Iz svoje zbirke Bilanca 2.0 / Odabrane ljubavne i ostale štokavske pjesme, 2011., str. 79. ispisujem
Sonet krasopisom
Božici Jelušić
Čudesno mi je:
poetesa krasopisom ispiše sonet kao posvetu. Katkad i s akrostihom.
Sad ju je napisala. Ovoga trena. I zna pjesmu napamet. Zanavijek.
Kako su meni pjesme uvijek u radu
i zašto ni jednu kad je i dogotovim ja ne znam napamet?
I zašto je ne ispišem takvim krasopisom?
20101105 – 20110227
(Iz ciklusa Pisci)
Prigodno se podsjećam. S razlogom. Sinoć sam na tribini u Hrvatskom slovu imala čast moderirati zanimljivu čak dvosatnu književnu večer s imenjakinjom i kolegicom Božicom Jelušić. Bio je to uvod u intervju koji izlazi u idućem broju kulturnoga tjednika te uvod u nisku prigodnih zbivanja obilježavanja 65. obljetnice života i 45. obljetnice književnoga djelovanja.
Izravan je povod i izlazak iz tiska nove kajkavske zbirke pjesama Božice jelušić FTIČ KESNOKRIČ, prve u petoknižju što ga prigodno objavljuje Tonimir iz Varaždinskih Toplica. Slijede po knjiga pjesama za djecu, štokavskih pjesama, putopisa i eseja.
Da sam ja odlučivala čime slaviti autoricu 43 objavljene knjige, antologijsku pjesnikinju i maga riječi, objavila bih barem neku od trideset i nešto Božičinih čudesnih tekica u koje sve zapisuje, pjeva, prevodi, crta, lijepi…
Kako se njezina priča nastavlja, otkrivam tek da FTIČ KESNOKRIČ nije, kako biste možda pomislili, staračka žalopojka nego, kako autorica kaže tumači, buntovni pjev, najkasniji iz crne noći. Zašto prva ftič-kajkavič, čemu poezija i uopće (lijepa) riječ danas, disciplina forme, inspiracija, pisanje iz provincije i pisanje na mreži svih mreža samo su neke od tema o kojima smo razgovarale javno kao što to činimo na našim obično žustrim i polemičkim kavama.
Čestitke Božici Jelušić, G. P. V. odnosno Gospi Peru Vičnoj, uz meni najdražu pjesmu iz njezine najnovije zbirke FTIČ KESNOKRIČ:
VLEČUČI PERO
Vlečući pero, kak vuže pri meši,
Još čekaš da se ftič oglasi v seči.
A trebalo bi, kak sviet spametneši,
Na vužgan vanjkuš klonuti i leči.
Vers plete mrežu, lovi noru muhu.
Tuđoj noriji želesce podvlači.
Al’ cinkuš z groblja cilinče vu vuhu;
Ftapljajuč duh se za slamku zakvači.
Vlečuči pero, kak pesa po dežđu,
Kak lenu metlu vu megleno ranje,
Pretačeš mulja čez luknjavu dreždu,
i se je v tebi straj i pokajanje.
Treba je duši zmudrijati koru.
Potrti šajbe, pustiti se v bieg…
Ni jasne psalme prematati v koru,
Gda klecav korak prti culo v brieg…
O, hiža Rieči! Senca po njoj leti,
V kudeljaš bieli prehodnost presleče.
I ne znaš više kak se to pripeti:
Ti vlečeš pero, pero tebe vleče…