„Rječnik buševskoga govora“ – Umjesto kave 7. veljače 2023.

Skupljam raznorazne rječnike i prikupila sam nešto i rječnika lokalnih govora, ali ni jedan me nije oduševio kao potkraj siječnja 2023. u Domu kulture Buševec predstavljen Rječnik buševskoga govora. Govorili su o njemu autor Ivan Rožić, u ime izdavača Ogranka Matice hrvatske u Velikog Gorici Ana Plehinger te urednik Stjepan Rendulić, a nastupili su i  Stjepan Detelić – Banski i Ankica Vnučec. 

Posve jednostavna, a vrlo vrijedna knjiga

Ovaj se rječnik uobičajenoga nevelikog formata na 160 stranica ne razmeće mnoštvom prikupljenih riječi – procjenjujem da ih je oko 4500 – tvrdim koricama, starim i aktualnim fotografijama i recenzijama nego skromnošću, jasnoćom, upotrebljivošću te ga preporučujem za uzor onima koji pokušavaju ispisati svoje zavičajne rječnike te onima u struci za komparaciju. Autor Ivan Rožić je rođen u Buševcu 1942. i na mojem zagrebačkom Filozofskom diplomirao je germanistiku i anglistiku, a na Diplomatskoj akademiji  postao je diplomatski savjetnik. Radio je kao prevoditelj, školski nastavnik i u konzularnoj službi RH u nekoliko diplomatskih predstavništava do mirovine 2007. Biografija navodi kako je autor djela s različitih područja, primjerice Njemačko-hrvatski ili srpski rječnik socijalnopravnih pojmova (1987.), nekoliko korisnih brošura te prevodio zakone. Objavio je i dvije opsežne monografije – Ogranak Seljačke sloge Buševec (2010.) i Buševec (2015.), zatim Povijest plemenite općine turopoljske (2020.) i Rodoslovlja buševskih obitelji (2015.). Od 1954. je član Ogranka seljačke sloge u Buševcu, a bio je i redatelj u Pučkom kazalištu Buševec. Njegovao je kajkavski dramski repertoar i autor je cjelovečernjih dramskih djela Zet iz Koljnofa (1997.) i Moderno doba (2016.), dviju dramatizacija Šenoine pripovijetke Turopoljski top (1967. i 2010) te još nekoliko prigodnih dramskih djela.

S predstavljanja u Buševcu: Ivan Rožić, Ana Plehinger i Stjepan Rendulić / Presnimljeno s Youtuba

Morala sam najprije autora predstaviti detaljnije, jer Predgovor svome rječniku počinje: „Nastavak ovog rječnika ponikao je iz potreba Pučkog kazališta u Buševcu.“ Još 1968. uvježbavajući djela Tituša Brezovačkog i nekih drugih starih, dijelom nepoznatih kajkavskih pisaca „ukazala se potreba da se neke već zaboravljene riječi kajkavskog govora koje novijim naraštajima više nisu bile poznate, radi razumijevanja njihovog značenja prevedu na suvremeni štokavski izričaj. Kako su se predstave nizale, u rječnik je ulazilo sve više riječi, jer se s vremenom pokazalo da mlađi naraštaji imaju sve više problema s kajkavskim jezikom.“ Ukratko, prisjetila sam se i kako smo kao kulturi skloni omladinci početkom sedamdesetih u svom seoskom omladinskom kazalištu Točka, dok su nam kazališni amateri iz Buševca bili uzorom, te kasnije kada smo male Križane iz Amaterskoga kazališta Josip Badalić i Društva Naša Djeca Vladimir Nazor iz Križa poučavali u zavičajnom kajkavskom, kekavici, upravo pišući za njih igrokaze i prevodeći im riječi i zapisujući ih. Dosad nisam uspjela dopisati a kamoli objaviti ni knjigu ni rječnik. Velikogorički matičari uopće u tome mogu biti uzor, primjerice uopće u zaštiti turopoljskih govora i natječajima za priče te objavljujući ih, napose z Buševca. Čitatelje koji žele doznati nešto o gramatičkim pravilima upućuje na izvrsnu knjigu Antun Šojata Turopoljski govori, Plemenita općina turopoljska, Velika Gorica 2010, i na Slovôr Stjepana Rendulića, Ogranak Matice hrvatske u Velikoj Gorici 2021.

A ja sam, iščitavajući Rožićev rječnik i uspoređujući ga sa svojim kajkavskim, pomislila ono što odbijam uz knjigu – kako je zabavan! Iako tiskan u samo 200 primjeraka, izuzetna vrijednost baštini i budućnosti ne samo Buševca i ne samo kajkavskoga!

Duplerica iz Rječnika buševskoga govora

Naime, Ivan Rožić vrlo jednostavno donosi i u Rječniku buševskoga govora transkribira svaku riječ, pa abecedno niže riječi s kojima možete povući usporednice, ali i začudno istraživati, jer ih u svom ili uopće u kajkavskome, poput mene recimo, nikada niste susreli. Odabirem riječi koje uspijevam transkripcijski upisati, doduše bez uglate zagrade, odnosno za koje imam znakove. Primjerice: 

babenica / ‘babenica – rodilja, žena prvih dana nakon porođaja; baca
/ ‘baca – batak; bacast / ‘bacast – debelih nogu; bokot / ‘bokot – kanta za vodu; cvič / ‘cvič – jaka studen, ciča zima; dižnak / diž’nåk – masnica, modrica; drlog/ ‘drlog – nered, brlog, nepospremljena soba; dulica / ‘dulica – duda varalica; dusiti (nekoga) / du’siti’ – huškati; dusiti se /’dusiti’sæ – busati se; erlav, herlav /’ærlav – kržljav, mršav; flapiti /flå’piti – udariti, ošamariti; frcmati /’frcmati – pripremiti posebno jelo; frfla /’rfla – trenci, kaša od ribanog tijesta; furež /’fu:reš – svjetluvaci nakit za poculice; graber /’gra:ber – grab; gušpan (ili bušpan)  /’gušpan, ‘bušpan – šimšir; hajoš /’hajoš – 1. svadljivc, nasilnik; 2. lađar; hartav /’hartav – prljav, neopran; jačmenka / ‘jačmenka – rana jabuka; kafrka /’kafrka – mali zemjani vrčić; kilek /’ki:lek – nezreli klip kukuruza; kofrt / ko:frt – kosa ili pletenica savijena u klupko na zatijku; kotakati se / kotå’kati’sæ – kotrljati, tjerati kotač, igrati se s kotačem; kotati se / ko’tati’sæ – motati se uokolo; kozjak /koz’jak – krupno bijelo stolno grožđe; kripa /’kripa – luksuzne saonice; krišpet /’rišpet – prečka na stolcu; krlat /kr’lat – dvojeni prostor ustaji za rušenje sijena sa sjenika; kučalce/ ku’čålcæ, kučalka /ku’čålka – dječja zvečkica; kufer / ‘kufer – 1. kovčeg; 2. (metal) bakar; kušibaba / ‘kušibaba i kužibaba/ ‘kužibaba – smrdljivi Martin (kukac); lasast /’lasast  dugokos; leken / ‘leken – lopoč; lena žila / ‘lë:na’žila – 1. petna tetiva; 2. lijenost; luknica / luk’nica – vrsta drvene posude; pijandura; namađariti (nekoga)/ manađa’riti – nasamariti; namađariti se / namađa’ritisæ – pomamiti se (za nečim), namjerati se (na nekoga), uzeti nekoga na pik; našešur/ ‘naše’šur – našešureno (suho lišće,kosa); natapirano (frizura); neparajtati /nepå’tajtåti – ne mariti; okikaveti / o’kikaveti – promuknuti; orliti / or’litit – grepsti (grubo platno); pajtak / paj’tæk – ljevak, ljevoruka osoba; paretina /pare’tina – crkotina; parnuti /’parnuti  crknuti, krepati; pesjača / pes’jača – konjska muha, vrsta dosadne muhe; prckalka /prc’kålka – frulica; prckalo / prc’kalo  frula; prckati / šrc’kati – trubiti; presenica / prese’nica – zlijevka od kukuruznog brašna; priprava / pri:prava – jela i kolači za rodilju (iti s pripravum – otići s kolačima u posjet mladoj majci); pristošek / ‘pri:stošek – trijem, veranda; raščržiti / raš’čržiti – razvući, razbacati; ritomigati /rito’migati – zavodničkin hodati, hodati njihajući bokovima; samobol /’sambol – krojač; skaližan / ska’ližan – blatnjav, kaljav; skotar/ sko’tär – čuvar goveda, pastir; slukiper / ‘slukiper – svračak; smogor/ ‘smo:gpr – smreka; spišmariti / spišma’riti’sæ – pokvariti se, popustiti (u ponašanju, učenju);šlabekuvati / šla’bekuvati – nerazgovjetno, nerazumljivo govoriti; štalariti / štalå’riti – motati se i raditi po kući (bez dopuštenja); štrof / štrof – novčana kazna; tašel, tašlin /’ta:šel, ‘ta:šlin – platnena torba; trditi / tr’diti – začepljivati; tulec / ‘tu:lec – 1. otrebljeni klip kukuruza (bez zrna); 2. čep; zaštroficati se/ zaštrofi’cati se – zaprskati ili zablatiti se straga trčanjem ili vožnjom na ibciklu; zgržlan /zgržlan – zgužvan; zjunčiti (postel) /zjun’čiti – uzgužvati (krevet), (kad netko sjedne ili legne na složen krevet);zlekotiti / ‘zlekotiti – olakšati, pomoći; žeguliv / ‘žeguliv – šlakljiv…

Kosor, Zweig, Matičević ili znamo li prepoznati svoje heroje? – Umjesto kave 3. veljače 2023.

Što li bi to iz e-mejlova, fejsova, sms-ova i ine e-komunikacije dvojice današnjih književnika, ne samo hrvatskoga i europskoga, moglo držati vodu i poslije stoljeća ili bar nekoliko deseljeća? Pomislila sam to usred vrlo zanimljivoga i poticajnog predstavljanja knjige u knjižari Matice hrvatske, u četvrtak 26. siječnja 2023. točno u podne, o nepoznatoj korespodenciji Josipa Kosora i Stefana Zweiga, na više od 360 stranica i to još dvojezičnoj?

Višedesetljetno dopisivanje: Josip Kosor i Stefan Zweig / Presnimljeno iz knjige

Ivici Matičeviću, koji nije na društvenim mrežama ali se bakće s književnošću, očito nije dostajalo što je od 2011. do 2017. za Ex libris radio na ediciji Kosorovih Djela, na nekih pet tisuća stranica (i studiji o Kosoru Trijumfa duše). U posljednjoj, dvanaestoj knjizi priredio je izbor iz Kosorove korespodencije, poštanske pošiljke (pisma, dopisnice, razglednice, telegrami…), koje su Kosoru stizale sa svih strana svijeta, navodi u uvodu Europski krug pismom (Nepoznata pisma Josipa Kosora Stefanu Zweigu od 1909. do 1938., objašnjavajući povod Matičinu izdanju. A Kosorov Moj prijatelj Zweig proistekao je iz vremena korone i vrlo uspjele komunikacije kolega znanstvenika – Line Marie Zangerl, germanistice i arhivistice u Literaturarchiv Salzburg (projekt stefanzweig.digital) i Amande Shepp, bibliotekarke i arhivistice u Daniel A. Reed Library Special Collections & Archives Division, State University od New York, Fredonia, te Ivice Matičevića iz Zavoda za povijest hrvatske književnost, kazališta i glazbe HAZU.

Ivica Matičević potpisuje svoju najnoviju, vrlo neobičnu knjigu / Foto Miljenko Brezak

Kopajući, radoznala i predana gospoda otkrila su na drugom kraju svijeta među valjda 6000 Zweigovih pisama i više od stotinu Kosorovih, dosad nepoznato dopisivanje jedva nešto obrazovanoga, samoukoga hrvatskoga književnika s ruba Austrougarske i dekadentnoga Bečlije, europski uglednoga i izuzetno obrazovanog književnika, kojega, uz drugo, fascinira i Kosorova bikovska šija. Naznačujem da objavljeno već sada ima neobjavljeni i neistraženi nastavak, vjerojatno i s više problema (i novca!), jer se zagrebački istraživač sada objavljenih Kosorovih pisama dokopao lako i brzo, čak i bez naplate, da bismo mi pomalo voajerski mogli čitati i redom i napreskokce, zagledati faksimile.

S predstavljanja u knjižari Matice Hrvatske: Luka Šuput, Boris Senker, Tihomir Glowatzky, Marta Glowatzky Novosel, Ivica Matičević i Miro Gavran / Foto Miljenko Brezak
Tek dio zaintresirane publike na promociji / Foto Miljenko Brezak

Što se to nalazi u pismima od prvoga, napisanoga 28. svibnja 1909. (već drugo jutro banuo je Zweigu na vrata!) do navodno posljednjega, datiranoga 22. svibnja 1938.? Hoće li se možda naći gdje još koje pismo do Zweigova samoubojstva 1942. godine? Hoće li se možda otkriti i koje Zweigovo pismo Kosoru, koji se u siromaštvu i s koferčićem, putovao i seljakao po Europi, od Beča (gdje je s Zweigom pio u Caffeu Beethoven, kojega više nema) ili Londona (gdje je bio aktivan u Jugoslavenskom odboru) te s nakanom do Moskve (gdje ga je najviše zanimao Stanislavski)… Katkad se i zbog novca obraćao i novostečenom prijatelju, kao što ga je nagovarao i da ga podrži u kandidaturi za Nobela (Kosor je, tko to danas još i zna, za Nobelovu nagradu bio predložen čak dvaput, 1927. i 1939.!) ili za izvođenje djela u austrijskim i njemačkim teatrima…

Akademik Boris Senker o Kosorovu mjestu u hrvatskoj književnosti / Foto Miljenko Brezak

Naklapam, malo o tome znam pa mi je sve novo iz zanimljivo, nema to još ni na internetu, ali imali su štogod o Kosoru reći upućeniji poput akademika Borisa Senkera, naširoko razmahaloga Kosorovog kolege dramatičara Mire Gavrana, Luke Šeputa te prevoditelja Tihomira Glowatzkoga i Marte Glowatzky Novosel. Ivica Matičević tvrdi kako je Dubravko Jelčić najzaslužniji što danas uopće govorimo o autoru Požara strasti…, jer je upravo on spasio Kosorovu rukopisnu ostavštinu iz Dubrovnika, pa se dvije i pol godine ubijao piščevom autobiografijom u rukopisu nečitkom, kakvim su pisana i sada zapravo teško dešifrirana i pisma napisana na njemačkom (koji je Kosor, prema prvom pismu, učio tek dvije godine) i, eto, objavljena desetljećima poslije. Knjiga je zanimljivo likovno opremljena, oplemenjena. Puno pijeska morate prosijati za možda malo zlata, konstatirao je Matičević na promociji. A umješni ga i lakše prepoznaju.

O zamkama očitavanja i prevođenja Kosorovih pisama Tihomir Glowatzky, s Martom Glowatzky Novosel prevoditelj / Foto Miljenko Brezak

Kao povod da se ponovno razglaba o Kosorovu mjestu u hrvatskoj književnosti danas, kad nije ni u lektiri i kad se dvoji i pripada li kanonu te ima li ili nema mjesto u prvih deset hrvatskih dramatičara. Možemo se podsjetiti na Kosora (Maske na paragrafima) kojim se potkraj osamdesetih u Gavelli bavio Kosta Spaić i na onoga HNK-ova (Žena) Vrgočeve, Buljana i Magellija u prošlom desetljeću. Kosor bi, naslućuju njegovi poznavaoci, zanovijetao kako god okrenuli, ali ma što mislili, prema Matičevićevoj ocjeni i odgovoru na pitanje Zašto su ta pisma važna?, ovom knjigom Kosorovih privatne povijesti istrgnute zaboravu, zapravo je svatko profitirao. Istraživanja će se sigurno nastaviti i doznat ćemo više o književnome i uopće životu ne samo prve polovice prošloga stoljeća. O zanimljivim našim facama i njihovim aktualnim relacijama Europom. Barem da ne mislimo kako je sve počelo s nama (i, ne daj bože, s internetom ili sa Schengenom). Jesmo li dovoljno face da se suočimo s pitanjem što ga je ovom prilikom glasno izgovorio Matičević: Znamo li prepoznati svoje heroje?

Jedan od faksimila / Presnimljeno iz knjige

I Božica Brkan čita naglas na Svjetski dan čitanja naglas!

Prenosim s Facebooka Božica Brkan:

Danas je Svjetski dan čitanja naglas. Odazivam se pozivu Hrvatskoga čitateljskog društva i pridružujem se čitajući naglas svoju pjesmu bukve iz najnovije zbirke Breberika & Eklektika koju dijelim s Borisom Domagojem Biletićem. Nadam se da će vam se svidjeti. Video snimio Miljenko Brezak.

#WorldReadAloudDay #LitWorldBuildAStoryChallenge #SvjetskiDanČitanjaNaGlas #HrvatskoČitateljskoDruštvo #HČD@LitWorld

Kako navovi Culturnet, Hrvatsko čitateljsko društvo ove godine pozvalo je autore da naglas pročitaju svoja djela ili njihov dio. Prilozi će se objavljivati na sam dan obilježavanja (1. veljače) u određenim vremenskim razmacima. Svjetska organizacija LitWorld pokrenula je 2010. godine dva programa: LitClubs – Klubovi priča i World Reading Aloud Day – Svjetski dan čitanja naglas.

Čitanje naglas razvija vještinu slušanja, obogaćuje rječnik, razvija razumijevanje za društvene probleme i čimbenik je budućeg uspješnog razvoja djeteta. Čitajmo djeci naglas gdje god i kad god stignemo čime podržavamo i nacionalnu kampanju “Čitaj mi!”. Svjetski dan čitanja naglas bi trebao pokazati svijetu kako pravo na čitanje i pisanje pripada svima. Djeca i odrasli širom svijeta, slaveći moć riječi kreiraju društvo koje će omogućiti svakom, baš svakom djetetu pravo na obrazovanje te pristup knjigama i tehnologiji.

Vijenac o zbirci “Breberika & Eklektika”

Vijenac, književni list za umjetnost, kulturu i znanost Matice hrvatske, br. 754, 26. siječnja 2023., na str. 19., Književnost, objavio je kritiku Ljerke Car Matutinović Poetika kajkavske i čakavske riječi knjige Božice Brkan i Borisa Domagoja Biletića Breberika & Eklektika.

Prenosimo:

Božica Brkan i Boris Domagoj Biletić,
Breberika & eklektika

Poetika kajkavske i čakavske riječi

PIŠE Ljerka Car Matutinović

Tekst Ljerke Car Matutinović u Vijencu

U Vijencu od 19. ožujka 2015. objavljen je moj ogled Globalistička prikazanja i mirakuli (poslije i u knjizi Kraljevstvo za knjigu, Zagreb, 2018), koji propituje Obrubljivanje Veronikina rupca ili Muka 2013. Božice Brkan. To su osebujne pjesme u kojima autorica polemizira, rezignira, ironizira na svojoj moslavačkoj kajkavštini (kej!), a istodobno je zavičajno opuštena i bliska. U novoj knjizi Breberika & eklektika ironijski odmak razotkriva poetiku specifičnog suglasja: „Najzad ča san stija, to si iman; ča posija, to žanjen“ (Biletić) i „brišem i rišem trne mislene“ (Brkan). Pjesnikinja je u knjizi „zasadila vlastiti poetski vrt“ metaforički osmišljenih probranih biljaka koje donose izvorni poetski obol florističkom simbolikom imena: breberika, klinček, kristušove i suze majke bože, lepe kate, lepi dečki, nočne frajle, detelica, trputec… Konstituirajući recitativne sintagme narativno-poetskim izričajem, Božica Brkan dopušta da se raskoš njezinih poetskih viđenja „čež pesmu presmekne“ (Ginko) i da „sreču“ koja joj se našla na putu more dati „nekomu“ (Detelica detela), jer „nemreju si biti gore / nemreju si biti cvet“ (Torice).

Naslovnica zbirke pjesama kajkavskih B. Brkan i čakavskih B. D. Biletić

Inspirativna imena zavičajnog bilja utiru put porukama poput „sako mesto ima svoje cvetje samo ga treba znati zebrati“ (Bum posadila). Naša pjesnikinja je znala „zebrati“. Ona samo „lepotu črez svet pela“ svakomu tko je hoće vidjeti. Onda, kad svijet žulja i sažimlje dušu kao posve nevažnu tricu, ona tegobno diše pjesmom: „kam je tej svet došel / da se ni mater kristuševa sirota više nemre naplakati kulko i kak oče“ (Mater dolorosa jel suze majke bože). Božičina kekavica, zavičajni idiom rodnog joj Okešinca (Moslavina), kreira njezinu sugestivnu ljubav prema jeziku, njezine stvaralačke impulse u kojima nema mjesta ravnodušnosti. I onda, kada ništa nije na svom mjestu, pjesnikinja traži snagu u riječima, ona prirodnim, uvjerljivim riječima izriče suglasje tražeći mir u slikama koje se združuju, koje pomažu da se dobro diše: „i tam de su bukve najdebleše / da zagrlim / jenu / i da je dam da i ona mene zagrli“ (Bukve).

U zbirci Zato što vrime ne prolazi (Zagreb, 2018) Boris Domagoj Biletić promiče čakavski izričaj, poetski i povijesno. Njegovo je pripadanje istarskom zavičaju neosporno i autohtono. U knjizi Breberika & eklektika pjesnik promiče svoj doživljaj čakavskog izričaja koji u sebi sadrži „mješavinu nekoliko inačica hrvatskoistarskih čakavskih govora“ i, kako navodi pjesnik, „osnovica je jugozapadni istarski čakavski ikavski izričaj“. Onda je tu i „utjecaj pulskoga gradskog žargona“.

Naslovnica Vijenca br. 754

Boris Domagoj Biletić voli samobitnost i autohtono „ćuhtanje“, imaginativnu „igrivost“ i splet autorskih kombinacija. Ironijski odmak i bijeg od patetike približava njegovu „eklektiku“ Božičinoj „breberiki“: „Post scriptum: GLE / gore ča / doli kaj /obrne se / zavičaj / kom lumin / kom lampaš / pretelo si / moj pajdaš.“ Pjesmama Tinu i Nazoru, neizbježno i Baloti i Črnji, neizbježno, Biletić, uz ironičan odmak, propituje tu, sada već, književnu povijest: „Da niste zabugarili u vrime grdo, / nenavidno, ne bi ud nas / ustalo ni to ča je komoč zustalo / – ča!?“

Na kraju ovoga književnog ogleda treba istaknuti znanstveni pogovor urednice Božice Pažur: Rast jezika, rast pjesme i specifičan tekst pogovora književnika Milana Rakovca: „Zid u brazdi začinjavskoj ‘ z fundamienta ili ma ča to začinja začinjavac Boris Domagoj Biletić?“

Poslije pjesmarice i nosači zvuka „’Ćeri mila“ – Umjesto kave 23. siječnja 2023.

Prije nekoliko godina Ivica Ivanković snimio je za Hrvatski radio Prvi program za svoj nažalost ukinuti ciklus “Iz hrvatske narodne baštine – kajkavski   krajevi” moju priču „Kak su trojica pesmu nosili“, koju je prof. dr. Miroslav Šicel među rijetkima dijalektalnima uvrstio u „Antologiju hrvatske kratke priče“ (2001.). Odnekud je istraživač etnolog i vrstan urednik Ivanković iskopao prije nekoliko desetljeća snimljenu izvornu moslavačku pjesmu koju muški glasovi valjda nekoga lokalnog KUD-a pjevaju tako da sam se svaki put slušajući se rasplakala, jer kao da sam priču napisala da se stopi s tim višeglasnim jednostavnim pjevom.Da je snima sad, mogao bi je ilustrirati ženskim višeglasjem, izvornim moslavačkim pjesmama, nekom od onih što ih je snimila kutinska Vokalna skupina Rusalke o 10. obljetnici postojanja.

Rusalke na snimanju nosača zvuka ‘Ćeri Mila / Foto Vokalna skupina Rusalke
‘Ćeri mila napokon ozvučen / Foto Miljenko Brezak

Na prosinačkom predstavljanju nosača zvuka (CD, stik), kako se to sada zove, imala sam priliku podsjetiti koliko je mnogo truda uloženo u sad već ciklus „’Ćeri mila“, pjesmaricu sa 64 pjesme i plesova Moslavine i Posavine s tekstovima i notnim zapisom (transkripcija Lana Moslavac) i, ako se pleše, ples pokazala Slavica Moslavac – kinetografskim zapisom Gorana Kneževića, objavljenu 2018. i 2022. istoimene nosače zvuka s folklornom glazbom Moslavine, Hrvatske Posavine i Banovine (u ukupnom trajanju 50.47 min) sa 23 pjesme od kojih su sedam instrumentali („Kozatuš“ na dvojnicama, „Procvala mi bukovina“ na okarini, „Piština polka“, „Polka iz Volodera“ te „Hrvatsko kolo“ na tamburi samici, „Zdravo sveti Fabijan“ na dvojnicama i „Majka Mari kose plela“ na jedinki). Da se sačuvaju baštinske pjesme iz naroda, koje se – baš kao u mojoj priči gdje se pjesma prenosi doslovce pjevanjem u hodu, u nekom poslu poput žetve, berbe, čehanja perja ili svečanosti svatovske, jurjevske, ivanske…– doslovce od sela do sela katkad razlikuju i jednom riječju, stihom, ritmom, glazbenom linijom… Dok postoje, žive su!

S promocijskog koncerta u Kutini / Foto Miljenko Brezak

Mnoge od tih pjesama i ne bi više ni postojale da ih voditeljica Rusalki etnologinja Slavica Moslavac posvećeno i stručno nije za sve kojima je do toga utisnula u našu zavičajnu memoriju odnosno uočila i prepoznala negdje na terenu, zabilježila na papir ili na magnetofon, zatim pretočila u notni zapis i korake ako se i pleše, a često opiše i priliku u kojoj se izvodi, u kakvoj odjeći… u brojnim pa i u životnom djelu „Etnografski zapisi po Moslavini i širem zavičaju“. (Ako se ne računa Lana, njezino drugo životno djelo koje potpisuje sa suprugom Dragom, kći i često i korepetitorica te na nosačima zvuka i s Rusalkama solistica na desetak različitim glazbenih instrumenata.) Nagrade za životno djelo na nacionalnoj razini dodijelila joj je za to struka, nacionalnih udruženja i etnologa i muzealaca.

Unatoč nogometnoj utakmici Svjetskoga prvenstva, puno vjerne publike / Foto Miljenko Brezak

Slavica podsjeća kako su se te pjesme pjevale u 19. i 20. stoljeću, pa se nastavljaju i u 21., te kako je prvi kutinski pjevački zbor „Moslavac“ osnovan još 1890. U pjesmarici „’Ćeri mila’“ Tomislav Habulin  podsjeća: „Bogata lepeza glazbenog izričaja tradicijske baštine Moslavine i Posavine čini niz različitih tipova glazbenih i glazbeno-plesnih obrazaca nestalih u kontekstu. Iz potrebe da se glazbenom kao uzvišenom umjetnošću pojedini segmenti iz života jednostavnog malog čovjeka naglase, gotovo da ne postoji trenutak koji nije opjevan pjesmom.“ Goran Knežević, foklorist i etnokoreolog, tumači pak: „Područje Moslavine smješteno je, u folklorističkom smislu, između poznatijih etnokoreoloških regija Bilogore, Hrvatske Posavine i zapadne Slavonije. Moslavački folklor poduže vrijeme nije bio prepoznat i javno prezentiran izvan mjesta njegove prirodne egzistencije. U posljednje vrijeme vlada veliki interes koreografa i folklornih voditelja za scensko oblikovanje narodnih plesova Moslavine koje možemo vidjeti u izvedbama profesionalnog ansambla Lado i brojnih amaterskih folklornih skupina. Tome su najviše doprinijele izvorne folklorne skupine iz Moslavine koje svojim upornim i entuzijastičkim djelovanjem čuvaju svoje tradicijsko naslijeđe, te etnologinja gospođa Slavica Moslavac kroz vrlo atraktivne i vjerodostojne praktične prezentacije, te brojnim stručnim izlaganjima i publicističkim izdanjima.“

Predstavio se i podmladak, kćeri Rusalki! / Foto Miljenko Brezak

Eh, da o takvim stvarima promišljeno razmišljaju mjerodavni, ne bi Rusalke – uz Slavicu i Lanu Moslavaca, članice su Sandra Blažun, Elena Vasik, Diana Biondić, Rajka Pavić, Mihaela Plaskonj i Lidija Đurđević) prvi nosač zvuka snimile tek o 10. obljetnici cimajući sponzore. Imaju mnogo istraženih pjesama, pa i tematskih poput božićnih. Čestitke Rusalkama, jer nije lako zadržati motiv kad si na vrhu objektivno sam, bez konkurencije, nikoga sličnog uokolo, a treba tjedno (pa tako desetljeće!) vježbati, održavati formu i fokus, podržavati i glasom jedna drugu. Divljenje i čestitke. Na kraju, mnogi znaju, ali rado podsjećam da to što rade Rusalke i Slavica Moslavac nije šarmantna i lagašna  za selfie, pa ni okupljanje za jednokratno snimanje nego poticanje na čuvanje trajnih vrijednosti. Možda ih neki spoznaju, a neki prepoznaju kao zvuk vlastita djetinjstva. Možda su ih pjevali ili ih propjevaju i nastave širiti kao moslavačke. Nema ni jedne moje označene kao okešinečke – ali ima „Taraban“ iz Vezišća, „Četrdeset krajcari“ i „Lepe naše livadice“ iz Kloštra Ivanića, „Mera me je namerila“ i „Širi grane na strane,/ ne daj zori da svane.“ (Oj, Jabrane) iz Potoka ili „Sejala sam lenek“ naznačena kao južnomoslavačka ladarska.

Priprema za slikanje / Foto Miljenko Brezak

Slavica Moslavac etnologinja, ovdje folklorašica i etnokoreologinja, startala je kao mala folklorašica u Osnovnoj školi „4. maj“ danas „Vladimir Vidrić“ (folkor je vodio Milivoj Županić, a tamburaše nastavnik tjelesnoga Stjepan Rukavina). Osim plesa, petero djece Vesna Kešeri, Slavica Pavlić, Miroslav Krpan, Nedjeljko Bjelajac i Ivica Čengija i Slavica, tada šestašica, pjevala su uz tamburaški orkestar. Godine 1973./74. u isto se vrijeme osniva folklorna skupina i u Gimnaziji (voditelj Nedjeljka Petrešević) i u gradu, u tadašnjem Radničkom kulturno-umjetničkom društvu, „Ivo Perković“, danas KUD „Moslavina“, koje se ubrzo spajaju u jednu skupinu odnosno gimnazijalci se priključuju RKUD-u. U početku foklorni voditelji su Emica Petrinec i Slobodan Nikitović, a ubrzo dolaze voditelji iz Zagreba, prvo Ševko… iz KUD-a „Vilim Galjer“. Dolaskom na studij, Slavica ondje i pleše. Drugi voditelj u Kutini je iz Lada Sadilah Tuzović, negdje od 1986./87. I Slavica je dvije godine vodila KUD „Moslavinu“. Od osnutka 1983. do 2011. vodila je KUD „Husain“, na početku zvan KUD „Husain-Batina“ , a od ožujka 2014. vodi KUD „Banova Jaruga“. Također je od 1995.-2006. vodila Pjevačku skupinu „Rubido“ kao članica Hrvatske žena Kutina, zatim  pjevačku skupinu „Baština“ unutar KUD-a „Husain“ do kraja 2011. te od 2012. vodi Pjevačku skupinu „Rusalke“. Godine 2013. Društvo folklorista Hrvatske dodjeljuje joj nagradu za najbolju koreografiju „Široka je Moslavina“ u izvedbi KUD-a „Graničar“ iz Križa.Od 1980. do 1997. pohađala je Škole hrvatskog folklora na Badiji (otok kraj Korčule), Poreču, Lipiku, Topuskom… Od 1997. predavačica je na Hrvatskoj  školi folklora u organizaciji Hrvatske matice iseljenika… te predaje: narodne nošnje i plesove Moslavine, Hrvatske Posavine i Bilogore. Korepetitorica joj je kći Lana na tamburama samicama.

Ponosna B. Brkan što ima priliku i za javnost vrednovati rad Rusalki / Foto Miljenko Brezak

Ove godine u Zadru održat će se Škola folklora, na kojoj će također predavati plesove Moslavine, Hrvatske Posavine i Bilogore, uz korepetitoricu Lanu. Od 2000. redovito predaje i na seminarima folklora u organizaciji KC Gatalinka i to: Slavonije, Baranje i Srijema u Vinkovcima s temama plesa, običaja, pjesme i svirke u teoriji i praksi, kao i uz demonstratore iz Kutine, Husaina i Posavskih Brega. Ove godine predavat će Banovinu „Banovino, vele da si mala, da si veća neb se spominjala…“, uz korepetitoricu  Lanu. Održala je vikend seminare u Kutini, Sisku, Bjelovaru, Zagrebu, Čakovcu, Vinkovcima i Rosenheimu (Njemačka)

Dakako, nije izostano ni rezanje torti / Foto Miljenko Brezak

Slavica Moslavac tiskala je pjesmarice: „Narodne pjesme i plesovi Moslavine“, 1992. i Glazbeni spomenar Posavskih Brega, u izdanju KUD-a „Ogranak Seljačke sloge iz Posavskih Brega“, 2014., a zajedno s kćerkom Lanom Moslavac objavila je knjigu „Kad zasvira lane moje“, 2007., te pjesmaricu “’Ćeri mila“, 2018.

Slavica Moslavac sa svojima iz Muzeja Moslavine Kutina, koji su se iskazali kao domaćini promocije / Foto Miljenko Brezak

Tiskala je Slavica Moslavac i nosače zvuka: CD „Vijenac žita-vijenac zlata“ u izdanju KUD-a Husain, 2001.; CD „Široka je Moslavina“ u izdanju KUD-a Husain, 2008.; CD„Volim milo, ma siroče bilo“ u izdanju KUD-a Kloštar, 2013.; CD „Jasenovac, rodno selo moje“ u izdanju Udruge za očuvanje kulturne baštine Jasenovac, 2019. te CD „’Ćeri mila“ u izdanju Vokalne skupine Rusalke iz Kutine, 2022.

Zasad.

„Eklektika“ Borisa Domagoja Biletića – Umjesto kave 18. siječnja 2023.

Boris Domagoj Biletić i ja već smo se nalazili zajedno ukoričeni u istim knjigama (izborima, panoramama, antologijama…), ali se posve drugačije, baš dobro, kao u sijamskom spoju, kao sestra pjesnikinja oslonjena na brata pjesniku, osjećam u našoj zajedničkoj knjizi poezije Breberika & Eklektika. Ideja je bila njegova, ne bih se usudila, svesrdno sam se za nju uhvatila i zahvalna sam Kajkavskom spravišču na ustrajnosti da, tri godine poslije prethodnoga, objelodani kajkavsko-čakavsko izdanje u jedinstvenoj biblioteci KAJ & ČA: Susreti, knj. 9, koje, neskrono, dobacuje mnogo šire i od književne, jezične i kulturne činjenice. Sklad, već ritmički, u naslovu, ipak mi nije davao naslutiti u kakvu će se cjelinu spojiti naše pjesničke i ljudske, žensko-muške osobnosti, poetike… (Ganuta prenosim dio vrlo subjektivnoga e-maila Tomislava Marijana Bilosnića, pjesnika što ga među važnim vrtnim hrvatskim pjesnicima spominje naša urednica Božica Pažur u pogovoru moje kajkavske polovice Rast jezika, rast pjesme: Doista divna knjiga, divne pjesme (ča još da mi je kaj), divno izdanje oko kojega su okupljeni sve predivni, meni dragi ljudi. Zamisli, Ti i Boris, a za nakladnika se potpisuje nitko drugi nego Kalinskli, urednica druga Božanstvena Božica, Frane Paro opremio, a uredništvo uz spomenute, diva Marija Roščić Paro, i vrli Zvonko Kovač. Doista ovo samo providnost može okupiti.)

Boris Domagoj Biletić na jednog od svojih promocija u Društvu hrvatskih književnika u Zagrebu, prije korone, u listopadu 2018. / Foto Miljenko Brezak

Boris me je samo pitao što mi je breberika.

O njegovoj polovici naslova Eklektici, Biletića nisam morala pitati – tko ne zna, rječnik Jezikoslovac.com eklektiku, eklekticizam definira u filozofiji, znanosti i umjetnosti, nekreativnom metodom kojom se iz različitih misaonih sustava, teorija, stilova i sl. izabiru pojedine teze i spajaju u novu cjelinu, bez značajnijih novih elemenata. Temu razvijaju dalje kako je eklektika u umjetnosti  spajanje i miješanje raznih stilova ili “posuđivanje” elemenata jednog umjetničkog pravca u drugim pravcima te kako se većina suvremene, osobito postmoderne umjetnosti, smatra eklektičnom. Koliko uočavam, očitava to i stručno čitateljstvo, primjerice Vanesa Begić u Glasu Istre nalazeći u Breberiki & Eklektici dojmljivi poetske uratke o raznim tematskim i interesnim sferama.

Naslovnica knjige Breberika & Eklektika Božice Brkan i Borisa Domagoja Biletićau izdanju Kajkavskoga spravišča 2022.

U svojoj autorskoj opasci, s geslom (čitajući/slušajući Vesnu Parun) Zavičaj imamo zato da bismo ga se oslobodili i, možda, vratili mu se očišćeni… Boris Domagoj Biletić svoju Eklektiku podnaslovljuje Zajika Janus Jazika te u autorskoj opasci tumači:

„Izabrane su za ovu prigodu objavljene pjesme (Zato što vrime ne prolazi, štokavsko-čakavska zbirka, HDP, Zagreb, 2018.) i poneka iz rukopisa u nastajanju. „Moj“ čakavski mješavina je nekoliko inačica hrvatskoistarskih čakavskih govora. Mat(r)ica je, dakle osnov(ic)a, jugozapadni istarski čakavski ikavski izričaj (u zavičaju mi još uvijek gdjekad zvan „vlaškim“, za koji su tipični razmjerno česti štokavski elementi), uz poneku riječ/konstrukciju svojstvenu starijemu, srednjoistarskom („bez/j/ačkom“) govoru, a gdjegdje koristim i „mješavinu“ ovih dvaju govora; usto, ima dosta utjecaja (nekadašnjeg) pulskoga gradskog žargona. Ima, dakle, nečega makaronskoga ovdje, nije da nema… Uz ovaj vrlo kratak izbor možda bi ipak koristan bio opsežniji tumač (zapravo rječnik, besjedarnik/besidarnik) nekih riječi ili pojmova, pa čak i čitavih sintagma i fraza, no namjerice je izostavljen: što ima biti općenito razumljivo, bit će takvim, nadam se makar u glavnim crtama, i bez tumačenja lokalnoga kolorita; odatle tek tumačenje ponekih riječi uz pojedine pjesme. Posebno bi, pak, složeno bilo akcentuiranje, ne dakako nemoguće, ali s obzirom na to da nije riječ o jednomu ni jedinstvenom dijalektu (samo) određena tipa, mjesta ili kraja, od naglašavanja sam odustao – koliko opravdano, pokazat će vrijeme, a već sada svaki se čitatelj vlastitim iskustvom te startnim govorom i narječjem posebno može odrediti prema toj temi/ problemu, možda čak i “uskrati“. „

Čitam njegovih trideset pjesama okomito i vodoravno poput križaljke, okrećući knjigu naglavačke i na bok, čak i naglas čitam samo da mi ne promakne koje značenje, ne mogavši odabrati koju da podijelim s čitateljima. Odlučujem za onu posvećenu Milanu Rakovcu:  

VIRA

Milanu

U čovika ko je nî,
kadi je?

U nečovika,
ne pitaj, pobre,
samo hodi dalje,
vred i zajno,
koliko te nose
noge, čovičje.

U čovika – trda je,
u nečovika – grda je.
Nego je.

Da te nečovištvo
ne zapahne
vonjen smrti,
kakor kada duša
poleti prvo
svojega vrimena,
pak ne znaš drugo
di će brižna
ter nevoljna
sletiti.

Rovinj, na 8 antonšćaka 2014.

Poslije zagrebačkoga predstavljanja Biletićeve knjige 2018. Boris Domagoj Biletić, Milan Rakovac i Božica Brkan / Foto Miljenko Brezak

Odabrala sam je ne samo zato što pogovor Eklektici piše

„Milan Rakovac  

ZID U BRAZDI ZAČINJAVSKOJ ‘Z FUNDAMIENTA
ili, ma ča to začinja začinjavac Boris Domagoj Biletić?

Črni tić (bili tić Biletić, nu), san mu bija napisa u vieršu prigod- nici, sakramienski Bob „Boris“ Biletić!
U jednoj tek pjesmi (veličanstvenoj, doduše), u rukoveti novi- jih pjesama na čakavici, osmjelio se preko horizonta poetike i estetike i jezikoslovnosti, spod Babinpasa, spajajući u njoj jezike i kulture i epohe i suoga dida, ma kako da tobože nieće dȁ, sanjivajući sanje (a sanjiva hi i sad nȁ) kako i Martin Luther King, i črni Moro je na bot mrež nas črnih čakavci tuote skupa š njin, ma črnih črnatih, nego:

črnih da črniji ni črnji ne moru bit.
I Črnja mrež njimi: e, to bi bilo jeno čine, velo čine… „Fellini njim samim“.
Ma ke lm, make this lm!

Ma si vidija paka vraga na batu: da ča bilo – bilo je za vajk, aš da vrime ne pasiva, piše uon! T’r laglje će biti da je nego da ni? A tu negdje gvire Isaac Asimov i Arthur Clarke, a Učke zguora, u Empireju, se smihljaju Jure Žakan i Balota i Črnja – aj t’r vero naša vajk gori gre. Sakramiensko sime i simienja sime ča batvo ž njega potiegne babevise kroza snig i grotu z vrimena pripostanja valje ‘vamo mrež nas.

Biletić, detto Bob (ma ne naš bob, nego po ‘merikansku), se da zatući nuos u nevidno i spridvidno i uzadvidno, rabi kuraja, nu, samo ča se vidi da vuon tamo i vidi, tamo, din, di drugo niš ni viti i tamo di još ne moreš viti. Kako zvore brazdu svitakraju pak zjama kamik i ga ukleše i u tuoj brazdi doprtoj zapre se zidajući prez ni gledati ni se libieći zidić, a zduola su funadami- enti, a zguora čvrljuga, ma zguora neba samega kanta mu kanat „proti pozabljienja“.

Ma
zala ljuta, zala ljutica šegavica
to je sintagma

čakavska, hrvacka, nju san iska
i naša
u njidrih

u ljudan
i ženan napošto, i hotično
u sebi samen
.

Na van kako kreše Biletić i kleše i kuje i runi i truni i plesne i nažge i busa i trupa i kopuna te ka’i da niete dȁ, ma je ben čuješ, žlepu mu, bolje nego’j baderljanska zvona ča san hi jedan bot sluša valje svitazduola u Woolongong ‘Štralija di mi je bila zrmana Marija Tuonova… Raca vikovična, a ča drugega?
Bob sinjiva i šenjiva i sanjiva vierše u voganj u lug mrež zvizde do črne škulje pak nazda na se.

No, i ZATO ŠTO VRIME NE PROLAZI, jerbo jamačno prola- zimo mi brže nego SUZE SVIETEGA LUOVRE ča jangušta rastriplju meteore zguora neba kako ča dotični rashiti veraš kako tobože da niete dȁ, napuštu, mierlo, kako da šenicu sije, prez vrah puoti.

Az / klesar / imam si pismu… Az klesar / ko opat poslanik / Az rob kamenaBlato, pa / Ne zove se otok / U otoku. / Ma ni svi škoji / Ča pivaju, / I viški i lastovski / Himan spokoja / U meni.

Raspojasano skalpelozan (može li ovo?): ergo, dobrodošao u svoj svijet, poeta ilustrissime, di ča zvoni liplje nego kosir ča ti trcka na guzici na gancinu. Biletić se k’o sluđena ptica sjurio u samo srce jame, fojbe, vulkana, kako vam i kamo li vam draže, u magmu (by Bob) tu tjeskobnu i neznanu, a znanu mu barem kostima i živčevljem, i spjevao nam ogrlicu ča je svaka mlada (udovica) more zajno-nȁ vrći ‘kolo guta i da je kumpari. Biletić Bob rashićiva trdi veraš kako da je š njin u svadnji, ka’i naši mladići z Rahovci i Štifanići ča bi zakantali u „Dopolavoro“ u „San Lorenzo Pasenatico“ domaćin fašišton dreto u nuos: „aj la koriente ‘letrika že koriente fuorte, ki toka vila Rahovci periku- lo di muorte…“. Ma ka’i bačvarić ča švikula u brajad „cencen- cen cento barile de vin“ i ugla kad ti se ruga z duba „puuušiii-mi-u-rittt-pušiiii-miiii-u-riiiittt“. Ma, o Bob, vidi, nu, kako se u štokavskom, hrvatskome književnom standardu zovu bačvarić i ugla, pak vrži fussnotu-dnicu.

Ča san ima na pameti? A bi ga buoh. A da. Ono što me obujmi i više od prejasne (serenissime) Mu osione Gospodstvenosti, jest Biletićevo neodoljivo nagnuće trpkoj ironiji, rijetkome lijeku protiv patetike, nebeskom daru:

Tako, ko niš drugo, sve i ne štijuć / barde čakavske, san u hipu, namah i na bot / razumija ča bi reć – žlahtan bit“, ustvrđuje lakonski, a provjerava to seb’otkriće u najvećih, pitajući Balotu i Črnju: „I ča, ste kuntenti sad & sat, / Ha, staroste, ča ste storili / I učinili, nas, jušto takove, / Tu mrvu mižierije?

Bob pak nȁ sinja i šenja i dišenja ča mu se prividi i sanjiva i tuče u moždane valje iz priddobe pak ala lapiž u šake, ma to ni lapiž, to kako da je sikirica-dilančica i bradva u trdoj šaki marangunskoj ča z diebla duba debelega zgobljenih šori mirakuluožamiente dila i udila ča ćeš na ten svitu – skrinjicu za dušicu i slavuju i šaku cukra držati; hlepetac ča z brajad rasplaši bačvarića i kanat mu (bobovski), krunicu babi ča je zaspala i krunica (ča je, su rekli, nego Dobrila blagoslovija) je zlizla u voganj ka’i Bobova ljutica… Ma i vrnjaču ča miša po bronzinu šug ljutike-škalonje i ničesar drugega i vuona daje lipost na jezi- ku, ta vrnjača. K’o ne bude da je škrpelin klesar ča kus kamika privrže sad-nȁ, ma na miru vuoka u artefakt, i jedan na drugi si u hižu složi na tri puoda, a petešić se vrti na slimenu u ruoži vitrih, i ni las ne stane mrež’a’nje ma ni kaplja ruose, a sve na suho prez mi ni japna ni sabluna ni malte ni vode, ljuti kaurine muoj, bi reka „Kiklop“ z Iža Malega.

Eli će biti kovač ča ukrežen kus želizda ferovije Lupoglav- Štalije razriže na kuse kuščiće – ma pričiži žamak ča bi mi baba umisila sireći sir z mlika mlikatega naše vuovčice Pike pamet- nije nego’j pô našega komuna, pak z tih kuščići tik-tak ti skuje ko’š kosir ko’š kosiricu ko’š maršan ko’š kosu – ma valje srp i sikiru, i nie’š virovati. Tako Bob kleše i kuje i pili i riže i zida i ruši i tuče i miluje besidu. Ma besida je trža i meklja i huja ud kamika ud želizda ud duba, uona je sliparska i štirgarska i lako te namami h jami i iš te nutra a da ni ne znaš i jur te ni.

A ja se morah (moradoh) raspisati, jerbo baš i nije čekati od poete, suverenog vladara književnim standardom, kojim se poigrava kao da je njegov osobni i ničiji više, povratak u zavičaj i kopanje po moždanima e da bi iskopao nekazivo blago jezika starijega od sjećanja.

A igra se i s njim, s tim, dotično, prahrvatskim prajezikom, kao da piše amalgam bezjačkovlaški, jedan argo od dva, ili tri: osob- na i osobita vrlina te preže, odskočene u subliman stih njena već naslova: ZAJIKA JANUS JAZIKA.

Iz črnega dojdeš / te sprave u črno. / Pak ča bilo – za vajk je: / aš vrime ne pasiva…
Vidin se ka’j slipac / Ča se zamišlja / U špeglju od svit(l)osti / I ufanja ča nosi daleko. / A kamo? Bi ga vrag.
Neka su nan pur dica / – čitovata, / i drek njin budi! / Za nas pak druge lahko, / aš za mrvu bolji bit / drugo nimamo lazno.“

(2018. – 2020.)“

Na kraju iz Breberike & Eklektike prenosim o suautoru:

Boris Domagoj Biletić u Puli, listopad 2021. / Foto Miljenko Brezak

„BORIS DOMAGOJ BILETIĆ

(Pula, 22. ožujka 1957.) – književnik i znanstvenik. Osnovnu školu, opću gimnaziju i Pedagošku akademiju završio je u rodnome gradu, a na Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirao, magistrirao i doktorirao. Objavljuje od 1977., uglavnom poeziju, eseje, studije i kritike. Usto je urednik, publicist, antologičar, polemičar, organizator književnih i kulturnih programa… Suosnivač je Istarskoga ogranka DHK (1990.) i suutemeljitelj Šoljanovih dana (1996.). Osnovao je 1996. časopis Nova Istra koji uređuje, pokretač je međunarodnih Pulskih dana eseja (od 2003.), e-časopisa za književnu kritiku Stav (2018.) i dr. Dobitnik je mnogih književnih nagrada za poeziju, znanost (književna povijest, književna kritika), esejistiku, ukupan doprinos hrvatskome pjesništvu i dr. (Mlada Struga, Tin Ujević, KulturKontakt, Julije Benešić, Sv. Kvirin, Fran Galović…). Izabrana kritička literatura o Biletiću broji više od stotinu jedinica, a o njegovu su stvaralaštvu pisali gotovo svi istaknutiji kritičari, kolege pisci i dr. Nositelj je Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića (1996.) i dobitnik Medalje Grada Rovinja (1997.). Prevođen na dvadesetak jezika, uredio preko stotinu knjiga. Zastupljen u antologijama (od razmjerno novijih u: e Canon of Croatian Poetry, 1450-2000, SAD, 2015.), književnopovijesnim pregledima, enciklopedijama… Od 1983. do 2022. objavio je 28 knjiga, sastavio 4 antologije te priredio i sastavio 18 izbora iz djela pojedinih pisaca i zbornikā. Uz veći broj članaka, Biletić je za Istarsku enciklopediju (2005.) napisao i opsežan prilog, sintezu Hrvatska književnost (u Istri). Tijekom 2009. bio je urednikom književnosti u Vijencu Matice hrvatske. Godine 2015. objavljeno je monografsko izdanje: U znaku Kairosa: književna kritika o djelu Borisa Domagoja Biletića. Od 2018. glavni je urednik na njegov poticaj ponovno oživljene, obnovljene edicije Istra kroz stoljeća. Suautor gra čko-pjesničkih mapa (sa Z. Milićem i B. Mascarellijem) i glazbeno-pjesničkog CD-a (s D. Marušićem). Godine 1997. bio je gost-književnik međunarodne Zagrebačke slavističke škole. Izvođen na Trećemu programu Hrvatskoga radija. Trenutno je dopredsjednik Društva hrvatskih književnika. Ravnatelj je Gradske knjižnice Matije Vlačića Ilirika u Rovinju. S obitelji živi u Puli.

Više o autoru može se pročitati na mrežnim adresama:  
www.boris-biletic.iz.hr   
https://hr.wikipedia.org/wiki/Boris_Domagoj_ Bileti%C4%87“

Dunja Detoni Dujmić u Kolu o romanu “Privremeno neuporabljivo” Božice Brkan

Kolo, časopis Matice Hrvatske (glavni urednik Ernest Fišer) u broju 4/2022. objavio je kritiku Dunje Detoni Dujmić romana Božice Brkan Privremeno neuporabljivo, Acumen d.o.o., Zagreb, 2022. koji s veseljem prenosimo u cijelosti:

Naslovnica Kola

Dunja Detoni Dujmić

Uvod u ironiju

(Božica Brkan: Privremeno neuporabljivo, Acumen d.o.o., Zagreb, 2022.)

Uzevši u ruke knjigu Božice Brkan Privremeno neuporabljivo (izd. Acumen d.o.o., Zagreb, 2022.) te bacivši pogled na likovno rješenje njezine naslovnice (koja prikazuje žensku šaku s ispruženim srednjim prstom koji se nekim čudom preobrazio u nakrivljeni i napukli tvornički dimnjak) – čitatelju postaje razvidno kako stvar neće biti onakva kakvom se na prvi pogled pričinjala, kako ipak nije riječ o laganom feljtonističkom javljanju iz banaliziranih slojeva naše prozaične svakidašnjice, nego se tekst može čitati u nekom prenesenom, posebnom i nedoslovnom ključu. S obzirom na gestovnu komunikacijsku izazovnost podignutoga prsta koji to zapravo nije, sve se više nametnula ideja kako čitatelju valja dopustiti da u tekst učita pomaknutu strategiju pomalo ludičkog, ponajviše ironijskog interpretacijskog kôda uz dodatak smiješnih, tragičnih pa i umjereno jezivih ugradbenih elemenata koji na neki način nadrastaju ispraznost banaliteta (o čemu inače, usput rečeno, maestralno pripovijeda Milko Valent).

Dakle, čitajući ovu kraću prozu Božice Brkan odmah postaje vidljivo kako semantička građa priče povlači za sobom semantičke obzore konteksta te da se u ovom romanu radi o subverzivnoj igri s vrijednostima i postavkama na razini prikazivanja likova, događaja, organizacije jezika, fabularnog prostora i vremena te sličnog. Ukratko, postaje jasno kako jednostavna pučka maska priopćivanja ima svoju inačicu u unutarnjoj nadgradnji teksta pretežito ironijskim diskursom.

Naime, glavni ženski lik (radijska novinarka u hektičnoj potrazi za gradskim senzacijama, u isti čas vodič pri turističkim ophodima Zagrebom, sustavno stiješnjena vremenom te frustrirana poslovnim, obiteljskim i majčinskim obvezama) – »utapa« se u životu krcatom predvidivim i svagdanjim ispraznostima, ali i prividima, općim mjestima i brzinskim nadomjestcima zahtjevnijih duhovnih vrijednosti. Pripovjedni glas tijekom priče slijedi, umalo uhodi te sustavno aktivno sprovodi taj egzistencijalno posustali lik po mnogobrojnim banaliziranim prostornim i vremenskim toposima koji zrače životnim plitkostima raznih vrsta (»Nije se Dori dalo stvarno udubljivati ni u šta. Plićina je uvijek sigurnija i ne možeš koraknuti da odskližeš u dubinu iznad glave, i ne možeš se utopiti…« (Brkan: 2022: 133). No takva često i besciljna krivudanja gradom imaju određenu narativnu dinamiku, napose kada se tijekom priče u njih upleću razne nepredviđene, umalo vražje sile, pa pandemijski teror korone postaje umalo zanemarujuća pojava u usporedbi sa »stvarnosnim« zagrebačkim zemljotresom (koji autorica narativno povezuje s povijesnim potresom iz Šenoina doba što je pak povod za asocijativne veze, čak i nizove feljtonsko-dokumentarističkih digresija).

Upravo to zastrašujuće podrhtavanje tla ima potencijal fabularnog movensa: štoviše, usporedo dolazi i do bračnog potresa (muževa nevjera), ali čak ni višestruka trešnja nije pomogla da u glavnom ženskom liku šenoinska imena (Dora) dođe do buđenja iz banalne rutine koja ga je sustavno izjedala. Dakle, taj lik ostaje u trajnoj ironijskoj suspenziji, u raskoraku između onoga što je namjeravao pa i žudio postići i onoga što se stjecajem okolnosti doista dogodilo. A unatoč trešnji – nije se promijenilo zapravo ništa – osim što je u nezgodan čas (neposredno prije obilnoga seoskog objeda svih protagonista na okupu) – uhićen obiteljski prijatelj/poduzetnik zbog sumnjivih poslova (onaj koji je gajio skrivene osjećaje prema frustriranoj novinarki, no i od toga nije bilo ništa). Ona, dakle, trajno ostaje u sustavnoj životnoj opoziciji, za nju idalje vrijedi višestruki ironijski obrat od svega što ju okružuje i pri tomu sama sebe identificira s »privremeno neuporabljivom kućom«, odnosno, stavlja se u nedogled na čekanje kao mali pojedinac u svijetu nepodnošljivih banalnosti i opasnih tranzicijskih nepodopština te »naherenih građevina neizvjesne sudbine«: »Privremeno neuporabljiva! Takvom se osjećala. Za što se uporabiti? Koliko može biti žena, supruga, kći, majka, zaposlenica, vodička i sve to što je nekad mislila da jest, ako se više nije osjećala osobom? (…) Samo da skinem žutu naljepnicu Privremeno neuporabljivo. – Žuta je ionako moja omiljena boja – pomišljala je ironično« (str. 141.).

Pripovjedni subjekt naizmjence ulazi i izlazi iz slojeva svijesti i podvijesti svojih likova (inertni suprug kao dalmatinska pridošlica i instant zavodnik, sporadični prijatelji i suradnici, problematični susjedi te figura majke, autohtone kajkavske govornice) – a napose glavnoga ženskog lika, govori jezikom njihove svakodnevice, nadograđuje pritom standard agramerskim poštapalicama prožetima prilagođenim germanizmima starih naraštaja, a među urbane žargonske govornike ubacuje kajkavski govor (najčešće moslavačku kekavicu). Povremeno se izmjenjuju slojevi lokalizama i provincijalizama s feljtonističkim orisima povijesnih događaja i osoba (posebice vezanih uz zagrebačke književne vertikale: Šenoa, Zagorka, Krleža). Pritom i purgerski govorni slojevi stoje na istoj vrijednosnoj ravnini sa standardom izvornih dokumenata, novinskih i arhivskih ulomaka koje naratorov glas citatno interpolira u priču, a povijesne događaje ponekad i ekstemporira, dakle, povezuje s recentnim društvenim i inim zgodama, začinjenima gastroblogerskim i drugim objavama pristiglima iz kaotične svakodnevice frustrirane novinarke iz isto takva grada.

Iako se roman Privremeno neuporabljivo Božice Brkan mirne duše može čitati i jednodimenzionalno i doslovno, mišljenja smo da je njegov potencijal upravo u pronalaženju slojeva latentne ironije. Njena ironija doduše nije strogo kritički, a napose ne satirički ili prevratnički zaoštrena, ali ipak može poslužiti kao lagan uvod u svojevrsno književno prevrednovanje onih starih i potrošenih pretpostavaka koje su nedvojbeno imobilizirale neke suvremene umove.

20230117

Dunja Detoni Dujmić u Kolu o romanu “Privremeno neuporabljivo” Božice Brkan

Kolo, časopis Matice Hrvatske (glavni urednik Ernest Fišer) u broju 4/2022. objavio je kritiku Dunje Detoni Dujmić romana Božice Brkan Privremeno neuporabljivo, Acumen d.o.o., Zagreb, 2022. koji s veseljem prenosimo u cijelosti:

Naslovnica Kola

Dunja Detoni Dujmić

Uvod u ironiju

(Božica Brkan: Privremeno neuporabljivo, Acumen d.o.o., Zagreb, 2022.)

Uzevši u ruke knjigu Božice Brkan Privremeno neuporabljivo (izd. Acumen d.o.o., Zagreb, 2022.) te bacivši pogled na likovno rješenje njezine naslovnice (koja prikazuje žensku šaku s ispruženim srednjim prstom koji se nekim čudom preobrazio u nakrivljeni i napukli tvornički dimnjak) – čitatelju postaje razvidno kako stvar neće biti onakva kakvom se na prvi pogled pričinjala, kako ipak nije riječ o laganom feljtonističkom javljanju iz banaliziranih slojeva naše prozaične svakidašnjice, nego se tekst može čitati u nekom prenesenom, posebnom i nedoslovnom ključu. S obzirom na gestovnu komunikacijsku izazovnost podignutoga prsta koji to zapravo nije, sve se više nametnula ideja kako čitatelju valja dopustiti da u tekst učita pomaknutu strategiju pomalo ludičkog, ponajviše ironijskog interpretacijskog kôda uz dodatak smiješnih, tragičnih pa i umjereno jezivih ugradbenih elemenata koji na neki način nadrastaju ispraznost banaliteta (o čemu inače, usput rečeno, maestralno pripovijeda Milko Valent).

Dakle, čitajući ovu kraću prozu Božice Brkan odmah postaje vidljivo kako semantička građa priče povlači za sobom semantičke obzore konteksta te da se u ovom romanu radi o subverzivnoj igri s vrijednostima i postavkama na razini prikazivanja likova, događaja, organizacije jezika, fabularnog prostora i vremena te sličnog. Ukratko, postaje jasno kako jednostavna pučka maska priopćivanja ima svoju inačicu u unutarnjoj nadgradnji teksta pretežito ironijskim diskursom.

Naime, glavni ženski lik (radijska novinarka u hektičnoj potrazi za gradskim senzacijama, u isti čas vodič pri turističkim ophodima Zagrebom, sustavno stiješnjena vremenom te frustrirana poslovnim, obiteljskim i majčinskim obvezama) – »utapa« se u životu krcatom predvidivim i svagdanjim ispraznostima, ali i prividima, općim mjestima i brzinskim nadomjestcima zahtjevnijih duhovnih vrijednosti. Pripovjedni glas tijekom priče slijedi, umalo uhodi te sustavno aktivno sprovodi taj egzistencijalno posustali lik po mnogobrojnim banaliziranim prostornim i vremenskim toposima koji zrače životnim plitkostima raznih vrsta (»Nije se Dori dalo stvarno udubljivati ni u šta. Plićina je uvijek sigurnija i ne možeš koraknuti da odskližeš u dubinu iznad glave, i ne možeš se utopiti…« (Brkan: 2022: 133). No takva često i besciljna krivudanja gradom imaju određenu narativnu dinamiku, napose kada se tijekom priče u njih upleću razne nepredviđene, umalo vražje sile, pa pandemijski teror korone postaje umalo zanemarujuća pojava u usporedbi sa »stvarnosnim« zagrebačkim zemljotresom (koji autorica narativno povezuje s povijesnim potresom iz Šenoina doba što je pak povod za asocijativne veze, čak i nizove feljtonsko-dokumentarističkih digresija).

Upravo to zastrašujuće podrhtavanje tla ima potencijal fabularnog movensa: štoviše, usporedo dolazi i do bračnog potresa (muževa nevjera), ali čak ni višestruka trešnja nije pomogla da u glavnom ženskom liku šenoinska imena (Dora) dođe do buđenja iz banalne rutine koja ga je sustavno izjedala. Dakle, taj lik ostaje u trajnoj ironijskoj suspenziji, u raskoraku između onoga što je namjeravao pa i žudio postići i onoga što se stjecajem okolnosti doista dogodilo. A unatoč trešnji – nije se promijenilo zapravo ništa – osim što je u nezgodan čas (neposredno prije obilnoga seoskog objeda svih protagonista na okupu) – uhićen obiteljski prijatelj/poduzetnik zbog sumnjivih poslova (onaj koji je gajio skrivene osjećaje prema frustriranoj novinarki, no i od toga nije bilo ništa). Ona, dakle, trajno ostaje u sustavnoj životnoj opoziciji, za nju idalje vrijedi višestruki ironijski obrat od svega što ju okružuje i pri tomu sama sebe identificira s »privremeno neuporabljivom kućom«, odnosno, stavlja se u nedogled na čekanje kao mali pojedinac u svijetu nepodnošljivih banalnosti i opasnih tranzicijskih nepodopština te »naherenih građevina neizvjesne sudbine«: »Privremeno neuporabljiva! Takvom se osjećala. Za što se uporabiti? Koliko može biti žena, supruga, kći, majka, zaposlenica, vodička i sve to što je nekad mislila da jest, ako se više nije osjećala osobom? (…) Samo da skinem žutu naljepnicu Privremeno neuporabljivo. – Žuta je ionako moja omiljena boja – pomišljala je ironično« (str. 141.).

Pripovjedni subjekt naizmjence ulazi i izlazi iz slojeva svijesti i podvijesti svojih likova (inertni suprug kao dalmatinska pridošlica i instant zavodnik, sporadični prijatelji i suradnici, problematični susjedi te figura majke, autohtone kajkavske govornice) – a napose glavnoga ženskog lika, govori jezikom njihove svakodnevice, nadograđuje pritom standard agramerskim poštapalicama prožetima prilagođenim germanizmima starih naraštaja, a među urbane žargonske govornike ubacuje kajkavski govor (najčešće moslavačku kekavicu). Povremeno se izmjenjuju slojevi lokalizama i provincijalizama s feljtonističkim orisima povijesnih događaja i osoba (posebice vezanih uz zagrebačke književne vertikale: Šenoa, Zagorka, Krleža). Pritom i purgerski govorni slojevi stoje na istoj vrijednosnoj ravnini sa standardom izvornih dokumenata, novinskih i arhivskih ulomaka koje naratorov glas citatno interpolira u priču, a povijesne događaje ponekad i ekstemporira, dakle, povezuje s recentnim društvenim i inim zgodama, začinjenima gastroblogerskim i drugim objavama pristiglima iz kaotične svakodnevice frustrirane novinarke iz isto takva grada.

Iako se roman Privremeno neuporabljivo Božice Brkan mirne duše može čitati i jednodimenzionalno i doslovno, mišljenja smo da je njegov potencijal upravo u pronalaženju slojeva latentne ironije. Njena ironija doduše nije strogo kritički, a napose ne satirički ili prevratnički zaoštrena, ali ipak može poslužiti kao lagan uvod u svojevrsno književno prevrednovanje onih starih i potrošenih pretpostavaka koje su nedvojbeno imobilizirale neke suvremene umove.

20230117

Stav.com.hr donosi pogovore Božice Pažur i Milana Rakovca iz knjige Breberika & Eklektika Božice Brkan i Borisa Domagoja Biletića

Prenosimo sa Stav.com.hr od 8. siječnja 2023. pogovore Božice Pažur i Milana Rakovca iz kajkavsko-čakavske zbirke pjesama Breberika & Eklektika Božice Brkan i Borisa Domagoja Biletića u izdanju Kajkavskoga spravišča, 2022.

Vanesa Begić u Glasu Istre recenzira zbirku pjesama “Breberika & Eklektika”

Glas Istre, Kultura, str. 31., 6. siječnja 2023. objavio je recenziju Vanese Begić i u tiskanom i u e-izdanju. Prenosimo je u cijelosti:

https://www.glasistre.hr/knjizevnost/2023/01/06/breberika-eklektika-dojmljivi-poetski-uradci-o-raznim-tematskim-i-interesnim- sferama-839058

Stranica s recenzijom u Glasu Istre

BREBERIKA & EKLEKTIKA Zajednička pjesnička zbirka Božice Brkan i Borisa Domagoja Biletiča

Poetska promišljanja o raznim tematskim i interesnim sferama

Naslovnica kajkavsko-čakavske zbirke

Kako je naglasio Biletić, za ovu su zbirku izabrane objavljene pjesme iz zbirke “Zato što vrijeme ne prolazi”, što je štokavsko-čakavska zbirka, objavljena u izdanju HDP-a Zagreb, 2018. i poneka iz rukopisa u nastajanju

“Breberika & eklektika” naziv je pjesničke zbirke Božice Brkan i Borisa Domagoja Biletića koja je objavljena u izdanju biblioteke “Kaj & Ča: susreti, knjiga 9” u izdanju Kajkavskog spravišča.

Kako je naglasio Biletić, za ovu su zbirku izabrane objavljene pjesme iz zbirke “Zato što vrijeme ne prolazi”, što je štokavsko-čakavska zbirka, objavljena u izdanju HDP-a Zagreb, 2018. i poneka iz rukopisa u nastajanju.

Inačice čakavskih govora

– “Moj” čakavski mješavina je nekoliko inačica hrvatskoistarskih čakavskih govora. Mat(r)ica je, dakle osnovi(c)a, jugozapadni istarski čakavski ikavski izričaj (u zavičaju mi još uvijek gdjekad zvan “vlaškim”, za koji su tipični razmjerno česti štokavski elementi), uz poneku riječ/konstrukciju svojstvenu starijemu, srednjoistarskom (“bez/j/ačkom”) govoru, a gdjegdje koristim i “mješavinu” ovih dvaju govora: usto, ima dosta utjecaja (nekadašnjeg) pulskoga gradskog žargona”, zapisao je Biletić.

Pjesme su vrlo sugestivne, u znaku promišljanja o raznim tematskim i interesnim sferama, uz posvete raznim osobama s kojima je surađivao, ima tu ironije, introspekcije, društvenih tema, metaknjiževnih i poetskih tema, stihova koje valja opetovano čitati za percipiranje suptilnog humora između redaka, književnih uzora, grafičkih igara i eksperimenta, lirskih priča. Prisutan je i nekadašnji pulski žargon, a danas u biti i nema nekog tipičnog gradskog žargona, koji je svojstven za Pulu.

“Biletić, detto Bob (ma ne naš bob, nego po “merikansku”), se fida zatući nos u nevidno i spridvidno i uzadvidno, rabi kuraja, nu, samo ča se vidi da vuon tamo i vidi, tamo, din, di drugo niš ni viti i tamo di još ne moreš viti”, zapisao je u svom stilu Milan Rakovac za stvaralaštvo Borisa Domagoja Biletića u ovoj zbirci.

Odnos vječnih parova

Zbirka Božice Brkan nastala je iz ciklusa tridesetak odabranih pjesama o zavičajnim biljkama, koje prerastaju i biljni svijet i zavičaj, “poput naslovne breberike, vazdazelenog šumskog grma iz porodice zaštićenih i nestajućih veprina, koji uglavnom raste u šumama, a zelene grančice s crvenim bobicama brale su se za grobne vijence i aranžmane”, navela je Brkan.

Njezine su pjesme narativne, poput priča o prirodi, životu, prepune asocijacija, metaforike, mudrosti pune muzikalnosti i ritma.

– Vrt, tek ponekad vrčak (prednji vrt, cvjetnjak), filozofski je usredotočen na odnos vječnih parova: života i smrti, stalnosti i neprestanih mijena, (ne)ravnoteže lijepoga i ružnog, zapisala je Božica Brkan u uvodu.

Ova autorica je književnica i novinarka, urednica, kolumnistica i blogerica koja piše standardnim hrvatskim i kajkavskim – moslavačkom kekavicom.

Boris Domagoj Biletić je književnik i znanstvenik, koji je objavio 28 knjiga, sastavio četiri antologije te priredio i sastavio 18 izbora iz djela pojedinih pisaca i zbornika. Osnovnu školu, gimnaziju i Pedagošku akademiju završio je u Puli, a na Filozofskom fakultetu u Zagrebu je diplomirao, magistrirao i doktorirao. Predsjednik je Istarskog ogranka Društva hrvatskih književnika, dopredsjednik Društva hrvatskih knji-ževnika, te ravnatelj Gradske knjižnice Matije Vlačića Ilirika u Rovinju.

Vanesa BEGIĆ