje kalinovečkih i jokešinskih spominjanja i bez riječi: akademik Ivan Golub i Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak
Iz knjige dojmova Kuće Šenoa
Ove večeri
posvećene prisutnoj
Božici Brkan
pod drevnim krovom
Šenoinih dvora
pogled mi se nameće
na naslov knjige
“Božica Brkan
Život VEČNI
knjiga kajkavskih priča”
neka mi nečujno šapću pjesmu moju Moje vjerujem
Dok smo mladi,
dok smo snažni,
najradije molimo:
Vjerujem u Boga Svemogućega
Stvoritelja neba i zemlje.
kad klecaju koljena,
nazire se druga obala molimo:
Vjerujem u Uskrsnuće tijela
i ŽIVOT VJEČNI.
Đuro Vidmarović i Ivan Golub / Fotografija Miljenko BrezakPrijateljstvo od vjesnikovskih dana: jasmina Reis, Željko Morić, Miroslava Medić, Božica Brkan i Živana Morić / Fotografija Miljenko Brezak
Večeras Vam predstavljamo novinarku, pjesnikinju, književnicu, romanopisca, autoricu brojnih djela, koja inspiraciju za svoja književna ostvarenja crpi i iz drugih disciplina kao što su arheologija, etnologija, povijest, povijest umjetnosti…a što je osobito značajno, osobu zaljubljenu u svoj poziv, zavičaj i baštinu, gospođu Božicu Brkan!
Večeras Vam predstavljamo dva njena nova uratka – knjige: Umrežena i Život večni. Knjiga Životvečni sastoji se od niza kratkih priča, čiju radnju autorica smješta u svoj rodni kriško-okešinečki kraj, tijekom 19. i 20. stoljeća.
Njeni izvorni kazivači su prije svega najbliža rodbina, bivši susjedi i prijatelji koji imaju što reći na način koji je njoj vrlo blizak i drag. Priče su to o isključenosti, osamljenosti i izgubljenosti, živjeti u zajednici, a biti sam sa svojim mislima, odlukama i sjećanjima, o ljudima i smrti, ali i zaljubljenosti i tragičnim događanjima, o vječnoj dilemi povjerenja, kome i kada se povjeriti, te kakve će biti posljedice.
Čitajući kratke priče Božice Brkan, ma koliko poznavali kraj, ljude, običaje i druga događanja, ne možete, a da ne pogledate na kraju svake priče i rječnik manje poznatih i tuđih riječi koje se danas gotovo ne koriste u svakodnevnom govoru kriškog, pa i šireg moslavačkog zavičaja. Ljepota i jest u tome što čitajući priče, nije samo zanimljiva ona sama već način na koji je ona sročena i tih beskrajno mnogo starih riječi kojima, objavljivanjem njihova značenja, produžuje bar na kratko vijek njihova života i trajanja.
Slavica Moslavac uvodno prije predstavljanja knjiga Božice Brkan o značaju i etno-elementima moslavačke kuhinje / Fotografija Miljenko Brezak
Sadržaji priča nisu jednolična svakodnevna nabrajanja događanja i prepirke u kući i oko nje, priča vezanih za hranu, odjeću, dječji svijet, tkanje, fele na tkanju, sretne ljubavi, kako se to već nekad spominjalo, već su teme priča izmještene najčešće na mjesna stara i nova groblja ili govore o temama preljuba i tajne ljubavi, smrti ili nesretne ljubavi, ili nečega što se činiti ne smije zbog uroka, jer će i njih sustići nešto loše, neka nesreća. Pišući priče s tabu-temama, Božica se usudila taknuti u do sada netaknutu građu krivog ukopa, održavanja tuđeg groba, ljubljena tuđeg muža, ukopa muškaraca u vojničkim odorama ili služenje u krivoj vojsci, muškaraca koji su u krivom grobu zakopani, prerane smrti, preljuba sa najbližom rodbinom i potom samoubistva zbog sramote, te dugotrajne šutnje, boli i patnje i ne odavanje brojnih tajni.
Opisujući ljude, tj. najčešće žene, koje su obilazile grobišta uviđamo običaje kako i kada se to činilo, način održavanja grobnih mjesta, kakvog sve cvijeća ima, od jednogodišnjih do zimzelenih trajnica, što je sve pisalo na križevima i tko je slova ukrašavao, tko je nosio raspelo s ručnikom i tko ga je dobivao, te kako je morao biti ukrašen ili neukrašen. Naravno, uviđamo i uništavanje baštine tradicijskog ruha, jer je za ukop svatko pripremao ponajbolje i za svoj odlazak uvijek čuvao najljepše spravljano ruho, a koje se ovim činom zauvijek gubi i nestaje iz tradicijskog života Moslavaca. Opisani su i običaji što činiti kad mladi prerano odu s ovoga svijeta i kakav sprovod mora biti.
Od tema koje također nisu bile česte su vlasništvo u ratu, zajednička imovina i bolnička podmićivanja. Pa tako je bilo i sa konjima i ostalim blagom koje je slobodno paslo na zajedničkim pašnjacima, gemajdama ili gmanjima uzimao je tko je imao kuda ih smjestiti ili je bio tzv. njihov vlasnik. Bilo je i kirijašenja drva, priče o odbjeglim konjima, o nemilosrdnom batinjanju konja i njihovoj nemoći, o nepriznatoj ljubavi od strane nerazumnih roditelja, osobito oca i dr.
Opisujući događaje vraćamo se u vremena bar pola stoljeća ili stoljeće unatrag, u vremena kada su ovi događaji bili prisutni u mnogim našim krajevima, pa tako i Moslavini, ali ih akteri nisu željeli priznati jer je bilo sramotno i previše bolno. U njima se ne govori o smrti kao krajnjem činu, ne oplakuju se i ne žale mrtvici, već se govori o prilikama i osjećajima živih koje su u doticaju sa mrtvicima i pogrebnim običajima prigodom odlaska na posljednje počivalište, odnosno, kako dalje s tajnama živjeti. Značenje Božičinog djela je način na koji nam ona to predstavlja, dovodi nas na mjesta koja se često ne spominju i opisuje prešućivane osjećaje, zabranjene radnje i tajne ljubavi te proživljavane boli.
Ovim pričama Božica nam prezentira duh ruralnih sredina, njihovo vladanje u izvanrednim prilikama, odnos živih i umrlih, ljubavi i strasti, stvarnog i tajnog, tragičnog i tragikomičnog. Ta događanja ili Božičine priče su tu oko nas, ali nikada ili vrlo rijetko ispričane ili napisane. Ali zato je Božica tu, koja svojim izvanrednim dijalektom kriškog kraja daje nam sliku vremena 19. ali i 20. stoljeća.
Vrijednost djela su odabrane, prešućivane teme, način prezentacije i odabir pisma – rodna kekavština, te konkretna sjećanja.
Nakon poprilično vremena na 320 stranica izašao je novi broj godište 5, br.1-2. 2017. Moslavačkog zrcala, časopisa moslavačkih ogranaka Matice hrvatske (glavni urednik Dražen Kovačević). Dosad je predstavljen u Kutini početkom studenoga, a 19. prosinca bit će predstavljen i u Palači Matice hrvatske u Zagrebu.
Iz kazala
Uvodna je tema Dragutina Pasarića i Matee JalžečićOd pučkih domova do metropole kulture (o djelovanju Ogranka MH u Kutini). Od povijesnih tema Matea Jalžečić piše o Moslavačkome glasniku iz 1907. godine, Franko Mirošević o djelovanju HRSS (HSS) u Moslavini 1925./1926. godine, Đuro Vidmarović donosi Ratni dnevnik Stjepana Radinovića kao povijesni dokument, a Ivan Gračaković piše o kontinuitetu i opstojnosti lokalnih medija u Kutini.
Početak jedne od šest pripovjedaka
Vrlo je opsežna cjelina posvećena književnosti. Dražen Kovačević bavi se nekim moslavačkim vjerovanjima u djelima Mije Stuparića, različite uratke objavljuju Katarina Brkić, Tereza Salajpal, Davor Grgurić, Milan Ilić, Joško Sindik, Tomislav Marijan Bilosnić i Dražen Žetić.
Ledina – tema kritike Đ. Vidmarovića
Uz drugo, sa zajedničkim naslovom Na grobju objavljeno je i šest kekavskih priča Božice Brkan (stranice 191. – 221.): Karmine, Dve na grobu, List, Perut, Katice, Četrti muž. K tome u cjelini Prikazi, uz druge (Tin Lemac, Davor Šalat) objavljena je i opsežna kritika romana Ledina Božice Brkan iz pera Đure VidmarovićaLedina kao višestruka paradigma str. 293. -306.)
Osmaši iz Osnovne škole Čazma / Fotografija Miljenko Brezak
Drugoga od tri Dana Slavka Kolara, u čast obljetnice književnikova rođenja, na poziv čazmanske knjižnice koja nosi njegovo ime i na čijem sam prvome natječaju za kratku priču – satiru pobijedila sa Svojih tijela gospodari, imala sam, bez pretjerivanja, zadovoljstvo i čast poigrati se u radionici o lijepom pisanju, lijepom čitanju i lijepom gledanju koju sam nazvala – Oblutak.
Oblutak među oblucima / Fotografija Miljenko Brezak
Najprije smo priliku za to dobili učenici dva osam razreda (profesorica NikolinaMikušić), a potom treći razred Srednje odnosno tehničari cestovnoga prometa (profesorica knjižničarka Suzana Pušić) i ja.
Trećaši iz Srednje škole Čazma / Fotografija Miljenko Brezak
Zbog tih klinaca i dame kojoj pripisujem ideju i nemali trud u organizaciji te, dakako, mjesto održavanja, Vinki Jelić-Balti, najprije smo na jarunskom Malom jezeru, nekadašnjoj također jami šoderici a danas i zanosnom pačjem i labuđem jezeru, brali šoder, šuder, kamenčiće i kamićke kojekakvih oblika i boja, a sve kako bih mlađariju zbližila s pjesmom. ne samo svojom. Bukvalno, metaforički, simbolički.
Obluci /Fotografija Miljenko Brezak
Oblutak
Što da učinim od sebe da bih bila sasvim kao ti,
bijela,
obla,
glatka,
hladna,
šutljiva?
(Iz neobjavljene zbirke Kušalice, 1984., objavljeno u zbirci Bilanca 2.0 / Ljubavne i ostale štokavske pjesme, 2011.)
S radionice: pogled na svijet kroz oblutak / Fotografija Miljenko Brezak
Podsjetila me baš ona koliko su se kolege pjesnici i prevoditelji na jednoj od već tradicionalnih studenačkih prevoditeljskih radionici na Koljnofskim književnim susretima prije neku godinu izmučili ne mogavši nikako prevesti tu moju minijaturu, jer, rekoše, nemaju more pa i nemaju oblutaka.
Veliki rječnik hrvatskoga standardnog jezika, 2015., oblutak opisuje i kao morski, ali i kao rječni obao kamen koji je voda valjanjem zaoblila. Naziva ga i bobuljak, valutak, valutica, ali i oblučac, etimološki ga bližeći s oblim izgledom. Uspijeva ga prevesti na brojne moderne jezike, ali isto tako i na stare, osobito čakavski, uzmorski.
Berači oblutaka / Fotografija Miljenko Brezak
Kako i ne bi, jer ne samo da – Zagrepčani to znaju – naslage oblutaka preostale iza Panonskoga mora leže vrlo plitko, nego se kopajući temelje kuća odmah prikuplja šljunak za njihovo betoniranje. Kamenčiće nismo osjećali u cipeli, nismo njime praćkom ciljali čiju glavu ili prozor, urešavali ogradu ili vrt, bacali žabice po površini vode ili u vodu stvarajući valove.
Koji je najljepši? / Fotografija Miljenko BrezakPuna šaka / Fotografija Miljenko Brezak
Ako nam nije oblutak bio dovoljno velik da ga oblikujemo u skulpturu, uguramo u ruke Sizifu da ga gura uz planinu, učvrstimo kaldrmu, ugnjavimo koga da ga kao uznik za kaznu uzaludno prenosi s jednoga na drugo mjesto, ili je bio prevelik za oslikavanje ili kreiranje nakita, možda je bio taman da ga odložimo u spomen na čiji grobni humak, kako to čine židovi, ili da ga, poput starih Rimljana, upotrijebimo kao ulaznicu najprije na neku gladijatorsku priredbu, na proglašenje okrivljenika krivim ili oslobođenim a poslije, kako je i biblijski i kršćanski opisano, kao ulaznicu u nebo nedužnima, čistima, neokaljanima. Tek, jednom je oblutak crn, jednom bijel, a svaki i najmanji bačen u ocean može stvoriti strahotni tsunami. Ako jedan prst može podići oblutak, što li može učiniti stih o oblutku?
Koji ćeš oblutak ti odabrati? / Fotografija Miljeno Brezak
Tonči Petrasov Marović (1934-1991) 1961. (kad ja još nisam umjela ni pisati!) napisao je:
Hommage à Bashô
Samo kamenčić u vodu bacih – vas me svijet zapljusnu
Oblutak je, ne samo u pjesmi, ljepota, nadahnuće, savršenstvo, uzor. O tome što sam pjevajući o njemu, a i ispjevavši još neke pjesme i napisavši još neke priče, s čazmanskom mladosti razgovarala sam ne samo što i kome ja to pjevam, nego i što i tko je njima oblutak.
Što je njima ljepota, lijepo pisanje, pogotovo u 21. stoljeću, kada se ne razmišlja ni o rukopisu a kamoli krasopisu i kada, zaista kako je upućivao moj novin(ar)ski mentor Uroš Šoškićkratkoća je vrlina. Vrlina je, prema mišljenju nekih recentnih autora, tek uz fotografiju koja znači tisuću riječi u brzome istehnologiziranom komuniciranju kojemu, dostaje i emoji, a stotinu znakova, karaktera, kao u Twitteru 140 odnosno 140 + 140, i – pretegne. A to je tek jedna od brojnih društvenih mreža, pa dalje od Facebooka do internetskih surfanja kojima svakodnevno i mladi Čazmanci komuniciraju, svejedno s prijateljima iz klupe iza ili preko svijeta, sa simpatijom ili ljubavlju iz susjednoga razreda ili s mamom da idu i iz škole kupe kruh.
Poslije radionice: domaćini iz Knjižnice Slavka Kolara i gošće / Fotografija Miljenko Brezak
Proanalizirali smo oblutak na internetu, baš njime nazvane webove s natječajima za lutkarsku predstavu (Lutka, lutak, oblutak…), biblioteke (ArtTresor Naklada, Oblutci), radionice koje potiču čitanje i pisanje uoči polaska u školu ili razvitak govora. Ili čak laganoljetne savjete da, pošto izgorite na suncu, iz mora izvadite oblutak kojim povremeno hladite zahvaćene dijelove kože.
Plakat za radionicu
Kako u tome tražiti stil i što on uopće može biti danas u arhitekturi, odijevanju, glazbi, lijepoj književnosti i drugome, pokušali smo razglabati, svatko u okviru svog znanja, iskustva i ambicije. Jer, uvjerena sam, stil nikome nije naodmet! Nisu zacijelo prepoznali da je baš o tome riječ kad sam ih gnjavila što bi bilo od moje minijature da upotrijebila neke druge izraze: npr. kamenčinu, kamićak ili čak žućni kamen? Što bi bilo da moj oblutak nije šutljiv nego brbljiv, da nije bijel nego crn ili siv, da je hrapan, hladan, topao, kvrgav…?
Oblutak / Fotografija Miljenko Brezak
Ma kakav bio, pokušala sam i u stilu navesti mlade koji bi mi mogli biti i djeca i unuci, onoj lijepoj i prevažnoj Silvija Strahimira Kranjevića: Budi svoj! S nešto malo stilistike, pogotovo funkcionalnih stilova, sitnim znanjima koja svakome mogu ponegdje pomoći. Makar u razgovoru svakidašnjem, na nekom šalteru, pri pisanju molbe za posao ili poreznoj upravi ili u ma kom od medija, ma i pišući recimo SMS. ne znam jesu li me shvatili ozbiljno dok sam ih zavitlavala novinarskim temeljnim 5W – tko (who?), što (what?), gdje (where?), kada (when?) i zašto (why?), pa prošireno s kako (how?). Bili su prezatvorni i prekratko je trajalo da bismo se poigrali, recimo, novinara, dopisnika: novinskog, radijskog, TV, internetskog…
No, ma kako mladi, mudri su budući tehničari cestovnog prometa i što li sve ne i uvjerena sam da su pojmili kako oblik i sadržaj moraju imati primjeren odnos, ravnotežu kao i sve u životu, dok te rijeka ili more, vrijeme oblikuje u oblutak. Ne samo oblučić nego cijeli kamen mi je pao sa srca kad smo stigli do Kad se malo bolje zagledaš, onda vidiš da je svaki kamen lijep na svoj način. Dala sam i neobaveznu zadaću, nešto s oblutkom, ali kako mi nije dospio baš ni jedan selfić, ili svoj oblutak nisam dobacila do njih ili još razmišljaju što je to babac pričao. Veseli me što su neki zadržali neki od mojih oblutaka. Podsjećam tek, pjesnički na
Ratko Bjelčić
i loša je pjesma
pjesma
ako je zapisana
i bolja je pjesma
od pjesme
koja nije napisana
