Po gorskokotarskim mjestima Delnice, Skrad, Lokve, Brod na Kupi, Plešce, Petehovec, Zeleni vir i drugima od 15. do 19. listopada održani su 7. međunarodni književni susreti „Od mora do gora“na kojima su sudjelovali književnici Zlatko Krilić, Božica Brkan, Božidar Prosenjak, Branka Arh, Rikardo Starajuz domaćina Davora Grgurića, koji je i začetnik i uz svoju Udrugu „Prepelin’c“ organizator književnoga festivala koji podržavaju i Ministarstvo kulture i Kulturna mreža Primorsko-goranske županije.
Vražji prolaz do Zelenoga Vira i ujesen – zelen
Vrijednost je ovoga festivala, jednoga od mnogih u nas, što spaja nacionalnu književnost – prijašnjih godina njegovi su gosti bili i Božica Jelušić, Drago Štambuk, Boris Domagoj Biletić, Đuro Vidmarović, Ljerka Car Matutinović… – s kulturnom i prirodnom, osobito jezičnom, kajkavskom baštinom toga izuzetno lijepog i raznovrsnog kraja Hrvatske uz granicu sa Slovenijom i na putu od središnjeg do jadranskoga dijela zemlje, koji se, nažalost, ubrzano prazni.
Književnici Zlatko Krilić, Božica Brkan, Davor Grgurić i Božidar Prosenjak u Osnovnoj školi “Rudolfa Strohala” u Lokvama / Fotografija Miljenko Brezak
Škole – a svaki su dan pisci obišli i po dvije, govorili svoje tekstove, pripovijedali priče i dogodovštine, razgovarali o različitim temama – imaju od dvadesetak do 340 đaka i nastoje ih održati. Književnici su gostovali u Osnovnoj školi Skrad, Osnovnoj školi „Ivan Goran Kovačić“ Delnice (dvaput, za niže i za više razrede),Osnovnoj školi „Rudof Strohal“ u Lokvama, Osnovnoj školi „Fran Krsto Frankopan“ u Brodu na Kupi te Srednjoj školi Delnice.
Božica Brkan govori svoje pjesme učenicima u sportskoj dvorani Osnovne škole “Ivan Goran Kovačić” u Delnicama / Fotografija Miljenko Brezak
U Narodnoj knjižnici i čitaonici u Delnicama za goste je održana video-prezentacija, virtualna izložba ugledne delničke fotografkinje Višnje Bolf (Magdalena Design) uz izlaganje Davora Grgurića o (ne)poznatoj goranskoj mitologiji.
Književna večer za građanstvo izuzetno zanimljiva i uspjela Zlatko Krilić. Božica Brkan, Davor Grgurić i Branka Arh / Fotografija Miljenko Brezak
Književnike se osobito dojmilo njihovo višednevno neobavezno druženje, a napose vrlo zanimljivo salonsko čitanje i druženje s publikom, o kojem je delnička dopisnica Novoga lista Danijela Pleše opisala umalo na cijeloj novinskoj stranici naslovljenoj „Književnici pozivaju na očuvanje dijalekata i bolju dostupnost novih knjiga“
Svježi odjeci delničkih književnih susreta tekstom Danijele Pleše u “Novom listu”
Polemičan i uzbudljiv razgovor urodio je pozivom novih gostovanja i drugim školama gdje još nisu dospjeli, primjerice u Mrkopalj, predstavljanjem novih knjiga nastalih u Gorskome kotaru, primjerice 20 godina nastajale zbirke zavičajnih govora delničkih srednjoškolaca, i razmjenom, često ne samo pjesama i drugih književnih tekstova – mali Lokvarci izveli su kajkavsko-štokavski haiku, a Skrajani igrokaz na svome lokalnom idiomu – nego i vrlo polemičnih misli o književnosti i knjigama, koje se, kao ni književnici i čitatelji, unatoč nesklonom im vremenu – ne predaju. Baš prigodno uz započet Mjesec knjige 2018.!
S Petehovca pogled na Delnice / Fotografija Miljenko Brezak
Gorani se također od mjesta do mjesta trude održavati živom i kulturu te ugošćuju i kazališne predstave, a 7. književni festival udelničku Osnovnu glazbenu školu „Ivo Tijardović“ doveo im je i sjajne glazbenike Lelu i Joa Kaplowitza koji su ih počastili jazz koncertom i poučili što je scat, improvizacija.
Davor Grgurić, Božica Brkan i Zlatko Krilić u Osnovnoj školi “Fran Krsto Frankopan” u Brodu na Kupi / Fotografija Miljenko Brezak
Za uzdarje, a možda i za nadahnuće gostima predstavili su im ljepotu jesenske prirode primjerice Vražjega prolaza, čudesno koloriranih šuma bukve i hloje(jela), nezaustavljive rijeke i brzace od Kupe, Kupčice do Čabranke, jazove, zatim zbirke starih stvari iz cijeloga Gorskog kotara, koje su prikupili zaljubljenici maločlanih udruga kao što je delnički „Prepelin’c“, koju vodi Davor Grgurić, za Hišu Rački i možda neki zamišljeni budući Muzej Gorskoga kotara ili Udruga ljubitelja lokvarskih starina za svoju etnozbirku u nastajanju, koju vodi Mirjana Pleše te Etnološka zbirka rodbine Čop Palčava šiša u Plešcu.
Nisu književnici propustili kušati goranska jela od divljači, gljiva i šumskih plodova, ali ni voćke starih sorata, primjerice jabuka, koje su ove jeseni bogato urodile, ali nažalost uglavnom leže duž ceste i tek će djelomice biti prerađene u rakiju, ocat, sok, pekmez…
Književnici Zlatko Krilić, Božica Brkan i Davor Grgurić na visećem mostu preko Kupice / Fotografija Miljenko Brezak
Slavica Moslavac s katalogom izložbe / Fotografija Božica Brkan
Za otvorenje izložbe Tradicijska arhitektura Moslavine i hrvatske PosavineSlavice Moslavac odnosno Muzeja Moslavine Kutina i Turističke zajednice Grada Kutine u petak predvečer 21. rujna 2018. s razlogom je odabran stari, obnovljeni trijem u kutinskoj Crkvenoj ulici, koju je dojmljivo opjevao moslavački spiritus movensDragutin Pasarić. Izložba se zatim seli u Galeriju, ponajprije sa 14 rollupova, bez drvene hiže dakako, ali sa sjećanjem kako bi u njoj valjalo, i za stalno urediti družinsku hižu.
Hologramski filmovi već su i prije osvajali osobito najmlađe u doznavanju kako se nekad živjelo, što se jelo a što odijevalo, na što se sviralo… Neće se prenijeti ni prigodno oživljeni predstavljeni narodni običaji tijekom godine oko obiteljske, zadružne kuće od Ivanja preko žetve do svadbe (Vokalni sastav Rusalke, KUD Ivančice i KUD Banova Jaruga).
No trajno zainteresiranim radoznalcima i potencijalnim istraživačima ostaje na 112 stranica bogat katalogTradicijska arhitektura Moslavine i hrvatske Posavine, kakvima Slavica Moslavac tradicionalno prati svoje izložbe. Podsjećam kako je jedna, zacijelo najpopularnija, Zaviri ispod, još na putovanju, već na sedmom mjestu u Đakovu. Tako su Kutinjani sjajno obilježili Godinu europske baštine, a prije toga i Dan građevinske etnobaštine u Krapju. Također i 55. godišnjicu etnoodjela Muzeja Moslavine oživjevši dojmljivo istraživačke obilaske etnologinje kojoj je prezime označilo i područje djelovanja i podsjetilo što je nekad postojalo u selima Potok, Donja Gračenica i drugima gdje više ne postoji te kako neka sela, primjerice Osekovo, nastoje sačuvati svoju živu prošlost, drvene hiže. Ako nema ljudi, zaključila je jednu izjavu medijima S. Moslavac, i vrijedni objekti izumiru.
Vrlo zainteresirana publika / Fotografija Miljenko Brezak
Slavica Moslavac znalački tumači:
„Pod tradicijskim graditeljstvom smatramo vjekovno preuzimanje i usmeno predavanje znanja, misli, stečenog iskustva, dakle svega onog što je čovjek smislio, ocijenio kao dobro i upravo kao takvo kulturno dobro predao budućim pokoljenjima. Tradicija je ovdje ujedno i oblik povijesnog svjedočanstva o cjelokupnosti ideja, običaja, vjerovanja jedne zajednice. Na području središnje Hrvatske, pa tako i Moslavine još uvijek se mogu naći značajni primjerci narodnog graditeljstva koji se naslanjaju na graditeljske tradicije u hrvatskoj Posavini s jedne te bilogorsko-podravske s druge strane.
Vez s vankuša na postelji u etnosobi / Fotografija Miljenko Brezak
To su objekti građeni od hrastovine, sječene u šumama koje se prostiru u naplavljenim područjima, uz rijeku Savu, Kupu, Lonju, Odru, te njihovim pritocima. Upravo te šume hrasta lužnjaka odlikuju se krupnim visokim, ravnim stablima, osobite kakvoće, otpornosti i trajnosti. U prošlosti je puk imao stanovita prava pri iskorištavanju šuma, tako da je za gradnju stambenih i gospodarskih objekata imao dozvolu sječe drva koliko mu je bilo potrebno. Za izgradnju nove kuće upotrebljavala se građa dovezena iz obližnjih šuma, a vrlo često i stara građa od rastavljenih drvenih kuća. Kuće su se preseljavale, prevlačile, s jednog mjesta na drugo vučom na drvenim valjcima.
Kako se nekad živjelo u drvenim hižama govore različiti izlošci, fotografije, filmovi, pjesme… / Fotografija Miljenko Brezak
Tradicijske drvene kuće, navodi etnologinja S. Moslavac, podijeljene su na prizemnice i katnice. Prizemnice mogu biti dvoprostorne i ako jesu tada je to stariji tip ili troprostorne – i jedne i druge najčešće imaju izvanjski ulaz sa ganjkom ili bez njega. U troprostornima je središnji prostor kuhinja, prema ulici je velika soba iža, a treća i zadnja prostorija je manja sobica, ižica. Prizemne drvene kuće imaju zidane temelje, a pod jednim dijelom kuće i podrume, koji su služili kao spremište za vino. Ulaz u stambeni objekt nalazi se s južne strane, a štiti ga natkriveni pristašek ili kapić, trijem sa ili bez rešetkastog ukrasa. Na kat se dolazi shodićem, tj. vanjskim, natkrivenim stepenicama, stubama ili štengama, držeći se za rukohvat – linu, koje vode na prvi kat, a predprostor na katu iz kojeg se ulazi u sobu ili družinsku hižu, je gang, ganjak, ganjerak ili grančerec. Raspored u kućama bio je strogo određen. Živjelo se na katu, dok su prostorije u prizemlju bile namijenjene za pohranu oruđa i sprava, najčešće su to dvije zatvorene prostorije tzv. šute koje dijeli središnja otvorena prostorija tzv. podšuta.
Prva soba do ulice iža ili družinska soba, ižica, najveća je prostorija na katu, u sredini je kuhinja, a na suprotnoj strani manja soba komora – u kojoj se spremala posteljina i odjeća. Na kraju hodnika bio je i zahod, šekret, koji je konzolno bio izbačen iz volumena kuće, osmišljen tako da fekalije padaju kroz šuplje deblo ili kroz vertikalnim daskama omeđeni prostor u zahodsku jamu pokraj kuće. Do sredine 19. stoljeća i stambeni i gospodarski objekti bili su pokriveni drvenim hrastovim daščicama, šindrom, a u 19. stoljeću dobiva građanski izgled, tj. šindru zamjenjuje biber crijep. Karakteristika prozora ili obloka tradicijskih kuća bez obzira na veličinu, odnosno da li su prizemnice ili katnice, uglavnom su bili mali, dvokrilni, unutarnja krila su se ostakljivala s jednim do dva šprljka, a vanjska krila bila su bez stakla, načinjena od dasaka i nazivana kapci.
Božica Brkan i Slavica Moslavac o životu u starim kućama kutinskome novinaru Nikoli Blažekoviću za fejs KuTina info / Fotografija Miljenko Brezak
Na proplancima i svježim krčevinama sjeveroistočne Moslavine gradile su se kuće od debelih hrastovih dasaka – daščare ili od brvna – brvnare, građene tako da se između vertikalnih stupova ugrade komadi kalanog drveta, a zatim s vanjske i unutarnje strane olijepe blatom. Ovaj način gradnje prizemnica, izduženog tlocrta, obvezatno podijeljenog u tri glavne prostorije: ognjenka, soba i komorak ili sobca, zadržao se sve do današnjih dana. U središnjoj glavnoj prostoriji boravilo se tijekom čitavog dana, tu su se obnašale razne svečanosti i vršili svečani obredi.
Seoska domaćinstva bila su smještena na užim parcelama, što dolazi do izražaja krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Gospodarske zgrade bile su grupirane u jednom ili dva niza smještenih uz rubne dijelove parcele. Čest slučaj bio je da se dvorište završava poprečno postavljenim štagljem, koji dijeli izgrađeni dio parcele od vrta i voćnjaka.“
Tako opisuje Slavica Moslavac o svemu tome detaljno i u bogato ilustriranome istoimenom katalogu na 112 strana, koji prati izložbu Tradicijska arhitektura Moslavine i hrvatske Posavine na kojem sam imala čast i surađivati tekstom i fotografijama. Tako je na str. 30. objavljena pjesme Ladlin iz zbirke Vetrenica ili obiteljskaarheologija (1990.), a od str. 93. do str. 99. Putovanje u zavičaj iz Kajkavske čitanke BožiceBrkan (2012.).
Također na stranici 92. uz Josipa Badalića u Deanovcu, Josipa Basaričeka u Ivanić Gradu i Božicu BrkanuOkešincu izdvaja nabrajajući kako su u objektima koje nose karakteristike tradicijskog graditeljstva živjele i osobe koje su ostavile značajan trag na političkoj, društvenoj, kulturnoj moslavačkoj sceni. Zahvalna sam na takvoj časti, također i dvama naslovima u popisu literature, uz uobičajen prigovor kako, poslije kratkog pregleda na engleskoj i njemačkom, Slavica Moslavac i ovaj put, očito prostor štedeći za prebogat materija, propušta objaviti jedino ma i najkraću autobiografiju.
U Crkvenoj 46 otvorena je drvena etno kuća i izložba Tradicijsko graditeljstvo Moslavine i Hrvatske Posavine.Autorica izložbe Slavica Moslavac i književnica Božica Brkan, govore o drvenim kućama, tradicijskom graditeljstvu, baštini….Autorica: Slavica Moslavac muzejska savjetnicaGlazbeni program: VS Rusalke, KUD Ivančice i KUD Banova JarugaOrganizator: @Muzej Moslavine i Turistička Zajednica Grada Kutine Osim promocije kataloga od 112 stranica, ispred trijema u Crkvenoj ulici u Kutini upriličena je etnografska izložba Tradicijskog graditeljstva Moslavine i Hrvatske Posavine, autorice Slavice Moslavac, koja će na 14 rollupova, slikom i riječju predstaviti pučke starine, stambene i gospodarske objekte u donjoj ili jugozapadnoj, kao i gornjoj ili sjeveroistočnoj Moslavini, te Hrvatskoj Posavini, kao i ostatke nekadašnjeg načina gradnje kao i života u tim prostorima. Kuća, trijem, trem, kuća na kat, čardak, je dom, prebivalište i utočište, a najčešći naziv za nju je hiža ili iža, jedinstveno je to mjesto sveukupnosti postojanja obitelji ili šire zajednice. U njoj se odvijaju svi životni procesi. U kući ili družinskoj hiži borave ukućani preko dana, a spavaju starci i djeca. Dvije su važne komponente za zajednički život: stol sa svetim i osobnim slikama, uspomenama iz prošlosti na zidu iznad njega, i drugo, zemljana peć, mjesto pripremanja hrane i izvor topline.U prigodnom glazbeno scenskom predstavljanju ivanjskih, svadbenih i žetvenih običaja sudjelovat će VS Rusalke, KUD Ivančice i KUD Banova Jaruga. A posjetitelji će imati prigodu razgledati Etno sobu priređenu upravo za ovu prigodu, a hologramskim pristupom bit će omogućeno pregledavanje i kratkih filmova o tradicijskom ruhu, pripremanju kruha, glazbenoj baštini, prvom spomenu imena Kutine i tradicijskom graditeljstvu.Tradicijska arhitektura Moslavine i Hrvatske PosavinePod tradicijskim graditeljstvom smatramo vjekovno preuzimanje i usmeno predavanje znanja, misli, stečenog iskustva, dakle svega onog što je čovjek smislio, ocijenio kao dobro i upravo kao takvo kulturno dobro predao budućim pokoljenjima. Tradicija je ovdje ujedno i oblik povijesnog svjedočanstva o cjelokupnosti ideja, običaja, vjerovanja jedne zajednice. Na području središnje Hrvatske, pa tako i Moslavine još uvijek se mogu naći značajni primjerci narodnog graditeljstva koji se naslanjaju na graditeljske tradicije u Hrvatskoj Posavini s jedne strane, te bilogorsko-podravske s druge strane. To su objekti građeni od hrastovine, sječene u šumama koje se prostiru u naplavljenim područjima, uz rijeku Savu, Kupu, Lonju, Odru, te njihovim pritocima. Upravo te šume hrasta lužnjaka odlikuju se krupnim visokim, ravnim stablima, osobite kakvoće, otpornosti i trajnosti. U prošlosti je puk imao stanovita prava pri iskorištavanju šuma, tako da je za gradnju stambenih i gospodarskih objekata imao dozvolu sječe drva koliko mu je bilo potrebno. Za izgradnju nove kuće upotrebljavala se građa dovezena iz obližnjih šuma, a vrlo često i stara građa od rastavljenih drvenih kuća. Kuće su se preseljavale, presvlačile, s jednog mjesta na drugo vučom na drvenim valjcima.Tradicijske drvene kuće su podijeljene na prizemnice i katnice. Prizemnice mogu biti dvoprostorne i ako jesu tada je to stariji tip ili troprostorne – i jedne i druge najčešće imaju izvanjski ulaz sa ganjkom ili bez njega. U troprostornima je središnji prostor kuhinja, prema ulici je velika soba iža, a treća i zadnja prostorija je manja sobica, ižica. Prizemne drvene kuće imaju zidane temelje, a pod jednim dijelom kuće i podrume, koji su služili kao spremište za vino. Ulaz u stambeni objekt nalazi se s južne strane, a štiti ga natkriveni pristašek ili kapić, trijem sa ili bez rešetkastog ukrasa. Na kat se dolazi shodićem, tj. vanjskim, natkrivenim stepenicama, stubama ili štengama, držeći se za rukohvat – linu, koje vode na prvi kat, a predprostor na katu iz kojeg se ulazi u sobu ili družinsku hižu, je gang, ganjak, ganjerak ili grančerec. Raspored u kućama bio je strogo određen. Živjelo se na katu, dok su prostorije u prizemlju bile namijenjene za pohranu oruđa i sprava, najčešće su to dvije zatvorene prostorije tzv. šute koje dijeli središnja otvorena prostorija tzv. podšuta. Prva soba do ulice iža ili družinska soba, ižica, najveća je prostorija na katu, u sredini je kuhinja, a na suprotnoj strani manja soba komora – u kojoj se spremala posteljina i odjeća. Na kraju hodnika bio je i zahod, šekret, koji je konzolno bio izbačen iz volumena kuće, osmišljen tako da fekalije padaju kroz šuplje deblo ili kroz vertikalnim daskama omeđeni prostor u zahodsku jamu pokraj kuće. Do sredine 19. stoljeća i stambeni i gospodarski objekti bili su pokriveni drvenim hrastovim daščicama, šindrom, a u 19. stoljeću dobiva građanski izgled, tj. šindru zamjenjuje biber crijepKarakteristika prozora ili obloka tradicijskih kuća bez obzira na veličinu, odnosno da li su prizemnice ili katnice, uglavnom su bili mali, dvokrilni, unutarnja krila su se ostakljivala s jednim do dva šprljka, a vanjska krila bila su bez stakla, načinjena od dasaka i nazivana kapci.Na proplancima i svježim krčevinama sjevero istočne Moslavine gradile su se kuće od debelih hrastovih dasaka – daščare ili od brvna – brvnare, građene tako da se između vertikalnih stupova ugrade komadi kalanog drveta, a zatim s vanjske i unutarnje strane olijepe blatom. Ovaj način gradnje prizemnica, izduženog tlocrta, obvezatno podijeljenog u tri glavne prostorije: ognjenka, soba i komorak ili sobca, zadržao se sve do današnjih dana. U središnjoj glavnoj prostoriji boravilo se tijekom čitavog dana, tu su se obnašale razne svečanosti i vršili svečani obredi.Seoska domaćinstva bila su smještena na užim parcelama, što dolazi do izražaja krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Gospodarske zgrade bile su grupirane u jednom ili dva niza smještenih uz rubne dijelove parcele. Čest slučaj bio je da se dvorište završava poprečno postavljenim štagljem, koji dijeli izgrađeni dio parcele od vrta i voćnjaka.Slavica Moslavac
Naslovljeno Globalizacija i život u rubrici Knjige, u Kulturi, str. 23., katolički tjednik GlasKoncila 9. rujna 2018. objavio je prikaz zbirke priča Umrežena Božice Brkan. Autor tš, Tomislav Šovagović piše:
Nagrađivana hrvatska književnica i novinarka Božica Brkan u zbirci kratkih priča „Umrežena“, objavljenoj paralelno sa zbirkom kajkavskih priča „Život večni“, donosi i na hrvatskom standardnom jeziku 23 kratke priče različitih tema, ukotvljenih u potragu za snalaženjem u gobalizacijskom vremenu. S preciznim osjećajem za detalj i karakter svojih likova, jasno strukturom kratke priče, već i jednostavni naslovi priča – „Umrežena“, „Timbilding“, „Vrata“, „Stabla“, „Letač“, „Bijela soba“… otkrivaju autoričin svijet. Priče Božice Brkan na svoj su način neprepričljive, u svaku je potrebno zaroniti i prepustiti se, uz blagu sentimentalnost i neizbježnost brzoga završetka, jer svaka priča ima i svoj romaneskni potencijal.
„Čežnja za drugim svijetom, koja je u podtekstu večine priča Božice Brkan, ima više pravaca: ona se odnosi na sve ono što je nepovratno prošlo, što je nepovratno nestalo da čitatelj, zajedno s pripovjedačem, lako pomisli da toga što je zauvijek nestalo, možda, nikad nije ni bilo“, zapisao je Miroslav Mićanović u pogovoru knjige, koju krase i ilustracije Jenija Vukelića.
Priče autorice Brkan obogaćuju čuvstva, zbunjuju nad sadašnjošću, postavljaju pitanja i tjeraju čitatelja na dubok uzdah. Ako se i traži mana toga djela, ona se krije u (pre)sitnim slovima uz koja je još teže pratiti zahtjevnu radnju i pokušaje glavnih junaka da osmisle svakodnevicu i usmjere na smisleniji put. Zanimljivo, kao i u „Životu večnom“, knjiga ima zajednički uvodni dio, autoričin prolog o tome kako i zašto piše, a sve je ionako svedeno na onu posvetnu rečenicu Tahira Mujičića: “Jer, jedini što možemo pisati, možemo pisati vlastite živote.“ U tom pisanju književnica Brkan odavno uspijeva. (tš)
Davor Šalat i Boris Perić su odabrali, a Boris Perić na njemački preveo 70-tak suvremenih hrvatskih pjesnika za u kolovozu objavljenu Panoramu der zeitgenössischen kroatischen Lyrik (Most/The Bridge, DHK, 2018.).
U opsežnom časopisu-knjizi (na 454 stranice!) uz pjesme i biografiju predstavljeni su: Ivan Babić, Krešimir Bagić, Tomica Bajsić, Lidija Bajuk, Sead Begović, Gordana Benić, Boris Domagoj Biletić, Tito Bilopavlović, Tomislav Marijan Bilosnić, Neda Miranda Blažević, Božica Brkan, Ana Brnardić, Diana Burazer, Ljerka Car Matutinović, Ružica Cindori, Branko Čegec, Drago Čondrić, Lana Derkač, Dunja Detoni Dujmić, Danijel Dragojević, Lidija Dujić, Nikola Đuretić, Jakša Fiamengo, Ernest Fišer, Mate Ganza, Drago Glamuzina, Ivan Golub, Petar Gudelj, Ivan Herceg, Dorta Jagić, Ervin Jahić, Božica Jelušić, Slavko Jendričko, Dražen Katunarić, Miroslav Kirin, Enes Kišević, Željko Knežević, Veselko Koroman, Zvonko Kovač, Vesna Krmpotić, Zoran Kršul, Marija Lamot, Mladen Machiedo, Alojz Majetić, Zvonko Maković, Branko Maleš, Sonja Manojlović, Tonko Maroević, Siniša Matasović, Irena Matijašević, Miroslav Mićanović, Zvonimir Mrkonjić, Kemal Mujičić Artnam, Daniel Načinović, Franjo Nagulov, Luko Paljetak, Božidar Petrač, Ivica Prtenjača, Goran Rem, Delimir Rešicki, Ivan Rogić Nehajev, Robert Roklicer, Evelina Rudan, Marijana Rukavina Jerkić, Sanjin Sorel, Milorad Stojević, Mario Suško, Stjepan Šešelj, Andriana Škunca, Ivana Šojat, Drago Štambuk, Milko Valent, Đuro Vidmarović, Borben Vladović, Igor Zidić, Anka Žagar, Darija Žilić
Naslovnica časopisa Mot s Panoramom recentnoga hrvatskog pjesništva
U tu najnoviju antologiju hrvatske poezije na njemačkom od stranice 69. do stranice 72. uvršteno i pet pjesama Božice Brkan: Kieselstein, Station XV: das Gebet der Mutter Christi, Alles Passend, Wermut, Mittagsstunde.
Jedna od duplerica s pjesmama B. Brkan na njemakom
Povjerenstvo za dodjelu Nagrade „Fran Galović“ 2018. za najbolje samostalno objavljeno književno djelo na temu zavičaja i/ili identiteta od 61 knjige pristigle na natječaj odabralo je 10 finalista, među kojima je i knjiga kajkavskih priča “Život večni” Božice Brkan.
Finalisti nagrade “Fran Galović” za 2018. godinu ( preneseno sa portala www.galoviceva-jesen.eu)
Dramska umjetnica Biserka Ipša, predsjednik Društva hrvatskih književnika Đuro Vidmarović i književnica Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak
Na Recitalu kajkavske poezije 2018. uz 53. Festival kajkavskih popevki u Tjednu kajkavskekulture u Krapini u srijedu 5. rujna 2018. dramski su umjetnici pročitali 37 odabranih pjesama od 209 pristiglih na natječaj.
U zborniku Uno kej me je stvaralo (urednica Zorica Klinžić) – koji ove godine bilježi desetu obljetnicu – među 68 pjesama objavljena i pjesma Volovsko srce crleno i rozoBožice Brkan. Glas joj je dala dramska umjetnica Biserka Ipša.
Publika na Recitalu kajkavske poezije 2018./ Fotografija Miljenko Brezak
Božica Brkan
volovsko srce crleno i rozo
poštar se naš naprečuditi nemre
kakov mi je pak to list poslan sekaj se je on mene nanosil i kolačov i gamadi na cele grana
i steklovine fragile krhak loman mi kajkavci nemamo ni za povedati
i majice z lisami
kej su morale prejti i carinu i cenzuru
al to se kej da veli šele z cityexpressom kej dvaput na dan dohadža
a i to samo ak ne predalko
(i ak ga v intermecu v stečaj nesu vputili i ak ne prek prepal)
more se i prek interneta zebrati poprav kej v dučanu
šele mi one z dalkoga kej negde v selu de se narodil
egzote z celoga sveta seje nasadža i presadža
i cepi i flance i semejne i flance i mladice za saditi trži
paradajz za seme kakvo ti srce želi
šele po par semenčekov od sakojega kej si misli da bi ja trebala posejati
se lepo piše kak ga seješ kak ga zalevaš de ga držiš kej buš žnem
sorte jeno dve-tri morti i više
najdeblešega volovsko srce rozo i volovsko srce crleno
mesnato slatko kej cukor i cukorlin zajeno
i najsitnešega kej su ga negda zvali črešnevec
a denes nemreju neg povedati mu cherryrajčica
(bogzna kak črešnam veliju)
kej da ga ne još baba julča u svojemu vrčaku imela
sejal se sam više neg kej bi ga ona sejala i sadila i podsadžala
ne bome imela čas da bi okoli nega skakala
samo bi ga sprepukala i vteknula betvo de bilo
ak bi ga i nakolila ili bi se mam sam na kej prislonil
ne se štel ni sprejariti
ni zdojti
kak se je sam sejal tak je sam i ze svojem smrdučilom tiral proč gamadijnje kojekakve mušice i puže rastiraval
z celoga vrčaka
malo on malo fajglini de koji isto tak vpiknjen
i de koji neven raštrkan kej da se ne sam opsebe raštrkaval
da lepo cvete i v mast ostavlen gda postoji da leči upale isto kojekakve (i pencilin i sumamed tekar su potle zišli)
poslal mi je te moj zdalkoga seme da bum to i ja sejala i sadila
če bum štela
nes se mam gda je štel da si zeberem mogla setiti kej bi a kej nebi
navek jeno te jeno
pleti kotec kak i jotec
kej imaš z tem klimaš
a čovek se i boji des nigda nemreš znati
da ne zavjemeš kakov hibrid jel kakov gmo lepi i prelepi paradajz mercedes
(najprvo po gazdine čere auto okrstiš a onda po autu paradajz)
poseješ a mesto paradajzekov po vrčaku ti zideju nekakva riba i vugorek zeleni obedva živiju na škrge
i malo farbe kej za vuzem pisance farbaju
samo imaju duhu po paradajzu
ko bi znal ko bi si to mogel misliti
a kej si gda sem z kataloga mogla kej mi god srce želi kej mi se pošte nes kej drugo zebrala
neg kej sem ga zvala od male malosti dajz paradajz
ne ananas evergreen litschi madagaskar romatillo marmande yellov giant
mogla sem zebrati i najraneši i prek kesni i višeletni
i one kej nigda ne docrlene do kraja neg je vinkast jel hrdžav
a si mislim pak
kej bi z tem
moja vrtlarka bi morti štela ona navek oče vu svojem vrčaku posaditi kej drugi nemaju i faliti se ze svojemi zelenemi rukami
ima i ono kej zoveju isusova kruna z vrčaka moje brkanov
ne se zatrglo (a i vrtec i cvetnik niov i oni se jesu pred kulko let zatrgli) nadživela je prijne v kutu i breberika z šume i purica kej ju ni zakon ne spasil od brajna do zajne
i jezičec za pureke šopati drač kej segne raste
donesla sem je i jabuku slavonsku srčiku kej je ne mejne neg dvanajst let treba do prve jabučice
a ne krupneša i fineša od pink lady i granny smith (jenu je jabučicu rodila gingavu trpku kej divjak i zdošla se)
a drenek nekak nes je donesla kej i forziciju isto žutu su poštuca da je komej de koji cvetek ostane
se si mislim da celi vrt sadi samo da bi ga mogla poštrucati
Naslovnica zbornika “Uno kej me je stvaralo”
nekak se ove put nes ni vpuščala v zebirajnje po katalogu
kej bi još opče mogla iskati
kej bi još opče mogla najti
moja vrtlarka veli kak je je rajše v semenarnice videti sliku jel popipati
(i imeti svoje flance v lonca za cvetje na jobluku)
nes nigdar kej bi onda sad
tek tulko da ne veliju da nes za biološku raznolikost
da ne lažem gda pripovedam o svecke negde pri vragu v večnomu ledu
i o nacionalne banke gena tek tulko da se naše seme i semejne ne zatere
kej je mene briga
kej da bum još sejala i rasejavala optrgavala vrhe
kej da moje ne prešlo za nastavjajne i svoje vrste kej je mene briga kej potle mene bu
kakov buju paradajz sejali i rasejavali
i jel buju lycopersicon lycopersicum opče imeli
pak ga nemaju odnavek neg jeno petsto let
kak je z Amerike došel skup z kuruzum krumperom grahom i duvanom
još bum ja sekej vidla v tomu vrčaku
zemalskomu
zemlenomu
morti vuz rajsku jabuku i raj dočekam
a paradajz pri nas nigda ne dospel dozreti megle su ga pojele če ne spucal če ga plesen ne zavjela če ga crno sega ne popikalo
onda bi ga još zelenoga v joct pospravili
(v zime je se dobro došlo ne to kej denes gda ni po paradajzu a kej bi po jabuka mogel znati koji je del leta)
če ga tiči neju pojeli
če ga sunce ne zasuši
če ga kiševje ne zabije pregliboko
če se ne sprejari
če v teglinu jel v kopajnice na balkonu
bu toga našeg semena i za ziti i još za seme morti ostalo
dobro se seme segde prime
dogda se ne zide
I medijski interes za Recital u dvorani / Fotografija Miljenko Brezak
manje poznate riječi: volovsko srce rozo, crleno – starinske sorte rajčice, mesnate i krupna ploda steklovina – staklo fragile – krhak, loman lisa, lisast – mrlja, koji ima mrlje šele, pošilati – pošilja cityexpress – tvrtka za dostavu pošte mladíce, flanci – presadnice par semenčekov – nekoliko sjemenki cukorlin – umjetno sladilo črešnevec – popularna sorta šarena graha u bijeloj i trešnjevoj boji cherryrajčica – moderna sorta rajčice ploda sitna poput trešanja podsadžati – saditi presadnice na prazna mjesta u nasadu sprepukavati – rijediti betvo – biljka, stabljika sprejariti se – promijeniti osobine (bilja, životinja) zdojti se – nestati proč – na drugo mjesto, drugamo fajglini – kadifice, lat. Tagetes pleti kotec kak i jotec, kej imaš z tem klimaš – fraze: održavaj zatečeno i što imaš zavjeme, zavjeti – uhvatiti, dohvatiti
mercedes – genetski preinačena rajčica ananas, evergreen, litschi, madagaskar, romatillo, marmande, yellov giant – različite moderne sorte i hibridi rajčice iz različitih krajeva svijeta, različite veličine, boje i okusa docrlene – pocrveni, dozori vinkast – boje vina hrdžav – ovdje smeđi; rđav zvrgne, zvrči – pobaciti; roditi se isusova kruna – vrsta cvijeta iz tradicijskoga vrta sličnoh ljiljanu, koji cvate narančasto cvjetovima okrenutim nadolje i suzi; nije moderna pasiflora zatrglo, zatči se – nestati breberika – vrsta divlje vazdazelene biljke, koja se obično koristila za pletenju vijenaca purica – kockavica, zaštićena proljetna cvjetnica jezičec – jezičac, lat. Achillea L., korov sitnih lištića kojim su usitnjenim i pomiješanim s kukuruznim šrotom nekad hranili puriće pureki – purići šopati – toviti slavonska srčika – stara sorta jabuke pink lady, granny smith – moderne australske, svjetski omiljene sorte jabuka gingav – slabašan drenek – drijenak, lat. Cornus mas, autohtona voćka, često divlja, koja vrlo rano cvate žuto i obično se na Cvjetnicu nosi na crkveni blagoslov nacionalna banka gena – arhiv sjemenja zatere, zatreti – poništiti, uništiti optrgavala vrhe – vršikala lycopersicon lycopersicum – latinsko ime rajčice
ziti se – potrošiti se, nestati; zdojti se
Prof. emeritus dr. sc. Alojz Jembrih, Nenad Piskač, akademik Marko Samardžija, Božica Brkan i mr.sc. Ivan Zvonar / Fotografija Miljenko Brezak
17. Znanstveni skup s međunarodnim sudjelovanjem Kajkavski jezik, književnost i kulturakroz stoljeća u Krapini održan je u Tjednu kajkavske kulture, a na prvi dan škole, 3. rujna 2018., pa je jedan od njegovih pokretača doc. dr. sc. Rajko Fureš s još jačim razlogom podsjetio na korijene toga, jednoga od najdugovječnijih kroatističkih znanstvenih zbivanja – želju da se kajkavski može u školama upisivati kao izborni predmet.
Rijetko je to i danas, nakon 374 referata održanih tijekom godina, brojnih istraženih i objavljenih knjiga, dodjeli kajkavskome književnom jeziku 2015. međunarodnoga koda IS0 639 i drugoga. A kako da ga bude više u aktualnome kurikulumu? Kako da se osnuje Institut koji će kajkavski proučavati, kako da ga bude na sveučilištima, kad se njime bavi sve manje znanstvenika?
Prigodni glazbeni prilog na znanstvenom skupu: Srečko Blažičko – vokalni solist i Kumrovečki zvezdari / Fotografija Miljenko Brezak
Bude li novca, uz radove sa prošla dva skupa, već dogodine trebali bi organizatori Hrvatska udruga Muži zagorskog srca Zabok i Društvo za kajkavsko stvaralaštvo Krapina, uz podršku pokrovitelja ministarstva kulture te znanosti, obrazovanja i sporta, Krapinsko-zagorske županije i Grada Krapine objaviti novi zbornik radova, ove godine izuzetno zanimljivih, raznovrsnih i na visokoj razini. Ponosna sam što sam mogla pridonijeti skupu izlaganjem o tome kakodanaspišu recentni kajkavski pisci.
Božica Brkan: izlaganje na temu Kako danas pišu recentni kajkavski pisci? / Fotografija Miljenko Brezak
Izlagali su: prof. emeritus dr. sc. Alojz Jembrih o hrvatskom epu Poboj sisečki (1593.) Tomaša Goričanca u hrvatskoj književnosti; prof. dr. sc. Karolina Vrban Zrinski o retoričko-stilističkoj analizi pjesama Ane Katarine Zrinski; dr. sc. Željko Bajza o tradiciji i narodnoj mudrosti kod Belostenca; mr. sc. Ivan Zvonar o odjecima poeme Nebeski pastir pogubljenu ovcu išče Gregora Kapucina u kajkavskim rukopisnim pjesmaricama s kraja 19. stoljeća; dr. sc. KristinaJug o postupnim averzijama prema kajkavštini od ilirizma do danas; Krunoslav Puškar o prezimenima potkalničkog Prigorja; dr. sc. Mijo Lončarić o kajkavcima na sjeverozapadu Mađarske – govorima Homoka i Vedešina; Branka Vrbanec o frazemima sela Veleškovca kod Zlatar Bistrice te Barica Pajić o bednjanskim odmiljicama, pogrdicama, kletvama i psovkama. Predstavljen je i časopis Hrvatsko zagorje s tematom posvećenom 70. obljetnici prof. dr. sc. Alojza Jembriha te nove knjige kajkavskih pjesama (Rajko Fureš i Srečko Blažičko).
Skupna slika sudionika / Fotografija Miljenko Brezak
Riječi, časopis za književnost, kulturu i znanost Matice hrvatske Ogranak Sisak, u broju 1-2/2018. (glavna i odgovorna urednica ĐurđicaVuković, pomoćnik urednice Siniša Matasović i urednik Andrija Tunjić) na 170 stranica uz brojne druge teme (npr. o Kvirinovim poetskim susretima) autore proze, drame, poezije (Branko Maleš, Borben Vladović, Krešimir Bagić, Monika Herceg, Slavko Jendričko, Franjo Nagulov, Darija Žilić, Marko Gregur, Tomislav Šovagović, Maja Gregl i drugi) te znanosti (Slavica Moslavac o tradicijskom graditeljstvu Moslavine i hrvatske Posavine) od str. 50. do str. 58. objavljuje i prilog najljepše je pisati pjesme Božice Brkan, pjesme: najljepše je pisati pjesme, Kontekst, reče mi prijateljica, šest miuta, stube u nebo, na rubu gnezda, ima lude i kurtasti pes.
Božica Brkan s pomoćnikom urednice Riječi Sinišom Matasovićem / Fotografija Miljenko Brezak
28.Croatia rediviva ča-kaj-što održana je u petak 10. kolovoza 2018. na otoku Braču na selačkoj Pjaci. Na tome, kako ga je opisala Vjekoslava Jurdana, svojevrsnome pjesničkom hodočašću, na čakavici, kajkavici i štokavici svoje su pjesme govorili pjesnici Luko Paljetak, Božica Brkan, Tomislav Domović, Vjekoslava Jurdana, Marko Gregur, RadovanTadej, Tomislav Čadež, Drago Štambuk, Zvonimir Sutlović, Katarina Jakšić, Vera Grgac,Ninoslav Žagar, Sanja Mošić, Tomica Bajsić, Vlasta Vrandečić Lebarić, Danijela de MicheliVitturi, Stanko Krnjić, Anuška Kobal Paljetak i don Stanko Jerčić, Silvija Buvinić i Katarina Jakšić. Božica Brkan govorila je pjesmu Reč je moja vrčak, a ponovila i svoju programatsku Doveka.
Utemeljitelj jedinstvene pjesničko-jezične svehrvatske manifestacije pjesnik, diplomat i liječnik DragoŠtambuk otvorio je večer u svojem rodnom mjestu podsjećanjem na 75. obljetnicu paljenja Selaca. Nacionalni dramski prvak Dragan Despot prema tradiciji čitao je pjesmu MaslinaVladimira Nazora. Dramska umjetnica Anja Šovagović Despot izvela je iz KrležinihBalada Petrice KerempuhaBaba cmizdri pod galgami. Publici su se obratili i načelnik Općine Selce Ivan Marijančević te drugi visoki gosti i predstavnici pokrovitelja predsjednice RH Kolinde Grabar Kitarović i predsjednika Hrvatskoga sabora Gordana Jandrokovića.
Za stolom 28. Croatia rediviva ča-kaj-što: don Andro Ursić, Dragan Despot, Anja Šovagović Despot, Ivan Zvonimir Čičak, Marko Gregur, Martina Gregur, Božica Brkan i Vera Grgac / Fotografija Miljenko Brezak
U časopisa Kaj, broj 1-2/2018. , na stranicama od 38. do 40. objavljena je priča «Pax aeternum», koju je Božica Brkan napisana na svojoj moslavačkoj kekavici.
Uz priču «Pax aeternum» Božice Brkan u ovom broju Kaja kao «prvi dio izabranih radova s 13. natječaja za kratku kajkavsku prozu – koji su 2017. u sklopu programa Jezična kajkaviana raspisali Kajkavsko spravišće i časopis Kaj» objavljeni su i tekstovi Denisa Peričića: Kak je Nikola Tesla prišel vu Varaždin (Faction fiction); Željke Cvetković: Milej za zutrešnjicu; Božice Jelušić: Prepisivači i popevači. (...) Svrha je natječaja sa suvremenoga stajališta reafirmirati kajkavski književni kotinuitet i proznu vrstu.»
Priča «Pax aeternum» je inače objavljena i u knjizi kajkavskih priča Božice Brkan «Život večni», Acumen, 2017.
No trajno zainteresiranim radoznalcima i potencijalnim istraživačima ostaje na 112 stranica bogat katalog Tradicijska arhitektura Moslavine i hrvatske Posavine, kakvima Slavica Moslavac tradicionalno prati svoje izložbe. Podsjećam kako je jedna, zacijelo najpopularnija, Zaviri ispod, još na putovanju, već na sedmom mjestu u Đakovu. Tako su Kutinjani sjajno obilježili Godinu europske baštine, a prije toga i Dan građevinske etnobaštine u Krapju. Također i 55. godišnjicu etnoodjela Muzeja Moslavine oživjevši dojmljivo istraživačke obilaske etnologinje kojoj je prezime označilo i područje djelovanja i podsjetilo što je nekad postojalo u selima Potok, Donja Gračenica i drugima gdje više ne postoji te kako neka sela, primjerice Osekovo, nastoje sačuvati svoju živu prošlost, drvene hiže. Ako nema ljudi, zaključila je jednu izjavu medijima S. Moslavac, i vrijedni objekti izumiru.
U opsežnom časopisu-knjizi (na 454 stranice!) uz pjesme i biografiju predstavljeni su: Ivan Babić, Krešimir Bagić, Tomica Bajsić, Lidija Bajuk, Sead Begović, Gordana Benić, Boris Domagoj Biletić, Tito Bilopavlović, Tomislav Marijan Bilosnić, Neda Miranda Blažević, Božica Brkan, Ana Brnardić, Diana Burazer, Ljerka Car Matutinović, Ružica Cindori, Branko Čegec, Drago Čondrić, Lana Derkač, Dunja Detoni Dujmić, Danijel Dragojević, Lidija Dujić, Nikola Đuretić, Jakša Fiamengo, Ernest Fišer, Mate Ganza, Drago Glamuzina, Ivan Golub, Petar Gudelj, Ivan Herceg, Dorta Jagić, Ervin Jahić, Božica Jelušić, Slavko Jendričko, Dražen Katunarić, Miroslav Kirin, Enes Kišević, Željko Knežević, Veselko Koroman, Zvonko Kovač, Vesna Krmpotić, Zoran Kršul, Marija Lamot, Mladen Machiedo, Alojz Majetić, Zvonko Maković, Branko Maleš, Sonja Manojlović, Tonko Maroević, Siniša Matasović, Irena Matijašević, Miroslav Mićanović, Zvonimir Mrkonjić, Kemal Mujičić Artnam, Daniel Načinović, Franjo Nagulov, Luko Paljetak, Božidar Petrač, Ivica Prtenjača, Goran Rem, Delimir Rešicki, Ivan Rogić Nehajev, Robert Roklicer, Evelina Rudan, Marijana Rukavina Jerkić, Sanjin Sorel, Milorad Stojević, Mario Suško, Stjepan Šešelj, Andriana Škunca, Ivana Šojat, Drago Štambuk, Milko Valent, Đuro Vidmarović, Borben Vladović, Igor Zidić, Anka Žagar, Darija Žilić
poslal mi je te moj zdalkoga seme da bum to i ja sejala i sadila
