Ne guglaj, samo budi svoj! – Umjesto kave 29. listopada 2024.

Prije milenijske fotografije u Starom gradu đurđevačkom mlada kolegica s osječke Akademije za umjetnost i kulturu i ja razgovaramo kratko, njoj valjda za neku novinarsku zadaću, vježbu. Morala bih biti profesionalno i starački mudra u savjetu za buduću karijeri studenata s kojima sam netom održala kratku radionicu. Budi svoj, budi svoj – zaključujem posve naivno i u uzbuđenju se ne mogu sjetiti citiram li Kranjčevića ili Šenou, pa se i ja olako uzdajem u stroj i guglam kako bih mladoj kolegici sugerirala provjeru podataka za tekst. Umjesto kanonskih stihova udara me iz tražilice Internet nekakvim meni posve nepoznatim šlagerima. I sad ti budi svoj, pametan i mudar da mlade ambiciozne kolege upućuješ u život. A oni već rade vlastite međunarodne projekte, imaju svoje prezentacije za kakvu ja nisam imala ni vremena!

U razgovoru u rano nedjeljno jutro (Foto Miljenko Brezak)

Zahvaljujem svejedno, kako napisah na Facebooku, kolegama Goranu Gazdeku i Ivanu Žadi, organizatorima Fra Ma Fu Festivala reportaže i reportera, ove godine u Đurđevcu, te dr. sc. Tomislavu Levaku, predavaču na Odsjeku za kulturu, medije i menadžment na Akademiji za umjetnost i kulturu Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku i njegovim studentima što su mi omogućili da doživim vlastiti profesionalni vremeplov nedjeljnom radionicom koja me je baš pomladila. Odvela me ne samo u vrijeme od 2009. do 2011. kada sam na Komunikologiji Hrvatskih studija držala vježbe iz Stilistike u medijskoj komunikaciji, nego i u vrijeme uređivanja Večernjakova Vrta, nagrađeno godišnjoj Zagorkom HND-a, pa unatrag sve do honorarčenja u gradskoj Vjesnika i kolumne i prve knjige feljtona Enciklopedija špeceraja u Nedjeljnom Vjesniku, bloga Oblizeki i Umjesto kave s istoimenom knjigom, koju smo promovirali večer prije. Vidim ponovno da ću nakon više od desetljeća napokon morati na svome www.bozicabrkan.com popuniti odjeljak s novinarskoj karijeri, kako se to kaže, mojoj slučajem tek jednoj od profesionalnih biografija.

Žustro (Foto Miljenko Brezak)

Ukratko, na 10. Fra Ma Fu festivalu u Đurđevci predstavili smo u gradskoj knjižnici (peti put!) moju najnoviju knjigu Umjesto kave / Izbor blogova o netemama 2016.-2024., Mala knjižnica DHK, Zagreb, 2024., a drugo jutro održali kratku radionicu sa studentima. Na dosadašnjim radionicama o svojemu profesionalnome iskustvu prije mene govorili su kolegeŠolić, Jurišić, Strikoman… Morala sam se podsjetiti i kako su moje novinarstvo i književnost bili temom razgovora moje (mlađe, a danas i dvostruke!) kolegice Sandre Pornić Mlakar i na Fra Ma Fu Festivalu na Višnjici 2017.

Uspjeli odgovoriti na tek dio pitanja: Božica Brkan i dr. sc. Tomislav Levak (Foto Miljenko Brezak)

Otada mi se u životu dogodilo svega i svačega i morala sam dobro razmisliti u kratko vrijeme što bih u jedan školski sat mogla prenijeti budućim kolegama ne samo s novinarstva nego s umjetničke akademije s različitim usmjerenjima i mogućnostima. Profesor predavač dr. sc. Tomislav Levak sugerira mi mejlom da kao osoba iz novinarstva i književnosti, s iskustvom iz tiska i elektroničkih medija, upućena u teoriju i s bogatom praksom govorim nešto pametno. Da pametno! Noću razmišljam, a onda djeci koja bi mi mogla biti unuci i kažem kako sam uvjerena da bi im puno zanimljiviji i vjerojatno i korisniji bio moj sin, naš zajednički mlađi kolega Ivan Brezak Brkan, osnivač Netokracije (poslije doznajem njihova sponzora u nekom projektu!). Ne znam jesam li i njemu uspjela što prenijeti korisno za život.  Nisam s podsjetnika dospjela o novinarima-književnicima, native marketingu novinarstvu, radoznalosti, suočavanju s posljedicama svojih odluka…, ali jesam o svojim kolegama urednicima Tuđenu, Fijačku, Šoškiću, suradnicima u Vrtu od akademika do lektorice Maje Matković, zajedničkoj kreaciji a ne kopipejstanju, Vrtovu dežurnom telefonu u analogna  vremena, o upornosti, hrabrosti da se i ne odustane i odustane, da se bude spreman da se dobije i da se da otkaz i važnost onoga što radiš da te veseli… I što ti ja znam. Budi svoj, budi svoj! Po običaju uključuje se neplanirano i moj Miljenko Brezak, koji snima, pa skraćuje na polovicu razgovor na Youtube.

Dogovor za radionicu na Fra Ma Fu Festivalu: dr. sc. Tomislav Levak, Goran Gazdek i Božica Brkan (Foto Miljenko Brezak)

Uoči radionice profesionalno i uzorno profesor Levak u skladu s dogovorom poslao mi je  okvirna pitanja i kopiram si ih da naknadno razmislim o njima:

1. Kako ste se uopće počeli baviti novinarstvom i medijima? 

2. Imate zanimljivu obrazovnu pozadinu na visokoškolskoj razini. Ukratko nam ju opišite. 

3. Opišite nam ukratko svoj novinarski put i gdje se nalazite danas? 

4. Predavali ste stilistiku u medijskoj komunikaciji na komunikologiji na Hrvatskim studijima od 2009. do 2011. godine. Kakva su vaša iskustva u radu sa studentima? 

5. Osnivačica ste, urednica i autorica internetskih magazina www.oblizeki.com i www.ziviselo.com. Otkud vam ideja za to? 

6. Koliko je teško na redovitoj razini pisati blogove/tekstove i ispunjavati očekivanja čitatelja? 

7. Piše standardnim hrvatskim književnim jezikom i kajkavskim – moslavačkom kekavicom. Što vam je možda draže od toga, i zašto? 

8.  Koja vam je najdraža novinarska forma, i zašto? 

9. Molim vas, za kraj, dajte neki savjet mladim kolegama ako uđu u svijet medija, odnosno novinarstva. 

Dva naraštaja za domaću zadaću (Foto Miljenko Brezak)
Đurđevčka uspomena: više naraštaja novinara, književnika i urednika iz cijele Hrvatske (Foto Miljenko Brezak)

Svako je pitanje pola odgovora, zar ne? Ne mogu se i ne želim obuzdati, ali možda je najbolje da ja iz Gutenbergove galaksije u Muskovoj  odustanem od savjeta? Da samo pričam priče? Na pitanje koja mi je vrsta najdraža, naravno reportaža i sve rubne novinarsko-književne, ali kolika je akceleracija u mijeni, primjer je kako sam na 1. Fra Ma Fu Festivalu u Virovitici prije desetjeća moderirala okruglim stolom o reportaži, ako se dobro sjećam hoće li i kako preživjeti nova vremena i nove medije?, a ove godine, uz dodjelu nagrada za najbolju reportažu od prethodnoga festivala reportaže, jedna od tema za nove reportere i Franje Fuise za raspravu na novinarskom festivalu bio je utjecaj umjetne inteligencije na reportažu! Zapravo je nabolje da mlade kolege usmjerim na recentne nagrađenike za najbolju reportažu, jer je moj dugogodišnji suradnik (Vjesnik, Zepter…) prije stotinu godina Romeo Ibrišević u Meridijanima, Maja Medaković i Nikolina Cetinić reporterke Provjerenoga Nove TV, Tamara Opačić iz Novosti

Uzori su oko nas, samo ih valja prepoznati. I neprestano – prepoznavati!

Na Fra Ma Fu Festivalu u Đurđevcu predstavljena knjiga „Umjesto kave“ Božice Brkan

Đurđevac koji je obranio Europu od Turaka brani kulturu i novinarstvo. Blogovi o netemama autorice Božica Brkan, zapisi s mreže autorice Božica Jelušić i izazovi razvoja domaćih autora autorice Sandra Pocrnić Mlakar zajedno na Fra Ma Fu Festival. Tako je ukratko na Facebooku zapisala Sandra Pocrnić Mlakar i prenijela post Gradske knjižnice Đurđevac:

S predstavljanja u Gradskoj knjižnici Đurđevac: Božica Jelušić, Sandra Pocrnić Mlakar, Božica Brkan i Bernarda Ferderber (Foto Miljenko Brezak)

U sklopu 10. Fra Ma Fu Festivala u Gradskoj knjižnici Đurđevac predstavljena je knjiga književnice Božica Brkan pod nazivom “Umjesto kave /  Izabrani blogovi o netemama 2016.-2023.”. O knjizi su govorile književnice Božica Jelušić i Sandra Pocrnić Mlakar, također žene s mreže.Teme blogova su pretežno kulturne i društvene tematike, a osim o knjizi, razgovaralo se o dobroj i lošoj književnosti, važnosti i utjecaju interneta u životu današnjega čovjeka te pismenosti na društvenim mrežama.

Doajenka hrvatske književnosti i đurđevačke kulture Božica Jelušić o kozerijama u blogovima imenjakinje Brkan (Foto Miljenko Brezak)

Svoj je osvrt na Facebooku o toj večeri u subotu, 19. listopada 2024., dodala i Božica Jelušić:

Sinoć smo se ugodno družili u našoj Knjižnici, uz ljubaznu ravnateljicu Bernardu i kolege novinare u publici. Božica Brkan ponudila nas je finom kozerijom UMJESTO KAVE, osvježavajući ovaj žanr vlastitim tekstovima u istoimenoj knjizi. Podsjetili smo kako kozerija mora biti britka ili informativna, jasna, duhovita, zanimljiva, osobna, te da ona uglavnom bilježi “ono o čemu smo pričali, a drugi su zaboravili ili prešutjeli”. Prelijane s internetskog bloga u knjigu, ove stranice bilježe ljude i događaje, koji su u dinamičnom sliiedu bogatili kulturnu scenu, ne otimajući se za “trenutak slave”, več naprosto izvršavajući svoju misiju da život bude ispunjen do vrha i obojen svim okusima i bojama.

Plakat 10. Fra ma Fu Festivala s najavom promocije

Urednica Sandra Pocrnić Mlakar imala je za nas iznenađenje-Knjigu o knjigama i književnom poslu, koja čeka izlazak u javnost i otkriva tajne zanata u borbi da nas posve ne proguta virtuala i knjige koje se ne listaju i ne stavljaju pod jastuk. O piscima i nepiscima, književnim žanrovima i načinima proboja u književnost, čitat ćemo u Sandrinoj knjizi. An do tada, kome je po volji, može se tješiti GODIŠNJIM DOBIMA DUŠE, dijarijskim bilješkama B. Jelušić, u izdanju Beletre, već dostupnima u knjižarama Školske knjige.

Bilo je slatko i pomalo prekratko, budući da obje Božice govore kao navijene, a i rečenice su im prilično “počešljane”, pa nije mrsko slušati!

Predstavljanje knjiga nastalih na mrežama – povod za razgovor o dobrom novinarstvu (Foto Miljenko Brezak)

Pridržila se zanimljivim zapisom i Beletra – beletristika i priručnici:

BOŽICE U ĐURĐEVCU Na predstavljanju knjige “Umjesto kave” autorice Božica Brkan na desetom Fra Ma Fu festivalu u Đurđevcu sudjelovala je i Božica Jelušić, koja je ove godine objavila knjigu zapisa na mreži “Godišnja doba duše”. Dvije Božice na mreži komentirale su po čemu se razlikuje pisanje na mreži od pisanja na papiru te usporedile kulturne sadržaje u centru i u provinciji i publiku koja ih posjećuje. Obje Božice zaključile su da provincija održava respektabilnu kulturnu razinu i prati događanja u Zagrebu i u centrima u Hrvatskoj, a s tom ocjenom složila se i ravnateljica Gradske knjižnice Đurđevac Bernarda Ferderber.

Knjiga Božice Brkan “Umjesto kave”, osim kritikom Sandre Pocrnić Mlakar na stranici HND-a, predstavljena  i u njezinoj najnovijoj knjizi “Zagorkini sljedbenici” o domaćim autorima žanrova i priručnika, pa je promocija u Đurđevcu bila prilika za premijerno čitanje odlomka iz Sandrine knjige:

“Koje su, dakle, neteme za koje nema mjesta u vodećim medijima i političkim raspravama, a za koje je Božica Brkan otvorila prostor u svojim blogovima? Navodimo samo neke – njemačko izdanje „Balada Petrice Kerempuha” za koje je zaslužan Boris Perić, a na promociji je govorio Viktor Žmegač; Haludizam Damira Fabijanića – izložba fotografija uništenog turističkog kompleksa Haludovo nekad i sad, koju bi autorica pretvorila u putujuću i obveznu; posljednji pozdrav pjesniku, glumcu, kulturtregeru i prijatelju Robertu Rokliceru; izložba Toše Dabca „Umjetnik u industrijskoj revoluciji” u Muzeju suvremene umjetnosti koja je i povod za nabrajanje svih uništenih industrijskih divova – od Pr vomajske, Plive, Končara, preko Varteksa, Đure Đakovića, Jugovinila do Željezare Zenica, Instituta u Vinči, Tvornice čarapa Ključ, Tekstilne industrije Kosovka…; koncert Gabi Novak, Bisere Veletanlić, Vasila Hadžimanova i Matije Dedića u Lisinskom kojim bi „i Arsen bio zadovoljan”; „Mali princ” na kajkavskom u izdanju Kajkavskog spravišća; knjiga „Tito, Tuđman – jedan zavičaj, jedan put” Branka Tuđena; izložba „Goran nakon 80 godina” u Srpskom prosvjetnom društvu, na kojoj se još jednom zaključuje da je Goran iznad svih podjela; „Zemlja mjesečara” Antuna Branka Šimića u povodu 125. godišnjice rođenja, koja pokazuje kako nezaboravni stihovi A. B. Šimića odjekuju iako se iz knjiga nisu rasuli po webu… Među netemama je i nekoliko istraživanja o narječjima i zavičajnom govoru pod naslovima “Kaj bi štela?” i “Reč po reč jel moj rečnik kajkavski” za koji, ispostavlja se, donekle imaju sluha samo lokalni mediji, iako nama nitko neće čuvati zavičajni govor ako ga sami ne sačuvamo. Tu je i jedna tipična „Enciklopedija špeceraja” o fenomenu coffee to go, koju je kolumnistica zabilježila kao iz navike, uspoređujući rituale ispijanja kave tijekom desetljećâ. Pa Maja Matković, Vinko Brešić, Slavka Pavić, Nada Kobali i Miljenko Brezak, koji izložbom „Zlatni rez” s 44 portreta književnika nastoji nadoknaditi još jedan propust senzacionalističkih medija, zbog čijih nam senzacionalnih uređivačkih politika suvremeni književnici ostaju neportretirani.”

Spisateljice i urednice s kolegom Veljkom Krulčićem (Foto Miljenko Brezak)
Od Poleta do knjiga o njemu i o knjigama od blogova: Željko i Ksenija Krušelj s Božicom Brkan (Foto Miljenko Brezak)

U raspravu o današnjem novinarstvu na toj, samo jednoj od predstavljanja knjiga i razgovora na đurđevačkome Fra Ma Fu Festivalu reportera i reportaže – drugo sam jutro imala zanimljivu radionicu sa studentima Odsjeka za kulturu, medije i menadžment Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku – uključili su se iskusni novinari Veljko Krulčić i Željko Krušelj, koji su optimistično zaključili da je pravo novinarstvo živo i vitalno sve dok ima pravih novinara. Zaključivši kako danas svi pišu, osječki novinar Vinko Gazdik trima je autoricama postavio pitanje zahtijevajući kratak odgovor: zašto bi trebali čitati njihove knjige? Odgovorile su!

20241028

Autoportret u doba selfija – Umjesto kave 27. listopada 2024.

Na otvorenju samoborskoga 6. Međunarodnoga trijenala autoportreta Autoportret kao intimni vremeplov 18. listopada 2024.
najviše su me se dojmili gužva unatoč kišurdi, mladalački Meštovićev autoportret iz Zbirke Rogić i razgovor a majstorom (novinske) fotografije Markom Čolićem o tome kako najprije treba biti portret, a kod portreta je važna psihologija, da bi se došlo do autoporteta. Za posebne obiteljske nedjeljne ophodnje dojmilo me se da je mali potomak Adrian Brezak Brkan otprve i u pomaknutome autoportretu prepoznao svoga Dodu, Miljenka Brezaka – čast je biti izabran u 114 umjetnika sa Dvostrukim autoportretnim triptihom, 26.08.2024., kolažom crno-bijelih digitalnih fotografija, 33,87 x 18,58 cm – a veliki potomak Ivan Brezak Brkan na izložbi je detaljno analizirao utjecaj AI, jer baš je uz pomoć AI napisao neki intervju – s pitanjem je li autorski i čiji je zapravo autoportret?

Dvostruki autoportretni triptih Mijenka Brezaka iz 2024.
Autor i autoportret, Foto Božica Brkan

Dok se sjetim koliko je Miljenko snimio portreta i autoportreta, neprestano se snima u zrcalu, koliko neki ljudi snime selfija. Pa čak sam napisala kekavski igrokaz za klince Selfie na kipec! To je moj stav. (I Samoborci imaju zanimljiv edukativni pristup – paralelnu iszložbu dječjih autoportreta i portreta!) Mogla bih o tome do preksutra. No, veseli me da u Prici ljudi razgledaju, sve do 8. prosinca 2024., nisam baš očekivala… I jednostavno, iz odličnoga kataloga prenosim zanimljiv tekst svoje kolegice (i ljubimice!) vrsne kritičarke, povjesničarke umjetnosti, autorice izložbe i predsjednice ocjenjivačkoga suda Ive Körbler (s članovima Nikolina Šimunović, viša kustosica Galerije Prica, POU Samobor i dr. sc. Anita Ruso, povjesničarka umjetnosti).

Iva Körbler, Foto Miljenko Brezak
S otvorenja izložbe, Foto Miljenko Brezak

Ive Körbler
Autoportret kao intimni vremeplov

„Tko je to? Ah, vrlo dobro, pustite beskraj da uđe.” (Louis Aragon)

Bez obzira na trendove, tendencije i fenomene u suvremenoj likovnoj produkciji motiv autoportreta još uvijek ne zastarijeva i ne gubi se interes umjetnika za njega. Nevezano uz individualni stil, tehniku i medij stvaranja u nekome će trenutku gotovo svaki umjetnik imati potrebu napraviti neku skicu, crtež, fotografiju ili karikaturalni prikaz svojega lica, makar s time kasnije nikada ne izašli u javnost. Postoji mnogo vrsta autoportreta – tijekom povijesti pa sve do danas – od reprezentativnih, strogo realističkih preslika vlastite fizionomije, emotivno-psiholoških, odnosno formalnih, deskriptivnih prikaza lica, ali i maskiranja svoje fizionomije ili savršeno naslikana hiperrealističkoga i naturalističkog autoportreta. U tim varijantama postoje i otkloni koji mogu ukazivati na trenutačno ili trajnije tjeskobno stanje umjetnika, egzistencijalne, emotivne ili psihološke krize, što je posebice obilježilo autoportrete umjetnika u 20. i 21. stoljeću.

To se nadovezuje na zapažanje kolege Nikole Albanežea s prethodnoga, 5. trijenala autoportreta, kad je ustvrdio da „činjenica kako prikazivanje sebe nije zasnovano samo na mimesisu, da nije tek dostizanje sličnosti – kako je to zahtijevao Joshua Reynolds ističući potrebu za ‘navikom da pravilno crtamo ono što vidimo’, kao jedinom ispravnom metodom – već može biti prikriveno različitim travestijama: stilizacijama, groteskama ili doslovnim maskama”.

Ivan Meštrović, Autoportret (čovjek koji piše), 1925., bronca 37 x 23 x 26 cm
Morala sam i ja stati uz Meštrovića, jer je samoborska izdavačka kuća Opus Gradna Tomislava Zagode upravo otisnula našu zajedničku slikovnicu Čudo od Vlaja, Foto Miljenko Brezak

Ako se, dakle, svi unisono slažemo oko činjenice (a slažemo se) kako nam stvarnost sve češće postaje psihoemotivno teška i zahtjevna, u toj se manifestaciji stanja otvaraju mogućnosti da putujemo u mašti u neke druge prostore, vremena i kulturološke okvire. To gotovo da postaje svakodnevnim procesom. Pojedinci bježe u prirodu, drugi se bave meditacijom, treći bježe iz gradova na selo i ladanja. Ti se pomaci u egzistencijalnoj tjeskobi mogu trasirati i u tretmanu kako se umjetnici suočavaju sa svojim odrazom: stvarnost je toliko naporna da se moramo „odlijepiti” od nje, makar i u samoći vlastita atelijera ili stana. Tako se, osim klasičnoga psihološkog nijansiranja raspoloženja i stanja u kojima umjetnici vide sebe, autoportret javlja kao spasonosna gesta da se teleportiramo u neko stoljeće, civilizaciju i prostor za koji osjećamo da bismo se tamo mogli najbolje osjećati.

Naše novo lice i ruho (ili staro, prema prisjećanju i prema osobnim uvjerenjima) nije maska, već pokušavanje prepoznavanja nekoga dijela naše osobnosti koja je zaboravljena, potisnuta, odnosno nije vidljiva „na van”. U kojoj bismo se odjeći, kulturi i epohi najpreciznije mogli zamisliti? U kojemu stoljeću ili tisućljeću? U kojoj društvenoj kasti? Okružuje li nas grad, selo na kraju svijeta, pustinja, planine, dvorac, palača, samostan ili svemirski brod i svemirska postaja? Što smo nekada bili po profesiji ili čemu težimo negdje u snovima? Jesmo li negdje u prošlosti zagubili dio sebe ili se tek kompletnima vidimo u bliskoj ili dalekoj budućnosti ljudske civilizacije? Imate li osjećaj da ste trenutno ovdje „u krivome filmu”? Jesmo li sretniji u vraćanju i prisjećanju prošlosti ili čeznemo za budućnošću, ma kakva ona bila? Sve su mogućnosti vlastita preciznoga „pozicioniranja” u novo lice otvorene, stoga mi se, nakon brojnih razgovora s umjetnicima u zadnjih nekoliko godina, nametnula ova varijanta recentnoga tretmana autoportreta.

Majstor portreta Marko Čolić o autoportretu, Foto Božica Brkan

Iako su dadaisti i nadrealisti u europskoj modernoj umjetnosti započeli takve oblike osobne transformacije i začudnih intelektualno-duhovnih putovanja preko „ogledala čudesnog” (Pierre Mabille), taj se proces može pratiti u  kontinuitetu do danas. Kao da moramo bježati i spašavati se, teleportirati u neke druge, možda bolje dimenzije postojanja. Takve će autorske poetike biti bliske i s tzv. slikarstvom snova i fantastičnim slikarstvom, ali će se pojavljivati i u drugim tehnikama i materijalima, od kolaža i fotografije pa sve do skulpture, kasnije videa i kompjutorske grafike.

***

Božica Brkan i Ivan Brezak Brkan o autoportretu, selfiju i Ai, Foto Miljenko Brezak

Radovi pristigli na natječaj za 6. trijenale autoportreta vidljivo slijede i razumiju zadanu temu koncepcije, štoviše svojom su brojnošću i kvalitetom razine intimnih studija koje umjetnike prenose u druga vremena, prostore, stoljeća i kulture ugodno iznenadili žiri.

Radoznala publika, Foto Miljenko Brezak

Uz standardno dobre i kvalitetne prikaze vlastita lica na tragu poetskoga realizma/intimizma, ili naturalizma i hiperrealizma, javlja se cijeli niz radova koji nose zamjetan psihološki i emotivni naboj, s laganim egzistencijalističkim natruhama. Pojedini radovi iskazuju jasno osjećaj autora kako i sada doslovce kao da žive između nekoliko dimenzija ili svjetova jer je ova materijalna razina energetski (ne samo doslovce) preteška. Ne treba bježati od činjenice kako u ovome trenutku povijesti svi osjećamo manju ili veću tjeskobu i osjećaj nemoći pred globalnim zbivanjima, što se povratno reflektira i na licima umjetnikâ.

Javljaju se pojedinačno i tzv. aristokratski autoportreti, gdje su si slikarice dale oduška mašti pri vraćanju u živote iz ranijih stoljeća – da tako kažem – a neki su kao astronauti otputovali i u bližu ili daljnju budućnost.

Tin Samarzija, Dekonstrukcija autoportreta, 2021., kolaž i tuš i papir, 50 x 35 cm

Nije na svim crtežima i slikama prikazan klasični autoportret, ponekad umjetnici nisu prisutni u djelu, već naslovom i apstraktnom redukcijom iskazuju određeni egzistencijalni stav, dok neki čak ostavljaju tragove i u stihovima. Kao posebno kvalitetna i maštovita dionica izdvajaju se radovi u tehnici akvarela, s obzirom na to da ta tehnika općenito izvrsno „hvata” trenutačna raspoloženja i stanja ili i stavove o nečemu što muči umjetnike u toku dana. Tu se očitava i humor ili  autoironija, osjećaj bespomoćnosti ili potreba da se metaforički prebaci u neku drugu paralelnu dimenziju. To iskazuju i pojedini radovi u složenim kombiniranim tehnikama, gdje se spajaju dva ili više medija, sve u funkciji toga identičnog prikaza samih sebe: fizički smo ovdje, ali zapravo smo u mislima ili sanjarenjima u nekome drugom vremenu, prostoru, svijetu.

Irena Podvorac, U razgovoru sa sobom, 2022. – 2024., kombinirana tehnika

U fotografskim prikazima i video-radovima pojedini autori također se izmještaju iz ove dimenzije stvarnosti i odlaze na neke druge prostore, često postupkom montaže prizora. Neki se fotografijom vraćaju u djetinjstvo, simbolički naglašavajući kako je taj dio života bio najljepši, najčišći i najsigurniji, što je bez dileme na tragu zadane teme ovogodišnje koncepcije.

Radovi u tri dimenzije, odnosno skulptura i mali objekti u kombiniranoj tehnici naglašeno nose element humora ili simboličnih prikaza samih sebe kao pars pro toto, dio za cjelinu. Moglo bi se reći i kako se humorom i sarkazmom umjetnici liječe od stvarnosti, duhovito je komentirajući djelom.
Zanimljivo je primijetiti kako se u jednome broju radova uz prizor umjetnika javlja  i motiv neke životinje. Za pojedine je autore životinja njihovo drugo ja, možda i animalni duh ili čuvar, a nekima simbol spiritualne i emotivne slobode, vjernosti i lojalnosti, mnogo veći od drugih hominida s kojima smo okruženi.

Jelena Sokić, Tri sestre (nevidljive žene), 2023., akril platno, 50 x 40 cm

Jednako je tako važno naglasiti kako većina umjetnika autoportretom iskazuje jasan stav o tome da je umjetnost njihov važan ili najvažniji dio identiteta, ono preko čega se autentično i autonomno predstavljaju svijetu, svjesni snage umjetničkoga djelovanja koje usprkos općoj apatiji ipak može mijenjati fragmente naše male galaksije. Možda i ne, ali ne odustaje se od statementa kako je umjetničko djelovanje važan dio našega postojanja, što osobno iznimno pozdravljam i podržavam. Naime, motivom autoportreta moguće je iskazati široki dijapazon mikrotema, ubaciti poruke i svjetonazorske odrednice koje imaju snažan egzistencijalni okvir i potpis. Autoportret kao manifest umjetnika, zašto ne?

Prateća mala izložba ovogodišnjega trijenala izbor je djela s temom autoportreta iz zbirke Roglić. Dvije slike istaknutoga hrvatskog slikara Marijana Trepšea (1897. – 1964.) izvrsni su primjeri autoportreta. Tema autoportreta inače je bila dosta zastupljena i apostrofirana u njegovu opusu tijekom nekoliko desetljeća, i na tim studijama vlastita lica možemo jasno pratiti slikareve mijene stila – od ekspresionizma, preko sezanizma te klasicističke stilizacije i magičnoga realizma, gdje se mijenja tonska paleta i kromatska skala, ali i volumensko oblikovanje. „Autoportret” (između 1926. i 1928.?), u toplim smeđe-crvenkasto-žutim nijansama, s finim sjenčanjem lica primjer je različitih stilskih utjecaja, gdje se autor lagano približava konceptu magičnoga realizma. Drugo djelo iz zbirke, „Muškarac i žena” (1928.), varijanta je njegove druge značajne slike toga perioda, „Autoportreta sa suprugom” (1928.). U toj verziji  slike iz zbirke Roglić Trepše slika lica, tijela i odjeću mekšom modelacijom, s mnogo više toplijega tonskog sjenčanja, uz promijenjene detalje gesta i stava svojih i supruginih ruku.

Dva autoportreta makarskoga slikara Antuna Gojaka (1907. – 1986.), u poslijeratnoj realističkoj inačici prikaza lica gdje postoji stanovita redukcija detalja, posebice u djelu gdje slikar sebe prikazuje već u zrelijim godinama, studije su starijega muškog lica na kojemu su već utisnuti tragovi života. Međutim, iz konteksta na slici, scenografije i odjeće slikara, kao i odabira boja, jasno je kako živi uz more, iako su detalji na slikama dosta škrti i reducirani.

Hrvatski kipari iz prve polovice 20. stoljeća – ali i druge polovice, podjednako –nisu često posezali za temom autoportreta, i broj je takvih djela u skulpturi prilično malen. U našoj je povijesti umjetnosti prve polovice 20. stoljeća poznato kako je autoportret kipara Ivana Meštrovića (1883. – 1962.), pod naslovom  „Autoportret (Čovjek koji piše)” iz 1925. godine jedno od najranijih djela te vrste. Kritika je već pred više od pola stoljeća zamijetila kako „karakteristična širina herojske geste i zamah nadilaze psihološki sadržaj djela”, no s time se danas možda i ne bismo složili.

Ivana Mrćela, Handglasses, 2023., akril platno, 50 x 50 cm

Umjetnik ima mrk, vrlo ozbiljan izraz lica, gotovo u grimasi, duboko koncentriran na radnju pisanja i sadržaj koji zapisuje. Vanjski svijet za njega ne postoji. Postoji određena samotnjačka, kontemplativna dimenzija te skulpture koja je još za umjetnikova života bila međunarodno prezentirana i poznata. Kipar kao da se podtemom pisanja i tretmanom volumena djela izolirao od svoje okoline. Cijela kompozicija volumena iznimno je skladno oblikovana kao cjelina u kojoj su anatomski detalji tijela (okret glave, nejednako spuštena ramena, pozicija ruku i šaka, savinute noge) usklađeni u gotovo ovalno sabijenoj, kompaktnoj kompoziciji volumena skulpture, što pridonosi dojmu kontemplacije i izolacije.

Rad na autoportretu krajnje je introspektivan čin, kad i najekstrovertiraniji umjetnik biva dramatično suočen sa samim sobom; u trenucima samoanalize, poniranja do nekih razina svojih emocija i psiholoških stanja koja inače možda želimo zanijekati ili proći lako kroz njih kao da ne postoje… dakle, svaki je autoportret čin izvjesne hrabrosti.

Kad Zorka Sever slika riječju, prozom i stihom – Umjesto kave 23. listopada 2024.

Najnoviju svoju knjigu nadahnuta i predana Slavica Moslavac posvetila je Zorki Sever, Moslavčanka Moslavčanki, talentirana svestrana žena talentiranoj svestranoj ženi. Iako se Popovčankom višekratno bavila izložbama, predavanjima, tekstovima i cijelim knjigama, ponajprije kao etnologinjom, monografijom Zorka Sever – umjetnica našeg kraja, Vokalna skupina Rusalke i Grad Popovača, Popovača, 2024., sagledava je kroz poznate, ali i kroz dosad nepoznate, prvi put objavljene materijale, kao multimedijsku umjetnicu (etnografkinju, spisateljicu, ilustratoricu), meni najzanimljivije kao književnicu, ponajprije za djecu. Da je započete radove objavila kad su nastali, tko zna kakvo bi joj danas bilo mjesto u hrvatskoj književnosti? Recenziju objavljujem kao pozivnicu na predstavljanja publici u Popovači 25. listopada 2024., Kutini 4. studenoga 2024. i Sisku 20. studenoga 2024.:

Na naslovnici je Zorka Sever, rad Marije Kobelščak

Ujesen 1974. kao brucošica priključila sam se svom Miljenku u podstanarskoj sobi u Badovinčevoj 2, pokraj Dinamova stadiona, kod Josipa Octenjaka, tada već udovca, koju je pet godina ranije moj student ekonomije usput se raspitujući u susjedstvu Fakulteta našao sretnim slučajem zavičajnom vezom u umirovljena učitelja iz Volodera. U našem je skromnom stražnjem sobičku jednokatnice s pogledom na vrt lijepo uramljen zračio poveći pastel: trećinom gore nebo, a dvije trećine odozdo prelijevalo se zelenilo svih mogućih nijansi. Toplina hladnih boja. Baš je pristajala meblštofu starinskoga trosjeda iznad kojega je visjela! Tek smo više godina kasnije doznali da je motiv iz naše Moslavine, popovački, i da ju je naslikala njihova prijateljica Zorka Sever. A iz rukopisa Slavice Moslavac Zorka Sever – multimedijska umjetnica (etnografkinja, spisateljica, ilustratorica), koja mi je u međuvremenu postala mnogo bliskijom negoli u mojoj prvoj zagrebačkoj jeseni,doznala sam kako moslavački pejzaži prerastu u najintimniji, najsuptilniji i najliriskiji dio njena stvaralaštva

Recenzija je objavljena u knjizi
Duplerica- recenzija i krajolik Zorke Sever

Zorku Sever rođ. kao Olgu, Zoru pl. Getz (služb. Voloder a stvarno Popovača, 29. ožujka 1894. – Zagreb, 21. kolovoza 1973., pokopanu u Popovači) zahvaljujući upravo izložbama u Muzeju Moslavine te tematskim knjigama Slavice Moslavac uglavnom i poznajem kao likovnu umjetnicu, pouzdanu vještu krajobraznu slikaricu – osobito je na cijeni osam pastela starih moslavačkih gradova od Garić grada, Jelen grada do Kaluđerovog groba koje čuva Muzej Moslavine Kutina – i  portretisticu (na stotine osoba koje su joj prošle kroz život sve do zatvorenica u KPD Požega). Kao pjesnikinju više poznajem jednu od dvije Zorkine kćeri Višnju SeverSiglhuber, magistricu povijesti i umjetnosti (druga je Ruža Sever-Plešnik, dipl ing. agronomije i nastavnica elek.), s kojom sam se zbližila na predstavljanjima našavši se s još četvoro i u prvoj antologiji Kajkavska lirika Moslavine (Matica hrvatska Ogranak Kutina 2009., urednik Dražen Kovačević). Spominjalo se obvezno i da je Višnjina majka Zorka Sever također pisala, a Slavica navodi i kako Višnja je često recitirala Zorkine pjesmice u Domu kulture bez obzira da li je pisano na staroj kajkavštini i štokavštini.

Usporedivši i količinu materijala koji se spominje kao njezina ostavština, likovnih je radova Zorke Sever neusporedivo više: o1906. – 1973. Zorka je izradila 1709 umjetničkih djela. Dakako, likovni su joj radovi češće i ozbiljnije prezentirani, kako na skupnim svjetskim izložbama od Bruxellesa do Barcelone i Kopenhagena, tako i  na samostalnim izložbama po Hrvatskoj te su češće bili i predmet kritičke opservacije (Branka Hlevnjak, Stanko Špoljarić, Stjepan Beleta, Slavica Moslavac i drugi). 

Cjelina o etnologiji
Crtež postelje, detalj s prethodne duplerice

Što se književnih radova tiče, tek posljednjih godina pojedinačno dopiru do javnosti primjerice kroz tematske knjige Slavice Moslavac (Uskrs koke crnka, Vuzmeno veselje…), pa je moguće da svi još i nisu predočeni, obrađeni, prebrani, još manje vrednovani. I od poznatih je samo dio objavljen uglavnom prije Drugoga svjetskog rata u časopisima Obitelj, Hrvatica, Pismenost, Naša žena, Svijet, Priroda, Hrvatski dnevnik itd.,te u časopisu za djecu Mala mladost. Uz etno, dnevničke i slične bilješke te kratke priče (Šta ljubav može, Pomlađena starost…), većina Zorkinih uradaka koji bi bez dvojbe pripadali književnosti namijenjena je djeci. Prema današnjim suvremenim mjerilima i protekom desetljeća, ne bi se moglo ustvrditi da je objavljen dio literarno i kvalitetniji od neobjavljenoga te je pitanje, da je većina objavljena u vrijeme nastanka, gdje bi Zorkino mjesto bilo u književnosti. Iako je kao učiteljica radila samo nekoliko godina, primjerice u selu Potoku, do udaje za Josipa Severa 1919.u Zlataru, prevladava odavno potisnut učiteljski, odgajateljski, poučavateljski pristup. Osobito je to zorno u dijelovima koji u vrijeme nastanka, u prvoj polovici 20. stoljeća nisu u javnosti imali važnost kakvu imaju danas. Međutim, dojmljive su i zabavne njezine pouke primjerice u Svadbi cvrčka s lakomom starom krastačom žabom – lakomost često nailazimo u Zorkinih životinja! – koja se prejede cvrčaka ili kako u Zadruzi peradi, perad brani svoj zajednički peradnjak: I ako su raznog roda, / Razne ćudi, razne boje, / Ipak dom svoj složno ljube / Tuđincima sudbu kroje.

Pjesme za djecu s ilustracijama

Dok odraslima uglavnom namjenjuje dokumentarističke, deskriptivne tekstove, Zorka je najsnažnija i literarno najraznovrsnija upravo u dječjoj književnost, koja i količinski preteže. Zanimljivo je da su forme, reklo bi se kreativno multimedijalne, pomalo ispred njezina vremena i bliske danas vrlo popularnom i modernom stripu i uopće nerijetko karikaturalno ilustrirane pjesmice, a smiješne zgode, primijetili smo već, bile su joj bliske i u prozi i u stihu. Nažalost, nedovršene su ostale cjeline zamišljene ambicioznije kao samostalne slikovnice, koje stjecajem prilika ni u dijelovima a još manje kao cjelina nisu ugledale svjetlo dana. Moslavac spominje osam koncipiranih, složenih po motivima i ilustriranih s ukupno 127 akvarela i crteža pod nazivom Lumpićeve dogodovštine (uz druge u pjesmiVinograd opisuje nestašluk ljetne radosti kupanja u koritu!),Vesele zgode našeg doma, Volite li ptičice? (kroz upute čime ih zimi gladne hraniti slijedi prava mala enciklopedija ptica oko kuće: ševe krunčice, sjenice crnokape, palčić, vrapci, svrake, vrane), Dečec Cico, Snješka, Čarobna špilja, Jarac Miško, Dječja usta. Zašto nisu objavljenje? Ili nisu dovršene ili autorica nije našla izdavača ili ih im nije ni nudila, jer se i tim vrstama i u odrasloj književnosti onoga vremena spominju rijetka u tome prihvaćena imena i to redom muškarci.

Neki od mnoštva portreta ljudi iz okruženja Zorke Sever

Kao i u likovnosti, i u književnosti je Zorka bila pretežito posvećena zavičajnom i baštinskom i dnevnički je u svom domu – koji Moslavac bogato oslikava u Životnome putu Zorke Sever – izuzetno bilježila sve, od izgleda kuće i dvorišta do odjeće te običaja kroz godinu, posebice crkvenih, (božićni, uskrsni…) i vjerovanja (prozni zapis Valentinovo u narodu i pjesma Ptičja svadba…), a da i ne spominjem ljude oko sebe, ne samo članove svoje velike obitelji, a napose djecu. Zabilježeno je da se radeći s djecom predstave, uz kostimografiju i scenografiju, pisala i scenarije. Iz suradnje s Vladimirom Širolom spominju se tekstovi iz svjetske i hrvatske književnosti Crvenkapica, Postolar i vrag, Kugina kuća i druge, što govori o Zorkinu poznavanju književnosti i objašnjava u njezinim tekstovima njegovanu citatnost i figurativnost, metaforiku, onomatopeju (u Mačjem carstvu mama „mr, mr, mr“ dječicu doziva; u Zujcu, priči za neposlušnu djecu:… Kada takva djeca odu spavati, nanjuši on njih i čim osjeti da su legla, eto ga! Već izdaleka čuje se njegovo zujanje…Najprije poput sitne mušice zn, zn, zn, muhe, bumbara, velikog obada zzzzz, a zuj mu je sve glasniji i glasniji i kao da se sasvim približi postelji, pretvara…) te zanimljiv nesvakidanji vokabular(nevaljalčić u Ele tvrde glave u našega Pave!; goropadan, fakinaža, kravar u Jarac Miško; raskovoca seu Razočaranoj koki; vran-oblaci, vjetar prkošljivi, curičica u pjesmi Kod bake; Zapjevulje odmah slađe, Kad mirisom glad utaže u Volite li ptičice?…).

Pozivnica za prvo redstavljanje u Popovači

Posvećivala se Zorka ponajprije praktičnome, primjenjivom, a dio tekstova koje je Slavica Moslavac od obitelji uspjela prikupiti za objavu prvi put, otkriva i neprestani rad, brojnost tema, raznovrsnost stila te bogatstvo i ljepotu jezika, pretežito štokavice ali i više od dokumenta, zanimljive popovačke, moslavačke kajkavice, primjerice u duhovitim, od štokavskih malobrojnijih pjesmama Papagaj i Veselica pri mjesečini te sajamskoj Jajnke i Miške, pa San maloga Jureka, poduža i raskošna o dreseru koji je sanjao  da je uvježbao predstavu s brojnim životinjama muzikantima, akrobatima i cirkusantima, koje iako prirodni neprijatelji poput psa i mačke, u stihovima zajedno sviraju i plešu polku i kvadrilu ili nespretni prasac po drotu hodi. Počinje: Mali Jurek tak je fino / Živine dresiral, / Te je potom svud po svetu / Z njimi premaširal! A završava: Vre Jurek pak sad štundira, / Naškubil je usta, / Jer od ove lepe senje / Osta želja pusta!

Crtež djevojčice

Zanimljiv je Zorkin bajkovit pristup i u pričama (Klitirinka, Zujec, Što ljubav može…) i u pjesmama, a najmoćnija je u rimovanim basnama u kojima nije zaobišla valjda ni jednu životinju sa svoje okućnice te da uglavnom sve imaju i imena, od mačaka, pasa, gicana, zajca, ježa, kokoši i pijevca, đureka, pataka, gusaka, pura, biserki, perlinki, vrabaca i drugih ptica, čak ni gavrana i rodu Rodača. Općepoznate basne često vješto izokreće na danas vrlo moderan i blizak nam način, primjerice u Staroj priči s novim vukom, u kojoj se curica mala – dobra Crvenkapa / Ne boji se vuka ni njegovih šapa! I gdje Dobru djevojčicu ama svatko voli, / Ni mrki vuko ne zada joj boli! S danas vrlo aktualnom temom, preambicioznim roditeljima, još 1938. obračunala se ironično u Mravčiću kao glazbeniku prepjevavajući po svome Cvrčka i mrava: Mravčeva se mama kapricira: / Mora sinak da joj muzicira! / Šalje ga do cvrčka glazbenika, / Nek’ ga uzme za svog učenika. … (…) a kad završava kao građevinar: „Pa nek’ bude – kako sinak želi – / Neka samo pos’o ga veseli!“ // Prođe vrijeme – sinak kuće gradi –/ Marljivost mu njegov život sladi./ Položaj mu nije više bijedan; / Svi ga štuju, jer je jako vrijedan! S podnaslovom stara priča u novom ruhu donosi Palčića u prozi Palčec, djelomice ga u dijalozima i kajkavizirajući: „Oj, tato, zemi me sa sobom!“, molio je mali. „A kam bum s tobom, gda si tak mali, buš mi opal čez šaraglje!“ “Pa metni me u volovsko vuho.“  

Svako od spomenutoga – a i nespomenutoga! – zavređuje i dodatni pozor odnosno da se Zorkini tekstovi vrednuju unutar njezina opusa i u općem kontekstu, onovremenom i suvremenom.   

Sjajne ilustracije Zorke Sever za vlastite tekstove za djecu

S obzirom na bogat i ne uvijek lagan život, od toga da se odrekla svoga sna, studija slikarstva,   a posebice ekonomskih i političkih muka po završetku Drugoga svjetskog rata (od konfiskacije imovine i prijetnji smrću do četverogodišnjega zatvora), čovjek bi očekivao mnogo više gorčine, pogotovo jer tekstovi nisu objavljeni. No, ona i u najtežim trenucima  stvara: na odsluživanju kazne u Požegi od 1946. do 1949. više od tristo portreta zatvorenica, stražara i rukovoditelja. Moslavac citira kako je u Sabranim zrncima zapisala: Toliko volim smijeh, čistu radost i prirodu i sunce… U svojoj sredini intelektualno daje ton društvenom i kulturnom životu od slikanja i pisanja, vođenjem zborova i predstava, prikupljanjem narodnoga ruha (sve do otkupa na sajmu!), gradnji popovačke crkve…

Portret umjetnice iz biografskoga dijela knjige

Godine 1969. iz Popovače se obitelj seli u Zagreb, ali i danas je Zorka Sever tu prisutna kroz Donatorsku zbirku i Trijem s ostavštinom Zorke Severte Osnovnu školu koja nosi njezino ime, ne jednu likovnu skupinu i radionicu nadahnutima njezinim djelom. Književnost Zorke Sever ovom je knjigom tek načeta i zavređuje temeljitiju valorizaciju. Tim veću pohvalu zaslužuje ustrajna, umješna i upućena Slavica Moslavac za stručnu i temeljitu posvetu zavičajki, ženi, koju naziva multimedijalnom umjetnicom i koja zaslužuje da se njezino djelo ne prepusti zaboravu. Pogotovo jer je na različite načine vrlo inspirativan poticaj nama današnjima i budućima.

20240703 – 20240706 – 20241023

U Vrbovcu predstavljena knjiga „Umjesto kave“ Božice Brkan

Deveti listopada 2024. ostat će zapamćen po predstavljanju knjige “Umjesto kave” književnice Božica Brkan, koju je autorica izvrsno predstavila. Po ležernom razgovoru u kojem smo pretepli puno toga. O književnosti, o wonna be književnosti, o relevantnosti književnih natječaja koje organiziraju grupe na društvenim mrežama. Znate ono, neki tamo prijatelj Vam šalje u inbox: ” please, glasaj na ovoj stranici za mene, možda dobijem nagradu”. Čak smo se dotakli i pismenosti, pogotovo elektronske, današnjih poljoprivrednika. Sve u svemu bila je to zanimljiva večer. Uz svestranu osobu kakva je naša jučerašnja gošća, zabava je uvijek zagarantirana. Prenosim post s Facebooka Katarine Zadrije koja je s Udrugom Osebunjek organizirala još jedno predstavljanje knjige Božice Brkan u narodnoj knjižnici Vrbovec, na čemu srdačno zahvaljujem. 

Plakat za predstavljanje

Udruga Osebunjek poziva na predstavljanje knjige “Umjesto kave” autorice Božice Brkan. Što možemo očekivati? Razgovor o koristi i/ili štetnostima blogova i društvenih mreža, o temama obrađenim u knjizi. Knjiga se sastoji od osamdeset odabranih blogova koje autorica Božica Brkan piše na svom blogu “Umjesto kave” Teme blogova su različite, najčešće kulturne, teme za koje službeni tisak nije našao mjesta ni minuta u svojim vijestima. Emilija Kovač, književna kritičarka o knjizi u “Kolu” MH:

“Knjiga Umjesto kave Božice Brkan sastavljena je od 80 tekstova/izabranih od ukupno njih 400-tinjak objavljivanih na autoričinoj internetskoj stranici www.bozicabrkan.com u razdoblju od 2016. do 2023. godine. Tekstovi su tematski heterogeni, nastali iz želje da se ostavi trag o trenucima koji su, po osjećaju autorice, vrijedni pamćenja, koliko god bili, recimo eufemizmom, diskretni, barem s obzirom na detalj koji ona akcentira. Iz činjenice da se radi o događajima koji (često nažalost) nisu od znatnijeg medijskog interesa i neće, barem ne iz perspektive iz koje ih razmatra BB, naići na kakav zamjetniji odaziv, autorica ih označuje kao »neteme«.”

Fotografije s Radio Vrbovca

O predstavljanju su izvijestili Radio Vrbovec i Prigorski.hr za koji je kolega Dragan Vicković pripremio

Intervju Božica Brkan u Vrbovcu predstavila knjigu „Umjesto kave“

Božica Brkan, književnica i novinarska, urednica, kolumnistica i blogerica predstavila je u Narodnoj knjižnici u Vrbovcu uknjiženi blogovi „Umjesto kave“. Riječ je o netemama 2016.-2023. koju je izdalo Društvo hrvatskih književnika.

Ta knjiga, poslije dosad objavljenih sedam zbirki poezije, pet romana, tri knjige feljtona, dvije zbirke priča, ne računajući pedesetak monografskih kuharica i brojne ljubiće, na uknjiženih 260 stranica donosi 80 tekstova o književnosti i kulturi odabranih s autoričine web stranice među umalo objavljenih 500 tekstova. Bio je to povod razgovoru s književnicom, koja je većinu svojih knjiga već predstavila Vrbovčanima.

 Jedna od omiljenih i čestih vrsta s interneta i društvenih mreža, prema najjednostavnijem tumačenju u Školskom rječniku hrvatskoga jezika primjerice, svojevrsni mrežni dnevnik. objavljivati blog Oblizeki o gastrofenomenima, jer me tjera i newsletter, a kako sam otišla iz tiskanog novinarstva, gdje sam bila ustaljena kolumnica i urednica, nedostajao mi je medij na kojem bih mogla iznositi svoje stavove, počela sam pisati povremeni blog o različitim temama, uglavnom u mainstream medijima zapostavljenima. Pišem o knjigama, izložbama, događajima, jeziku a posebice kajkavskome, ljudima koji zaslužuju da javnost o njima zna više.

Odabirem različite dužine i različite vrste od vijesti, pjesme, pisma, kritike, intervjua do eseja. Iz različitih perspektiva. Kao čovjek desetljećima u medijima, poštujem zakonitosti medija, pa na blogu ilustriram tekst autorskih fotografijama te rado dodajem linkove na srodne, posebice vlastite sadržaje, a u knjizi sam sve to izostavila i prilagodila se elegantnoj, ograničenoj formi male knjige i papiru.

Vrlo sam zadovoljna što mi je urednik Ivica Matičević rekao da je materijal odabrao jer mu je zanimljiv i jer u knjižnici koja traje od 1908. – moja je knjiga 269.! – nije bilo takve knjige. Komplimentom sam shvatila i što se uz moje blogojavljanje, kako naziva to moje pisanje, pozvao na Cihlar Nehajeva i njegovo poimanje narodne a moderne književnosti. Ako stvarno danas svaka baba ima Facebook, nije svaki post književnost. Knjiga je objavljena prije otprilike pola godine.

Što kaže kritika?

Mislim da su neki još zbunjeni i rado bi knjigu ocijenili novinarskom a ne književnom, ali su dosad objavljene kritike vrlo blagonaklone od prve recenzije objavljene u knjizi kao pogovor Ivana Brezaka Brkan. Umjesto algoritma: imaju li blogovi smisla u 2024.?
Ljerka Car Matutinović u Vijencu, Emilija Kovač u Kolu, Sandra Pocrnić Mlakar o odnosu novinarstva i književnosti na webu ipak uspijeva čitati više čitatelja. Knjiga će, nadam se, uključiti i nove čitatelje- Ne vjerujem lajkovima ni hejtovim, ali uvijek se nadate čitateljima koji razumiju ono o čemu ste pisali i pogotovo ako imaju iskren stav.

Kako ocjenjujete hrvatsku književnost na Internetu?

Na Internetu se književnost ne razlikuje mnogo od bilo kojega drugog područja, od plemena do blogera i influencera. Rado ističem kako sam multimedijalno orijentirana, pa i u književnosti – od papira, radija do Interneta, uključujući i društvene mreže (od Facebooka, Instagrama, nekad Twittera danas X sa samo 140 znakova, čak TikToka Ili Youtuba!) i adaptacija na film i TV. Kao i svuda, ima i dobroga i lošega te, kao i uopće u društvu, sve više nedostaje kriterija. Mislim da se književni teoretičari i kritičari iz Gutenbergove galaksije još nisu dovoljno iskoračili u Muskovu ili ne znam kako bih nazvala galaksiju e-književnost, iako, čujem i vidim, da uočavaju primjerice objavljivanje i nagrađivanje tekstova s mreža te prenošenje različitih e-tekstova u knjige.

Kao što napisa jedan kolega – za spas od virtualnog zaborava. Sve se više, unatoč prevlasti slike, jer slika govori tisuću riječi, uočava i utjecaj na ubrzane i učestale promjene pisanih vrsta, primjerice skraćivanje te trenutačna moda u prozi kratkih priča i u poeziji haiku. Moji blogovi traju koliko traje jutarnja kava, opušten ali zgusnut razgovor.

O čemu pište?

Prije svega o kulturnim temama, preciznije rečeno o netemama koje nemaju mjesta u velikim, medijima.

Hvala, dragi Vrbovčani, na gostoprimstvu!

20241017

Kmukač, treća zbirka kajkavskih pjesama Katarine Zadrije – Umjesto kave 6. listopada 2024.

U Vrbovcu smo 5. listopada 2024. – i uz kmukanje – svečano i zanimljivo predstavili treću zbirku kajkavskih pjesama Katarine Zadrije Kmukač, izdavač Udruga Osebunjek, Vrbovec 2024. Poslije zbirki Povele rouže: kajkavske pjesme, Tonimir, Varaždinske Toplice, 2018. i Narisana misel, Hratski sabor kulture, Zagreb, 2020., najzrelijom dosad procijenila sam je u recenziji objavljenoj u knjizi kao predgovor. Drugi je recenzent Tomislav Ribić i njegova je recenzija Ničemurnost praznega sveta brez kmukača objavljena kao pogovor.

Katarina Zadrija čita naslovnu pjesmu svoje najnovije zbirke (Foto Miljenko Brezak)

Rado napominjem kako je u međuvremenu, između nastanka i objave Kmukača za posve druge pjesme Zadrija postala i nagrađenicom najuglednijega kajkavskog natječaja Dragutin Domjanić u Svetome Ivanu Zelini. Vrlo vrijedan doprinos kajkavskom jeziku i književnosti.

Naslovnica zbirke

Božica Brkan: Neodoljiv pjev kmukača
Recenzija rukopisa zbirke pjesama Kmukač Katarine Zadrija Zagreb, 23. veljače 2024.

Ako i kad čovjek ima priliku odabrati svoju sudbinu, najčešće odabere opet svoju. Kao u Šumi Striborovoj Ivane Brlić-Mažuranić kada se baka nađe u situaciji da može birati da bude sretna i vječno mlada ili da ostane žalosna sa sinom i snahom, prikrivenom zmijom, kaže kako je njoj draža njezina nesreća nego sva sreća ovoga svijeta. Ako imaš priliku odabrati glas, ma koji na svijetu, najljepši, koji bi odabrao? Glas pjevačice koju voliš, pjev slavuja ili vrapca? Iako kaže kako Bez tičekov, šume kričiju mrzljina. (Mrzljina), ispjevavši Štiglec se pisani v kalu namakal./ Moukre je ove zime koumaj jade piskal./ Bouža souza mu perouti zaljejala./ Popievka mu je v kiesnu jesen vmrla. (Štiglecova soudba), Katarina Zadrija ipak odabire pjev – kmukača. Čak je i cijelu, svoju novu zbirku pjesama naslovila Kmukačem. Tumači to vrstom žabe, lat. Bomnia variegata. Razmišljam je li to onaj sitan i ružan žablji muškić – punkačem su ga zvali u mom selu – koji najljepše pjeva ne kada žabe razvezu prizivajući kišu nego kad se želi pariti. Katarina tumači kako je to žaba koja lijepo pjeva, gotovo serenadu. Voli čistu vodu, zaštitnim se bojama prilagođava okolini te je izvana gotovo neprimjetna, a iznutra, po trbuhu, našarana, gotovo lijepa. Pred istrebljenjem je i zaštićena. Pomišljam i na one ružne začarane krastave žapce iz bajki s hepiendom koji se princezinim poljupcem, neupitnom ljubavlju, pretvaraju ponovno u lijepoga kraljevića. Ali, zašto ne, ako i Cunjek može zazvučati pjesmom: Vu vode se cunjek moči / Pralja mu luga pripravlja / V beljitnicu vodu toči.// Če od cunjka zide balada./ Noute bi ti rada krali / Kak popievaš bi igrali.?

Tomislav Ribić i Božica Brkan, recenzenti treće zbirke Katarine Zadrije (Foto Miljenko Brezak)

Fascinantno je kako je Katarina Zadrija, koja je svoju treću kaj kavsku zbirku pjesama nazvala Kmukačem, uopće propjevala, ohrabrila se pustiti glas. Sudbinom mnogih žena (i) njezina naraštaja, nije to učinila bezbrižno ni kao djevojčica, jedino dijete u obitelji, kada su joj u šestom razredu nagrađivali sastavak; nije uspijevala ni kao djevojka, jer se u rodnoj kući, ne njezinim izborom, podrazumijevalo da se školuje za nešto brzo, korisno i praktično, za trgovkinju; a više od toga ni kad se ubrzo udala nije joj bilo omogućeno u muževljevoj kući. Ne konstatira li u pjesmi Kumice z placa da Zutra bouš išla spat i zutra se digneš. te da Za sreču, sem daješ se, se svoje dane / totu, denes je hora, spi se v grobu.?

Tek pošto su se njih dvoje osamostalili pod vlastitim krovom, Katarina se uz posao doškolovala na Ekonomskom fakultetu smjer Vanjska trgovina te na Višoj školi za sigurnost na radu, pošto su osno- vali svoju tvrtku u kojoj je direktorica i računovođa, izrodivši troje odlično školovane djece i šestoro unučadi, mogla se posvetiti i svojim interesima. Voćnjaku starih sorta voćaka, skupljanju ljekovitoga bilja za čajeve i – lijepoj riječi. I kroz Udrugu Osebunjek.

Fotografija Miljenka Brezaka iz serije Hrvatski književnici – dar za pjesnikinju (Foto Miljenko Brezak)

Uspjela se izboriti za sebe, za svoj glas, pjev. Propjevala je odjed- nom, iz čista mira jednoga dana 2015. napisavši prvu pjesmu, izdvo- jivši – pokazat će se programatski – iz krajolika, iz okruženja Stari zdenec (Selski Zdenec / Do lani je dural / na križanju iza Isuseka… ), koji mnogo toga pamti ali u novome vremenu ga betoniraju jer je voda uvedena u kuće, pači, pa pjesnikinja svejedno moli: Ne daj bogek / da i njim / nešte zatere tak trag. Od 2016. redovito se javlja na lokalnim i nacionalnim literarnim natječajima, a već 2022. Ivan Koprić, Franjo Simić i Irena Habeš Koprić uvrštavaju je među šezdesetoro pjesnika u zbornik Pjesništvo vrbovečkoga kraja / Perlice u sivilu povijesti, str. 350.-353., s pjesmama Narisana misel i Prkos.

Katarina Zadrija poslavila je svoje najmlađe književno dijete i sa svojom brojnom obitelji (Foto Miljenko Brezak)

„Katarina Zadrija

Rođena je 9. veljače 1964. u Lovrečkoj Velikoj pored Vrbovca. Osnovnu školu pohađala je u Banovu i Vrbovcu. Srednju trgovačku školu završila je 1983. u Vrbovcu. Studirala je ekonomiju. Piše poeziju i prozu na hrvatskom standardnom jeziku te na kajkavskom narječju. Objavila je dvije zbirke poezije Povele rouže: kajkavske pjesme Varaždinske Toplice, 2018., Tonimir, crteži Božica Jelušić) te Narisana misel (Zagreb, 2020., Hrvatski sabor kulture, predgovor Božica Jelušić, fotografije Katarina Zadrija). Priprema treću zbirku kajkavske poezije Kmukač. Sudjeluje na susretima i recitalima na kajkavskom narječju, ali i šire. Pjesme su joj objavljivane i u zbornicima. Objav- ljuje i kratke priče, a u pripremi joj je zbirka desetak pripovijedaka na kajkavskom narječju. Članica je Hrvatskog sabora kulture i Mati ce hrvatske, a osnivačica je (2019.) i predsjednica udruge Osebunjek za očuvanje i promicanje kajkavskog govora i zavičajne kulturne baštine vrbovečkog kraja. Od 2019. organizira recital kajkavske poezije Stara lipa u Vrbovcu s kojeg je objavljeno šest zbornika (2019., 2020., 2021.2022., 2023 i 2024.). „U pjesmama koristi svoj vrbovečki, lokalni kajkavski jezik, s mnogo sačuvanih fraza i idioma, te leksikom koji pomalo iščezava iz rječnika mlađih generacija, miješajući se sa svojevrsnom suburbanom varijantom zagrebačkih, purgerskih obrazaca, pri čemu pokazuje izražen osjećaj i naklonost za očuvanje tradicije, poglavito u jeziku i kolektivnim uspomenama, a potom i u različitoj etno građi, za čije se očuvanje nesebično zalaže.“ (Božica Jelušić, U čast vrbovečkoga k(r)aja, Kaj, br. 3-4/2019., str. 8).“

Kmukač, treća Katarinina i, prema mojoj ocjeni, najzrelija zbirka, nije se zadržala samo na sentimentalnim i utješnim sjećanjima na prošle dane, mladost, drage ljude, ruševne hižice, zarasle živice i na snovima, koji se ionako i ne ostvaruju: Zblouđena bloudim / Scukali su življenje, rastepli senje (Rastepene senje). U pjesmi Kak bajka pje- va: Pod glavu bi vanjkuš z oblouka. / Od mljieka mi nek zrastu mustači / Ljepše je gledeti z daljeka / na preteklost gda kak bajka zrači. Filmski rečeno, od lijepih sličica (Hižicu kak cofek dim za nebe vesi u pjesmi Z demlju otplovi; Znad črljenoga čriepa, triegar po triegar / Veter ja- voru žoutu robaču slači. u pjesmi Pajdaš gda trieba) te općega plana, totala, odabrala je bliže planove i detalje u kojima se mnoge teme pa i etnološke, botaničke i zoološke preciznije uočavaju. Zanimljivo je kako se umjesto za ugodniju gornju, ptičju ili božju, opredijelila za donju, baš žablju perspektivu, za – kmukača. U istoimenoj, naslovnoj pjesmi govori: Ne pametim kmukača več z grabe. / Spominjem se negda je kmukal: kmuk kmuk / potepel se, skril kak mnougi vnuk. / Po mulju još, krešče regeču, žabe.// (…) Kak kmukača morti me se gda zmisle / zbiram rieči noukem veda na radost, / kmukala je, rieči su je v jasle.

Sa svoje šestoro unučadi (Foto Miljenko Brezak)

Pjeva svoju oporuku, svoju ostavinu, svoj osebunjek potomcima – u pjesmi naslovljenoj upravo Oporuka, kaže: Življenje je denes drugačke. / Osebunjek je romantika…– ne odustajući uza sve životne muke i dvojbe od sebe i najsvojijega: Zbiram rieči sebe droptinu miera. Samo na prvi pogled uobičajene domjanićevske i galovićevske, ruralne tempi passati, s poslovičnih tema miloga i romantičnoga panonskoga krajolika sjeverozapadne Hrvatske, kajkavskoga, te riječi koje se, ako već nisu, ubrzano zaboravljaju jer se sve manje koriste, u najnovijoj se knjizi s nekadašnjega usredotočuje na moderan, katkad i urbani život, a često i na neugodne socijalne teme. No pjesme Ka- tarine Zadrije ispunjene su za sva čula: i bojama i oblicima, i zvucima i mirisima. Katkad ugodnima, kao u pjesmi Napitek mladosti: Štikani se stouljnjak na roubu šume prestrl. / Po presušanju mednu je duhu imel. A katkad i neugodnima: Pučem se za lasi z ove kmice. / Se jošče imam za kej pukati? (Pučem se). U pjesmi Lepljina (praznina) kaže: Lepljina, leplječa lepljina./ Ničemurnost praznoga škafa. / Glumišče, kazališče. / Cirkus na pohabani deska….) Nit šekutor več ne razmi/ Misala smisel.// O, Bogek, zake si na križu visel! Ne skreće oči, u nekim pjesmama posve naturalistički zagleda od vouglena črne moje pragišče (V struganju) ili u kola V ljepča gnjili je kroumper (Suharek), ne skreće niti zatvara oči pred ružnim u temeljima kao Stiha, kak očel si, vrni se, / za navek ne dural truli taj prag. (Vrni se) ili sa sviješću o neodrživošću lažnoga sjaja Črljena je skrla jabouka./ Ni glanc več nemre to skriti./ Kak mozel tielu je mouka. (Radost cuka).

Gosti pjesici iz Varaždina, Ivanić Grada…
… Zagreba i drugih mjesta (Foto Miljenko Brezak)

Vapi: Gda zemlja bou naša vmirala? (Lovrencova souza) Iako Vu našem pitoumem kraju/ i v kopanja cvietje imaju. (Vu našem kraju), ona ne odustaje od praiskonske ljepote biofilnoga: Vu šume sem svo- ja, vaša, doma./ Da himnu vam skladan, ne znam kak./ V srcu vam himnu saki dan povedam./ Ja sem drieve, z korenjem vu srcu/ Koud idem z sobu si ga nosim. (Drage moje drievje) No, iako pjesnikinja, ne može se iskorijeniti iz stvarnosti suvremenoga svijeta: Ja čekam špot. Kakva je to pesma / v koje glavnu ulogu ima rima? /A zmisljila se niesi ni miša, ni petelina, / same boug dragi zna kuljike blaga šuma još ima. //Bila sem v šume. / Od svega povedanoga same je trag. / Najmenjša briga je moja rima. / Šuma se plače. I ja ž njou. / Z vuna su same ostavili drieve kak tapetu. // Porušili jagaciju, vmorili dub, / bukvu su prodali za zlatni zub. (Pustač je zapustal) Svakako podsjetiti valja kako i tu pjesmu započinje pitanjem: Kuljike žiru treba da postane veljiki dub?

Makar i bijegom u reakciju djeteta, dohvaća se egzistencijalnoga i esencijalnoga: Spasa iščem kakti fetus / materinom krilu bliže. (Spod tujice). Ne odustaje ni u kom slučaju: Osmouđeni cunjek bura riflja. / Stare škornje gda kefa naglanca./ Radost puči z skritoga culca./ Življenje je prebirana kiklja.(Prebierana kiklja). Ni od svoje, ma i kmu- kačeve pjesme: Još same riječi su ostale z nami / se duge je stranjske, pod laframi. (Poišči rieči).

Ankica i Miroslav Betlehem iz Galovićeva Peteranca večer su ozvučili pjesmama različita kajkavskog izričaja (Foto Miljenko Brezak)

Verse, ma o čemu pjevali, nose joj i rima i ritam. Za zbirku ih je odabrala šezdeset dvije i podijelila u šest sugestivnih cjelina: Iščem srce, Klempave vuha, Meste za zumbula, Gunj ima svietle niti, De je cierkva, Poišči rieči Mnoge od uvrštenih pjesama, navodi, objavljene su, čitane ili nagrađene na nekom od brojnih natječaja na kojima se ogleda posljednjih godina. Radeći na sebi zapravo radi na tekstu, pa sekritičnijom vizurom s poezije širi i na prozu, s kajkavskoga govora rodnoga sela Lovrečka Velika i sela Dulepska u koje se udala te katkad po praktičnoj potrebi, standardnog jezika.

No, Zadrija se ne zadovoljava samo pisanjem u svoja četiri zida nego okuplja istomišljenike s kojima osniva Udrugu Osebunjek njegujući zavičajnu baštinu, ponajprije jezik, ali i ručni rad, primjerice kinč kojega također neće ostaviti neopjevana: Babica moja če glediš me zgora/ rada bi da ne bi me karala. / Luster sem advencki na pešu si veru splela. / Gda mamu, strinu, tecu i vunju sem pitala / kak diela se, ni jena povedati nie znala. // Za kinč sem si luster ovoga adventa zobrala./ Da z graha je bil to saka je rekla. / Na ramu drvenu lanc od graha se del / miljek, ja dalje ne znam, gda sem porasla / moderni nam cajt to je zel. (Babičin luster).

Surađuju i s kolegama iz Dugoga Sela i Ivanić-Grada, organiziraju literarna čitanja i predstavljanja knjiga i književnika, na Radio Vrbovcu održavaju redovitu emisiju kako bi im glas dopro što šire. Uz drugo, osnovali su recital Stara lipa uz koji redovito objavljuju (već šesti!) zbornik okupljajući pjesnike iz cijeloga kajkavskog kruga.

Katarinine pjesme iz zbirke čitali su njezini kolege pjesnici iz Udruge Osebunjek Marija Petrek, Tatjana Kobija i Josip Bešen (Foto Miljenko Brezak)

Mogli bismo se upitati zašto ljudi danas još uopće pišu poeziju? Kako to da im ne dostaju postovi na Facebooku ili poruke u SMS-u ili u Messangeru? Zašto ljudi u zlatnoj dobi poput Katarine Zadrija ne dvojeći o vlastitom amaterizmu i ne uspoređujući se, jednostavno razmišljaju u stihu, o smislu? Ne znam da li je odgovor pravi, jesmo li ga zaista svladali, ali meni se svidio onaj, cijela životna filozofija, u pjesmi Bicikljin: Gda sem se bicikljin vojziti vučila / na tatinem starem Rogu / znad štanjge veljike / nies mogla zahititi nogu.// Spod štanjge sem bila / i rouku do governala proužala.//(…) Gda je jurnul kak tič sem letiela / prenagle zakočila, v koprive zleteila. // Zmisljim se denes si svoji bicikljinov / kej življenje mi je nosile / potrenoga ramena i koljieni. / kak spod štanjge sem se vojzila / do gda noga nie zrasla. // A najtežieše se bile nafčiti / polaku brenzati,/ stati, na vrieme z bicikljina ziti.

Sa 35. Pjesničkih susreta u Drenovcima

Nakon šest godina ponovo i s veseljem u Drenovcima! Osim fotoizložbe Hrvatski književnici Miljenka Brezaka, s kolegema smo slavili poeziju, dijelili priznanja, a i čitala sam pjesme. Hvala, Cvelferiji!

Prenosim izvješće sa stranice Društva hrvatskih književnika, zahvaljujem potredsjedniku DHk i predsjedniku Ogranka DHK Slavonsko-baranjsko-srijemskom Mirku Ćuriću i Knjižnici Drenovci na pozivu.

Ogranci DHK

23. rujna 2024.

Održani 35. Pjesnički susreti u Drenovcima


Jedna od najstarijih pjesničkih manifestacija u Hrvatskoj (utemeljena 1986. u Vinkovcima) Pjesnički susreti u Drenovcima, održana je po 35. puta u subotu 21. rujna 2024. u Općinskoj narodnoj knjižnici Drenovci. Organizatori manifestacije su Općinska narodna knjižnica Drenovci, Društvo hrvatskih književnika, Ogranak slavonsko-baranjsko-srijemski i Udruga Duhovno hrašće iz Drenovaca. Pokrovitelji su Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske, Vukovarsko-srijemska županija i Općina Drenovci.

Za uspomenu: sudionici i domaćini (Foto DHK SBS)

Pozdravne riječi  sudionicima i uzvanicima uputio je načelnik Općine Drenovci Josip Nasurović, predsjednik Udruge Duhovno hrašće Andrija Matić i dopredsjednik DHK Mirko Ćurić koji je otvorio Susrete.

Ani Horvat uručeno je priznanje za ukupan književni rad (Foto SBS)

Program je započeo izložbom portreta hrvatskih književnika autora Miljenka Brezaka, koja je do sada predstavljena u Zagrebu, Sisku i Budimpešti. O izložbi su, osim autora, govorili Mirko Ćurić i Božica Brkan. Izložena su 24 portreta među kojima je veliki broj dobitnika nagrade Duhovno hrašće.

Fotografija glavne laureatkinje Ane Horvat s izložbe Hrvatski književnici Miljeka Brezaka (Foto Miljenko brezak)

U uvodnom dijelu pjesničkog programa predstavljena je zbirka mlade pjesnikinje Petre Čeč Sramežljivost krošnji koju je uredila Vlasta Markasović, a objavila Općinska narodna knjižnica Drenovci, kao nagradu za najbolji pjesnički rukopis s prošlogodišnjih Susreta.

Miljenko Brezak postavlja svoju izložbu fotografija poslije Zagreba, Siska i Budimpešte u Drenovcima (Foto Božica Brakn)

Na pjesničkom sijelu ove godine nastupilo je petero pjesnikinja i pjesnika: Božica Brkan, Nevenka Nedić, Mirko Ćurić, Davor Grgurić i Zvonimir Stjepanović. Pročitali su svoje pjesme i ukratko predstavili svoje pjesničke opuse.

Najbolja pjesnička knjiga slavonskoga autora između dva susreta:Irena Stanić Rašin (Foto Miljenko Brezak)

Umjetnički odbor 35. Pjesničkih susreta u Drenovcima u sastavu Nikola Đuretić, Vlasta Markasović i Tena Franić donio je odluku o dobitnicama ovogodišnjih priznanja. Povelju „Visoka žuta žita“ za ukupan pjesnički opus i trajni doprinos hrvatskoj književnosti dobila je Ana Horvat. Priznanje „Duhovno hrašće“ za najbolju zbirku pjesama slavonsko-baranjsko-srijemskoga autora/autorice dobila je Irena Stanić Rašin za zbirku Iza devet velova (Perlina Press, SAD). Nagrade su uručili načelnik Općine Drenovci Josip Nasurović, predsjednik Udruge Duhovno hrašće Andrija Matić i dopredsjednik DHK Mirko Ćurić.

Pjesnikinji Petri Čeč uručena je njezina otisnuta knjiga Sramežljivost krošnji za najbolje ocijenjen rukopis prve knjige na prošlim susretima (Foto Miljenko Brezak)

Nagrada za najbolji neobjavljeni rukopis, koja se sastoji od tiskanja nagrađenog rukopisa,  uručena je mladoj pjesnikinji iz Osijeka, Anici Miličević. Nagrađeni rukopis bit će objavljen i predstavljen na 36. pjesničkim susretima u Drenovcima, u rujnu 2025.

Obrazloženja za priznanja 35. Pjesničkih susretima u Drenovcima, koje su napisali članovi Umjetničkog odbora Nikola Đuretić, Vlasta Markasović i Tena Franić, bit će objavljena na stranicama DHK i Općinske narodne knjižnice Drenovci. 

Priznanja u očekivaju dobitnika (Foto Miljenko Brezak)

Fotografije: DHK SBS/Miljenko Brezak

20240923

Kajkavski jezik, književnost i kultura kroz stojeća znanstveno – Umjesto kave 11. rujna 2024.

23. Znanstveni skup s međunarodnim sudjelovanjem Kajkavski jezik, književnost i kultura kroz stojeća u Tjednu kajkavske kulture u Krapini 9. rujna 2024. bio je posvećen 450. obljetnici prve tiskane kajkavske knjige Decretum Ivanuša Pergošića. O toj je govorio prof. emer. Alojz Jembrih.

Sudionici 23. Znanstvenoga skupa o kajkavskome u Krapini (Foto Miljenko Brezak)

Nije to, dakako, jedina zanimljiva tema, jer su znanstvenici nadahnuća našli kako u povijesnim tako i u recentnim, sve zanimljivim i u javnosti manje poznatim temama. Fra Juro Šimić i urednik zbornika prof. emer. Alojz Jembrih predstavili su zbornik Gregur Kapucin i njegovo djelo (1734. – 1812.) Hrvatske kapucinske provincije sv. Leopolda Bogdana Mandića. Mr. sc. Ivan Zvonar svoje je izlaganje naslovio Na izvorima popijevke Protuletno drago vreme, adr. sc. Marijana Borić odabrala je Kajkavsku rukopisnu knjigu Franje Josipa Kosednara„Cisio aliti Planetna kniga“ iz 1787., jedina kajkavska od tri objavljene astronomske.

Profesor Jembrih s Pergošićem, izdanjem iz 2003. (Foto Miljnko Brezak)

SOS za svece

Prof. dr. sc. Zvjezdana Jembrih svoje je izlaganje posvetila SOS-u za svece i predstavila oživljavanje radobojske kulturne baštine. Dr. sc. Krunoslav Puškar predstavio je Istraživanje njemačko-hrvatskih jezičnih dodira u potkalničkom Prigorju,dr. sc. Martina Horvat Imenične tvorenice u pjesmama Ante Kovačića, mr. sc. Ivica Glogoški prikazao je nove priloge za cjelovito predstavljanje strane lirike u kajkavskome prijevodu. A Danica Leštek Kajkavsku radionicu vu Kajkaviani. Doc. dr. sc. Tanja Baran govorila je o Vinu u kajkavskoj književnosti, što je bio uvod u predstavljanje njezine knjige Hrvatska vinska kultura – Znanstveno popularna monografija koju je uz predstavio s izv. prof. dr. sc. Rajkom Furešom. Kao njihov kao prvi čovjek govorio je o tridesetletnici zabočke Hrvatske udruge Muži zagorskog srca, uz Društvo za kajkavsko kulturno stvaralaštvo Krapina organizator skupa

Božica Brkan, Rajko Fureš, Martina Horvat i Alojz Jembrih s ovogodišnjim glavnim izdanjima (Foto Miljenko Brezak)

6. zbornik radova sa znanstvenih skupova Krapina 2017.-2019.

Čestitke toj Udruzi, jer jeuspjela objaviti novi u nizu, skroman ali odličan, već 6. zbornik radova sa znanstvenih skupova Krapina 2017.-2019. Kajkavski u povijesnom i sadašnjem obzorju, nakon višegodišnjega prikupljanja sredstava, što očito nastavljaju jer im predstoji i 7. zbornik s pregledom izlaganja od 2020. dalje. Zbornik su predstavili glavni urednik Alojz Jembrih te urednici Rajko Fureš i Martina Horvat. 

Ivan Zvonar: izlaganje u 87. godini! (Foto Miljenko Brezak)

Na gotovo 400 stranica, kako u Predgovoru navodi Jembrih i kako je podsjetila Martina Horvat, knjiga među ostalim objedinjuje 15 referata uglavnom sa znanstvenih skupova održanih u Krapini 2017., 2018. i 2019. godine, uz iznimku jednoga referata iz 2015. i jednoga iz 2016. godine.

Znanstvenice i dame, svaka iz svoje perspektive, o kajkavskim tekstovima o jezikui knjievnosti i astronomiji: Martina Horvat i Marijana Borić (Foto Božca Brkan)

Zbornik započinje referatom Hrvojke Mihanović-Salopek, aktualne predsjednice DHK-a, pod naslovom Kajkavska modernistička fuga Ernesta Fišera u kojem autorica piše o kajkavskom opusu istaknutoga hrvatskog pjesnika. U tekstu Zvonimira Kurečića naslovljenu Kajkavski književni jezik u liturgiji Zagrebačke (nad)biskupije doznajemo o putu i važnoj ulozi kajkavskoga književnog jezika pri prosvjećivanju vjernika u liturgiji tadašnje Zagrebačke biskupije. Slijedi tekst Ivana Zvonara Rukopisna pjesmarica Philomela sacra Jurja Lehpamera koji osim važnih podataka o spomenutoj rukopisnoj pjesmarici sadržava na dvadesetak stranica i izbor pjesama iz pjesmarice. Tekst Alojza Jembriha Tomaš Goričanec i prvi kajkavski ep o sisačkoj pobjedi (1593.) u hrvatskoj književnosti donosi niz važnijih podataka o autoru epa Opseđenje i poboj sisečki 1593. koji je u literaturi isprva bio prešućivan, kao i o samu epu. Na kraju članka autor je pridodao niz korisnih ilustracija o navedenoj temi. Ivan Zvonar autor je i članka Odjeci poeme Nebeski pastir pogubljenu ovcu išče u kajkavskim rukopisnim pjesmaricama s kraja 19. stoljeća u kojemu se uz rukopisne prijepise Kapucinove poeme donose i važniji podatci o inačicama poeme u spomenutim pjesmaricama.

Tanja Baran i Rajko Fureš predstavljaju <<tnjinu Hrvatsku vinsku kulturu (Foto Hrvatska vinska kultura)

Članak Postupne averzije prema kajkavštini od ilirizmado danas autorice Kristine Jug tematizira marginalizaciju kajkavske književnosti zaključujući da se pojava najviše uočava neposredno prije i za vrijeme ilirskoga pokreta, dok se pojavom dijalektne književnosti 1900. godine bilježi veće posvećivanje pozornosti kajkavskim piscima koje će vrhunac dostići u vrijeme Krležinih Balada kada započinje reafirmacija kajkavštine. U članku Frazemi sela Veleškovca Branka Tuđa Kanceljak raščlanjuje frazeme spomenutoga sela, a u prilogu donosi abecedni rječnik frazema i njihova značenja. Barica Pahić Grobenski tematizira bednjanske odmilice u članku naslovljenu Bednjanske odmiljicei ostale frivolne riječi donoseći u prilogu tekst Bednjanski govor Josipa Jedvaja objavljen u Hrvatskom dijalektološkom zborniku 1956. godine. Željko Bajza autor je članka Tradicija i narodne mudrosti kod Ivana Belostenca u kojem donosi neke od značajki Belostenčeva rječnika Gazofilacij objavljena 1740. godine.

Doktor Fureš preporođuje zagorsko porodništvo i kajkavski jezik, što god treba (Foto Miljenko Brezak)

Dalje, Rajko Fureš u člancima Hrvatska udruga Muži zagorskoga srca – Trideset godina na planu skrbi za kajkavski jezik, književnost i kulturu (1994. – 2024.) i Osamnaest godina znanstvenoga skupa Kajkavski jezik, književnost i kultura kroz stoljeća i suradnja prof. dr. sc. Alojza Jembriha s Hrvatskom udrugom Muži zagorskoga srcasažima tridesetogodišnju djelatnost spomenute udruge i osamnaestogodišnju plodonosnu suradnju s prof. Jembrihom, a ujedno donosi i temeljne podatke o svim dosad održanim skupovima od samih početaka daleke 2002. pa sve do 2018. godine, kao i o dosad objavljenim zbornicima. O Kerstnerovu doprinosu korpusu aurea kajkaviana piše Stjepan Hranjec donoseći slikovite primjere Kerstnerovih nezaboravnih likova koji su karakterom afirmirali i ujedinili kajkavski korpus te se ujedno udomaćili i u mnogih ne-kajkavaca. Pažnje je vrijedan i tekst Alojza Jembriha naslovljen Prvi kajkavski povijesni roman: Događaji Zrinji Miklouša bana horvatskoga (1823./1833.) u kojem autor donosi važnije podatke o spomenutome romanu, kako o njemačkome predlošku, tako i o Tomašu Miklošiću koji je za tisak priredio prijevod romana predočavajući i sam povijesni kontekst u kojem nastaje roman. Autor analizira roman na slovopisnoj, morfološkoj i sadržajnoj razini, a u prilogu donosi govor ustoličenja hrvatskoga bana Nikole VII. te dvije književne posvete Nikoli VII. Zrinskomu, kao i slikovne priloge. Sam je kraj zbornika rezerviran za osnovne podatke o autorima referata uz koje su pridodane tri zajedničke fotografije sa skupova održanih u Krapini.

Zvjezdana Jembrih spašava radobojske svece, a Vera Grgac i Božica Brkan svaka svoj zavičajni kajkavski govor u poeziji (Foto Miljenko Brezak)

Marginalizacija kajkavštine

Budući da je kajkavština u 19. stoljeću društveno marginalizirana, ovaj zbornik važan je doprinos proučavanju kajkavskoga dijela povijesti hrvatske književnosti i jezika koji je više stoljeća bio nositeljem hrvatskoga identiteta, zaključuje urednica Martina Horvat.

Naslovnica najnovijega zbornika radova
Početak teksta B. Brkan Zavičajni kajkavski govori u modernim medijima iz 2015.
Početak teksta B. Brkan Kako pišu recentni kajkavki pisci? iz 2018. u spomen nekajkavcu Robertu Rokliceru

Dva teksta prema dvama izlaganjima Božice Brkan

Na kraju, s  veseljem i ponosom ističem kako su zborniku objavljena i dva teksta  Božice Brkan, mala istraživanja i ankete tadašnjega stanja (sada još gorega, op. BB) Zavičajni govori u modernim medijima iz 2015. godine (str. 25.-37.)  i drugi,posvećene pokojnomu Robertu Rokliceru, književniku, dramaturgu i glumcu, nekajkavcu, (interesantan prilog, kaže u uvodu profesor Jembrih, op. BB) Kako pišu recentni kajkavski pisci? iz 2018. godine (str. 265.-275.).

Pergošićevo izdanje iz 2003.
Presnimka Pergošićeva Decretuma otprije 450 godina

Podsjećam i na kompetentno Jembrihovo razočaranje, recentno opetovano usmeno uz Pergošićevu obljetnicu i pismeno uz tekst izgovoren prije osam godina Zavičajni govori u modernim medijima dodan kao svojevrsnu fusnota o medijskoj šutnji i ignoranciji kajkavskoga u mainstream medijima. Iza mojega: Zaključno predlažem: Dobro bi po ovoj temi došlo temeljito istraživanje i analiza. Poželjno, ali očito i nemoguće da potekne iz samih medija. Jembrih dodaje ogorčeno: To će biti malo teže, jer ti mediji su u službi u čijoj jesu, oni ne respektiraju toliko kajkavštinu pa maka ri u naslovu svog medija imaju riječ KAJ, ta im riječ bude više kao pseudo-amblem za osobnu promičdbu pri čemu ne žele, „srame se“ isticati govornu stranu kajkavštine, čak nemaju emisije u kojoj bi se, barem jedan sat, govorilo o povijesnom aspektu kajkavske književnosti i jezika kroz stoljeća. To bi bilo potrebno upravo sada kada je kajkavski jezik dobio međunarodni ISO kod 639-3 Kjv. U medijima na kajkavskom govornom prostoru ne postoji svijest o vrijednosti kajkavskoga jezika, jer im je svijest otklonio obrazovni sustav Republike Hrvatske. To je više nego tragično, da jedna zemlja – Hrvatska ne vrjednuje svoje različite idiome kao integralni dio svojega jezičnoga korpusa. Ova napomena je od urednika A. Jembriha.

Za uspomenu Alojz Jembrih i Božica Brkan, za dovoljni sa konačno objavljenim 6. zbornikom krapinske znanstvene kajkavijane (Foto Miljenko Brezak)

20240910 

Kako pišu recentni kajkavski pisci?

Tekst Božice Brkan objavljen u 6. zbornik radova sa znanstvenih skupova Krapina 2017.-2019. Kajkavski u povijesnom i sadašnjem obzorju (gl. ur. prof. emer. Alojz Jembrih), Krapina 2024., str. 265.-275.

Naslovnica 6. zbornika

Božica Brkan, prof.
književnica, novinarka, blogerica i urednica
Zagreb

Kako pišu recentni kajkavski pisci?

U sjećanje Robertu Rokliceru, koji nije kajkavac

Početak teksta u zborniku

Da za izlaganje na 17. Znanstvenom skupu s međunarodnim učešćem Kajkavski jezik, književnost i kultura kroz stoljeća u Krapini, 3. rujna 2018. odaberem temu Kako pišu recentni kajkavski pisci?, presudilo je gostovanje na Jutru poezije 2017. na zagrebačkome Gornjem gradu, u susjedstvu Sabora, kada me je, u međuvremenu tragično preminuli, književnik Robert Roklicer pozvao K Šnidaršiću. Objava najave na društvenim mrežama izazvala je raspravu i dodatne tekstove, jer se upravo u HNK-u pripremala predstava Tko pjeva, zlo ne misli (lektorica Živana Morić) je li: Žnidaržić (ž-ž), Žnidaršić (ž-š), Šnidaršić (š-š)?Žnidašić – presudio je poslije dugih jezikoslovnih dogovora i pregovora tek Dnevnik maloga Perice Vjekoslava Mayera.

Takve dvojbe nisu mi bile novost, jer sam i praktične dvojbe i nedosljednosti našla i u vlastitim tekstovima. Nije me utješila ni razumska bilješka: Jezik je živ! Primijetila sam da način pisanja ovisi npr. o vremenu nastanka teksta, zatim je li poezija ili proza i sl., književnoj vrsti (npr. unutar proze priča, roman, drama, feljton, esej i sl.), primjeni aktualnoga pravopisa za standardni hrvatski književni jezik (štokavica) i sličnim utjecajima.

Uočila sam to osobito u:
*pisanju odvojeno i zajedno: za po doma i zapodoma; za putom i zaputom; nadžak i nadžakbaba i nadžak-baba; neki dan i nekidan; bez išta i bez i šta, z vekšega i zvekšega
*jednačenju po zvučnosti (nedosljedna!): otpreti i odpreti, zkerepiti se i skerepiti se z kem; splesti i zplesti se; odkonupiti se i otkonupiti se, vrtikati i ftikati; vtorožiti i ftorožiti, privčiti i prifčiti;  zafrček i zavrček, zruke/zneruke, vrđkati i vrdžgati, mađarska i madžarska; tikati, vtikati, ftikati (Zvonko Kovač: ljubaf; Ivo Kalinski: jablanof; Božica Jelušić: kojekut i kojekud…)

*starim i novim oblicima: kuvati i kuhati

*glasovima koje standard nema: drudzgati
*oblicima koje standard nema: odelati i oddelati, poddeti i podeti, poddrčati i podrčati

Zašto je tome tako? Presudila sam da je u mene posrijediširenje društvenog, znanstvenog i osobnog konteksta i spoznaja, a ponajprije težnja za što boljom razumljivošću teksta.

Nedvojbeno je da kajkavski posljednjih godina dobiva na književnoj i širini i dubini. Ne samo zato što je kajkavski književni jezik standardizeran vu Evrope odnosno što ga jeMeđunarodna organizacija za standardizaciju (ISO) uvrstila 12. siječnja  2015. među svjetske jezike obuhvaćene popisom ISO 639, pod oznakom kjv


I prije je, govorim o novijem vremenu otkad imamo stadardiziran hrvatski jezik, bilo pokušaja općekajkavske lekture (npr. Željko Funda, mediji), analiza pojedinih važnijih starijih književnika (npr. Alojz Jemrih, Božica Pažur). Zvonko Kovač, doduše samo u intervjuu, zalaže se da kajkavski koristi etimološki poput slovenskoga (da se piše kako bi se vidjeli korijeni, diftonzi itd.)


Zbog gubitka i važnosti i kontinuiteta od Ilirizma, glavnina u pjesništvu s osloncem na Domjanića i Galovića te Krležu, kao svojevrsni (i) transkripcijski kajkavski esperanto, u pisanju se približava  standardu hrvatskoga književnog jezika (Ivan Golub, Božica Jelušić, Ernest Fišer, Božica Pažur, Božidar Brezinščak Bagola itd.), što se može vidjeti i u samostalnim knjigama, a osobito u zbornicima kajkavskih pjesničkih manifestacija (Zelina, Krapina itd.). Također, objavljeni rječnici izrazito su različiti i nedosljedni.


Božica Pažur govori o (…) situaciji kad svaka nova pjesnička zbirka uspostavlja svoj kajkavski jezični standard (uzdizanjem zavičajnog idioma na razinu kajkavskoga umjetničkog jezika)…. Je li onda uopće moguće ujednačavanje pisanja kajkavskoga? U sadašnjoj je situaciji, kada nije dovršeno pregledno istraživanje i (ni tonsko!) zapisivanje ukupnoga kajkavskog, po mojem je mišljenju nemoguća neka nova zajednička standardizacija. Štoviše, nametanje jednoga idioma kao važnijega, uz usporedbu kao što se to dogodilo sa novoštokavskim za hrvatski standard, dokrajčila bi kajkavski, a ponajprije bi odagnala ne baš jezično upućene kajkavske pisce, pjesnike ponajprije, zahvaljujući kojima (radoznalost, inovativnost!?) su upravo i izronili brojni, manje poznati, više ili manje međusobno i razumljivi idiomi kajkavskoga (pa i moja kekavica!). Sve češće, osobito u složenijim izričajima, uz književne tekstove mogu se uočiti dodaci: osim učestaloga pratećega rječnika, označuju i naglaske (npr. Božidar Brezinščak Bagola bednjanski, Vera Grgac bistranjski, Davor Grgurić delnički, lokvarski i drugi goranski itd.). Nemogućim držim takve oznake u svim tekstovima, jer kad bi ih pisci i znali unijeti u tekst, bojim se da bi to čitatelje, i prosječno upućene, odbijalo od teksta. Kao kontraargument bih spomenula knjigu drama Vesne Kosec-Torjanac i Dubravka Torjanac Norci (2016).

S množenjem kajkavskoga u javnosti se primjećuje i izrazito vrlo različito pisanje. Svjesno ili nesvjesno tekst odaje i stav autora prema jeziku.


Osobni? U kajkavskome imam tri svoja kajkavska, tatinski i maminski, kako ga nazva Zvonko Kovač, prije šezdesetih godina 20. stoljeća, onaj vlastitog djetinjstva usvajan pedesetih i šezdesetih godina 20. stoljeća te zagrebački žargon ili po potrebi u proznim tekstovima. Sve pišem na jednak, ne uvijek i isti način kao u pravopisu standardnoga hrvatskoga (novosadski, Londonac, Anićev, Matičin, Institutov…).

Nedosljednosti uočavam primjerice obezvučivanjem osobito u složenicama koje su postale jedna riječ kad se i vizualno gubi razumijevanje značenja): promjene, npr. Vetrenica, sada č, dž, dz, nemam meki đ kao u poljskome, primjeri zajedno učas, velika i mala slova npr. prvi svjetski rat i slično.

Primijetila sam da se u prozi ponašam nešto drugačije nego u poeziji. U poeziji sam očito imala manje problema, a veću slobodu, licentia poetica, prepuštam se ritmu, rimi i sl. (usp.: kao što riječi koje nedostaju po potrebi nadoknađujem hrvatskih standardom, čakavicom, anglizmima i sl., tako rješavam i način pisanja). U prozi posežem također i za različitim vokabularom i za načinom pisanja kroz vrijeme i prostor, različito u romanu Ledina, kratkim pričama Život večni, Kajkavskoj čitanci Božice Brkan itd. Praktično u prozi način pisanja često je korišten klasično, kao stilsko sredstvo (npr. u karakterizaciji likova).

Božica Brkan, Ledina (2012.)
Ne se onda išlo okoli doktorov kej denes, ne jih ni bilo, još je te vražji rat trajal. De bilo, ideš k meše, na proščenje jel na pijac, naideš na sirotinju kej ide na jene noge, kej nema ruke il kej ne vidi. Fala ti, Bog moj, kej sem prešla tak kak jes, mogla sem i gore prejti. Moj je mogel isto tak, al more sam oditi. Mali se je najprvo kej vu se vlekel. Samo je ležal i kak je doktor rekel da ga dižemo, da je to sekak moralo več zrasti, da je lako z decum, da more i mora hoditi, pomalo je pak sprehodil. I podrčaval je pomalo. Samo je bil nekak menši. Nesmo ni nemu niš govorili, al on je pameten, videl je i sam kej je. Samo je pital zakej i druga deca nemaju tak grbicu kak on. Kej da mu velim neg da je nega Bog zebral da on nosi grbicu kak i saki nekaj mora nositi, samo kej se jeno vidi a drugo se ne vidi. Mali je rekel da se morti i negva grbica negda ne vidla. A kej je doktor propovedal, ne se nigdar zramlala.

Al je živ.

Si smo, fala Bogu, bili živi.

Oslonovši se (i) na odličnu analizu tekstova moderne kajkavske proze Maria Kolara (Kristian Novak, Božica Brkan, Marko Gregur, Denis Peričić itd.), jer u prozi uočavam meni najznimljivije iskorake, intervjuirala sam više autora u kojih sam, po mojoj ocjeni, uočila neke naročite osobitosti, o njihovim iskustvima. Izdvajam najzanimljivije.

Kristian Novak (Baden-Baden, Njemačka, 1979.) o radu na romanima Črna meti zemla (2013.)i Ciganin, ali najljepši(2016.)napisao mi je:


U prvoj sam verziji pisao dijaloge kako sam ih čuo u realnom izgovoru u gornjem Međimurju. I sam sam primijetio, a potvrdiše mi i kajkavci koji su čitali tu prvu verziju, da imaju problema s razumijevanjem. Dva su bila osnovna razloga – diftonzi  i zamjenica “se” (sve). Diftonge tipa Moura (Mura), rauka (roka), greih (grijeh) sam monoftongizirao, većinom tako da sam se opredijelio za dominantniji vokal, onaj kojim diftong završava. Zamjenicu “se” zamijenio sam standardnom zamjenicom “sve”, odnosno, u nekoliko slučajeva “vse”. Ni jedno ni drugo ne odgovara približno realnoj slici gornjomeđimurskog kajkavskog, ali je “se” jednostavno previše puta navodilo čitatelje na krivo razumijevanje. Upotreba oznaka za otvoreniji vokal je također bila opcija, ali se nisam odlučio za nju, jer nisam računao na to da puno čitatelja poznaje IPA abecedu. 

O primjerima obezvučivanja ftihni, f hrvet, f hiži jednostavno sam pisao prema tome kako sam čuo izgovor. Ide “f” kad nakon toga slijedi bezvučni suglasnik (f cirkvo), a “v” kad slijedi samoglasnik ili zvučni suglasnik npr. “v gorice”. Ali nisma siguran da sam bio 100% konzekventan.

Uočila sam prohodan, lako čitak tekst,štokavicu s kajkavskim umecima – štoplinof, policajcof

Kristian Novak, Ciganin, ali najljepši
(2016.):

– Milena. Nej si sigurna dok je tak. Niti Sandi je nej siguren, vidiš kaj se dogodi. Ludi mislijo ka provocejraš.

Šutjela sam jer mi nije polazilo za rukom smisliti primjerenu uvredu za njega.

– Još so ove dvej budale niti nej takši problem. Kaj či ti dojde Marijan Hamer? – ime je izgovorio potpuno tiho, pa provirio stoji li još tko na cesti. – Ja morem smiriti situacijo jempot, dvapot, ali nemreš protiv cejloga sela.

Bio je početak proljeća. Mirisi se odvajaju od živih bića, ne znaju se vratiti kući. Kao sablasti, plaše usamljene i pomaknute.

– Sandi bo dale tu delo – rekla sam, kao da mi on pripada, i kao da sama odlučujem o tome. Sandi je spustio glavu i pogledao me u oči. – Ne nucamo tebe ka boš nas branio.

– Navek si bila takša – reče brat. – Pička tebi materina. Ti kontra svih, a ja nek pospravlam nered za tobom. I onda ti dideš na faks, a ja…

Prekine ga Japica.

– Ftihni, budalo i goni se otod. Goni se z grunta!
– Sandi bo dale tu delo – ponovila sam dok se brat penjao u kombi i odmahivao glavom.

Te večeri nismo se mogli dovoljno napiti da vidimo svjetlo.

– Bole bode, buš vidio – govorila sam mu. – Stvari se mejajo. Niti si nemremo zamisliti kak bo za leto dni…

Pravio se da gleda televiziju. Što je manje reagirao, ja sam sve više govorila.

– Daj, tiho bodi – rekao mi je nakon nekog vremena. – Samo malo tiho bodi.

Kad je krenuo kući, negdje oko tri ujutro, pravila sam se da spavam. Bojala sam se da bi mi rekao da se sutradan nećemo vidjeti.

Marko Gregur (Koprivnica, 1982.) rekao mi je kako poeziju piše svojim suvremenim koprivničkim gradskim govornim kajkavskim kak bi se i spominjal, a za roman Kak je zgorel presvetli Trombetassichdvostruko heretičan: napisan je na podravskom kajkavskom, a nađe se u njemu i predgajskog pravopisa – prilagodio je stare sudske zapisnike iz druge polovice 17. stoljeća. O modernome iz prošlosti.


Marko Gregur, Kak je zgorel presvetli Trombetassich
(2017.):

Žar na ličeku prešel mu je v plam, a ja sam prečistil grlo od svakakove žlundre i stal čitati: «Na prosnuiu y molbu kruto veliku poglavitehliudi convictiu y obteresenie pravde, ( toie tho, szmertpripitanu), kotera ie upala die 15. Mensis Ianuarii in anno Domini 1667. nad Dorum Krossel, Janussa senum, rdi ludomorsztva koie ie uchinila rechena Dora nad pokoinom Jannum, purgara nssega Mihaila, Chelavoga Matije szina, senom, ie engeduval imenuvani Mihaly navkup ze vszum szvoium y nie pokoine rodbinum ovak, da ona y z musem szvoim Janus Krossliem bude dusna cheterdeszet mess za nye pokoine dussu szlusiti, od…»

Napisal sam to pismo [Nikoli Zrinskim] i lepo sam se osečal. Otprl sam vrata od sobe. Mama i japa spali su na svoji posteli, a moje dve mlajše sestrice, Marija kojoj je bilo dvanajst i Magda kojoj je bilo osam let, spale su na drugoj. Magda je prešla skroz na moju stranu postele. Mesečina je lukala čez oblok i dragala ju po dugim, glatkim lasima, koji su bili rastepeni po mojemu jastuku. Gledel sem ju i mislil kak je v tim letima Nikola Zrinski več bil kralevski konušnik. Čez mene je opet prešel osečaj da kasnim i da sam do ve več trebal nekaj postati. Nekaj više od notara kojemu naredbe daje jedan takav čovek kakov je Trombetassicz. Onda se Magda obrnula na drugu stranu, prehitila ruku prek Marije i skroz joj se stisnula. Soba je mirisala po njihovomu detinjstvu i taj se je lepi miris mešal z težačkim mirisima jape i mame. V tom me je trenutku grejal neki lepi občutek i za ništ me nije bilo briga.
Ni za dvorce, ni za parnu kupelj od Zrinskih, ni za titule ni za zlato.

Vušel sem samo po opravu i mislil sam se prejti vun prošetati, zbistriti glavu i o semu promisliti, ali sad sam samo štel leči se med njih, biti dio ove iste noči, njihove noči, pa sem stiha došel do postele, vlezel pod jorgan i dobro nas se tri pokril.

Nekakva težinjava me je stisnula oko oči, trepavice su bile kak vile, i makar sam znal da moram otiti ako nekaj hočem postati, biti na ponos ovoj hiži i pomoči njima dvema da se dobro udaju, bilo mi je to teško zamisliti – da me negdar ovde ne bu, da me ova mesečina ne bu dosezala ili da se po zimskoj noči si tri nebumo dizali z postele i z toplim dahom topili inje z nutarnje strane obloka, te male kristalne zvezdice. Bogatašima je v sobi toplo, al nemaju čaroliju na oblokima kakvu imamo mi.

Se bu dobro, došlo mi je v misel. Navek se puti vide ako imaš svoju mesečinu. Pismo je bilo spremno i zutra bu poslano Zrinskom. Mislil sam kak bu mu sad jasno da more z menom računati i gda sam zaspal senjal sam kak se rukujemo i kak govorim: Paulus Aytich.

Denis Peričić (Varaždin, 1968.), književnik iz Varaždina:
Volim postmodernističku književnost, ali onu doista postmodernističku, koja, dakle, baštini iz tradicije. Negdje sam već napisao da Krležine Balade držim ranim primjerom, svojevrsnim proto-primjerom postmodernističke književnosti (u svjetskim razmjerima). Balade su na mene ključno utjecale, i jezikom i motivima, taj političko-apokaliptički bestijarij i danas je, mutatis mutandis, sjajan amalgam za poetsko zrcaljenje (našeg) svijeta. Sve ono pak što u oba pogleda, jezičnom i motivskom, Krleža duguje starim piscima kajkavskim (“klasična jambrešićevsko-belostenčevska kajkavština”), dugujem i ja (mada bih to zacijelo drugačije opisao), a kao što je na Krležu utjecao “Jezik ulice i kuhinje. Agramerski Küchenkroatisch”, tako, naravno, i ja crpim iz žive kajkavske riječi, iako nisam odrastao u izrazito kajkavskoj sredini, nego više u bilingvalnom, kajkavsko-štokavskom varaždinskom obiteljskom i urbanom okružju. (U djetinjstvu sam više kajkavštine naučio gledajući Kerstnerove “Gruntovčane” nego slušajući svoje bližnje.) U kajkavskim pjesmama, pričama, dramama i jednom romanu, moj pak motivsko-referencijalni spektar sadrži mnoštvo izvorišta iz koje Krleža nije mogao crpiti, a to su prije svega rock glazba, film i novija književna iskustva, prvenstveno stranih autora. Prvi sam, mislim, u kajkavštinu uklapao reference na Davida Bowiea i Nicka Cavea, filmove poput “Blade Runnera”, likove poput Batmana, ali i na moje književne heroje 20. stoljeća poput T. S. Eliota, Kafke ili Raya Bradburyja. Chucka Norrisa, koji se pojavljuje u mojim kajkavskim pričama, da i ne spominjem, već me lagano i obilježio… U jednom dijelu moga kajkavskog opusa ima i dosta biblijskog naslijeđa, izravno ili pak posredno usvojenoga, pa se referiram, primjerice, i na Boscha. Ne smijem zaboraviti ni na starije kolege: zarana su me fascinirale zbirke “Morje zvun sebe” Ernesta Fišera i neke zbirke Stanislava Petrovića; istaknut ću samo njih dvojicu jer sam ih u ponekoj pjesmi izrijekom citirao. U novije vrijeme osobito vrijednim – i meni bliskim – nalazim kajkavsko pjesništvo Božice Pažur. No moja je glavna “poanta” oduvijek bila – i četvrt stoljeća prije “međunarodnog priznanja” – da je kajkavski punopravan jezik kojim se može izraziti sve, kao i bilo kojim drugim jezikom, pa sam stoga nastojao, kako je to lijepo napisao Ivo Kalinski, “jednako prisan odnos uspostavljati spram egzistencijalnoga kao i spram neegzistencijalnoga, umnoga i zaumnoga, orfičkoga i obečašćenoga, uzvišenoga i poniženoga”. Dodao bih još samo: i spram književne kao i spram izvanknjiževne stvarnosti.

Denis Peričić, Techno gost, Žel’ko(v) p(e)rst ili Ajngeleki svetlo-čarneg serdca (2016.):
Esejistički prologuš
Mislim da moram reči da slikam na – kajkavskemu!

Ovo oksimoronsko, paradoksalno, zperva alogično i aporično, a zaprav – v gliblini našeh svetlo-čarnih serdc – ak več ne „logično“, a unda barem (v terminih ki jih poznajo alkemija i jungianska psihologija) „istinski istinsko“ misel, zrekel je varaždinski mojster tzv. likovne vumetnosti, gospodin i gospon Željko Prstec, za prijatele Željko, za kajkavce Žel’ko, a za one šteri signume čteti znajo – Prst, more i (adekvatno: kajkavski) Perst.
Rekel je to Žel’ko premierno ne vu Varaždinu (šteri jošče more biti Varažlin, naročito ak se zbilam
misli na kajkavskemu), ergo ne tam gdi bi zračunato pobral lokalpatriotske ovacije, nego v Osijeku, šteri zbilam nigda ne bu bil Osek, kolki god mi kajkavci šteli biti kajkavomani. Tega vručeg leta, gda so nas prek Dunava v Galerijo Magis lukali oni šterima je vsejedno kaj Prstec, Fišer i ja pripovedamo, rekel je Žel’ko Slavoncima nekaj kaj njih – roko na serdce – ne bi trebalo dotikavati, al jih je dotaknulo, itekak dotaknulo, vsejajoč v duše Horvatov vsake lingvalne fele jedno od najintrigantnejših prosvetlenj obče: ne sam da mertvega jazika ni, neg i da jazik (predi smo več čuli: mertvi!) more biti transsupštancija jazika v nekaj drugo. Ov put – v kipec, v sliko…

Ivo Kalinski (Črečan kraj Svetog Ivana Zeline, 1940.)

Ivo Kalinski: Cicirici & Vladimir Pernić: Senjali (2017.)pjesme: Blindjerana pizza, Medtemtoga, Gustokrat, Napokonec, Tihotapec, cicirici…na pizzi ili odi ti meni lepo u p.m.
Povratak participof
Odišel, prešel, zaleval, znal, svetlel, videl, raširil i opet potom bil mal, spuščal, zdigal, vupal, opadal, nesil, mesil, išel, zastajkuval i opet potom mineral, presujen, sprebandjeran, osvetlen, zmračen, pojeden i opet potom spretučen, zlečen, povezan, zvučen, povišen, znižen, oštrižen i opet potom krizman, zmučen, zgladuvan, rigal neznan, zagipsan sklit i opet ptom vbit.
«Gleich und gleich gesellt sich gern» – roža na grebu, vu sarcu tern, lasi, bofti i tieslo črleno.
Spomena vrieden, milošče predan granitni kamen nikomu nedan: «Gnothi seauton» Apolonu vu Delfi – to breg zna a bregu sejeno…
Ernest Fišer (Zagreb, 1943.), Macbeth na fajruntu (2013.):
10.
A pravzaprav – dela se o tomu kaj SVIET TRE ZMENITI, vu žile mu zajti, spati z otprtimi jočmi, ZDRŽATI. I nigdar Rieč Človeču zabadav ne potrošiti! Dihati z čistemi plučmi, jednak iskati i cviet i žolč: i vsim nesrečam ftruc, i čemeru ftruc, i črvojedini  kaj brez hasna vu nama kluca, kaka mementuš prespametnih ki prefletno so v sebi sprhli, vre jezeto le jednak.

Božica Jelušić (Pitomača, 1951.) – kojekut i kojekud

obrazovana i upućena književnica, eseji Od cintora do cybera – Kajogledi (2004.)
Ftič kesnokrič (2016.): dežđ (op BB: u svojim tekstovima nikad nemam đ nego isključivo ! ne Mađarska ili Madjarska samo Madžarska)

Pjesma Mužika za larfe: Cigu-migu, frišku figu!/ Na veselje brigu!/Em smo svoji: jazbec, lija, drpež-pajdašija!

Emilija Kovač ukazuje na obilje kovanica: drievozov, neboplavec, rumolovec, lžokralji, kavran strvinoželjen, škudoljubec

 
Katarina Brkić (Repušnica, 1948.), profesorica hrvatskoga, moslavačka književnica, moja zavičajnica, ali piše drugačije nego ja. Više prema izgovoru. Kaže:

Ono što čini cjelinu kao riječ, pišem kao jednu riječ. Stobum. Nikako ne bi išlo s tobum. Zake. Zakej. Nikako zake. Na pitanje Zašto si se tako opredijelila? odgovaram: Nema druge. Bilo bi neobično i nerazumljivo. To je jednostavno tako.
Ponašam li se tako i u standardu? Koji pravopis izabirem? Imam svoj mišung. Osnovica je Londonac. To s kajkavskim je jako zanimljivo. Ima jako zanimljiva kombinacija povezivanja riječi, osim negacija. One su samo dio. Prijedlozi i upitne zamjenice, osobne zamjenice. Kombinacije s imenicama… Umjesto u kod mene ima
f i v i ne razmišljam koji prijedlog staviti. On se posloži sam, kako se to veli, ovisno o fonološkoj okolini. I onako kako smo govorili. A jezik ima svoju ekonomiju.

Ivica Ivanković (Zagreb, 1968.), urednik na Hrvatskom radiju, etnolog, etnograf, folklorist i istraživač baštine, iz tada još sirovog rukopisa (Ivekove) Miselnice, na zavičajnom govoru Kupljenova,razotkrio je kakopiše po zvučnosti, ali ovisno o tomu kak se čuje, ima i čak trostruki način pisanja, uz nedosljednosti (imaju i č i ć!): i spovedi spovet, i vsahlai fsahla; h, v, f: h sviet (Misel na pomoć), h drievo (Misel kej beži), v glave (Misel na pomoć), oblak h trave, propuh v glave, rupa v duši; (Falična misel), f krušni peči (Misel na dar), h peklu (Misel o deci), h jesen (Misel o dobrini i dobroti), h vuglecu (Misel o kaju), h draču (Misel sagdanja (I) ; f polju, fgasla (Zvezdica je jena fgasla);

za ije/je: nie me brige; cviet, drievo, zviezda, dodielana; ljuckom (Misel o živlenju); apostrof: ‘se, ‘ do, nit’ za nofce… nit’ za tal. (Imam svoje); bolj’ (Falična misel), kru’eka , je’nim (Cajta ni); vraž’a (Misel o leftkoti); Bož’i (Misel o lienu), ‘da got (Misel sagdanja); ž jum (Misel o dobrini i dobroti); Misel o sniežnom Božiću…   

Umjesto zaključka, a koliko mi je poznato, mogu ustvrditi kako nije zasad bilo serioznijega ni istraživanja ni pisanja o tome kako pišu recentni kajkavski književnici, izuzevši razmatranja u okviru razmatranja stila nekih od njih, niti pojedinačno niti usporedno komparatistički, pa su ove zabilješke s ruba praktičnog i estetskog čitanja nastale kako bi možda koga ozbiljnijega i upućenijega potaknule na takvo opsežnije znanstveno istraživanje koje bi nas dovelo do iskazanih zakonitosti.

20171024 – 20171103 – 20180119 – 20180123 – 20180128 – 20180327 – 20180821 – 20180822 – 20181209 – 20181211 – 20181227 – 20181228      


Literatura:

Brkan, Božica; Život večni, 2017.
Brkan, Božica; Vetrenica ili obiteljska arheologija, 1990.
Brkan, Božica; Ledina, 2014.
Brkan, Božica; Kajkavska čitanka Božice Brkan, 2012.
Brezinščak Bagola, Božidar; Humske popeifke, 2013.

Brkić, Katarina, Vidmarović, Đuro; Mojom Moslavinom, 2016.

Fišer, Ernest; Macbeth na fajruntu, 2013.
Grgac, Vera; Male rieči ke čude veliju, 2017.     

Grgurić, Davor; Do se, ne da se, 2009.  

Gregur, Marko; Kak je zgorel presvetli Trombetassich, 2017.
Ivanković, Ivica, Ivekova Miselnica, rukopis
Jelušić,Božica;Od cintora do cybera – Kajogledi, 2004.
Jelušić,Božica; Ftič kesnokrič, 2016.
Kajkavska lirika Moslavine, 2009.
Kalinski, Ivo; Cicirici & Vladimir, Pernić; Senjali, 2017.
Kolar, Mario; Izazovi čitanja, 2018.

Kosec-Torjanac, Vesna i Torjanac, Dubravko; Norci, 2016.
Kovač, Zvonko; Vrnul se buom, 2001.

Novak, Kristian; Črna meti zemla, 2013.
Novak, Kristian; Ciganin, ali najljepši, 2016. 

Peričić, Denis; Techno gost, 2016.  
Skok, Joža; Rieči sa zvirnjka, 1999.
zbornici pjesničkih smotri – Zelina, Krapina, Varaždin itd.
http://www.bozicabrkan.com/idemo-k-snidarsicu-umjesto-kave-21-rujna-2017/

https://hr.wikipedia.org/wiki/Kajkavski_knji%C5%BEevni_jezik
http://www.zvirek.net/Kajkavskijezik/knjizevnost/

Zavičajni kajkavski govori u modernim medijima

Tekst Božice Brkan objavljen u 6. zbornik radova sa znanstvenih skupova Krapina 2017.-2019. Kajkavski u povijesnom i sadašnjem obzorju (gl. ur. prof. emer. Alojz Jembrih), Krapina 2024., str. 25.-37.

Naslovnica 6. zbornika
Početak teksta B. Brkan u zboniku

14. Znanstveni skup s međunarodnim učešćem Kajkavski jezik, književnost i kultura kroz stoljeća
Krapina, 7. rujna 2015.

Ja imam svoj jezik
i unutar tog jezika još svojiji

(Milivoj Slaviček)

Tko je imao sreću odrastati blagoslovljen zavičajnošću, jednostavnije će prepoznati na svojim životnim putovima gdje se može istinski skućiti, a gdje će – i pored obilja – nužno ostati beskućnik. (književnik Stjepan Lice: Naglasak našega shvaćanja života u časopisu Zagovor jezika hrvatskoga, broj III/3., godina 2015.)

Poticaji i izvori za ovaj članak su mi: a – redovito dugogodišnje praćenje medija iznutra i izvana: o kajkavskom i na kajkavskom; b – posebna anketa (sa petnaestak pitanja poslanih početkom 2015. godine na pedesetak adresa iskusnih novinara i urednika, književnika i drugih (npr. Marko Gregur i Mario Kolar iz Koprivnice, Tanja Baran s HRT-a, Silva Videk iz Večernjeg lista, Bedekovčina; Mario Jembrih iz Čakovca, Dragutin Pasarić iz Kutine), od kojih je zaključno s krajem kolovoza 2015. odgovorilo 17 i to uglavnom djelomice, isključivo, bez velike radoznalosti). Uz ime i prezime, godina rođenja, medij, status u mediju, u anketi sam pitala i:

*Pojavljuje li je zavičajni (koji?) govor u vašem mediju odnosno u medijima u kojima radite te koje pratite? Ako se ne pojavljuje, kako to tumačite?
*Pojavljuje li se, u kojim prilikama i koliko često, je li to sporadično ili redovito? Molim, navedite primjer.
*U kojim i s kojim sadržajima najčešće (informativnim, dokumentarnim, kulturnim…)? Jesu li posebno pripremani ili izjavama odnosno citatima)?
* Uočavate li i pratite li specijalizirane sadržaje na zavičajnim govorima odnosno sadržajima vezanim uz njih?
*Je li vam poznat odjek takvih medijskih sadržaja? Je li to uopće predmet vašega interesa?
* Uočavate li u medijskome prostoru uopće povećanje ili smanjenje zavičajnih govora i u kojem razdoblju?
* Odlučujete li o tome, planirate li takve sadržaje povećati ili smanjiti? Zašto? A kada biste odlučivali?
* Biste li kao čitatelj/gledatelj/slušatelj voljeli u medijima koje inače kreirate/pratite (koji?) povećati ili smanjiti sadržaje na zavičajnim govorima? Na svojem ili na različitim zavičajnim govorima?
* Smatrate li da se takvi medijski sadržaji društveno dovoljno potiču ili bi ih trebalo i dodatno poticati, primjerice financijski?
*Možete li iz medija navesti, ako ih se možete sjetiti, dobre primjere korištenja zavičajnoga govora (specijalizirane radijske i TV emisije, novinske i internetske kolumne…)?

Baš tu sam temu odabrala upravo zbog osobne radoznalosti i posvećenosti.
Godinama radeći u novinarskoj praksi kao novinarka, komentatorica, kolumnistica, urednica rado sam, zbog dobrih odjeka procjenjujem i uspješno, koristila stilogene naslove s dijalektom, npr. Ti si meni po sredini srca kak črleni jabuki koščica (citat narodne pjesme na naslovnici priloga Vrt Večernjega lista kao naslov izvješća s dodjele nagrada za najljepši vrt Donje Stubice u Golubovcu Hrvatski obiteljski tradicijski vrt. Uočila sam kako je na svečanoj inauguraciji predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović svoje pozdravila lokalnim idiomom kao Grobinšćica.

Uočila sam također kako je moj književni rad postao nadahnuće i za: a) gastropriredbe Kriški oblizeki i Stubički oblizneki; b) radijske emisije Kajkavski osebušek (Otvoreni radio Ivanić, Višnja Canjek Macan), Zagrebušek (Hrvatski Radio Sljeme, Anamaria Šnajdar) i sl. Također, pripremajući predavanja za stilistiku u medijskoj komunikaciji na Hrvatskim studijima sveučilišta u Zagrebu i analizirajući stilove, posebice funkcionalni, uočila sam da nitko u tri godine nije htio odraditi seminar o dijalektalizmima (vulgarizmi i sleng svake godine da; posredno Miljenko Smoje kao književnik, novinar i humorist).

Uočila sam također i zornu neravnotežu stilogenih naslova u novinama te mi se samo od sebe nametnulo kako je u vrijeme istraživanja na popisu zaštićenenematerijalne baštine Ministarstva kulture RH prema UNESCO-ovu popisu od 130 zaštićenih kulturnih dobara jezičnih samo 13: bednjanski govor, čabarskigovori, govor Huma na Sutli, govor ototka Suska, govor posavskoga sela Siče, govor Starih Perkovaca, govor zadarskih Arbanasa, govor grobnička čakavština (Grobnik), istro-rumunjski govori, kajkavski donjosutlanski (ikavski) dijalekt, splitski govor (splitska čakavština), štrigovska skupina govora, žminjski govor.

Temeljitijim promatranjem 2015. uočljivijima sam unatrag pet godina naglasila: a – dvojbe ima li više zavičajnih govora u medijima, ali i prevaga i zanimljivije korištenje čakavice; b – Slobodna Dalmacija i Novi list zorno, ali svaki na svaj način, njeguju lokalne govore (za kajkavski nemam sličnih ni toliko ni tako dobrih dobrih primjera); c – središnje nacionalne novine Večernji list, Jutarnji list, 24 sata, Telegram, tjednici zavičajne govore koriste sve rjeđe do izuzetno rijetko i sve nespretnije, prepričavaju se više kao eksces.   

Zavičajni govor, idiom (jezik, dijalekt, žargon – nisam se za potrebe ovoga istraživanja detaljnije određivala, op. a.) odredila sam prema http://www.hrleksikon.info/definicija/idiom.html kao idiom (grč.) 1. Narječje, poseban govor nekoga kraja; 2. Naziv za entitet koji se ne želi označiti kao jezik ni kao dijalekt ni kao govor; 3. Riječ, izraz svojstven nekom narječju, govoru; 4. Osebujan izričaj u nekom jeziku koji se ne da prevesti na drugi jezik.  

Pošla sam od toga da je on regionalno razumijevanje, osjećaj najužega, prvog identiteta te da bi mu se bilo zanimljivo posvetiti u školama, pri čemu sam istaknula zanimljive primjere sa skupa osobitosti da se razumiju unutar uže životne sredine iz tematskoga broj Zagovora jezika hrvatskoga, časopisa za učitelje hrvatskoga jezika, broj III./3., godina 2015.: a – Last minute za ča-kaj-što (Maja Matković, prof., lektorica u miru, Zagreb), str. 71.; Zavičajni govor (Anita Katić, prof. OŠ Zdenka Turkovića, Kutjevo): Šokački divani, str. 4./5..
(Kurikulum) … Zavičajnim se govorom može kvalitetno i zanimljivo baviti i na izvannastavnim aktivnostima koje se provode u školi. Odnosi se to ne samo na rad literarne skupine, nego i na rad dramske ili dramsko-recitatorske skupine. (…).

Procjenjujem kako izuzetno poticajno na zavičajne govore djeluju brojni literarni natječaji i za kajkavski i(ili) samo za kajkavski: (Zelina, Krapina, Varaždin itd.) ili izbor najbolje knjige na kajkavskom Katarina Patačić te za mlađe za osnovce i srednjoškolce Lidrano, Kajkavijada i sl.

Načelnose poima kakopozitivno donose lokalni jezični kolorit, obojenost, “začin”, a negativno kampanilizam, primitivizam, zaostalost – suprotno od nacionalno, regionalno, globalno – rubno. Medijski tretman zavičajnih govora ovisi o više načina. Zanatski, često novinski pisci, urednici, koji za to imaju najviše znanja, neće se baviti (čestim) netočnim standardom(rječnik, naglasci itd.), globalni “dijalektalizmima” (novogovorski: đir, gušt, spiza). Poslovno drugačije na zavičajne govore gledaju i vlasnici i urednici medija, ponajprije kao na nešto što sadržajno ima ograničen domet, kako je takvim sadržajima zbog ograničenoga razumijevanja i tržište ograničeno, rubno te se ne isplati ni ulagati. Ali, zanimljivo, kad objavi jedan medij, prenose i drugi, npr. o starim i uglavnom zaboravljenim zagorskim običajima kolumnu Zorana Gregureka, koja (2015!) ide više od 500 tjedana, iz Zagorskog lista prenose portali, ima odličan odjek, javljaju se ljudi iz cijele Hrvatske.

Šira se vrijednost uočava kada je takav zavičajni sadržaj zezantski i kada je sponzoriran(tv, radio, kazalište…)te se (tada!) smatra kako nedvojbeno podiže gledanost, slušanost, čitanost (!?).Analizirala sam javne medije: a) tisak/novine (nacionalni dnevnici, nacionalni tjednici i mjesečnici, kulturna i druga specijalizirana periodika, lokalne novine); b) televizije (nacionalni i lokalni/javni i komercijalni); c)
radio (nacionalni i lokalni/javni i komercijalni); d) internet (opći, specijalizirani tematski/javni i komercijalni) itd.; e) oglase; f) knjige, kazalište, film i sl.; g) društvene mreže (Web, Facebook, Twitter, Instagram…) -anglizmi; i drugo.

Osobito sam se usredotočila na dobre primjere.Izuzetno zanimljiva jeSlobodna Dalmacija, gdje seu svim rubrikama sporadice pojavljuje razgovorni dalmatinski u različitim lokalnim oblicima:
U susida trava zelenija,
Derbi sv. Duje Hajduk – Split, 19. 7.2015.
Umirovljenicima spiza jeftinija do 23 posto,
16. 3. 2011.
U spizu bez povećala!
sve o hrani mora pisati velikim slovima, 22. 11. 2014.
Manče je sve manje, čaša vode sve više, Obični ljudi (konobarica) 18. 7. 2015. – tringelt
‘Đir po gradu’/ donosi ručak za 50 kn, Zadar, 22. 11. 2014.
Pjati puni kuharskih čudesa,
Biser mora, Supetar, 28. 3. 2015.
‘Gospar’ će nam nosit takujin,
o novoj usluzi pametne gradske kartice u Dubrovniku, 16. 5. 2015.
Dan za Danom: Ne želim ne delati, Danko Plevnik u kolumni citira Bandića, 8. 3. 2015.
Ošurilo me svićon ka prajca let-lampom,
reportaža, treman pomlađivanja novinarke, 10. 5. 2015.
I Marul bi gušta u njenim versima, o mladoj dijalektalnoj pjesnikinj Juliji Mihovilović, nadi čakavskog pjesnišva, Pišem kako su govorili naši stari, naslovnica + tri stranice subotnjega priloga 16. 5. 2015.

No, zanimljivo je da se Slobodna Dalmacija uz međunarodni certifikat kajkavskome opredjeljuje izrazito negativno:
Kajkavski jezik? To tvrdi neznalica, 9. 3. 2015.
Kajkavski proglašen jezikom, čakavica pred nestajanjem
, 9. 3. 2015.
Dalmacija ima pravo na čakavski 4. 4. 2010.
Jedan narod, jedna zemlja, pola jezika,
29. 8. 2010.Užitak čitanja zbog kojeg vrijedi savladati kajkavski, 4. 1. 2013.

Također kao dobar primjer izdvojila samNovi list, koji po svim prilozima (ali različito) i rubrikama sukladno području, njeguje vrlo zanimljivo i životno i čakavski, ali i kajkavski (domaća reč, Beseda) te za različite zavičajne govore predstavlja najbolje:  
balancane, pomidori – prilog Gastroadria20. 7. 2015.
Tko je izizguzica, ližipjatina, lizozdelac ili obloguzica?
19. 7. 2015. Razgovor autorice Povijesnoga rječnika hrvatskoga kulinarstva
Ča odjutra do sutra, mozaik, o MIK-u, 27. 6. 2015.
Gospon Fulir, gemišti i popevke iz kultnog filma,
rubrika Zagreb, 25. 7. 2015. prilog Liburnija,stranica opatija-matavulji-lovran-m.draga, 23. 3. 2015.: Za macić prvih šparoga 20 kuna
prilogLiburnija, travanj 2015.:kolumnaAleksandre Kućel-Ilić Štorije pod Učkun: Zelenih šparugi raj i va šume fraj
šparoga – šparuga
macić = stručak, vezica
a ako je sa zagrebačke tržnice Dolac, onda je pušlek

kolumna Kim Cuculić S kamika i mora: Vid z Reki, 21. 7. 2015., Oskari znanja va zemji neznanja, 9.6.2015.politička kolumna subotom Tomislava Tomičića Ladovina: Bolje sam, nego slabo kumpanjan, 18. 10. 2014.priloziGorski kotar, OtočkiPrimorski: Da bimo i k letu (Ča va metropole), naslovnica 29. 3. 2015.Zelena nit, nedjeljom: Moji su imali vinograd, ja volim rožice, 16. 8. 2015.
Književna Rijeka: Predstavljen dvobroj, Eseji, proza, pezija, domaća beseda…,
kultura, 27. 6. 2015.

Jutarnji list
zavičajne govore koristi tekponekad. Primjeri:

I Dalmoši su nekad bili kajkavci – zato nas tak vole!
(kolumna Zvonimira Milčeca 26. 6. 2006. – purgerski kajkavski – koji je prije toga davno imao veliku polemiku s Miljenkom Smojom u Slobodnoj Dalmaciji i Večernjem listu)

polemika o govoru junaka crtića – analiza stila Ivo Žanić, bio kolumnist (knjiga tipizirani: purgerski)

Inoslav Bešker, neusporedivi stilist, umješno ustrajno i osmišljeno rabi sve dijalekte i zavičajne govore (sličan odnos prema stranim jezicima i pismima), s tumačenjima po potrebi, s navodnicima ili bez njih – odluka urednika (kritika Ledína)

Splitski krug novinara-kolumnista-pisaca: ljetni serijal kolumnica Mali dalmatinsko-hrvatski rječnik Jurice Pavičića (Novina, Deka, Štekat…)   

Odlična upotreba koja nema usporednicu za kajkavski: (USPOREDBA: Tomislav Židak i stilistički odličan novinar i urednik zagrebački sleng vrlo rijetko): Zdravko Reić u rubrici Sport
Poteštat Baldasar: UEFA je cijeli Split gurnula u isti koš! naslov,duplerica, verzal, 25. 7. 2015.Reklama za knjigu Najljepši dalmatinski interijeri 1. Kužine i tineli Dalmacije (PD “prijevod”: Kuhinje, blagavaonice i dnevni boravci), Shop Jutarnji, 21. 7. 2015.
Fešta od limuna, prilog Gloria IN, subota Jutarnji list, 1. 8. 2015.
Večernji list
nekad davno imao je i dvadesetak regionalnih izdanja, a gotovo je svako imalo lokalne, autorski prepoznatljive kolumne (npr. krapinsko dr. Rajko Fureš, kolumnist i u Glasu Zagorja i Zagorskom listu te portalu Zagorje-International). Sada nema lokalnih izdanja, pa nema ni kolumni (čak ni zagrebačko i sl.) na zavičajnim govorovima. Možda im koja riječ pobjegne u naslovu. Vrlo rijetko, kulturna kolumna kajkavska gosta-pisca kad kajkavskome priznat međunarodni status književnog jezika: Kristian Novak: Književnuga jazika važno je moći napraviti i bez vojske, kultura, 18. 4. 2015. Zatim, kad se radi o očigledno sponzoriranome tekstukaoTele2 Turistička panorama, laganica, Na plažama Crikvenice ‘kaj’ se čuje češće nego na Trenjevačkom placu, 23. 7. 2015.  
ali zato, dvojbeno da li žargonski, Večernjak objavljuje: Đir po Zagrebu uz goluba, gradska 4. 7. 2015.Vrlo zanimljivo i logično donosi:Kaj kad poddijalekt hrvatskog jezika ima nevjerojatnih 11 samoglasnika! usporedba zaštićene nematerijalne baštine s lingvističkim ‘jurskim parkom’, kultura, 30. 7. 2015.
reportaža, duplerica, nedjelja 15. 2. 2015. iz kafića: Po Bedljuinski! Udala sam se u ovo selo prije 30 godina i još ne znam govoriti tim njihovim jezikom, piše Petar Grubišić. Za usporedbu, navodim Novi list, Mediteran, nedjeljni prilog za kulturu, 15. 2. 2015., zanimljiv odjek zavičajni govori u reklamama za pivo, uz komiški i čabarski i bednjanski, knjiga Jezik reklama, Hrvatska sveučilišna naklada 2015. Diana Stolac i Anastazija Vlasteić, s čime dalje uspoređujem reklamu Hrvatske lutrije: strane zemlje, hrvatske regije (Ličanka, Zagorec).

24 sata zavičajne govore rabi uglavnom posprdno, kao vrstu komentara, stav novina i fiktivnoga čitatelja, nerijetko na naslovnici, npr. uz Bandića Idemo delat!
Zakaj baš ja?
(naslovnica nakon uhićenja 21. 10. 2014.), Na pitanja o Švaljek Bandić uzvraća: ‘Kaj vas to rajca?’, 19. 4. 2015.

Telegram nema ni toga. (U međuvremenu je tiskano izdanje prestalo izlaziti.)

Regionalne novine koje su preživjele samo povremene donose kolumne na zavičajnome govoru:Varaždinske vijesti, 20. 2. 2015.: Kaj je naše pitanje i naš odgovor, kolumna Barice Pahić Grobenski, Žene se pratiju i o semu premišljaju – kajk.;Međimurje: Zakaj ni reči Kajkavski, Ivo Horvat, 26. 9. 2014. – štok.;
Zagorski list: Nevenka Gregurić, Tanja Baran; Dugoselska kronika: Kolinje, Priče mega detinstva, Nevenka Remenar, 6.1.2015.; Smrdlivi Martin, fašnik 2015. – Mačkare, pjesma u dijalektu, Nevesta, anonima 2015. (Uspoređujem sa samoborskom Srakom, Kutinskom buhom i Popovačkim čičkom, koji imaju kajkavske štiklece Da mi se je jemput strezniti, napil bi se kak strela (Zorka Sever, 1937.). Još su mnogima u sjećanju takve kolumne i tekstovi u različitim kajkavskim i drugim medijima Božene Loborec pod pseudonimom Ivan Husni.

Ne zaobilazim ni stručne časopiseKaj, Hrvatsko zagorje,zatimknjiževne časopise poput Vijencaskulturuloškim pokušajima -kolumne Nives Opačić Dud i murvin svilac, 9. 7. 2015. iPavao Pavličić (Ropotarnica) – ili Hrvatsko slovo koje uz povremenepriče, pjesme na zavičajnome govoru, donosi i razgovor, na primjer, i sJasnom Horvat Kajkavska je ikavica sve ugroženija, 13. 2. 2015.


Hrvatska radio televizija, HTV redovitoreprizira odlične dijalektalne serijale Moje malo misto, Velo misto, Mejaši, Gruntovčani. Zabavne sadržaje nazivaju: Šušur, Gušti su gušti (Usporedila sam to s mogućnošću, na primjer, Klafranje!?)Zanimljivo je, međutim, da takve sadržaje rabi čak i Regionalni dnevnik rijetko, uglavnom nehotice, tek ako se nekome omakne u najavi, s obrazloženjem da se valjda neće šire razumjeti, zbog navodne svoje odgojne uloge i sl. Poslije predstavljanja teme, sadržaji na zavičajnim govorima i o zavičajnim govorima na svim kanalima su se, srećom, umnožili, a sadržaj je postao u emisijama uživo, npr. Dobro jutro, Hrvatska, i samo popravljanje izgovorenoga, lokalizama i sl.

Druge nacionalne televizije poput Nove TV, RTL-a, N1
uglavnom ne njeguju ni sadržaje pa ni naslove toga tipa.
Hrvatski radio
zavičajnim govorima osobit pozor posvećuje govoreći o kulturnom sadržaju s povodom, na primjer dodjela kajkavskome međunarodnog certifikata, predstavljanje novih i nagrađenih knjiga, autora, npr. Kutija slova Karoline Lisak Vidović, Prvi program; Poezija, Davora Šalata, Radio Sljeme, Ispod Medvednice i Ivančice Maria Harapina, Prvi program i Sljeme, Kajkavijana Ana Lacković Varga, Sljeme i sl.) te baštinske emisije, eventualno reportažne (o lokalnim događajima, folkloru, hrani, izložbama, istraživanjima, narodni izričaji i poslovica (npr. Mirjana Žugec Pavičić, HR Drugi, internet), zatim ukinuta emisija Zagrebušek, HR Sljeme, Anamarie Šnajdar godinu i pol od 14. 2. 2013. Dojmljiva je i jezično emisija Ivice Ivankovića Iz narodne baštine kajkavskih krajeva, koja se emitira ponedjeljkom na HR Prvi program u 17,30 sati.   
Lokalne tv i radijske kuće često imaju posebne, obično povremene emisije pod pokroviteljstvom i sponzorstvom radi poticanja određenih sadržaja:
Od reči do reči
(Radio Kaj, Velimir Čajko); Kajkavski osebušek (Obiteljski radio Ivanić, Višnja Canjek Macan); Ke li je, ke li ne (Radio Quirinus, Karmen Valenta); 
Prema izvoru
(Net.hr, Mreža, Josipa Peradenić); Nek svira kaj, rubrika Kajkavski potpuri (TV Plus, Ivana Bičak); Oko jedne hiže (Radio Zlatar, Željko Slunjski) itd.

Na Internetu sam se koncentrirala na web i društvene mreže gdje su sadržaju na zavičajnom govoru uglavnom u određenome kontekstu npr.a – uglavnom neki kontekst: npr. Facebook Ujedinjeni kajkavski emirati (Božica Jelušić), web Oblizeki, Kajkavska hrana (!?); b – tematske stranice na kajkavskome i o kajkavskome – prezentacija malih školskih istraživanja o zavičajnim temama, zbornici pjesama, Youtube s izgovorenim tekstovima.  Zanimljivi primjeri suKajkavska renesansa (http://www.kajkavska-renesansa.hr/author/mario-jembrih/ ), Kajkaviana magica ( http://kajkaviana-magica.eu/en/) (Mario Jembrih).

Među knjigama najčešće su zbirke pjesmama na zavičajnim govorima, natječaji (zbornici), rječnici, kuharice, istraživanja. No, u antologijama recentne hrvatske poezije priređivači ističu kako nisu ni pratili dijalektalne, kajkavske. (Tek se posljednih godina to mijenja i u antologijama, panorama, prevedenim izborima i sl.). Rijetkost je knjiga Miroslava Šicela Antologija hrvatske kratke priče, Disput, Zagreb, 2001. o kojoj izuzetno zanimljivo piše Joža Skok: Garestinski panoptikum, Tonimir, Varaždinske Toplice 2013., str. 305 – IV, Svjetla književne baštineKajkavski i čakavski kontekst hrvatske kratke priče spominjući (re)afirmaciju kratke priče kao žanra i osmero autora s dijalektalnih područlja – a to su čakavci Mate Uvodić Splićanin, Miljenko Smoje i Tomislav Milohnić, te “kajkavci” Božica Brkan, Zvonimir Majdak, Borivoj Radaković, Mijo Kelečić i Denis Peričić. Pronalazi, zanimljivo i tri modela kajkavskoga jezika: prvi izvorni, folklorni i tradicijski model.  

Što se tiče filma, još se pamte izuzetne obrade književnih djela Slavka Kolara Breza, Svoga tela gospodar, danas se više rabi žargon. Prije renesanse posljednjih godina, osobito narasle na romanima Kristiana Novaka Črna mati zemla i Ciganin, ali najljepši i Damira Karakaša Sjećanje šume, kazalište se oslanjalo namoderne komedije, npr. Histrioni Zlatka Viteza (Senker-MujičićŠkrabe); manja odnosno amaterska kazališta eventualno na svoje lokalne pisce (amaterska kazališta Moslavine igraju kajkavske komedije čakavca Ante Juretića, a unatrag tri-četiri godine na kekavici Božica Brkan piše igrokaze za najmlađe kazališne amatere KUD-a Josip Badalić iz Križa i Društvo Naša djecaVladimir Nazor Križ za izvođenje najprije na Kajkavijadi, a zatim i šire, sve do nacionalnih smotri). U popularnoj glazbi poslovično se pjesme na zavičajnim govorima izvođena Krapinskom festivalu (50 godina!)  u tjednu Kajkavske kulture, Mik-u (Melodije Istre i Kvarnera, putujući), Splitskom festivalu… No lokalni idiom i šire su hitovima popularizirali Alen Vitasović (istarski čakavski), Gibonni, TBF (splitski),klape itd. Kajkavski (rezervati?) osobito su popularizirali Dunja Knebl, Lidija Bajuk, Mirko Švenda Žiga, zborovi i KUD-ovi obrade…, a još se mnogi sjećaju primjerice obrade Klinček stoji pod oblokom (Johnny Štulić, Azra) ili Ružica sem bila (Goran bregović, Bijelo dugme).

U promicanju lokalnih govora važna je uloga (sve brojnijih) udruga kao što suKajkavijana, Kajkavsko spravišče, Kajkavska renesansa, Muži zagorskoga srca, Croatia rediviva ča-kaj-što Drage Štambukao zlatnoj formuli, trodijalektalnosti jezika i sl.

Ne treba smetnuti s uma ni, uza sve poengležene nazive i kritički odmak jer ima svega i svačega, vrlo zanimljive i poticajne naslove/nazive različitih događaja (kultura, turizam, sport itd.): Croatia rediviva Ča-kaj-što (svehrvatska pjesnička smotru u Selcima na Braču), Homo si dat (darivanje krvi u Rijeci), Ho si teč (promocija trčanja, kretanja u Rijeci), Slatki gušti (u Zagrebu!?),
Rabska fjera
(otok Rab), Sušak, Sušak (prvi čakavski mjuzikl, lepršava štorija o Sušaku, Novi list, Nedjeljni plus, 3. 5. 2015.), Šušur! Festival od riči 2015. (Korčula), U lovu ciplov na teću (Zlarinsko ljeto 2015.).

Nikako ne bih propustila dodati i neke zanimljive izjave (zapažanja, prijedloge) do kojih sam došla u anketi:  

Izostanak sadržaja na kajkavskom jeziku, te nekorištenje/pojavljivanje kajkavskog jezika i govora tumačim kao ozbiljan propust u uređivačkoj politici određenog medija. Osim pluralizma medija potrebno je primjenjivati poticanje pluralizma raznovrsnosti zavičajnog jezika i govora u kreiranju programskih sadržaja određenog medija. U zadnjih desetak godina uočavam povećanje takvih medijskih sadržaja, s trendom rasta, zbog povećanja interesa publike za njima. (Ivanka Bičak, bila direktorica i glavna urednica Radio Marija Bistrica, na TV Plus Lučko autorica i urednica emisije Nek’ svira kaj – emisija o kajkavskoj kulturi i umjetnosti)

Emisiju Kajkavijana na Radio Sljemenu osmislila je i petnaestak godina vodila Tanja Baran, a ja sam uletavala kad je ona bila na godišnjima, bolovanju i porodiljnome. Ni privatno se nisam bavila kajkavskim jezikom na znanstvenoj osnovi, ne vidim to kao svoju struku ni misiju, već ležerni način davanja prostora kajkavskoj tradiciji i običaja, evocirajući anegdote i kajkavske riječi na što spretniji način s logičnim sugovornicima, koji su ili govornici snimljeni in situ ili rade programe na bazi kajkavskih spelancija, pa ih zajedno najavimo. Ne vidim specijalnim promotorom kajkavske reči, nego više kao vodič od kajkavskih govornika i radnika do slušatelja, s tim da si dopustim i u ostalom programu, izvan emisije, izbjeći standard i pobeči v kajkavski, posebno kad to ima smisla (točnije emocionalnije izražavanje ili pojačavanje zagrebačke slike, dojma). (Ana Lacković Varga, HRT Hrvatski radio Sljeme)

 
Društveno se sadržaji na zavičajnim jezicima dovoljno ne potiču i trebalo bi ih poticati na razne načine, svakako i financijski. (Tanja Baran, urednica na HR)

Nažalost, u uredništvu Moslavačkog lista i Radio Moslavine nitko se od kolega novinara javno ne koristi zavičajnim dijalektom.
(Ivan Gračaković, direktor i glavni urednik Moslavačkog lista i Radio Moslavine)

Kajkavšina je premalo prisutna u medijima i izdavaštvu na dugoselskom, iako je to tradicionalni govor kraja. Razlozi zašto se kajkavština ne pojavljuje u nekim lokalnim medijima, npr. u programu Radio Martina, su nepoznavanje govora samim autorima te većini slušatelja i čitatelja te nedostatak osjećaja za tradicionalne vrijednosti, pa i za jezik (izvorni govore). Mediji odustaju od izvornog govora izbog komercijalnoga razloga, smatrajući da nije zanimljiv dovoljnom broju slušatelja-čitatelja te neće pridonijeti povećanju naklade ili slušanosti. (…) Mlađim generacijama taj je govor nezanimljiv. Mladi svakodnevno koriste “novonastale izraze” iz riječi engleskoga jezika (uglavnom) koji nastaju u suvremenim okolnostima a to je “govor elektronskih komunikacija, društenih mreža” koji se proširio i na druge segmente života te je sve zastupljeniji u pisanim medijima, svim drugim komunikacijama pa čak i unutar obitelji. (…) Osim bojazni za zavičajne govore sve je jača i bojazan za hrvatski jezik u cijelosti, tako i za standardni jezik. (Nadica Kozić, Dugoselska kronika)

Kajkavski jezik je nositelj kulture kajkavaca, i ako on nestane, a svaki dan sve više nestaje, nestat će i autentična kultura kajkavca. Dobit ćemo jednoobraznost i siromašnije društvo. (Mario Jembrih, kreator i editor tri internetska kajkavska portala)

Narječja i lokalni govori pojavljuju se u specijaliziranim emisijama i zabavnom programu odnosno pecijaliziranim emisijama namijenjenim njegovanju kulture i tradicije hrvatskih krajeva, povremeno u zabavnim glazbenim emisijama i informativnom programu. Takvi sadržaji najviše zanimaju stariju populaciju koja se može poistovjetiti sa često zaboravljenim govorom svog zavičaja. Primjećujem povećanje posljednjih nekoliko godina i mislim da ih ima dovoljno. O njima odlučuju oni koji vode financije i koji vode računa o oglašivačima. Trebalo bi ih poticati financijski, jer oni nisu komercijalno zanimljivi oglašivačima pa se može dogoditi da zbog toga takav sadržaj, iako kvalitetan, izostane. Emisija Prema izvoru u petnaestak epizoda pratila je zavičajne govore središnje Hrvatske, a sada se na istom programu emitira se emisija Pinklec na rame na kajkavskom narječju. (Josipa Peradenić, novinarka Mreže TV)

U medijskom prostoru primjećujem konstantan primat/teror jednog zavičajnog govora – neću reći čakavskog već – dalmatinskog, kojim bez pardona i u udarnim terminima na nacionalnoj televiziji govore gosti koji su porijeklom Dalmatinci.  Ne sjećam se da je itko i igdje govorio kajkavski na javnoj ili komercijalnim televizijama ili radio postajama, izuzev nekih voditelja koji se obično sprdaju s kajkavskim jezikom i kulturom. (…) Pobornik sam uvođenja kajkavskog jezika u škole kao fakultativnog predmeta u sjeverozapadnoj Hrvatskoj i Gorskom kotaru. (…) Ima emisija na lokalnim televizijama i radijima koje, istini za volju, rijetko pratim, ali bih izdvojio televiziju Jabuka i VTV te ranije spomenuti Radio Zlatar, Stubicu, te Hrvatski radio 2. i 3. program. Isto tako i glazbenu televiziju CMC, na kojoj se puštaju pjesme iz svih hrvatskih regija. (…) Zavičajni govori u medijima, posebno lokalnim, svojevrsni su oblizeki za sve one kojima je pun kufer mediokritetske turbo folk kulture koja je zarazila gotovo sve sadržaje koji se u (ostacima) naših medija mogu pročitati, čuti i vidjeti. (Zoran Gregurek, Hraščina – Trgovišće, Zagorski list, novinar i kolumnist vrlo uspjele kolumne o zagorskim običajima na kajkavskome, koja iz tjedna u tjedan objavljuje više od 12 godina i prenosi internetski)

Vesel je vsaki kaj horvatsku domaju rad ma i kaj mu horvatska je reč materinjska. Moreju se nekteri pitati zakaj sme te veseli i čemu se te veselime. Te je zate kaj su nam z stranjskoga svieta priznali, kaj mnogi med nami niesu šteli priznati, da jezik materinjski kaj kak najvrednejše blage ga čuvame, med stranjskami jeziki priznati je postal. Te vsemi kaj za kaj najdrajši živiju, nekaj je najvrednejše, jer niesme zabadav povedali i delali da se rieč domača – horvatska, zdigne i živi. Kak god da su nam govorili da z našem jezikem govoriju kumeki, da te nie jezik, kak god da sebe niesu videli, horvatsku rieč nam hništili niesu, reč nam naša živi, kak god da su se nadali da je več prie sto i pedeset let bile je nebu. Vse une vriedne kaj na našem horvatskom kajkavskom jeziku je zgovorene, napisane, kaj je ostale i kaj živi, nekaj je najvrednejše kaj Horvatska domaja ma. Horvatskoga jezika nemre biti ak hunjem ma same „što“, ak nema „ća“ i ak nema i „kaj“. Vse te skup vsem nam je najvekše blage, kaj triebame ga čuvati za navek. Zate veseli morame biti, glave z veseljem zdignuti morame, jer vrieme se je zišle, da nam je naš jezik priznati po cielomu svietu postal. A mi nigdar niesme drugoga jezika meli nek jezika Horvatskoga, a niti bile druge ni niesme nek sme te kaj jesme – Horvati. (Doc. dr. sc. Rajko Fureš, prim. dr. med., Martinišće, kolumnist u Večernjem listu, Zagorskom listu, Glasu Zagorja, Zagorje – Internationalu itd., koji stanje ocjenjuje lošim i smatra da ono zahtijeva hitno djelovanje.)  

Od ostaloga iz javnoga komunikacijskog prostora osobito je znakovita i zanimljiva izjava s neke jezične radionice suca Vrhovnog suda Marina Mrčele kako bi se popravila sudačka nepismenost, lokalna značenja onemogućuju presude na višem sudu i kod najtežih zločina. Naveo je čakavski primjer za ubojstvo o optuženiku koji je pucao stojeći iza štekata i kajkavski za silovanje
petal mi je po čuči.
 

Zaključak? Unatoč tome što je dobio certifikat međunarodno priznatoga književnog jezika, kajkavski je sve manje u široj medijskoj komunikaciji, više rezervatski. I kroz zavičajne govore. I kroz umjetnost i dokumentarne teme kroz koje se i inače najviše pojavljuje. Pojavljuje se ponajmanje sustavno, uglavnom povremeno i prigodno, s ograničenim dometom, bilo da funkcionaira kao jezik, dijalekt, idiom odnosno zavičajni jezik (pojedinačni mediji, osobe, događaji, uglavnom s povodom). Opaska autorice pri konačnom zaključivanju teksta 2018.: bitne šire promjene uočene su, kako navodi Mario Kolar, utjecajem kajkavskih autora u modernoj hrvatskoj prozi (Kristijan Novak, Božica Brkan, Marko Gregur, Denis Peričić…).

Važno je da ostaje zabilježeno (npr. rječnički inventar) te da komunikacija ostaje u knjižničnim arhivama i na webu (npr. radijske i tv emisije na poziv, tisak, školski i drugi projekti o zavičajnim rječnicima, tematske web stranice, privatni Facebook itd.).
Zaključno predlažem: Dobro bi o ovoj temi došlo temeljito istraživanje i analiza. Poželjno, ali očito i nemoguće da potekne iz samih medija.

Izvori:
anketa provedena od početka siječnja do kraja kolovoza 2015.
dnevne novine s prilozima zaključno s kolovozom 2015.: Jutarnji list, Večernji list, Slobodna Dalmacija, Novi list, 24 sata
tjednici: Nacional, Globus, Telegram, Zagorski list, Moslavački list
Miroslav Šicel, Antologija hrvatske kratke priče, Disput, Zagreb, 2001.
Joža Skok: Garestinski panoptikum, Tonimir, Varaždinske Toplice 2013., str. 305 – IV, Svjetla književne baštineKajkavski i čakavski kontekst hrvatske kratke priče http://www.bozicabrkan.com
http://www.oblizeki.com
http://www.hrleksikon.info/definicija/idiom.html
http://www.kajkavska-renesansa.hr/author/mario-jembrih/
 http://kajkaviana-magica.eu/en/

Zagreb, 20150720 – 20150819 – 20150902 – 20150903 – 20150904 – dovršeno 20180326.