Autorski uvod u zbirku pjesama “Nemoj mi to govoriti”
Curičku s kečkicama udali su u Brkanovu obiteljsku zadrugu u gladnoj godini Titova i Staljinova sukoba, kad su im i pšenicu pomeli s tavana. Kad sam se ja rodila, obitelj se podijelila, loše su nadijelili njih dvoje kao mlađi par, pa su krenuli od jedne zdjele i dva tanjura. Imali su malo zemljice, kravu, pajceka i nekoliko kokoši i svako po četiri razreda škole i samo su nastojali izgurati. Ona je kao izučena švelja najprije doma šivala, a onda se uz njega zaposlila u pilani i premetala frizer, sve dok pred mirovinu nije izborila uređivanje tvorničkoga, novoselskoga parka.
U svojim su obiteljima i jedno i drugo bili manje voljena djeca, tata mlađi sin, a mama starija kći, a još nisam dokraja razriješi- la njezin napet odnos sa sestrom. Spajala je ljude poput kupida i imala je rijedak talent da ne posustaje niti ne odustaje, prirod- no inteligentna i začudno kreativna. Mislim da sam se kroz svoju majku zaljubila u jezik, ne samo u svoj maminski i tatinski zavi- čajni kekavski govor. Čak mi je jednom napisala pjesmu o majci u rimi, misleći kako ću je odnijeti u školu kao svoju: kad u školu, ti me spremaš, riječima me pratiš, pazi dijete ti na sebe da se sretno vratiš…
Roditelji su mi umrli u razmaku od 30 godina: kad je tata iznenada otišao, mama je imala manje godina nego što sam ja imala kad je otišla ona. Tata je upravo otišao u mirovinu, kad ga je pokosio i srčani i moždani i liječnica je samo rekla: da je i bila tu, ne bi mu mogla pomoći. A meni je poručila kako moram biti pametna: taman smo im koji dan ranije rekli kako čekamo dijete. Sina ćemo poslije nazvati njegovim imenom, a mamu, zahvaljujući njegovu dolasku, poslije Mama, Mamek, Majka – Bakica. Mama je dugo odlazila i otišla kao starica koja se više nije tužila ni na kakvu bol, ako je išta i osjećala, jer gotovo sve je zaboravila. A imala je i što zaboravljati. Iako obična žena, imala je dug i zanimljiv, bogat život, naživela se je nekej, počevši već s muževljevom smrću i rođenjem unuka selidbom sa sela, gdje je živjela cijeli život, u grad i privikavala mu se, ne jednostavno, od toga kako dići telefonsku slušalicu, do razgovara i s ministrom.
Bilježila sam, bilježila i tako su nastajali tekstovi, pa i ova knji- ga. Pišući sam rješavala različite, katkad i nerješive probleme. Sama sa sobom. Da pišem tursku sapunicu, u neki bih dijalog umetnula da volim čuvati uspomene zbog kojih patim. Možda sam kao vlastiti lijek primijenila riječi Josipa Jurja Strossmayera kako prava ljubav brani čovjeku da dira tuđe rane, osim ako ih ne misli izliječiti.
Osjećala sam radoznalost da svoje ljudsko, meni neusporedi- vo, iskustvo odnosa kćeri i oca, majke i kćeri, bivanjem između oca i majke, pjesnički podijelim. Najmanje kao savjet. Osim što sam im bila zajedničko i jedino dijete, svojim sam roditeljima bezuvjetno bila prije svega i prije svih. Takvu privilegiju čovjek spozna tek poslije. Kad više nema kome biti dijete, kad ostane samo roditelj. I sve više u godinama svojih roditelja. Oduvijek sam, recimo, mislila kako sam bila bliskija s ocem, a tek kad sve podvučem, crta zbrajanja i obuzimanja otkriva mi koliko smo, što smo više obje zajedno starile, nas dvije žene postajale bliskije, moja majka i ja. I kako smo postale bliske. I uz žestoke rasprave i – nemoj mi to (ni) govoriti. O tome govori ova knjiga. O poti- canju: ti si božo sekej pišeš/ dej si i to zapiši/ to ti je tak zgodno/ veli o zimskom solsticiju (pevcov korak).
Nastala je ova knjiga kad sam napokon imala pjesama za nju, a tek onda sam pomislila da nešto takvo baš dugujem (i) mami. Kao da joj nisam u grobnu jamu – kao što sam tati, pa i u pjesmi-posveti – bacila nekoliko kovanica kojima moji graniča- ri odvajkada otplaćuju duge svoje. Knjigom, isprva čitanjem a poslije pisanjem, rekoh, uvijek bih rješavala neki svoj problem. Ali, mislila sam, kako sam knjige uglavnom (na)pisala drugima i o drugima. Da i ne spominjem druge tekstove koji su tome prethodili, prvu objavljenu zbirku pjesama Vetrenica ili obiteljska arheologija (1990.) dovršila sam u zgusnutom vremenu između očeve smrti potkraj prosina 1986. i sinova rođenja sredinom lip- nja 1987. te na porodiljskom. Posvetila sam je mojem brkanom graničarom kekavcom. I ona u muškim i ženskim ima i maminih pjesama, primjerice fašejnek.
Maminim sam se temama bavila i u pjesmama, poslije objav- ljenima također u kajkavskoj zbirci Pevcov korak ili kajkavski ose- bušek za EU (2012.) (nagrađena Katarinom Patačić za najbolju kajkavsku knjigu objavljenu te godine), pjesme primjerice goto- vo cijeli ciklus majka boža bistrička moli za se nas, musolini (pro- čitan joj na ukopu) itd., zatim u Obrubljivanju Veronikina rupca ili Muka 2013. (2014.) (rukopis nagrađen na Pasionskoj bašti- ni) koju posvećujem / naraštajima rođenim / pedesetih dvadesetoga stoljeća/ izgubljenima u bespućima/ između socijalizma s ljudskim likom/ i humanoga kapitalizma i postkapitalizma/ posvećujem po- sebice hrvatskim tekstilcima/ nekadašnje vesne križanke goričanke / kamenskoga nade dimić savremene žene/ čateksa krateksa varteksa rio rijeka/ modne konfekcije osijek tekstilnog/ kombinata zagreb i drugih.
Maminih tema nadahnutih različitim razdobljima njezina ili očigledno prepričanoga mi života ili zajedno doživljenoga imam i u prozi, osobito kajkavskoj, kako u pripovjetkama, npr. Sovica, V šumu po drva, Kak su trojica pesmu nosili…, koje će poslije biti objavljene u Kajkavskoj čitanci Božice Brkan (2012.) i(li) zbirci Život večni (2017.) te, preoblikovane, u romanu Ledina (2015.), koji sam posvetila Brkanovim snahama, graničarkama, mojoj maj- ci i drugim mojim pretkinjama, a u kojem mama ima posebnu cje- linu 13. Treća dioba ili Smrt fašizmu – sloboda narodu! Jela, Jelica, Jelka, U Brkanovu je zadrugu ušla 1947. kao sedamnaestogodišnja- kinja udajom za osam godina starijeg Ivca, Ivana.
Prelazeći granice književnih vrsta i jezika, na maminskom i ta- tinskom te na standardu, nisam mamino izostavila ni u drugim tekstovima do zbirke zapravo svojih najranijih pjesama Bilanca 2.0 ili ljubavnim i ostalim štokavskim pjesmama (2011.), zbirke To Toni – Molitva za tihu sućut (2011.), romanima Lift, politička melodrama (1993.) i Rez, leica-roman u 36 slika (2012.) te zbirci štokavskih pripovijedaka Umrežena (2017.).
Bilo bi mi daleko najjednostavnije načiniti panoramu, neki iz- bor vlastitih tekstova, povezati ih po bliskosti, tematskoj ne vre- menskoj, primjerice o siromaštvu (v nedelu dopoldan, kajuce…), šivanju (košula za na noč, spavača, haljina za snove, zelena…), vr- tlarenju (vrčak, ladlin, volovsko srce rozo i crleno, šalata…), vjero- vanju i religiji (majka boža bistrička moli za se nas, peške, krst, pope- vana…), maskiranju (fašnik, pepelnica, lafre, pepel(nica)…), hrani (smesni kru, gra na ladno, fruštik…), neugodnim događajima iz djetinjstva (gazda, sukna od organdija, špilhoze na tufne, zadača, koprivnača…), demenciji i nemogućnosti komunikacije (taška, prezamnica, puno me pitaš, reč kej je ne, snijeg…), pripremanju za smrt (za putom, košula za na noč, ne mi za iti, potle zajne poma- sti…), žalovanju (tvoje slike, odlažem tugu, nemrem se plakati…).
Da pišem o čijem tuđem tekstu, napisala bih kako u zbirci pje- smama Nemoj mi to govoriti nastavljam istraživati odnos između dviju žena, ne nekog ženskog bratstva, sestrinstva, nego majke i kćeri, o kojem su, doduše, napisane brojne knjige i filozofske i samopomoćne i beletrističke, i romantične i poučne i razorne, o kojem je snimljen ne jedan film, o kojem često izvješćuju mediji, a da svejedno nismo mudriji o njegovoj višeznačnosti niti mi- jenjamo ponašanje i odnose da bismo ih pojednostavili i učinili manje bolnim.
Odnosima unutar nekadašnje velike zadružne i unutar današ- nje moderne obitelji, kojima najviše sličnosti nalazim u usamlje- nosti njihovih članova, bavim se zapravo neprestano. U pjesnič- kim tekstovima/pjesničkom tekstu Nemoj mi to govoriti još više te odnose zaoštravam kroz suprotnosti i bliskosti parova mladost – starost, ruralno – urbano, povijesno – moderno, život – smrt, vjera – nevjera, zatim različite oblike ljubavi i mijene u odnosu osoba koje bi po svemu mogle i morale biti najbliskije i razumje- ti se više od ikoga. Osobit mi je izazov otkrivati zašto to jest kad je ili nije kad nije tako. Rastužuje me iznad svega nemoćna spo- znaja da zauvijek ostajem bez odgovora, da ga mogu samo uza- ludno pretpostaviti, kao u stihu pjesme pevcov korak u istoimenoj zbirci: celim putom domom si mislim/ kulko to je te pevcov korak/ al mi nema više ko to reči jel to puno jel to malo/ nema više ko za me ni zmeriti. Je li utješno što mi je preostalo još mnoštvo tema?
Ne znam da li drugi, ali sama primjećujem promjenu ne samo tema, gazim u njih sve dublje, nego tona. Postajem li, pitam se katkad, kao svoja mama? Prijateljica, po godinama između mene i mame, govori mi neka napišem nešto radosno, da pišem samo tužne stvari. Da ne uspijeva čitati nego jednu po jednu, sa sve dužim prekidima. Kako bih joj to mogla obećati, kad je meni, ne zato što bih osjećala neizostavnu kršćansku krivicu, jer u nju i ne vjerujem, i najtužniji tekst upravo neka vrsta olakšanja. Pjesme su to koje bole. Ali zašto bi ih onda netko čitao? Zbog toga? Ne bih se uvrstila u one koji se olako povjeravaju i razmjenjuju svakidašnje životne teme s prijateljicama, puno ih i nemam i one su mi, kao i prijatelji, za druge teme. Ne bih bila neki bogomdan uspješan self-help, prije sam čovjek od optimizma i ljubićkog i sapuničkog happy enda i radoznala sam kakav to odnos imaju druge majke i kćeri,pa i majke i sinovi – i to mi je tema! – pa i očevi i kćeri.
Krenulo je to prije modernosti nevidljivih staraca, prije nego što su uspješno i s odjekom o tome pisali moj tinejdžerski uzor Igor Mandić, moj profesor s komparatistike akademik Pavao Pavličić i kolegica novinarka iz Poleta Slavenka Drakulić i dru- gi. Dosadan, ravan, neuzbudljiv, ravnodušan odnos jedva da bi i mogao završiti u literaturi. Ne mogu o svojem odnosu s majkom govoriti ni kao o neprestanoj napetosti i nerazumijevanju, jer sam i od nje, kao i od svih najbliskijih, neovisno o tome jesam li ih ili nisam mogla birati, imala rijetku podršku.
Ali da, bilo je trenutaka kad sam razmišljala: Što sam ja svojoj majci? Što je meni majka-roditeljica, čuvarica, podrška, prijate- ljica, učiteljica? Naš se odnos bitno mijenjao u pojedinim faza- ma, sve do neprijateljskoga i do razumijevanja i bez riječi. Osvi- jestila sam to tek pošto smo zamijenile mjesta, i prije negoli me je zapravo vrlo podlo i osvetnički optuživala kako je ne želim ni doktoru odvesti, pa kako se u bolnici zarazila i završila u sepsi jer nisam na vrijeme dala mito, a nosila je punu torbu lijekova, vozili je od hitne, po poliklinikama, toplicama, naftalanima i sve do doktorice Brozičević te kad me je prvi put predstavila kao svoju mamu. Ne bih rekla da su ove moje pjesme žalovanje, čak ni preispitivanje, nego samo nastavak/nastavljanje našeg razgovora. Kad njoj i nije do razgovora, a ja nastavljam govoriti, govoriti, govoriti tj. pisati, pisati, pisati.
20170808 – 20170905 – 20170906 – 20170906 – 20180808
– 20180815 – 20181224 – 20190214 – 20190430 – 20190501 – 20190502 – 20190504 – 20190505
U Zbirci hrvatske ljubavne poezije 2014.-2017. uz 29. Vrazovu Ljubicu (izdavač Pučko otvoreno učilište samobor, urednica Vanda Bartulica), Samobor 2018. na str. 38. i 39. objavljena je pjesma u prozi Ljubavni tekst o zelenim šljivama Božice Brkan.
