Sa Facebooka Društva hrvatskih književnika od 18. svibnja 2023. prenosimo tekst:
„Božica Brkan, književnica, novinarka, kolumnistica i blogerica, gostovala je na tribini DHK pred brojnom publikom. Lada Žigo Španić vodila je intervju s ovom svestranom i nagrađivanom autoricom, a ona je zaokupila publiku slikovitim osvrtom na svoj rad i na brojne kulturološke i sociološke teme našega društva. Bilo je riječi o mnogim autoričinim poetskim i proznim djelima na kajkavskom i štokavskom, o njezinim kuharicama s ogromnim nakladama (u kojima njeguje hrvatsku „kulturu stola“), o kajkavskom jeziku (o njezinoj moslavačkoj kekavici), o funkcionalnim govorima koje koristi u svojim knjigama (razni idiomi, kolokvijalni govori itd.), o sintezi njezina novinarskog i književnog iskustva i o mnogim drugim zanimljivim temama.
Brkan je govorila književno edukativno i novinarski živahno, a publika ju je pozdravila dugotrajnim pljeskom.“
Prenosimo i s Facebooka Branka Tuđena post o tribini:
SLUŠAO SAM BOŽICU BRKAN NA TRIBINI DRUŠTVA HRVATSKIH KNJIŽEVNIKA NA TRGU BANA JOSIPA JELAČIĆA 7
Božica Brkan, novinarka i urednica legendarnoga tjednoga priloga Večernjeg lista četvrtkom, VRT, profesorica komparativne književnosti, poljskog jezika i književnosti, te istaknuta hrvatska književnica, autorica 80 knjiga, gostovala je danas na tribini Društva hrvatskih književnika. S njom je o književnom i novinarskom djelovanju razgovarala Lada Žigo Španić, književnica i novinarka, svojedobno suradnica kulturne rubrike Večernjeg lista. Bila je i Deana Knežević, komentatorica gospodarstva u ono doba, te Sanja Nikčević, komentatorica u kulturnoj rubrici VL od 1985. do 1993. Božica Brkan bila je sastavnica uređivačkoga kolegija Večernjeg lista u mojem devet godišnjem glavno-uredničkom razdoblju kada je prodana naklada dostizala i do milijun i 170 tisuća prodanih primjeraka i do 148 stranica tekstualnoga i oglasnoga sadržaja.
Prenosimo i petnaestak maštovitih, vještih i raznovrsnih pitanja što ih je voditeljica tribine Lada Žigo Španić uputila Božici Brkan:
- Dugi niz godina, odnosno velik dio života provela si u novinarstvu, gdje si također bila izuzetno zapažena (npr. za prilog „Vrt“ dobila si Nagradu Marija J. Zagorka). Još do prije dvadesetak godina u novinarstvu se držalo do pismenosti, autorskih tekstova, razlikovao se novinar od novinskoga pisca. Možeš li nam povući paralele između novinarstva nekada i danas? Što se najviše srozalo?
- Razmišljala si o doktoratu na temu „Novinari – književnici“ (od B. Primorac, Karakaša do Hedla…) Koliko ti je novinarstvo pomoglo u književnom radu? Je li ti izoštrilo osjećaj da se uvijek obraćaš čitateljima, a ne samoj sebi? Da budeš zanimljiva, a ne hermetična? Da se kao pisac moraš brinuti i o medijskom plasmanu svoga rada (što odlično radiš na svom blogu koji je također novinarski posao)?
- Walter Benjamin u svojim je esejima još tridesetih godina prošloga stoljeća dokinuo „auru genija“ i govorio je o „umjetniku-proizvođaču“ koji se mora povezati sa svim medijima, koji mora biti praktičan, prilagodljiv. Marina Šur Puhlovski tvrdi, naspram toga, da je književnost (umjetnost) isključivo sudbina, poziv, tajna, a nikako zanat. Kakvo je tvoje mišljenje?
- Od prve kajkavske stihozbirke „Vetrenica ili obiteljska arheologija“ do zadnje, dvojezične zbirke (u koautorstvu s Borisom D. Biletićem) – „Breberika&Elektika“ (Kajkavsko spravišče) njeguješ svoj rodni zavičajni idiom, a to je moslavačka kajkavština, odnosno kekavica. To je jezik i tvojih proznih knjiga – „Kajkavske čitanke Božice Brkan“, romana „Ledina“ itd. Možeš li nam dočarati taj svoj jezik u ruhu svoga zavičaja?
- Na kojim se manifestacijama, skupovima i smotrama čuva blago kajkavskoga jezika?
- Kako se zavičajni jezici tretiraju u školstvu? S obzirom da u svijetu zbog globalizacije odumire mnogo „malih“ jezika, koliko se mi trudimo sačuvati svoju trojezičnost u ovom vremenu gaženja tradicije, kada je sve usmjereno na egzistenciju, profit, budućnost?
- Zbirka kajkavskih pjesama „pevcov korak / kajkavski osebušek za eu“ (2012.) nagrađena je Nagradom Katarina Patačić. Pojasni taj zanimljiv naslov nama, koji nismo majstori kajkavijane.
- Tvoje gastronomske knjige doživjele su visoke naklade (npr. „Enciklopedija špeceraja“ i „Oblizeki – Moslavina za stolom“). Njeguješ hrvatsku „kulturu stola“. Jesu li sve naše kuharice i show kuharske emisije doista prilog našoj kulinarskoj i gastronomskoj tradiciji ili samo show? Što je izvorno hrvatsko u vašoj domovini „za stolom“?
- Knjiga Gastrolatrija (poezija o hrani), koju potpisuješ ti i Božica Jelušić, zaslužuje posebnu pozornost. Mnogo je danas knjiga o hrani, no malo je poezije o hrani. Knjiga Gastrolatrija puna je pjesama o zavičajnosti i hižnih uspomena, od poezije vrta do poezije stola. Mnoge pjesme posvećene su raskoši vrta, domaćim i egzotičnim plodovima i slasticama, Knjiga je puna mirišljavog ozračja prirode i kuhinje. U svom pogovoru ovoj poetskoj zbirci pišeš „A kej je to zaprav – oblizek?“
- U poeziji kombiniraš razne stilove, u prozi također. U prozi na štokavskom profiliraš radnju i likove, podastireš priču, literarna si i slikovita, jer želiš čitatelje uvući u svoj svijet. Roman „Generalov sin, Srbin, a Hrvat“ priča je o Zoranu koji živi u Beogradu (otac mu je bio srpski general, a majka Hrvatica) i koji navraća u svoj hrvatski zavičaj, da vidi što je s velikom obiteljskom vilom u kojoj je provodio lijepe epizode obiteljskoga života. Fabula postaje sve razgranatija, uvodiš brojne likove, brojne opozicije, a ta slikovitost, živost pisanja karakteristična je za tvoju prozu. U ovom romanu, u kojem je politika uvijek dvostruka, ni socijalizam nije samo staro, crno vrijeme. U staroj vili glavnoga junaka opisuješ stare trofeje, hrastove stolove, stare lampe, stari televizor itd. Je li socijalizam za tebe, unatoč političkim definicijama, ostao još neotkrivena ili nesačuvana škrinja uspomena?
- U najnovijem romanu „Privremeno neuporabljivo“ glavni je lik novinarka na radiju koja preživljava u trivijalnoj svakodnevici. Vrijeme je pandemije, potresa, a junakinja proživljava potrese i u svom životu (raspad braka, uhićenje prijatelj-.poduzetnika, odnosi s upitnim susjedima…) I ova je knjiga puna opozicija, jer je život nemoguće definirati. Zašto glavna junakinja nosi Šenoino ime Dora i zašto se osjeća kao „privremeno neuporabljiva“?
- Kako piše Dunja Detoni Dujmić, u spomenutom romanu koristiš standard s agramerskim poštapalicama, germanizmima starih naraštaja, a među urbane žargonske govornike ubacuješ kajkavski govor (najčešće moslavačku kekavicu). I u drugim tvojim prozama (pa i u poeziji) vidljiva je tvoja sklonost i tzv. funkcionalnim jezicima (uz standard koristiš razne slengove, posuđenice i druge kolokvijalne izričaje). Time pokazuješ i razne socijalne razine svoje priče i svojih likova. Misliš li da toga nedostaje u našoj književnosti, odnosno da su dijalozi uglavnom „poravnati“, bez obzira na intelektualnu razinu likova i njihovo životno okruženje? Obraćaju li kritičari pozornost na jezik ili se okreću uglavnom priči koju nastoje staviti u životni kontekst na neki popularan, trivijalni način?
- Osvrnimo se na neke tvoje zbirke priča. “Umrežena” je izbor štokavskih priča. Uglavnom su smještene u urbani milje i govore o osamljenosti, o uzaludnosti da se čovjek umreži s drugima u ovom premreženom svijetu. U čemu je paradoks?
- „Život večni“ zbirka je kajkavskih priča koje su smještene u ruralni, kekavski ambijent. Knjiga govori o skučenom prostoru, o provinciji, smrti, zemlji, o Erosu i Thanatosu. Što znači u knjizi taj „Život večni“?
- Pisala si i ljubiće? Zašto te je to inspiriralo? Je li domaća žanrovska književnost (krimići, ljubići) podcijenjena u odnosu na svjetsku?
Odgovore na ta i druga pitanja, skraćeni razgovor s Tribine DHK Lade Žigo Španić s Božicom Brkan 17. svibnja 2023. donosimo u videozapisu (traje 65 minuta!) Miljenka Brezaka.
20230525
