Poslije Zbornika Moslavine XVII, i Revija 55. Đakovačkih vezova objavila je upravo uz održavanje tradicionalne priredbe tekst o etnologinji Slavici Moslavac Dugogodišnji stručni rad objedinjen u monografiji Etnografski zapisi po Moslavini i širem zavičaju, izašloj 2020.
Uz drugo, donosi izvatke iz svih pet recenzija: Josipa Forjana, Tvrtka Zebeca, Božice Brkan, Ivica Ivankovića i Tatjane Brlek.
20210714
Na rođendan velikoga pjesnika 5. srpnja u Vrgorcu tradicionalno je na svečanosti uz čitanje poezije uručena Nagrada „Tin Ujević“ za 2021. Obrazloženje Nagrade pročitala je Božica Brkan, objavljeno i na web stranici Društva hrvatskih književnika.
Prosudbeno povjerenstvo u sastavu: Božica Brkan, predsjednica, te članovi Dunja Detoni Dujmić i Ivan Rogić Nehajev, jednoglasno je odlučilo da se Nagrada „Tin Ujević“ za 2021. dodijeli Evelini Rudan za zbirku pjesama Smiljko i ja si mahnemo (balada na mahove) (Faktura, Zagreb, 2020.).
Za Nagradu su prijavljene rekordne 83 knjige. Prosudbeno povjerenstvo procjenjuje kako su one reprezentativni uzorak ukupne produkcije hrvatskih pjesnika prošle godine te da bi bilo korisno podsjetiti da je suvremeno hrvatsko pjesništvo, barem statistički, autorski vrlo plodno te da se uspješno opire labirintskim klopkama tzv. oskudna vremena i uvijek prisutnim društvenim sklonostima zanemarivanju pjesničkih uvida i djela. Uočava također da su usuvremenom hrvatskom pjesništvu prisutne različite moderne/postmoderne autorske intencije. Pluralnost produkcije može se držati njegovim općim obilježjem, izraženijim nego u prethodnim razdobljima, ali i njegovom vrijednošću: svojevrsnim jamcem mladosti suvremenih hrvatskih pjesničkih radionica. Uočili smo također i da su knjige poslane na natječaj objavili vrlo različiti izdavači, počevši od samih autora pa sve do uspješnijih izdavačkih kuća s novim specijaliziranim bibliotekama te nam se čini ohrabrujućim i pohvalnim što u izdavačkim programima pjesničke knjige nisu uobičajeno manje važne u usporedbi s drugim žanrovima, ponajprije proznim.
U potrazi za dobitnicom/dobitnikom Nagrade „Tin Ujević“ prosudbeno povjerenstvo priklonilo se svojevrsnom trokoraku. Do konačnog imena stigli smo odabirom i objavom najprije užeg izbora knjiga desetero pjesnika čije se autorske poetike međusobno bitno razlikuju, ali su srodne po natprosječnoj izvedbenoj kakvoći pjesničkog teksta tetemama nerijetko društveno aktualnima(npr. korona, potres i sl.):
Izbor smo zatim suzili na pet pjesničkih knjiga, i to one Marije Dejanović, Lane Derkač, Senka Karuze, Andrijane Kos Lajtman i Damira Radića te Eveline Rudan, poslije čega je prevladalo jedinstveno mišljenje članova Povjerenstva kako nagradu treba dodijeliti knjizi Eveline Rudan Smiljko i ja si mahnemo.
Evelina Rudan rođena je u Puli 1971. Živi u Zagrebu, gdje na Odsjeku za kroatistiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu predaje i istražuje veze usmene i pismene književnosti te oblike nove usmenosti. Prije Smiljka objavila je knjige: Sve ča mi rabi ovega prolića, 2000.; Posljednja topla noć, 2002.; Uvjerljiv vrt/Convincing Garden (u elektroničkom obliku), 2003.; Breki i ćuki, 2008.; Pristojne ptice, 2008. Objavila je i slikovnicu Kraljevićev san (s ilustratorom S. Nemetom), 2010. Za stručnu knjigu Vile s Učke: žanr, kontekst, izvedba i nadnaravna bića predaja, 2016., nagrađena je na matičnom, Filozofskom fakultetu, iduće, 2017. Smiljko i ja si mahnemo (balada na mahove), nagrađena je s više književnih nagrada (HAZU, Fran Galović i Ivan Goran Kovačić), ali to nije presuđivalo pri odlučivanju, iako se slučajno sretno poklopilo s odlukom Povjerenstva.
Knjiga Eveline Rudan Smiljko i ja si mahnemo (balada na mahove) teškobi se mogla uokviriti uobičajenim poimanjima i analizama poezije, štoviše, na radost raznorodnih čitatelja i znalaca – objavljena je i u ponovljenom izdanju – prerasta mnoge uobičajene okvire, počevši s određivanjem, primjerice, što uopće njezinih 40 tekstova jesu (pjesme, balade na mahove, stavci, zapisi…), a potom, iako napisana istarskom čakavštinom, nipošto se ne bi mogla ugurati u ladicu onoga što se obično određuje dijalektalnom poezijom.
Evelina Rudan podrubno svakom stavku/pjesmi autorski dopisuje istoznačnice na hrvatskom štokavskom, ali to nije akademski dodatak nego trag iste autorske ruke kojom je napisan i tekst na hrvatskom čakavskom. Time nastaje svojevrsno prelijevanje čakavskog teksta prema štokavskom, a ovoga natrag prema čakavskom. Bez vidljivih pravila. Prije će biti da je vođeno nevidljivim komunikacijskim poljem, gdje su značenjske simbioze i osjetilne sinestezije usmenih gesta nekom vrsti očekivanih i normalnih događaja. Pa čitatelju i nije uvijek nužno, zbog toga, posezati svaki put za prijevodima nejasnih riječi, bilo čakavskih bilo štokavskih. Njihova je dvostrana točnost, zajamčena događajnošću samoga komunikacijskog polja, nagoviještena već i međusobnim mahanjem lirskih aktera i baladičnom dinamikom na mahove. Ovdje čakavski nije predmetom arheologijske obrane nego pulsirajućom stvarnošću koja crpi i energiju i poticaje iz širih i dubljih paradoksa govornih događaja. Dobitak i za čuvare zavičajnih zaliha i za pjesničke eksperimentatore.
Drugo nezanemarivo obilježje teksta ove knjige očituje se u dubinskom otporu statičnosti teksta. Premda je tekst napisan, dakle, prinuđen je na svojevrsnu statiku koliko je biti napisan = biti slikom, on se tomu opire vraćajući se ustrajno protočnoj usmenosti, točnije, ritmovima svojih početaka i osjetilnosti imaginarnih govornikovih usta. Veza s njihovom tjelesnošću jamči tekstu navlastiti spoj vedrine i protočnosti kakve se, po pravilu, dopisuju događajima koji se događaju samo i isključivo prvi put. Nije u čakavskoj tradiciji to uvijek očito ali se zna kako u njoj glagol teći natkriljuje i gospodari, pa i zamjenjuje, glagol trčati i njemu bliske. Ne veli se: trči, nego: teci. Jednom nogama, drugi put baladom na mahove.
Tekst knjige je, dakako, tekstom sjećanja. Sjećanje nije jednako pamćenju, a u knjizi Rudanove sjećanje djeluje kao nevidljivi autor različitih mikroatlasa, u rasponu od istarskih ploča do zagrebačkih fakultetskih susjedstava, sredozemnih modrina do njujorških usputnica… Sjećanje polaže pravo na sav prostor svijeta kojega njegova živost čini valjanim kandidatom za sjećanje. No sve to nomadsko vrludanje sjećanja centrirano je, na drugoj strani oko jednog vremena/mjesta kada su/gdje susvi naši još živi. Njihova prisutnost povezuje u zajedničko i prisno komunikacijsko polje sve one koji (lirski) mahnu jedni na drugima: Smiljka, Vedrana, Evelinu… kao prve i posljednje baštinike djetinjstva. Među raznolikim pjesničkim uporabama (a i zlouporabama) sjećanja tekst Eveline Rudan djeluje kao svojevrsni podsjetnik na sve ono što priječi klizanju sjećanja u banalnost.
U knjizi Smiljko i ja si mahnemo nema velike povijesti, ali je od nje preuzeta narativna, pripovjedna metoda. Pa se 40 stavaka balade na mahove mogu čitati i kao 40 samostalnih, a međusobno povezanih, zapisa o onoj vrsti povijesti koja uživa povlašteno mjesto kandidata za zaborav. I ovdje je uočiti tragove otpora konvencionalnoj nadmoći velikih priča. Nema u toj drugoj povijesti čak puno ni same povijesti. Ali se u njoj smrt bližnjih, mrtvih kao amen, trajno odmiče od nestanka u apstrakciji. Povijest je najprije povijest onih koji su preživjeli. I koji u malim pričama, na mahove o tome govore.
Mnoge čitatelje zbunjuje, a mnoge i zainteresira i naslovni, i opetovani početni stih svake od 40 balada na mahove u zbirci Smiljko i ja si mahnemo. U zbirci ističemo ritmičnost i primjetnu ritmiziranu izmjenu razgovornosti i narativnosti. Različite figure ponavljanja pridonose dinamici kazivanja kao i izrazitoj jezičnoj zaigranosti (istarska čakavština). Tematizira se prijateljstvo i različiti oblici međuljudskih komunikacija i to u različitim životnim dobima i disparatnim spoznajnim dosezima. Lirski je subjekt naklonjen detaljizmima i konkretnosti u prostoru i vremenu što napose dolazi do izražaja na bogatom leksičkom planu, a povremeno je sklon humoru i (auto)ironiji. Ritmiziranost se u tekstu primjećuje na više razina. Ponajprije na kombinaciji kolektivnih iskustava i individualnoga glasa, odnosno, jedan lik (glavni ženski subjekt) govori i iznosi svoje iskustvo, drugi lik (muški) povremeno sudjeluje i replicira. Zatim u pozadini su u širokom rasponu apostrofirani treći slušatelj te razni drugi sudionici u toj baladnoj priči. Potom na sustavnoj prepletenosti umjetničke i usmeno-književne tradicije te na prostornoj razvedenosti u rasponu od uže zavičajnosti (ruralna Istra i Zagreb) do čitava svijeta (npr.Sibir, Sueski kanal, Amerika i šire). Vremenska razvedenost primjećuje se u stalnim skokovima od naivnosti i jednostavnosti u djetinjstvu do sofisticirane spoznajne zrelosti koja uključuje različite oblike intertekstualnosti, kombinaciju visoke i niske kulture, citatnost, poznavanje književnosti, filozofije, znanosti i sl.
Zaključno, jezična tvarnost teksta, živa protočnost kao otpor statičnosti teksta, oslobađanje sjećanja za istinu o živima te skladanje usporednih povijesti izvan apstrakcija velikih priča, uporišnim su postupcima knjige Eveline Rudan. „Tin Ujević“, prema ocjeni Povjerenstva, dolazi u prave ruke.
Za Prosudbeno povjerenstvo
Božica Brkan, predsjednica
Zagreb – Vrgorac, 5. srpnja 2021.
20210707
Prva promocija knjigâ uživo ponovno nakon umalo godinu dana! Samo u listopadu odgodili smo ih pet. Da nije bilo online predstavljanja, tribina i razgovora, umalo bih zaboravila doživljaj vlastite nove knjige. Utoliko više zahvaljujem kritičarima Denisu Derku, Željki Lovrenčić, Ladi Žigo Španić, Strahimiru Primorcu i Marinku Krmpotiću na dojmljivim kritikama prošle godine objavljena romana Generalov sin, Srbina a Hrvat (Acumen, 2020.) te Željki Lovrenčić i Ljerki Car Matutović, Ladi Žigo Španić i Đuri Vidmaroviću, koji su pisali o zbirci pjesama Nemoj mi to govoriti (Acumen, 2019.), koja je prošle godine bila u užem izboru za Tina, a ove predložena i za Nagradu Miroslav Krleža, i koje ćemo vjerojatno morati ponoviti izdanje, jer smo ostali na nekoliko autorskih primjeraka. Oni su posredovali s čitateljima preporukama i podsjećanjima da su novi naslovi uopće stigli.
Promocija dviju toliko različitih knjiga odjednom održana je u srijedu 30. lipnja 2021. u jednom od najvrelijih dana navodno drugoga toplinskog vala. Pribojavaš se: hoće li uopće itko doći, je li kome stvarno toliko stalo do lijepe književnosti i mojega teksta? Zahvaljujem hrabrima, što su došli, neki kolege čak iz Varaždina, a napose članovima Udruge Osebunjek, koja je organizirala predstavljanje, te Narodnoj knjižnici Vrbovec, domaćinu (knjižničarka Mateja Hrgovan), koja mojih knjiga ima kao da sam im zavičajna književnica.
Pa tko se ne bi osjećao lijepo u rodnom kraju Marije Jurić Zagorke, novinarke i književnice, moje slavne prethodnice i kolegice po peru!? Pogotovo kad vas načitana i odlično pripremljena voditeljica promocije Katarina Zadrija, koja i sama piše, ambiciozno usporedi s njom! Možda smo previše odužili, ali nekako nitko nije odlazio, dok sam čitala i pjesme koje nikad nisam čitala uživo, te za čitanje i za slušanje zahtjevnu prozu, govorila o jeziku, nastajanju pojedinih naslova, pisanju i čitanju uopće, odgovarala na pitanja. Lijepo je kad čovjek ima poticaj i može poticati. Kad je kultura i u manjim mjestima još živa i kad publiku ne otmu lagane TV priče.
Dio ozračja pokušali smo zadržati i prenijeti i za posebnu emisiju Radio Vrbovca (urednica Katarina Zadrija, snimio Dražen Petrak), koja će biti emitirana 30. srpnja 2021. u 18 sati.
Zahvaljujem na svemu, osobito na slušanju i čitanju onoga što sam napisala.
Božica Brkan
20210701
Muzeje Moslavine u Kutini u ponedjeljak, 28. lipnja 2021., kao izdavač predstavio je novi broj Zbornika Moslavine brojXVII. za 2021. godinu, koji urednički potpisuje Jasmina Uroda Kutlić, a naslovnicu Želimir Šiško.
Na gotovo 300 stranica donosi 17 raznovrsnih tema koje su zanimljive i važne ne samo Moslavčanima. Lea Čataj, voditeljica arheoloških iskapanja u Okešincu, opisuje Rimsku svakodnevicu – izbor metalnih nalaza antičkog razdoblja pronađenih prilikom arheoloških istraživanja vile u Sipčinini. Petar Sekulićpredstavlja Stare gradove srednjovjekovnog vlastelinstva Moslavina, a Antonio Džaja piše o novootkrivenim arheološkim nalazištima na Moslavačkoj gori. Silvija Pisk istražuje dokumente pavlinskog samostana BDM na Gariću: mreža braće pustinjaka u srednjovjekovnoj Slavoniji.
Potom Jasmina Uroda Kutlićpodsjeća na Crno zlato Moslavine, slavnu moslavačku naftašku i plinsku povijest. NeumorniFranko Miroševićdonosi povijesno istraživanje Kotar Novska u Kraljevini Jugoslaviji 1929. – 1934., a Filip Škiljanistražuje povijest nacionalnih manjina u Moslavini. Ivan Gračaković iz svojih dugogodišnjih istraživanja ispisuje Prošlost i mjesno nazivlje Kutine. Slavica Moslavac etnološki otkriva izuzetno zanimljivu Blaženu Djevicu Mariju u puku Moslavine, dok Jelena Batinić, kustosica muzejskoga galerijskoga odjela,tekst posvećuje Crtežu Slavka Kopača u fundusu Galerijskog odjela Muzeja Moslavine Kutina. Dalibor Sumpormnogima će otkriti Izvorne zaštićene pasmine domaćih životinja Sisačko-moslavačke županije kao što su konj posavac, srijemsko podolsko govedo, crna slavonska svinja i pas posavski gonič.
Od kulturnih tema slijede tekstovi o važnim, prošle godine objavljenim knjigama: Katarine Brkić piše O književnom dijelu knjige Đure Vidmarovića Moslavina oživljena, Božica Brkan Život za životno djelo – Slavica Moslavac, Etnografski zapisi po Moslavini i širem zavičaju, Slavica Moslavaco Mariji Lenart – Baki Mari. Božica Brkan bilježi i svježa sjećanja ugledne kazivačice Neda Ritz: formativne godine u Novoselcu, a Đuro Vidmarovićistražuje Erdödyeve u kulturnoj povijesti Hrvatske i Moslavine. Na kraju Jasmina Uroda Kutlić ispisuje Jubilarni kalendar 2020./2021.
20210629
Unatoč brojnim mjesnim pjesničkim, osobito kajkavskim recitalima, jedan od najmlađih, vrbovečki Stara lipa, treći, održan u petak 11. lipnja 2021. među prvih priredbama poslije otvaranja – drugi je održan kao jedan od posljednjih prošle godine prije zatvaranja, pisala sam Kolovoški cvat Stare lipe – Umjesto kave 22. kolovoza 2020.Ponovno zanimljiv. Meni možda i zato što sam mimo natjecanja imala priliku pročitati svoju vetrenicu i izreći nekoliko lijepih prigodnih riječi, ono što se danas obično zove motivacijskim govorom.
Razmišljala sam: o čemu? Koje bi to bile riječi? Umalo sam rekla što i prošle godine. O kajkavskom, i o pisanju na kajkavskom i o jeziku, dijalektu, narječju, zavičajnom govoru, kako god. Ali promijenila sam ideju. Stjecajem prilika prethodnog dana bila sam na 5. Danima A. G. Matoša u Tovarniku i Vinkovcima, književnika koji je sam cijela književnost i koji je, iako nije kajkavac, napisao antologijsku kajkavsku pjesmu Hrastovački nokturno (Kaj da počmem, moja draga mati,: Smrt i betek — to je sinek tvoj…). Ponukani Matošem, kojem je domovina i krajolik i jezik, nas nešto književnika razgovarali smo i o književnosti i jeziku kao važnom dijelu nacionalnoga, pa smo razgovarali o događajima u Subotici vezanima uz tzv. bunjevački jezik, hrvatsku ikavicu koji je postala srpska ikavica i koja se govornicima, Bunjevcima, ne i drugim srbijanskim Hrvatima koji govore hrvatski, jednostavno – isplati.
Ne mislim da bismo možda i mi, kajkavski
ekavci, progovorili srpskim kajkavskim, ali s obzirom na projekcije koje
govore kako bi do 2080. Hrvati kao narod mogli izumrijeti, onda bi možda mogao
izumrijeti i naš jezik. Hrvatski. I standardni i ma koji ča-kaj-što. Tko
će njime, tim mrtvim našim jezikom onda govoriti? Vjerojatno nitko. Tko će ga
slušati? Rijetki. Ali možda će ono što je zapisano ipak, makar ponekad, netko i
pročitati.
Je li ovo iskaz nečiste savjesti prema kajkavskom? Ne! Govorim o kajkavskom, ma
kojem od naših zavičajnih govora, kao našem osviještenom razlikovnom elementu. I
tu dolazimo do pitanja, pogotovo na još jednom vrbovečkom pjesničkom okupljanju:
zašto onda uopće pišemo kajkavski? Da se okupimo? Za nagradu?
Ne bi li bilo jednostavnije da pustimo post na bilo kojoj od društvenih mreža,
jer bismo doprli do većega kruga ljudi, osvojili više lajkova, šeranja i
emotikona?
Pišemo li, međutim, da održimo jezik živim? Da održimo sebe živim?
Da iskažemo nešto dobro iz ove naše nedobre svakodnevice? Da iskažemo ljepotu? Sudeći prema tekstovima koje sam imala čuti u Vrbovcu i pročitati u njihovu zborniku, zbog svega toga pomalo, da iz svoga malog kruga velikih ljudi dotaknemo Poezijom, da Riječju pridonesemo Dobrom, Lijepom.
Da sve to pomalo održimo ne samo u svome, nego, nesebično, široke ruke, i u životu onih koji nisu darivani takvim talentom! U svome prolaznom životu, ali i kad nas ne bude, kad možda nitko ne bude govorio tako kako mi govorimo odnosno kako smo mi govorili. Smisao je Riječi, Poezije, po mojem, da sve to nadraste i da podijelimo taj osjećaj neusporediv s bilo kojim drugim.
Hvala vam svima, pjesnici i pisci, na tome silnom trudu!
20210610 – 20210611 – 20210628
Ni odgađanja zbog epidemijskih uvjeta nisu spriječila da se ove godine održi bienalni, izuzetno zanimljiv i sadržajan Međunarodni jezikoslovno-književni skup Domaća rič 15. Ogranak Matice hrvatske u Zadru organizirao ga je na tamošnjem sveučilišnom kampusu 25. i 26. lipnja 2021. sa zanimljivim što znanstvenim, a što pjesničkim prinosima više od šezdeset sudionika. Ove je godine čak 21 sudionik gostovao prvi puta, od čega i pet iz inozemstva, od Crne Gore do Sjeverne Amerike i Australije.
Naglašena međunarodna suradnja odražava tijesnu suradnju zadarskih matičara s iseljeništvom te su se svojim temama predstavili primjerice i Hrvati iz Molisea (Francesca Sammartino i Antonio Sammartino temom Usri mora je jena put o usmenim pjesmama u moliških Hrvata) i austrijskoga Gradišća (Ana Schoretits temom Hrvati u Gradišću – krumpirište ili cvjetna gredica? Književni pokus tumačenja ili zabluda velikog Carusa), Bosne i Hercegovine itd.
Kako je istakao Ivan Paštar, predsjednik Organizacijskoga odbora, više je bilo i mlađih sudionika, a uz domaće, štokavske i čakavske teme (primjerice Govori Makarskoga primorja u odnosu na kliški mjesni govor Ivane Kurtović Budja), osobito otočke od najbližih zadarskih do bračkih (uz jezične, valja spomenuti primjerice Sukošanski govor u poeziji Dinka Zlatka Pavića Josipa Lisca ili Zamah od riječi u pjesništvu Andrijane Škunce Antona Šuljića) uočljivo više kajkajkavskih priloga i prvoga (Đuro Blažeka govorio je o temi Pseudoanalogonimija između replogškoe skupine međimurskog dijalketa i prekomurskog književnog govora, Željko Bajza izlagao je temu Kajkavski humor nekad i sad, Krunoslav Puškar Prezimena potkalničkoga Prigorja motivirana nadimkom…) i drugog dana (Vera Grgac, Lidija Bajuk i drugi).
Božica Brkan u znanstvenom dijelu jezično i običajno oslikala je Jokešinski vrčak, tradicionalni mali cvjetni predvrt koji nestaje s moslavačkih okućnica, a osobito vrste i nazive bilja otprije pola stoljeća, dok se u pjesničkom dijelu predstavila trima pjesmama na kekavici, zavičajnom govoru rodnoga sela Okešinca: reč je moja vrčak, dva bori i ta moja kej pesma.
Prema dobroj tradiciji Domaće riči, svi će radovi biti i tiskani u zborniku.
Manifestacijama kao što je Domaća rič čuvamo svoje korijene, istakao je Paštar dodajući kako mi njegujemo mjesne govore, idiome, jer je upravo na temelju takvih govora nastao i naš standardni jezik. Prema njemu, njegov je početak upravo – domaća rič. Zaključujući radni dio skupa, spomenuo je posezanja u hrvatsku, pa i jezičnu baštinu kao što je najnoviji primjer s bunjevačkim govorom.Radomir Jurić, predsjednik Ogranka matice hrvatske u Zadru, podsjetio je na kraju na 50. obljetnicu Hrvatskoga proljeća, u kojem su Zadrani odigrali važnu ulogu.
20210628
Žena je životu/ najveći imetak./ I ukras. I Majka./I vječni početak. – stihovi su Enesa Kiševića uklesani u mramor na zid u Prolazu hrvatskih pjesnika i nadjenuli naslov Žena je životu najveći imetak 32. Večeri hrvatske ljubavne poezije, krasnom završetku 32. Vrazove Ljubice.
Samoborci su uspjeli održati kontinuitet priredbe, a o uvjetima unatrag dvije godine – prošle pod maskama! – svjedoče sinoć odmah dva predstavljena godišnja zbornika recitala za 2020. i 2021. Objavljene su u njima i pjesme Božice Brkan, u prvoj ljubavni triptih: pjesma druga, rebra, a u drugoj reč kej je ne.
Koliko se pjesnici u Samoboru dobro osjećaju, govori i brojnost sudionika. Božica Brkan čitala je najnoviju ljubavnu – ako napišem ljubavnu pjesmu.
ako napišem ljubavnu pjesmu
može li mi ona zamijeniti ljubav
ako napišem ljubavnu pjesmu
hoću li biti bliže da zavolim
bliže da mene netko zavoli
ako napišem ljubavnu pjesmu
hoću li bliže biti sreći
hoću li bliže biti boli
hoću li bliže biti dolasku
odlasku
rastanku
ako napišem ljubavnu pjesmu
hoće li mi od pogleda na tebe
zabridjeti vlasi prsai zaum i um
ako napišem ljubavnu
pjesmu
toliko dobru da me udari u pleksus
da ostanem bez daha kao kad tebe ugledam
hoću li samo napisavši je
napokon spoznati uzaludnost ljubavi
ako napišem ljubavnu pjesmu
baš dobru ljubavnu pjesmu
hoće li mi dostajati samo do ljubavi
samo dok ne zavolim
ili kao da neizlječivo volim do kraja života
20201104 – 20201105 – 20210526 – 20210612
20210615 – 20210616
Časopis za književnost, umjetnost i društvo Republika (urednici Julijana Matanović i Mario Kolar) u broju ožujak-travanj 2021., godište 76, broj 3-4, uz drugo u Kritičarevu izboru ugostila je Ladu Žigo Španić, str.145. – 160. Među sedam sve dobrih knjiga odabrala je prikazati i knjigu Božice Jelušić i Božice Brkan Gastrolatrija, Acumen, Zagreb, 2020. Sa zahvalom i radošću prenosimo taj izuzetno zanimljiv tekst.
Božica Jelušić & Božica Brkan: Gastrolatrija, Acumen, Zagreb, 2020.
Knjiga Gastrolatrija (poezija o hrani), što su je spjevale dvije „božice hrvatske književnosti“, Božica Jelušić i Božica Brkan, doista zaslužuje posebnu pozornost.
Mnogo je danas knjiga o hrani (što pukih kuharica, što kuharica uz esejističke priloge, koje najpopularnije piše Veljko Barbijeri), no malo je poezije o hrani. Zapravo, prije ove knjige i nemamo tako specificiranu liriku uz sjajne prozne priloge. Knjiga Gastrolatrija, puna domaćih i egzotičnih plodova i slastica, puna „mirišljavog ozračja kuhinje“, puna raznovrsnih tradicija i umijeća, lako nas može hipnotizirati, jer nas zamamno uvlači u bezbroj doživljaja i slika, i to razigrano, „skokovito“, iz osjeta u osjet, iz prizora u prozor. Riječ je, naravno, o književnom „ukuhavaju“ i „prohukavanju“ ove slasne teme – vrsne autorice umijesile su u poeziju i prozne priloge ukusan materijal i pregršt lijepo stiliziranih rečenica, isprepletenih misli i asocijacija i drugih literarnih začina, što je svako jelo u ovoj knjizi učinilo jedinstvenim i neponovljivim. Nije riječ samo o pjesmama o hrani, koje su obje autorice napisale i na štokavskom i na kajkavskom, uz krasne pogovore, zapravo slikovite i misaone eseje, nego je riječ i o poeziji zavičaja, onog davnog djetinjstva koje je imalo mirise, okuse, njuh i opip, bilo u prirodi, bilo u majčinim i bakinim hižama u kojima se „njušila“ hrana, često ubrana iz raskošnog i raznovrsnog vrta, te male kućne „arkadije“.
Knjiga ne donosi konkretne recepte, nego su pjesme zbir posveta nekim jelima iz zavičaja, a ta jela autorice su opjevale ne samo od vrta do stola, nego su dočarale i prostore starih domaćinstava, siromaštvo i bogatstvo stolova, odnosno i onu „svetu“ hranu koja je bila puki izvor opstanka, ali i onu obilniju, „prazničku“, što bijaše izvor posebnih radosti i užitaka.
Kada govorimo o esejima u knjizi Gastrolatrija, moramo naglasiti kako je riječ o vrsnim tekstovima, punim detalja, svakovrsnih naziva jela, živahnih doživljaja i literarne akrobacije, koje će s užitkom pročitati i „uža“ i „šira“ publika.
Evo kako Božica Brkan u tekstu „Oblizek! Kej (što) je to?“ objašnjava fenomenologiju jela:
„A kej je to zaprav – oblizek? Nekej fino. Nekej kej baš i ne moraš imeti, bez čega buš preživel, ali je tak lepo ak ga imaš. Nešto što je gotovo bolje ako za njim čezneš, nego ako ga imaš svaki dan. Rijetki si ga mogu priuštiti i kad nije basnoslovno skupi kavijar, jastog, idealno poželjno ostarjeli cognac, predikatno vino rijetkog i dobrog godišta. (…) U oblizeku nudi se i šunka na tavanu pod rogom koju je jedva obišao prvi, onaj topli dim, isto tako krumper z table, kao i pohani picek mejmešnak od ostataka sirova lijevanog tijesta za kolače. Stepke.
Oblizek je asocijacija na zavičaj, na materinsko. Asocijacije na vrijeme kada se – ne pojmeći ni kada i za što bi to imalo poslužiti kasnije u životu — upoznaje slatko, ljuto, kiselo, gorko, toplo. Na jeziku i hladno i vruće i glatko i hrapavo. Tek poslije na okusnim pupoljcima svoga rođenog, nematerinskog jezika, snubi te tajna da je slanije ako posladiš, a slađe posoliš li.“
Jako će nas zaintrigirati i sjajan tekst Božice Jelušić „Za hižnim duhama i uspomenama“:
“Najživlji i najsnažniji u nama ostaju mirisi doma, rodne nam kuće, ma kako malo ili mnogo životnoga vremena u njoj zapravo proveli. Tu počinje prva identifikacija, svijest o sebi u pokretu, pa sa sigurnošću znamo da smo u kuhinji, komorici, ložnici, u bakinoj sobi, na trijemu, tavanu, štaglju, „ljetnoj hižici“, u hambaru ili pljevnjaku, u povrtnjaku, vrčaku, voćnjaku ili štali i kokošinjcu. Znamo pouzdano kako mirišu mamini ormari (divna skrovišta!) kako bakine zamužne škrinje, naviksane mjedene kvake, naboksane očeve kožne čizme u hodniku, kako rupci svilnaši, rancane suknje i cajgene oprave, pa blazine, perine, popluni i pernati vanjkuši na presušanju. Sve to znade dijete u nama, a starac ne zaboravlja nikada.
Jer mirisi su pogonsko gorivo uspomena, oni su stimulatori sanjarija, vodiči kroz godišnja doba, naši zadnji pouzdanici u bistru svijest i ispravan pravac kretanja. Možeš zaboraviti godinu rođenja, čak i svoje ime na trenutak, ali ne i miris skorupa, okus voćnoga džema, u koji zabadaš prst i oblizuješ, s neizrecivim užitkom i strahom da te ovoga puta ipak mogu uloviti!“
U poeziji o hrani „dvije božice“ pišu različitim stilovima. Božica Jelušić stvara pravu skladbu osjetila u vezanom stihu, arkadijski ples užitaka, a Božica Brkan piše pjesme o hrani slobodnim stihom, različite dužine i ritma, često „prepričavajući“ u njima anegdote iz djetinjstva. Ukratko: izvrsna knjiga pjesama uz sjajne eseje o hrani, odnosno knjiga koja se i čita i dobro „kuša“!
20210607
Više od dvadeset pjesnika u petak, 28. svibnja 2021. čitalo je svoje pjesme na Stihovnici Siska, ali na gostovanju u Zagrebu, u velikoj dvorani palače Matice hrvatske. Centrala je udomila sisački Ogranak, jer je prostor sisačke Matice hrvatske poslije potresa označen crvenom naljepnicom. I prije zagrebačke, nedavno su na prvoj sisačkoj Stihovnici uživo pjesnici pjesme govorili usred dana, na otvorenu, uz Kupu, sa svojim ruševnim domom u pozadini. I sinoć je više pjesnika svoje stihove posvetilo potresom oštećenim i još neobnovljenim gradovima – Sisku, Petrinji, Glini. I selima. Tamošnji su književnici s gostima već krenuli svojom Sisačko-moslavačkom županijom s predstavljanjima autora i knjiga.
Želeći ohrabriti kolege, pjesnici i pjesnikinje od Zagreba do Pakraca pokušali su uzvratiti trud Siščanima, koji su trenutačno, unatoč potresu i epidemiji, i dalje poeziji i književnosti jedan od najpredanijih i najzanimljivijih gradova u zemlji, koji se provincijskim pogledima i nezainteresiranosti opiru raznovrsnim stilovima, brojnošću izdanja i priredaba. Uskoro, primjerice, slijede jubilarni 25. Kvirinovi poetski susreti iz kojih je prije jedanaest godina i nikla vrlo popularna Stihovnica prema ideji Đurđice Vuković, a sada je vodi Siniša Matasović okupljajući raznovrsne stvaraoce i uživo i online i u tiskovinama, od spomenutih projekata matičara do Sisake udruge za promicanje alternativne i urbane kulture te Ogranka Društva hrvatskih književnika s novljanskim Književnim tabureom i pokretnim Književnim kompasom.
Događaj nije, nažalost, zbog epidemioloških mjera, mogao biti otvoren za javnost, a pjesme stare te iz tek objavljenih ili knjiga u nastajanju na međusobnu su radost razmijenili: Božica Brkan, Željko Buklijaš, Đurđica Vuković, Goran Gatalica, Diana Burazer, Ljerka Car Matutinović, Branko Tompa, Maja Gregl, Sanja Domenuš, Ines Kosturin, Hrvoje Marko Peruzović, Josipa Marenić, Denis Vidović, Sanja Bužimkić, Tin Lemac, Senka Slivar, Matko Baković, Marijana Petrović Mikulić, Željko Maljevac, Dubravka Matić, Asja Bužimkić, Nikica Krajina i Siniša Matasović.
Božica Brkan zadnji je put uživo prošle godine čitala pjesme u Glini, a sada sa Siščanima prvi put ponovno uživo. Odabrala je dvije pjesme iz knjige Obrubljivanje Veronikina rupca ili Muka 2013., DHK, Mala knjižnica 2014.: postaja XIII: tramvajom od postaje do postaje i postaja III: pain – bol.
v tramvaju se vozeč z jenoga kraja grada na drugi z jenoga
posla na drugi na crno neg kak gledim črez jobluk
nemam kej videti
al kej bum imam te postaji kej jezuš kristuš na kalvarije
če morem kratim si vreme i čitam novine prek ramena
jel one kej daju zabadava kak treba meditirati iti na jogu
pilates i to kojekej
jel gledim črez jobluk če stojim gledim jel bu koje mesto
de bi si sela
grdo mi gležni otekavaju i boliju
nejdem više ni k doktorice kej mi i more reči
niš kej i sama ne znam
da srcu dam (i moj je joča radi njega otišel raneše)
bogme bi me imelo za kej boleti
da mu dam
i tak si vreme kratim gledim kej je na rasprodaje
kej buš dobil če kupiš to i to
ak si si mislil kak se mi bumo lepo naspominali
prevaril si se
ja se samo tak vozim z tramvajom
više je moje stanic postaj neg je postaj tvoje muke
i dati prav velim ni ne znam gda sem pod svojem
raspelom opala kak i ti pod svojem prvi put i kulko sem
put opala ne dvaput i triput mene se je i tak navek zdiči
i raspinali su me to ti bole znaš neg i sama ja i bez suda
i bez krivde
još sem si i mislila da buš je stavil
al de bi
i tebe su se oni mi se vidi prek bližeše primeknuli
20130123 – 20130130
v noči muzejov su me jemput poslali na ispomoč
v muzej suvremene umetnosti
sem čistila kej bi
da imam čas imelo bi se tam kej videti
ne mi tam ni grdo bilo delati ne bi se niš bunila
da su me i ostavili
se ti je lepo toplo i lepo čisto
zemeš usisavač i vlečeš ga za sobu malo z krpu i eto ti posla
moliš boga da kiša i sneg ne curiju da imaš mejne posla
a da tam nes bila ne bi vidla kej ti se čoveku da sega setiti
ja to niš ne razmem tu umetnost
kremšnite su znesli samo za gledeti
morem ti reči da su moje doma gda je ja fino napravim
lepše od te
niove
i moja se je
dugo je več nes delala nema me ni doma a nemam ni
komu dece ne a moj ne voli niš z kremama koji štrudlin
kraflin poje
te nekakov isti stilinović* ti je napravil jenu bol
pain tulko engleski z škole znam
i kojekakve druge šali se su to mene šale
i kej da bi bil nekakov rečnik dictionary dictionary of the pain
sve na engleskom sve global
na jene je kockice kej za čovječe ne ljuti se pisalo bol kak god ju hitiš i kak
god opane ne ni jen ni šest neg bol pain
A a – pain
aback – pain
abdomen – bol
able – pain
accelarate – pain
accuse – pain
acknowledge – pain
act –pain
balance – pain
banana – pain
bastard – pain
best – pain
bread – pain
brain – pain
cabbage – pain
cabaret – pain
cheese – pain
cheque – pain
child – pain
cipher – pain
cholesterol – pain
hart – pain
passion – pain
retrospektiva – bol
perspektiva – bol
dictionary so they say is the equivalent of the world
the word is equivalent of the pain
te stilinović veli da nekakov j r jiménez veli
nothing will finish my pain just as it exists for no reason
a ja velim
kremšnita – bol
20130106 – 20130118 – 20130123
* izložba u Muzeju suvremene umjetnosti, retrospektiva Mladen Stilinović Nula iz vladanja 2012
20210528
Književnica Maja Kušenić Gjerek ugostila je Božicu Brkan u srijedu 12. svibnja 2021. u 20 sati u polsatnoj emisiji iz ciklusa Poezija u eteru na Radiju Glas Podravine. U tome ciklusu uz potporu Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske Kušenić Gjerek predstavlja hrvatske pjesnikinje i pjesnike (dosad, uz druge, i: Ana Horvat, Ružica Cindori, Andrijana Kos Lajtman, Diana Burazer, Ljerka Car Matutinović, Sanja Pilić, Marija Lamot, Ivana Šojat, Marina Šur Puhlovski, Darija Žilić, Maja Tomas, Tomislav Domović, Darko Pernjak, Tomislav Marijan Bilosnić te Ivan Babić).
Uz biografiju i kratak razgovor, Brkan je čitala svoje kajkavske pjesme postaja XV: molitva matere kristušove, ta moja kej pesma i doveka, a urednica emisije pročitala je njezine pjesme štiklice, sve passent i haljina za snove te za završnicu svoju recentnu pjesmu.
Maja Kušenić Gjerek uredila je zbirku pjesama Brkanove obrubljivanje veronikina rupca/ muka 2013 (rukopis nagradili Pasionska baština i DHK), koja je objavljena 2014. u Maloj knjižnici Društva hrvatskih književnika.
20210513