bozica – Božica Brkan

12. Fra Ma Fu festival reportaže i reportera sredinom studenoga u Zagrebu – Umjesto kave 24. rujna 2026.

Prošloga je tjedna u srijedu, 16. rujna 2026. Društvo Virovitičana u Zagrebu prvu svoju jesensku tribinu posvetilo rođenome Virovitičaninu Franji Martinu Fuisu i Fra Ma Fu festivalu reportaže i reportera nadahnutu njime. Gost tribine Goran Gazdek, osnivač i direktor festivala, voditelj programa i glavni selektor, a uz njega i Ivana Žada i Sandra Pocrnić Mlakar, od početka njegovi glavni pomagači da bi se oživjelo sjećanje na njihova gotovo zaboravljenoga sugrađanina i na njegov neobičan život i bogato stvaralaštvo.

Neven Petrović i Goran Gazdek na tribini u Društvu Virovitičana u Zagrebu (Foto Miljenko Brezak)

Franjo Martin Fuis iliti Fra Ma Fu, kako se potpisivao pod novinske tekstove, jedan je od najpoznatijih hrvatskih reportera tridesetih godina prošloga stoljeća i pionir moderne fotoreportaže i turističkog novinarstva. Hrvatsku je obilazio biciklom, prerušavajući se u skitnicu kako bi izbliza upoznao život ljudi s društvenog ruba, fotografirao vlastite reportaže i, uz drugo, pisao scenarije za stripove Andrije Maurovića. Priča se kako je bio špijun i kako je poginuo bježeći u partizane kad mu se avion srušio na nepristupačnom dijelu Velebita. Zanimljivo je da je svake godine festival imao i posebno dizajnirane majice, a najomiljenija je upravo s avionom koji je doletio iz glave virovitičkoga dizajnera, autora stripova, ilustratora i umjetnika Davora Shunka.

Zajednička fotografija kao najava Novinarske trilogije, nove knjige Božice Brkan

A Festival reportaže i reportera Fra Ma Fu od 2015. godine okuplja novinare, književnike, fotografe, strip-autore, filmaše i druge pripovjedače i to uz zanimljive izložbe, promocije knjiga i filmova, tribine, predavanja i druge događaje, na svojevrstan način putujući Hrvatskom od starta u Virovitici preko Fažane, Brijuna i Daruvara do Đurđevca, a 12. festival će se po svemu sudeći održati u Zagrebu u HND-u sredinom studenoga, oko Fuisova rođendana.

Sandra Pocrnić Mlakar prisjeća se početaka u rodnom gradu (Foto Miljenko Brezak)

Kako sam imala priliku sudjelovati na većini tih susreta, s osobitim se veseljem prisjećam prvoga festivala na kojem sam imala priliku i čast govoriti o reportaži, kraljici novinarstva, s kojom sam sama ušla u pisano novinarstvo i za koju sam dobila svoje najvažnije novinarske nagrade. Šteta da nismo snimili, jer tada sam govorila u obranu raznovrsnosti i kvalitete i to upravo reportaže, jer su se mediji, osobito tiskani, upravo tada ubrzano sunovraćivali, ujednačivali se, osobito su tekstovi postajali formati, copy past i PR te sluškinja fotografije koja ionako govori tisući riječi. Poslije me je, uz drugo, u Višnjici 2017. Sandra Pocrnić Mlakar novinarski portretirala uživo, a počašćena sam i radionicom i razgovorom u Đurđevcu s dr. sc. Tomislavom Levakom, predavače na Odsjeku za kulturu, medije i menadžment na Akademiji za umjetnost i kulturu Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku i njegovim studentima.

Pisala sam također i o više gastrozanimljivosti predstavljenih na festivalu, od prvoga slavonskog pjenušca, slastica koje su kreirali školarci, lokalnoj juhi, torti, novinarskim kuhanjima itd.

Ivan Žada čita Fuisove pjesme, koje je uz prošlogodišnji festival uknjižio Veljko Krulčić (Foto Miljenko Brezak)

Na zagrebačkoj tribini sam imala potrebu pohvaliti upornost kolega što važan dio novinarstva i kulture dovode iz metropole u provinciju i što su šireći priču o Fra Ma Fu, reporterima i reportaži unatrag desetljeća skrenuli pozor na tu važnu, plemenitu rubnu vrstu između novinarstva i književnosti i na neki način vratili je iz dobrih starih novinarskih vremena u sadašnjost i naznačili joj mjesto i u medijskoj budućnosti, neovisno bila socijalna, politička, ekonomska, gastronomska…, ali primjerena mediju koji je objavljuje. Kada novinarstvo svakodnevno lavira između fakcije i fikcije, najvažnije je – ne odustati od (provjeravanja) činjenica.

Publika odabrana, ali vrlo zainteresirana (Foto Božica Brkan)

Festival je uveo nagrade i skretao pozor i na dobre reportaže i na dobre reportere i to ne samo u tiskanim medijima nego i u svima drugima koji su se u međuvremenu razvijali i razvili, a s njima, nužno, i reportaža kao novi sadržaj prilagođen samim medijima od mainstreama radijskih i televizijskih do internetskih, primjerice na YouTubu i društvenim mrežama, makar u citatu, kratkićima. Gazdek je to povezao s potrebom da se u vremenu brzih i površnih informacija ponovno vratimo ljudima, terenu i autentično ispričanoj priči.

Goran Gazdek s najljepšim dizajnom Fra Ma Fu Festivala (Foto Miljenko Brezak)

Goran Gazdek novinarsku je karijeru započeo 1980. godine kao novinar Glasa Slavonije, a bio je i glavni urednik Bjelovarskog lista te radio na Radio Daruvaru, Osnivač je i glavni urednik portala Virovitica.net. Pokrenuo je i uređivao portale Pivnica.net i Framafu.com. Danas djeluje kao slobodni novinar. Kao utemeljitelj i direktor Festivala reportaže i reportera Fra Ma Fu G. Gazdek je za njegovo pokretanje bio nominiran i za nagradu Europske federacije turističkih novinara POVELJA F.E.S.T. Trenutačno je i član Izvršnog odbora Hrvatskoga novinarskog društva, kojem je bio i potpredsjednik, a predsjednik je Studijskog instituta za novinarstvo, kulturu i obrazovanje.

Pitanja, pitanja, pitanja…otvorena za istraživnje slavnoga novinara i putopisca (Foto Božica Brkan)

O svim tim i drugim temama razgovarali su Goran Gazdek i voditelj tribine Neven Petrović, predsjednik Društvo Virovitičana u Zagrebu.

Jokešinski Fašejnek Božice Brkan u Zborniku Domaća rič – Umjesto kave 7. rujna 2026.

Ogranak Matice hrvatske u Zadru poslao mi je svoje izdanje Domaća rič 16, Zbornik radova s međunarodnoga jezikoslovno-književnog skupa „Domaća rič 16“ održanoga 2. i 3. lipanja 2023. u Zadru pod pokroviteljstvom Zadarske županije i Grada Zagreba. Potpisuje ga, nažalost u međuvremenu u tijeku rada na zborniku preminuli neumoran Ivan Paštar. Kakva posveta životu! Živi nadgrobnik Ivanu Paštaru.

Na 538 stranica brojni i zaista dojmljivi radovi (uz teme sa skupa i osvrti i recenzije, sjećanja na preminule suradnike te kazalo imena i kazalo zemljopisnih naziva kojem je i moj (J)Okešinec). S ponosom ističem kako sam, prema pozitivnoj diskriminaciji, pripremila za znanstveni dio esej Lafre nalafrane / Jokešinski Fašejnek od str. 177. do str. 186. a za kulturni od str. 355. do 238. Pjesme na kekavici, govoru Okešinca u Moslavini sa dvije pjesme dotad neobjavljene pjesme – lafre i pepelnica. U to sam se vrijeme bavila upravo i temom maskiranja i zaboravljenih običaja, fotografijama i pričama snimljenih kazivača, od kojih neki više i nisu živi, iz svojega rodnog sela Okešinca/Jokešinca te kekavicom koja se u njemu uglavnom više i ne govori. Sve sam spremila za neku svoju buduću knjigu sa zavičajnom tematikom.

Tekst Jokešinski Fašejnek objavljen je od 177. do 186 stranice Domaće riči 16

Podsjećam da sam i za krapinski 20. Znanstveni skup Kajkavski jezik, književnost i kultura kroz stoljeća 6. rujna 2021. predstavila skromniju prezentaciju Jokešinski Fašejnek koja započinje mojom pjesmom fašejnek iz zbirke Vetrenica ili obiteljska arheologija (1990.). Domaća rič, nažalost, ne sadržava fotografije.

Božica Brkan

lafre

lafre lafre sekojake
i lepe i grde lafre
čim grdeše tim lepše
čim grdeše tim lepše
čim više sega da se vidi mejne
v sekojake farba
v sekojake mandura i prek kej gole
z kuštrave lasi
i z zube i zuberina trulave i gnile
(morti i samo z repe)
i z pandža i z papki i z kluni i z lampa pune kraflinov
pregutnuti je nemreju kulke su je spozimali
(da si ko drugi če jenoga ne bi zel)
samo gučeju ni ne košeju
kej da su jako zgladneli
i vkriž glediju ni dalko ni blizo ne vidiju kak spada
čorave lafre

v sklepane tačka i oldtajmeri se voziju
kak i v najskupleše traktori i avuti
trubiju okoli
zvoniju kej da čelca plašiju
i bedesaju i tancaju da se se prehičeju
smejeju se spod glasa i z sega glasa
lajeju i rokčeju
i podsmevaju se ko jim naletia i plačeju se koječega radi
suze jim same ideju da se staviti nemreju
nikak

lafre lafre sekojake
i lepe i grde lafre
čim grdeše tim lepše
tu i tam mi se čini da se nekoje lafre i poprav plačeju
al ne za fašejnka siromaka kej su ga v jognu otpravili
(kak i lani i predlani)
a prede toga i obesili za saki slučaj
(nemre to kej ga čeka zbeči da i kak oče
a i neče)
i kak to več pri nas ide tobož su mu po pravde sudili
i presudili da je lagal varal kral mitil i mito zimal
de je god stigel
da je krivo na ludi govoril
i krivo se branil
klel i zaklinal
kulke je vmoril još tulke moriti štel
al mu se posmeknulo da ne i mam v olakšavajuću okolnost
al se kak to pri nas več je niš dokazati nemre
i svedoki i dokazi faliju
teško je je najti
a gda se i najdeju lako se zgubiju
a procedura mora pak spočetka

i se moraš porinuti skraja
jedino kej fašenka nemreš
odsuditi
odvesiti
odgoreti
povedati da ne kriv gda si znaju da je i jekej ne tak odnegda
a i če on ne
ko onda je
neko z lafri anonimousyov
(kej se sekud i gda bilo po celom svetu kažeju
samo ne na fašejnku)
a i kej je to tulko
tulko da se neko niše na štriku
tulko da neko smrdi z jognaa vrag si ga jebi kak je z ludmi

kak z kojem
niko nikoga ne žali više neg žali fašejnka siromaka
kej se odnavek na se zima
a če nigda
na fašejnek

lafre lafre sekojake
i lepe i grde lafre
čim grdeše tim lepše
nesu ni lafre kej su negda bile
če se i od jajnekov v vuke mečeju
jel pak kak to več je od vukov v milne jajneke
ni denes kej sekej more ziti to ne se sejeno

lafre lafre sekojake
i lepe i grde lafre
čim grdeše tim lepše
nekak mi se najbole vidiju te kej su se v svoja lica zalafrale
(treba se toga setiti
mam ze sebe sumlu snemeš)
nekak su jim niove lafre
i kak grde
i kulko sumlive
najmilneše
a ko bi si i mislil da je naočigled neju previdliko su i kej su
kak su znali

i kakve se god kazale gda si snemeju lafru
jenu skri drugu pokaži

jenu snemi a podnu je pak jena te jena

i još si misliju kak jim je kak bilo da bilo
tak zanavek najbole lafra ostati
kej da zanavek buju mačkare

manje poznate riječi:
lafre – maske
mandura – uniforma, odjeća
kuštrave lasi – raščupana kosa
zuberine – zubno meso
mačkare – maškare, maske

pelnica

zima pribira pepel spod peči
vuglejne je tak vruče samo kej se ne zapali
more saki čas
planuti
gda ga meče v pletaru pletaru od čel

onda najprvo z čadžami i z pepelom naliči mladu žensku
onda i staru i koja se več najde pri hiži
poseje pepel po celomu dvorišču
i po brazde kej su ju nadužili
skroz od putne lese do hiže pak se do štale i za štalu
kej nesu dobili mam piti

ne niš kej nam je to zagrnuti
niko se ne srdi
z pepela bu trava bole rasla i gamad mejne puzala

se se crni da se drugo more biti samo mejne crno
a i čovek se more setiti da je niš drugo neg pepel
manje poznate riječi:
pepelnica – Pepelnica, Čista srijeda dan poslije Fašnika, početak Korizme, simbol pokore

Riznica tradicijskoga zimskog ruha Slavice Moslavac novi prilog ne samo moslavačkoj etnoriznici – Umjesto kave 3. rujna 2026.

Iako nas grije i pregrije da se ni danju ni noću živjeti ne može, da ne pomaže ni klima ni svlačenje, istinsko osvježenje stiglo mi je ovih dana s tek otisnutom novo knjigom Slavice Moslavac nakladnika Vokalne skupine Rusalke. Čestitke autorici koja uvijek, i kad pomislite da je već rekla sve što je imala, izraste s novom temom, nedovoljno obrađenom u stručnoj literaturi, a pogotovo za običnoga čitatelja tek izdaleka zainteresiranoga za vlastitu prošlost. Klasično: zanimljiv tekst prate i brojne, uglavnom prvi put objavljene fotografije, autoričine ali i brojnih izvora (Ivan Mužek, Ana Prelac, Jasna Dročić, Sanja Tomašinec, Jasminka Dragić, Josip Sraka), pogotovo govornika od kojih mnogi više i nisu među nama. Dokaz je toga vremena kada se istraživalo terenski, a ne samo citirala dostupna literatura, i kad se prikupljalo i ponovno otkrivalo da se sačuva svakidašnji život i ljepota koja ubrzano nestaje. Pokušat ću vam prenijeti ljepotu i važnost toga izdanja i svoje oduševljenje i recenzijom, koju je autorica, uz onu Sanje Tomašinec, objavila i u knjizi. I moje pjesme haljina za snove i košula za na noč.

Naslovnica najnovije knjige Slavice Moslavac

Riznica tradicijskoga zimskog ruha Slavice Moslavac novi prilog ne samo moslavačkoj etnoriznici

Slavica Moslavac i Božica Brkan u moslavačkim surkama na jednoj od promocija S. Moslavac (Foto Miljenko Brezak)

Zaviri ispod, više od petnaest puta u zemlji i u inozemstvu predstavljeno multimedijalnom izložbom i uprizoreno na popratnoj „modnoj reviji“ te uknjiženo i dokumentirano u TV filmu, tek je etnološkim i antropološkim i sociološkim prikazom rublja osvijestilo što nosimo iznad. A tek pošto nam je Slavica Moslavac izložbama i knjigama Iz albuma Sandor Erdödyja, (2003.); Tradicija i umjetnost, tkanje, vezovi, boje i ornament (2021.); Moslavac, Slavica; Zorke Sever, umjetnica našeg kraja (2024.); Etnografski zapisi po Moslavini i širem zavičaju (2020.) predočila kakva nam je odjeća uopće, zainteresirala nas je nevelikim rukopisom bogato dokumentiranim ilustracijama i za temu zimskoga narodnog ruha. Posebice, ne bez razloga, odabravši termin riznica.

Početak recenzije B. Brkan (Presnimljeno iz Riznice tradicijskoga zimskog ruha)

To prije što se uglavnom prigodno narodno ruho oživljava u ljetnoj varijanti, vjerojatno iz ekonomskih razloga. Prisjećam se kako se primjerice dječje ruho predstavlja najjednostavnije, bijelo, bosi. Slatko jest, ali… Tek nam TV serije, primjerice turske, prikazuju kako se u siromašnim obiteljima obuća – jedne cipelice, opanci, čizme… – u obitelji prelaze s djeteta na dijete: iz jedne školske smjene u drugu ili se obuća nasljeđuje po uzrastu, kako tko preraste i doraste. Prisjećam se, uostalom, svojih kekavskih pjesama i romana o sramoti kada malena Jelica, moja mama, želeći se u školi pohvaliti, gura noge ispred prvog reda, pa je zatječe učiteljičino pitanje: Jelice, zašto su ti kupili tako velike cipele? Nije mogla izgovoriti: Da ih naslijedi Janica, mlađa sestra. Obuća, osobito skuplja, zimska itekako se čuvala i mnogi su odrasli prohodali cijeli život u jednim ili dvama parima svečanih opanaka, a pogotovo čizama. Danas pak članovi KUD-ova desetljećima plešu u jednoj obući.

Jedna od duplerica s odjećom i obućom te ponudom kovčega putujućega trgovca (Presnimljo iz Riznice trdicijskoga zimskog ruha)

„Narodnu nošnju i ostale tekstilije danas isključivo čuvaju i održavaju članovi kulturno-umjetničkih društava, rijetki pojedinci, vlasnici privatnih zbirki, Muzej Moslavine u Kutini i Gradski muzej Sisak“, zaključuje Slavica Moslavac. Započinje analizu konstatacijom: „Stil odijevanja hrvatskoga seljaštva krajem 19. i početkom 20. stoljeća razlikovao se od načina odijevanja ostalih društvenih slojeva. Brojna tradicijska obilježja, prepoznatljiva u kroju, materijalu i načinu urešavanja, zadržala su se iz duboke starine. Istovremeno, na njemu uočavamo brojne promjene, koje su posljedica utjecaja različitih europskih povijesnih kulturnih stilova i oponašanja onovremene mode građanskoga društvenoga sloja. Razvoj i promjene narodnoga ruha početkom 20. stoljeća omogućili su izmijenjeni društveni, socijalni i ekonomski uvjeti. // Razvojem industrije i trgovine jača i kupovna moć seoskog stanovništva, kojem tržište nudi nove sirovine za proizvodnju odjeće. Zanimljivo je da su promjene obuhvatile najprije mušku odjeću.“

Duplerica s pjesmom B. Brkan košula za na noć i krasnim ruhom (Presniljeno iz tradicijskoga zimskoga ruha)

Zašto, preporučujem Slavičino razmatranje u kojem se ispomaže ne samo obiljem literature, nego, ponovno i njih bližeći našemu vremenu kojem su uglavnom malo ili nimalo poznatih izvora 19. i 20. stoljeća – Sandora Erdödyja, Nikolu Arsenovića, Katu Jajnčerovu, Đuru Stjepana Deželića i Stjepana Šajnovića, Ivana Milata i drugih. Oduševljavaju i likovno, a i jezično, što meni, manje upućenoj ali radoznaloj, kompariranjem dosadašnjih izvora otvara nove prozore u vlastitu prošlost. Primjerice u svojem sam Okešincu iz očeva rječnika davno pribilježila kesige kao visoke cipele, gležnjače, a u Slavice otkrivam citat iz „Odgovora na njeka pitanja družtva na Povijestnicu i starine – jugoslavenske“, Ivanić Grad, 24. rujna 1860. godine Đure Deželića: „…a na nogama crvene, rjeđe bijele čarape, kesige s franđama od crvene, žute ili crne kože.“

Žalobna odjeća za starije s krojem (Presnimljeno iz Riznice Tradicijskoga zimskog ruha)

Da i ne spominjem priče o međuutjecajima na mijene te osobito začudne nazive danas, nažalost, uglavnom zaboravljenoga tradicijskog ruha kojega i komadi sve rjeđe nadahnjuju za modne citate kao svojedobno obilno i uspješno u Rikarda Gumzeja ili Siščanke Sanje Tomašinec – bunda zvana menten, bunda, (a)cabajka i rekleci, mandalinka, surka, šuba, binjuši i matlike (binjiš i matlika), čurak, zobun (zogun), lajbek (lajbec), šubara, čizme, lačice (čarape) i kabanica, (h)alja, aljina, s rukavima. Uz njih vezujemo – govorim to kao kći selske šnajderice fascinirana krojevima, bojama, zvukom i opipom – sukno, vunu ili pliš, koji najbolje štitili od hladnoće, ali i glot (klot), damast, saten, saten svilu, pamuk… te skupocjene gumbe, pozamenterijske vrpce i gajtane zbog koji su postajali skupi i gizdavi. Ni tada još, ni zimi, nije manje važno, Moslavac zaviruje ispod: Gaće se nisu nosile.

Suvremenik.hr : Između portreta i teksta

Prenosimo uz zahvalu za objavu sa stranice Suvremenik.hr :

Kritike

Između portreta i teksta

Željka Lovrenčić

–

29.08.2026

Božica Brkan, Miljenko Brezak, Jenio Vukelić:
Hrvatski književnici / Fotoantologija,
Acumen, Zagreb 2025.

Knjiga Hrvatski književnici / Fotoantologija može se čitati kao reprezentativan primjer intermedijalno koncipirane publikacije u kojoj se dokumentarna funkcija fotografije povezuje s interpretativnim potencijalom književnoga teksta. Objavljena uza 125. obljetnicu Društva hrvatskih književnika, ona nadilazi okvir prigodnoga izdanja te se uspostavlja kao vrijedan prilog vizualnoj i kulturnoj povijesti suvremene hrvatske književnosti, ali i kao promišljen pokušaj arhiviranja jednoga književnog polja u njegovoj ljudskoj i javnoj pojavnosti.

Njezina je posebnost u trostruko strukturiranome autorstvu: fotografski korpus oblikuje Miljenko Brezak, izbor tekstualnih dionica i uvodni esej potpisuje Božica Brkan, a grafičku artikulaciju izdanja ostvaruje Jenio Vukelić. Takva koncepcija proizvodi oblik knjige koji se ne može bez ostatka svesti ni na antologiju, ni na monografiju, ni na katalog, jer počiva na funkcionalnoj međuovisnosti slike, riječi i vizualnoga oblikovanja.

U teorijskom smislu knjiga polazi od pretpostavke da fotografija nije neutralan mehanički zapis, nego medij kulturnoga pamćenja. Portret stoga ne funkcionira samo kao identifikacijski znak, nego kao nositelj javne prisutnosti, autorske samopercepcije i konteksta književnoga djelovanja. U tom je smislu ova fotoantologija i arhiv susreta, nastupa, književnih mreža i kulturnih situacija koje standardne povijesti književnosti nerijetko ostavljaju na rubu interesa.

U koncepcijskom i interpretativnom pogledu osobito je važan prilog Božice Brkan, autorice koja se i u vlastitu opusu učestalo vraća odnosu vizualnoga i verbalnoga zapisa. Njezin uvodni tekst Fotografija više od riječi, riječ više od fotografije usmjerava čitanje knjige prema razumijevanju slike i riječi kao dvaju ravnopravnih semiotičkih sustava, pri čemu ni jedan nije svediv na puku ilustrativnost drugoga, nego se smisao proizvodi upravo u njihovoj uzajamnoj napetosti i dopunjavanju.

Publikacija je nastala iz višegodišnjega fotografskog rada i niza izložbenih prezentacija Brezakovih portreta hrvatskih književnika, što joj daje dodatnu dokumentarnu težinu. Riječ je o dugotrajno oblikovanome korpusu koji nije rezultat jednokratne uredničke selekcije, nego kontinuiteta promatranja književne scene. Brezakovi portreti pritom izbjegavaju efekt insceniranosti te se oslanjaju na mjeru, koncentraciju i osjetljivost za individualni izraz portretiranih.

Osobita vrijednost knjige proizlazi iz načina na koji su portreti povezani s odabranim ulomcima iz tekstova samih književnika. Ti ulomci ne služe kao informativni dodatak ni kao deskriptivni komentar fotografije, nego kao komplementaran autorski glas koji portretu pridružuje i sam tekstualni trag autora. Time se uspostavlja dvostruka reprezentacija književnoga subjekta: vizualna, koja zahvaća fizičku prisutnost i gestu, te tekstualna, koja u okvir portreta upisuje poetiku, stil i autorsku samosvijest.

Dokumentarna vrijednost ove fotoantologije ne iscrpljuje se u činjenici da bilježi imena i lica, nego proizlazi iz njezine sposobnosti da registrira ozračje i mikrokontekste književnoga života. Brezakovi su portreti ujedno i vizualni iskazi: oni uspostavljaju odnos svjetla, kadra i izraza lica na način koji portretirane autore ne pretvara u ilustrativne priloge povijesti književnosti, nego u punopravne nositelje jedne kulturne prisutnosti. U tom su smislu važni i širi recepcijski odjeci ovoga projekta: kritičko čitanje Brezakova fotografskog rada koje je ponudio Đuro Vidmarović potvrđuje da ovi portreti već ulaze u interpretativni horizont suvremene književne kulture.

Kompozicija izdanja pokazuje visoku razinu uredničke promišljenosti. Uvodni esej uspostavlja metodološki i interpretativni okvir, središnji dio knjige donosi portrete u sprezi s tekstualnim ulomcima, a biografski prilozi pri njenom kraju zaokružuju njezinu dokumentarnu funkciju. Takva struktura omogućuje višerazinsko čitanje: kao pregleda suvremene književne scene, kao arhiva jednoga kulturnog trenutka i kao intermedijalno oblikovanoga memorijskog prostora.

I izbor portretiranih autora potvrđuje ambiciju toga izdanja da obuhvati heterogenost suvremene hrvatske književnosti. Zastupljeni su različiti naraštaji, poetike i stupnjevi kanonizacije, pa ono ne uspostavlja zatvoren panteon, nego nudi dinamičan presjek književnoga polja. Time vrijednost ove knjige nije samo reprezentativna nego i dokumentarna, jer pokazuje književnost kao živu mrežu susreta, kontinuiteta i razlika.

Djelo Hrvatski književnici / Fotoantologija stoga je moguće vrednovati kao relevantan kulturni i intermedijalni projekt koji uspješno spaja arhivsku funkciju, estetsku disciplinu i interpretativnu otvorenost. Važnost mu je u tome što suvremenu hrvatsku književnost ne prikazuje samo kroz tekstove i imena, nego i kroz lica, geste, situacije i tragove javne prisutnosti, a njegov se smisao dodatno potvrđuje i kroz recepcijske upise koji ga prate. U vremenu u kojemu kulturna memorija sve češće ostaje raspršena i kratkoga daha, ova knjiga pokazuje da književna scena postaje doista vidljivom tek onda kada se njezini tekstovi, njezina lica i njezino vrijeme sačuvaju u obliku trajnoga i uvjerljivoga svjedočanstva.

Zbog toga je i čitam s osobitim osjećajem zahvalnosti i radosti, svjesna časti da sam i sama uključena u njezin obzor.

Autor: Željka Lovrenčić

Željka Lovrenčić o knjizi „Hrvatski književnici / Fotoantologija (uza 125. boljetnicu DHK“)

Na predstavljanju na Dvotočki, jedna od promotorica, dr. sc. Željka Lovrenčić tako je nadahnuto govorila o knjizi Hrvatski književnici / Fotoantologija, da je, uz Božicu Brkan, njezin autor Miljenko Brezak za YouTube pripremio ne jedan (o cijeloj promociji) nego i drugi film izdvojivši izlaganje znanstvenice, prevoditeljice i književne kritičarke bez dlake na jeziku. Izlaganje kani objaviti u nekom od časopisa naslovljeno Između portreta i teksta: vizualni arhiv suvremene hrvatske književne scene.

Pozivnica na predstavljanje na zagrebačkom lipanjskom Festivalu Dvotočka

Prenosim tekst:

Između portreta i teksta: vizualni arhiv suvremene hrvatske književne scene

Hrvatski književnici / Fotoantologija (uza 125. obljetnicu Društva hrvatskih književnika). Božica Brkan, Miljenko Brezak, Jenio Vukelić. Zagreb: Acumen, 2025., 176 str.

Portret Željke Lovrenčić s izložbe Hrvatski književniciMiljenka Brezaka

Dokumentarna vrijednost ove fotoantologije ne iscrpljuje se u činjenici da bilježi imena i lica, nego proizlazi iz njezine sposobnosti da registrira ozračje i mikro kontekste književnoga života. Brezakovi su portreti ujedno i vizualni iskazi: oni uspostavljaju odnos svjetla, kadra i izraza lica na način koji portretirane autore ne pretvara u ilustrativne priloge povijesti književnosti, nego u punopravne nositelje jedne kulturne prisutnosti. U tom su smislu važni i širi recepcijski odjeci ovoga projekta: kritičko čitanje Brezakova fotografskog rada koje je ponudio Đuro Vidmarović potvrđuje da ovi portreti već ulaze u interpretativni horizont suvremene književne kulture.

Zbog toga je i čitam s osobitim osjećajem zahvalnosti i radosti, svjesna časti da sam i sama uključena u njezin obzor.

Antun Gustav Matoš kao nadahnuće 3 – Umjesto kave 18. lipnja 2026.

Programom Matoš i francuska kultura u Francuskom institutu u Zagrebu Matošev rođendan 13. lipnja 2026. završeni su u Zagrebu jednomjesečni jubilarni 10. Dani Antuna Gustava Matoša, koji su se prije toga odvijali u Trnavi, Plavni, Tovarniku i Beogradu. Jeanne de Wendel, ravnateljica Francuskog instituta u Hrvatskoj i savjetnica za suradnju i kulturnu djelatnost Francuskoga veleposlanstva istakla je zadovoljstvo takvim projektima hrvatsko-francuske kulturne suradnje.

Dio sudionika završnice 10. Dana Antuna Gustava Matoša (Foto Miljenko Brezak)

Jeanne de Wendel, Mirko Ćurić i Matija Štahan (Foto Miljenko Brezak)

Matoš u zagrebačkome Francuskom institutu na svoj rođendan (Foto Miljenko Brezak)

Uz drugo su, po dobrome običaju predstavljene i nove knjige objavljene u sklopu Matoševih dana, Matoševe Putovanja i dojmovi (2025.) i Kultura i ljudi. Matija Štahan naglasio je mjesto A. G. Matoša u modernoj hrvatskoj književnosti i kulturi uopće. Istaknuo je Matoševu kako nacionalizam i internacionalnost nisu kontradiktorni pojmovi u umjetnosti, kao što pokadšto nisu ni u politici, ne vidjevši proturječje u prožimanju hrvatskoga nacionalnog osjećaja i snažnoga europejstva u kulturno-umjetničkom, pa i političkome smislu. Odabrane ilustrativne ulomke iz Matoševih eseja kao i Cesarićevu pjesmu Trubač sa Seine interpretirao je dramski umjetnik Darko Milas.

Naslovnica treće knjige AGM kao nadahnuće III sad već u dojmljivoj biblioteci međunarodne manifestacije

Treća je knjiga u toj sad već lijepoj biblioteci Antun Gustav Matoš kao nadahnuće 3 rezultat novoga natječaja za najbolju kratku priču inspiriranu Matošem. (Podsjećam na prvu u nizu, Moderato dolcissimo, pjesničke posvete Antunu Gustavu Matošu iz 2020.) Govoreći o novoj knjizi priča, urednik Mirko Ćurić, predsjednik Slavonsko-baranjsko-srijemskog Ogranka Društva hrvatskih književnika, istaknuo je kako knjige aktualiziraju Matoševo djelo i dovode ga u suvremeni kontekst, pokazujući kako ga treba iznova čitati.

Ovogodišnji novi naslovi (Foto Miljeno Brezak)

Ističem osobito kako su na više od 150 stranica izbora kratkih priča nadahnutih životom i djelom A.G.M. prigodom 152. obljetnice i 111. obljetnice rođenja – koji nakladnički potpisuju Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata iz Subotice, DHK – Ogranak slavonsko-baranjsko-srijemski iz Osijeka i Općina Tovarnik – objavljeni radovi Božice Brkan, Tomislava Šovagović, Maria Šurjaka, Dore Beljo, Sare Sivić, Marine Vlahov, Roberta Aralice, Nicol Brecalo, Noe Devald, Željka Gorete, Anite Martinac, Denisa Peričić Anite Peričić, Slavice Sarkotić, Tuge Tarle, Tamare Bakran, Nikice Banića, Vere Hrvoj, Andyja Jelčića, Alojza Pavlovića i Ines Stipić-Radončić. Nagrađeni prošle godine, primjerice prvonagrađena priča Božica Brkan Selfie s Matošem, uz obrazloženje članova prosudbenoga suda (Selfie s Matošem obrazložila je Paula Rem). Uvod u knjigu napisao je Mirko Ćurić, a pogovor je napisala dr. sc. Vlasta Markasović

Mirko Ćurić s autoricama prvonagrađenih priča nadahnutim AGM-om, prošlogodišnjom Božicom Brkan i ovogodišnjom Ekirom Erjavec (Foto Miljenko Brezak)

U ime svih suorganizatora ove međunarodne književne manifestacije pozdravio je v.d. ravnatelj Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata Josip Bako, koji je uručio i posebno priznanje Eriki Erjavec za priču s ovogodišnjega natječaja Tihi pisac, koja pohađa istu, nekadašnju Matoševu Gornjogradsku gimnaziju. Paula Rem u obrazloženju ističe:

Iz knjige AGM kao nadagnuće III: početak prvonagrađene priče Božice Bran Selfie na kipec

Priča mlade autorice Erike Erjavec napunjena je vrlo zrelim osjećajima i razmišljanjima te je stoga izabrana primiti Poticajnu nagradu za mladog autora. Priča ima gotičko-darkerski ton, blizak Matoševom stilu. Naime poznato je kako se Matoš divio prozi i poeziji Edgara Allana Poea, koji mu je bio jednim od književnih uzora. Priča Tihi pisac naslanja se na ovaj, manje eksplicitan aspekt Matoševog pisma, koji svjedoči dobrom poznavanju obrađenog književnog predloška. Priča nije naslonjena sadržajno na neki od poznatijih Matoševih radova, ali ton i forma priče usklađene su s njegovim opusom (…) Na tematskoj razini priča prikazuje bolničke dane A. G. Matoša koji razvija tihu vezu s medicinskom sestrom, ne u smislu tajne romanse, nego odnosa u kojemu izostaje verbalna dimenzija. Njihova ljubav je bez riječi – jer tihi pisac u interakciju stupa samo pisanjem i averbalnom komunikacijom. Nemogućnost govorenja ne smeta nimalo pritom, dapače razmjena dubinskih osjećaja s bolničarkom ostaje nenarušena tom tišinom. Tekst ukazuje na snagu averbalnih aspekata komunikacije, kao i snažnu interpersonalnu povezanost između dvaju prividno nespojivih subjekata, pacijenta i medicinske sestre. Hijerarhija je srušena i ljubav prelazi sve granice, a pacijent dobiva nadu i motivaciju za liječenje.

Profesorica Marija Katilović predstavlja vrijedan hrvatsko-francuski gastroprogram (Foto Miljenko Brezak)

U drugom dijelu programa posvećenoga francusko-hrvatskim gastronomskim i enološkim vezama po dobrome običaju predstavljena su dva projekta Srednje strukovne škola Antuna Horvata iz Đakova: Jelovnici pronađenog vremena, Srednje strukovne škole Antuna Horvata i Ugostiteljsko-turističke škole iz Osijeka, nadahnutoga primjenom francuske visoke kuhinje na đakovačkom Nadbiskupskom dvoru početkom XX. stoljeća te projekt Đakovačka vina i francuska vinska tradicija, uz kušanje šampionske graševine i zlatne frankovke berba 2025. iz Vinograda Srednje strukovne škole A. Horvata u Trnavi.

“Ellas” sa 11 hrvatskih pjesnikinja na španjolskome – Stvaračka autra vitalis

U svojoj redovitoj kolumni kritika novih knjiga u Vijencu, u broju 841 od 4. lipnja 2026. na str. 19., Ljerka Car Matutinović piše o jedinstvenoj panorami Ellas: 11 suvremenih hrvatskih pjesnikinja u izboru i prijevodu na španjolski jezik Željke Lovrenčić naslovivši svoj pohvalni osvrt „Stvaralačka aura vitalis“. Kao jedna od 11 odabranih, kako Carica nacodi „jedanaest veličanstvenih“, sa zahvalnošću za potporu i s veseljem da to mogu podijeliti, prenosim tekst iz Vijenca:

Ljerka Car Matutinović:
Poetika prevođenja ili stvaralačka aura vitalis

“Dulce libertad” (“Slatka slobodo”),ovom antologijom u izboru naše istaknute prevoditeljice, Željke Lovrenčić, (koja je objavljena 2012. u Madridu), otškrinut je prozor u cvijet za 12 suvremenih hrvatskih pjesnika ( “Poesia croata de hoy”). ” 12 apostola” je simbolički osmišljena paradigma za 12 hrvatskih pjesnika koji su u lijepo opremljenoj antologiji “Dulce libertad” predstavili Hrvatsku, uz nadahnute stihove Ivana Gundulića na hrvatskom i španjolskom jeziku: ” O lijepa, o draga, o slatka slobodo” ( “Oh bella, oh amada, oh dulce libertad”).

To književno svjedočenje životnih impulsa, to inspirativno obnavljanje poetskih osobnosti i mnogostruko imaginativna komunikacija,usprkos apsurdima svakodnevice, usuglašeno korespondira u novom prevoditeljskom iskustvu naše hispanistice Željke Lovrenčić. Ako se prevođenjem obnavlja autentičnost svijeta i bivanja u kreativnoj raznolikosti, onda nam esencijalnost pronađenih duhovnih prostora vraća bliskost svijeta kojoj se možemo prepustiti u cijelosti.

Upravo to nam donosi knjiga “Ellas” (“One”), objavljena, kao što je zapisano, uz financijsku potporu Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske. Riječ je o 11 suvremenih hrvatskih pjesnikinja u izboru i prijevodu na španjolski jezik iznimnim marom naše Željke Lovrenčić.”Hrvatska je”, kako piše na poleđini knjige, “mala zemlja koja promiče izvanredna nastojanja da prezentira svoju književnost svijetu.” Nakon antologije “Dulce libertad” zbiva se specifično poniranje u uzbudljive preobrazbe života u imaginaciji, osebujnom lirizmu i kreativnoj fleksibilnosti što priprema našu čitateljsku pozornost na opčinjenu dijalektiku ljubavi koja je i koegzistencija i supostojanje, središte u kojem raste naše poimanje lirskih obzorja.

Prevoditeljica, dosljedna poetici prevođenja, stvaralačkom aurom vitalis, već u odabiru naslova pjesama izriče svoja osobna nagnuća, svoju sklonost vještoj prevodilačkoj komunikaciji koja transkreira pravi duh pjesme, jedinstven i neponovljiv svijet poetskih poruka:

Stranica Vijenca s tekstom Ljerke Car Matutinović

“Vestido para los suenos” (“Haljina za snove”, Božice Brkan),”Naranja (o poema al amor”) ” Naranča /ili pjesma o ljubavi/), Diane Burazer), “Lo ma’s bello lo ma’s real lo ma’s loco” ( ” Najljepše najstvarnije najluđe”, Ljerke Car Matutinović),”Hay que mover el sol” (” Treba pomaknuti sunce”, Lane Derkač), “Vigilias” ( “Bdijenja”, Stanke Gruić), “Sobre el ala de la Madre Creadora” (“Na krilu Majke Stvoriteljice”, Biserke Goleš Glasnović), “Sobre el amor por animales” ( ” O ljubavi za životinje”, Ane Horvat), “El autobus matutino” (“Jutarnji autobus”, Božice Jelušić), “Paloma de la paz” (“Golubica mira”, Diane Rosandić Živković), “Dios mio como disfruto de si ‘ misma”( Bože, kako uživam u sebi”, Marine Šur Puhlovski),”Oda a la alegria”(” Oda radosti”, Sonje Zubović.

U ovom bogatstvu riječi opčinja stvaralačka strast, dosljedna vjernost prevodilačkoj poetici i neophodni užitak u procesu prevođenja. A sve to nalazimo u inspirativnoj knjizi poezije “Ellas” ( “One”).

Valja naglasiti: Uz odabrane pjesme uvrštene su i kratke bilješke o poetesama i 11 portreta- fotografija, autori kojih su: Mladen Budimir, Miljenko Brezak, Davor Šalat, Filip Martana i Saša Zinaja.

Željkinih “Jedanaest veličanstvenih” ( “Once magni’fikas”) u knjizi “Ellas” (“One”),promiču svojeosebujne, maštovite, iznimno nadarene aure vitalis, opčinjene životom.

Vuzput B. Brkan nagrađena na 45. Recitalu suvremenoga kajkavskog pjesništva Dragutin Domjanić Zelina

Božica Brkan na svom Facebooku danas je objavila:

Zahvaljujem 45. Recitalu suvremenog kajkavskog pjesništva Dragutin Domjanić Zelina i njegovu ocjenjivačkom sudu (dr. sc. Božica Pažur, predsjednica, dr. med. Štefica Kamenarić-Filipović i Valentina Šinjori) na odabiru za objavu u zborniku mojih pjesama Kameni babec i Vuzput. Vuzput je dramska umjetnica HNK Varaždin Ljiljana Bogojević pročitala i nagrađena je Nagradom Ministarstva kulture i medija. To je dio mojega novog kajkavskoga ciklusa pjesama u prozi.
S obzirom da nisam mogla biti na recitalu, zahvaljujem također na fotografiji Zdenki Kozić te na fotografiji i videu Katarini Zadriji, inače i zelinskoj prvonagrađenici.

Božica Brkan
Vuzput

Nagrađeni na 45 zelinskom kajkavskom recitalu (Foto Zdenka Kozić)

Se delam vuzput. Da pem v dučan kupiti kruv, niš drugo, se drugo imam, a vuzput odnesem smetje i donesem, kojekej kulko mi god stane. Čistim mrkvu, celer i peršun jel režem crlenec za obed, pak vuzput premečem celi frižider. Da se samo pem vmiti, vuzput pogledim jel mašina zvrtela, jel se veš opral, osušil da ga mam zvadim. Gledim svoju seriju pak da ne dangubim, vuzput složim gače i čarape, a da i ne znam gda. Gledim vesti tobož i vuzput spresurfam sms i kej ima najnoveše v svetu. Nemrem spati i vuzput si pogledim i fejs i instagram i zmislim se kej bum zutra kuvala. A če spim, vuzput na drugom i trejtom kanalu si mislim i pribiležim dve-tri misli, vmraku. Pem zbaviti nekej kej moram i vuzput pem pogledeti muzej kej su otprli potle kak se se zdrmalo i pomladelo. Vozim se v tramvaju i dotam i nazaj, v sedamnajstice, a mogla sem i v nekojem drugom, i vuzput gledim kak se se spremenilo, celi svet, i kak to nes vidla. Kam sem gledela? Mi se čini da sem i nekak vuzput živela.

20260214 – 20260225 – 20260227 – 20260314

Kamen babec

Nemrem ti to ni povedati a kamoli spovedati kak bi štela. A baš bi štela. Sfalelo mi je reči. Reči sem i gladna i žedžna. Lepe reči sem gladna i pregladna. Stojiju mi v grlu špičaste. Ni sim ni tam. Nemrem je pregutnuti da je zaboravem, da prestanem misliti jel bi to kej bi zgovorila moglo biti lepo jel grdo, jel bi reči se jena po jena mogle biti slatke, kisele, slane, grke. Ne mi ni od pomisli ni to lepo, ne mi lepo. Ležeše bi mi bilo da barem morem jel splunuti jel zbluvati to kej mi se to mesto v sonet v gvalu prehitilo. Kej nikak za zlečiti, prek smrtna betega. Kakve god, ni ne dojdu mi reči do zube. Tušiju me v prsa kej da sem mesto na zelje v kacu na pluča i mej rebra teški kamen na se dela. Kej da ne, da ga za novo gaženje ne iščem de je, kamen babec friško opran i odmetnut veno kre hiže.

20260306 – 20260309 – 20260314

kamen babec, kamen babac – veliki rječni kamen koji se u uglove drvenih moslavačkih hiža i trijemova postavljao kao temeljac

LINKOVI:

60 cvjetnih godina Floraarta – Umjesto kave 2. lipnja 2026.

Posljednjom svibanjskom izložbom na Bundeku Floraart je obilježio punih 60 godina i Podružnica Zrinjevac Zagrebačkoga holdinga za tu je priliku objavila monografiju velikoga formata na 250 stranica (urednik Darko Milošić) posvetivši je svim djelatnicima i sudionicima kako sadašnjim tako i bivšim, koji su svoje stručno znanje, iskustvo, kreativnost, entuzijazam, logistiku i predanost uložili u organiziranje i realizaciju Sajma cvijeća i Floraart i na taj način prenijeli ljepotu svake cvjetne instalacije, svakog i najmanjeg detalja na izložbi te je zahvaljujući njima Floraart postao simbol Zagreba.

Naslovnicu je dizajnirala Magdalena Biškup

Uz raskošnu fotodokumentaciju u pet cjelina knjiga donosi uvodnu riječ Božene Cvitanović, zatim Šezdeset proljeća u cvijetu grada i Povijesni okvir urednika Darka Milošića, zatim Povijesni razvoj grada Floraarta iz pera Irene Vitez Zubak utrojen u Gornji Grad (1966.-1993.), Boćarski dom (1992.-2005.) i Bundek (2006.-2025.). Nastavlja se prostornim kontekstom: Zagreb kao pozornica, a Miroslav Krepela donosi Franjo Krepela: čuva i arhitekt zagrebačkog zelenila, Irena Vitez Zubak Zagrebačke parkove, Saša Šekoranja Grad koji slavi cvijeće, a Božica Brkan Prvu cvjetnu izložbu organizirao je Večernji list.

Početak cvjetne priče (Presnimljeno iz monografije)

Dio priče o suradnji Zrinjevca, Floraarta i Vrta i Večernjaka (Presnimljeno iz onografije)

Slijede stručni i esejistički pogledi, u kojima Ivona Takač piše o natjecanjima u sklopu Floraarta, Branka Hlevnjak predlaže Zamijenimo smeće skulpturama i cvijećem te Cvijet kao znak poistovjećivanja, Kornelija Benyovsky Šotarić donosi uspomene s Floraarta, a Ana Pojatina Grafički jezik Floraarts. A Pogled u budućnost i zaključak? Darko Uidl priremio je temu Floraart danas i sutra, Irena Vitez Zubak zaključuje s Međunarodnom vrtnom izložbom Floraart. Ukratko, tekstovi su različite zanimljive perspektive.Dakako da se ponosim sudjelovanjem u ovome projektu opisujući posebno zametak izložbe kao jedan od živih i utjecajnih projekata Večernjaka te vremena kada sam uređivala Vrt, Večernjakov prilog četvrtkom. S veseljem tekst i fotografije iz knjige (od stranice 150. do 165.) prenosim – u široj verziji čuvam ga za buduću svoju vrtnu knjigu – pozdravljajući suradnike novinare i stručne, posebice iz Zrinjevca i Floraarta, a i vjerne čitatelje. Nismo ni znali da lijepim i korisnim pričama o cvijeću i hortikulturi stvaramo povijest. Ne samo Zagreba!

Iz starih brojeva Večernjaka (Presnimljeno iz monografije)

Moda s florističke izložbe (Presniljeno iz monografije)

Mnoštvo zagledano u cvijeće sa stranica Večernjaka (Presnimljeno z monografije)

Prva cvjetna izložba i na naslovnici Večernjaka 1966. (Presnimjeno iz monografije)

Božica Brkan
književnica i novinarka, urednica Večernjakova priloga Vrt (1992. – 2010.)

Prvu Cvjetnu izložbu organizirao je Večernji list

Kada je 2005. godine Vrt, prilog Večernjega lista slavio dvadesetu obljetnicu izlaženja – osnovao ga je 1985. nestor hrvatskoga agronovinarstva Ivo Lajtman – Zrinjevac je dugogodišnju suradnju obilježio neobičnim darom: u redakciju je dopremljeno čak šest kamiona biljaka.

Prema zamisli dipl. ing. Nikoline Matković, tadašnje direktorice Proizvodnje bilja u Zrinjevcu i višestruko nagrađivane autorice florističkih instalacija na Floraartu (među ostalim Šestinski kišobran i Milenijska vrata), vrtlari Nada Karasman, Hermina Ilić, Božidar Zagorščak, Zlatko Kučak, Ivan Trputec, Ermin Kuburić, Ivan Hobolić, Rafael Čubelić, Zoran Drempetić i Ilija Gabulić u samo dvanaest sati redakcijsku dvoranu pretvorili su u živi vrt.

Sa zelenim logotipom Vrta. Sa čak tridesetak vrsta bilja, od kojih su neke bile visoke i četiri metra! Samo za svečanost. Na duplerici sam rastegla naslov: Rajski vrt samo na jedan dan. Zelena parada imala je velik odjek.

S više od trideset biljnih vrsta, među kojima su neke dosezale i četiri metra visine, prostor je postao privremena zelena scenografija – stvorena samo za jednu svečanost. Naslov duplerice glasio je: Rajski vrt samo zajedan dan, a snažan odjek toga događaja potvrdio je koliko je veza između novina, čitatelja i hortikulture bila živa.

prostoru izložili ljepotu kako bi je mogli vidjeti i naši čitatelji. Na sreću, detaljno smo ga ovjekovječili na Vrtovim stranicama, a posebice bilje kojim su – i kako! – čitatelji mogli oplemeniti svoje unutarnje i vanjske prostore. Srećom, vrt je detaljno dokumentiran na stranicama priloga, osobito kao prikaz bilja kojim su čitatelji mogli oplemeniti vlastite unutarnje i vanjske prostore.

Tijekom tih godina Vrt je sustavno, opsežno i novinarski angažirano pratio Floraart – reportažama, stručnim tekstovima, fotografijama i suradnjom s brojnim autorima. Obnova dizajna priloga, uvođenje kolora i povećanje čitanosti donijeli su i profesionalno priznanje: Nagradu Zagorka Hrvatskoga novinarskog društva za najbolje uređen novinski prilog 2000. godine.

U vremenu prije interneta, agresivnog marketinga i razvijene vrtne industrije, čitatelji su informacije o novim biljnim vrstama, uzgoju, cijenama i mjestima nabave tražili izravno – često već na sam dan otvorenja Floraart putem stalno otvorenoga dežurnog telefona priloga. Takva komunikacija pokazivala je koliko je suradnja između medija, struke i publike bila višestruko korisna.

Preuzimanjem uređivanja priloga 1992. zatekla sam iznenađujuće distanciran odnos prema samoj manifestaciji, premda je upravo Večernji list bio ključan u organizaciji prvoga Sajma cvijeća 1966. na Gornjem Gradu. Arhivski tekstovi, osobito iz Večernjaka i Vjesnika, svjedoče o iznimnom odazivu izlagača i posjetitelja, o cvijeću dopremljenom iz Nizozemske, japanskoj ikebani, raznim nagradama Grand Prix – zlatnim ružama – te o snažnoj vezi između Sajma i građana koji su sudjelovali i kao izlagači i kao posjetitelji.

Već tada Sajam nije bio samo izložba nego društveni i kulturni događaj koji je povezivao ljude različitih sredina, poticao uređenje vrtova, prozora i balkona te stvarao trajnu vezu između grada i hortikulture. Desetljeća su ga preselila s Gornjega Grada na Prisavlje, a potom i na Bundek, gdje je prerastao u međunarodnu vrtnu izložbu.

Floraart je pritom pratio i šire društvene promjene: razvoj domaće proizvodnje bilja, oblikovanje javnih i privatnih vrtova, obnovu prostora nakon ratnih razaranja, ali i pojavu novih hortikulturnih trendova – od topiarija i bonsaija do urbanih vrtova, jestivog cvijeća i ekoloških tema. U razdoblju oskudne literature i ograničenih mogućnosti nabave upravo je Floraart postajao godišnje ishodište znanja, inspiracije i razmjene iskustava.

Zato se to vrijeme pamti kao razdoblje u kojem vrt nije bio tek dekoracija, nego prostor kreativnosti, dokolice i svakodnevne kulture življenja. Floraart je u tom procesu imao trajnu ulogu nadahnuća – mjesto susreta grada, prirode i ljudi, iz kojeg se ideje prenose u svakodnevni život.

Željka Lovrenčić predstavila suvremenu hrvatsku književnost na Lanzaroteu

Uz financijsku potporu Gradskoga ureda za kulturu i civilno društvo Grada Zagreba te u okviru međunarodne suradnje Društva hrvatskih književnika, književnica i prevoditeljica Željka Lovrenčić boravila je od 6. do 11. svibnja 2026. na Lanzaroteu, gdje je predstavila suvremeno hrvatsko književno stvaralaštvo u vlastitim prijevodima na španjolski jezik, pridonoseći daljnjem učvršćivanju kulturnih veza između Hrvatske i španjolskoga govornog područja.

Predstavljanje u Madridu s Andresom Moralesom Milohnićem, kanarskim pjesnicima i bugarskom pjesnikinjom i sveučilišnom profesoricom Zhivkom Baltadzhievom

Na poziv nakladničke kuće Katelani 2000 iz Barcelone i njezina urednika Jordija Garcíje Jacasa sudjelovala je na Sajmu knjiga u Arrecifeu, glavnom gradu Lanzarotea. Okupljenoj je publici predstavila izdanja hrvatskih autora Branke Primorac, Dunje Detoni-Dujmić, Stjepana Šešelja, Tihane Petrac Matijević, Pere Pavlovića, Dražena Katunarića i Stanka Krnjića, objavljena u toj izdavačkoj kući. Posebno je mjesto u programu zauzelo najnovije izdanje, Ellas, panorama poezije jedanaest suvremenih hrvatskih pjesnikinja.

S kanarskim pjesnicima Héctorom Joséom Rodríguezom Riverolom i Juanom Calerom Rodríguezom u knjižnici Kraljevskoga kozmološkog društva u glavnom gradu otoka La Palma, Santa Cruzu de La Palma

Predstavljanje u knjižnici Kuće-muzeja Joséa Saramaga

Knjiga Ellas predstavljena je 9. svibnja u Gradskoj knjižnici u Haríji, u ozračju koje je istaknulo važnost književnosti kao prostora susreta, razumijevanja i kulturne razmjene. Uz Željku Lovrenčić, koja je tom prigodom interpretirala po jednu pjesmu svake od zastupljenih autorica, o izdanju je govorila i pročelnica za kulturu grada Haríje Evelia García Fuentes, čime je događaju dana dodatna institucionalna i međunarodna dimenzija. Hrvatska je književnica i prevoditeljica gostovala i na televiziji Biosfera TV, u emisiji voditelja Dominga Rivere, gdje je predstavila panoramu i svoj prevoditeljski rad.

Razgovor s Domingom Riverom na televiziji Biosfera TV

Panorama Ellas predstavljena je i u Tíasu, u knjižnici Kuće-muzeja portugalskoga nobelovca Joséa Saramaga. Tom je prigodom predstavljeno i nedavno objavljeno izdanje Aves de Piedra/Kamene ptice, koje okuplja poeziju kanarskih pjesnika Héctora Joséa Rodrígueza Riverola i Juana Calera Rodrígueza te hrvatskoga pjesnika Davora Grgurića.

Obje su knjige predstavljene i u Santa Cruzu de La Palma te u Madridu, i to u knjižnici Kraljevskoga kozmološkog društva i u uglednoj madridskoj knjižari Centra moderne umjetnosti. Uz Željku Lovrenčić i kanarske autore, u glavnom gradu Španjolske predstavio ih je i čileanski akademik hrvatskoga podrijetla Andrés Morales Milohnic.

Božica Brkan lafre