Republika, časopis za književnost, umjetnost i društvo Društva hrvatskih književnika, godište 79, broj 3-4/2023., za cjelinu Knjiga u fokusu odabrala je Tomislava Brleka i Od Matoša do Maleša. O toj i drugim antologijama od 57. do 97. stranice pišu Krešimir Bagić (Antologija ii izbor?), Andrea Milanko (Na eliotsku ruu skupljeno društvance), Pavao Pavličić (Kita cvitja razlikova), a u cjelini Što je Antologija? pišu Ivana Sabljak (Zašto su antologije važne?), Ana-Marija Posavec (Antologija: subjektivan i ovjeren izbor književnih tekstova mozaičke strukture), Andreja Šagud (Antologije kao poticaj za daljne čitanje), Diana Rosandić Živković (ŠČ!) i Božica Brkan (Antologije bez narječja, od str. 74. do str. 96.).
Drago mi je da mi je tekst objavljen u posljednjem broju Republike koji su prije ostavke uredili Julijana Matanović i Mario Kolar te da u tome dobrome časopisu nismo surađivali više. Zahvaljujem.
Prenosim iz Republike.
Božica Brkan
Antologije bez narječja
Neke pjesme i pjesnike vjerojatno nikad ne bih čitala da ih nisam otkrila u nekoj od antologija. Kada sam prije više od pola stoljeća ulazila u svijet knjige i čitanja uz 100 djela ili zlatne knjige, antologije tekstova prema temi, razdoblju, književnoj vrsti…, neke od njih doista su bile prekretnice, razmeđa u povijesti književnosti, i bile su, kako im ime govori, pomno izabrano cvijeće, cvjetnjaci. Mogli smo vjerovati u upućenost i ukus antolo- gičara te se prema njima izgrađivati izoštravanjem vlastitih umjetničkih kri- terija, stila, jer nije bilo dvojbe o klasicima, bardovima, kanonima, a kamoli anarhije kriterija i totalne dezorijentiranosti u (ne)sviđanju.
I dalje se antologičari na sve mile fele, ali rijetko na razini kao što to čini, recimo, Tomislav Brlek u Od Matoša do Maleša, s čijim se izborom možete (ne)slagati, ali ne možete ne vidjeti antologiju moderne poezije i – čitati je s uzbuđenjem. Antologičari, čini se, sve manje i čitaju i čak nije neugodno to javno istaknuti kao osobitost, valjda kreativnu. Ništa zato što su često zamjetniji ispušteni od uvrštenih. Dokidaju li to antologije same sebe? O tome nema ni kompetentnih rasprava (ma kakva estetika!), a kamoli pole- mika, osim obično paraliterarnih, sklepanih na nekoj od društvenih mre- ža s pokojim furioznim hejtom u korist kruga i plemena odnosno ovoga ili onoga društva, udruge, izdavača, mjesta okupljanja, zavičaja… Nikako motivirajuće da se bude i u umjetnički poticajnom društvu.
Ma kako zanimljivi, skroviti ostaju bitni primjeri. Svojom bibliotekom za Disput Na tragu klasika Irena Lukšić stvorila je za hrvatske čitatelje i izni- mno probran svjetski izbor romana ili proze, koji nitko nije nazvao antolo- gijskim, iako to jest znatno više od piarovski razvikanih antologijskih romana koje sezonski štancaju različiti izdavači. Znanstvenica, književna kritičarka, prevoditeljica i zaljubljenica u poeziju – a da sama nije pjesnikinja – Željka Lovrenčić tijekom dva desetljeća priredila je što u časopisima, što kao tiska- ne ili e-knjige na hrvatskom, a što na španjolskom, desetak vrsnih izbora/ panorama, i bez priljepka antologijski, od po samo nekoliko do čak pede- setak recentnih pjesnika po svom ukusu i dobro prihvaćenih u čitatelja od Španjolske, Čilea, Kolumbije, Crne Gore, Rumunjske… Pjesnikinja Ana Horvat uz više tiskanih antologija poezije o životinjama, o stablu i šumi, o moru i o ljubavi osmislila je, odabrala i uglavnom sama i financirala inter- netski portal – antologija hrvatske ljubavne lirike od 19. do 21. stoljeća Hrvatska ljubavna lirika: www.pjesnici-ane-horvat.net. U pojedinačnim digitalnim knjigama uvršten je već 221 autor, svaki s petnaestak pjesama.
Kao autorici mi je osobito zanimljivo kako su – obično ne isti – i najupućeniji izrijekom protiv naznake da su bilo kajkavski bilo čakavski ma i samo književni jezici, nego tek dijalekti hrvatskoga jezika, ali je vrlo zanimljivo da posljednjih ne godinâ nego desetljećâ, kad nam nacionalni jezik zapravo nitko ne tlači osim nas samih, i u najsveobuhvatnijim antologijama hrvatske poezije najuglednijih i priznatih antologičara nema niti jedne dijalektalne pjesme. Čak su i autori koji pišu i na standardu i na dijalektu zastupljeni isključivo tekstom na standardu, s obrazloženjem koji ne mogu smatrati utemeljenim, ili da pjesme na dijalektu izlaze iz drugoga jezičnog sustava (valjda za razliku, primjerice, od žargona) ili po mome profesionalno sramnim kako antologičar to ne prati (ne zaslužuju ni da ih pobrojim, iako pratim!). Oko jedne od takvih, Svjetlaca (2019.), inače uglednoga i odličnoga i pjesnika Tonka Maroevića, nabujala je vrlo zanimljiva polemika i u časopisu Artikulacije, u kojoj su mnogi, koji bi trebali biti mjerodavni, odbili sudjelovati također jer ne prate ili ne htijući se zamjerati kako ih nekom novom prilikom možda ne bi zaobišle neke druge antologičarske milosti i taštine.
Svojevremeno je upućeni Mario Kolar (i knjigom!) ustvrdio kako bez kajkavske nema suvremene hrvatske proze, ali suvremene hrvatske poezije i u izrijekom hrvatskim antologijama očito mora biti bez kajkavske, jer se nije našao netko tko bi poput mladoga i očito ambicioznoga znanstvenika i književnog kritičara to ustvrdio i potkrijepio za poeziju, osim ako se ne računa što je baš on uzvitlao ustajale vode spomenutom anketom. Pa da barem pisci antologija povremeno zagledaju u dobre dijalektalne.
Svoju nakanu odavno je prerasla zavičajna Kajkavska lirika Moslavine (2009.) Dražena Kovačevića sa šestoro pjesnika, predstavljena na petnaestak mjesta, uglavnom sela, u sve tri moslavačke županije, i nije samo mene potakla da se vratim ozbiljnom književnom pisanje.Da na spominjem antologiju kajkavske poezije 20. stoljeća Rieči sa zviranjka (1999.) Jože Skoka i antologiju recentne hrvatske kajkavske poezije Ernesta Fišera, Moderne kroatische kajkavische Lyrik (2015.) u prijevodu Borisa Perića na Hochdeutsch poput Krležinih Balada Petrice Kerepuha! Ma što kajkavcima predstavljali Domjanić, Galović i Krleža, ne mogu recentne antologije završavati zadanim pjesnicima otprije stoljeća! Nagrađivana za priče na standardu osobito se ponosim kajkavskom pričom Kak su trojica pesmu nosili, koju je Miroslav Šicel, među rijetkima dijalektalnima, uvrstio u Antologiju hrvatske kratke priče (2001.) izabravši je iz časopisa Kaj. Zahvaljujući potom maestralnoj snimci Hrvatskoga radija i ustrajnim reprizama uspjela se probiti i do šireg čitateljstva/slušateljstva i usporedbe s Andrićevom Askom i vukom o smislu i zavodljivosti umjetničkoga djela. Ako je nešto dobro, neovisno je o jeziku i dijalektu te antologičarima.
Nemam ambiciju postati antologičarkom, držim se još nedoraslom tome, ali budem li ikad antologizirala i preporučivala možda svoju životnu lektiru, tekstove koje procjenjujem bitnim da ih se i čita i u njima uživa, naglasit ću kako to činim prema svom ukusu i prema svojoj odgovornosti, ne sugerirajući ikome svoje (ne)praćenje za njegovu mjeru. Ali nemojte se iznenaditi nazovem li s dobrom dozom ironije koju od idući svojih ma kakvih pjesničkih zbirki autoantologijski – Antologijom!