Božica Brkan – Uz rub: samokritika naživo, vivisekcija napismeno ili oprošaj, opraštanje

Autorski uvod u zbirku pjesama “Nemoj mi to govoriti”

Curičku s kečkicama udali su u Brkanovu obiteljsku zadrugu u gladnoj godini Titova i Staljinova sukoba, kad su im i pšenicu pomeli s tavana. Kad sam se ja rodila, obitelj se podijelila, loše su nadijelili njih dvoje kao mlađi par, pa su krenuli od jedne zdjele i dva tanjura. Imali su malo zemljice, kravu, pajceka i nekoliko kokoši i svako po četiri razreda škole i samo su nastojali izgurati. Ona je kao izučena švelja najprije doma šivala, a onda se uz njega zaposlila u pilani i premetala frizer, sve dok pred mirovinu nije izborila uređivanje tvorničkoga, novoselskoga parka.

U svojim su obiteljima i jedno i drugo bili manje voljena djeca, tata mlađi sin, a mama starija kći, a još nisam dokraja razriješi- la njezin napet odnos sa sestrom. Spajala je ljude poput kupida i imala je rijedak talent da ne posustaje niti ne odustaje, prirod- no inteligentna i začudno kreativna. Mislim da sam se kroz svoju majku zaljubila u jezik, ne samo u svoj maminski i tatinski zavi- čajni kekavski govor. Čak mi je jednom napisala pjesmu o majci u rimi, misleći kako ću je odnijeti u školu kao svoju: kad u školu, ti me spremaš, riječima me pratiš, pazi dijete ti na sebe da se sretno vratiš

Roditelji su mi umrli u razmaku od 30 godina: kad je tata iznenada otišao, mama je imala manje godina nego što sam ja imala kad je otišla ona. Tata je upravo otišao u mirovinu, kad ga je pokosio i srčani i moždani i liječnica je samo rekla: da je i bila tu, ne bi mu mogla pomoći. A meni je poručila kako moram biti pametna: taman smo im koji dan ranije rekli kako čekamo dijete. Sina ćemo poslije nazvati njegovim imenom, a mamu, zahvaljujući njegovu dolasku, poslije Mama, Mamek, Majka – Bakica. Mama je dugo odlazila i otišla kao starica koja se više nije tužila ni na kakvu bol, ako je išta i osjećala, jer gotovo sve je zaboravila. A imala je i što zaboravljati. Iako obična žena, imala je dug i zanimljiv, bogat život, naživela se je nekej, počevši već s muževljevom smrću i rođenjem unuka selidbom sa sela, gdje je živjela cijeli život, u grad i privikavala mu se, ne jednostavno, od toga kako dići telefonsku slušalicu, do razgovara i s ministrom.

Bilježila sam, bilježila i tako su nastajali tekstovi, pa i ova knji- ga. Pišući sam rješavala različite, katkad i nerješive probleme. Sama sa sobom. Da pišem tursku sapunicu, u neki bih dijalog umetnula da volim čuvati uspomene zbog kojih patim. Možda sam kao vlastiti lijek primijenila riječi Josipa Jurja Strossmayera kako prava ljubav brani čovjeku da dira tuđe rane, osim ako ih ne misli izliječiti.

Osjećala sam radoznalost da svoje ljudsko, meni neusporedi- vo, iskustvo odnosa kćeri i oca, majke i kćeri, bivanjem između oca i majke, pjesnički podijelim. Najmanje kao savjet. Osim što sam im bila zajedničko i jedino dijete, svojim sam roditeljima bezuvjetno bila prije svega i prije svih. Takvu privilegiju čovjek spozna tek poslije. Kad više nema kome biti dijete, kad ostane samo roditelj. I sve više u godinama svojih roditelja. Oduvijek sam, recimo, mislila kako sam bila bliskija s ocem, a tek kad sve podvučem, crta zbrajanja i obuzimanja otkriva mi koliko smo, što smo više obje zajedno starile, nas dvije žene postajale bliskije, moja majka i ja. I kako smo postale bliske. I uz žestoke rasprave i – nemoj mi to (ni) govoriti. O tome govori ova knjiga. O poti- canju: ti si božo sekej pišeš/ dej si i to zapiši/ to ti je tak zgodno/ veli o zimskom solsticiju (pevcov korak).

Nastala je ova knjiga kad sam napokon imala pjesama za nju, a tek onda sam pomislila da nešto takvo baš dugujem (i) mami. Kao da joj nisam u grobnu jamu – kao što sam tati, pa i u pjesmi-posveti – bacila nekoliko kovanica kojima moji graniča- ri odvajkada otplaćuju duge svoje. Knjigom, isprva čitanjem a poslije pisanjem, rekoh, uvijek bih rješavala neki svoj problem. Ali, mislila sam, kako sam knjige uglavnom (na)pisala drugima i o drugima. Da i ne spominjem druge tekstove koji su tome prethodili, prvu objavljenu zbirku pjesama Vetrenica ili obiteljska arheologija (1990.) dovršila sam u zgusnutom vremenu između očeve smrti potkraj prosina 1986. i sinova rođenja sredinom lip- nja 1987. te na porodiljskom. Posvetila sam je mojem brkanom graničarom kekavcom. I ona u muškim i ženskim ima i maminih pjesama, primjerice fašejnek.

Maminim sam se temama bavila i u pjesmama, poslije objav- ljenima također u kajkavskoj zbirci Pevcov korak ili kajkavski ose- bušek za EU (2012.) (nagrađena Katarinom Patačić za najbolju kajkavsku knjigu objavljenu te godine), pjesme primjerice goto- vo cijeli ciklus majka boža bistrička moli za se nas, musolini (pro- čitan joj na ukopu) itd., zatim u Obrubljivanju Veronikina rupca ili Muka 2013. (2014.) (rukopis nagrađen na Pasionskoj bašti- ni) koju posvećujem / naraštajima rođenim / pedesetih dvadesetoga stoljeća/ izgubljenima u bespućima/ između socijalizma s ljudskim likom/ i humanoga kapitalizma i postkapitalizma/ posvećujem po- sebice hrvatskim tekstilcima/ nekadašnje vesne križanke goričanke / kamenskoga nade dimić savremene žene/ čateksa krateksa varteksa rio rijeka/ modne konfekcije osijek tekstilnog/ kombinata zagreb i drugih.

Maminih tema nadahnutih različitim razdobljima njezina ili očigledno prepričanoga mi života ili zajedno doživljenoga imam i u prozi, osobito kajkavskoj, kako u pripovjetkama, npr. Sovica, V šumu po drva, Kak su trojica pesmu nosili…, koje će poslije biti objavljene u Kajkavskoj čitanci Božice Brkan (2012.) i(li) zbirci Život večni (2017.) te, preoblikovane, u romanu Ledina (2015.), koji sam posvetila Brkanovim snahama, graničarkama, mojoj maj- ci i drugim mojim pretkinjama, a u kojem mama ima posebnu cje- linu 13. Treća dioba ili Smrt fašizmu – sloboda narodu! Jela, Jelica, Jelka, U Brkanovu je zadrugu ušla 1947. kao sedamnaestogodišnja- kinja udajom za osam godina starijeg Ivca, Ivana.

Prelazeći granice književnih vrsta i jezika, na maminskom i ta- tinskom te na standardu, nisam mamino izostavila ni u drugim tekstovima do zbirke zapravo svojih najranijih pjesama Bilanca 2.0 ili ljubavnim i ostalim štokavskim pjesmama (2011.), zbirke To Toni – Molitva za tihu sućut (2011.), romanima Lift, politička melodrama (1993.) i Rez, leica-roman u 36 slika (2012.) te zbirci štokavskih pripovijedaka Umrežena (2017.).

Bilo bi mi daleko najjednostavnije načiniti panoramu, neki iz- bor vlastitih tekstova, povezati ih po bliskosti, tematskoj ne vre- menskoj, primjerice o siromaštvu (v nedelu dopoldan, kajuce…), šivanju (košula za na noč, spavača, haljina za snove, zelena…), vr- tlarenju (vrčak, ladlin, volovsko srce rozo i crleno, šalata…), vjero- vanju i religiji (majka boža bistrička moli za se nas, peške, krst, pope- vana…), maskiranju (fašnik, pepelnica, lafre, pepel(nica)…), hrani (smesni kru, gra na ladno, fruštik…), neugodnim događajima iz djetinjstva (gazda, sukna od organdija, špilhoze na tufne, zadača, koprivnača…), demenciji i nemogućnosti komunikacije (taška, prezamnica, puno me pitaš, reč kej je ne, snijeg…), pripremanju za smrt (za putom, košula za na noč, ne mi za iti, potle zajne poma- sti…), žalovanju (tvoje slike, odlažem tugu, nemrem se plakati…).

Da pišem o čijem tuđem tekstu, napisala bih kako u zbirci pje- smama Nemoj mi to govoriti nastavljam istraživati odnos između dviju žena, ne nekog ženskog bratstva, sestrinstva, nego majke i kćeri, o kojem su, doduše, napisane brojne knjige i filozofske i samopomoćne i beletrističke, i romantične i poučne i razorne, o kojem je snimljen ne jedan film, o kojem često izvješćuju mediji, a da svejedno nismo mudriji o njegovoj višeznačnosti niti mi- jenjamo ponašanje i odnose da bismo ih pojednostavili i učinili manje bolnim.

Odnosima unutar nekadašnje velike zadružne i unutar današ- nje moderne obitelji, kojima najviše sličnosti nalazim u usamlje- nosti njihovih članova, bavim se zapravo neprestano. U pjesnič- kim tekstovima/pjesničkom tekstu Nemoj mi to govoriti još više te odnose zaoštravam kroz suprotnosti i bliskosti parova mladost – starost, ruralno – urbano, povijesno – moderno, život – smrt, vjera – nevjera, zatim različite oblike ljubavi i mijene u odnosu osoba koje bi po svemu mogle i morale biti najbliskije i razumje- ti se više od ikoga. Osobit mi je izazov otkrivati zašto to jest kad je ili nije kad nije tako. Rastužuje me iznad svega nemoćna spo- znaja da zauvijek ostajem bez odgovora, da ga mogu samo uza- ludno pretpostaviti, kao u stihu pjesme pevcov korak u istoimenoj zbirci: celim putom domom si mislim/ kulko to je te pevcov korak/ al mi nema više ko to reči jel to puno jel to malo/ nema više ko za me ni zmeriti. Je li utješno što mi je preostalo još mnoštvo tema?

Ne znam da li drugi, ali sama primjećujem promjenu ne samo tema, gazim u njih sve dublje, nego tona. Postajem li, pitam se katkad, kao svoja mama? Prijateljica, po godinama između mene i mame, govori mi neka napišem nešto radosno, da pišem samo tužne stvari. Da ne uspijeva čitati nego jednu po jednu, sa sve dužim prekidima. Kako bih joj to mogla obećati, kad je meni, ne zato što bih osjećala neizostavnu kršćansku krivicu, jer u nju i ne vjerujem, i najtužniji tekst upravo neka vrsta olakšanja. Pjesme su to koje bole. Ali zašto bi ih onda netko čitao? Zbog toga? Ne bih se uvrstila u one koji se olako povjeravaju i razmjenjuju svakidašnje životne teme s prijateljicama, puno ih i nemam i one su mi, kao i prijatelji, za druge teme. Ne bih bila neki bogomdan uspješan self-help, prije sam čovjek od optimizma i ljubićkog i sapuničkog happy enda i radoznala sam kakav to odnos imaju druge majke i kćeri,pa i majke i sinovi – i to mi je tema! – pa i očevi i kćeri.

Krenulo je to prije modernosti nevidljivih staraca, prije nego što su uspješno i s odjekom o tome pisali moj tinejdžerski uzor Igor Mandić, moj profesor s komparatistike akademik Pavao Pavličić i kolegica novinarka iz Poleta Slavenka Drakulić i dru- gi. Dosadan, ravan, neuzbudljiv, ravnodušan odnos jedva da bi i mogao završiti u literaturi. Ne mogu o svojem odnosu s majkom govoriti ni kao o neprestanoj napetosti i nerazumijevanju, jer sam i od nje, kao i od svih najbliskijih, neovisno o tome jesam li ih ili nisam mogla birati, imala rijetku podršku.

Ali da, bilo je trenutaka kad sam razmišljala: Što sam ja svojoj majci? Što je meni majka-roditeljica, čuvarica, podrška, prijate- ljica, učiteljica? Naš se odnos bitno mijenjao u pojedinim faza- ma, sve do neprijateljskoga i do razumijevanja i bez riječi. Osvi- jestila sam to tek pošto smo zamijenile mjesta, i prije negoli me je zapravo vrlo podlo i osvetnički optuživala kako je ne želim ni doktoru odvesti, pa kako se u bolnici zarazila i završila u sepsi jer nisam na vrijeme dala mito, a nosila je punu torbu lijekova, vozili je od hitne, po poliklinikama, toplicama, naftalanima i sve do doktorice Brozičević te kad me je prvi put predstavila kao svoju mamu. Ne bih rekla da su ove moje pjesme žalovanje, čak ni preispitivanje, nego samo nastavak/nastavljanje našeg razgovora. Kad njoj i nije do razgovora, a ja nastavljam govoriti, govoriti, govoriti tj. pisati, pisati, pisati.

20170808 – 20170905 – 20170906 – 20170906 – 20180808
– 20180815 – 20181224 – 20190214 – 20190430 – 20190501 – 20190502 – 20190504 – 20190505

Časopis za kritiku STAV prenosi pogovor Željke Lovrenčić knjizi Božice Brkan NEMOJ MI TO GOVORITI

S osobitim veseljem prenosimo objavu pogovora Željke Lovrenčić iz upravo objavljene zbirke pjesama Božice Brkan NEMOJ MI TO GOVORITI u časopisu za kritiku STAV i zahvaljujemo na uvrštenju:

Željka Lovrenčić: IZMEĐU TRADICIONALNOSTI I MODERNOSTI / Božica Brkan

BOŽICA BRKAN (business.hr)

BOŽICA BRKAN: NEMOJ MI TO GOVORITI, Acumen, Zagreb, 2019., 176 str.

Božica Brkan široj je javnosti poznata kao vrsna novinarka koja je u novinarstvu radila trideset godina (dobitnica je nagrade HND-a „Marija Jurić Zagorka“). Nadalje, autorica je vrlo zapaženih etno-kuharica – primjerice Enciklopedije špeceraja ili Oblizeki – Moslavina za stolom, uspješna spisateljica ljubavnih romana te „blogerica“, urednica, nakladnica… Jednom riječju, vrlo svestrana i uspješna moderna žena.

Kao književnica ističe se romanom Ledina u kojemu govori o sudbini žena u moslavačkom dijelu Vojne krajine i na zanimljiv način rekonstruira život obitelji Brkan u više od tri stoljeća i desetak naraštaja. Od proze treba izdvojiti njene suvremene priče objavljene u zbirci Umrežena.

Među rijetkim je autorima koji pišu na kekavskome kajkavskom narječju, odnosno na subnarječju rodnoga joj mjesta Okešinca u moslavačkome kraju. Na tom je narječju 1990. objavila pjesničku zbirku Vetrenica ili Obiteljska arheologija, a zatim još nekoliko zbirki među kojima se ističe Pevecov korak (kajkavski osebušek za eu) popraćen uvodom i rječnikom kajkavskoga moslavačkog narječja. Tom knjigom čitatelj ne upoznaje samo suvremeno moslavačko kajkavsko pjesništvo nego postaje svjestan činjenice kako svojom dijalektalnom poezijom – i jezikom i tematikom – Brkanova vrlo uspješno čuva jezično nasljeđe jednoga kraja. Svoj suvremeni jezik obogaćuje arhaizmima, a slike djetinjstva i Moslavine vrlo su plastične. Iz njenih se tema nazire poistovjećivanje s krajolikom. Jasnim, gipkim i čistim jezikom te pjesmama bez rime, dječjim igrama, razgovorima likova iz uže i šire obitelji, opisima djetinjstva te sjećanjima na pretke uspješno isprepleće sadašnjost i prošlost, tradiciju i moderno doba. Pjesničkim poigravanjima i blagom ironijom opisuje život svojih roditelja, tradiciju svoga sela, hodočašća, ali i suvremenost. Svi ti elementi bude želju za čitanjem i uranjanjem u književni svijet vješte spisateljice.

Pred nama je najnoviji rukopis Božice Brkan naslovljen Nemoj mi to govoriti, posvećen pjesnikinjinoj majci. Autorica je i prije objavila pojedine cikluse posvećene roditeljima, ali razvidno je to da ovom knjigom želi „razjasniti“ neke stvari s majkom, nastaviti razgovor s njom… Tematika majke u domaćoj i svjetskoj književnosti nije nova – rabi je, primjerice, Charles Dickens koji se u djelima često obračunava s roditeljima, Jane Austen u knjizi Ponos i predrasude ili pak Louise May Alcott u djelu Male žene. Majčin lik i majčinska ljubav u hrvatskoj se poeziji opisuju od davnine do današnjih dana. Ali, dakako, svaki je pristup temi jedinstven i izvoran. Pogledajmo što nam novom knjigom „poručuje“ Božica Brkan…

Na prvi pogled možemo zaključiti kako se zbirkom – koja se sastoji se od tri cjeline: Haljina za snove, Nemoj mi to govoriti i Doveka/Reč kej je ne/Reč je moja vrčak – pjesnikinja bavi temama koje je inače zaokupljaju. Budući da je vrlo pedantna osoba, Brkanova ništa ne prepušta slučaju, pa u uvodima knjigama često objašnjava tematiku s kojom će se čitatelji susresti. Ovoj knjizi pjesmama prethodi tekst o povijesti pjesnikinjine obitelji, posebice o odnosu s majkom. Ovdje uvrštene pjesme predstavljaju sjećanje na majku i ujedno su preispitivanje njihova odnosa kojim se pjesnikinja u manjoj mjeri bavila, rečeno je, u ranijim zbirkama. Pjesme su, kako zapisuje, „nastavak razgovora sa ženom koja joj je bila roditeljica, čuvarica, podrška, prijateljica, učiteljica“, a možemo dodati to da je riječ o zapisima o jednome životu te, ponekad, o bilježenju majčinih misli i savjeta.

Prva cjelina haljina za snove sadrži 19 pjesama. U njoj se izmjenjuju pjesme na kajkavskome i štokavskom narječju. I one i naslovi pisani su malim slovom. Misli teku spontano, u jednome dahu. Ciklus započinje istoimenom pjesmom, svojevrsnom baladom i odom mladosti koja u sebi nosi nostalgiju za prošlim vremenima kad je moja haljina iz snova / mirisala lavandom / mirisala je smiljem / mirisala je horizontom / čak i onime iz njega / prema šnitu iz burde (str. 8). Sada, dok ista haljina najbolje čisti prozore na jugozapad / zagledane u oblake, pjesnikinji ostaje sjećanje na jedan lijep dio života. No, sve završava, doba mladosti je iza nas i dolazi vrijeme kada sređujemo životne „bilance“. Pitanje ima li još mjesta za snove nameće se samo po sebi. Druga pjesma koju valja istaknuti, jer u njoj do izražaja posebice dolazi zrelost autoričina stiha, misaonost i toplina, nosi naslov zelena. U njoj je pjesnikinja poput vješte čarobnice izmiješala razne sastojke među kojima prevladavaju sjećanja. Još jedna haljina iz mladosti u Lorkinoj boji, koja je zauvijek ostala negdje na dnu ormara, haljina odjevena jednom za maturalnu zabavu i zatim zaboravljena, motiv je oko kojega se isprepliću slike prošlosti i sadašnjosti. Ali, ova pjesma nije samo vješt splet sačinjen od nekada i sada – leksik kojim je napisana također je zanimljiva kombinacija narječja i standarda.

Premda jako voli tradicionalne elemente i rabi ih u tematici i jeziku, autorica je (ipak) vjerna sljedbenica postmodernizma, što je razvidno u pjesmama krijesnica II, krijesnica I ili, pak, u onoj naslovljenoj rebra. Odlika čitava ciklusa igre su riječima, toplina koju bude sjećanja, opisi svakodnevice. Božica Brkan je pjesnikinja koju nadahnjuju male, obične, svakodnevne stvari. U pjesmi vuha govori o načinu čitanja knjige, a iz one naslovljene zalogaji saznajemo koliko je bitno znati uživati u samome postojanju, u hrani i sitnicama koje nam život čine ljepšim. (Tu mi pada na pamet njezina pjesma vermut koja je jasnoćom i blagošću oduševila čitatelje u Kolumbiji).

Druga cjelina naslovljena je nemoj mi to govoriti. Sastoji se od 39 pjesama te također započinje istoimenom pjesmom koja je u ovom slučaju interpretacija razgovora, odnosno autoričine rasprave s majkom jednoga bezbrižnog ljetnog poslijepodneva dok sunce prži. No, više nije doba djetinjstva i mladosti; majka je sada u staračkome domu i više nije onakva kakva je nekad bila. I okus kave i kolačića nekako je drugačiji jer život ide svojim tijekom i nesmiljeno prolazi. Pjesnikinja i ovdje umeće elemente prošlosti – nekad bismo se toliko sporile / sve dok se ne bismo rasplakale / kadkad jedna katkad druga katkad katkad obje – koji se stapaju s prizorima sadašnjosti: sad se samo ne mi za povedati / rasplačem ja / poslije / kao da sam ja tebi mama / kako me sve češće predstavljaš ljudima koji nas obje znaju (str. 20). Ovoga je puta posrijedi bolna stvarnost u kojoj spoznajemo da su nam roditelji stari te da smo mi, nekadašnja djeca, u zrelim godinama. Polako postajemo svjesni da je vrijeme starosti blizu, iako bismo opet rado bili djeca. U ovim stihovima naviru sjećanja na trenutke kad su majka i kći bile zajedno, kad su razgovarale o aktualnim temama. Dakako, neizbježne su rasprave, ali i svađe (u jednoj pjesmi pjesnikinja opisuje kako je nakon svađe s majkom pobjegla na snijeg u čarapama). U dužoj pjesmi naslovljenoj dijanovec, koju bismo mogli nazvati ispovjednom, osim o jednoj simpatičnoj zgodi, Brkanova piše o običajima svoga rodnog sela. To je topla priča o putovanju koja se, osim životopisnih slika, ističe bogatstvom jezika. Slično je u pjesmi pile tatine posvećenoj ocu Ivanu koji je godinama radio u pilani.

U ovome ciklusu ima još pjesama što podsjećaju na djetinjstvo, na vrijeme kad se skupljao novac u kasicu i kad se na televiziji prikazivala poznata serija bonanza. Pogled u prošlost otvara i pjesma prsne karamele. Pjesnikinja kaže: imaš bombonov kakve ti srce želi i karamelov sekojake / ali one prsne karamele / bolše neg gda bi nam za lečiti kašel rastopili v limenomu teneru cukor / i zalejali ga z mlekom (str. 36). Karamele su, kao i „volovsko srce crleno i rozo“ odnosno, prema Božičinu objašnjenju, vrsta rajčice, mesnata i krupna ploda, te salata i jabuke, odraz jednoga razdoblja, bljesak sjećanja. To je i pjesma ule za noč te ona naslovljena rinčice.

U ovome ciklusu (i u čitavoj zbirci) posebnu pozornost izaziva pjesma lafre (maske) u kojoj pjesnikinja u krležijanskome stilu govori o „fašniku“ i tradicionalnim običajima vezanima uza nj. No, ovi stihovi nose puno dublju poruku – metafora maske može se primijeniti i na naš (ne samo današnji) svijet: lafre lafre sekojake / i lepe i grde lafre / čim grdeše tim lepše / tu i tam mi se čini da se nekoje lafre i poprav plačeju (str. 43).

Ni u ovoj cjelini Brkanova ne zanemaruje povijest svoje obitelji (pjesma prezamnica). Vezano uz majku i njezinu starost, ovdje čitamo niz ganutljivih pjesama (ponekad prožetih blagom ironijom) u kojima se govori o uobičajenim i svakodnevnim stvarima poput zubā u starih osoba, bolnica, otpusnih pisama, dijagnoza, pelena, masti, torbi, lijekova i, konačno, odlaska s ovoga svijeta. Pjesme za putom i košula za noč nisu samo „biseri“ kekavskoga narječja nego i kajkavske lirike općenito. U njima do izražaja dolazi sva raskoš jezika i stila Božice Brkan koja od jednostavne teme uspijeva stvoriti pravu malu sagu. Obična spavaćica iliti košulja za noć poveznica je između pjesnikinje i njezine majke krojačice, ali također između ovoga što se događa danas i onoga što je nekoć bilo. Primjerice, u jednostavnoj se pjesmi ehoton zrcali sva ljubav koju dijete može osjećati prema roditeljici koje više nema: tvoja je kosa bila vrlo kratka i vrlo vrlo meka / i tako srebrna baš kako si priželjkivala / ni ehoton ti više nije trebao / ništa ti nije trebalo (str. 63). Da, znamo da nakon smrti ništa više nije potrebno, ni rupčeki ni križi; ali u boli i tuzi koju pjesnikinja odlaže kao rupčić platneni obrubljen crnim / samo za sprovode (str. 66), dok ne možemo plakati jer suza nema i jer smo iscijeđeni zbog patnje, u srce pohranjujemo djeliće uspomena na naše najdraže.            

Treća cjelina zbirke naslovljena je Doveka/Reč kej je ne/Reč je moja vrčak i sastoji se od 21 pjesme pisane većinom kekavskim narječjem. Tematika je opet zavičaj: jabuke i zvijezde, košare, ljubav ali i jezik, odnosno pjesnička (i ina) riječ koja je poput vrta (reč je moja vrčak). A u vrtu, znano je, ima puno boja i ljepote te prekrasnoga mirisnog cvijeća. Riječ ovdje predstavlja bogatstvo, puninu, boju i zvuk.

U ovome ciklusu valja istaknuti pjesmu gda si ležem na zemlu u kojoj se pjesnikinja vraća u dane mladosti, ali također razmišlja o planetu i poistovjećuje se njim, s našom majkom Zemljom. Uz svakidašnje motive kao što je, primjerice, talog kave (pjesma soc) tu su i stihovi u kojima se opjevava suhozid ili oni posvećeni graničarima (baltica i sol). Pjesnikinju nadahnjuju životinje (kurtasti pes i pesji svati, na rubu gnezda), kiša, led… Uz tradiciju rodnoga kraja, njegov jezik i krajolik, roditelje te obitelj, razvidno je zanima priroda, odnosno sve što se događa oko nje.

Pjesma kej da jes dirljiv je oproštaj – zauvijek. Završiti njome jednu pjesničku zbirku značilo bi dati prednost pesimizmu.

Svi ćemo jednoga dana otići; stvaralaštvo vječno traje. Možda baš stoga ova knjiga književnice Božice Brkan završava pjesmom naslovljenom najljepše je pisati pjesme. Jer njene pjesme sočne te dovoljno kisele i dovoljno slatke, osim što život čine vedrim i optimističnim, kao da nemaju rok trajanja.

(Željka Lovrenčić © IO DHK)

NEMOJ MI TO GOVORITI – nova knjiga pjesama Božice Brkan

Božica Brkan 1. kolovoza 2019. na svojem fejsu uz fotku je napisala:

Uzbuđenje kao da je prva! Posljednjeg dana srpnja izašla je iz tiska moja nova zbirka pjesama NEMOJ MI TO GOVORITI, posvećena mojoj mami, mom jeziku i koječemu. Hvala prijateljima Jenio Vukelic na maestralnim ilustracijama i dizajnu, Željki Lovrenčić na nadahnutoj recenziji-pogovoru, tiskari Web2Tisak i mom nezaobilaznom prvom čitatelju Miljenko Brezak i našemu Acumenu. I Ministarstvu kulture RH na potpori. Hajd’mo čitati!

Božica Brkan s upravo izašlom iz tiska novom zbirkom pjesama NEMOJ MI TO GOVORITI / Fotografija Miljenko Brezak

Bjelovarski list objavio satiru Odojak Božice Brkan

Pozivajući književnike na osmi natječaj za kratku priču satiru Slavko Kolar, čazmanska Gradska knjižnicakoja nosi ime toga važnoga pisca i Bjelovarski list oživjeli su zanimljivu ideju. Ljeti, kao i prijašnjih godina, objavljuju prošlogodišnje priče finalista sedmoga natječaja. U broju od 22. srpnja 2019. objavljen je Odojak Božice Brkan.

Bjelovarski list, 22. srpnja 2019. - Odojak Božice Brkan
Bjelovarski list, 22. srpnja 2019. – Odojak Božice Brkan

Autoričine kratke priče satire uvrštene su u nekoliko godišnjih užih izbora te su objavljene na internetu, a na prvom izboru pobijedila je pričom Svojih tijela gospodari, koja se također uvrštena u uknjiženu zbirku Prvih dvadeset uboda, tiskanu 2015.

Hvalevrijedno je njegovanje satiričke kratke priče, kojoj se priklanjaju mnogi mladi autori iz cijele hrvatske.

20190802

Satira “Svojih tijela gospodari” Božice Brkan u zbirci “Prvih dvadeset uboda”

https://www.gradska-knjiznica-cazma.hr/index.php/odojak

http://www.zarez.hr/clanci/svojih-tijela-gospodari

https://www.bozicabrkan.com/kratka-prica-satira-odojak-bozice-brkan-u-finalu-slavka-kolara/

 

Ta moja kej pesma na 2. Festivalu Vesne Parun  

U Parku Matije Gupca u Stubičkim Toplicama ispred Lječilišta, koje joj je bila i posljednja adresa, 21. lipnja 2019. održan je 2. Festival Vesne Parun. Prvi put i međunarodni, jer su sudjelovali i slovenski pjesnici. Trideset i pet pjesnika na hrvatskom, slovenskom i engleskom govorilo je ili pjevalo po jednu svoju autorsku pjesmu po vlastitom izboru, a ocjenjivački sud predvođen prošlogodišnjim prvim laureatom Ludwigom Bauerom pjesmu Marije Lamot ovjenčao je posebnom skulpturom.

Dio pjesnika uoči početka svečanosti poezije (Fotografija Miljenko Brezak)
Dio pjesnika sudionika uoči početka svečanosti poezije (Fotografija Miljenko Brezak)

Božica Brkan čitala je pjesmu Ta moja kej pesmi prisjetila se prvoga nastupa prije 45 godine u Zagorju, gdje nema, kako je rekla, ni dvorca ni čuke gdje nije čitala pjesme, osim u – Stubičkim Toplicama. Sjajan povod u čast velike pjesnikinje, kojoj nije ni obljetnica rođenja ni obljetnica smrti, za sjajan doživljaj poezije. Uz drugo, predstavljena je i knjiga Saše Muminovića Od aprila do travnja, a Vesna Tominac Matačić izvela je dramsku predstavu sa stihovima Vesne Parun Ja koja imam nevinije ruke. Čestitke Nikoli Kristiću, HTV-ovu uredniku i pjesniku (s adresom u Stubičkim Toplicama!) i njegovoj Udruzi Modus vivendi Stubaki i za ideju i za organizaciju.

20190622 

Linkovi

Vesna Parun, Marija Lamot – Umjesto kave 22. lipnja 2019.

 

Ikar / Ljubavni let u zbirci ljubavne poezije 24. Vrazove ljubice

U Zbirci hrvatske ljubavne poezije 2013. uz 23. Vrazovu Ljubicu (izdavač Pučko otvoreno učilište Samobor, urednica Vesna Burić), Samobor 2018. na str. 12. objavljena je pjesma Ikar / Ljubavni let Božice Brkan, o čemu i autorica doznaje na jubilarnoj 30. Vrazovoj ljubici s veseljem se prisjećajući svojega prvoga gostovanja na toj samoborskoj pjesničkoj priredbi posvećenoj neumrloj Vrazovoj ljubavi i pjesmama iz Đulabija, koje je posvetio Juliji Cantilii.

Uvod u knjigu napisao je Joža Prudeus, jedan od začenika priredbe, a uz druge pjesnike, objavljene su i pjesme Acije Alfirević, Lidije Dujić, Ludwiga Bauera, Tita Bilopavlovića, Ljerke Car Matutinović, Lane Derkač, Davora Šalata, Paje Kanižaja, Nikole Đuretića, Stanke Gjurić, Esad Jogića, Siniše Matasovića, Sanje Pilić, Josipa Palade, Gorana Gatalice, Stijepe Mijovića Kočana, Sonje Manojlović, Stjepana Šešelja, Borbena Vladovića, Vlaste Vrandečić Lebarić, Davorina Žitnika i drugih.

Božica Brkan

Ikar/ Ljubavni let

Prvo pružim lijevu ruku.
Onda raširim i desnu.
Koliko god mogu.
Mislim: letjet ću!
Mislim: hoću li poletjeti napokon?
Mislim: gdje li si ti da me vidiš u ljubavnom lijetu!?
Kad već ne možeš poletjeti sa mnom.

20111124 – 20111215 – 20111219 – 20120112

Pjesma je objavljena u Novoj Istri, časopisu za književnost, umjetnost i kulturu (Istarski ogranak Društva hrvatskih književnika, Pula, gl. urednik Boris Domagoj Biletić), br. 3/2018., u cjelini Pesme, pjesme, str.-18—37., pjesma na str. 36.

Link:

Ljubavni tekst o zelenim šljivama

http://www.bozicabrkan.com/30-vrazova-ljubica-u-samoboru-u-cast-pjesnika-i-njegove-muze/

Ljubavni tekst o zelenim šljivama

Zbirci hrvatske ljubavne poezije 2014.-2017. uz 29. Vrazovu Ljubicu (izdavač Pučko otvoreno učilište samobor, urednica Vanda Bartulica), Samobor 2018. na str. 38. i 39. objavljena je pjesma u prozi Ljubavni tekst o zelenim šljivama Božice Brkan.

Uz druge, objavljene su i pjesme Lidije Dujić i Ludwiga Bauera, Tita Bilopavlovića, Zlate Bujan Kovačević, Željka Buklijaša, Diane Burazer, Ljerke Car Matutinović, Ružice Cindori, Lane Derkač, Paje Kanižaja, Nikole Kristića, Acije Alfirević, Sonje Manojlović, Josipa Palade, Sanje Pilić, Josipa Prudeusa, Davora Šalata, Borbena Vladovića, Vlaste Vrandečić Lebarić, Sonje Zubović, Davorina Žitnika i drugih.

Duplerica
Duplerica s Ljubavnim tekstom o zelenim šljivama

Božica Brkan

Ljubavni tekst o zelenim šljivama

Iz moje torbetine, takozvane ženske torbice, ispada zgužvan tvrd suh smotuljak. Kao da sam kolodvorskim šibicarima ispod jedne od tri kutije ščapila lopticu staniola, samo nije srebrna.

Da si kraj mene, ti bi rekao: što si to opet strpala?

Nisi kraj mene, negdje si, ali se svejedno smijuljim kao da sam nešto skrivila. Jer ubrala sam, usput, zelenih šljiva. Onih oblih, sitnih, sjajnih od klorofila i kiseline. Duže bi im trebalo da dozore nego što im je trebalo da se smežuraju krišom urbane pa zaboravljene u malom preklopu u podstavi torbe. S posjetnicama i zetovim kartama. Da si kraj mene, ti bi se samo s neodobravanjem snebivao mojem oblizeku od kojeg ću se, uvijek mi govoriš, razboljeti kad-tad. Mojoj djetinjastoj zagledanosti u usputnu krošnju, u zabranjeno voće.

Kao i mom Tekstu.

Kao kad kažem: nešto mi se opet događa u Tekstu.

Ne nužno ljubavnom. Ali od kojega dobivam i ockomine i oskomine, jednom nešto lijepo, a drugi put nešto neugodno. Kao i od same ljubavi.

Kao i od samoga pogleda na ringlo – što su mogle dozoriti i crveno i žuto, nikako plavo kao petrovke – na te rane šljive pune divljine, trnova začudnih do opasnih bodlji, kakvih misliš da sam i ja puna, dok mi, mimo svih svojih stavova, u jarunskoj šetnji, usput, s drvetâšto još rastu na odavno iščezlim okućnicama darujući uzaludnu hladovinu i plod, kradeš malu okruglu zelenu šljivu kakva se ni za kakav novac nigdje kupiti ne može.

Ni u jednome od razglašenih trgovačkih centara što se uokolo blještećim neonom ljeskaju u vodi rastjerujući tamu i bakače.

Iz ljubavi samo, kažeš više kao da mi prijetiš.

A ja se smiješim trpajući njima zelenima i Tekst i džepove i usta.


20140909 – 20140915 – 20140917 – 20140919 – 20140920 

Linkovi

30. Vrazova Ljubica u Samoboru u čast pjesnika i njegove muze

Vrazova Ljubica

Samobor se kroz Vrazovu Ljubicu ponovno potvrdio kao grad pjesnika!

http://zgprsten.hr/dogadanja/susretom-pjesnika-zavrsila-je-30-vrazova-ljubica/

30. Vrazova Ljubica u Samoboru u čast pjesnika i njegove muze

Ljubavnim stihovima više od tridesetak pjesnika u parku iza Samoborskoga muzeja uz Gradnu u nedjelju navečer završila je jubilarna 30. Vrazova Ljubica, koju su u čast nesretne ljubavi siromašnoga pjesnika Stanka Vraza i lijepe kćeri bogatoga samoborskog trgovca Julijane Cantilly u 19. stoljeću osmislili književnici, tadašnji predsjednik Društva hrvatskih književnika Nedjeljko Fabrio i Joža Prudeus.

I na glavnom gradskom trgu u Samoboru u 21. stoljeću oćivjeli su Stanko Vraz i njegova Ljubica iz 19. Stoljeća (Fotofrafija Božica Brkan)
I na glavnom gradskom trgu u Samoboru u 21. stoljeću prigodno su i vrlo romantično oživjeli Stanko Vraz i njegova Ljubica iz 19. stoljeća (Fotofrafija Božica Brkan)
Prigodno podsjećanje na početke pjesničkoga festivala u čast ljubavi u ime Zagrebačke županije, Grada Smaobora i DHK
Prigodno podsjećanje na početke pjesničkoga festivala u čast ljubavi u ime Zagrebačke županije, Grada Smaobora i DHK

Kao što Samobor to umije, sve je te godine bio izuzetno ljubazan domaćin pjesnicima stvorivši jedinstven u nas festival ljubavne poezije iza kojega su ostale godišnje zbirke – ove godine objavljen je zbornik s prošlogodišnjega recitala – i antologija ljubavne poezije nakon prvih dvadeset godina održavanja te kod crkve sv. Anastazije Prolaz pjesnika, gdje se uz Ljubičin grob, na zidu u mramoru ovjekovječuje po stih odabranoga pjesnika, ove godine Arsena Dedića: Stajao sam ispred grada/ grad bez vrata/ ja bez ključa…/ vraćam ti se zato jer je/ tvoje tijelo – moja kuća.

Zahvala Grada Samoboru svome pjesniku Joži Prudeusu u sobi s njegovim darom gradu i ljudima (Fotofrafija Božica Brkan)
Zahvala Grada Samoboru svome pjesniku Joži Prudeusu u sobi s njegovim darom gradu i ljudima (Fotofrafija Božica Brkan)

Ove godine samoborski gosti pjesnici su imali priliku susresti se i s književnikom Jožom Prudeusom i obići njegovu sobu odnosno zbirku sa više od 3500 knjiga i 380 slika, zanimljivim predmetima poput džuboksa, magnetofona, gramofona, koje je darovao Osnovnoj školi Samobor, gdje je do umirovljenja radio kao učitelj, odnosno svima na radost i korist.

Joža Prudeus s nekim od svojih darivanih portreta (Fotofrafija Božica Brkan)
Joža Prudeus s nekim od svojih darivanih portreta (Fotofrafija Božica Brkan)

Mnogi će posjetitelj slikovitoga bogatog grada obrtnika, slikara i glazbenika te turizma s fašnikom i gastronomije s češnjovkom, kotletom i kremšnitom, bermetom i muštardom prepoznati Prudeusove stihove uokvirene i na zidovima lokala, a on je, uza sve drugo, izmislio i naziv Vatreni za hrvatsku nogometnu reprezentaciju (u zbirci od Hrvatskoga nogometnog saveza ima – blokić i pisaljku). Pokrenuo je također i izuzetno vrijedne i Novigradsko proljeće i Jesen u Novalji za mlade talente i njihove mentore.

Valentina Čebušnik Dorotić, organizatorica ogovodišnje Ljubice s dijelom pjesnika-publike (Fotografija Božica Brkan)
Valentina Čebušnik Dorotić, organizatorica ogovodišnje Ljubice uime Pučkoga otvorenog učilišta Samobor, s dijelom pjesnika-publike (Fotografija Božica Brkan)
Dio pjesnika koji su čitali svoje ljubavne pjesme na čelu s doajenom Ludwigom Bauerom (Fotografija Božica Brkan)
Dio pjesnika koji su čitali svoje ljubavne pjesme na čelu s doajenom Ludwigom Bauerom (Fotografija Božica Brkan)

Zacijelo je Joži Prudeusu drago što već tridesetgodišnja Vrazova Ljubica od ove godine ima i ojačan pomladak, Ljubicu za mlade, za vrtićaše i za mlade pjesnike te što će postati međunarodna idući tragom pjesnika Đulabija u njegovu rodnu Sloveniju. Također su stihovi iskoračili u novi medij: mladi su glazbenici prvi put uglazbili i stihove Nikole Kristića Smiraj s 29. Ljubice. Još samo da, kako se predlaže, i ljubavna poezija i pjesnici postanu dio samoborske turističke ponude, koja se plemenito oslanja na zanimljive ljude i događaje iz vlastite prošlosti.

Ljubopitljiva parkovska publika: šetači, biciklisti, roditelji s djecom u kolicima... (Fotografija Božica Brkan)
Ljubopitljiva parkovska publika: šetači, biciklisti, roditelji s djecom u kolicima… (Fotografija Božica Brkan)
Mladi samoborski glazbenici nadahnuti Ljubicom komponirali su stihoe Nikole Kristića (Fotografija Božica Brkan)
Mladi samoborski glazbenici nadahnuti Ljubicom komponirali su stihoe Nikole Kristića (Fotografija Božica Brkan)

Božica Brkan na 30. Ljubici čitala je, prvi put javno, rebra, drugu pjesmu iz ciklusa Ljubavnoga triptiha, pohvaljenog na nedavnom Natječaju Zvonimr Golob, također za ljubavnu poeziju.

Božica Brkan čita Zebra
Božica Brkan čita Rebra

Božica Brkan

Ljubavni triptih: pjesma druga 

rebra

rebro po rebro čokolade

vrlo crne zbog visokog postotka kakaa
kao da kakaovac uopće ne izumire
rebro po rebro
kao adamovo
odlamaš
i dodaješ mi odsutno
globam grizem kao led
sladim se hladnoćom
sladim se gorčinom

toliko je crno rebro da mi je život više gorak nego sladak
crne mi se misli čim pomislim bi li mi tako olako dodavao svoje rebro
već to što moram razmišljati diskvalificira nas za katehističku storiju
za koju već tisućljećima utvrđujemo je li suštinska ljubav ili je suštinska vjera
kao da i ljubav nije vjera
vjerovanje
povjerenje
morala bih se zadovoljiti da me poslije ovoga deserta izvedeš na rebarca kakva baš voliš lakirana sjajna glazirana
bila kineska ili američka
samo da nisu ova naša svagdašnja
samo da nisu naša domaća lagano prodimljena
samo da nije ovo naše
kao da i to nije

tek ljubav

20180111 – 20180111 – 20180424 – 20190427

Za uspomenu na Samobor: Božica Brkan na grab Julije Chantilli s Vrazom i Ljubicom
Za uspomenu na Samobor: Božica Brkan na grobu Julije Cantilly s Vrazom i Ljubicom
Dio pjesnika uz skulpturu Stanka Vraza kod Muzeja grada Samobora uz Gradnu
Dio pjesnika uz skulpturu Stanka Vraza kod Muzeja grada Samobora uz Gradnu

 20190609 

Vrazova Ljubica

Samobor se kroz Vrazovu Ljubicu ponovno potvrdio kao grad pjesnika!

 

Dodijeljen Zvonimir Golob za najljepšu ljubavnu pjesmu

U Knjižnici i čitaonici Bogdan Ogrizović Udruga hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. iz Koprivnice uručila je u utorak 4. lipnja 2019. Nagradu Zvonimir Golob za najbolju neobjavljenu ljubavnu pjesmu Miri Gavranu za Kad se na nebu susretnemo. Vrlo plodan i svjetski cijenjen autor dosad je pjesme pisao vrlo rijetko i ima zasad tek jednu objavljenu knjigu pjesama.

Poslije dodjele nagrade / Fotografija Miljenko Brezak
Poslije dodjele nagrade / Fotografija Miljenko Brezak

Nagrada Zvonimir Golob dodjeljuje se od 2013. u čast velikoga pjesnika, inače rođenoga Koprivničanca. Uz druge, dosad su je dobili i Enes Kišević, Luko Paljetak, Drago Štambuk, Božica Jelušić, Lidija Bajuk. Kako je stiglo gotovo 350 pjesama, stručni ocjenjivački sud dodatno je pohvalio još nekoliko pjesnika, među kojima i Božicu Brkan za pjesmu Ljubavni triptih.

Božica Brkan s posebnim priznanjem / Fotografija Miljenko Brezak
Božica Brkan s posebnim priznanjem / Fotografija Miljenko Brezak

20190604

Na 38. Zelini – kak ne razmem

U zborniku Kmična strana meseca 38. Recitala suvremenoga kajkavskog pjesništva Dragutin Domjanić Sveti Ivan Zelina 2019. (ocjenjivački sud dr. sc. Ivo Kalinski, dr. sc. Božica Pažur i Štefica Kamenarić-Filipović), na str. 19. i 20. objavljena je i pjesma Božice Brkan kak ne razmem. Nije nagrađena. Izvedena je na završnoj svečanosti 25. svibnja 2019. među 30 od 55 objavljenih i 451 prijavljene pjesme 111 autora. Maestralno ju je interpretirala dramska umjetnica Ljiljana Bogojević.

Pjesnikinja Božica Brkan i dramska umjestnica Ljiljana Bogojević / fotografija Miljenko Brezak
Pjesnikinja Božica Brkan i dramska umjetnica Ljiljana Bogojević / fotografija Miljenko Brezak

kak ne razmem

kak ne razmem
reči reči nemrem reči
a nemrem je ni pregutnuti
ne razmem kak ne razmem

ne razmem nikak ne razmem
kej mi je to kej sem celi život čitala i načitavala
celi život pisala i napisavala
ne do reči (lepo su složene kej bi to)
ne to kej ne bi znala kej očeju povedati
i moderne i arhaične i prepisane i vulične i zmišlene i kojekej takvoga
reči kej reči
al tak kak su složene valda sem bedasta
morti to i ne za čitajne
al kej bum gda je solar rekel i ja se toga držim da nemrem o nečemu govoriti če nemam iskustvo čitanja

al ne razmem ja ni kritiku kej je (ak več je) napisana o tomu
bog mi je svedok
čitam valda se po trejti i po četrti put i kuliko god treba
jel fali jel veli da ne vala niš
kej da je speval još jen tekstuš pak o ničem
da ne znam v koje je stranke bome ne bi znala jel se vlasti miti jel ju špota
da ne znam kak su mu dali tri-četiri nagrade
i još penez i vencov kej da je bog mi gre oprosti
vrml
a z tem se je zgovarjal gda je okoli fektal kej kakov siromak

ne velim reči kej je naslagal jenu do druge (i kej bi reči puno je to i čistom lepe reči)
tak su lepe da bi si najrajše saku mam doma zela da ju v svoju pesmu denem
ni ne vsudim se bome ni tintoblajku zeti ni laptop raspreti
idem još jemput prečitati pak mi se bu morti presvetilo
kej pesnik oče povedati
kej kritičar oče povedati
v koji kaslin oče pesmu deti
gdagda si mislim kak to mora biti nekakov test za nas kej drugo
da se neko zmed nas kej nam je na svetu največ do poezije stalo
lepo javi i pove kak niš ne razme kej je te pesnik štel povedati
al de bi vraga
si bi mu mam primetnuli kak je bedak kak v takve i tulike lepote more niš ne razmeti
najmejne te novi stil te novi jezik te novi kej mu smisao veli

20170304 – 20170309 – 20170419 – 20170421 – 20170808 – 20170911 – 20180225 – 20190208 – 20190303

manje poznate riječi:
pregutnuti – progutati
čitala i načitavala – mnogo čitala
pisala i napisavala – mnogo pisala
povedati – reći, ispripovijediti
reči kej reči – riječi kao riječi
solar – Milivoj Solar (Koprivnica, 1936.), teoretičar književnosti, akademik, autor vrlo važnih knjiga (Pitanja poetike, Ideja i priča, Književna kritika i filozofija književnosti, Teorija književnoti, Smrt Sancha Panze, Suvremena svjetska književnost, Roman i mit, Laka i teška književnost, Predavanje o lošem ukusu itd.), dugogodišnji predavač na komparativnoj književnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu
iskustvo čitanja, stil…  termini iz teorije književnosti
špotati – grditi
zgovarjal –  izgovario, izgovarao se
fektal – moljakao, prosio
najrajše – najradije
saka – svaka
denem, deti – stavim, staviti
vsudim se – usudim se
tintoblajka – vrsta olovke, obično cimermanske
presvetilo mi se – shvatio sam
kaslin – ladica, noćni ormarić
gdagda – katkad
primetnuli su mu – izmislili su o njemu, izogovarali su ga

20190526

link