Dražen Klarić, glavni urednik, koscenarist i redatelj filma “Vjesnik: posljednje izdanje”, i Božica Brkan, nekadašnja vjesnikovka i večernjakovca i autorica knjige “Novinarska trilogija” (Foto Miljenko Brezak)
Naravno da sam Draženu Klariću, režiseru i koscenaristu filma VJESNIK: POSLJEDNJE IZDANJE sinoć na premijeri u MSU darivala svoju knjigu NOVINARSKA TRILOGIJA, predstavljenu prije nekoliko dana u HND-u. Pa nadovezasmo se. Da sam ja radila film, jasnije bih izdvojila linije imenjaka – samoga dnevnog lista i najveće izdavačke kuće od Atene do Beča. Sugovornici su licentia poetica, većina o boljoj prošlosti. S razlogom, jer Vjesnik je važan dio hrvatske povijesti i kulture. Što dalje od potonuća, to će se više vidjeti i Večernjak i Styria nisu mu se mogli odužiti bolje nego umjetnošću.
Ekipa koja je radil na filmu poslije projekcije (Foto Miljenko brezak)Branko Tuđen, nekadašnji, i Dražen Klarić, sadašni glavni urednik Večernjeg lista, i Božica Brkan (Foto Miljenko Brezak)Sa sudionicima filma Milivojem Pašičekom i Brankom Tuđenom, izuzeto uspješnim glavnim urednicima listova NIŠP Vjesnik (Foto Miljenko Brezak)
Zaključak je to moje filmske večeri Dražena Klarića ( iste smo godine nagrađeni Zagorkom HND-a, a zakratko mi je bio odličan šef!). Čestitke i hvala. Bila sam ondje među starijima, a i među rijetkima koji su radili i u Vjesniku i u Večernjem i pisali za većinu odavno nestalih kućnih naslova. Najdraže mi je što je film bio povod za ponovni susret s mnogim dragim ljudima iz mojih 30 novinarskih godina, što u uspravnom a što u položenom neboderu. Neki su mi nedostajali. Živjeli vjesnikovci, zapisujte sjećanja. Ja sam se, eto, prisjetila i da sam zadnje u Gordoni gledala – GAZDU…
Branko Tuđen sa svojim večernjakovcima Dianom Glavinom, Zlatkom Herljevićem, Mladenkom Šarić, jubicom Gatarić i Božicom Brkan (Foto Miljenko Brezak)Božica Brkan, urednica nagrađivanoga Večernjakova priloga Vrt, i njegov grafički urednik Ivica Glad (Foto Miljenko Brezak)
‘Novinarska trilogija’ ima društveni značaj, istaknuo
je Hrvoje Zovko, predsjednik Hrvatskog novinarskog društva, na
predstavljanju trilogije koju čine tri romana Božice Brkan – ‘Lift’,
‘Rez’ i ‘Privremeno neuporabljivo’.
Nakon što je srušen Vjesnikov neboder, romani ostaju svjedočanstvo o
novinarskom profesionalizmu i nekadašnjim odnosima u redakcijama kakvi
danas više ne postoje, napomenuo je Zovko na predstavljanju knjige u
Novinarskom domu u Zagrebu. Božica Brkan književnica je, novinarka,
urednica, blogerica i kolumnistica, autorica slavne ‘Enciklopedije
špeceraja’, jedine kolumne koja je započela u Vjesniku, a nastavila se u
Večernjem listu i na internetu. ‘Novinarska trilogija’ obuhvaća romane
objavljene tijekom protekla tri desetljeća, kojima je zajednička tema
novinarstvo.
Lada Žigo Španić, također književnica i nekadašnja novinarka, opisala
je ‘Novinarsku trilogiju’ kao dobru književnost o našem iskvarenom
novinarstvu, napisanu istodobno novinarski i književnički, psihološki i
panoramski, fiktivno i autentično, pripovjedno i ugođajno. Kako je
istaknula, Božica Brkan izdržala je do (prijevremene) mirovine za
novinarskim deskom, u izvana neurotičnom, a iznutra bešćutnom ozračju.
Nakon toga, odmorena i preobražena, posvetila se pisanju brojnih knjiga
koje dobivaju sve veću medijsku pozornost. U sva tri romana glavna
junakinja zove se Dora, čime je autorica, možda i nesvjesno, povezala
djela još tijekom njihova nastajanja.
Denis Derk pozdravio je ideju da se romani o novinarstvu ponovno
objave kao trilogija te primijetio da je Božica Brkan napisala
svojevrsnu literarnu kronologiju propasti novinarstva u Hrvatskoj.
Božica Brkan osebujna je pojava u hrvatskom književnom životu koja se ne
uklapa u okvire književnog establišmenta, rekao je Derk, podsjetivši i
na druge ugledne pisce-novinare iz Večernjeg lista, u kojem je autorica
provela velik dio radnog vijeka. Među njima su, osim Božice Brkan,
Renato Baretić, Branka Primorac, Damir Karakaš, Goran Gerovac, Dražen
Ilinčić, Korana Serdarević, Lada Žigo Španić, Želimir Ciglar, Stipe Čuić
i Zvonimir Milčec.
Na predstavljanje ‘Novinarske trilogije’ Božica Brkan donijela je
prva izdanja svojih romana. U novom izdanju sva tri romana popraćena su
medijskim prilozima koji su pratili njihova prva izdanja, kao i QR
kodovima s poveznicama na radijske emisije i intervjue. To je bio
poseban izazov za dizajnera Jenija Vukelića.
Roman ‘Lift’, s podnaslovom ‘Politička melodrama’, objavljen je 1993.
godine, a bavi se demokratskim promjenama i pomicanjem pozicija
redakcijskih šefova. Radnja se odvija u liftu Vjesnikova nebodera, koji
je nedavno srušen. O romanu su pisali Igor Mandić, Ana Lendvaj i Mirjana
Dugandžija, a njegovo prvo izdanje uredio je Veljko Krulčić, također
prisutan na predstavljanju trilogije.
‘Rez – Leica roman u 36 slika’, objavljen 2012. godine, započinje
ubojstvom, a govori o ratnom novinarstvu i svjedočenju ratnim zločinima.
Roman je bio u najužoj konkurenciji za Nagradu VBZ-a, a prvo izdanje
uredio je Marko Pogačar.
Roman ‘Privremeno neuporabljivo’, objavljen 2022. godine, opisuje
događaje neposredno prije i nakon zagrebačkog potresa 2020. godine.
Glavna junakinja Dora novinarka je koja do iznemoglosti radi za gradski
portal čija je vlasnica vrlo zahtjevna. Prvo izdanje uredio je Miljenko
Brezak, koji s Božicom Brkan vodi izdavačku kuću Acumen i kao izdavač
potpisuje ‘Novinarsku trilogiju’. Sva tri romana imaju snažne ženske
likove, što je jedno od obilježja proze Božice Brkan.
‘Novinarsku trilogiju’ pozdravili su kolege književnici i novinari
svih generacija, ispunivši dvoranu Hrvatskog novinarskog društva. Na
jednom mjestu okupila se i rijetko viđena ekipa novinarskih selebritija,
među kojima su bili nekadašnji glavni urednici Milivoj Pašiček i Branko
Tuđen, danas aktivni blogeri i urednici portala, koji pokazuju da
novinarska znatiželja, kondicija i kvaliteta nimalo ne ovise o dobi.
‘Novinarska trilogija’ Božice Brkan premijerno je predstavljena na
Fra Ma Fu festivalu reportaže, novinarstva i stripa, u sklopu kojeg je
predstavljeno i izdanje ‘Strip i stripologija’ Zlatka Posavca. O knjizi
su govorili Veljko Krulčić i Vid Jeraj.
Vrhunac ovogodišnjeg, jednodnevnog festivala bila je tradicionalna
dodjela nagrada za najbolje reportaže u svim medijima. Osmero mladih
nagrađenih reportera zahvalilo je organizatorima i istaknulo koliko im
znači priznanje iskusnijih kolega.
Svi pišu nešto prisjećajući se paljevine Vjesnikova nebodera. Za tu godinu i jedan dan, prema izboru Sandre Pocrnić Mlakar urednice knjige NOVINARSKA TRILOGIJA, Acumen, 2026., donosim iz nje odlomak iz romana LIFT/POLITIČKA MELODRAMA (prvo izdanje Azur jurnal, 1993., urednik Veljko Krulčić), str 45., iz romansirane povijesti lista i redakcije Vjesnika. U sjećanje na 6. i 7. kat i kolege, posebice one koji su me nadahnuli za moja tri novinarska romana. Ilustriram fotkama s nedavnoga predstavljanja knjige u Novinarskom domu i 12. FraMaFU Festivalu 13. studenoga 2026.LIFT/POLITIČKA MELODRAMA, drugo izdanje, Acumen, 2026. str. 45.
Naslovnica Novinarske trilogije Božice Brkan, dizajn Jenio VukelićNaslovnica prvoga izdanja Lifta, koje je uredio Veljko Krulčić, iz 1993.Božica Brkan u društvu slavnih i poštovanih kolega Borisa Rašete, Veljka Krulčića i još slavnijega urednika brojnih šarenih Vjesnikovi izdanja Milivoja Pašičeka (foto Miljenko Brezak)Večernjakovci: nekadašnji uspješan glavni urednik Branko Tuđen, Željko Valentić, Božica Brkan, Denis Derk i Lada Žigo Šanić (Foto Miljenko Brezak)Nekadašanja glavna urednica Večernjaka Ružica Cigler podmetnula je leđa za posvetu svoje novinarke i urednice Božice Brkan (Foto Miljenko Brezak)Nekadašnji glavni urednici Večernjaka Ružica Cigler i Vjesnika Zlatko Herljević (Foto Miljenko Brezak)
Popodnevni se pokrio ušima, iako bi svejedno bilo i da je sjeo na njih, i uronio u ekran. Ne bi umio zaustaviti bujicu. Svi su znali, biva ponekad tako, da se ona ne može zaustaviti. Dostavljačica je gotovo otrčala. Početnica, pomisli Dora. Bila je to dobra vježba za početnike. Hajde da i to dovršimo, pomisli Dora. Odlučno Macu dobaci rukavicu: – Kad smo već kod toga, mislim da je najmanje neukusno da baš ti pišeš kak treba srušiti komunističke, socijalističke, partizanske spomenike. Zašto baš ti, pitam se zašto baš ti koji si ukazivao, pokazivao rukom gdje im treba staviti postament, kad si ti krojio GUP-ove, PUP- ove i DUP-ove s rezervacijama za obilježja narodne revolucije i komunističkog pokreta? Ti, koji si savjetovao koji je od svijetlih likova najsvjetliji. Najpodobniji. Ti, koji si odabirao ma- terijal od kojeg su sazdani i hvalio usrdne sponzore, korio ih ako su o Danu boraca ili Danu ustanka zaboravili svježi vijenac. Makar isto tako od zelenog plastičnog lovora s plastičnom crvenom petokrakom. U prisustvu istaknutih društveno-političkih radnika, je li… – nije se mogla zaustaviti Dora. – I sad s režimskom broncom u staro željezo, veliš. Badava se ograđuješ kako se ništa ne smije prepustiti slučaju, kako sudbinu spomenika ne smije diktirati politički trenutak nego da meritorni stručnjaci, kunsthistoričari, arhitekti, urbanisti, je li, moraju odlučiti hoće li ta obilježja ostati na svojim mjestima ili će pak biti preseljeni na neka druga, manje upadljiva. – Ne čini li ti se da si, dragi moj, i prije nego su u našu štampariju uveli foto-slog, svoju kutiju olovnih slova spakirao u špajzu? Tko govori o dostojanstvu? Ionako nedostaje sekun- darnih sirovina. Ionako se čovjek na koncu konca, kad tad, svede na puko unošenje hrane i preživljavanje. Zašto potrebu da rušiš spomenike imaš baš ti koji si ih otkrivao? Zacijelo ti je ponestalo mjesta za nove. – A, dirnuo sam osjetljivo mjesto? – spremao se Mac na novi udarac. – Nije li tvoj gospodin otac bio takoreći dvorski kipar Saveza boraca? Dora je osjetila bol u ošitu. Zagrcne se. On ponovno zamahne. – Molim lijepo, želimo li samo jednoga ili svih sedam sekretara SKOJ-a, želimo li apstrakciju ili-ili realizam, enface ili profil, samo poprsje ili cijelu figuru u naravnoj veličini? Želite li za Dan Republike, Dan Armije, Dan vazduhoplovstva, Dan mladosti…? Ja sam, Dora, samo izvještavao, bilježio događaje – skvičao je Mac. Dora dođe do daha. – Da, znam, ti si samo pisao. Ti si samo prenosio život oko sebe. Udivljenim budnicama i davorijama. Zašto ne, kad se preko socijalizma još stizalo u komunizam? Podsjećaš me, dragi moj na one podupirajuće članove seoskog DVD-a koji svake godine plaćaju članarinu da bi im bilo svejedno hoće li buknuti kakav požar ili neće, jer oni ionako, da i zatreba, ne znaju kako bi dohvatili šmrk, ali vole vatrogasne zabave, vatrogasnu plehmuziku, a, na kraju krajeva, netko će im kad ih budu pokapali, ispred našeg dobrovoljnog vatrogasnog društva pročitati ganutljiv govor, neka mu je vječna slava i hvala, a onda će za članarinu popiti koju u gostionici usput, kad su već išli. Gledali su se i znali su: okršaj tek slijedi…
Božica
Brkan: Kad se u društvu, državi ili redakciji svi izmaknu, ostaje žena
10 studenoga, 2026|HND
Razgovarala:
Sandra Pocrnić Mlakar
Božica Brkan, književnica, novinarka, blogerica, urednica i nakladnica predstavit će Novinarsku trilogiju na ovogodišnjem Fra Ma Fu festivalu u Hrvatskom novinarskom društvu 13. studenog u 13 sati.
Rubrika Analize na portalu HND-a
Tri desetljeća hrvatskog novinarstva na prijelazu tisućljeća, obilježenom demokratskim izborima, ratnim godinama i informatičkom revolucijom, opisala je Božica Brkan u svojoj Novinarskoj trilogiji koju čine tri romana – Lift (1993.), Rez (2012.) i Privremeno neuporabljivo (2022.). Sva tri romana objavljena su nedavno u „3 u 1“ izdanju nakladničke kuće Acumen, u kojem su, uz romane dodane i kritike, intervjui i objave kojima su tada najugledniji novinari popratili objavljivanje svakog romana od devedesetih do danas. Novinarska trilogija opisuje tektonske društvene i tehnološke promjene koje su zadesile novinarstvo u proteklih trideset godina. Srozavanje hrvatskog novinarstva simbolizira i fizičko rušenje nebodera Vjesnika, nekada najveće novinske kuće u jugoistočnoj Europi, okončano baš u vrijeme kad se Novinarska trilogija pripremala za tisak, o čemu Božica Brkan piše u uvodnom eseju.
Božica
Brkan je književnica, novinarka, blogerica, urednica i nakladnica koja je
potkraj sedamdesetih počela raditi u gradskoj rubrici Vjesnika nakon diplome
komparatistike i polonistike na Filozofskom i novinarstva na Fakultetu
političkih znanosti. Prateći opskrbu u Vjesniku za nestašica osamdesetih, od
1990. vodila je vrlo čitanu kolumnu „Enciklopedija špeceraja“, koja je postala
njezin zaštitni znak, kao i zavičajna čitanka „Oblizeki – Moslavina za stolom“
objavljena 2006. godine. U međuvremenu je, 2000. godine, za najbolje uređen
novinski prilog Vrt Večernjeg lista osvojila nagradu HND-a Marija Jurić
Zagorka.
Autorica
je i brojnih visokonakladnih kuharica, ljubića, kolumna i blogova koji su joj
priskrbili naziv čuvarice baštine i pionirke-gastrospisateljice. Predavala je
stilistiku na komunikologiji Hrvatskih studija. Piše standardnim hrvatskim
književnim jezikom i zavičajnim kajkavskim, moslavačkom kekavicom, a „Kajkavska
čitanka Božice Brkan“ pomoćno je sredstvo u nastavi hrvatskoga za
srednjoškolce. Proza i poezija nagrađivane su joj brojnim nagradama,
objavljivane u časopisima, zbornicima i antologijama te prevođene na engleski, njemački,
španjolski, bugarski, albanski, esperanto i čakavski.
Sandra
Pocrnić razgovarala je s kolegicom Božicom Brkan za naš portal.
Novinarsku
trilogiju čine tri romana objavljena 1993., 2012. i 2022., stoga su na
naslovnici tri tehnologije koje su odredile novinarstvo na prijelazu tisućljeća
– mehanički pisaći stroj, PC sa disketama i laptop. Koliko je u 30 godina
tehnologija utjecala na odnose u društvu i u profesiji? Zašto je unatoč svemu
„redakcija uvijek redakcija“, kako ste rekli u nedavnom intervujuu za Totalinfo?
–
Već naziv medijska industrija, kako se to danas uvriježilo kao i za ine
„industrije“, svjedoči promjenu stubokom. Tehnologija se tijekom mog radnog
vijeka u svijetu mijenjala vrlo brzo, često naglavce, bez mnogo izbora, a kod
nas još i uz rat te ekonomske i društvene promjene. Često je to bilo vrlo bolno
i uz redovit posao tražilo mnogo dodatnoga truda. Imala sam sreću da sam nekako
uspijevala držati korak, čemu je valjda pridonijelo i to što samo sklona
novotarijama i što sam na neki način uvijek vodila dvostruki život, svojevrsni
rezervni uz redovit posao. Dok sam pisala u novinama prateći dosadne sektore
poput opskrbe, zdravstva i sličnoga, pišući reportaže i kolumne, bila sam
tekster za Vegetin TV serijal Male tajne velikih majstora i putovala kojekuda
ili pisala visokonakladne ljubiće. Dakako da je to iskustveno pridonijelo i
izboru zanimljivog sadržaja o kojem sam mogla pisati u svojoj beletristici. A
međuljudski odnosi svim su se tim pojačavali u svakom kolektivu, a posebice
dinamičnome kao što je redakcija. Uostalom, i u kratkim sam pričama,
svojevrsnim skicama za veće panorame, obrađivala usamljenike, češće
usamljenice, koji se u vlastitoj nemoći često hrane vlastitom neobjašnjivom
zloćom. Novinarstvo, kakvo sam ja radila, rekla bih da mi je pružilo mnogo više
mogućnosti da registriram i nesvakidašnje događaje, osobe…
U
sva tri romana junakinja je tridesetineštogodišnja Dora, a svaki od romana na
svoj način svjedoči o snazi žene u okolnostima koje određuju muškarci. Dora je
u prvom romanu ostavljena ljubavnica koja sama liječi svoje rane, u drugom je
prijateljica ratnog druga, a u trećem je supruga koja oprašta nevjeru. Koliko
se odnos prema ženi u društvu promijenio od devedesetih do danas? Koliko su se
promijenile žene u ta tri desetljeća?
– Nisam uopće svjesno odabirala Doru, ženu u najboljim godinama, zreliju profesionalno, neovisno je li lektorica, novinarka u novinama ili u novim medijima. Nije ni ona sazdana od jednoga živoga lika nego od mnogo njih, od upečatljivih detalja. Nisam zaobišla ni opća ni prepoznatljiva mjesta kao što je šarmer koji je žene obično varao s najboljim prijateljicama i na rastanku ih darivao bundama. Ispričala sam, uostalom, kako su uz obavljen ali neobjavljen intervju u Globusu kanili za svaki lik objaviti statističku tortu s postocima koliko sadržava kojega stvarnog lika.
Mislim da smo mi žene rođene pedesetih i dozrijevale sedamdesetih odgajane s mišlju da će biti bolje, da imamo širok izbor i da se možemo izboriti za sve što hoćemo. Imam dojam da smo u naše vrijeme bile mnogo ravnopravnije nego što su žene danas i da se za mnoge stvari, pa i u zakonu zapisane, nažalost, moramo ako ne mi onda naše kćeri i unuke boriti ispočetka. Čak i mi koje smo svoje sinove odgajale kao ravnopravne ženama. Često sam obrađivala u svojim tekstovima žene i kao velike manipulatorice, ali je činjenica da se mnoge stvari dogode dok se mi, jer se tako kao podrazumijeva, bavimo tobože prirodnim ženskim stvarima od trudnoće, dojenja, pelena i temperatura te odgoja i razvoženja djece po aktivnostima i podjele kućnih poslova. Ni ja ne bih mogla raditi koliko sam i što sam sve radila da nisam imala podršku supruga, mame pa i sina. Ja sam bila feministica u praksi i meni imponiraju ravnopravni muškarci.
U
„Liftu“ je glavni muški lik moćni Mac, čija je Dora ljubavnica, u „Rezu“ je
Dorin prijatelj ratni fotoreporter Ivan, a u „Privremeno neuporabljivo“ glavni
muški lik je Dorin suprug Vinc. Ili je tajkun, prijatelj iz djetinjstva, koji
je zaljubljen u nju i htio bi joj biti barem ljubavnik? U intervjuu o romanu
„Privremeno neuporabljivo“ rekli ste da muškarci i žene dijele krizu. Nije li
ipak poruka trilogije da su krizu u većoj mjeri izazvali muškarci, dok su žene
uvijek dio rješenja? Jer netko mora.
–
Kroz maglu se sjećam nekog istraživanja o novinarstvu kako u startu
prevladavaju žene – bilo je to u vrijeme feminizacije i osiromašivanja – te
kako se onda hijerarhijski ipak više množe muškarci. Osobito na samome vrhu. To
danas još više možemo usporediti s cijelim društvom. Kad se i u društvu,
državi, redakciji, pa i doma svi izmaknu, ostaje žena koja nema izbora, kao
čuvarica ognjišta, vestalka. Prispodobljujem to sa ženskim ne kapitalno nego
radno intenzicnim industrijama, primjerice tekstilnom, gdje su u socijalizmu
žensku radnu snagu zapošljavali za jeftinim mašinama i na lohn poslovima
na minimalce kao rezervnu i gdje su u prekarnom kapitalizmu žene ostajale
raditi godinama i kad su im tvornice odavno izdahnule i kad je bilo izvjesno da
im gazde neće isplatiti ni desetine neisplaćenih plaćica. O tome sam napisala
gorku cijelu zbirku pjesama o ženskom muki Kristovoj „Obrubljivanje Veronikina
rupca ili Muka 2013.“ O takvima izvještavaju i moje novinarke. A uređuju
uglavnom muškarci ili iz dosade gazduju gospođe supruge ili ljubavnice kojekakvih
gazda koje se pri tome u odnosu ni prema ženama i ne razlikuju od muškarca.
U
eseju s podnaslovom „Dobra literatura o lošem novinarstvu“ , Lada Žigo Španić
tvrdi da roman „Lift“ tematizira početak degradacije novinarske profesije.
Danas, nakon što je nestao neboder u kojem se odvija radnja romana, gdje vidite
začetke oporavka novinarske profesije? Kakvo novinarstvo treba informatičkom
dobu?
–
Zasad oporavak ne vidim. Nažalost. Trudim se hrabriti da je važno i ono sve
manje sjajnih pojedinaca, kojima često prijete, šikaniraju ih. Trudim se
vjerovati kako je važno znanje i kako ga moramo stvarno što šire usaditi našoj
djeci i unucima. Ali osjećam se katkad kao mačka koja se po zidu skliže ma
koliko se pokušavala uhvatiti pandžama. Informatičkom dobu trebalo bi dobro
novinarstvo, ono za kakvo su nas davno zanatski odgajali, sa 5W i provjerom
činjenica s najmanje dvije strane. Ali kome je to danas važno? Ako zapneš,
možeš objaviti što god hoćeš i kako hoćeš. Naći ćeš nekoga tko će objaviti!
Danas sve možeš objaviti, ali kako da pronađeš čitatelja i to baš onoga
zainteresiranoga, koji će u prašumi ponuđenoga pronaći baš željeno drvo?
Objektivno, što je tehnologija raznorodnija, što su mogućnosti veće, sve do AI,
zahtijevaju i više zanatske vještine i neprestan rad na sebi, a istinskih je
medija, prema školskoj definiciji, sve manje. Društvene mreže, koje nisu medij,
gaze i guše javni prostor. Ispunjavaju formate ničim i prekomjernim i kako da
ti, prema kojim mjerilima, nađeš ono što je vrijedno? Naći će ti algoritam. Ono
još malo postojećih medija, uza sav trud, sve je manje dostupno. Primjerice,
ako su u e- i u tiskanom izdanju, i kad ih želite kupiti, makar da ih podržite,
na sve su manje mjesta dostupni, a onda uglavnom i svi slični jedni drugima, copy-paste.
Čak i u uz naljepnice ekskluzivno, breaking news… Svi bismo valjda
trebali misliti isto. Pogotovo jer nas stalno uvjeravaju kako želimo crnilo.
Romanima u trilogiji priložene su kritike i intervjui kojima su kolege novinari pratili sva tri romana. Iako se u tri desetljeća medijski prostor proširio na Internet, od početka devedesetih bilo je sve manje kritika i osvrta na objavljene romane. Zašto? Ipak, kako to da imena novinara koji su pisali o romanima iz trilogije nisu zaboravljena, unatoč desetljećima u kojima su se izmjenjivale tehnologije? – Pomišljam kako sam imala vrašku sreću da sam romane uspjela završiti, da su objavljeni, a i s obzirom na to tko je radio na mojim romanima i tko je o njima pisao, pa makar i na mojem i na svojem početku. Danas se obično kaže da je lako objaviti, ali teško doprijeti do čitatelja, a da ne spominjem do kompetentnog kritičara i do zainteresiranoga, predanog čitatelja kritika. Svatko sam tobože zna najbolje! Lakše je skupiti lajkove nego bilo kakve stvarne, a kamoli kompetentne, redovite, objektivne čitatelje i suce. Kome su bitni kriteriji i koji? U onoj davnoj industrijskoj revoluciji govorilo se kako su ovce pojele ljude, a sad su ljude pojeli neki drugi strojevi, aplikacije, algoritmi. Ne odustajem od toga da ni najsofistiranijem stroju ne smijemo dopustiti da, ni mi ni on, zaboravi jednoga Inoslava Beškera, Igora Mandića ili da ne prepozna Borisa Rašetu i još po kojega takvog odličnog pisca, bio novinar ili književnik, ma koliko bi i njemu bili naporni.
Mirjana
Dugandžija u kritici romana „Lift“ procijenila je da se „politička melodrama“
upušta u komplekse koje će hrvatska književnost vjerojatno propitivati u vremenu
koje dolazi. Ljerka Car Matutinović primjećuje kako nas roman „Privremeno
neuporabljivo“ vraća u svijet povjerenja. I propitivanje i povjerenje tek nas
čeka, što romane čini trajno aktualnima. Zašto nam je potrebna književnost koja
anticipira događaje?
–
Potrebna nam je raznovrsna književnost, pa i ona koja anticipira događaje kako
ih ne bismo, posebno neke, zaboravljali i neprestano ponavljali ili kako bismo
ih ponavljali manje. Kako bismo nešto naučili iz njih. Ali da! Pa tvrdimo i da
nam je povijest učiteljica života, ali nikako da se odmaknemo od repetitio
est mater studiorum. Moje talentirane i mudre kolegice lijepo i, po mome,
točno zaključuju, ali nekako imam dojam da svijetu nije osobito važno ni što se
i koliko piše, jer se ionako baš malo i sve manje čita, pa tko da čita baš tu
Brkanicu i njezine ambiciozne kritičarke. S nelagodom osjećam i bojim se da bi
svijet mogao ponoviti i gore stvari od gorkih koje sam opisala i da će se
kad-tad zbog toga morati sudariti s grozotama pred kojima je, jer su mu
neugodne, zatvarao oči i iz kojih nije ništa naučio, ni iz stvarnosti ni iz
književnosti, iz umjetnosti uopće kad ih nije anticipirao. Busamo se kako imamo
slobodu izbora, kako ne odustajemo od nje, ali baš ne priznajemo da u mnogim
svojim izborima propuštamo odgovornost i iskrenost čim nam postanu iole
naporni, čim nam se ne svidi provjerena činjenica ili metafora. To gore za
njih!
Priča
je važna. Iskrena. Fakt ili fikcija? Ni od jednoga ne treba odustati, ali neka
ne lijepo ispričana, neka je poučna. Bila duža ili kratka. Vidim da se naveliko
žale da nakon velikog uzleta zadnjih desetljeća i kratka priča umire. Jer, kao,
nema se vremena. Kao da ga sami ne raspoređujemo.
Za predstavljanje knjige Novinarska trilogija Božice Brkan u Novinarskome domu, Perkovčeva 2, u petak, 13. studenoga 2026. u 13 sati poziv je osobito srdačan. Kako tim događajem otvaramo 12. FraMaFu Festival reportaže i reportera, organizator je prepustio grafičko oblikovanje pozivnice Davoru Schunku, koji otpočetka daje prepoznatljiv izgled festivala nadahnutoga slavnim reporterom rođenim Virovitičaninom Franjom Martinom Fuisom. A za svaki slučaj i Jenio Vukelić, koji otpočetka oblikuje sva Acumenova izdanja, pa je dizajnirao i ovu knjigu, a i prepoznatljivu pozivnicu.
Uoči prvog predstavljanja NOVINARSKE TRILOGIJE Božice Brkan na 12. FraMaFu Festivalu reportaže i reportera u Novinarskom domu u Zagrebu, Perkovčeva 2, u petak 13. studenoga 2026. u 13 sati, s velikim poštovanjem i zahvalnošću želimo podsjetiti na ljude koji su u svoje vrijeme, unatrag kroz i više od tri desetljeća, pisali i objavljivali u tisku, na radiju i TV o romanima Lift / Politička melodrama, Azur journal 1993. Rez / Leica-roman u 36 slika, V.B.Z. 2012. i Privremeno neuporabljivo, Acumen 2022. U Trilogiji citiram i Igora Mandića, Anu Lendvaj, Josipa Grbelju i Olgu Vujović, mislimo na njih. Kako i ako smo se mi ostali pogubili, i na ovaj način želim ih pozvati po autorski primjerak.
O romanu Lift / Politička melodrama pisali
su: Mirjana Dugandžija, Vjesnik; Život je limunada; J.(osip)
Grbelja, Večernji list: Gorak okus novinarstva; Josip Grbelja,
Novinar: Razgolićeno novinarstvo; Vladimir Brnardić, Hrvatski
vojnik: Lift: politička melodrama iVladimir Nedanoski,
Praktična žena, Beograd, intervju s Božicom Brkan: „Lift“ je krenuo:
Naslovnica romana Lift, oglikovao Studio za grafičke ideje
O romanu Rez / Leica-roman u 36 slika u
knjizi su:Strahimir Primorac, Vijenac: Ubijanje riječi,
slike i sjećanja / Čvrst zagrljaj rata i tranzicije; Zvonko Kovač,
Kolo: Noćne more tranzicije; Dunja Detoni Dujmić, Republika i
knjiga kritika Mala noćna čitanja, hrvatski roman 2011.-1015.: Kamera,
snimka, rez Karolina Lisak Vidović i Helena Sablić Tomić: Rez u
hrvatsku prozu; razgovor u Kulturi na Prvom, Kritička rubrika Kutija
slova, urednica Karolina Lisak Vidović, emitirano 1. ožujka 2013.; Olga
Vujović, intervju s autoricom romana, Hrvatski radio Sljeme, Evergreen
Radio, urednica Olga Vujović, emitirano u ožujku 2013.: Nije ni za tramvaj
ni za plažu; Mario Harapin, Kajkavskim, kad ni jednim drugim
jezikom ne ide; Emisija Priče ispod Medvednice i Ivančice, urednik,
Hrvatski radio Prvi program, emitirano u dva dijela od 23 do 24 sata. 3.
i 10. travnja 2013.
Danas nas je napustila poštovana kolegica novinarka Ogla Vujović. Opraštam se s njom tekstom objavljenim u mojoj najnovijoj knjizi Novinarska trilogija, u kojoj na stranicama 299. i 300. među Prilozi o romanu: Rez / Leica-roman u 36 slika, VBZ, 2012. donosim njezinu kulturnu emisiju Evergreen Radio, intervju sa mnom objavljen na Hrvatskom radio Sljemenu, emitiran u ožujku 2013. Žao mi je što joj nisam uspjela ni uručiti knjigu koju ćemo predstaviti na FraMaFu festivalu reportaže i reportera u petak, 13. studenoga 2026. u podne u našem Novinarskom domu. Hvala, Olga!
Olga Vujović kao moderatorica jednoga od panela na Dvotočki, festivalu književnih žanrova 28. svibnja 2022. (Foto Miljenko Brezak)
Olga
Vujović: Nije ni za tramvaj ni za plažu
„Ime Božice Brkan većina naših slušatelja obično povezuje s kulinarskim umijećem, međutim ovaj put razgovaramo o onom njezinom drugom dijelu, rekla bih u šali, spisateljske duše, a to su prozni tekstovi. Osim što je poznata po kratkim pričama, Božice Brkan voli pisati i romane. Najnoviji roman pod nazivom Rez u izdanju nakladničke kuće VBZ je priča o fotografu kojeg je netko ustrijelio, a ta priča nije, da tako kažemo, pravocrtna, već brojni poznanici tog istog fotografa pričaju ne samo o njemu, nego i onome što je moglo dovesti do toga ubojstva.
Naime, zanimljivo je da Božica Brkan ne samo da se dotiče intimne sudbine jedne osobe koja je sudjelovala u Domovinskom ratu, već pripovijeda i o onima koji su bili na neki način izravno ili neizravno upleteni u život prije tog rata i život za vrijeme rata. Isto tako, taj rez s jedne strane znači doslovce rez preko vrata nekog čovjeka, ali isto tako i estetsku kategoriju, a to je zlatni rez. Pa Božice, kako ste uopće se odlučili pisati takvu vrstu romana? Proza koja je teška, a opet s druge strane vrlo se lako čita.
Naslovnica Novinarske trilogije Božice Brkan
Pa mislim da
nisam uopće bila u situaciji da odlučujem hoću li to pisati ili ne.
Jednostavno sam zapisivala nekakve ideje koje su mi dolazile, zapravo nekoliko
godina. Onda se dogodilo stjecajem okolnosti, rekla bih životnih, na kraju
krajeva također i u životu, jedno samoubojstvo koje me je strašno potreslo i
još nekakve druge, dakle, slične stvari koje vas jednostavno nagnaju da se to
nekako sve ukriža i da jednostavno ono što se obično kaže da se samo
napiše. Jednostavno vas natjera da završite tekst.
Uvijek se šalim pa kažem da ljudi opisuju ono što im se događa, pa ste tako vi za milje sveukupnog događaja, osim što ste izabrali jedno selo na obali rijeke, izabrali i redakciju novina.
Pa da, u
principu mislim da je najiskrenije što možete pisati i zapravo možete
najbolje opisati onaj dio koji poznajete. Ovdje je bio moj radni milje, ja sam
bila ipak 30 godina profesionalna novinarka, tako da mi je to na neki način
poslužilo kao mjesto događaja, odnosno događanja, jedno od mjesta, ali vrlo
važno. Osim toga, znam dosta ironično reći, s obzirom da moderno
novinarstvo, aktualno, sadašnje, recentno, da se poslužuje time da izmišlja,
dakle da može pisati fikciju kao nekadašnje pravo novinarstvo, ja sam se
ovdje zapravo koristi- la citatima iz stvarnosti da mi budu fikcija.
Budući da vas oni koji čitaju suvremenu poeziju prepoznaju i kroz ne samo štokavski, već i kajkavski jezik, vi ste se i ovdje odlučili jednom liku dati jezik. Međutim, moram priznati da to nije onaj pravi zagorski.
Pa ovo je
pravi moslavački, zapravo pravi kekavski. Malo smo razgovarali o tome i
profesor Zvonko Kovač ima vrlo zanimljivu tezu da ja kajkavskim, odnosno tim
svojim graničar- skim kajkavskim, kekavskim, kekavicom, da pišem i koristim
te riječi u blizini smrti. To me je malo šokiralo, nisam o tome tako
razmišljala, ali što više o tome razmišljam, mislim da to drži vodu.
Zapravo sam koristila nekoliko izričaja, da tako kažem, i samoga kajkavskog,
jer ipak počinjem u žargonu, recimo, lik gostioničara govori žargonom. Niz
je takvih monologa. Zatim postoje likovi koji govore kekavicom. Koristila sam
kekavicu svojega tate, onom koja se govorila do sredine prošloga stoljeća.
Sad već ima vrlo malo govornika i mislim da sam zabačeni kraj u koji
smještam ratne događaje izabrala misleći da mi vjerojatno moji neće
zamjeriti. A profesor Kovač ima također vrlo zanimljivu tezu da sam prvi puta
izvela kajkavski na prvu crtu, gdje kajkavski zapravo nigdje nije bio za
vrijeme Domovinskog rata. Baš ondje gdje su se vodile borbe. Na kraju krajeva,
je Česma, a moje selo Okešinec je uza samu Česmu, bili granica s Turskom,
stoljećima, tako da sam tu nekakvu zamišljenu granicu, Reku, odnosno Rijeku,
povukla kroz više vremena, kroz više država i kroza više nekakvih
razmišljanja. Da sam mogla likove dovesti u situaciju da ih ona spaja i
razdvaja.
U šali bih rekla da ste u trendu skandinavskih krimića zato jer uzimate naoko kriminalistički element, a to je leš. Da biste onda, pokušavajući naći počinitelja ubojstva, zapravo prepričali priču o socijalnoj situaciji u kojoj se likovi kreću. Vi ne razrješujete ovaj slučaj, ali čini mi se da ste jako blizu da točno precizno definirate o čemu se radi u našim životima.
Pa ja sam,
zapravo mislila da sam ja riješila slučaj, a nisam mislila uopće da pišem
krimić. Pisala sam one prave ljubiće i mislim napraviti ozbiljan ljubić.
Radim na tome. Dok na kraju ovaj roman, kad je trebalo opisati, nisu opisali
kao krimić, nisam o njemu uopće razmišljala što on jest. A napet je. Rekoh
da se može čitati na tri razine, pa i posve površinski, na plaži i može
vam biti zabavno. Ako ne želite, ne morate se upuštati dublje. Možete negdje
srednjom dubinom, a i dubinski i onda možete tu svašta iščitati. Dakle,
može vam biti jako zabavno, a može vam biti i mučno.
Plaža je kod mene sinonim za tramvaj zato jer ja vrlo često čitam u tramvaju, posebice ako su knjige džepnog formata, ali vam mogu reći da nisam uspjela to čitati u tramvaju, da ipak nisam mogla ostati na tom površinskom sloju. Hvala vam lijepa. Bila je to Božica Brkan, a povod razgovora je njezin roman Rez. Osamdeset osam cijelih jedan.“
Priznajem, šokirala me je uza Sve svete, Dan mrtvih prigodna vjesnica neke od televizija kako ljudi unajmljuju osobe i firme da im urede grobove. Razumijem kad si daleko, pogotovo kad ne možeš zbog zdravlja i dobi, ali da, kako rekoše, odmakneš tugu, ne možeš se žalostiti, e to ne mogu shvatiti. Mi smo naraštaj koji, neovisno o vjerovanju, nisu odmicali ni od rođenja, prašenja, telenja, macenja…, ali ni od smrti. Iako, zadnji sam put bila na sprovodu prababe u Prigorju kad su domaći zabijali lijes tražeći kladivec pred kućom prije ohoho desetljeća, a kako u Križu još nije bilo mrtvačnice, moj je mrtav otac zadnji put prenoćio pod našim krovom kad sam čekala njegova unuka Ivana. Nisam to ni opisala, koliko mi je još teško nakon punih 40 godina. A tada je to bilo uobičajeno, kao što je bilo da grobovi budu zarasli cijele godine, sve do pred Sesvete, kad bi ih okopali i sporedili, jer nikak se dočasiti. Život. Sad sve neugodne životne stvari netko odrađuje umjesto nas. I grobnu hortikulturu. Valjda i tugovanje. Jer nikak se dočasiti?
Naslovnica neobične, zanimljive i korisne knjige
To mi je dojmljivija knjiga U mom pogledu rodila se vječnost, koji je Zaklada Sandra Stojić nedavno objavila uz svoju 15. obljetnicu, a autorski ga potpisuje Slavica Moslavac. Naslov je citat iz pjesme mlade, teško bolesne i preminule pjesnikinje čija je smrt ponukala njezinu majku, prijatelje i dobre ljude da, u sjećanje na nju, praktično pomažu neizlječivo oboljelima, od prevencije bolesti do palijativne skrbi, hospicija. Ukratko, o temama koje obično odmičemo, ljudski i suosjećajno govori se uz mnogo razumijevanja, savjeta i primjera iz svakidašnjice, prošlosti. Uči nas osjećajima koje moderni čovjek ne želi osjećati nego ih želi odmaknuti. Etnologinja Moslavac, dakako, poseže za primjerima iz etnologije. Povijest još jednom postaje učiteljica života kako se oprostiti, kako se nositit, kako razumjeti i samu sebe. Imam čast da u toj knjizi Slavica podsjeća i na moje kajkavske priče Život večni, Acumen 2017.:
„Etnološkom temom vezanoj za mrtvike prožeto je i djelo Božice Brkan pod nazivom Život večni. Ona nam donosi priče upravo s tabu temama, vezanih za grobišta, ali i ponašanje živih na mjestima pokojnika. Ona se usudila prezentirati mjesta, vrijeme i radnje koji su se dogodili, ali ih nije bilo poželjno prepričavati kao što je: krivi ukop, održavanje tuđeg groba, ljubljenje tuđeg supruga, ukopa muškaraca u vojničkim odorama ili služenje u krivoj vojsci, prerane smrti, preljuba s najbližom rodbinom i potom samoubojstva zbog sramote te dugotrajne šutnje, boli i patnje i ne odavanje brojnih tajni.
U njima se ne govori o smrti kao krajnjem činu, ne oplakuju se i ne žale mrtvici, već se govori o prilikama i osjećajima živih koje su u doticaju s mrtvicima i pogrebnim običajima kao i uništavanje materijalne baštine. Značenje Božičinog djela je način na koji nam ona to predstavlja, odvodi nas na mjesta koja se često ne spominju i opisuje prešućivane osjećaje, zabranjene radnje i tajne ljubavi.
Ovim pričama Božica nam prezentira duh ruralnih sredina, njihovo vladanje u izvanrednim prilikama, odnos živih i umrlih, ljubavi i strasti, stvarnog i tajnog, tragičnog i tragikomičnog. Ta događanja ili Božičine priče su tu oko nas, ali nikada ili vrlo rijetko ispričane ili napisane. Ali zato je Božica tu, koja svojim izvanrednim dijalektom kriškog kraja daje nam sliku vremena 19. ali i 20. stoljeća.„
Tako prigodno odnekud s društvenih mreža posežem za Žarkom Lauševićem: Zagrlim sjećanje. U njima je netko tko više nije tu. U njima sam ja onakav kakav nisam više. U sjećanjima sam onakva kakva više nisam.
Republika, časopis za književnost, umjetnost i društvo
Društva hrvatskih književnika u broju 7-8, srpanj – kolovoz 2026. https://dhk.hr/republika-7-8-2026/Zauvijek neupotrebljivo (Nad razvalinama Vjesnika) na stranicama
128.-139. u cjelini Ogledi objavljuje uvodni esej u tada još neobjavljenu
knjigu Novinarska trilogija Božice Brkan Zauvijek neupotrebljivo (Nad
razvalinama Vjesnika). Zahvaljujem uredniku Borisu Becku i svojem DHK te
prenosim esej s pozivom na čitanje trilogije.
Naslovnica Republike 7-8 2026.
Božica Brkan
Zauvijek neuporabljivo Nad razvalinama Vjesnika
POčetak eseja u republici
Esej, moj mali prilog
povijesti hrvatskoga novinarstva i književnosti, o trima romanima moje Novinarske
trilogije – neobjavljeni uvod u tri knjige objavljene u rasponu od tri
desetljeća
Iz dana u dan mediji su odbrojavali kad
će dizalice napokon Neboder Antuna Ulricha sravniti sa zemljom. Ja sam samo
redovito, bez komentara, prenosila objave na društvenim mrežama (dok me zbog
sumnjive pretjerane aktivnosti security nisu blokirali) nikako ne
mogavši smisliti pereks za ovaj tekst. Imam i nanizane iz tramvaja snimljene
posljednje fotke s Neboderom u pozadini. A kad je Vjesnik sravnjen sa
zemljom, vijestica o uklanjanju objavljena je ili u kasnim minutama ili
na devetoj stranici dolje, nepotpisana ni inicijalima izvjestitelja, agencijska
ili AI. Neki su mi izražavali sućut. Zašto baš meni, kad ni po čemu ne bih
trebala biti u prvom redu uza taj otvoreni grob? Žalovanje sumnjivo, čak i u
grupi Hrvatska treba Vjesnik, ali manje nego kad je šokovito sumnjivo gorio.
Tad sam se rasplakala, sad nisam. Sad se samo pitam: hoće li se zetova
tramvajska i dalje zvati: The Next Stop Vjesnik? I ne pitam se hoće li i
što pogled na grad, koji je navodno bio zaklonjen jednim baš tim Neboderom,
socijalističkim bastionom, ubuduće zastirati više njih. Čijih?
Predvidiva vremena za predvidivu perspektivu. Novu? Opet novu? Mjerodavni
ministar izjavljuje: Vjesnik će u potpunosti biti uklonjen do 15. srpnja.
I ostaje urbana legenda. I rasuta sjećanja. Od kojih će možda nastati još koja
knjiga, fikcijska i(li) fakcijska.
Da ih pišem sad, s iskustvom paljevine i grickanja,rušuckanja i praznine na križanju Savske ceste i Slavonske, dakako da
bih svoja tri novinarska romana napisala drukčije. Nije mi se otvorio obzor,
nove spoznaje, jer sam u avanturu toga pisanja otpočetka unosila vlastito
iskustvo stečeno u jugoslavenskome, hrvatskome novinarstvu i prije nego što sam
u kolovozu 1978. na fakultetsku praksu ušla u redakciju Vjesnika, u
gradsku, na šestom katu, jer sam i prije studija novinarila po lokalnim
novinama i radijima te za studija dvije sezone u Poletu.
Početak eseja u Novinarskoj trilogiji Božice Brkan u grafičkom oblikovanju jenia Vukelića
Nisam pisala trilogiju, drukčije bih je
postavila da sam i izdaleka imala ideju o njoj, nekako se složila sama, jer
sam, po onoj tko tebe kamenom, ti njega knjigom, svaki od tih romana
posvetila drugom drastičnom skretanju vlastite profesionalne i životne sudbine.
Karijere. Pisanje, i novinarstvo i književnost, moj su životni izbor i poziv,
ljubav i strast.
Prije čitanja, osobito mlađem potencijalnom čitatelju, s pogledom pola
stoljeća unatrag ispisujem svojevrsnu uputuza upotrebu triju
romana u istoj knjizi. Pojedinačni CIP zapisi dostupni su u računalnome
katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu. Moram podsjetiti na najvažnije,
na ubrzanu i sve ubrzaniju promjenu tehnologije od šezdesetih godina prošloga
stoljeća – u osnovnu školu krenuh 1962. – te u desetljećima u kojima se zbivaju
radnje tih triju romana, i to u industriji medija, kako to kaže
generacija mojega sina i još mlađa, te u novinarskome zanatu, kako smo mi
govorili. To je nedvojbeno oblikovalo i sadržaj medija, pa i mojih romana o
medijima, i ljude koji su tada radili u njima. Površno nabrajam zanimanja nestala preko
noći slovoslagar, strojoslagar, daktilografi, stenograf, montažeri sloga,
korektori fotki…Možda su nestale i Ulica propalih komentatora te
birtije Vuglec, Tri cicera, Pajić (jedna od Vjesnikovih porti zvana je
Pajićevom)…
Nije slučajno geslo našega Acumena, obiteljske tvrtke osnovane devedesetih, Sadržaj
koji spaja / Content thats Connects, a prvi logo – žičana spajalica.
Što je to i čemu služi? Znate li uopće ikoga tko rabi mehanički pisaći stroj,
papir, olovku? Želeći se podsjetiti na ime (brend još nitko nije spominjao!)
svoje prve mašine – mama i tata darovali su mi je za 18. rođendan! – praktično
i naivno obratila sam se AI, koji mi je uzvratio – pisačem/printerom.
Poderala sam ih barem desetak, a i najmanje još toliko tastatura kojekakvih računala
(i po njima sam lupala kao da su mehaničke). Zadnji pisaći stroj u Vjesniku
iz ladice radnoga stola predala sam direktorici kada ih je uoči već posve
opipljivoga početka Domovinskoga rata skupljala ako bi nas zdrmali MiG-ovi,
ostanemo li bez struje i zgrade i moramo bježati u šumu, neku Petrovu goru, u
ratno, ponovno početno partizansko izdanje… (Uzbune su započele i taman su za
više godina u položenom neboderu omotali redakciju crnom folijom kako
nas ne bi mogli upucati snajperisti.) Nije ih prikupila ni desetak.
I moji su prvi tekstovi na karticama, 30 redaka puta 60 slovnih mjesta, koji će
se poslije računalno brojiti u 1800 karaktera, nošeni na lekturu
i korekturu, grafičkom i tehničkom uredniku, pa su ih dostavljači, uz šifriranu
ciceražu grafičkoga nečitkim doktorskim rukopisom, sa spajalicom pričvršćenom
opremom – nadnaslov, naslov, podnaslov i međunaslovi – te fotografijama
ili ilustracijama odnosili u prizemlje duž plavoga hodnika, tek kratko vrijeme
nikad zaživjelom zračnom poštom, u tiskaru. Lijevani su i slagani u olovu,
slovo po slovo. U negativu.Za razliku od grafičara, povlaštene Titove
radničke klase, koji su u svojim pekarskim smjenama obvezno pili mlijeko,mi
novinari nikad nismo dobili ni beneficirani radni staž.
Najzanimljiviji prvi iskorak bio mi je fotoslog i kaštiga kad sam
dežurajući skalpelom na plahtama moralakrojiti vlastite tekstove.
Izuzevši glavâ listova i povremeno reklame za Marlboro novine su, osim nekih
magazina, bile crno-bijele, a večernja, prva od brojnih izdanja mogla su se
kupiti na Trgaču od kolportera ili u kioscima na tramvajskim okretištima. Prema
tome smo se i selili. Vidjeti svoj otisnuti tekst! Petkom bi na kiosku preko
puta Vjesnika vijugao dug red zbog malih oglasa za podstanarske sobe. U
Zagrebačkoj kronici potkraj sedamdesetih rok, deadline, bio je već
četiri popodne(!), sve drugo objavljivano je preksutra (!), a do ponoći čekali
su se za kasnija izdanja samo agencijski teleprinterom ili redakcijski preko
stenodaktilobiroa, iznenadni breakingnews (poplava, potres, sudari
vlakova…) i jako važne teme (Centralni komitet, kongresi…). Unaprijed, forski
– u žargonu je još vladao njemački, engleski je stigao tek s računalima kad je kursiv
postao licht, a fettbold – pripremalo se i do 80, katkad
i 90 posto sadržaja.Vjesnik je imao nekoliko izdanja, a Večernjak i
više od 20. I inozemna. U svakom većemu mjestu te u velikim svjetskim gradovima
od Rima, Londona, Pariza, Moskve i New Yorka do Pekinga kuća Vjesnik, tada
najveća na Balkanu, imala je dopisništva.
Računala sa zelenim ekranima, kao i položen neboder u dvorištu, tri dnevne
redakcije (Vjesnik, Večernji list i Sportske novosti)
naslijedile su od Univerzijade 1987., a posebno kreiran VRS, Vjesnikov
računalni sustav, imao je cake da je za neke hrvatske dijakritičke znakove,
primjerice, trebalo pritisnuti i po četiri tipke. Svatko je imao svoju razinu
ovlasti, od N (novinar) do I (imprimatur). Kako se kuća dijelila, kad je, kao u
Liftu,sistem prelazio u sustav, odvajali su se sustavi i
fizički, kupovale se i različite tehnologije, napredovali su svi, i redakcije i
tiskara. Najprije uveden u magazine, samostalne iumetnute, kolor je
devedesetih dospio i u dnevnike – na Večernjakovu kolegiju gadno smo se svađali
je li na naslovnici primjereno objaviti krvavu nesreću – a ambiciozniji
magazini već su tiskani uinozemstvu, u Veroni.Samostalna Hrvatska već u Domovinskom ratu mijenjala je politički i
ekonomski sustav, s demokracijom stigošepretvorba, privatizacija. Novi
vlasnici nerijetko bi dovukli polovnu tehnologiju, a odlično zamišljena ideja
da urednici novine i prelamaju, primjerice, teško je ili uopće nije izvedena do
kraja. I prije već, oslanjajući se tobože na istraživanja i zahtjeve tržišta,
neki su novoustoličeni, često samo preodjeveni, dodvorni urednici u vrijeme
jednoga mandata i nevješto i po triput mijenjali format, dizajn. S političkim i
zemljopisnim parceliranjem tržišta naklade su se već ozbiljno srozale, jedne su
se tiskovine gasile, a javljale se nove, često tek zakratko, s nekoliko
brojeva. Iako se sve činilo novim prilikama, na vjetrometini su mnogi ostajali
posve nezaštićeni i bez posla, slani na čekanje, u prijevremenu mirovinu
ili na burzu, s otpremninom ili bez nje. Nagužvalo se medija i medija –
internet, e-novine, društvene mreže… Iz analognih u digitalne prešli su i
telefoni, fotoaparati…, pa u pametnome mobitelu u šaci imaš i magnetofon,
diktafon, nekadašnju tešku radijsku nagru, pohranu i slike i tona i svega
zajedno. Što manje sredstvo, to veći kapacitet. Za life više nisu nužne
višečlane ekipe reportera, kamermana (katkad i nosača kamere), snimatelja
zvuka, osvjetljivača, organizatora, teška reportažna kola. Da bude brže i
jeftinije, reporter, prezenter, influencer što li, sam je sebi
sve do vozača i šminkera. AI ne treba ni to. Vijesti sve češće guše breaking
news i fake news, društvene mreže. Kompjutor dela kaj mu velite,
on je samo stroj, veli neki moj lik već u Liftu.
Posve neplanski, Novinarska trilogija
ispala je usputna skica svog vremena, a arhiviram je, nadam se i pojačavam
kritičkim, analitičkim izdanjem triju, svaki u svoje vrijeme, odlično
percipiranih tematskih romana različitih žanrova (ljubić?, krimić?) o
hrvatskome novinarstvu unatrag posljednjih desetljeća društvenih, ekonomskih i
tehnoloških drastičnih mijena: Lift ili politika melodrama (1993.), Rez
/ Leica roman u 36 slika (2012.) i Privremeno neuporabljivo (2022.).
Romane su objavili različiti izdavači, a ostavila sam namjerno i izvorne
primijenjene različite pravopise iz različitih vremena. Nek se vidi i kvazijezikoslovno
smeće iz vlastitog lista.
Naslovnica Novinrske trilogije djelo je majstora Jenia Vukelića
Roman Lift ili politika melodrama (1993.), bukvalno analogni roman kakvima se bavila Dvotočka, festival žanrova 2026., objavio je Azur Journal (urednik Veljko Krulčić). Morala sam ga prepisati s papira, kao i sve kritike, najave promocije i sl. Prvu verziju o sudbini novinske redaktorice u preljubničkom odnosu s redakcijskim političkim prvim perom skicirala sam 1979. za natječaj beogradske Praktične žene kao scenarij za roman u nastavcima i dobila prvu nagradu, veću od nagrade za konačni roman. U prilozima donosim intervju Vladimira Nedanoskoga u tome vrlo čitanom ženskom časopisu žena Lift je krenuo. Konačni rukopis nije ušao ni u uži izbor. Bio je previše eksperimentalan, preradikalan za ženski tisak. Podijeljen u ulomke katove metaforičke, prepoznatljive kroz koje se lift uspinje i spušta. Pokvareni lift tako postaje mjesto u kome se može ne samo bludno sagriješiti, nego i okajati grijeh. (Mirjana Dugandžija).Prešavši 1992. iz Vjesnika u Večernji list, tekst sam pretumbala, pročistila ga i on je, dozreo, napokon objavljen i vrlo svečano promoviran 31. siječnja 1994. u zagrebačkome Muzejsko-galerijskom prostoru u okviru Večernjakova izložbe fotografija majstora Pavla Cajzeka Pabla. Govorili su književnik Igor Mandić (Nemam tekst koji je izgovorio iz glave, citiram dio prema HINA-i: Književnik Igor Mandić upozorio je naautoričino izvrsno vladanje jezikom, napominjući kako je područje jezika autorsko područje u kojem „relativna beznačajnost ljubića nosi temeljni štof na temelju kojeg autoricu treba hvaliti“.), kritičarka Ana Lendvaj, urednik Veljko Krulčić i dramska umjetnica Marija Sekelez. Sjećam se samo velike gužve, mnogo cvijeća i ljudi, pilaca naše šljivovice Božice. Zacijelo postoji i više fotografija, ali nekako sačuvah samo najvažniju, nas za promotorskim stolom. I najavu i vijest s događaja objavili su HINA i svi glavni nacionalni listovi, a predstavili smo ga u još nekoliko meni važnih mjesta. Prema mojoj dokumentaciji u pet registratora objavljeno je i više kritika, što je tada bilo uobičajeno: Život je limunada Mirjane Dugandžije u Vjesniku; Gorak okus novinarstva J.(osip) Grbelje u Večernjem listu i Razgolićeno novinarstvo Josipa Grbelje u Novinaru te Lift: politička melodrama Vladimira Brnardića (pretpostavljam da je to pseudonim urednice Anđelke Mustapić) čak i u Hrvatskom vojniku. Zbog nestašice papira roman je otisnut na gotovo novinskom papiru. Ugovor sam potpisala na 1500 primjeraka, izdavač je tvrdio da je otisnuo 500, sama sam od toga udomila barem 400, a kada sam željela otkupiti preostalih još 100, u nekom skladištu, pod najlonom i cementom, zatekli smo još 1000 (!) primjeraka i otkupili ih za siću, jer je izdavačka kuća već bila propala. U izdavaštvu ništa novo.
Ilustracija Jenia Vukelića uz uvodni esej Božice Brkan u Novinarskoj trilogiji
Znakovito je ono što nije objavljeno. Samo neobjavljena ilustracija Zdenka Svirčića svjedoči kako je za magazin u usponu Globus pripreman tekst o Liftu i tada recentnom nacionalnom novinarstvu. Vrlo vješt novinar Mate Bašić, koji je tada bio specijalist za žutilo, napravio je sa mnom u Vjesnikovu restoranu vrlo provokativan intervju, koji je na kraju ispao mio, meni iznimno naklonjen i u kojem sam na autorizaciji ispravila doslovce tek poneki tipić. I danas žalim što ga u redakcijskoj gužvi s prijelomom Vrta nisam kopirala, doduše valjda nije ni bilo fotokopirnog aparata. Po savjetu kolega bila sam i vrlo oprezna i suradljiva te kolegi očito zanimljiva, jer me je otkrio u novome svjetlu kao spisateljicu. Međutim, preko mojih leđa planirali su očigledno i kuljiševsku spačku i došli s idejom da za svaki od glavnih likova nacrtaju statističku torticu koliko koji lik sadržava kojih stvarnih osoba, npr. glavni lik komentatora Maca vjesnikovaca Jože Vlahovića, Krešimira Fijačka itd. Odbila sam propustivši tako Warholovih 15 minuta slave u Globusu, a Nino Pavić mi je With Compliments i s vlastoručnim potpisom preko tajnice poslao uramljenoga Svirca. Simptomatično da sam nakon gotovo trideset godina pripremajući Trilogiju jedva otkrila autora, jer su se mladi sjećali drugih, kasnijih, a ne maestralnoga ilustratora kojega je, uza sve drugo za svoj Jutarnjilist i EPH, moj nekadašnji glavni urednik Poleta i urednik Nedjeljnoga Vjesnika, preuzeo od Arene. Ali, tko bi se sjećao svakog ajnzera?
Nije naodmet spomenuti kako bih, da je bilo moguće osim u poljoprivredne proizvođače, s rodiljskoga 1987. otišla u freelancere. Vjesnik je potkraj socijalizma s povećanom, nikad većom slobodom izražavanja u prijelomno klaustrofobično vrijeme toliko ubrzano klizio u propast da sam razmišljajući o šest ponuda od novina do HTV-a, zgađena, nakanila posve otići iz novinarstva i prijeći Urošu Šoškiću u Arenu te osnovati i voditi mu marketing (!). Na kraju sam ipak odabrala novinarstvo (urednica-komentatorica u Večernjaku kod Ive Lajtmana), a prenijevši i kolumnu Enciklopedija špeceraja iz Nedjeljnog Vjesnika u nedjeljni Večernji list (već sam 1990. objavila i istoimenu knjigu), uređivala sam unosne komercijalne priloge i samostalna izdanja te prilog Vrt, najbolji prilog u novinama 2000., za što mi je HND dodijelio godišnju Nagradu Marija Jurić Zagorka. Kad sam otišla, ugasili su ga.
Kad sam na početku 2010. s valjda
četrdesetak kolega, uglavnom neformalnih redakcijskih autoriteta, otišla u
prijevremenu mirovinu s otpremninom, već sam gotovo dva desetljeća bila
članicom Društva hrvatskih književnika s objavljenih više raznovrsnih knjiga
poezije i proze (uz cijele biblioteke visokonakladnih kuharica autorskoga tima
i visokonakladnih ljubića pod pseudonimom!). To mi je, kao i cijelo
novinarstvo, bila odlična osobna radionica za lakoću pisanja. S Večernjakom
je, uz drugo, naš Acumen za kioske objavio 2006. i svoju zavičajnu čitanku Oblizeki
– Moslavina za stolom u 15 000 primjeraka. Za memoarsku analizu iz kuta
kreativnoga i poduzetnog s mnoštvom ideja, lojalnog ali i buntovnog novinara,
još zaštićenoga i socijalističkim zakonima i odgajan kao važan
društvenopolitički radnik i novoizborenim kapitalističkim teško oborivim
ugovorima (kada su se množili prekarni djelatnici koji ne mogu bez
stroge kontrole) i službenim automobilima, zanimljiva bi bila analiza tog
vremena s brojnim asistentima asistenata, nosačima mobitela (glumcima, rekao bi
moj grafički i veliki sindikalist Jurica Ćurković), učestalim ambicioznim
obećavajućim brainstorminzima, finim pritiscima putem budžeta, analize
čitanosti itd. Dvaput su me slali headhunerima, dvaput su me izvrsno
ocijenjili, unatoč nepriličnom odgovoru kako bih, da mogu birati što bih
radila, otišla u mirovinu i pisala, pisala…
U vrijeme najvećih pritisaka srećom sam tri godine na Komunikologiji Hrvatskih
studija za 60-ak studenata druge godine, od Tomislava Sabljaka naslijeđene,
vodila vježbe Stilistika u medijskoj komunikaciji. Inače bi me uvjerili
da nemam pojma o pisanju. Ne zadugo, razmišljala sam i o pisanju knjige o
stilistici, čak i o doktoratu novinari književnici, koja bi spojila moja dva
faksa i životne ljubavi. Prve godine studenti su bili ravnomjerno opredijeljeni
za tisak, radio, TV, novinska agencije, a zadnje glavnina se okrenula PR-u. Kao
da dobar piarovac možeš biti ako nisi dobar novinar, 5W je uvijek 5W. Također,
prve godine od studenata jedva da je itko bio na društvenim mrežama (Twitter i
Facebook), a samo malo kasnije gotovo svi. Ni u početku ni na kraju, navodno životno
zainteresirani za medije, studenti uopće nisu pratili političke i ekonomske
dnevne događaje. Ne sjećam se da je bilo influencera.
Kad sam zaista formalno otišla u mirovinu s prvim uvjetima (55 godina života i 30 godina staža), željela sam ono što sam radila u Večernjaku raditi za sebe multimedijalno, oboružana otpremninom (moja plaća puta broj godina u kući Vjesnik, pola Vjesnik a pola Večernjak). Već sam započela s blogom www.ziviselo.com, zatim sa www.oblizeki.com, uskoro i sa www.bozicabrkan.com (na kojem je i Umjesto kave), kad me, na sreću, kolegica s kojom sam napravila možda i najunosnije poslove u tisku, upozorila da prikočim, jer nailazi velika kriza. I naišla je. Da sam započela sve kako sam zamislila, još bih grezla u dugogodišnjim zajmovima. Zbunjivalo me prije što večernjakovci, za razliku od gubitaških vjesnikovaca, nisu kupovali dionice svojega dobrostojećeg lista, sad sam se čudila što brojne kolege s otpremninama nisu ozbiljno ni pomišljali ni na najmanje poslovno udruživanje.
Samoubojstvo prijateljičina sina,
međunarodno uspješnoga menadžera, relativno mladoga, usredotočilo me na dvojbu što
smo mi na ovom svijetu? S pola svog vijekaiz novinarstva i pisanja
koje se isplati, svjesno sam skrenula u svoj prvi mladalački izbor odabravši
umjetnost, književnost i izdavaštvo koje više troši nego što donosi. Osnovan za
ako tko ostane bez posla, Acumen je postao izdavačem da mogu darivati
knjigu komu hoću te objavio više dobrih, nagrađivanih, uglavnom mojih vrlo
željenih književnih knjiga. Svaku smo radili kao projekt i kao da je
posljednja. Posveta To Toni – Molitva za tihu sućut i neuknjižene
mladalačke pjesme Bilanca 2.0, odabrane ljubavne i ostale
štokavske pjesme tiskali smo 2011., a 2012. zbirku
kajkavskih pjesama Pevcov korak / Kajkavski osebušek za EU (2012.)
(nagrađena Katarinom Patačić kao najbolja knjiga objavljena na
kajkavskome 2012.) i Kajkavsku čitanku Božice Brkan (2012.) (pomoćno
sredstvo u nastavi hrvatskoga jezika u srednjim školama).
U međuvremenu sam za 31 dan (novinarski deadline!) uspjela napisati roman o recentnom, ratnom i
poratnom novinarstvu za V.B.Z.-ov natječaj za neobjavljeni rukopis 2010. i sa
šifrom Kvakan ušla u uži izbor. Žiri Miljenko Jergović (predsjednik), Zoran
Ferić, Julijana Matanović, Stahimir Primorac i Vladimir Arsenijević najboljim
je ocijenio Vođu Aleksandra Novkovića, politički vrlo aktualan s obzirom
na Miloševićevo rušenje. Navodno smo bili na klackalici, ali nije pretegnula
moja priča o fotoreporteru koji u Domovinski rat zakoračava analogno, filmom,
fotkom propucana raspetoga Krista s naslovnice Dnevnika, pa i ratnoga
zločina te vlastitom smrću u zlatnom rezu. Kao da je
tog časa ubijen i kao da se Kalvarija preselila u naš mali dio svijeta. Na kraju, izborila sam tisak svog romana Rez / Leica-roman u 36 slika
(2012.) u zagrebačkoj (urednik Marko Pogačar), beogradskoj i sarajevskoj
podružnici, uz podršku Ministarstva kulture RH, u mekom i u tvrdom uvezu.
Sjećam se da sam ambiciozno odbila ugovornu objavu i e-romana u idućih pet
godina. Nisam sigurna da su si prodajom uspjeli naplatiti knjige koje sam
preuzela, valjda kao honorar.
Prema vijesti Večernjaka s Interlibera, izdavač mi je organizirao
potpisivanje knjige, ali i odličnu promociju u Knjižnici i čitaonici Bogdan
Ogrizović te, ponajviše zahvaljujući V.B.Z-ovu piarovcu Zoranu Simiću, brojne
izvještaje i gostovanja u medijima od kojih su, osobito ona na radiju i
televiziji i, osim na diktafonu s kojih ih dosad nisam dospjela skinula, otišla
u vjetar. Primjerice Iz Vijesti iz kulture HTV-a Zrinke Turalije ili Na
kavici kod Sonje Šarunić s Radio Sljemena, a zahvaljujući svojoj sadašnjoj
tehnologiji, sin Ivan Brezak Brkan mi je tonske snimke s računala transkribirao
u Word i tekst za čitanje (taman na nekoj od mreža naiđoh da uz polog od 10 eura pošalješ kojekakve materijale na Each Moment i sve
ti se vrati na USB sticku!), tako da to
digitalizirano vrijeme – sve su fotografije iz toga vremena već su digitalne –
ilustriram kritikama iz časopisa Strahimira Primorca (Vijenac: Ubijanje
riječi, slike i sjećanja / Čvrst zagrljaj rata i tranzicije), Zvonka
Kovača (Kolo: Noćne more tranzicije), Dunje
Detoni Dujmić (Republika i knjiga kritika Mala noćna čitanja, hrvatski roman 2011. – 1015.: Kamera, snimka,rez), zatim Karoline
Lisak Vidović I Helene Sablić Tomić (razgovor u Kulturi na
Prvom, Kritička rubrika Kutija slova:Rez u hrvatsku prozu),
Olge Vujović (intervju s autoricom
romana, Hrvatski radio Sljeme, Evergreen Radio: Nije ni za tramvaj ni za
plažu), Maria Harapina (Emisija Priče
ispod Medvednice i Ivančice, Hrvatski radio Prvi program: Kajkavskim,
kad ni jednim drugim jezikom ne ide).
I tu mi nedostaje kratak ali bitan, odličan, nepotpisan osvrt sa stranice
kolumne Denisa Derka iz luksuznoga kulturnog izdanja Večernjaka,
objavljenoga samo nekoliko puta.
Nedostaje mi i jedna negativna kritika, nažalost
zaboravih i čija, jer je samo nestala s mreže. A svijet nastavlja živjeti digitalno. Uz mnogo
zloupotreba. Sličica iz živog, ne literariziranog novinarstva: kad ne može
drukčije, jedan od šefova na prijelaz s analognog na digitalne redakcijske
telefone neprestano uključen i čitateljima omiljen, jer smo iz toga, a bez
algoritama, radili glavninu sadržaja, Vrtov dežurni telefon – aparat
fizički isključuje. Kao: Što će ti, pa imaš e-mailove!? Daleko su bili chat
i konferencije, a nekad važna rubrika pisama čitatelja, pa i institut
demantija, izuzevši sudskim presudama, iz novina su posve nestali, pogotovu
prijelazom izdanja na internet i zamijenivši mjerenje čitanosti lajkabilnošću,
bustanjem te množenjem do brisanja hejtera i trolova. Vlastitom suprotnošću
pokazala se proaktivnost.
Roman Privremeno neuporabljivo
(2022.) nakanila sam napisati i prije nego što sam ga prijavila za neki, valjda
gradski natječaj o potresu, a uspjela sam izboriti potporu za pisanje
Ministarstva kulture i medija. Objavio ga je Acumen. Uhvativši povoljnu cijenu
papira u jedne tiskare u vrijeme divljanja zbog početka rata u Ukrajini,
udvostručili smo nakladu na 500 primjeraka.
Provokativnu naslovnicu prkosno ispruženoga srednjeg prsta, inače prsta s kojim
najčešće i pišem, a i dimnjaka zagrebačke Ciglane koji dinamitom ruše,
dizajnirao je Jenio Vukelić. Najnegativnija kritika: neprimjereno dami. Glavni
lik romana kojem nisam dala da bude ljubić (Sandra Pocrnić Mlakar) niti
mu napisala happy end, ma ni konačni, zatvoreni end, ako se ne
računa selska zabava s uhićenjem, opet je ženski. Multimedijalna
novinarka i stjecajem prilika žena multipraktik koja i lajkove skuplja
nastojeći preživjeti u središtu postpotresnog Zagreba u koroni, s etiketom Privremeno
neuporabljivo i inim recentnim pošastima kad je dno je na vrhu. U jednome monologu uz
fejbučne aktiviste spominje iFejs novinara stare garde,
dugogodišnjega noćnog urednika Vjesnika iz mrtvog nebodera s križanja Savske
i Slavonske,jer čovjek još jedino tako može izvijestiti javnost.
Vrijeme radi za taj roman, najdojmljivija
mi je od ocjena s više predstavljanja od Kutine i Đakova, Vrbovca i
Ivanić-Grada, Čazme i Popovače do Donje Stubice. Nakloni su mu bili i kritičari
Denis Derk (u Obzoru Večernje
lista „Zagrepčanki Dori, radijskoj
novinarki, život se srušio večer prije potresa…“); Ljerka Car Matutinović (u Vijencu i knjizi Iskustvo
lijepih riječi: Vraća li imaginacija u svijet povjerenja?),Željka Lovrenčić (u Kolu: Roman o Zagrebu), Dunja Detoni Dujmić
(u Kolu i knjizi Mikročitanja / Hrvatski roman2016. – 2023.:
Uvod u ironiju), Đuro Vidmarović (na Stavu i u knjizi
Moji zavičaji, Moslavina 2: Roman o ženi koja pobjeđuje životne potrese), kao
i intervjuistiSandra Pocrnić Mlakar (na Kvaki: Život između
privremenoga i neprocjenjivoga), Milivoj
Pašiček (na Totalinfou u serijalu Hrvatske spisateljice: Ne odričem se svog
novinarstva, ni običnih tekstova, ni kolumni) itd.
Esej, moj mali prilog povijesti
hrvatskoga novinarstva, a nadam se usporedo i književnosti, u godini 100
godina radija i 70 godina televizije s reklamom Zauvijek Prvi, kao
uvod u Novinarsku trilogiju imam problem nasloviti. Točno, ali dosadno: Nakon
paljevine Vjesnika novo krojenje svijeta. Oni koji nisu nikad radili ni u
Neboderu ni u Kući Vjesnik imali su dobrih novinskih i naslova postova i prije nego što je
građevina razvezena po smetlištima, običnima i onome smetlištu povijesti, već
uz buktinju, vatru i pepeo bez pročišćenja s klincima koji šalabazaju zbog
adrenalinskog selfieja (?!): Vjesnik izgorio prije nego je zapaljen, Lomača
je pripremljena odavno, Vjesnik nestao u dimu (1972.-2026.)… Moja
redaktorica Maja Matković nabacila mi ih je više, sve jedan bolji od drugoga,
gavranskih: Trilogija o smrti hrvatskoga novinarstva,Tri s Trnja ili
Vjesnik u tri d(i)jela, Vjesnik zauvijek neuporabljiv, Vjesnik post
mortem, Vjesnik nikad više. Kao da vjesnik nijeviše
onaj koji donosi vijest,koji informira. Kad god dođem do
toga, prebacim se u olovna vremena i odgledam Spielbergov film
Novine, The Post (2017.) u kojem nasljedna vlasnica washingtonskoga
dnevnika Kay Graham u finalu pobijedivši na sudu Nixonovu ekipu zbog objave
tajnih papira o vijetnamskom ratu svom uredniku Benu Bradleeju izgovara citat
da su novine prva skica povijesti. Ako Večernjak pretplatu na
svoju digitalnu arhivu nudisa više od 60 godina hrvatske povijesti
na jednome mjestu, zakoračite u vremenski stroj, što onda malom slikom
povijesti ne bi bila i moja Novinarska trilogija? Lada Žigo Španić svoju
recenziju naslovila je: Novinarska trilogija – dobra literatura o našem
lošem novinarstvu. Ne bez ironije, u drugom bih mediju dodala: Zapratite
nas!
Majstor iz naraštaja velikih novinara, urednika i vlasnika medija Milivoj Pašiček objavio je danas na svom portalu Total.info u rubrici Hrvatska izdvojeno intervju sa mnom u povodu moje najnovije knjige NOVINARSKA TRILOGIJA:
Naslovnica Pašičekova Totalinfo.hr s najavom intervjua
Pred čitateljima je opsežna “Novinarska trilogija” koja objedinjuje tri vaša romana nastala u rasponu od gotovo četiri desetljeća. Otkud ideja za ovakav format “tri u jedan” i koja je to glavna nit vodilja koja ova tri, vremenski razdvojena djela, spaja u neraskidivu cjelinu?
Nisam ta tri svoja romana pisala kao trilogiju, nego kao samostalne romane u desetljetnim, pa i većim razmacima i tek s pogledom unatrag nastala je ideja o trilogiji, o tome da ih zajedno uknjižimo, jer ispada da su oni, unatoč mnogim razlikama, cjelina. Ideju o njihovu zajedničkom uknjižavanju imam zahvaliti Sandri Pocrnić Mlakar, kolegici i kasnije urednici knjige, inače izdavačici “samo hrvatskih pisaca”, također novinarki s kojom sam davno radila u “Vjesniku”, čak smo usporedo pisale kolumne u “Nedjeljnom Vjesniku” ona o odnosu spolova a ja gastronomsku, a imamo kasnija svaka svoje bogato spisateljsko i uredničko medijsko iskustvo. Ideja je rođena na kavi prije valjda tri godine i tko zna bih li je privela kraju da nisam dobila poticaj Grada Zagreba za tisak knjige i da u međuvremenu baš nije dramatično planuo “Vjesnikov” neboder. Knjiga je odjednom postala neplanirano ambicioznija. I privatno i društveno. Svojevrsni nekrolog, i osobna bilješka “nad otvorenim grobom”, i mala povijest hrvatskoga novinarstva, ne samo tiskanoga. Slijed “Lift, politička melodrama” (1993.), “Rez, Leica-roman u 36 slika” (2012.) i “Privremeno neuporabljivo” (2023.) svojevrsno je svjedočanstvo kako sam na početku život shvaćala mnogo ozbiljnije, čak preozbiljno, u grču, negoli što ga shvaćam sad na zalazu, opuštenije
Čitajući vlastite tekstove iz različitih razdoblja kako biste ih objedinili u ovu zbirku od 346 stranica, koliko ste primijetili promjene u vlastitom autorskom glasu, ali i u samom društvu koje romani reflektiraju?
Teško.
Isprva sam mislila kako ću ujednačiti način pisanja i lekturu, ali sam
odustala, jer i to, jezik, moj je važan stilistički i društveni biljeg. Valjda
i razvitak. Od mehaničkoga velikoga i portabl pisaćeg stroja preko redakcijske
kante i laptopa. Također, prvi i treći roman mogli su biti ljubići, a treći
krimić. Hotimice neostvareni iz spisateljskoga štosa. Prvi, “Lift”, moj je prvi
roman, mladalački eksperimentalan, iz vremena velikih promjena skraja
osamdesetih i početka devedesetih pa prijelaza milenija, turbulentnih jugoslavenskih
i hrvatskih vremena, a treći “Privremeno neuporabljivo”, iz globalističke
korone, našeg potresa i društvenih potresa ipak je opušten, zezantski,
satirički. Osobno i autorski bolje se mogu nositi sa stvarima. Srednji, “Rez”,
ratni, ozbiljan je do toga da sama sa svojim likovima u tome vremenu prelaska,
uz drugo, i s analognog u digitalno, rješavam nerješivo i neriješeno. Mislim da
mogu! A redakcija je, čini se, ipak redakcija, ma tko joj bio vlasnik i tko bila
njezina neka Dora, lektorica ili ambiciozna radijska reporterka, prijateljica
ratnoga reportera ubijenoga pred njezinim očima poslije rata. A i svakidašnji
životni problemi životni su problemi. Samoj je meni zanimljivo kako se
mijenjala, obogaćivala, ali nažalost i osiromašivala, i novinarska i književna
scena, primjerice od naklada do kritika od prvoga do trećeg romana, koje
romanima ne slučajno dodajem iz različitih vrsta medija, a vidjet ćemo kako će
uopće biti tretirana “Novinarska trilogija”.
Božica Brkan s Vjesnikovim neborderom 2015., Foto Miljenko Brezak
Knjiga sadrži vaš uvodni esej o hrvatskom novinarstvu “na razvalinama Vjesnika”. S obzirom na vaša tri desetljeća rada u Vjesniku, Večernjem listu i drugim medijima, kako osobno doživljavate te “razvaline” i što nam one govore o trenutnom stanju medijske scene u Hrvatskoj?
Ponajprije sentimentalno, a bome i objektivnije nego prije požara i rušenja. S urušavanjem zidova mladalačke uspomene moje generacije samo su oživjele. I lijepe i ružne. I neće umrijeti s nama, dapače osvježavaju se. Pokušala sam, ne znam da li objektivnije ili sentimentalnije, analizirati zapravo razorne promjene u medijskoj industriji, od tehnoloških, općih globalističkih do posve sićušnih, ljudskih. Dvojim katkad što je uzrok a što posljedica. U romanima kao ne analiziram, samo pričam doživljeno i proživljeno, nadam se zanimljivo i čitateljima i onima koji su to prošli vlastitom kožom i onima koji su sa strane prateći možda štogod uspjeli vidjeli. Ni malo glamurozno, kako se glumata. Ma samo nek se podsjetimo na nekadašnje naklade i profite, na stare dobre novine “Nedjeljni Vjesnik” i “Vjesnik u srijedu”, “Start”, “Svijet”… i na to da danas imamo tek jedan-dva politička tjednika, slabo čitana i na papiru tiskana ili u e-izdanju. A sve posrće i vrvi od silnih projekata i lajkova. Spoznala sam bjelodano još jednom, opetovano, kako je lakše javno tobože poduzetno rušiti i srušiti na društveni račun negoli kreativno graditi i nešto novo, otpočetka uspješno sagraditi na svoj račun i da ipak, čak i kad to ne sadržava školski kurikul, “dva loša ubiše Miloša”. Ili tko koga već.
Promocija knjige bit će 13. studenoga u Novinarskom domu, što je iznimno simbolično. Da danas počinjete karijeru, biste li ponovno odabrali novinarstvo i što biste savjetovali mladim generacijama koje danas ulaze u tu profesiju?
Nadam se da ćemo predstavljanjem “Novinarske trilogije” – stjecajem prilika oko obljetnice paleži „Vjesnikova” nebofera i rođendana slavnoga predšasnika Franje Martina Fuisa – započeti FraMaFu festival reportaže i reportera i podsjetiti i na desetljeće te dobre strane hrvatskoga novinarstva ondje gdje ne mora sve biti utrživo, puka forma, copy paste, jedno te isto. Na prvom FraMaFu imala sam čast uvodno govoriti o reportaži i izrazila sam bojazan za uopće slobodnije forme baš poput reportaže, na rubu novinarstva i književnosti, jer je prije petnaestak godina lijepa slika koja navodno “govori tisuću riječi”, pomodno i agresivno dizajnerski bojama i oblicima gazila Riječ sve u šesnaest, protjerujući je u potpise pod fotke najsitnijim slovima, na margine i u prazne, prevelike i preduge, posve nečitke naslove navlakuše. Nema tu ni pereksa! A katkad ni etike. Na Hrvatskim studijima tri sam godine na Komunikologiji tada predavala Stilistiku u medijskoj komunikaciji čudeći se kako moji studenti, koji su odabrali buduće zanimanje koje prirodno podrazumijeva radoznalost, uopće ne prate medije i događaje. Na prvoj su godini tada upisivali još podjednko sva usmjerenja – agencije, printa, TV, radija i PR-a, a na zadnjoj još samo – PR-a ! Na to nam je svedeno novinarstvo danas, nažalost. A novinarstvo nam je još i dobro, kakvo nam je društvo. Nemam više ni savjet, svatko danas i bolje nego mi može učiti i sam kako hoće, ako hoće. Tvoj agent AI će ti pomoći, zar ne? Ako nikako, rast ćeš metodom pokušaja i pogrešaka, možda poželjnom čitanošću i, na kraju izbora – “veži konja gdje ti gazda kaže”. Nemam baš neki nedvojbeni savjet potencijalnim mladim kolegama, osim da si osiguraju što širi temelj kako bi i posao mogli mijenjati prema potrebi i nužni, kad se predomisle ili kad ih natjera tehnologija ili njihov hiroviti tajkun najuri. Meni je to bilo od koristi. A i ne bih baš voljela da sama danas moram graditi karijeru. Ne znam ni što bih odabrala za životni start. Ne bih baš ponovno novinarski i još gore influencerski život? Možda prije neki samotni otok ili kakvu zabit. S dojmljivim pogledom. Tko danas treba suvisli Tekst za bilo što!? Osiguraš neki svoj Prostor, barem internetski kao što ja činim sa svojim blogovima – žao mi je tu i tamo što prije više godina nisam ustrajala na podcastu – jer me još veseli, baš kao i s ”Novinarskom trilogijom”!?
U prolazu iz četrnaestice: neboder u prašini, rušenje, lipan 2026. , Foto Miljenko Brezak
Recenzija Lade Žigo Španić nosi intrigantan podnaslov: “O dobroj književnosti i lošem novinarstvu”. Gdje, prema vašem iskustvu, prestaje zanatsko novinarstvo, a počinje umjetnička sloboda književnosti? Smetaju li te dvije uloge jedna drugoj ili se nadopunjuju?
Lada Žigo Španić i kao iskusna i ambiciozna književnica i novinarka napisala je odličnu analizu moja tri romana odnosno književnost o novinarstvu. Ja sam ipak Solarova učenica i Tekst mi je Tekst, a Dobar Tekst je Dobar Tekst. Osnivač zagrebačke Komparatistike Ivo Hergešić svojedobno je napisao otprilike kako ne može znanstvenik napisati dobar tekst ako se nije okušao u pisanju novinarskoga teksta te kako novinar ne može napisati dobar novinarski tekst ako se nije okušao u znanstvenome. Iskustvo, praksa su važni. I druga perspektiva. Rado to primjenjujem na književnost i na novinarstvo, i ne samo tiskano. Počela sam s pisanjem i objavljivanjem pjesama kao tinejdžerica i uvijek sam slovila za stilogenu novinarku, nagrađivana sam za pomaknute vrste i sadržaje. A zanat, i pravopis i 5W i kojekakva stilistička sredstva, podrazumijevaju se. Oba mi velika životna uzbuđenja, novinarstvo i književnost međusobno mi nisu smetali osim vremenski, jer nisam mogla pisati sve u isto vrijeme. Slobode svake, pa i umjetničke imaš kad si je i koliko uzmeš. Ispada da sam najpije imala novinarsku karijeru i usput pisuckajući, na porodiljskom primjerice, postala i članicom Društva hrvatskih književnika, zaradila novinarsku prijevremenu mirovinu, a onda neplanirano prionula književnoj karijeri i uspjela napisati, djelomice sama i objaviti sve u svemu dvadesetak, ocjenjujem dobrih knjiga. Katkad se i pitam: Jesam li mogla drugačije?
Nagrađivani ste za svoju kajkavsku poeziju, priče i romane, a istovremeno ste bili britka kolumnistica i urednica. Koliko su vam stvarne priče i ljudi iz novinarske svakodnevice poslužili kao građa za likove i zaplete u ovoj trilogiji?
Da očigledno jesu, vidi se to ponajviše u romanima iż „Novinarske trilogije” i u nekim pričama. No, ipak, rekla bih novinarstvo me je učinilo zrelom i izdrilanom za moju književnost. Deadline, disciplina! Da znaš kad je gotovo i kad je dosta. Upoznala sam sjajne ljude, upadala u događaje i dospjela na mjesta gdje bez novinarstva vjerojatno ne bih, a i praktično me je posao usmjerio kamo se sama nikad ne bih, primjerice na pisanje o hrani ili ljubiće.A i svoje sam likove tanano gradila svakoga od po nekoliko stvarnih. Opisala sam u uvodnome eseju kako „Globus” nije objavio već napisan intervju sa mnom, jer sam odbila otkriti za njihovu planiranu ilustraciju koliko posto koje stvarne neboderske face ima u kojem mojem liku. Što bi kolegica Mirjana Dugandžija napisala da su se „mnogi prepoznali” i da je „nekima bilo drago, a nekima i nije”. A kolega Mazzoco na Fejsu je napisao kako se već dugo nije nasmijao kao na moj opis jednoga redakcijskog kolegija. Možda bi se stvarno roman bolje prodao…
Uz same romane i esej, uvrstili ste i književne kritike. Koliko vam je, kao autorici koja je cijeli život i sama ocjenjivala i uređivala tuđe tekstove, bitan taj “pogled izvana” na vaš literarni rad i kako se nosite s književnom kritikom?
Pa čovjeku je drago kad mu netko uopće javno analizira
rad, a kamoli dobro. Nisam ni imala
nekih drastičnih negativnih kritika, ali, da i jesam, stvarno na njih ne bih
reagirala. Znaju kritičari bolje, barem neki.
Nekada su novine imale stranice posvećene kulturi, književnosti, glazbenoj sceni, slikarstvu…. Danas kao da su rubrike kulture pobjegle sa stranica, kulture je sve manje na portalima, na radiju, televiziji. Kako to objašnjavate i koliko to štete čini umjetnicima, ali i društvu u cjelini?
Sve je postalo „scena”, a kriterija, bilo kakvih, sve je manje. Kulturnim se imenom kiti koješta, a stvarne kulture sve je manje. Akademije imaju i moja gastronomija i slične aktivnosti, a o „akademicima” ne bih osim što primjećujem da se sve češće s meni važnim ljudima opraštm sa „Ni on nije bio akademik.” Cijelo je društvo dugoročno na gubitku što već godinama sustavno zapostavljamo kulturu i čini se da zato uopće ne hajemo. Najmanje što su na gubitku sami umjetnici, socijalno, jer kome je stalo, svemu unatoč, stvorit će neku svoju umjetnost, ali društvo, kako sam nekad mislila umirujući se, nema vremena za takve egzibicije. Ne zato što ja navijam za kulturu, nego zbog razvitka društva, a to dugoročno omalovažvanje i zapostavljanje kulture je strahotno.
Što Božica Brkan radi kada je izvan svijeta stvaralaštva u književnosti, novinarstvu…?
Živim uobičajeno. Lijepo. Najdraže mi je naše druženje s
petipolgodišnjim unučićem Adrianom, graditeljem kojekakvih svjetova, budućnošću,
osobito kada traži „Baba, čitaj mi!” i odnedavno „Baba, pričaj mi!” Sva sreća
da imam što, ponajprije lijepo i dinamično djetinjstvo. Stjecajem zdravstvenih
okolnosti sve manje putujem i izlazim u kino i kazalište ili na promocije, izložbe…
Ali još svako jutro iznova započinjem pisanjem, mnoštvo tema mi je još „u radu”,
bar još jedno četiri knjige, i, uz drugo, redovito i dva bloga i jedna kolumna.
„One dies sine linea.” Ne mogu bez čitanja knjiga i novina, gledanja po
nekoliko TV filmova i serija, surfanja. Uvidjeh baš da odjednom nakon godina i
godina više nisam ovisna ni o „breakingnewsu” i prvim vijestima. A nekad smo i stan
birali ovisno o kiosku s prvim izdanjima! Unatoč ograničenoj količini kofeina,
ovisnica sam o intelektualnoj kavi s prijateljima, sve rjeđima. I našim
redovitim telefonskim „konzilijima”. Iz sadašnje životne perspektive,
ocjenjujem svoj život lijepim, bogatim i zanimljivim, ali da mogu birati, brižljivije,
štedljivije bih se ponašala s vremenom. Prevrijedan je to, a neobnovljivi
resurs i odlučno bih ga manje gubila na jalova uvjeravanja i bezvrijedne
teme i ljude, zaobilazila bih kretene u vrlo širokom luku. Moje mi dijagnoze,
baš nataložene novinarske, govore da sam od malena bila preozbiljna i da sam, a
da i ne moram biti površna kao što je postalo ovo vrijeme, mogla biti i
opuštenija u životu.