Umjesto kave 23. listopada 2016.: Wajda!

Vidim sinoć prikazat će Korczaka, pa zasjednem pred televizor. Kak su se sjetili Wajde, mislim, kad ono: umro. Umro? Ja da ne znam da je Wajda umro? I to još 10. listopada u 91. godini? Zato mu HTV i posvećuje na Drugome kasni film i Dodatke. Da ne trošim toliko vremena i novca na medije, medije zapravo, da budem informirana, ne bih žalila, ali moram valjda početi čitati osmrtnice (Selma Mijatović, Ignac Kulier…). I najbolji jedva da se odrade.

Ne dam da me prekrije bijes. Wajda, zbog kojega sam uz komparatistiku 1974. upisala polonistiku, to nikako ne zaslužuje. Koliko je to davno bilo, moram se podsjetiti zašto i odmah čujem pana Andrzeja iz arhiva kako 1979. u 3-2-1 kreni govori zašto radi filmove na poljskom, za svoju poljsku publiku, jer, kaže, jezik nije samo jezik nego sporazumijevanje. Četvorica specijalista novovjekih govore kako je on naveo druge da razumiju Poljsku i Poljake. Govore o tome markantnom umjetniku koji je najprije htio biti slikar, o velikom redatelju velike kinematografije, a ja se prisjećam kako sam Pepeo i dijamant, poput Korczaka također crno-bijeli, gledala jedno 12 – 13- 14 puta, svaki put zagledana kako poljski James Dean Cybulski umire u bijelim plahtama na sušenju, na gnojištu. Spominju utjecaj na jugo crni val. Tu se više prisjećam kako sam bila osupnuta kad sam napokon Wajdu uspjela dohvatiti za (telefonski!) intervju a Andrzej tako dobro, bolje nego ja poljski, govori, on bi rekao serbsko-chorwacki, koji je naučio snimajući u Jugoslaviji čini mi se Vrata raja.

Ali nije mi žao zbog polskiego, jer sam Wajdu gledala i u teatru, čak i Dostojevskoga (polonistika me je s komparatistikom tu najviše spojila, jer je Solar moderni roman tumačio vezom Cervates – Dostojevski – Kafka, a Dostojevski su bili Demoni, Zli dusi, a ne, kako biste pomislili, Zločin i kazna.)

img_0208-600-vajda-knjiga-za-bbkavu Wajde sam se najviše zbližila i s poljskom književnošću. Polonist Kozina spominje kako je od pedesetak filmova čak tridesetak oslonio na književne predloške. Govore o njegovoj igri mačke i miša s cenzurom, prepoznajem sve više detalja iz autobigrafske i u nas prevedene knjige Film i ostatak svijeta, pa je dohvaćam, još jednom, stalno mi stoji na stoliću. Zbog Wajde sam radila reportažu i iz Lođa, bila i na snimanju nekog filma. Zbog Wajde sam se dograbila s profesorom Peterlićem i na ispitu iz filmologije izvukla bijednu trojku. Mislim da je bio uvjeren da želim analizirati baš Čovjeka od mramora, jer ga nije gledao, ne shvaćajući koliko sam se namučila stojeći u dugome redu, kolejki, samo da bih se domogla karte. Nije uopće htio slušati kako me se dojmila Wajdina autoironija u filmskome komentiru socrealističkih žurnala i inih filmova na vlastiti račun.

A kako sam tek bila vesela kada sam na nekom satelitu uhvatila posve svježega Pana Tadiju, višesatnoga u stihu. I Mickiewicz bi bio zadovoljan, sigurna sam. Zašto mi nemamo takvih filmova, takve kulture prema vlastitoj kulturi? Pa mi se vrte Brezik, Obećana zemlja, Gospođice iz Wilka… Nekako pomišljam kako većina naših filmaša nije ni pročitala toliko romana ukupno, a kamoli hrvatskih, koliko je Wajda poljskih adaptirao za film i kazalište. Mi i globalnoga Shakespearea, onoga iz Globea, umijemo iščerečiti, što veći, to snažnije, jer naša nam književnost i naše bolne teme nisu dovoljno inspirativni, snažni. Što bismo govorili hrvatski, kad možemo barem engleski?

Kako smo mali, neobrazovani, nedorasli svojim katynima, korczacima (i to prije Schindlerove liste!), a i vlastitim velikanima. Pa mi se ne usuđujemo opredijeliti tko su između nas ti veliki, a u svojim se jamama samo valjamo. Raspredaju četvorica specijalista kad je Wajda bio najveći, pedesetih ili devedesetih, govore kako je dugo stvarao, kako je dobio Oscara, nabrajaju filmove. Wajda, čovječe, ma što mi mislili, Ti si svoje učinio; sad je red na nama, koliko možemo. Barem gledati, barem vidjeti.

20161023