Kako navovi Culturnet, Hrvatsko čitateljsko društvo ove godine pozvalo je autore da naglas pročitaju svoja djela ili njihov dio. Prilozi će se objavljivati na sam dan obilježavanja (1. veljače) u određenim vremenskim razmacima. Svjetska organizacija LitWorld pokrenula je 2010. godine dva programa: LitClubs – Klubovi priča i World Reading Aloud Day – Svjetski dan čitanja naglas.
Čitanje naglas razvija vještinu slušanja, obogaćuje rječnik, razvija razumijevanje za društvene probleme i čimbenik je budućeg uspješnog razvoja djeteta. Čitajmo djeci naglas gdje god i kad god stignemo čime podržavamo i nacionalnu kampanju “Čitaj mi!”. Svjetski dan čitanja naglas bi trebao pokazati svijetu kako pravo na čitanje i pisanje pripada svima. Djeca i odrasli širom svijeta, slaveći moć riječi kreiraju društvo koje će omogućiti svakom, baš svakom djetetu pravo na obrazovanje te pristup knjigama i tehnologiji.
(Božica Brkan: Privremeno
neuporabljivo, Acumen d.o.o., Zagreb, 2022.)
Uzevši
u ruke knjigu Božice Brkan Privremeno neuporabljivo (izd. Acumen d.o.o.,
Zagreb, 2022.) te bacivši pogled na likovno rješenje njezine naslovnice (koja
prikazuje žensku šaku s ispruženim srednjim prstom koji se nekim čudom
preobrazio u nakrivljeni i napukli tvornički dimnjak) – čitatelju postaje
razvidno kako stvar neće biti onakva kakvom se na prvi pogled pričinjala, kako
ipak nije riječ o laganom feljtonističkom javljanju iz banaliziranih slojeva
naše prozaične svakidašnjice, nego se tekst može čitati u nekom prenesenom,
posebnom i nedoslovnom ključu. S obzirom na gestovnu komunikacijsku izazovnost
podignutoga prsta koji to zapravo nije, sve se više nametnula ideja kako
čitatelju valja dopustiti da u tekst učita pomaknutu strategiju pomalo
ludičkog, ponajviše ironijskog interpretacijskog kôda uz dodatak smiješnih,
tragičnih pa i umjereno jezivih ugradbenih elemenata koji na neki način
nadrastaju ispraznost banaliteta (o čemu inače, usput rečeno, maestralno
pripovijeda Milko Valent).
Dakle,
čitajući ovu kraću prozu Božice Brkan odmah postaje vidljivo kako semantička
građa priče povlači za sobom semantičke obzore konteksta te da se u ovom romanu
radi o subverzivnoj igri s vrijednostima i postavkama na razini prikazivanja
likova, događaja, organizacije jezika, fabularnog prostora i vremena te
sličnog. Ukratko, postaje jasno kako jednostavna pučka maska priopćivanja ima
svoju inačicu u unutarnjoj nadgradnji teksta pretežito ironijskim diskursom.
Naime,
glavni ženski lik (radijska novinarka u hektičnoj potrazi za gradskim
senzacijama, u isti čas vodič pri turističkim ophodima Zagrebom, sustavno
stiješnjena vremenom te frustrirana poslovnim, obiteljskim i majčinskim
obvezama) – »utapa« se u životu krcatom predvidivim i svagdanjim ispraznostima,
ali i prividima, općim mjestima i brzinskim nadomjestcima zahtjevnijih duhovnih
vrijednosti. Pripovjedni glas tijekom priče slijedi, umalo uhodi te sustavno
aktivno sprovodi taj egzistencijalno posustali lik po mnogobrojnim
banaliziranim prostornim i vremenskim toposima koji zrače životnim plitkostima
raznih vrsta (»Nije se Dori dalo stvarno udubljivati ni u šta. Plićina je
uvijek sigurnija i ne možeš koraknuti da odskližeš u dubinu iznad glave, i ne možeš
se utopiti…« (Brkan: 2022: 133). No takva često i besciljna krivudanja gradom
imaju određenu narativnu dinamiku, napose kada se tijekom priče u njih upleću
razne nepredviđene, umalo vražje sile, pa pandemijski teror korone postaje
umalo zanemarujuća pojava u usporedbi sa »stvarnosnim« zagrebačkim zemljotresom
(koji autorica narativno povezuje s povijesnim potresom iz Šenoina doba što je
pak povod za asocijativne veze, čak i nizove feljtonsko-dokumentarističkih
digresija).
Upravo
to zastrašujuće podrhtavanje tla ima potencijal fabularnog movensa: štoviše,
usporedo dolazi i do bračnog potresa (muževa nevjera), ali čak ni višestruka
trešnja nije pomogla da u glavnom ženskom liku šenoinska imena (Dora) dođe do
buđenja iz banalne rutine koja ga je sustavno izjedala. Dakle, taj lik ostaje u
trajnoj ironijskoj suspenziji, u raskoraku između onoga što je namjeravao pa i
žudio postići i onoga što se stjecajem okolnosti doista dogodilo. A unatoč
trešnji – nije se promijenilo zapravo ništa – osim što je u nezgodan čas
(neposredno prije obilnoga seoskog objeda svih protagonista na okupu) – uhićen
obiteljski prijatelj/poduzetnik zbog sumnjivih poslova (onaj koji je gajio
skrivene osjećaje prema frustriranoj novinarki, no i od toga nije bilo ništa).
Ona, dakle, trajno ostaje u sustavnoj životnoj opoziciji, za nju idalje vrijedi
višestruki ironijski obrat od svega što ju okružuje i pri tomu sama sebe
identificira s »privremeno neuporabljivom kućom«, odnosno, stavlja se u
nedogled na čekanje kao mali pojedinac u svijetu nepodnošljivih banalnosti i
opasnih tranzicijskih nepodopština te »naherenih građevina neizvjesne sudbine«:
»Privremeno neuporabljiva! Takvom se osjećala. Za što se uporabiti? Koliko može
biti žena, supruga, kći, majka, zaposlenica, vodička i sve to što je nekad
mislila da jest, ako se više nije osjećala osobom? (…) Samo da skinem žutu
naljepnicu Privremeno neuporabljivo. – Žuta je ionako moja omiljena boja –
pomišljala je ironično« (str. 141.).
Pripovjedni
subjekt naizmjence ulazi i izlazi iz slojeva svijesti i podvijesti svojih
likova (inertni suprug kao dalmatinska pridošlica i instant zavodnik,
sporadični prijatelji i suradnici, problematični susjedi te figura majke,
autohtone kajkavske govornice) – a napose glavnoga ženskog lika, govori jezikom
njihove svakodnevice, nadograđuje pritom standard agramerskim poštapalicama
prožetima prilagođenim germanizmima starih naraštaja, a među urbane žargonske
govornike ubacuje kajkavski govor (najčešće moslavačku kekavicu). Povremeno se
izmjenjuju slojevi lokalizama i provincijalizama s feljtonističkim orisima
povijesnih događaja i osoba (posebice vezanih uz zagrebačke književne
vertikale: Šenoa, Zagorka, Krleža). Pritom i purgerski govorni slojevi stoje na
istoj vrijednosnoj ravnini sa standardom izvornih dokumenata, novinskih i
arhivskih ulomaka koje naratorov glas citatno interpolira u priču, a povijesne
događaje ponekad i ekstemporira, dakle, povezuje s recentnim društvenim i inim
zgodama, začinjenima gastroblogerskim i drugim objavama pristiglima iz kaotične
svakodnevice frustrirane novinarke iz isto takva grada.
Iako se roman Privremeno neuporabljivo Božice Brkan mirne duše može čitati i jednodimenzionalno i doslovno, mišljenja smo da je njegov potencijal upravo u pronalaženju slojeva latentne ironije. Njena ironija doduše nije strogo kritički, a napose ne satirički ili prevratnički zaoštrena, ali ipak može poslužiti kao lagan uvod u svojevrsno književno prevrednovanje onih starih i potrošenih pretpostavaka koje su nedvojbeno imobilizirale neke suvremene umove.
Prenosimo sa Stav.com.hr od 8. siječnja 2023. pogovore Božice Pažur i Milana Rakovca iz kajkavsko-čakavske zbirke pjesama Breberika & Eklektika Božice Brkan i Borisa Domagoja Biletića u izdanju Kajkavskoga spravišča, 2022.
Na svom je Facebooku Božica Brkan 4. siječnja 2023. objavila post:
Mali kriški glumci s Maricom Kukor i Božicom Brkan na izvedbi u Okešincu / Foto Miljenko Brezak
Najljepše želje upućujem malim Križanima, svojevremeno i talentiranim malim glumcima u Društvu Naša Djeca “Vladimir Nazor” i Amaterskom kazalištu “Josip Badalić” u mojim kekavskim igrokazima, kojima su se uspješno predstavljali po Hrvatskoj i u medijima, od HTV-ih „Bilješki o jeziku“ Marije Vuković-Siriščević do Obiteljskoga radija Ivanić. I njima smo nakanili poticati naš zavičajni govor na umoru. Tko zna koliko su porasli i gdje li su? Zahvaljujem dr. Miri Mošnički, Ivani Posavec Krivec, Marici Kukor i drugima koji su ih vodili, također i onima koji su projekt podržavali iza pozornice od roditelja i nastavnika do sponzora. Zahvaljujem im svima na poticaju i podršci te zavičaju-inspiraciji. Možda nekad konačno objelodanimo (i ne samo za Malu školu kekavice!) SELFIE NA KIPEC, KNIGU KEJ RASTE Z DETETOM. Najnoviji podsjetnik – tekst Čuvanje zavičajnoga jezika u dječjem dramskom izričaju i igrokaz objavljen 30. prosinca 2022. na www.kazalište.hr , na čemu osobito zahvaljujem dr. sc. Sanji Nikčević, urednici feljtona o kulturnom amaterizmu, te Zlatku Vidačkoviću, uredniku stranice Kazalište.hr .
Feljton Kazališni amaterizam: Moslavački kajkavski idiom i dječje kazališne inscenacije djela Božice Brkan
Premijera igrokaza Selfie na kipec na XXIII. Kajkavijadi 2015. u Varaždinskim Toplicama / Foto Miljenko Brezak
Posljednjih desetljeća tradicionalni jezici iščezavaju u vlastitu okolišu, unatoč tome što je, primjerice, 2016. kajkavski književni jezik dobio status jezika imeđunarodni kod (ISO 639-3), a u recentnoj hrvatskoj prozi brojni pisci rabe različit idiom kajkavskoga. Rođena sam u moslavačkom selu Okešincu, a na jeziku koji sam tamo govorila napisala sam više knjiga (zbirke pjesama Veternica ili obiteljska arheologija, 1990.; pevcov korak / kajkavski osebušek za eu (2012.) nagrađena Katarinom Patačić kao najbolja knjiga objavljena na kajkavskome 2012.); Kajkavska čitanka Božice Brkan (2012.) je i pomoćno sredstvo u nastavi hrvatskoga jezika u svim srednjim školama); roman Ledína (2014.) (u najužem izboru za Galovića; zbirka kratkih kajkavskih priča Život večni (2017.); zbirku pjesama Nemoj mi to govoriti (2019.) (u najužem izboru za Tina Ujevića); zbirku pjesama s Božicom Jelušić Gastrolatrija (2020.); roman Privremeno neuporabljivo (2022.) i kajkavsko-čakavska zbirka pjesama s Borisom Domagojem Biletićem Breberika & Eklektika (2022.). Tek sam tada u Badalićevim Moslavačkim razglednicama otkrila naziv za taj naš jezik: kekavica, kao moslavački idiom kajkavskoga s upitnom rječcom ke?što? U Društvu Naša djeca Vladimir Nazor Križ od 1994. surađivala sam na humanitarnom projektu ocjenjivanu slastica iz kojega se prikupljao novac za najmlađe. Danas je taj projekt poznat kao Kriški oblizeki (nazvan prema mojoj knjizi Oblizeki – Moslavina za stolom, Acumen i Večernji list, Zagreb, 2006.). Predsjednica DND dr. Mira Mošnička vrijedan je primjer njegovanja kajkavskih idioma, pa i kekavice. Godinama je odabirala za Kajkavijadu u Varaždinskim Toplicama, kamo dolaze ogledati se u stvaralaštvu djeca iz svih devet kajkavskih županija, pjesme iz moje Vetrenice. Kada je ponestalo stihova primjerenih uzrastu recitatora, zamolila je da napišem još nešto. I pjesma po pjesma nastao je kekavski dječji ciklus sa 24 pjesme Špilhoze na tufne, od 2007. do 2011. – špilhoze na tufne, prčim rasta, šprukaci, graba, čikačoka, kajuce, fučkalin, musolini, koprivnača, žufko, ogrizek, sladoledar, štrk štrk štrkovača, na bajnku… s posvetom doktorice mire mošničke i nejne i mojem malem križanom kej su iskali nekej tobož za decu da bi imeli na svojemu jeziku kej govoriti na kajkavijade v varaždinske toplica. Ciklus sam objavila najprije u Pevcovu koraku, a zatim i u Kajkavskoj čitanci Božice Brkan (Acumen, Zagreb, 2012.). Tu je moju svojevrsnu autoantologiju Agencija za odgoj i obrazovanje 2015. odobrila kao dopunsko sredstvo u nastavi hrvatskoga jezika u svim srednjim školama. Znajući za probleme u recepciji kajkavskog jezika kod drugih govornika, uz tekstove sam uvijek objavljivala tumačenje manje poznatih izraza, a u Kajkavskoj čitanci je obavljen prošireni rječnik s više od šest tisuća riječi. Kad smo potrošili i te pjesme, nova predsjednica DND Vladimir Nazor Ivana Posavec Krivec predložila mi je: „za promjenu, a i da djeci već znane pjesme ne dosade, možda nekakav igrokaz“. Budući da su se u dječji ansambl sve više uključivala i djeca koja nisu kajkavci, Marica Kukor, odgajateljica i voditeljica dječjeg ansambla Amaterskoga kazališta Josip Badalić koje djeluje pri DND Vladimir Nazor Križ shvatila je da toj djeci treba doslovce prevoditi sadržaj odnosno učiti ih kekavicu kao bilo koji strani jezik.
To me je i ponukalo da spojim bliske im i teme i govore u igrokazima za djecu koje sam nazvala baštinskim, identitetskim. Godine 2015. napisala samSelfie na kipec poigravši se anglizmima i kajkavizmima, a iz usta glavnoga lika BABE može se čuti i: Se se mejna, samo su deca navek jenaka, vragometna, jel se slikali na kipec jel na te niov selfi, govorili jel oblizek jel niovi sendvič jel burger.
Godine 2016.napisala samŽabe na kolec, oslonivši se na identifikaciju Moslavčana kao žabara, pa Zbor veselo navodeći i djecu u gledalištu da sudjeluju opetovano regeče Rega-rega-rega. Kre-kre-kre, aMATER tumači kako: nam odnegda veliju Žabari. Zato kej je prinas bilo puno žab, a vužne i štrkov. Bilo je puno čretov i velike su se vode sako tulkorazlevale kak se i des razlevaju na Lojnsko pole. U igrokazu sam rekonstruirala i zaboravljenu istoimenu staru dječju igru Žabac, vrabac ‘ko j’ moj drug koja se više nije igrala niti u mojem naraštaju (rođena sam 1955.), a odnedavno je djeca ponovno igraju i u školi. Godine 2017.igrokazSipčina oživio je arheološko nalazište rimske vile na istoimenoj okešinskoj njivi, zavičajnike Milku Trninu i Josipa Badalića itd. Simbol toga je okrhak kojim se djeca igraju, šprukac, šprukanec. Povezujući povijesna likove, arheologiju i suvremenu djecu komad završava: ORAČ (opet kupi cigle po brazdi): Ovo mora biti komad črepa. Jel nekakve posude, more biti. Za prevažati. Za kuvati.Kak se sveti!Bole nek naši čupi v kej mleko spravlamo.
ARHEOLOGINJA (proučava te komade): Z poda, bi rekla. Kej komad šuple cigle. Tak su se greli. Čistom kej da je još topel. To vam nemrem dati za šprukace, to bumo proučavali.
PROFESOR BADALIĆ: A se si mislim z kem se na tom komačecu cigle držim črez tulke duge leta.
Djeca trče posvuda po pozornici. Jedan ima u rici lizalicu, drugi sladoled. Većina ima mobitele u rukama. Vika.
DJECA MEĐUSOBNO: Dej mi liz! Dej mi liz! Dej mene! Frendi, dejte, bumo si selfie naredili! Snimaju se kao da snimaju i publiku ili otrče u publiku. DJECA MEĐUSOBNO: Dej nas mam deni na fejs. Dej mene esemes pošli. BAKA: Deca, dejte i mene grdu babu metnete na kipec? DJECA: Očeš da nam se si smejeju? Baba na selfiju? De si pak to vidla? Baba oče na selfie! BAKA: A kej ja morem gda v moje vreme ne toga bilo. DJECA: A čega je onda bilo? BABA: Ničesa, dete, ničesa ne bilo. A sejenak smo se lepo igrali. (Dok baba govori, djeca skaču i igraju se školice.)
joj kak smo znali skakati od sim do neba kocku po kocku tam i nazaj skok po skok na jene noge
vraga bi imeli kredu de bi ju zeli z šibu smo po zemle narisali nacrt kak več je navek isto tu malo a tam veliko nebo skok po skok na jene noge
samo je saki z nas če vekši če menši mislil kak če ima dober lepi šprukac kak čvrsto v ruka drži tajnu skorom morti i zmed zemle i neba a kej bi ni zmed dva neba dole narisana na trde zemle skok po skok na jene nogePonovno scena kao na početku. Djeca trče posvuda po pozornici. Vika.
DJECA MEĐUSOBNO: Dej mi liz! Dej mi liz! Dej mene!
BABA: Jel očete, deca, bum vam jajčece spekla? Smijeh. DJECA: Kej nas pitaš a znaš več da nečemo!? (Izruguju se.) Jajčece!? Ni kuvano ni pečeno. BABA: Joj jesi ti baš i kuvani i pečeni. Kej one kolač kuvan-pečen kej ga denes isto več ne pečeju. Veliju da ne zdrav. Kak to denes niš ne zdravo? Samo bi oblizekov šteli. (Publici.) A kakve bi vi oblizeke šteli? DIJETE: Babo, a kej je tebe oblizek? BABA: Kej češ vekši oblizek neg je lepa reč? Pune su ti je zubi. Imaš kej kosati bole neg najfineše jelo. I saka ti vrata raspira ta tvoja lepa reč, bole neg ikoji riglin, bole neg zlaten kluč, bole neg raspirač tati. DJECA (govore naizmjence): Pak tvoje lepe reči! Tvoj osebušek, buš rekla. I opregač i popeček i kej ti ja znam. Na televizije su povedali kak su to jako stare reči. Opregač je fertun, to več znamo… (Jedno dijete pita publiku.) Kak se pri vas veli? … a popeček je ožeg, al ne šarajzlin zelezni, neg drveni, stareši od šarajzlina. (Jedno dijete pita publiku.) Kak se to pri vas veli? Niš ne velite? Pitajte doma! Pitajte svoju babu, mater, susedu… BABA: Kej bilo zemeš, samo da žnem zreštvaš peč. GLASOVI IZA SCENE (dozivaju imena sve djece iz predstave): Božo, Marica, Jožek, Ivek, Kato,… doma odi, kmica bu, treba spat iti. Djeca se smiju i odgovaraju vikom prema glasovima. DJECA: Mamek, sam još malo! Igramo se! DJECA: Štrk štrk štrkovača tebi kača i pijača meni sir i pogača dej da to metnem na fejs vuz fotku na koje oče poleteti na ujedinjeni kajkavski emirati veliju da v prekodravlju pri večenaju i v njegvem kraju vele pinđulača. DIJETE 1 (Pita publiku): Kak se roda pri vas veli? DIJETE 2: a pri nas veliju i: roda dej mi bracu jel seku jel kej god očeš donesi DJECA: Toga si bum štrka mam del na desktop! BABA: A kej buš na desku metal? DJECA: Joj, babo, ne ti to deska kak si ti misliš. BABA: A kej je onda? Povejte mi! I ja bi štela znati. Stalno mi veliju “kak si baba bedasta”. Če ne veliju, misliju si. Onak kak su mi negda stalno govorili “jesi bome bila zločesta”. Mogla bi i ja vam to povedati. DJECA (naizmjence): Poveč, poveč! Kak si se ono na čikačoku naporila? Kak ti je ono krmača skorom drobec pojela? Kak si ono v Čretu v led prepala? Kak si ono z parme v senik opala? Joj da je onda bilo you tuba, bome bi imeli kej gledeti i smejati ti se. BABA: Kak sem pak ono jeno leto koprivnaču nalekla na se. Moja je baba kej je bila kak sem ja denes, mislila kak me je gusenica oplazila i još me je su z vrjnem namazala. Je to srbelo kej sam vrag! (Smijeh.) BABA: je mi i toga trebalo za ren ribati a kej tam pri svincu dudu su imeli lepu dudu veliku kej su je na jene grane rasle i crne i bele i roze dude susa je nacepil da bi imeli i deca DJECA: i pureki purrrrrr i guseki ggggussss i raceki raccc i si smo lepo jeli baš smo lepo delili jeni z drugemi DJECA: i purrrrrrpurrr i guseki ggggusssseeeki i raceki racccracccraccc BABA: i kej nes samo ja koprivnaču dobila tri mi je inekcije bome doktorica zabiberila DJECA: i purrrrrr i guseki ggggussss i raceki raccc (Jedno dijete publici.) A kak se pri vas koprivnača, urtikarija, alergija još veli? DJEVOJČICA (dotrči otresajući glavu): a joj tič mi se je posral sredi glave i su me je zadrečil DJETE 1: lepo bome lepo DJETE 2: I to si deni na fejs. DJEVOJČICA: ne mi do smeja ne mi do ničesa a si se smejeju kej da bi mi bole bilo da sem v drek zagazila DJECA: Lepo, bome lepo. DJEVOJČICA: nekej ti oče poručiti mi veliju sreča sreča sreča i sad si ja gruntam i zgudam kej mi te drekec sredi glave i te drekač tič očeju povedati
sreča sreča sreča se po triput mi veliju da mi je z tem drekom zrasla DJECA: Lepobome lepo Smijeh i graja.
BABA: Se se mejna, samo su deca navek jenaka, vragometna, jel se slikali na kipec jel na te niov selfi, govorili jel oblizek jel niovi sendvič jel burger. (Publici.) Kej još? Aha! Če ti ne v zube, reč bi se osušila, splesnivela. Poprav kak i sendvič, če ga ne poješ. DIJETE: A kek se sendvič po negdašnemu pove? BABA: A kak bi se povedal, gda se ne jel? Dobro je bilo če si si i komad kruva mogel zeti. Če ti je ko imel za nadeliti delec. A reč je čistom nekej drugo. DIJETE 1: al nadeleni smo žnem, z tem jezikem svojem DIJETE 2: a da nesmo ni iskali DJEVOJČICA: a ne bi ga sejeno dala ni za niš DIJETE: a čem ga više davam čem ga si više imaju više ga dajeju nekak ga više imam i ja DIJETE 1: više se morem spominati DIJETE 2: više se morem dospomenuti DJEVOJČICA: više i samu sebe morem razmeti GLASOVI (dozivanje) Božo, Marica, Jožek, Ivek, Kato (nabrojiti imena djece iz predstave!), doma odi, kmica bu, treba spat iti. DJECA (naizmjence): Mamek još samo malo. Još samo malo malčice. DIJETE: Dej si se igramo na me je red da žmerim i kak bum sad zbegla. (Stane uz jednu stranu pozornice, žmiri i krene brojiti): Jen, dva, tri, ko se nije skril magarec je bil. Pem iskat! Dok dijete žmiri i broji ostali se rastrče s pozornice. Baba malo gleda okolo pa kad dijete koje je žmirilo otrči s pozornice u potrazi za djecom, ona pogleda publiku, slegne ramenima i ode za njim.
U Varaždinu
je 3. prosinca ove godine na vječni počinak ispraćen Ivica Jembrih Cobovički.
Pjesnik, pripovjedač, putopisac, feljtonist, recenzent, kolumnist, prevoditelj
i član Društva hrvatskih književnika od 1983, rođen je 1939. u Gregurovcu Veterničkom,
općina Mihovljan u Hrvatskom zagorju, a živio je u Čakovcu. Objavio je
tridesetak knjiga, uvršten je u antologijske izbore kajkavske poezije,
pjesništva za djecu i školske udžbenike te prevođen na makedonski, slovenski,
njemački, engleski i francuski jezik. Zanimljivo je da je na kajkavski
prepjevao primjerice Pabla Nerudu, Federica Garciju Lorcu i Sergeja Jesenjina,
njemačke pjesnike i japanske haiđine (uz svoju zbirku haikua Daljina na
prozoru). Haiku i na hrvatskom standardu i na kajkavskom pisao je
još od 1968, kada je to u nas bila novost, a uvršten je i u Antologiju
hrvatskoga haiku pjesništva Vladimira Devidéa (1996). Osnovao je brojne
književne manifestacije, jedna od njih je Ivanščica diše za cieli sviet.
Nagrađivan je na brojnim recitalima (primjerice za najbolji kajkavski opus na
Recitalu Dragutin Domjanić u Zelini 1973). Uz drugo, dobitnik je književnih
nagrada DHK-a Fran
Galović 2003, nagrade Pasionske baštine 2004. i nagrade Katarina Patačić
2004. za zbirku Na
potu vu narkozu, 2003,za najbolju knjigu objavljenu na kajkavskom te
godine. Također je jedan od osnivača časopisa Kaj (1968).
O Jembrihu
Cobovičkom i njegovu djelu pisali su E. Fišer, M. Vaupotić, Z. Bartolić, S.
Hranjec, I. Kalinski, I. Zvonar, D. Peričić, B. Jelušić i drugi, a u Hrvatskoj
književnoj enciklopediji Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža,
Joža Skok, uz drugo, piše: „Prvom kajk. zbirkom ‘Vse – i dihanje’ (1971)
predstavio se kao pjesnik zavičaja i nastavljač tradicionalnoga
narativno-deskriptivnog pjesništva. Zavičaj je njegovo trajno nadahnuće, a
intimizam i biografizam kao bitan kontekst ne omeđuju njegovu liriku, čiji se
krug motiva postupno širi i usmjeruje prema povijesti, prigodnim temama i
društv. pojavama, a također i prema bitnim pitanjima ljudske egzistencije.
Također se lirski mikrosvijet otvara prema granicama makrosvijeta, a zavičajni
jezik proširuje i obogaćuje novom izražajnošću. Zavičaj, zemlja i jezik ključne
su teme Jembrihova pjesništva, i na kajkavštini i na hrv. standardnome jeziku.
Pjesme su mu raznovrsne (intimne, pejsažne, socijalne, domoljubne, refleksivne,
duhovne, prigodne, posvetne), a potvrdio se i u pisanju sonetnog vijenca.“
Posrijedi je
također nagrađivan sonetni vijenac Oči posajene vu zutra, 1981. Citirajući 8. sonet „Kak
su draga mirna d’ečja jutra / Gda sonce vu kolievku greje – / Oči posajene su
vu Zutra.“ i 13. sonet „Novi sviet giblje se čez sviet, / Zviranjek mu je
istina zemlje: / Čez pov’est zafort ostal bu sniet / Gdo brazdu lucke zemljice
jemlje“, Ivan Zvonar u Kaju 1980. analizira „Stoljetno kajkavsko zutra u
borbi za slobodu i pravdu“ i piše kako je „osnovna misao sonetnog vijenca …
upravo kao kontrast staroj zatvorenoj formi i već prevladanoj formi u kakvoj je
opjevana, daleko nadrasta okvire jednog govornog područja, jednog naroda pa i
jedne zemlje.“ na str. 19.
Ivica Jembrih
Cobovički poeziju je inovativno pjevao i u stihu i u prozi. Neke su mu pjesme i
uglazbljenete
uspješno izvođene na krapinskim festivalima Kajkavske popevke. No zanimljivim
se autorom pokazao i u putopisima, posebice otputivši se poput hodočasnika koji
je, kako navodi Zvonar, i „pjesnik i slikar, i esejist, fantast i realist,
sociolog i psiholog, etnograf i povjesničar, a napose kroničar i kritičar“, u
vlastito rodno selo, a Izlet u zavičaj, 1999, nakon 24 zbirke pjesama prvo mu
je objavljeno prozno djelo. Jembrih Cobovički autor je tridesetak zbirki
pjesama koje čekaju, uz već izrečeni, i novi vrijednosni sud kritičara hrvatske
poezije.
Obrazovanjem
i poslom grafičar, Ivica je stariji brat filologa, književnog povjesničara i
sveučilišnog profesora Alojza Jembriha. Imali su i trećega brata Stjepana, a
petero braće i sestara pomrlo je u najmlađoj dobi. Ivica je o 100. obljetnici
majčina rođenja 2005. u njezinu čast (Josipa rođena Cobović) dodao Cobovički.
Rekao bi: „Samo je človek veliki kak Rieč…“
Kajkavsko-čakavska zbirka pjesama Breberika &Eklektika s biljkom breberikom / Foto Božica Brkan
Tek danas dospijevam objaviti da sam u ponedjeljak napokon primila u ruke svoju novu, uz roman Privremeno neuporabljivo, ove godine drugu knjigu, zbirku pjesama koju dijelim s dragim kolegom i prijateljem, odličnim pjesnikom Borisom Domagojem Biletićem. BREBERIKA & EKLEKTIKA. Kajkavsko spravišče, društvo za širenje i unapređivanje znanosti i umjetnosti iz Zagreba, objavljuje ju u Biblioteci KAJ & ČA: Susreti kao 9. knjigu (prethodna, 8., objavljena je još 2018.!). Urednica zbirke je Božica Pažur, koja je napisala i dojmljiv pogovor – objavljujem ga u prilogu mojoj – a Milan Rakovac Borisovoj stihovnoj cjelini. Likovnu opremu i naslovnicu potpisuje Frane Paro, a tisak Manko graf iz Zaprešića. U toj se lijepoj knjizi, ne zato što je naša, osjećam kao sijamski blizanac, ali mi nije tijesno, a nadam se da nije ni BDB-u. Hvala svima na velikom trudu, a napose mecenama Gradu Zagrebu i Fondu za kulturu Društva hrvatskih književnika, bez kojih bi naša knjiga još bila u rukopisu.
Naslovnicu zbirke kreirao je Frane Paro / Foto Božica Brkan
Božica Pažur
RAST JEZIKA, RAST PJESME
Pogovor zbirci Breberika Božice Brkan
U svom žanrovski raznolikom opusu – poetsko-proznom,
romanesknom, publicističkom, stručnom, pa i blogerskom – Božica Brkan istodobno
provlači/vuče nekoliko viševrstnih komponenti: memorijsku i dokumentarnu, sa
sviješću o književnoj umjetnini, a prije svega (kao polazištu svemu tome), sa
sviješću o jeziku, naglašeno materinskom/kekavskom.
Od prve joj (kajkavske) stihozbirke Vetrenica ili
obiteljska arheologija (1990.) – u naslovno već konotativnoj vrtnji jezika
i njegova „pročišćenja“ na mjeru stiha – Brkanova dopunjuje vlastiti koncept
rodne, okešinečke jezične popudbine („osebušek za eu“) argumentacijskom
razradom, paralelizmom nekih drugih „disciplina“ (rekli bismo, uvjetno, od
„arheologije/obiteljske do „botanike“).
Tu sumarijsku narav njezina stvaranja i princip tematskog okupljanja,
svojevrsne filozofijske mantre, Joža Skok je artikulirao „biografijom u
dijalektu“, ili, još bolje kao „suma kajkaviana“.
Svijest o duhovnom jezičnom nasljeđu, u novoj
postmodernističkoj kajkavskoj zbirci Breberika, Božica Brkan podupire
florealnom asocijativnošću. Jezik se „ukorjenjuje“ zajedno s biljkom, i jedno i
drugo pronalaze najbolje putove svoga rasta, oblika, imenovanja. Koji ni u kom
slučaju nisu jednosmjerni, pravolinijski, ni jednoznačni. I jezik i flora
izvorni su, iskonski, „samonikli“, razvijaju se i granaju u vremenu kao
dragocjena baština, osebušek, rekla bi autorica. Izostankom
interpunkcije, poetikom malih slova, u bogatoj izvornoj toponimiji,
imenovanju biljaka, idiomski kajkavski/kekavski jezik priključuje se
imenoslovnom poopćenju: celi sem život iskala kak se zove to kej se/ tak
zakovernelo i spreplelo spod brkanovu hižu prek na prek (…)/ ne znam ni de sem
je ime našla/ jel od lude jel v nečijem vrtu jel pak na internetu –
„tekoma“. Iz pjesme u pjesmu slična vječita dvojba i sumnja u samospoznaju,
znanje, u zagonetnost sadnje, izbijanja iz sjemena, iz zemne tame u svjetlost i
raskoš nepoznatog, a vidljivog, pa stoga i izrecivog, rasta.
Zato na označiteljskoj ravni, u njezinom pjesničkom govoru,
doslovce – dnevnom govorenju, toliko konektorskih sintagmi (i frazema),
pojačivača, usmjerivača značenja („kak se zove to kej se tak“, „če ni“, „če
ne“, „al sekak če ni za kej drugo“, „a kej buš“, „i da su tu i tam kej“, „i kej
da“, „niko drugi ne“, „odnegda kako ne ni“, „za kej bi drugo tak“, „nikak
sejenak“, „a nigde ni jenoga“, „jel kej takvoga“, „gda smo onda negda“, „a i ko
bi se“, „nema de je ne bilo“, „a kad tam ko bi si to mislil“, „ne ni za
povedati“, „a jesem ga se nekej…“ itd.). Obilje pokaznih zamjenica, priloških
signala neodređenosti i negacije, u funkciji su formiranja, afirmativnosti
značenja, rasta pjesme (vuz raspelo za život čovekov/ za život kej takov –
„borovica“; i ne znam zakej i črevek i stričak v pesmu nes pometala –
„slak urbani“).
Vjerojatno se u toj izravnoj vezi s pripovjednim postupcima,
kakvima obiluju usmenoknjiževni, ali i razgovorni, oblici (poput narodnih
bajki, basni …) krije zavodljivost i recepcijska općeprihvaćenost Brkaničina
iskaza, bez obzira na žanr. Tim više što se inače, uobičajeno predrasudno,
kajkavska komunikativnost u formiranju cjelovitih rečeničnih sekvenci smatra
otežanom. Rekli bismo – arhaični i rijedak, izvorni kekavski zavičajni idiom u
Božice Brkan uzdignut je na razinu pripovjedne komunikativnosti, književne
umjetnine i vlastita jezičnog standarda.
Brkanova stvara slobodnim stihom, takoreći na način
Prirode, čije grananje podliježe različitosti; pojedini stih u svom rastu i
imenovanju skraćuje se, ili produžuje, hvata se „vitice“ drugoga stiha istim principom slikovnosti (a med
najfineši svetli kej da si v flašu sunce samo nalejal i dobro začepil da ti ne
scuri/ i tak je blag da bi za obloge od nega mogel i na dušu metati –
„agacija“).
Postupak florealnog principa strukture i slikovnosti/metaforike,
ali i pojmovnosti, nalazimo u vrhunskih hrvatskih pjesnika – Božice Jelušić,
npr.: Riječ kao lijepo stablo naslov je njezine prve, kanonske,
stihozbirke. Antologijska zbirka Tomislava Marijana Bilosnića jednostavno
naslovljena Vrt, svojevrsnom stihovnom jednadžbom „Vrt je biće poezije“
uspostavlja jednu od najizravnijih i najupečatljivijih veza između raslinjskoga
rasta i umjetničkoga stvaranja. I ljudskog usuda, zaključili bismo, kao u
Božice Brkan: ni imela više ni korenčeka za kej bi se imela prijeti/ sama se
je podse složila/ kej čovek – „bršlan“. I originalnog joj, florealnog uključivanja u pjesmu (I da se tu i tam
kej meni čez pesmu presmekne – „ginko“).
Božica Brkan sa zbirkom koju dijeli s Borisom Domagojem Biletićem / Foto Miljenko Brezak
U Mjesecu knjige, u obnovljenoj, zaista lijepoj Gradskoj knjižnici Ivanić Grad, poslije Kutine, Đurđevca i Vrbovca, u srijedu 9. studenoga 2022. predstavljen je roman Privremeno neuporabljivo Božice Brkan.
S predstavljanja: Senka Kušar Bisić, Božica Brkan, Đuro Vidmarović i Sandra Pocrnić Mlakar / Foto Miljenko BrezakPlakat za književnu večer / Foto Miljenko Brezak
Govorili su ravnateljica Senka Kušar Bisić te Sandra Pocrnić Mlakar i Đuro Vidmarović te autorica.
Publika / Foto Miljenko Brezak
Novinarka Obiteljskoga radija Ivanić Ana Tomašić o romanu je s autoricom razgovarala za emisiju Kulturna događanja na području Otoka Ivanića, emitiranu 14. studenoga 2022. Može se poslušati na https://www.ori.hr/podcasting
Razgovor Ane Tomašić i Božice Brkan za Obiteljski radio Ivanić / Foto Miljenko BrezakDogovor za predstavljanje / Foto Miljenko Brezak
Miljenko Brezak o ivanićgradskoj promociji snimio je i kratki film.
Sandra Pocrnić Mlakar na Faceboooku je objavila:
Đuro Vidmarović u romanu Božice Brkan ‘Privremeno neuporabljivo’ vidi žensku mudrost i dalekovidnost, ženu koja želi sačuvati brak i obiteljski sklad, a i otplatiti stan. Ja sam u novom Božičinu romanu prepoznala naše kolektivne privremenosti i probleme koje ne rješavamo tako da se privremenoj neuporabljivosti ne vidi kraj. U Ivaniću smo naglasili roman predlaže i izlaz – rješenje su bregi i zelenilo, gdje djeca imaju mjesta za igru i nitko nije gladan.
Marica Svetlečić ispekla je za goste moslavačku pitu od jabuka / Foto Miljenko Brezak
Hvala Božica Brkan na inspirativnom izletu u Ivanić Grad i Đuri Vidmaroviću na konstruktivnoj raspravi o slojevitom romanu o našim suvremenim neurozama. A ivanički kolači su prava poezija!
Kolo, časopis Matice hrvatske za književnost, umjetnost i kulturu
(gl. urednik Ernest Fišer), broj 3/2022. u cjelini Kritike na stranicama
od 234. do 239. donosi prikaz romana Privremeno neuporabljivo Božice
Brkan iz pera Željke Lovrenčić:
Početak kritike Željke Lovrenčić u Kolu
Roman o Zagrebu
(Božica Brkan: Privremeno neuporabljivo, Acumen, Zagreb, 2022.)
Gradovi kao tema nadahnuli su mnoge svjetske pisce. Tako,
primjerice, Meksikanac Carlos Fuentes u svome djelu Región más tansparente (Najprozračniji kraj) opisuje Grad Meksiko,
Orhan Pamuk piše o Istanbulu, Zadie Smith o Londonu, Alfred Döblin u romanu Berlin Alexanderplatz o Berlinu
itd.
Novinarka i književnica Božica Brkan odlučila je napisati roman o
Zagrebu.
Naslovnica kola broj 3/2022
Budući da je poznata po tome da u svojim romanima bira intrigantne
teme – primjerice, u onome
naslovljenome Rez: Leica – roman u 36
slika obrađuje ratnu i tranzicijsku tematiku, u Ledini povijest svoje obitelji u više od tri stoljeća, a u romanu Generalov
sin, Srbin a Hrvat pitanje identiteta –
bilo je za očekivati da će tako biti i u njenome najnovijem djelu. I jest: u
njemuBrkan govori o Zagrebu u
posljednjih par godina, odnosno obuhvaća vrijeme nakon potresa i razdoblje
pandemije Covida 19.
Osim o aktualnim i zanimljivim temama, naša autorica na osebujan
način opisuje događaje koji je zaokupljaju te iznimno brine za jezik: uspješno
spaja različite oblike kajkavskoga narječja na kojemu ili piše ili ga pak umeće
u pojedine ulomke. Također, vješto i često rabi razne žargone kojima govore
pojedine skupine. U njenim djelima do posebnog izražaja dolazi spoj novinarstva
i književnosti.
To je razvidno i u najnovijem romanu u kojemu isprepliće priču o
suvremenom Zagrebu i zgodama vezanim uz
glavnu junakinju Doru, imenjakinju Šenoine heroine iz Zlatareva zlata. Kao i Šenoa opisuje intimne sfere svojih likova te
obiteljske i ljubavne odnose. U ovome djelu Božice Brkan možemo govoriti o
dvije fabule – ljubavnoj i društvenoj.
Suvremena je Dora radijska novinarka i dakako, purgerica. Osim što
je zaposlena na najslušanijem radiju,
bavi se istraživanjem zagrebačkoga romana i honorarno radi kao kostimirana
vodičica po gradu. Svoj grad ne samo da jako voli nego ga „ima na dlanu“;
izvrsno poznaje njegove četvrti i ulice, znamenitosti, povijesne ličnosti i
likove iz književnih djela: Harmica, Mala kavana, Splavnica, Tkalča… Pa Krvavi
most, Radićeva, Jurjevska, Kamenita vrata… Zagorka, Šenoa, Dora Krupićeva…
U doba Covida također šeće
opustjelim Zagrebom i doživljava ga na drugačiji način: Udiše. Duboko. Izdiše. Duboko. Diže ruke u zrak, da i njih protegne.
Udiše. Spušta. Izdiše. Diše. Diše. Duboko. Udiše. Izdiše. Duboko. Duboko. Nema
mirisa stvarno ili ih ona ne osjeća? Samo ih se još sjeća. Što je gore? Svijet
bez mirisa. Grad bez mirisa. Noć bez mirisa. Jer nije sezona? Jer je sve
zatvoreno, stolci hrpimice nagomilani i poput galiota za brodska vesla lancima
zavezani za teške betonske noge suncobrana i zatvorenih s nametljivim reklamama
za ovo ili ono pivo. Dora osjeti žeđ. Nigdje nikoga. Zaključan grad. Grad bez
sna. Grad bez snova (Str. 16).
Završna stranica kritike u Kolu s naslovnicom romana
U liku vrsne novinarke Dore
koja luta praznom i opustošenom hrvatskom metropolom u kojoj nema uobičajene
gužve ni turista i u kojoj čak niti taksiji ne voze, na neki način vidimo
autoricu knjige uvijek nadahnutom svojim (premda ne rodnim) gradom.
Segment Dorina života koji se opisuje u ovome romanu obilježen je
specifičnim i ne baš lijepim događajima. Dan 22. ožujka 2020. kad započinje
njegova radnja, nije trebao biti drugačiji od ostalih zagrebačkih dana
provedenih u lockdownu. Zbog groznog
virusa, njegovi su stanovnici već duže vrijeme prisiljeni boraviti u svojim
domovima i izbjegavati kontakte s drugim ljudima. Mnogi rade od kuće. I Dora
isto. Štoviše, ima pune ruke posla: bez obzira gdje bila, u kući ili u studiju,
mora odraditi svoju šihtu u emisiji
koja ujutro ide uživo i zove se Dobro
jutro, Zagrebe. Usto piše i gastro blog naslovljen Zagrebački odrezak…
Protagonistica ovoga romana udana je za Dalmatinca Vinca s kojim
ima malog sina Maksića. Od ostalih likova, tu su njena Muti te ugledna
književnica i Dorina mentorica na doktoratu o najzagrebačkijem romanu gospođa Nera koja je nekoliko puta bila
kandidatkinjom za članstvo u Akademiji.
Dora je
Muti i tetu Neru doživljavala dvjema junakinjama izniklim iz nacionalne
literature 19. i 20. stoljeća, nije se željela niti je bilo potrebe da se
odredi dobrim ili lošim, nije joj se dalo raspravljati s njima. Čemu se
upuštati u velike teme? Nera Zagorkina, i iako ne baš učiteljica Branka
Šenoina, nisu dijelile naklonost prema istom spolu, ali jesu strast prema
književnosti, i svoju i svojih mama romantičarki. Od Muti je Dora naslijedila
ljubav prema čitanju, a iz biblioteke gospođe Nere odmalena je posuđivala
knjige…. (Str. 18).
Ovo je samo jedan od niza ulomaka romana u kojima Božica Brkan
povezuje stvarnost i književnost, fikciju i faktografske činjenice. U roman
često umeće arhivski materijal i književne citate. Između ostaloga, spominje
Šenou i potres koji se dogodio u njegove vrijeme te ostale književnike kojima
je Zagreb bio nadahnuće: Mariju Jurić Zagorku, Miroslava Krležu, Zvonimira
Milčeca, Branislava Glumca…
Književnica, znanstvenica, prevoditeljica i književna kritičarka Željka Lovrenčić u DHK 15. svibnja 2022. / Foto Miljenko Brezak
Osim pandemije koja kod svih izaziva depresiju, Dora doživljava
(i) muževu prevaru. Vraća se kući iz grada i na stubištu zatiče svoga
zakonitoga in flagranti sa susjedom
Muzom, mladim modelom staroga slikara Mimija. A onda, 22. ožujka, slijedi još
jedna nesreća: Zagreb zatrese snažan potres.
Kao što to već biva u kriznim situacijama, uplašeni se susjedi
okupljaju u dvorištu. Dora i Vinc, Muza i Mimi, Muti i Nera čekaju odvjetnika gospona Anđelka, nekadašnjeg Susedina Malog koji će srediti sve što
je potrebno, pa i eventualna oštećenja stanova. On ima veze posvuda jer
siromašan dečko iz susjedstva iz milja zvan Endži, sada je bogati poduzetnik.
Oduvijek je zaljubljen u Doru.
Dorin i Vincov stan je privremeno
neuporabljiv što znači da ima „umjerena oštećenja bez opasnosti od
urušavanja i da se ne preporuča boraviti u njemu“. Obitelji treba privremeni
smještaj.
Bez obzira na osobne probleme, novinarka Dora dobiva zadatak da se
pojavi na svome radiju i obavijesti slušatelje o posljedicama potresa. Dok sa svojom
ekipom obilazi grad, prisjeća se Augusta Šenoe. Sadašnjost i prošlost opet se
isprepliću…
Korona i potres izbezumili su ljude koji su siti svega i nastoje
što prije otići iz Zagreba. Dora sklanja dijete u vikendicu maminog partnera
Milčeka koji je s njom pobjegao na selo.
Kao neugodnu noćnu moru sanja potres, a autorica romana u tekst
upliće zapise o potresima koji su se javljali širom svijeta – od Perua do Južne
Afrike, od Čilea do Japana, od Filipina do Gibraltara, Mijanmara, Indije…
U javi, prezaposlena novinarka sve više razmišlja o muževoj
prijevari zbog koje pati. No, ubrzo i sama ima priliku za nju: Endži je spreman
ponuditi joj bolji život. Može joj omogućiti penthouse, trendovske poslastice,
umjetničke instalacije, auto, novac, odjeću s markom, putovanja… No, usprkos
činjenici da ju je suprug prevario, da im je stan privremeno neuporabljiv, da
nemaju dovoljno novca ni mogućnosti dodatne zarade zbog korone, ona ga odbija.
Ne voli ga.
Počinje razmišljati o svome braku i učinjenim grješkama te, boreći
se protiv ponosa, čak relativno prijateljski razgovora s Muzom. Zbog nimalo
ružičaste situacije u kojoj se nalazi, osjeća se privremeno neuporabljivom!
Takvom se
osjećala. Za što se uporabiti? Koliko može biti žena, supruga, kći, majka,
zaposlenica, vodička, i sve to što je
nekad mislila da jest, ako se više nije osjećala ni osobom? Jedan od loših
šlagera koji se redovito vrte na najslušanijem gradskom radiju smjenjujući se na različitim mjestima tjedne
ili mjesečne top liste. Koliko može
biti svojom? I kako? Htijući biti sve to, da ne kaže svačija, jednostavno ne
uspijeva biti svojom. Svojom! (Str. 146).
Dora je pravi primjer preopterećene suvremene hrvatske žene kojoj
se negativne stvari samo redaju. Nije joj lako uskladiti obiteljske i poslovne
obveze pa dolazi do problema i u privatnom i u poslovnom životu. Njena joj se
situacija čini nerješivom. Odnosno, život joj je privremeno neuporabljiv. Ne zna se do kada…
Ovo je djelo zanimljiva kronika u kojoj se bilježi prilično neugodno
razdoblje u životu glavne junakinje koja je svojevrsni simbol suvremene
Zagrepčanke. Također, priča o glavnome hrvatskom gradu i našemu društvu kojemu
je upućena i suptilna kritika: poštenim se radom kod nas ne može (lako)
obogatiti. Oni kojima to uspije, zbog mutnih poslova kojima se bave (ponekad)
ipak završe na sudu. Barem se to događa Endžiju kojega policija odvodi s afterparty-ja u vikendici gdje se
okupljaju Dorina obitelj i prijatelji.
No, ovo je i ljubavni roman „začinjen“ prevarom zbog koje je
neophodno preispitivanje odnosa u braku. Glavna junakinja nastoji uskladiti
obiteljski život i poslovne ambicije, ali to joj baš ne polazi za rukom.
U njemu nema tipičnoga i očekivanog happy enda – završava u duhu svoga naslova. Odnosno, točnije, receptom
za tortu nazvanu Potres čime se
otkriva još jedna sklonost naše autorice – ona prema gastronomiji. Čini se da
je svojim likovima poželjela zasladiti život kako bi lakše podnijeli sumornu
stvarnost te čekanje na obnovu grada i ranjene duše.
U ovome besprijekorno napisanom djelu napete radnje i izvorne
tematike događaji se glatko izmjenjuju, a prošlost i sadašnjost skladno se
stapaju u jedinstvenu cjelinu. Ako tome dodamo i vješto ispreplitanje
stvarnosti i fikcije te raznih jezičnih bravura i narječja, dobili smo recept
za savršen roman.
U Državnome arhivu u Sisku u petak, 7. listopada 2022., u predstavljene su panorame hrvatske i crnogorske poezije Razlog za pjesmu i Odlazak u stihove, koje su priredili Željka Lovrenčić i Božidar Proročić. Uz priređivače, panorame je predstavio i profesor Veljko Đukanović. Moderator je bio predsjednik Sisačko-moslavačkog ogranka DHK-a Siniša Matasović koji je, kao jedan od 40 zastupljenih pjesnika u hrvatskoj panorami, pročitao jednu svoju pjesmu. Svoje je pjesme pred iznimno zainteresiranom publikom čitala i članica Upravnog odbora DHK-a Božica Brkan – Vermut i sve passent. Također, prvi put iz crnogorske panorame predstavljene u inozemstvu, pročitane su pjesme od ukupno 20 i dvoje crnogorskih pjesnika Rebeke Čilović i Miraša Martinovića te hrvatskih Enerike Bijač i Slavka Jendrička.
Gosti iz Crne Gore Božidar Proročić, Vejko Djukanović i Veselin Živanović s domaćinima predsjednikom DHK Zlatkom Krilićem, Željkom Lovrenčić, voditeljicom međunarodne suradnje DHK te čšlanicom Uprave DHK kao i Božica Brkan
Na svečanome
otvorenju ovogodišnjih Zagrebačkih književnih razgovora crnogorski su
književnici razgovarali s ministricom kulture dr. sc. Ninom Obuljen Koržinek
te s predsjednicom odbora za obrazovanje, znanost i kulturu u Hrvatskome saboru
prof. dr. Vesnom Bedeković. Ona ih je zajedno s predsjednicom
Povjerenstva za književne veze DHK-a dr. sc. Željkom Lovrenčić pozvala u
Hrvatski sabor. Usprkos svome pretrpanom rasporedu, gđa Bedeković koja njeguje
uspješne veze s hrvatskom zajednicom u Crnoj Gori, posvetila je svojim gostima
sat vremena i provela ih Saborom.
Crnogorski književnici s ministricom kulture Ninom Obuljen Koržinek i predsjednicom saborskoga Odbora za obrazovanje, znanost i kulturu Vesnom Bedeković U posjetu Hrvatskom saboru
U Sisku se
predstavila i ukrajinska književnica Daria Lisenko koja je pročitala vrlo
aktualnu pjesmu napisanu prije pet godina, posvećenu Musku te ukratko
obrazložila svoju temu izlaganja na ZKR-u Hrvatski
i ukrajinski književni huligani – Međunarodne poveznice i utjecaji hrvatske i
ukrajinske alternativne književnosti.
Božica Brkan čita svoje pjesme i dio publike / Foto Miljenko Brezak
