bozica – Božica Brkan

Željka Lovrenčić o knjizi „Hrvatski književnici / Fotoantologija (uza 125. boljetnicu DHK“)

Na predstavljanju na Dvotočki, jedna od promotorica, dr. sc. Željka Lovrenčić tako je nadahnuto govorila o knjizi Hrvatski književnici / Fotoantologija, da je, uz Božicu Brkan, njezin autor Miljenko Brezak za YouTube pripremio ne jedan (o cijeloj promociji) nego i drugi film izdvojivši izlaganje znanstvenice, prevoditeljice i književne kritičarke bez dlake na jeziku. Izlaganje kani objaviti u nekom od časopisa naslovljeno Između portreta i teksta: vizualni arhiv suvremene hrvatske književne scene.

Pozivnica na predstavljanje na zagrebačkom lipanjskom Festivalu Dvotočka

Prenosim tekst:

Između portreta i teksta: vizualni arhiv suvremene hrvatske književne scene

Hrvatski književnici / Fotoantologija (uza 125. obljetnicu Društva hrvatskih književnika). Božica Brkan, Miljenko Brezak, Jenio Vukelić. Zagreb: Acumen, 2025., 176 str.

Portret Željke Lovrenčić s izložbe Hrvatski književniciMiljenka Brezaka

Knjiga Hrvatski književnici / Fotoantologija može se čitati kao reprezentativan primjer intermedijalno koncipirane publikacije u kojoj se dokumentarna funkcija fotografije povezuje s interpretativnim potencijalom književnoga teksta. Objavljena uza 125. obljetnicu Društva hrvatskih književnika, ona nadilazi okvir prigodnoga izdanja te se uspostavlja kao vrijedan prilog vizualnoj i kulturnoj povijesti suvremene hrvatske književnosti, ali i kao promišljen pokušaj arhiviranja jednoga književnog polja u njegovoj ljudskoj i javnoj pojavnosti.

Njezina je posebnost u trostruko strukturiranome autorstvu: fotografski korpus oblikuje Miljenko Brezak, izbor tekstualnih dionica i uvodni esej potpisuje Božica Brkan, a grafičku artikulaciju izdanja ostvaruje Jenio Vukelić. Takva koncepcija proizvodi oblik knjige koji se ne može bez ostatka svesti ni na antologiju, ni na monografiju, ni na katalog, jer počiva na funkcionalnoj međuovisnosti slike, riječi i vizualnoga oblikovanja.

U teorijskom smislu knjiga polazi od pretpostavke da fotografija nije neutralan mehanički zapis, nego medij kulturnoga pamćenja. Portret stoga ne funkcionira samo kao identifikacijski znak, nego kao nositelj javne prisutnosti, autorske samopercepcije i konteksta književnoga djelovanja. U tom je smislu ova fotoantologija i arhiv susreta, nastupa, književnih mreža i kulturnih situacija koje standardne povijesti književnosti nerijetko ostavljaju na rubu interesa.

U koncepcijskom i interpretativnom pogledu osobito je važan prilog Božice Brkan, autorice koja se i u vlastitu opusu učestalo vraća odnosu vizualnoga i verbalnoga zapisa. Njezin uvodni tekst Fotografija više od riječi, riječ više od fotografije usmjerava čitanje knjige prema razumijevanju slike i riječi kao dvaju ravnopravnih semiotičkih sustava, pri čemu ni jedan nije svediv na puku ilustrativnost drugoga, nego se smisao proizvodi upravo u njihovoj uzajamnoj napetosti i dopunjavanju.

Publikacija je nastala iz višegodišnjega fotografskog rada i niza izložbenih prezentacija Brezakovih portreta hrvatskih književnika, što joj daje dodatnu dokumentarnu težinu. Riječ je o dugotrajno oblikovanome korpusu koji nije rezultat jednokratne uredničke selekcije, nego kontinuiteta promatranja književne scene. Brezakovi portreti pritom izbjegavaju efekt insceniranosti te se oslanjaju na mjeru, koncentraciju i osjetljivost za individualni izraz portretiranih.

Osobita vrijednost knjige proizlazi iz načina na koji su portreti povezani s odabranim ulomcima iz tekstova samih književnika. Ti ulomci ne služe kao informativni dodatak ni kao deskriptivni komentar fotografije, nego kao komplementaran autorski glas koji portretu pridružuje i sam tekstualni trag autora. Time se uspostavlja dvostruka reprezentacija književnoga subjekta: vizualna, koja zahvaća fizičku prisutnost i gestu, te tekstualna, koja u okvir portreta upisuje poetiku, stil i autorsku samosvijest.

Dokumentarna vrijednost ove fotoantologije ne iscrpljuje se u činjenici da bilježi imena i lica, nego proizlazi iz njezine sposobnosti da registrira ozračje i mikro kontekste književnoga života. Brezakovi su portreti ujedno i vizualni iskazi: oni uspostavljaju odnos svjetla, kadra i izraza lica na način koji portretirane autore ne pretvara u ilustrativne priloge povijesti književnosti, nego u punopravne nositelje jedne kulturne prisutnosti. U tom su smislu važni i širi recepcijski odjeci ovoga projekta: kritičko čitanje Brezakova fotografskog rada koje je ponudio Đuro Vidmarović potvrđuje da ovi portreti već ulaze u interpretativni horizont suvremene književne kulture.

Kompozicija izdanja pokazuje visoku razinu uredničke promišljenosti. Uvodni esej uspostavlja metodološki i interpretativni okvir, središnji dio knjige donosi portrete u sprezi s tekstualnim ulomcima, a biografski prilozi pri njenom kraju zaokružuju njezinu dokumentarnu funkciju. Takva struktura omogućuje višerazinsko čitanje: kao pregleda suvremene književne scene, kao arhiva jednoga kulturnog trenutka i kao intermedijalno oblikovanoga memorijskog prostora.

I izbor portretiranih autora potvrđuje ambiciju toga izdanja da obuhvati heterogenost suvremene hrvatske književnosti. Zastupljeni su različiti naraštaji, poetike i stupnjevi kanonizacije, pa ono ne uspostavlja zatvoren panteon, nego nudi dinamičan presjek književnoga polja. Time vrijednost ove knjige nije samo reprezentativna nego i dokumentarna, jer pokazuje književnost kao živu mrežu susreta, kontinuiteta i razlika.

Djelo Hrvatski književnici / Fotoantologija stoga je moguće vrednovati kao relevantan kulturni i intermedijalni projekt koji uspješno spaja arhivsku funkciju, estetsku disciplinu i interpretativnu otvorenost. Važnost mu je u tome što suvremenu hrvatsku književnost ne prikazuje samo kroz tekstove i imena, nego i kroz lica, geste, situacije i tragove javne prisutnosti, a njegov se smisao dodatno potvrđuje i kroz recepcijske upise koji ga prate. U vremenu u kojemu kulturna memorija sve češće ostaje raspršena i kratkoga daha, ova knjiga pokazuje da književna scena postaje doista vidljivom tek onda kada se njezini tekstovi, njezina lica i njezino vrijeme sačuvaju u obliku trajnoga i uvjerljivoga svjedočanstva.

Zbog toga je i čitam s osobitim osjećajem zahvalnosti i radosti, svjesna časti da sam i sama uključena u njezin obzor.

Antun Gustav Matoš kao nadahnuće 3 – Umjesto kave 18. lipnja 2026.

Programom Matoš i francuska kultura u Francuskom institutu u Zagrebu Matošev rođendan 13. lipnja 2026. završeni su u Zagrebu jednomjesečni jubilarni 10. Dani Antuna Gustava Matoša, koji su se prije toga odvijali u Trnavi, Plavni, Tovarniku i Beogradu. Jeanne de Wendel, ravnateljica Francuskog instituta u Hrvatskoj i savjetnica za suradnju i kulturnu djelatnost Francuskoga veleposlanstva istakla je zadovoljstvo takvim projektima hrvatsko-francuske kulturne suradnje.

Dio sudionika završnice 10. Dana Antuna Gustava Matoša (Foto Miljenko Brezak)

Jeanne de Wendel, Mirko Ćurić i Matija Štahan (Foto Miljenko Brezak)

Matoš u zagrebačkome Francuskom institutu na svoj rođendan (Foto Miljenko Brezak)

Uz drugo su, po dobrome običaju predstavljene i nove knjige objavljene u sklopu Matoševih dana, Matoševe Putovanja i dojmovi (2025.) i Kultura i ljudi. Matija Štahan naglasio je mjesto A. G. Matoša u modernoj hrvatskoj književnosti i kulturi uopće. Istaknuo je Matoševu kako nacionalizam i internacionalnost nisu kontradiktorni pojmovi u umjetnosti, kao što pokadšto nisu ni u politici, ne vidjevši proturječje u prožimanju hrvatskoga nacionalnog osjećaja i snažnoga europejstva u kulturno-umjetničkom, pa i političkome smislu. Odabrane ilustrativne ulomke iz Matoševih eseja kao i Cesarićevu pjesmu Trubač sa Seine interpretirao je dramski umjetnik Darko Milas.

Naslovnica treće knjige AGM kao nadahnuće III sad već u dojmljivoj biblioteci međunarodne manifestacije

Treća je knjiga u toj sad već lijepoj biblioteci Antun Gustav Matoš kao nadahnuće 3 rezultat novoga natječaja za najbolju kratku priču inspiriranu Matošem. (Podsjećam na prvu u nizu, Moderato dolcissimo, pjesničke posvete Antunu Gustavu Matošu iz 2020.) Govoreći o novoj knjizi priča, urednik Mirko Ćurić, predsjednik Slavonsko-baranjsko-srijemskog Ogranka Društva hrvatskih književnika, istaknuo je kako knjige aktualiziraju Matoševo djelo i dovode ga u suvremeni kontekst, pokazujući kako ga treba iznova čitati.

Ovogodišnji novi naslovi (Foto Miljeno Brezak)

Ističem osobito kako su na više od 150 stranica izbora kratkih priča nadahnutih životom i djelom A.G.M. prigodom 152. obljetnice i 111. obljetnice rođenja – koji nakladnički potpisuju Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata iz Subotice, DHK – Ogranak slavonsko-baranjsko-srijemski iz Osijeka i Općina Tovarnik – objavljeni radovi Božice Brkan, Tomislava Šovagović, Maria Šurjaka, Dore Beljo, Sare Sivić, Marine Vlahov, Roberta Aralice, Nicol Brecalo, Noe Devald, Željka Gorete, Anite Martinac, Denisa Peričić Anite Peričić, Slavice Sarkotić, Tuge Tarle, Tamare Bakran, Nikice Banića, Vere Hrvoj, Andyja Jelčića, Alojza Pavlovića i Ines Stipić-Radončić. Nagrađeni prošle godine, primjerice prvonagrađena priča Božica Brkan Selfie s Matošem, uz obrazloženje članova prosudbenoga suda (Selfie s Matošem obrazložila je Paula Rem). Uvod u knjigu napisao je Mirko Ćurić, a pogovor je napisala dr. sc. Vlasta Markasović

Mirko Ćurić s autoricama prvonagrađenih priča nadahnutim AGM-om, prošlogodišnjom Božicom Brkan i ovogodišnjom Ekirom Erjavec (Foto Miljenko Brezak)

U ime svih suorganizatora ove međunarodne književne manifestacije pozdravio je v.d. ravnatelj Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata Josip Bako, koji je uručio i posebno priznanje Eriki Erjavec za priču s ovogodišnjega natječaja Tihi pisac, koja pohađa istu, nekadašnju Matoševu Gornjogradsku gimnaziju. Paula Rem u obrazloženju ističe:

Iz knjige AGM kao nadagnuće III: početak prvonagrađene priče Božice Bran Selfie na kipec

Priča mlade autorice Erike Erjavec napunjena je vrlo zrelim osjećajima i razmišljanjima te je stoga izabrana primiti Poticajnu nagradu za mladog autora. Priča ima gotičko-darkerski ton, blizak Matoševom stilu. Naime poznato je kako se Matoš divio prozi i poeziji Edgara Allana Poea, koji mu je bio jednim od književnih uzora. Priča Tihi pisac naslanja se na ovaj, manje eksplicitan aspekt Matoševog pisma, koji svjedoči dobrom poznavanju obrađenog književnog predloška. Priča nije naslonjena sadržajno na neki od poznatijih Matoševih radova, ali ton i forma priče usklađene su s njegovim opusom (…) Na tematskoj razini priča prikazuje bolničke dane A. G. Matoša koji razvija tihu vezu s medicinskom sestrom, ne u smislu tajne romanse, nego odnosa u kojemu izostaje verbalna dimenzija. Njihova ljubav je bez riječi – jer tihi pisac u interakciju stupa samo pisanjem i averbalnom komunikacijom. Nemogućnost govorenja ne smeta nimalo pritom, dapače razmjena dubinskih osjećaja s bolničarkom ostaje nenarušena tom tišinom. Tekst ukazuje na snagu averbalnih aspekata komunikacije, kao i snažnu interpersonalnu povezanost između dvaju prividno nespojivih subjekata, pacijenta i medicinske sestre. Hijerarhija je srušena i ljubav prelazi sve granice, a pacijent dobiva nadu i motivaciju za liječenje.

Profesorica Marija Katilović predstavlja vrijedan hrvatsko-francuski gastroprogram (Foto Miljenko Brezak)

U drugom dijelu programa posvećenoga francusko-hrvatskim gastronomskim i enološkim vezama po dobrome običaju predstavljena su dva projekta Srednje strukovne škola Antuna Horvata iz Đakova: Jelovnici pronađenog vremena, Srednje strukovne škole Antuna Horvata i Ugostiteljsko-turističke škole iz Osijeka, nadahnutoga primjenom francuske visoke kuhinje na đakovačkom Nadbiskupskom dvoru početkom XX. stoljeća te projekt Đakovačka vina i francuska vinska tradicija, uz kušanje šampionske graševine i zlatne frankovke berba 2025. iz Vinograda Srednje strukovne škole A. Horvata u Trnavi.

“Ellas” sa 11 hrvatskih pjesnikinja na španjolskome – Stvaračka autra vitalis

U svojoj redovitoj kolumni kritika novih knjiga u Vijencu, u broju 841 od 4. lipnja 2026. na str. 19., Ljerka Car Matutinović piše o jedinstvenoj panorami Ellas: 11 suvremenih hrvatskih pjesnikinja u izboru i prijevodu na španjolski jezik Željke Lovrenčić naslovivši svoj pohvalni osvrt „Stvaralačka aura vitalis“. Kao jedna od 11 odabranih, kako Carica nacodi „jedanaest veličanstvenih“, sa zahvalnošću za potporu i s veseljem da to mogu podijeliti, prenosim tekst iz Vijenca:

Ljerka Car Matutinović:
Poetika prevođenja ili stvaralačka aura vitalis

“Dulce libertad” (“Slatka slobodo”),ovom antologijom u izboru naše istaknute prevoditeljice, Željke Lovrenčić, (koja je objavljena 2012. u Madridu), otškrinut je prozor u cvijet za 12 suvremenih hrvatskih pjesnika ( “Poesia croata de hoy”). ” 12 apostola” je simbolički osmišljena paradigma za 12 hrvatskih pjesnika koji su u lijepo opremljenoj antologiji “Dulce libertad” predstavili Hrvatsku, uz nadahnute stihove Ivana Gundulića na hrvatskom i španjolskom jeziku: ” O lijepa, o draga, o slatka slobodo” ( “Oh bella, oh amada, oh dulce libertad”).

To književno svjedočenje životnih impulsa, to inspirativno obnavljanje poetskih osobnosti i mnogostruko imaginativna komunikacija,usprkos apsurdima svakodnevice, usuglašeno korespondira u novom prevoditeljskom iskustvu naše hispanistice Željke Lovrenčić. Ako se prevođenjem obnavlja autentičnost svijeta i bivanja u kreativnoj raznolikosti, onda nam esencijalnost pronađenih duhovnih prostora vraća bliskost svijeta kojoj se možemo prepustiti u cijelosti.

Upravo to nam donosi knjiga “Ellas” (“One”), objavljena, kao što je zapisano, uz financijsku potporu Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske. Riječ je o 11 suvremenih hrvatskih pjesnikinja u izboru i prijevodu na španjolski jezik iznimnim marom naše Željke Lovrenčić.”Hrvatska je”, kako piše na poleđini knjige, “mala zemlja koja promiče izvanredna nastojanja da prezentira svoju književnost svijetu.” Nakon antologije “Dulce libertad” zbiva se specifično poniranje u uzbudljive preobrazbe života u imaginaciji, osebujnom lirizmu i kreativnoj fleksibilnosti što priprema našu čitateljsku pozornost na opčinjenu dijalektiku ljubavi koja je i koegzistencija i supostojanje, središte u kojem raste naše poimanje lirskih obzorja.

Prevoditeljica, dosljedna poetici prevođenja, stvaralačkom aurom vitalis, već u odabiru naslova pjesama izriče svoja osobna nagnuća, svoju sklonost vještoj prevodilačkoj komunikaciji koja transkreira pravi duh pjesme, jedinstven i neponovljiv svijet poetskih poruka:

Stranica Vijenca s tekstom Ljerke Car Matutinović

“Vestido para los suenos” (“Haljina za snove”, Božice Brkan),”Naranja (o poema al amor”) ” Naranča /ili pjesma o ljubavi/), Diane Burazer), “Lo ma’s bello lo ma’s real lo ma’s loco” ( ” Najljepše najstvarnije najluđe”, Ljerke Car Matutinović),”Hay que mover el sol” (” Treba pomaknuti sunce”, Lane Derkač), “Vigilias” ( “Bdijenja”, Stanke Gruić), “Sobre el ala de la Madre Creadora” (“Na krilu Majke Stvoriteljice”, Biserke Goleš Glasnović), “Sobre el amor por animales” ( ” O ljubavi za životinje”, Ane Horvat), “El autobus matutino” (“Jutarnji autobus”, Božice Jelušić), “Paloma de la paz” (“Golubica mira”, Diane Rosandić Živković), “Dios mio como disfruto de si ‘ misma”( Bože, kako uživam u sebi”, Marine Šur Puhlovski),”Oda a la alegria”(” Oda radosti”, Sonje Zubović.

U ovom bogatstvu riječi opčinja stvaralačka strast, dosljedna vjernost prevodilačkoj poetici i neophodni užitak u procesu prevođenja. A sve to nalazimo u inspirativnoj knjizi poezije “Ellas” ( “One”).

Valja naglasiti: Uz odabrane pjesme uvrštene su i kratke bilješke o poetesama i 11 portreta- fotografija, autori kojih su: Mladen Budimir, Miljenko Brezak, Davor Šalat, Filip Martana i Saša Zinaja.

Željkinih “Jedanaest veličanstvenih” ( “Once magni’fikas”) u knjizi “Ellas” (“One”),promiču svojeosebujne, maštovite, iznimno nadarene aure vitalis, opčinjene životom.

Vuzput B. Brkan nagrađena na 45. Recitalu suvremenoga kajkavskog pjesništva Dragutin Domjanić Zelina

Božica Brkan na svom Facebooku danas je objavila:

Zahvaljujem 45. Recitalu suvremenog kajkavskog pjesništva Dragutin Domjanić Zelina i njegovu ocjenjivačkom sudu (dr. sc. Božica Pažur, predsjednica, dr. med. Štefica Kamenarić-Filipović i Valentina Šinjori) na odabiru za objavu u zborniku mojih pjesama Kameni babec i Vuzput. Vuzput je dramska umjetnica HNK Varaždin Ljiljana Bogojević pročitala i nagrađena je Nagradom Ministarstva kulture i medija. To je dio mojega novog kajkavskoga ciklusa pjesama u prozi.
S obzirom da nisam mogla biti na recitalu, zahvaljujem također na fotografiji Zdenki Kozić te na fotografiji i videu Katarini Zadriji, inače i zelinskoj prvonagrađenici.

Božica Brkan
Vuzput

Nagrađeni na 45 zelinskom kajkavskom recitalu (Foto Zdenka Kozić)

Se delam vuzput. Da pem v dučan kupiti kruv, niš drugo, se drugo imam, a vuzput odnesem smetje i donesem, kojekej kulko mi god stane. Čistim mrkvu, celer i peršun jel režem crlenec za obed, pak vuzput premečem celi frižider. Da se samo pem vmiti, vuzput pogledim jel mašina zvrtela, jel se veš opral, osušil da ga mam zvadim. Gledim svoju seriju pak da ne dangubim, vuzput složim gače i čarape, a da i ne znam gda. Gledim vesti tobož i vuzput spresurfam sms i kej ima najnoveše v svetu. Nemrem spati i vuzput si pogledim i fejs i instagram i zmislim se kej bum zutra kuvala. A če spim, vuzput na drugom i trejtom kanalu si mislim i pribiležim dve-tri misli, vmraku. Pem zbaviti nekej kej moram i vuzput pem pogledeti muzej kej su otprli potle kak se se zdrmalo i pomladelo. Vozim se v tramvaju i dotam i nazaj, v sedamnajstice, a mogla sem i v nekojem drugom, i vuzput gledim kak se se spremenilo, celi svet, i kak to nes vidla. Kam sem gledela? Mi se čini da sem i nekak vuzput živela.

20260214 – 20260225 – 20260227 – 20260314

Kamen babec

Nemrem ti to ni povedati a kamoli spovedati kak bi štela. A baš bi štela. Sfalelo mi je reči. Reči sem i gladna i žedžna. Lepe reči sem gladna i pregladna. Stojiju mi v grlu špičaste. Ni sim ni tam. Nemrem je pregutnuti da je zaboravem, da prestanem misliti jel bi to kej bi zgovorila moglo biti lepo jel grdo, jel bi reči se jena po jena mogle biti slatke, kisele, slane, grke. Ne mi ni od pomisli ni to lepo, ne mi lepo. Ležeše bi mi bilo da barem morem jel splunuti jel zbluvati to kej mi se to mesto v sonet v gvalu prehitilo. Kej nikak za zlečiti, prek smrtna betega. Kakve god, ni ne dojdu mi reči do zube. Tušiju me v prsa kej da sem mesto na zelje v kacu na pluča i mej rebra teški kamen na se dela. Kej da ne, da ga za novo gaženje ne iščem de je, kamen babec friško opran i odmetnut veno kre hiže.

20260306 – 20260309 – 20260314

kamen babec, kamen babac – veliki rječni kamen koji se u uglove drvenih moslavačkih hiža i trijemova postavljao kao temeljac

LINKOVI:

60 cvjetnih godina Floraarta – Umjesto kave 2. lipnja 2026.

Posljednjom svibanjskom izložbom na Bundeku Floraart je obilježio punih 60 godina i Podružnica Zrinjevac Zagrebačkoga holdinga za tu je priliku objavila monografiju velikoga formata na 250 stranica (urednik Darko Milošić) posvetivši je svim djelatnicima i sudionicima kako sadašnjim tako i bivšim, koji su svoje stručno znanje, iskustvo, kreativnost, entuzijazam, logistiku i predanost uložili u organiziranje i realizaciju Sajma cvijeća i Floraart i na taj način prenijeli ljepotu svake cvjetne instalacije, svakog i najmanjeg detalja na izložbi te je zahvaljujući njima Floraart postao simbol Zagreba.

Naslovnicu je dizajnirala Magdalena Biškup

Uz raskošnu fotodokumentaciju u pet cjelina knjiga donosi uvodnu riječ Božene Cvitanović, zatim Šezdeset proljeća u cvijetu grada i Povijesni okvir urednika Darka Milošića, zatim Povijesni razvoj grada Floraarta iz pera Irene Vitez Zubak utrojen u Gornji Grad (1966.-1993.), Boćarski dom (1992.-2005.) i Bundek (2006.-2025.). Nastavlja se prostornim kontekstom: Zagreb kao pozornica, a Miroslav Krepela donosi Franjo Krepela: čuva i arhitekt zagrebačkog zelenila, Irena Vitez Zubak Zagrebačke parkove, Saša Šekoranja Grad koji slavi cvijeće, a Božica Brkan Prvu cvjetnu izložbu organizirao je Večernji list.

Početak cvjetne priče (Presnimljeno iz monografije)

Dio priče o suradnji Zrinjevca, Floraarta i Vrta i Večernjaka (Presnimljeno iz onografije)

Slijede stručni i esejistički pogledi, u kojima Ivona Takač piše o natjecanjima u sklopu Floraarta, Branka Hlevnjak predlaže Zamijenimo smeće skulpturama i cvijećem te Cvijet kao znak poistovjećivanja, Kornelija Benyovsky Šotarić donosi uspomene s Floraarta, a Ana Pojatina Grafički jezik Floraarts. A Pogled u budućnost i zaključak? Darko Uidl priremio je temu Floraart danas i sutra, Irena Vitez Zubak zaključuje s Međunarodnom vrtnom izložbom Floraart. Ukratko, tekstovi su različite zanimljive perspektive.Dakako da se ponosim sudjelovanjem u ovome projektu opisujući posebno zametak izložbe kao jedan od živih i utjecajnih projekata Večernjaka te vremena kada sam uređivala Vrt, Večernjakov prilog četvrtkom. S veseljem tekst i fotografije iz knjige (od stranice 150. do 165.) prenosim – u široj verziji čuvam ga za buduću svoju vrtnu knjigu – pozdravljajući suradnike novinare i stručne, posebice iz Zrinjevca i Floraarta, a i vjerne čitatelje. Nismo ni znali da lijepim i korisnim pričama o cvijeću i hortikulturi stvaramo povijest. Ne samo Zagreba!

Iz starih brojeva Večernjaka (Presnimljeno iz monografije)

Moda s florističke izložbe (Presniljeno iz monografije)

Mnoštvo zagledano u cvijeće sa stranica Večernjaka (Presnimljeno z monografije)

Prva cvjetna izložba i na naslovnici Večernjaka 1966. (Presnimjeno iz monografije)

Božica Brkan
književnica i novinarka, urednica Večernjakova priloga Vrt (1992. – 2010.)

Prvu Cvjetnu izložbu organizirao je Večernji list

Kada je 2005. godine Vrt, prilog Večernjega lista slavio dvadesetu obljetnicu izlaženja – osnovao ga je 1985. nestor hrvatskoga agronovinarstva Ivo Lajtman – Zrinjevac je dugogodišnju suradnju obilježio neobičnim darom: u redakciju je dopremljeno čak šest kamiona biljaka.

Prema zamisli dipl. ing. Nikoline Matković, tadašnje direktorice Proizvodnje bilja u Zrinjevcu i višestruko nagrađivane autorice florističkih instalacija na Floraartu (među ostalim Šestinski kišobran i Milenijska vrata), vrtlari Nada Karasman, Hermina Ilić, Božidar Zagorščak, Zlatko Kučak, Ivan Trputec, Ermin Kuburić, Ivan Hobolić, Rafael Čubelić, Zoran Drempetić i Ilija Gabulić u samo dvanaest sati redakcijsku dvoranu pretvorili su u živi vrt.

Sa zelenim logotipom Vrta. Sa čak tridesetak vrsta bilja, od kojih su neke bile visoke i četiri metra! Samo za svečanost. Na duplerici sam rastegla naslov: Rajski vrt samo na jedan dan. Zelena parada imala je velik odjek.

S više od trideset biljnih vrsta, među kojima su neke dosezale i četiri metra visine, prostor je postao privremena zelena scenografija – stvorena samo za jednu svečanost. Naslov duplerice glasio je: Rajski vrt samo zajedan dan, a snažan odjek toga događaja potvrdio je koliko je veza između novina, čitatelja i hortikulture bila živa.

prostoru izložili ljepotu kako bi je mogli vidjeti i naši čitatelji. Na sreću, detaljno smo ga ovjekovječili na Vrtovim stranicama, a posebice bilje kojim su – i kako! – čitatelji mogli oplemeniti svoje unutarnje i vanjske prostore. Srećom, vrt je detaljno dokumentiran na stranicama priloga, osobito kao prikaz bilja kojim su čitatelji mogli oplemeniti vlastite unutarnje i vanjske prostore.

Tijekom tih godina Vrt je sustavno, opsežno i novinarski angažirano pratio Floraart – reportažama, stručnim tekstovima, fotografijama i suradnjom s brojnim autorima. Obnova dizajna priloga, uvođenje kolora i povećanje čitanosti donijeli su i profesionalno priznanje: Nagradu Zagorka Hrvatskoga novinarskog društva za najbolje uređen novinski prilog 2000. godine.

U vremenu prije interneta, agresivnog marketinga i razvijene vrtne industrije, čitatelji su informacije o novim biljnim vrstama, uzgoju, cijenama i mjestima nabave tražili izravno – često već na sam dan otvorenja Floraart putem stalno otvorenoga dežurnog telefona priloga. Takva komunikacija pokazivala je koliko je suradnja između medija, struke i publike bila višestruko korisna.

Preuzimanjem uređivanja priloga 1992. zatekla sam iznenađujuće distanciran odnos prema samoj manifestaciji, premda je upravo Večernji list bio ključan u organizaciji prvoga Sajma cvijeća 1966. na Gornjem Gradu. Arhivski tekstovi, osobito iz Večernjaka i Vjesnika, svjedoče o iznimnom odazivu izlagača i posjetitelja, o cvijeću dopremljenom iz Nizozemske, japanskoj ikebani, raznim nagradama Grand Prix – zlatnim ružama – te o snažnoj vezi između Sajma i građana koji su sudjelovali i kao izlagači i kao posjetitelji.

Već tada Sajam nije bio samo izložba nego društveni i kulturni događaj koji je povezivao ljude različitih sredina, poticao uređenje vrtova, prozora i balkona te stvarao trajnu vezu između grada i hortikulture. Desetljeća su ga preselila s Gornjega Grada na Prisavlje, a potom i na Bundek, gdje je prerastao u međunarodnu vrtnu izložbu.

Floraart je pritom pratio i šire društvene promjene: razvoj domaće proizvodnje bilja, oblikovanje javnih i privatnih vrtova, obnovu prostora nakon ratnih razaranja, ali i pojavu novih hortikulturnih trendova – od topiarija i bonsaija do urbanih vrtova, jestivog cvijeća i ekoloških tema. U razdoblju oskudne literature i ograničenih mogućnosti nabave upravo je Floraart postajao godišnje ishodište znanja, inspiracije i razmjene iskustava.

Zato se to vrijeme pamti kao razdoblje u kojem vrt nije bio tek dekoracija, nego prostor kreativnosti, dokolice i svakodnevne kulture življenja. Floraart je u tom procesu imao trajnu ulogu nadahnuća – mjesto susreta grada, prirode i ljudi, iz kojeg se ideje prenose u svakodnevni život.

Željka Lovrenčić predstavila suvremenu hrvatsku književnost na Lanzaroteu

Uz financijsku potporu Gradskoga ureda za kulturu i civilno društvo Grada Zagreba te u okviru međunarodne suradnje Društva hrvatskih književnika, književnica i prevoditeljica Željka Lovrenčić boravila je od 6. do 11. svibnja 2026. na Lanzaroteu, gdje je predstavila suvremeno hrvatsko književno stvaralaštvo u vlastitim prijevodima na španjolski jezik, pridonoseći daljnjem učvršćivanju kulturnih veza između Hrvatske i španjolskoga govornog područja.

Predstavljanje u Madridu s Andresom Moralesom Milohnićem, kanarskim pjesnicima i bugarskom pjesnikinjom i sveučilišnom profesoricom Zhivkom Baltadzhievom

Na poziv nakladničke kuće Katelani 2000 iz Barcelone i njezina urednika Jordija Garcíje Jacasa sudjelovala je na Sajmu knjiga u Arrecifeu, glavnom gradu Lanzarotea. Okupljenoj je publici predstavila izdanja hrvatskih autora Branke Primorac, Dunje Detoni-Dujmić, Stjepana Šešelja, Tihane Petrac Matijević, Pere Pavlovića, Dražena Katunarića i Stanka Krnjića, objavljena u toj izdavačkoj kući. Posebno je mjesto u programu zauzelo najnovije izdanje, Ellas, panorama poezije jedanaest suvremenih hrvatskih pjesnikinja.

S kanarskim pjesnicima Héctorom Joséom Rodríguezom Riverolom i Juanom Calerom Rodríguezom u knjižnici Kraljevskoga kozmološkog društva u glavnom gradu otoka La Palma, Santa Cruzu de La Palma

Predstavljanje u knjižnici Kuće-muzeja Joséa Saramaga

Knjiga Ellas predstavljena je 9. svibnja u Gradskoj knjižnici u Haríji, u ozračju koje je istaknulo važnost književnosti kao prostora susreta, razumijevanja i kulturne razmjene. Uz Željku Lovrenčić, koja je tom prigodom interpretirala po jednu pjesmu svake od zastupljenih autorica, o izdanju je govorila i pročelnica za kulturu grada Haríje Evelia García Fuentes, čime je događaju dana dodatna institucionalna i međunarodna dimenzija. Hrvatska je književnica i prevoditeljica gostovala i na televiziji Biosfera TV, u emisiji voditelja Dominga Rivere, gdje je predstavila panoramu i svoj prevoditeljski rad.

Razgovor s Domingom Riverom na televiziji Biosfera TV

Panorama Ellas predstavljena je i u Tíasu, u knjižnici Kuće-muzeja portugalskoga nobelovca Joséa Saramaga. Tom je prigodom predstavljeno i nedavno objavljeno izdanje Aves de Piedra/Kamene ptice, koje okuplja poeziju kanarskih pjesnika Héctora Joséa Rodrígueza Riverola i Juana Calera Rodrígueza te hrvatskoga pjesnika Davora Grgurića.

Obje su knjige predstavljene i u Santa Cruzu de La Palma te u Madridu, i to u knjižnici Kraljevskoga kozmološkog društva i u uglednoj madridskoj knjižari Centra moderne umjetnosti. Uz Željku Lovrenčić i kanarske autore, u glavnom gradu Španjolske predstavio ih je i čileanski akademik hrvatskoga podrijetla Andrés Morales Milohnic.

Na sajmu knjiga s kanarskim književnikom Ernestom Garcíjom Pérezom.

Cinkuši, Bog nam greh oprosti – Umjesto kave 26. ožujka 2026.

Tko se ne bi veselio kad vam Cinkuši požele uglazbiti Molitvu, posve neuglazbljivu pjesmu? Kajkavsku, kekavsku. I to iz moje prve zbirke Vetrenica ili obiteljska arheologija još iz 1990. (Napisah već: Veselim se da su im i moji stihovi bili inspirativni. Sigurno se i ne sjećaju da smo čak zajedno nastupali na našim počecima.) Potkraj 2023. objavili su album Bog nam greh oprosti, nazvavši ga parafrazom mojega zaključnog stiha Molitve u kojoj su stihovi zapravo kreativne psovke.

Pisala sam i o psovkama i eseje, primjerice na svome blogu Umjesto kave 14. veljače 2019. o psovkama i psovanju.

Kej da velim, rasplakali su me Molitvom (koja u njihovoj izvedbi traje 2,48 min, a uživo kako kad), a kritičare su redom oduševili. Tako Aleksandar Dragaš u Jutarnjem listu piše kako tim čuvarima kajkavske tradicije ni u primisli nije turbo ili trap-folk. Šteta što u Hrvatskoj nema više sastava poput Cinkuša; a Dubravko Jagatić u Nacionalu uz ocjenu odličan piše o strasti izvedbe promišljenih pjesa.Milan Pavlinović i Nacional spominju novi album nakon šest godna od Krave na orehu, Toni Matošin uvrštava ih u 10 najljepših albuma 2024. … I osvojili još jedan od svoja tri Porina. Zavrtjelo se, s druge strane, na društvenim mrežama ismijavanje tobože kolega pjesnika prastare pjesme koji nisu doprli dalje od psovke. Ne znam dokle su stigli oni koji su Molitvu davno kopirali iz knjižice CIP-a, nosili po džepovima i čitali po birtijama. Kako li su je uopće pronašli? Čitajući poeziju ili psujući?

Album, zadnja stranica ‘(Foto Miljenko Brezak)

A Molitva je bogme čitana i po književnim i kulturnim svečanostima, ne samo po mojoj Moslavini, gdje bi, najprije zamolivši oprost eventualno prisutna svećenika kao što je to na predstavljanju u Voloderu učinio moj prijatelj moslavački Spiritus movens Dragutin Pasarić. Godinama je sama čitala nisam, kao bilo mi neugodno, ali mi ju je na svojoj stranici KuTina.Info osvježio kolega Nikola Blažeković.

Album Bog nam greh oprosti s potpisima Cinkuša (Foto Miljenko Brezak)

Molitva nije niti u jednoj panorami, zborniku, antologiji, izboru, osim ako ne računamo Kajkavsku čitanku Božice Brkan, pomoćno sredstvo u nastavi hrvatskoga za srednjoškolce.

Detalj unutrašnje strane albuma: pjesma Molitva (Foto Miljenko Brzak)

Cinkuši su me zvali na ne jedan nego na brojne od svojih koncerata, primjerice od Tvornice kulture do Močvare, ali godina mi je bila takva da sam se tek u petak, 20. ožujka 2026. domogla svoga, odlično dizajniranoga autorskog albuma.

Publika sluša, i snima (Foto Božica Brkan)

Uz Molitvu stoji: A song from the “Vetrenica ili obiteljska arheologija (1990.), by a Croatian writer and journalist Božica Brkan) From album: BOG NAM GREH OPROSTI (2023) Master of Sound: Nikola Santro, Editing: Nataša Radušić, Marko First, Mix: Igor Ivanković, Production: CINKUŠI, Igor Ivanković Design: Igor Bojan Vilagoš all rights reserved.Na albumu autogrami sviju cinkuša.Tihomir Kruhonja, kontrabas, Mirko Radušić, akustična gitara, Nebojša Stijačić, električna gitara Natalia B. Radušić, mandolina, Marko Meštrović, bubanj i djembe, Marko First, violina i gajde Nikola Santro, trombon, Krešo Oremuš, usna harmonika..

Njihanje u raskošnom ritnu Cinkuša (Foto Miljenko Brezak)

Na koncertu u kasnom terminu, ali ipak u Lisinskom, predvorje Velike dvorane, na otvorenju Zagrebačkoga glazbenog proljeća Videl sem v megli Reč imali su i gošće: Luciju Stanojević, violina, i Mariju Mateju Kruhonja, vokal.

Radost zajedničkom krecijom, albumom (Foto Miljenko Brezak)

Krenuše, dakako, s Krležom i Petricom Kerempuhom (Žitek, prevedenim na njemački (Die Kuh im Nussbaum)!) preko međimurskih molskih (Komu majka komu beli kolač pečeš, Kak je teško našu ljubav tajiti), čakavskih, ličkih (Lički Herkul zlatnoga srca) i završili s mojim kreativnim psovkama. Mnogo više od etnoglazbe! (A Nataši zaklinjanje i preklinjanje baš odlično ide.)

Zanjihao se u njihovu ritmu cijeli Lisinski zagrmjevši Mamica su štrukle pekli. Prigodno oblizečne. Od bog mi gre oprosti do Bog nam greh oprosti! Zahvalna. Odmah sam napisala pola ciklusa novih kekavskih. Baš na Svjetski dan poezije i na novi prvi dan proljeća sve do, ak sam dobro čula, dvije-tisuće-sto-i-neke. Hvala, Cinkuši! Idem potražiti stari ili, ako neradi, nabaviti novi gramofon za naš vinil. Bog vam greh oprosti.

Božica Brkan

molitva

jebal te cucek šari kurtasti
i vrag te jebi
jeblo te kej ima i noge i roge
jeblo te onulko vragov kulko te je ludi vidlo
nevolice te krčile
zmija ti oči spila bog dej
črvi te jeli
pesi ti čreva razlekli bog dej

bog mi grej oprosti

(2.VI. i 18.X. 1986. te 13. I.1987.)

Književni zavjeti Ljerke Car Matutinović – Umjesto kave 25. ožujka 2026.

Onima koji je ne poznaju, Carica zvuči snishodljivim ulizivanjem, jer ne znaju da je posrijedi odmilica puna velikoga poštovanja prema književnoj dami Ljerki Car Matutinović, koja punih pet desetljeća svojim djelima i prijevodima sudjeluje i pomno prati zbivanja na onome što se obično naziva književnom scenom. Još redovito čita više od dvije knjige – jer o onima koje pročita a ne dopadnu joj se tvrdoglavo i dalje odbija i pisati – jer najmanje o dvjema izabranima redovito objavljuje kolumnu u Vijencu, književnom listu Matice hrvatske za umjetnost, kulturu i znanost. Iz naraštaja doajenâ Viktora Žmegača, Luke Paljetka i Tonka Maroevića, kako kaže njegov glavni urednik Goran Galić, i uz Strahimira Primorca i Nives Opačić još živahno djeluje i Ljerka Car Matutinović.

S predstavljanja Književnih zavjeta Ljerke Car Matutinović u Ogrizoviću (Foto Miljenko Brezaka)

Iako ne dulji od karticu i pol teksta, njezini ogledi nisu suhoparni niti se autorica u njima rasipa znanjem, nego svježim, dojmljivim esejima iskusnoga i predanoga čitatelja pouzdano preporučuje i poziva na čitanje.

Naslovnica šeste knjige književnih kritika iz Vijenca u Biakovinu nizu (Foto Miljenko Brezak)

Književne kritike, književne interpretacije i eseje objavljuje u različitim medijima redovito od 1961., a u Vijencu je dosad objavljenih 450 kritika pretočila Biakova u šest knjiga: Vijenac odabranih (2013.) – nagrađena nagradom Julija Benešića – zatim Umjesto Samoća (2014.), Kraljevstvo za knjigu (2018.), Književni ogledi (2019.), Iskustvolijepih riječi (2022.), a posljednja, Književni zavjeti (2025.), predstavljena je 9. veljače 2026. u Knjižnici Bogdana Ogrizovića.

Pjesnikinja, prozaistica, književna kritičarka Ljerka Car Matutinović (Foto Miljenko Brezak)

I u tome autoričinu, po mojemu još jednom važnom prilogu povijesti hrvatske književnosti, možete se samo složiti kako ona suvereno piše o autorima koji pišu na standardnom jeziku, a i o onima koja svoja djela pišu na zavičajnim govorima – što je, priznajmo, danas izuzetno rijetko – te da su u izboru zastupljene i gotovo sve tematske i stilističke preokupacije recentne hrvatske književnosti.

Za uspomenu: Stevo Leskarac, Božica Brkan, Jasna Kovačević, Željka Lovrenčić i Branka Primorac (Foto Miljenko Brezak)

Impozantan broj raznorodnih djela Ljerke Car Matutinović govori o njezinom talentu, otvorenosti prema životu i ljubavi prema književnosti. Za upoznavanje velikog opusa njezinog kreativnog stvaralaštva dovoljno je udubiti se u njezinu biografiju, upućuje urednica knjige Zorka Jekić ističući da zbirka eseja Književni zavjeti omogućuje uvid u dio najnovije hrvatske književne produkcije i prijevodne književnosti raznih hrvatskih izdavača te postaje molba novim i starim čitateljima da, u današnjem vremenu nesklonom književnoj riječi, ostanu vjerni lijepoj književnosti za koju autorica živi. Dodaje kako njezino sveukupno stvaralaštvo potvrđuje da za Ljerku Car Matutinović doista, stvarati znači živjeti.

Zanimljivo: književna kritičarka o književnoj kritičarki – Željka Lovrenčić i Ljerka Car Matutinović (Foto Miljenko Brezak)

Ugledna kritičarka dr. sc. Željka Lovrenčić svoju je ocjenu Caričine knjige naslovila Književnost kao poziv zaključujući kako Ljerka Car Matutinović još je jednom napisala svojevrsni leksikon suvremene hrvatske književnosti kojim se zavjetovala na kvalitetu, stručnost i dobronamjernost. Tumači:

Matutinovići Carici, doprinos unuka Marka (Foto Miljenko Brezak)

Matutinovići Carici – doprinos unuka Luke (Foto Miljenko Brezak)

Jedna od osobina dobrog književnog kritičara je ta da ne pravi razliku između renomiranih književnika i onih koji tek startaju na književnu scenu. Kod naše je autorice to posebno naglašeno: ona je u svojim izborima sasvim slobodna i bira samo one knjige koje su po njenom sudu vrijedne da se na njih skrene pozornost. Ne robuje nikakvim pravilima ni pritiscima i vješto izvlači ono najvažnije i najbolje iz pojedinog djela. Premda je ograničena brojem kartica, ta je činjenica nimalo ne sprječava u donošenju procjene.

S osobitim poštovanjem glavni urednik Vijenca Goran Galić o svojoj dugogodišnjoj suradnici (Foto Miljenko Brezak)

Razvidno je, nastavlja, da Ljerka Car Matutinović s osobitom radošću i pozornosti prati suvremenu hrvatsku produkciju stvaranu od Istre do Slavonije, od Podravine do Dalmacije, od Zagorja do Primorja te ponovno objavljena djela naših klasika – i niže svoje zapise. Navodi niz raznovrsnih primjera osvrta naše vrsne književne kritičarke s preporukama knjiga brojnih knjiga Zdenke Maltar, Tamare Bakran, Željka Kneževića, Ane Horvat, Miljenka Stojića, Ivice Glogoškoga, Veselka Koromana, Biserke Goleš Glasnović, Dragice Vranjić Golub, Stjepana Šešelja, Jasminke Domaš, Tomislava Milohanića, Marine Šur Puhlovski i drugih. Znalačkim i mudrim naziva pisanje o panoramama i antologijama hrvatske poezije objavljenim, primjerice, u Čileu i Bugarskoj. Dodaje: Ona razumije koliko je važno prenositi bogatu kulturu jedne male zemlje svijetom. Spominje i zapise o velikom pjesniku Antunu Branku Šimiću i knjizi njegovih izabranih pjesama naslovljenoj Zemlja mjesečara: izabrane pjesme u povodu 125-te godišnjice rođenja koju je 2023. objavilo Društvo hrvatskih književnika.

U publici kolege i čitatelji (Foto Miljenko Brezak)

Car Matutinović na stranicama Književnih zavjeta opisuje i niz proznih knjiga naših suvremenih autora i proširuje nam obzorja primjerice analizom putopisa Zlate Bujan-Kovačević, romana Darka Pernjaka, priča Franje Deranje, romanima-uspješnicama Ludwiga Bauera Dvostruki život Eve Braun i Julijane Adamović Oče, ako jesi, biografske proze Diane Rosandić Živković i Marine Šur Puhlovski, opisima djetinjstva Jadranka Bitenca. Svojom književnom svestranosti dokazuje da joj je upravo književnost životni poziv i misija i s jednakom se strašću predaje analizi knjiga svih književnih rodova. Zahvaljuje za lijepe riječi o njezinoj knjizi književnih kritika koju naziva „prozorom u svijet“ te iznimno zanimljivim apostrofira i oglede o djelima Božice Brkan Umjesto kave – izabrani blogovi o netemema, Sonje Zubović Da, ali to nije sve i Ovalno ogledalo te onom Lade Žigo Španić Avanture na stazama kulture objavljenom krajem 2024. godine. Dr. Lovrenčić dodaje dalje:

Radoznalost: o kome je Carica pisala? (Foto Miljenko Brezak)

Zapisi Ljerke Car Matutinović su kratki, jasni i jezgroviti. Uz malo riječi kaže sve što je potrebno. I više od toga. To uspijeva samo nekome tko je vrstan književni znalac, tko aktivno sudjeluje u književnom životu i, kao što kaže urednica Zorka Jekić, živi za književnost.
Ona zna izvući poruku koju autor svojim djelom želi poslati čitateljima, zna ih uputiti na najbolje stihove naših poeta i poetesa, suptilno otkriti njihove male tajne. Isto tako, uspješno ukazuje na čudesan svijet riječi, na izniman izričaj, na mističnost i simboliku. Biranim riječima ističe maštovitost pojedinih autora, njihov senzibilitet i verbalnu raskoš.

Na knjigu i autoričin potpis (Foto Miljenko Brezak)

Kao književnu kritičarku odlikuju je istančanost, mudrost i veliko poštovanje prema autoru. Njezine su primjedbe uvijek poticajne; nikada zlobne. Ona nas uči da i književna kritika može biti i te kako zanimljiva ukoliko, kao njena, obiluje nizom lijepih riječi i ako je ispisana iskusnom rukom.

Ne može predstavljanje ni jedne knjige bez drugih knjiga i bez – kave dragih kolega: Božica Brkan, Željka Lovrenčić, Marina Šur Puhlovski i Branka Primorac (Foto Miljenko Brezak)

Prema riječima urednice Zorke Jekić na 145 stranica objavljeni su eseji tiskani od 2022. do 2025., kronološki kako su izlazili, podijeljeni u dva poglavlja, Poezija sa 34i Proza sa 27 prikaza suvremenih autora. Zahvalna sam i ja autorici što čita i piše ustrajno i o mojim knjigama. U Književnim zavjetima predstavila je također dvije: u prvoj cjelini Poetikom kajkavske i čakavske riječi izuzetno zanimljivo predstavlja zajednički zbirku Božice Brkan i Borisa Domagoja Biletića Breberika & Eklektika, u izdanju Kajkavskoga spravišča iz 2023., a u drugome, naslovljeno Poziv na čitanje i blogiranje, piše o mojoj knjizi Umjesto kave – izabrani blogovi o netemama 2026-2023. objavljenoj u Maloj knjižnici Društva hrvatskih književnika, 2024.

Wajda, stotka – Umjesto kave 15. ožujka 2026.

Hvala Deanu Šoši, uredniku HTV-ovih Posebnih dodataka, i njegovim gostima što su mi u subotu priuštili do dugo u noć više od pet sati uživanja u posveti 100. obljetnici rođenja Andrzeja Wajde. Rijetko toliko dobrih i raznovrsnih priloga i tema u jendu večer. Dva dokumentarca (u jednome Wajda govori o poljskoj filmskoj školi, a u drugoj više njegovih bliskih dugogodišnjih suradnica govori o Majstoru), a između toga dva crno-bijela filma, prvi dugometražni Pepeo i dijamant iz 1958. (prema romanu Jeryja Andrzejewskoga, objavljenom desetljeće ranije), koji sam gledala brat bratu dvadesetak put, i kratka komedija Sastavljeni iz 1968. (snimljena prema Stanislawu Lemu), koji nisam imala priliku vidjeti ni ja a ni znalac Živorad Tomić.

Presnimljeno iz HTV–ove emisije Posebni dodaci, 14. ožujka 2026.

Kad je Wajda već dohvatio Cannes, a desetljećima prije Oscara za životno djelo i prije negoli su ga Coppola i Scorsese inaugurirali u svojega najboljega među redateljima, krenule su moje formativne godine: pedesetih sam rođena, a 1968. sam objavila prvu pjesmu. Ali, važnije je da me je upravo Wajda, vjerojatno zahvaljujući baš Pepelu i dijamantu s Norwidovom pjesmom o dijamantu ispod pepela, tamnim kanalskim naočalma poljskoga Jamesa Deana Zbigniewa Cybulskoga i Maciejevu ubojstvu među bijelim plahtama i na smetlištu odveo (i) na Malićevu polonistiku zagrebačkoga Filozotskog fakulteta.

Tek kada sam godinama kasnije hvatajući ga po još socijalističkoj Poljskoj napokon uhvatila barem telefonom, za zagrebački Vjesnik razgovarali smo na, kako reče serbo-chorwackim iliti jugoslowianskim, zato što je, kako je objasnio u zadnjem jučerašnjem prilogu, citatu iz davne Patine emisije TV Zagreb Tri-dva-jedan-kreni, dva filma snimao u Beogradu. U toj se emisiji s gostujućim Wajdom poslikala tadašnja krema hrvatskih filmskih znalaca, pa i moj profesor filmologije Ante Petrlić s kojim sam se na ispitu poklala zbog Wajdina Čovjeka od mramora, koji sam taman preko veze odgledala u kinu u Varšavi, a on ga još nije dospio vidjeti i dobila sam jednu od lošijih ocjena u indeksu, ne sjećam se više detalja zašto, ali zbog ponosa ne mogu prežaliti!). Koliko sam bila predana, govori i da sam vlakom tik poslije ratnoga stanja putovala u Lođ radi reportaže iz tamošnjih čuvenih filmskih studija.

Hvala Šoši (ne znam zna li HTV što ima u tome čovjeku!?) na uzbudljivom podsjećanju na mladost i ideale, na događaje i ljude, na moju Poljsku (kamo sam prvi put otišla u ljeto 1976.), na predanost ljepoti i iskaz riječju, slikom, bojom, pokretom, kadrom kako nas Moćna Umjetnost može i doslovce spasiti od Zla.

Ni svježa operacija očiju nije me spriječila ni omela u gledanju, koje mi je priuštilo takvo uzbuđenje kao onomad uživo odgledani Wajdini Zli dusi Dostojevskoga u krakovskom Teatru Starom ili jutrošnji pogled s prozora u susjedovo dvorište na bijelu mladenku, tek procvjetalu ranu šljivu ususret najavi lokalnih snjegova. I crnih vijesti. Kao da čeka nekog Wajdu da je uoč

Jedva čekam najavljene iduće Wajdine filmove i redom ih preporučujem.

Grgurevo u požeškom identitetu i jedinstvenoj monografiji – Umjesto kave 12. ožujka 2026.

Na prošlogodišnjem Interliberu i ponovno potkraj veljače u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu predstavljena je monografija Grgurevo Maje Žebčević Matić. Uz potporu Ministarstva kulture i medija i Grada Požege Gradski muzej Požege objavio je u velikom formatu na više od 290 stranica, vrlo opsežno, bogato ilustrirano istraživanje svoje etnologinje, poznatije po projektu Muzej u loncu.

Maja Žebčević Matić sa svojom monografijom i Božica Brkan na zagrebačkom predstavljanju (Foto Miljenko Brezak)

Među brojnom publikom mnogi ugledni Zagrepčani rodom Požežani (Foto GMP)

Natroposječno mnoštvo publike (Foto GMP)

Ljiljana Marić, urednica monografije i ravnateljica Muzeja koji je prošle godine imao izdavačku natprosječnu godinu s monografijom i s novim katalogom muzejskoga postava na 600 stranica, zahvalila je autorici na 30 godina stručne i zavičajne predanosti temi pretočenoj u ovu, Požežanima izuzetno važnu knjigu. Iako ga i drugi slave, Grgurevo je, istakla je, jedinstvena manifestacija u svijetu i takva se ne može povezati ni sa jednim gradom osim s Požegom. Ono je nerazdvojni dio identiteta slavonske Atene, a kako je nastajao, kako se njegovao i čuvao taj identitet, sadržaj je ove monografije. Ona je smjernica i putokaz kako i u budućnosti ova tradicija treba živjeti. I zbog toga je ona neprocjenjiva.

Uoči predstavljanja u Hrvatskome državnom arhivu: Maja Žebčević Matić, Ljiljana Marić i Tanja Baran (Foto Miljenko Brezak)

Fotografije i sjećanja iz riznice požeških obitelji

Maje Žebčević Matić proučavala je veliko bogatstvo požeških obitelji sačuvano i predstavljeno u 242 objavljene obiteljske fotografije uglavnom iz projekta Kluba čitatelja vlastite prošlosti i saslušavanjem čak 50 kazivača te korištenjem 137 bibliografskih jedinica kako bi odgonetnula kakva priča stoji iza pojedinih fotografija, kako se njegovala i čuvala ova tradicija i sve to pretočila na stranice ove knjige koja ima šest poglavlja i 35 potpoglavlja. Dizajneri Bilić & Müller studija opredijelili su se za tri boje kao asocijacije, crvenu i zlatnu na požeška vina te zelenu na vinogradarske brjegova ponad grada i Zlatne doline.

Odlično grafički prezentirana monografija (Foto GMP)

Monografija Grgurevo objavljena je prošle godine u povodu 200. godišnjice prvog pisanog spomena običaja Grgureva 1825. godine, koje se pak slavi u čast Luke Ibrišimovića Sokola, koji ima i prepoznatljiv spomenik, jer je za Požežane legendarni junak u fratarskoj halji, koji je 12. ožujka 1689., baš na dan sv. Grgura, iz Požege mačem protjerao osmanlijsku vojsku Bršljanović-age i oslobodio je nakon 150 godina vladavine.

Recenzent dr. sc. Žarko Španiček iz HAZU (Foto Miljenko Brezak)

Bitke na Sokolovcu više u predaji negoli u povijesnim izvorima

Uz dr. sc. Klementinu Batinu recenzent monografije, dr. sc. Žarko Španiček iz HAZU ukazao je kako se u povijesnim materijalima takva bitka na Sokolovcu nigdje ne spominje te dodao kako je u monografiji upravo zbog toga popis izvora triput veći od popisa literature. Unatoč tome, autorica vješto zaokružuje povijest, sadašnjost i budućnost Grgureva za koju iznosi niz prijedloga i stručnjacima i zajednici te se neće moći zaobići.

Požežani su, naime, ne hajući za službene izvore, ustrajnim grgurevskim pucanjem iz mužara i topova održavali narodnu predaju o protjerivanju Turaka tako da je, upravo na prijedlog autorice kao najbolje njegove poznavateljice, 2007. godine Grgurevo upisano u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske, prije toga postavši i Dan grada, koji bilježi punih osam stoljeća, te dio već bogate turističke ponude Zlatne doline, poznate po bogatstvu prirodnih ljepota, kulturne povijesti, odličnim vinima (iako je vinogradarstvo sve češće skup hobi) i gastronomiji (Požežani su uspjeli zaštititi vinogradarski ćevap).

Požežani u Zagrebu ozbiljno su shvatili predstavljanje u metropoli (Foto GMP)

Globalistička ograničenja, pa i zakonska gromoglasnom grgurevskom pucanju

Izuzetno vrijedan i gostoljubiv grad pamtim, osim po uglednom poljoprivredno-prehrambenom sektoru i po odlično organiziranim Večernjakovim Kulenijadama čak i u vrijeme Domovinskoga rata – hvala Jelenko Topić! – uz koju je i domaći slavonski kulen/kulin već tada zaštićen kao prvi hrvatski proizvod.

Zagrepčanima je predstavljen i vinogradarski ćevaš (Foto Miljenko Brezak)

O važnosti monografije za požeški identitet i potencijalu Grgureva za brendiranje tamošnjih vinograda i vina govorila je i doc. dr. sc. Tanja Baran, autorica monografije Hrvatska vinska kultura, zaslužna što su i Vinsko-pajdaške regule Križevački štatuti njezinih rodnih Križevaca nedavno konačno proglašeni također kulturnim dobrom Republike Hrvatske. Istakla je i malo kapitaliziranu hrvatsku tradicijsku kulturu uopće, a Grgurevo bi upravo moglo poslužiti kao uzor u tome.

Uspomena na svečanost u HDA Maja Žepčević, Božica Brkan, gradonačelnik Požege prof. dr. sc. Borislav Miličević i Sara Karan (Foto Miljenko Brezak)

Autorica monografije Maja Žebčević Matić upozorila je pak da se Grgurevo danas susreće s ozbiljnim izazovima globalizma istakavši probleme kao što su sve manji broja vinogradara, sve češće na hobiste, zatim gubitak povezanosti novih generacija s tradicijom i zakonska ograničenja zbog kojih se gubi ključan element običaja – gromoglasno grgurevsko pucanje iz mužara.

Između portreta i teksta: vizualni arhiv suvremene hrvatske književne scene

Ljerka Car Matutinović:Poetika prevođenja ili stvaralačka aura vitalis

Božica BrkanVuzput

Kamen babec

Ljerka Car Matutinović:
Poetika prevođenja ili stvaralačka aura vitalis

Božica Brkan
Vuzput