bozica – Božica Brkan

“Blagovati s Irenom, fragmenti” B. Brkan o Ireni Lukšić u karlovačkome Svjetlu

U cjelini Književnost časopis za kulturu, umjetnost i društvena zbivanja Svjetlo, br. 1-2 / 2023. Ogranka Matice Hrvatske Karlovac (gl. urednica Hrvojka Božić) ona str. 116.-122. objavljuje i tekst Božice Brkan Blagovati s Irenom, fragmenti prema izlaganju na Sjećanjima na Irenu Lukšić (10. ožujka 1953. – 10. ožujka 2019.) u organizaciji Matice hrvatske Ogranak Karlovac u karlovačkoj Knjižnici Ivan Goran Kovačić na Irenin 70. rođendan. Okruženi probranim osobnim Ireninim stvarima od računala do statuete Kiklopa govorili su Ivica Mikšić, Danijela Lugarić Vukas, Josip Pandurić i Božica Brkan.

Svjetlo je svojedobno Irena Lukšić i uređivala.

Prenosim tekst iz Svjetla:

BLAGOVATI Zašto sam odabrala baš temu blagovanja? Zbog više razloga, prvi su pozivi na predstavljanja knjige Irene Lukšić Blagovati na tragu klasika /Kuharica za čitanje, čitanka za kuhanje (Hrvatsko filološko društvo, Biblioteka Književna smotra i Disput, 2011.), za umalo cijeli autobus novinara i književnika restoransko u Varaždinu i potom na knjižnično predstavljanje Blagovanja na tragu kasika u Koprivnici. Osjećala sam se počašćeno, svaki put kao gost.Znam da si me odabrala ne zbog prijateljstva nego zato što sam desetljećima u novinama sektorski pratila hranu od njive do stola, napisala stotine kometara i kolumni od Enciklopedije špeceraja, nasnimala desetke TV emisija, a onda i objavila jedno pedesetak kuharica, a kako sam u kuhinju ušla preko knjižnice, mislila si da mogu iščitati što si u svoju kuharicu-čitanku jestveno odabrala iz čuvene biblioteke koju si uređivala Na tragu klasika. (Pišući nedavno o antologijama Antologije bez narječja za Republiku napisah da si njome stvorila za hrvatske čitatelje i izuzetno probran svjetski izbor romana ili proze, koji nitko nije nazvao antologijskim, iako to jest mnogo više od piarovski razvikanih antologijskih romana koje sezonski štancaju različiti izdavači.) Iz nje si, ne mogu zaobići, izvukla još tri slične knjige o različitim temama od putovanja do idola i baraba.

Početak teksta posvećenoga Ireni Lukšić, objavljenoga na sedam stranica Svjetla

Ako se dobro sjećam, ni o jednoj od knjiga u Tvojoj antologijskoj biblioteci nismo pripovijedale koliko o Babetinoj gozbi. Nisam pojma imala da si je uvrstila, najprije sam odgledala maestralan film Gabriela Axela iz 1988., tek otkrila kod Tebe Karen Blixen. Ne jedinu.

Rekla sam Ti, među nama govoreći, da recepti u Blagovati na tragu klasika i nisu bogznakaj i da si mogla reći, rado sam Ti mogla tu pomoći – ali nisi – ali da je knjiga odlična. Od ideje dalje. Uostalom, ne jednom sam o njoj i o Tvojim pladnjevima pisala u veljači 2012. na svojim Oblizekima. Prikaz Kako Irena Lukšić blaguje na tragu klasika i Razgovor kompetentni, u naslovu kojega Te citiram: Književni pladnjevi spajaju nas s pričama koje čitamo i nakon nekog vremena jednostavno moramo sjesti za stol i nastaviti gozbu. Nastaviti gozbu.

Kako Irena Lukšić blaguje na tragu klasika

Književni pladnjevi spajaju nas s pričama koje čitamo i nakon nekog vremena jednostavno moramo sjesti za stol i nastaviti gozbu „drugim sredstvima“

BLAGOVANJE U FRAGMENTIMA Zašto sam odabrala baš blagovanje i fragmente?

Da nastavimo Tvoju, našu gozbu. Blagovanje. Slutim da bismo se odmah zakvačile i o samoj riječi, recimo o naglasku na blagovanju i blagovati, na kojem slogu, da li je dugi ili kratki te ulazni ili silazni, dok ne bismo sve isprobale, a onda bismo se smijale, smijale… S Majom M., isto prijateljicom, zato sam sad raspredala da li mi je u naslovu bolje imenica ili glagol, pa mi ona reče glagol, zbog prirode hrvatskoga koji voli glagole kao da već nisam odabrala i zbog Tvog naslova. Prema kojekakvim rječničkim definicijama blagòvati nesvrš. <prez. blàgujēm, pril. sad. blàgujūći, gl. im. -ānje>, najčešće biblijski,knjiš. jez. knjiž. bibl. retor. jesti (ob. jedan od glavnih obroka), gostiti se, uz brojne sinonime koje kojekako tumače. Mi blagujemo i dalje drugujući s tobom. Kao da si tu.
A razmišljam kako bismo se sigurno navlačile i o kanonima, o Ahmatovoj i Cvetajevoj, a najveći nam je trač bio Krleža i Irina Aleksander. A da i ne spominjem kako bismo ponovno prelistavale onu kuharicu kuhinja SSSR-a, koja se možda i danas nudi na rasprodajama, a koju si prevela i koju često koristim i u vlastitim blogerskim polemikama. Ukrajinci su boršč nedavno proglasili svojim nematerijalnim kulturnim dobrom u ukrajinsko-ruskom ratu želeći se i stolom odijeliti od Rusa, koji su u svoj lonac prisvojili i ukrajinski boršč već osnutkom prve zemlje socijalizma, a ja sam taj dio njihovih identiteta već opisala kao poljski barszcz, posve drugačije, svečano jelo i dio poljskoga gastroidentiteta. Prvi sam ga put kušala u Lođu, za poljskoga ratnog stanja. Koliko bismo se čerupale o tim slavenskim loncima, gorima i od našega balkanskog, malo bi bilo davno čerupanje o Wajdinim filmovima (a zbog njega sam upisala poljski!). Već nam je, uz kavu, spominjanje poljske herbate i ruskoga čaja bio povod zanešto, a da i ne spominjemo izbor destinacije kamo bi koja, samo da može, otputovala Iza Željezne Zavjese. Još se sjećam kako je Malić neostvarivu ekskurziju brazdao zamišljenom zemljopisnom kartom u Litvu, Mickiewiczu.

FRAGMENT A BOOK IS A DREAM YOU HOLD IN YOUR HAND Blagujemo s tobom kao da ćeš svaki čas otvoriti vrata i ući dobacivši šarmantno: kak ste mogli početi bez mene? O, Bože, odmah zapažam – zgrožena kao onomad otvorivši iz tiskare taman pristiglu kuharica Hrvatska jela na suvremeni način s greškom u prvoj rečenici uvoda U potrazi za identitetom hrvatske kuhinje, kad još ni Hrvatska kao država službeno nije priznata, a kamoli hrvatska kuhinja – da u naslovu svoga uvodnog jutjubića Miljenko Brezak: Irena Lukšić, Zapisi za sjećanje, imamo grešku odmah u naslovu –Irena Lukšić (10. ožujka 1953. − Duga Resa, 12. ožujka 2019.), hrvatska je spisateljica, prevoditeljica, znanstvenica i urednica. Pogrešan datum odlaska! Da si otišla, iznenada, doznala sam htijući odmoriti noge u višesatnom obilasku njujorškoga The Metropolitan Musem od Art – suvenir mi je torba s citatom Neila Gaimana A book is a dream you hold in your hand – i otvorivši mobitel da vidim što ima novo kod nas. Moji su mislili da me spopao jet lag, jer im od plača ne uspijevam reći što je. Ridanje. Bespomoć. Nevjerica. Kao kad su mi javili o iznenadnoj smrti oca Ivana Brkana (dok sam čekala drugoga Ivana, svog sina Ivana Brezaka Brkana) ili prijateljice Nives Gajdobranski (kako nisam ni znala da je smrtno bolesna!?). Datum je moja freudovska odgoda, upamtila sam taj dan s američkim nadnevkom.
Miljenko Brezak: Irena Lukšić, Zapisi za sjećanje https://youtu.be/cF_ZzbwZBKY

Sa Sjećanja na Irenu, obilježavanja 70. rođendana Irene Lukšić u karlovačkoj knjižnici 10. ožujka 2023. (Foto Miljenko Brezak)

FRAGMENT FILMIĆ Ionako ćemo filmić opet morati dopunjavati. Novim fragmentima kojih se sjetim, sitnicama koje doznajem iz sjećanja govornika, Tvojih dugogodišnjih suradnika na časopisima poput Književne smotre ili Svjetla, na knjigama odnosno cijelim višestruko nagrađivanim i rado čitanim bibliotekama, od bliske rodbine… Nisam, recimo, pojma imala da si u rodu s našim naturaliziranim Kutinčaninom i Moslavčaninom Miroslavom Šutejom, grafičarom i slikarom, najpoznatijim po dizajnu državnoga znakovlja. Spominju da još nisu skinuli natpise s vrata s Tvojim imenom ni porazmjestili radne sobe u kojima si radila na faksu ili kod izdavača (iako knjige u Tvojoj bibioteci s Tvojim potpisom, čak i bez crnoga okvira, ne nastavljaju izlaziti). Nisam dolazila na mjesta na kojima si radila a možda smo jedanput ili dvaput popile kavu kod mene u Vjesnikovoj birtiji. Niti si ti bila kod mene doma, a niti ja kod Tebe, pomišljam zagledana u stvari, memorabilije s prigodne knjižnične izložbe hommagea Tebi. Potrudili su se dovesti i Tvoje računalo s printerom (fotkamo se s njim!), stoj za pisanje, jedan od Kiklopa, naočale… Navodno će Ti negdje urediti i spomen-sobu.Kad već nisi akademkinja, još ćeš postati celeb.
Na onom prvom prisjećanju na Zavičajnoj čajanci Lukšija i Brki, Irena Lukšić i ja spašavao me je sugovornikŽeljko Mavretić, sad se spašavamo svaki kako i čime tko umije.

Ostavština Irene Lukšić – Umjesto kave 12. ožujka 2020.

FRAGMENT ZAVIČAJNA ČAJANKA Ne znam zašto su se u karlovačkoj Gradskoj knjižnici Ivan Goran Kovačić, 10. ožujka 2020. baš mene sjetili da govorim prigodno o Tebi o prvoj obljetnici Tvog odlaska. Neugodno mi pitati. Pa ja sam samo prijateljica! Tada sam prvi put i u Tvojoj Resi i na grobu: skroman, košarica cvijeća i lampaš koji donosimo jedini. Kada smo se vratili iz New Yorka, već si ispraćena. Tek poslije otkrivam tko je i što govorio, pisao. Nekako mi je najbliskije Tebi prisjećanje Jergovićevo što si sve učinila za hrvatsku književnost (i ne samo nju!) i kako si ga, tek upoznavši ga na nekoj književnoj večeri, ukorila zbog pogrešne deklinacije Duga Rese. Ja Ti ne mogu napisati In memoriam. Pomišljam kako će po defaultu mjerodavni, ako budu htjeli i kad više ne budu mogli odgađati, u mogućem napadu iskrenosti, tek mnogo kasnije u našem nacionalnom kulturnom prostoru otkrivati praznine koje si maestralno i nenadoknadivo popunjavala. Baš Tebe briga, pa nisi bila ni na ruskoj katedri, a za rusku si književnost napravila kao rijetko tko!

FRAGMENT NOĆ KNJIGE Pojasnilo mi je iz nekoliko filmskih fragmenata: 2014. si me predstavila na Noći knjige u Karlovcu, koju si vrlo pripremljeno vodila nasmijavajući me u tremi kao povratnicu u lijepu književnost i predstavljajući sve dotadašnje moje knjige. Što smo se smijale! Odužile smo i na Noć knjige što je moj nekadašnji Večernji list pripremio u centru Zagreba s nekim od autora svoje kratke priče, pa na moje iznenađenje i sa mnom, zakasnila sam toliko da su se taman svi razišli. Na to me podsjetio Fejs raskošnim i netočnim plakatom. Sad se mogu čak i smijati.

FRAGMENTI ONLINE Ne prisvajam Irenu, govorim. Samo starački sentimentalno mudrujem kako nam se, što smo stariji, vrijeme rasteže i zgušnjava, kao na filmu, kao u Ejzenštejna. Nagledali smo se nešto Serjožinih stuba na filmologiji kod Peterlića, u Filmoteci 16 u Savskoj. Samo razmišljam kako ima čovjek uopće malo prijatelja u životu, posebice ljudi s kojima prijateljuje većinom života. A osobito onih s kojima prijateljuje godinama, a povremeno, krajcajući se zapravo više slučajno, kao sudbinski, tek katkad ciljano, s nakanom. A kada nakon dugo vremena, i ne tražeći razlog zašto je tome tako, naiđete jedan na drugoga, jedna na drugu, nastavljate razgovor kao da ste i jučer zajedno bile na kavi. Kao da ni dana niste preskočili/preskočile.

Možda sam takva prijateljica, ali ni takvim prijateljima ne bih mogla popuniti ni prste jedne ruke. Nedvojbeno Te ubrajam, Irena Lukšić, Lukšić, Lukšija, Lug. A ja: Brki, Brko (rekao bi Malić), Brkan.

Facebook je to donekle promijenio. I na odstojanju, pokazuje se, Irena ima profil svoje biblioteke s klasicima, odličan PR, bira glazbu prema novoobjavljenim knjigama, a na svom privatnom profilu ludira se bicikliranjem, River Mrežnicom, mačkama, pticama, povrtnjakom, zimnicom, drvećem oko kuće, jelima improvizacijama-kreacijama. Katkad se međusobno lajkamo. Još je aktivan, po netko doda nešto, ali nedostaje mi Tvoje lucidnosti, ironije i cinizma, duhovitosti bez dlake na jeziku. Kako li sam se samo bojala da će moju kolegu kojega je prizvala Onaj koji je na tvojem mjestu jednom izlajati zašto mu je to davno prišila. Komunikativna na sve mile fele, a za pravo si se bavila usamljeničkom aktivnošću.
http://www.bozicabrkan.com/bicikli-biciklisti-i-biciklistice-umjesto-kave-4-travnja-2020/

FRAGMENT WIKIPEDIA Provjeravam, ima li te na Wikipediji i na hrvatskom i na engleskom i prisjećam se kako si uspjela nagovorila mog Miljenka, koji o engleskom nema pojma, da Ti napravi Wikipediju na engleskom. Meni još nije. Ne znam pregovarati dobro poput Tebe. Što bi sve danas već imala od tih medija! TikTok sigurno.

https://hr.wikipedia.org/wiki/Irena_Luk%C5%A1i%C4%87 https://en.wikipedia.org/wiki/Irena_Luk%C5%A1i%C4%87

FRAGMENT, RESTLI, CURE IZ PROVINCIJE, SEDAMDESETIH Kad smo se uopće upoznale? Na rubu onoga filmića Miljenka Brezaka, koji tada još nije bio youtuber, nalazim: iz 2016. Tvoja tribina u Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci o Krleži i Irini Aleksander (to, očigledno, nisi dovršila) i razgovor za video o meni, video i fotke. Odjednom, Tebe više nema i ne snimamo dalje, važnija postaju naša usputna, izrezana naklapanja. M. nije ugasio kameru. Gdje smo se i kada upoznale? Nismo se precizno mogle sjetiti, ali nedvojbeno na faksu. Puno rupa između predavanja. Nismo isto godište, ali načitale smo se iste literature i naslušale se istih kolegija. Kojih, ne možemo se sjetiti, ali Solara svakako najviše. Razmjenjivale smo bilješke. Nas dvije radoznale, ambiciozne i vrijedne/marljive, valjda i talentirane cure iz provincije sličnih interesa, Ti iz Rese, a ja iz Moslavine. U metropolu smo obično dolazile vlakom, najjeftinije je, eventualno autobusom, dorasle svojim temama sedamdesetih. Glazbi, književnosti. Ti na rusistici i komparativnoj, a ja na komparativnoj i polonistici na za nas elitističkom Filozofskom, a onda na dodiplomskom na novinarstvu na Političkima. Rezervno, praktično: da ne budemo poslije u životu kruha gladne s tim našim književnostima.

Najviše. I zajedno smo bile u uredništvu K pri K, Književnost pri komparatistici, i u nekom nazovi kazalištu gdje smo uvježbavali Kralja Ubua. (Baš u nekom teatru pripremaju opet novo čitanje!) Još leži provincija Livanija pod snijegom, još se nismo odmaknuli od svakidašnjih apsurda i teatra apsurda Jarry, Beckett i Ionesco s naše teatrologije. A kad je to bilo!
Ne znam jesam li Ti uopće rekla da u isto vrijeme u našoj seoskoj omladini vodim Teatar Točka (!?), vježbamo Jazavca pred sudom i klince prvi put odvodim u zagrebačku Gavellu da vide Fahru Konjhodžića uživo. Te noći baš prestaje voziti naš noćni vlak za Novsku sa šestog perona i djeca cijele noći do prvoga jutarnjeg cuga drve na Glavnom kolodvoru. Ali bili su poslije dobri na omladinskim seoskim zabavama i amaterskim kazališnim regionalnim smotrama.

Bile smo od onih koje, ako mogu, radije kupe knjigu nego komad odjeće ili odu na frizuru. (Otkrivam Ti: pa ja sam i na svečanoj dodjeli diplome neprikladnim crnim heklanim šeširićem prekrila nefrizuru!). Znam Te: sigurno bi radije nego na išta potrošila na arhivske materijale za neku od svojih tema iz bogtepitaj koje svjetske knjižnice ili arhiva.

FRAGMENT KAJKAVSKI Među pismima nalazimo tvoje opširnopismo o kajkavskom, a tada me kajkavski nije zanimao kao danas, napisala sam jednu jedinu pjesmu, i ne znam kojim povodom smo pisale svaka o svom kajkavskom odnosno mojem kekavskom. Kako se veselim. Tvoj rukopis…

FRAGMENT VJESNIK, IZBOR, KAZANJE FIGE Zajedno smo išle u tadašnji Vjesnikov Izbor da bismo prevodile ja što sam dovukla iz Varšave, s Polonicuma i iz pretplate na kojekakve tiskovine, a Ti si rudarila po ruskoj knjižari i tko zna gdje sve ne. Ti si objavila čudo toga, a mene to nije dugo držalo, jer sam poslije prakse s faksa ostala u Vjesnikovoj gradskoj. Možda 1977., jer jesen prije upisale smo novinarstvo i ja sam počela surađivati u Poletu, zajedno smo otišle intervjuirati baš za Polet Hrvoja Hitreca o hrvatskom humoru. Nama je bio vrlo dojmljiv, nadrobile smo brat-bratu jedno 12 kartica. Bio je tako dobar da nije nikad objavljen. Možda negdje u svojoj dokumentaciji, još nije došla na red, naletim na njega i na naše zajedničke fotografije ispred onog ćumeza s radionicama, danas restoranom, u jami preko puta Vjesnikova nebodera. Moj M. nacrtao nam je utješnu karikaturu: visoki mršavi Hitrec i nas dvije klinke. Ti kažeš figu. Desetljeća poslije izložena je na njegovoj prvoj i jedinoj izložbi karikatura, u rodnom mjestu Branimira Petrovića, autora nezaboravnoga karikaturalnoga portreta Antuna Gustava Matoša, i književnika Đure Vidmarovića.

Umjesto kave 13. siječnja 2017.: Piljenice se sjećaju slavnoga karikaturista Branimira Petrovića

FRAGMENT IDOLI Svaka ide svojim putem, a očigledno se pratimo. Izdaleka. Još nema ni mobitela (pošta iz Poljske stiže najbrže za dva tjedna, vele: preko Moskve!). Čitamo se međusobno. Susrećemo se na promocijama, sajmovima knjiga. Volimo pomaknute stvaru. Strašno mi je zanimljivo što sve uspijevaš iskopati o sovjetskim ruskim samizdatima. Sad mi je zanimljivo kako smo se usporedo bavile celebima, zvijezdama i idolima. Ti si već napisala svoju knjigu iz svojih klasika, a ja od jednoga od svojih poljskih izleta skupih desetke kutija materijala i nakanjujem odraditi zicflajš za svoje. Nevezano jedna od drugoj, predavale smo se Cohenu. Ti ga imaš u svojoj bibliografiji, a imam i ja priču nadahnutu doživljajem Jasmine Reis, zaljubljenicom u njega.

FRAGMENT BROD KNJIŽARA – BRODA KULTURE 2012.. Jako se veselim pozivu Luje Bauera i Lidije Dujić na književnu plovidbu. Pet ljetnih dana. Više fotki i video bilješki (prvi put mi se javila neka fb prijateljica iz publike!): nas dvije na različitim književnim večerima i u različitim mjestima gdje smo pristajali. Tu i tamo čak smo i skinule šešire i svoje poveće ženske, ni malo ženstvene torbe. A poslije se samo nadam da ću Te susresti i o okrugloj obljetnici Broda knjižare – Broda kulture u Zagrebu, fingirana kratka vožnja i ulazak na red carpet u Muzej za umjetnost i obrt. Književnici-celebrityji, ma daj!?

FRAGMENT RECENZIJA Pripremajući se za neki od natječaja Ministarstva kulture pitala sam Te da li bi mi kao autoritet za nagrade, urednica, spisateljica i prevoditeljica baš in, napisala recenziju. Našimfala si me, hlebinku, kak ne znam da je pod normalno da si napišem sama, a Ti će potpisati. (Kad bih mu prigovarala da nema ništa u novinama, u bivšemu novinarskom životu Krešo Fijačko bi mi odrezao: Ako hoćeš pročitati dobar tekst, napiši si ga! Tako sam počela pisati kolumne u Vjesniku, onu Enciklopediju špeceraja.) Jako sam se uvrijedila, ali odljutila sam se i Ti si mi poslije stvarno recenzirala sinopsis romana Generalov sin, Srbin a Hrvat. U trećem pokušaju dobila sam čak i stipendiju za pisanje, ali Ti nisi dočekala objavljivanje 2020. Mislim da bi bila zadovoljna. Neprofesionalna sam: nisam te mogla uokviriti crnim.

FRAGMENT MALIĆ Pripremajući za tisak Malićev dnevnik prvu knjigu, osamdesete, kad bi naišla da je nešto zapisao o meni, svojoj bivšoj studentici, a očito je pratio što mala piše, a što ja nisam znala, nazvala bi kad nisi mogla odgonetnuti što je zapisao svojim nečitkim rukopisom. Još sam se sjećala profesorovih bilježaka. Razgovor s tajnikom Udruženja pisaca Poljske Gisgesom za Sedam dana, snježna reportaža za Nedjeljni Vjesnik iz ličkoga Vodoteča koji nema vode kad smo se jedva izvukli Nivom s pogonom na sva četiri kotača… Na svoju radost, sve bih Ti vrlo brzo odgovarala zahvaljujući svojim pomnim bilješkama i dobro, tada kronološki složenim tipiziranim kutijama s više od trideset godina novinskog arhiva.

Lukšić, Malić, Gisges – Umjesto kave 25. srpnja 2018.

Stazom pored druma, Dnevnik osamdesetih Zdravka Malića – Umjesto kave 4. siječnja 2018.

FRAGMENT BERLIN-PARIZ U OGRIZOVIĆU 2017. Predstavljanje Berlin-Pariz. Preko nosa sam si pogledala vidjevši koga si odabrala za predstavljanje. Više od 20 puta – ako sam dobro upamtila, jer nisam mogla ne brojiti automatski, frojdovski iscrtkane crtice, zajednički nam je kolega izrekao riječ paradigmu, diskurs ili tako nešto. I to mi je negdje u Tvojim bilješkama. Neka mi oprosti Tin Lemac, iako si ga, vidim na Tvome profilu, u postu obnovljenome od 7. studenoga 2016., nazvala strastvenim tragačem za semantičkim biserima, izumiteljem višecjevnoga semantičkog bacača i dealerom terminologije – to sam ja (rekla nepoznata teoreticarka svega i svacega). Baš sam mu se prigodno, uz ispriku, htjela autati na Tvojoj Čajanci. Sad sveučilišni profesor trebao je govoriti o Tebi književnici, ali se razbolio.

FRAGMENT GHOSTWRITTER Usred večeri posvećene Tebi, prisjetim se iznenada kako se susrećemo na Trgaču nemam pojma kad. Ja odmah odgađam intervju na koji sam krenula, a Ti kažeš kako nemaš vremena za kavu, jer je stvar neodgodiva: pomažeš tome i tome, slavnom isluženom političaru, napisati životopis i ideš na još jednu seansu u njegovu vilu. Dobra lova, ispričavaš se. Grlimo se u smijehu. Smiješ li nam se odozgo?

FRAGMENT SSSR, RUSIJA Svi smo, vidim, baš zapeli radoznali što bi Ti, kao nekad o hladnoratovskom SSSR-u, danas pisala o u pravome ratu ogrezloj Rusiji? Koga bi prevodila? Internetske blogove, presude, književnost? Našla bi Ti svoje nove disidente, samizdate, dobre spisatelje. Kao i protiv gluposti, lijepa riječ protiv ratauvijek ima šansu.

FRAGMENT TEKST Što Te nisam uspjela pitati, Ireno moja, kako si mi rekla u kameru u NSB-u pripovijedajući o meni, neka odgovore sada tražim u Tvojim tekstovima, zar ne?

20231128

U Kaju Božica Brkan o Slavici Moslavac i Moslavačkom zrcalu

U časopisu za književnost, umjetnost i kulturu Kaj (izdavač kajkavsko spravišče, glavna i odgovorna urednica Božica Pažur), broj 3-4/2023. uz druge teme obavljeni su u cjelini Osvrti, prikazi i tekstovi Božice Brkan „Nomen omen est“ kao životno djelo: Slavica Moslavac (str. 141—144.) i Sva „Moslavačka zrcala“ (str. 147.-148.).

Prvi tekst posvećen je izuzetno zanimljivo i bogatom radu kutinske etnologinje, dugogodišnje ravnateljice Moslavačkoga muzeja u Kutini. Napose knjigama koje objavljuje posljednjih godina, kao i krunskih Etnografskih zapisa po Moslavini i širem zavičaju.

Drugi je tekst posvećen Moslavačkom zrcalu, koji nosi naslov izuzetno kvalitetnoga časopisa moslavačkih ogranaka Matice hrvatske a izlazio jod 2011. do 2017. godine, a kao knjiga objavljena 2022. donosi povjesnicu 50 godina kutinskoga Ogranka Matice hrvatske. Autorski ga potpisuju Dražen Kovačević i Katarina Brkić.

Prenosimo iz Kaja:

Nomen omen est kao životno djelo: Slavica Moslavac

Namislite li predstaviti najnoviji projekt Slavice Moslavac, obično ostanete zbunjeni već u odabiru. Je li to Ljetna škola folklora u Zadru s panonskim plesovima za Hrvate takoreći iz cijeloga svijeta? Je li to nosač zvuka ‘Ćeri mila, koji je, poslije brojnih drugih, prema istoimenoj knjizi iz 2018. objavila s talentiranom kćeri Lanom Moslavac i svojim Rusalkama? Je li to Skoči kolo/ Tradicijsko ruho i glazbeno-plesna ostavština novljansko-jasenovačkoga kraja knjiga, koju je sa Katicom Tomac Licht pripremila za Hrvatski sabor kulture (2022.)? Je li to bojanka s motivima narodnoga ruha, koju je pomogla napraviti seoskom KUD-u Potočanka? Jesu li to etnološke i antropološke i povijesne Priče iz Kutine ili 25 godina Matice Slovačke Lipovljani, koji je što napisala, a što uredila, ili pak radionica pisanaca, je li uvježbavanje KUD-ova za neku od smotri, je li festival, je li izbor najljepše snaše ili nošnje, je li to Dobar tek u Moslavini! u kojem je s moslavačkoga veza odabrala zaštitni znak za promociju moslavačkoga stola ili…

Sve su ovo doslovce samo naslovi nabacani bez dodatnoga vrednovanja, iako bi u pravome portretu Slavice Moslavac zapravo trebalo krenuti ponajprije od dvije nagrade za životno djelo, kojima ju je ovjenčala struka – njezino Hrvatsko etnološko društvo i njezino Hrvatsko muzejsko društvo. Taman kad smo pomislili kako je svoj četiridesetljetni posao, prepun posvećenosti, istraživanja na terenu i u literaturi, izložaba, tiskovina, predavanja…, zaokružila životnim djelom monografijom Etnografski zapisi po Moslavini i širem zavičaju (Nakladnik Muzej Moslavine Kutina, 2020.), ona posegne za nečim što još nije radila. Domaćima u Kutini, Moslavini i šire to je toliko uobičajeno da im i ne pada na pamet da bi joj se mogla dopasti i njihova, lokalna priznanja.

Muzej Moslavine i njegova ravnateljica Jasmina Uroda Kutlić nisu se mogli na bolji način odužiti svojoj vrijednoj dugogodišnjoj zaposlenici i ravnateljici, nego objaviti joj tu zamamnu knjigu, a Slavica Moslavac kao etnologinja i istraživačica nije mogla ljepše zaokružiti brojne teme svoga rada na gotovo 340 krasno uređenih, koloriranih stranica stručno, a popularno i zanimljivo napisanoga i ilustriranoga teksta o svim aspektima života u moslavačkim krajevima odnosno Sisačko-moslavačkoj, Zagrebačkoj i Bjelovarsko-bilogorskoj županiji. Spomenar, album i povijesni dokument o nedavnoj prošlosti podsjeća istovremeno i na mnoge projekte u kojima smo uživali mi samo baštini predani zaljubljenici, ali nikako ne samo mi, a podsjeća i na teme koje bi, da ih Moslavac nije ovjekovječila za nas i za buduće naraštaje, bili možda zauvijek izgubljeni.

Rado sam o izložbama, katalozima koji su ih pratili i sličnim Slavičinim uracima pisala pripominjući, pa i naslovljavajući tekstove nomen omen est – Moslavac, naime! Hvala Slavici što nam zavičaj, Moslavinu, održava tako živim i što je u kratko vrijeme ostvarila ovu, po mojemu, svoju po svemu dosad najbolju knjigu i što je tom zavičajnicom, kako sam svojedobno drugom prigodom prozvala knjige koje vjerodostojno oživljavaju zavičaje uopće, te naše zezantsko naklapanje o Misiji Moslavina učinila vjerodostojnim i što je kulturni regionalni identitet već stotinu godina administrativno podijeljene Moslavine, posvjedočila zaista još živim. Mladi istraživači koji će naslijediti Slavičin naraštaj imaju pouzdane temelje i vjerodostojno nadahnuće za nastavak vlastitih istraživanja i projekata.

Etnografski zapisi po Moslavini i širem zavičaju vrlo su osmišljeno, životno djelo Slavice Moslavac, tako reći sažetak i biografije i bibliografije, i ponosim se što sam imala priliku surađivati na toj monografiji kao recenzentica, citirana literatura, pjesmama i fotografijama. Kako nemamo neku regionalnu zajedničku nagradu (čak ni opsežnu i očigledno nimalo jeftinu knjigu zasad nitko nije financirao ni kunom!); kako nema ni osobe ni institucije ne samo u Moslavini kojoj knjiga ne bi trebala biti u knjižnici i samo reprezentativni dar i uspomena, nego je ona i povod za razmišljanje. Kao što je još jedan naslov Moslavčeve Crvena i bijela Moslavina, koja je i samim Moslavčanima dala misliti nadaleko, iako se, bez uplitanja politike na prvu pomisao, samo trebalo uz mnogo znanja i domisliti stručnoj podjeli o crvenom i bijelom narodnom ruhu. Ne samo da je i nama Moslavcima približila mape, baštinu za koju nismo ni znali da postoji, kao što je Iz albuma Sandora Erdödyja: narodna nošnja i tradicijski likovni izraz (Kutina: Muzej Moslavine Kutina, 2003.), nego je prema akvarelima toga plemića iz 1837., koji se čuvaju u Szombathely u Mađarskoj, rekonstruirala i neke nošnje te surke. Kao ravnateljica uspješno je sanirala i adaptaciju bivše kurije grofova Erdödyja iz 18. stoljeća, danas Muzej Moslavine.

Etnografski zapisi po Moslavini govore nam dakle o materijalnoj i duhovnoj ostavštini o obredima i običajima kroz godinu, naslijeđenoj baštini iz prošlosti, ali i trajnim vrijednostima koje se održavaju i danas. Promjene u načinu života nastaju osobito raspadanjem hrvatskih kućnih zadruga krajem 19. i u prvoj polovici 20. stoljeća. Tradicijska se baština tada postupno, a poslije Drugoga svjetskog rata ubrzano mijenja ili potpuno nestaje. Brojne vještine i znanja, osobito folklorna glazba i narodna nošnja, javnosti se prezentiraju na etnografskim izložbama, stručnim predavanjima i revijama. Prezentira se za potrebe televizije i drugih snimanja i u sklopu raznih gradskih i seoskih priredbi, godišnjica, crkvenih blagdana i smotri. Narodnu nošnju kao i obrednu primjenu folklornih običaja na sceni danas isključivo čuvaju i održavaju članovi pojedinih folklornih skupina, rijetki pojedinci, vlasnici etnografskih zbirki i Muzej Moslavine u Kutini. Petoro recenzenata (dr. sc. Tvrtko Zebec, Božica Brkan, Josip Forjan, Ivica Ivanković i Tatjana Brlek) monografiju ocjenjuje izuzetnom vrijednošću objedinjavanja na jednome mjestu s obiljem fotografija, karata, crteža, vinjeta, notnih zapisa pjesama i kola. Kako svoje znanje nesebično prenosi, tako i upravo zarazno okuplja one koji bi joj mogli biti iole istomišljenici.

Čuvare baštine, kako ih naziva. Bila sam radoznala što će sve pod tim naslovom biti izloženo na istoimenoj izložbi u studenome 2019. u Galeriji Muzeja Moslavine uz tadašnji Dan grada ili 763 godine Kutine. Autorici Slavici Moslavac, naime, nikad ne ponestane, ne nedostaje ni ideja, ni materijala, što svjedoče i izložba i katalog izrastao u pravu knjigu od gotovo stotinu stranica. Iako po svome, ne baš dobrom običaju, i tu izostavlja vlastitu biografiju i bibliografiju, jer nije stalo, svaka je stranica svojevrsna njezina biografija i bibliografija, priča, povijest o tome gdje je etnologinja sve istraživala, od literature do terena, gdje je govornike (često predane kulturne amatere) pronalazila i čije je svjedočenje zabilježila, što je i koga je otkrila, a koga nadahnula. Mnoge je iz njihove skromne posvećenosti, upornosti i strasne, samozatajne ljubavi izvukla na danje svjetlo nadajući im novu vrijednost. Mnoge je, nisam ni pokušavala brojiti u katalogu, a to i nisu svi, naučila stari napjev, korak iz kola koje je davno negdje otrgla zaboravu i unijela u živu povijest, baš – baštinu. I prije nego što je baština postala modom, primjerice Europskom godinom baštine te množenjem proglašene nematerijalne i materijalne baštine na popisima poput onoga Ujedinjenih naroda. Sve čineći s velikim poštovanjem, preuzimajući, ali i dajući se bez ostatka, Slavica Moslavac sve nas je ponovno okupila da se ne osjećamo uzaludni i poput otoka usamljeni čudaci i zaljubljenici, nego s osjećajem da činimo nešto vrijedno i da to netko tko zna, a ona zna, poštuje. Gdje bi se, primjerice, moglo pokazati prastaro požutjelo narodno ruho, ako ne na modnoj reviji na otvorenju izložbe, za koju je ruho, što ga je pojelo vrijeme, najprije trebalo i revitalizirati, prekrojiti. Strast, struka i znanost.

Slavicu Moslavac upoznala sam devedesetih, a mnogo bolje 2006. radeći na svojoj knjizi Oblizeki – Moslavina za stolom, za koju mi je bila jedna od recenzentica, zatim i na Kajkavskoj čitanci Božice Brkan i knjizi Život večni, gdje sam se mogla osloniti na njezine savjete i citate. Sprijateljile smo se s velikim poštovanjem, radoholičarke, često smo se međusobno citirale u katalozima, surađivale u Zborniku Moslavine i često, s velikom radošću, a stjecajem prilika, zajedno gostovale od Kutine, Novske, Garešnice, Klošta Ivanića, pa čak i – Žepča. U Žepče smo, recimo, doslovce vozili dio njezine autorske kutinske izložbe o kruhu Muzeja Moslavine Dok je kruha ikakva, nema glada nikakva. I to zahvaljujući mojem tekstu o tome hvalevrijednom projektu i pozivu na Dan kruha u ugledni Katolički školski centar Don Bosco u Bosni i Hercegovini. Bilo je zanimljivo gledati zbunjena lica graničnih službenika nad eksponatima od žetvenoga vijenca pšenice do vješto urešene svetešne hljebovine. A izložbu smo predstavili najprije za 500 učenika, pa onda i za 200-300 građana (!) te je pokrenule i ozvučile, Slavica koreografijom moslavačkoga žetelačkoga kola, a ja zavičajnim kajkavskim govorom i književnošću.

Mogli bismo se sa Slavicom Moslavac zagledati i u drvenu arhitekturu s nezaboravnim čardacima i hrvatskim uglovima, u glineno posuđe, u pučke kalendare, u izradu i ukrašavanje tekstila poput divnoga ženskog moslavačkog oglavlja, zatim u stare kutinske razglednice, kuhinjske krpe, nestašne dječje igre, improvizirane glazbene instrumente te pjesme i plesove, u štošta, ali svakako moram podsjetiti na zadivljujuću i zbunjujuću ideju da se uz spomenutu široko prihvaćenu etnološko-antropološku izložbu donjega rublja i higijene Zaviri ispod održava modna revija starinskoga rublja (kad se još posvuda nisu nosile ni gaćice, a nije to tako davno!) s pumpericama i gaćama s prorezom za iti k doktoru. Izložba je prikazana i odlično posjećena na petnaestak mjesta i pretočena u odličan televizijski dokumentarac.

Slavica Moslavac rođena je 13. travnja 1955. u Kutini, gdje je završila osnovnu školu i gimnaziju. Na zagrebačkome Filozofskom fakultetu diplomirala je 1980. stekavši stručno zvanje profesora povijesti i etnologije te je odmah u Muzeju Moslavine počeka raditi kao kustosica etnološkog odjela. Tijekom 40 godina rada stekla je stručno muzejsko zvanje višega kustosa i muzejskog savjetnika, a pet puta bila je na funkciji ravnatelja Muzeja Moslavine u Kutini od 1991. do 1995. i od 2000. do 2016. I svoje znanje prenosila i zemljom i inozemstvom.

Sva Moslavačka zrcala

Tekst o Moslavačkom zrcalu Dražena Kovačevića i Katarine Brkić

U ispunjenoj velikoj dvorani Pučkoga otvorenog učilišta Ogranak Matice hrvatske Kutina potkraj veljače 2023. obilježio je 50. rođendan. Osnovan je 26. lipnja 1971. (predsjednik mu je bio akademski slikar Miroslav Šutej), potom doživio sudbinu Hrvatskoga proljeća, da bi 1990. bio obnovljen (predsjednik mu je bio Boris Klaić, prije dva desetljeća potpredsjednik). Prigodnu povijest Ogranka od 1971. do 2021. počeo je pisati jedan od njezinih predsjednika i spiritus movens brojnih, ne samo Matičinih aktivnosti u Moslavini, povjesničar Dragutin Pasarić, kojemu se upravo na dan svečanosti punila dvogodišnjica smrti. Njegovi dugogodišnji bliski suradnici Dražen Kovačević i Katarina Brkić počeli su ispočetka i napravili važnu tvrdoukoričenu kronologiju, polustoljetnu zavičajnu povijest o brojnim aktivnostima (jezikoslovne, prirodoslovne, povijesne, književne teme, prijevodi i prikazi objavljenih knjiga, razgovori…) i ljudima od kojih mnogih više i nema.

Autori su si, prema mišljenju jednoga od recenzenata knjige i člana Glavnoga odbora Matice hrvatske Đure Vidmarovića, zadali veliki zadatak, jer su se suočili s neujednačenom i disperziranom arhivskom građom, memoaristikom i svjedočanstvima: Ogranak je osnovan na vrlo reprezentativan i svečan način, da bi nakon sloma Hrvatskog proljeća bio de facto zabranjen te je zbog sudskih progona i političke obilježenosti dokumentacija je sakrivana i uništavana. Da bi pronašao podatke, autorski je dvojac morao otkrivati što je još bilo kontaktirajući ljude koji su mogli svjedočiti o tom vremenu, analizirati policijske dosjee i partijska izvješća iz toga vremena.Njihovu rekonstrukciju povijesnih zbivanja, Vidmarović kao povjesničar i sam sudionik tih događaja, većim dijelom ocjenjuje uspjelom, s tim da se pristupom razlikuje prvo poglavlje, historiografsko s citatima, literaturom i fusnotama, dok je ostatak uglavnom esejistički i važan s kulturološkog, znanstvenog i književno-povijesnog aspekta.

Premda je djelovao kratko, Ogranak MH u Kutini je ostavio dubok trag u svijesti Moslavčana i zbog toga je njegovo obnavljanje 1989., unatoč tome što je od nekašnjih matičarskih lidera ostalo tek nekoliko osoba (Mijo Hlad, Slavko Degoricija i Stjepan Beleta), programski mnogo čime bio nastavak dobrih zamisli iz 1971. Ogranak i njegovi članovi biti su aktivni u Domovinskom ratu i demokratskoj obnovi zemlje preuzimajući odgovorne dužnosti u svim područjima društvenoga života grada. Od 1991. do 2021. Ogranak MH u Kutini posvetio se kulturološkim, književnim, prosvjetnim i ekološkim temama. Kovačević i Brkić donose izvješća koja kazuju da politički lideri više nisu zainteresirani za rad Ogranka odnosno da je Matica izgubila nekadašnji politički značaj, budući da su političke stranke i država preuzele svaka svoju funkciju dok se Matica mogla posvetiti nacionalnoj i kulturnoj dimenziji svoga postojanja. Nestalo je i nekadašnje masovnosti. No, nije tako samo u Kutini.

Autori su knjigu naslovili Moslavačkim zrcalom i nastavili niz godištem 6, br. 1-2, 2022., izuzetno važnoga regionalnog kulturnog i društvenog časopisa koji su moslavački ogranci Matice hrvatske Kloštar Ivanić, Popovača i Kutina zajedno objavljivali od 2011. do 2017. Časopisa Moslavačko zrcalo (također mu je urednik bio Dražen Kovačević), rado se sjećam i kao članica uredništva i kao redovita i predana suradnica, jer su me kolege i potreba da se pridonese rijetkom zajedničkom zavičajnom projektu kakav dotad nije izlazio, nukali da upravo u vrijeme kad sam se 2010. ozbiljno vratila književnosti, pišem pjesme i priče, i na standardu, ali osobito na kekavici, kajkavskome svoga rodnog sela Okešinca, što je poslije nabujalo i u moje objavljene knjige pjesama, priča i romane. Pisala sam sve što je trebalo, pa i prikaze i recenzije, a po Moslavini i šire, sve do Zagreba, sudjelovala sam u predstavljanju sadržajem natprosječnoga časopisa, svojevrsnoga parnjaka i konkurencije starijega Zbornika Moslavine, koji ustrajno još objavljuje kutinski Muzej Moslavine. (Uz Maticu su upravo Muzej Moslavine te Pasarićev Spiritus movens i naš obiteljski Acumen stvorili i otisnuli nabrojnije vrijedne moslavačke naslove.)

I listajući tvrdoukoričenu knjigu Moslavačko zrcalo (urednica Marijana Horvat, recenzenti Đuro Vidmarović i Stjepan Sučić) na 360 stranica velikoga formata, s brojnim fotografijama, iako nisam matičarka, s radošću se mogu podsjetiti na bogatu suradnju s kutinskom Maticom hrvatskom: samo izdaleka spominju me i citiraju u različitim prilikama tridesetak puta! Veselim se tome i ponosim se, primjerice, što smo 10. studenoga 1990. na poziv Dragutina Pasarića, svoga novinarskog suradnika tada u Vjesniku, a poslije i u Večernjem listu, upravo uz obnovu Ogranka Matice hrvatske i Dan grada Kutine u kutinskog robnoj kući predstavili moju, uz pjesničku zbirku Vetrenica, obiteljska arheologija, prvu knjigu, iz koje su prve pjesme objavljenje u Kaju, u obimnom izboru Ive Kalinskoga – Enciklopedija špeceraja (nismo uspjeli dokumentirati ni fotografijom!). Tada sam uopće prvi put boravila u Kutini! Poslije smo predstavili i moju zavičajnu čitanku Oblizeki – Moslavina za stolom, objavljenu 2006., a da ne spominjem i zbirku pjesama Vetrenica, obiteljska arheologija, roman Ledina, zbirku pripovijedaka Život večni i druge. Isto tako, tko se ne bi sjećao i petnaestak predstavljanja Matičina izdanja Moslavačke kajkavske lirike (urednik također Dražen Kovačević) iz 2009., koja je mnoge od nas motivirala na dublji uron u istraživanje i pisanje.

Uvjerena sam da je kutinska Matica hrvatska i mnoge druge nadahnjivala na stvaranje i aktivnosti, a jedina zamjerka što se u toj kvantitativnoj kronologiji časopis Moslavačko zrcalo kao nešto natprosječno kvalitetno malo pogubio, jer moguće je da bi isticanje toga projekta, zajedničkoga moslavačkim ograncima, možda ponukalo i osnivanje novih ogranaka gdje ih još nema, primjerice u Križu. I biološkom promjenom ljudi, nažalost, zasad u tom smislu više ne surađuju niti šire regionalno zajedništvo. Ono nedostaje i zbog političke i administrativne podijeljenosti Moslavine od dvadesetih godina 20. stoljeća do najnovije razbijenosti u tri županije i tri biskupije. Regija nema ni prirodnoga ni zajedničkoga kulturnog izvorišta odakle bi stizali poticaji za njegovanje kulturne samobitnosti te su povijest, dijalekti, folklor, etnografija i književnost ovoga prostora i dalje još prilično nepoznati, a, ako se i obrađuju, obrađuju se uglavnom izvan njihova pokrajinskog konteksta.

Stoga je vrijedno podsjetiti kako je časopis Moslavačko zrcalo izlazio kao dvobroj: prvi dvobroj izašao je 2011., drugi 2012., treći 2013., četvrti 2014., peti 2017. i šesti 2022. Stotine su to stranica vrijednih materijala ne samo autora Moslavčana nego i specijalista iz nacionalnih institucija za pojedine teme, od povijesti do jezika, o Moslavini iz dalje i bliže povijesti, arheologije, etnologije,…… od kojih neki nisu objavljeni nigdje drugdje i još su ekskluziva, a neki su prerasli u veća vrijedna istraživanja i u knjižne naslove. Teško je i pomisliti da bi se danas mogao nastaviti sličan niz, ali, nikad se ne zna, možda to uzmognu i sami Kutinčani i Popovčani? Ili bi, možda i manjega obujma i jednako naslovljeno, jedno knjižno izdanje mogli posvetiti istoimenom časopisu nazvanome prema malenom prilogu davnašnjega kutinskoga Moslavačkog lista?

20231125

ABŠ – Umjesto kave 24. studenoga 2023.

Antun Branko Šimić smatra se jednom od najvažnijih pjesničkih pojava u povijesti hrvatske književnosti. To je zaključna rečenica kratke Bilješke o piscu u knjizi Antun Branko Šimić Zemlja mjesečara / Izabrane pjesme u povodu 125. godišnjice rođenja. Kao I.M. potpisuje je dr. sc. Ivica Matičević, urednik knjige i jedan od urednika Male knjižnice DHK, koja je, dakako u malom formatu i u mekom uvezu objavljuje na dvjestotinjak stranica i u 300 primjeraka (u knjizi reprintirana Preobraženja 1920. tiskana su u 500 primjeraka!) uz financijsku potporu Grada Zagreba. S Ministarstvom kulture i medija RH i knjižnicama Društvo hrvatskih književnika očekuje više sreće u otkupu. Tek je u vijesti s predstavljanja na webu DHK skromno dodano: Inače, ovo je izdanje jedina knjiga koja je izašla ove godine u Hrvatskoj u prigodi ove velike književne obljetnice.

Pa gdje li su sad, primjerice, imućni svjetlonosci nacionalne kulture i tobože kreativne industrije s EU i inim skupim projektima da ABŠ – i ne samo njega! – kao razvikane strane suvremene pisce promoviraju nametljivim marketingom i promocijom, dizajnirajući ne samo knjige, nego majice i torbe imenom ABŠ i po kojim stihom, recimo…? Što nema ni jednog izbora makar na fejsu o najdražemu pjesnikovu stihu? Pa pjesnici su čuđenje u svijetu (Pjesnici)! Ti i ne slutiš/ moj povratak i moju blizinu (Povratak), Zgasnuli smo žutu lampu (Ljubav), Mi idemo u tamno neizvjesno (Put). Čovječe pazi / da ne ideš malen/ ispod zvijezda (Opomena)

Joško Ševo i predstavljači u DHK Tomislav Brlek, Slaven Jurić i ivica Matičević (Foto Miljenko Brezak)

Osjećam gorčinu, ponosna skromnim, a lijepim izdanjem o kojem su na nedavnom predstavljanju, osim urednika, govorili recenzenti teoretičar književnosti i komparatist dr. sc. Tomislav Brlek, književni povjesničar i kritičar te priređivač knjige, teoretičar književnosti i komparatist dr. sc. Slaven Jurić, koji je knjigu oplemenio i pogovorom Geometrija mjesečara u kojem donosi što je tko pisao o poeziji ABŠ: U dinamičnom razgovoru njih su trojica pokušali pokazati u čemu je univerzalna vrijednost Šimićeve poezije, a napose koliko je inovirao i unaprijedio tadašnji modernistički poetski izraz i tehniku pjesničkog umijeća. Dr. sc. Jurić pritom je upozorio na binarnost, arhitektonsku jasnoću te simetričnost u izgradnji Šimićeva poetskog svijeta, na njegovo ritmičko i izražajno bogatstvo i vrlo strogo uređen slobodni stih kojeg je upravo Šimić uspješno uveo u hrvatsku poeziju.

Probrana, vrlo zaintresirana publika (Foto Miljenko Brezak)

Pomalo sam žalosna što ABŠ nije, a sumnjam, ako već nije još koja knjiga ili književni i znanstveni događaj, da i hoće biti posvećena neka od emisija, kolumni, kritika koje se kao bave recentnom književnošću, jer ABŠ je itekako aktualan. Meni sve aktualniji. Od njega sam učila čitajući ga i slušajući ga. Jurić svoju analizu, uostalom, zaključuje: Vratimo li se stoga na početak ovih razmatranja, bez prevelikih izgleda da pogrešku može se prognozirati kako nema zebnje da će djelo Antuna Branka Šimića biti zaboravljeno ili da će nestati njegov izravni ili posredni utjecaj na razvoj hrvatske poezije.

A dok je Joško Ševo nizao Povratak, Moja preobraženja, Pjesnika, Mjesečara, Ljubav, Smrti, Pjesme jednom brijegu, Hercegovinu…, neprestano sam se vraćala kako je te stihove, sve napamet, dojmljivo govorio neostvareni glumac Marijan Belavić. Još sam bila gimnazijalka, taman je minulo Hrvatsko proljeće, a moj Veliki Brat Stjepan Kondres, zagrebački student stomatologije, i njegova ekipa studentarije već su me totalno zarazili ABŠ i plejadom sve ponajboljih hrvatskih pjesnika. Dodirivanje i istraživanje stvarne kulture u našoj moslavačkoj provinciji. Oni će uskoro doseći dob kad je ABŠ umro – 1925. u 27. godini – a ja ću nastaviti pisati.

Imam otad ne znam ni čijega dvotomnog Antuna Branka Šimića (jedna knjiga, čini mi se, nedostaje), jedan poezije a jedan proze, svaki više od 400 stranica, tvrdoukoričeni u crno platno s pjesnikovim crvenim potpisom, Znanje iz 1960., uredio i pripomene i pogovor napisao Stanislav Šimić…

U jednoj sam knjizi našla uz svoje novinske izreske o pjesniku iz različitih godina i odložen na piliru naštampan (nisam ga ja mogla naštampati na pisaćem stroju koji su mi moji darivali tek za punoljetnost!) nadgrobni govor tih godina šokovito preminulom vršnjaku. Citirali su ABŠ-ove stihove o smrti, negdje drugdje nešto sasma ljudsko, ovdje Smrt i ja: Smrt nije izvan mene. Ona je u meni / od najprvog početka: sa mnom raste / u svakom času / Jednog dna / ja zastanem / a ona raste dalje / u meni dok me cijelog ne proraste / i stigne na rub mene. Moj svršetak / njen je pravi početak: / kad kraljuje dalje sama

Ne bih ruku dala u vatru, ali vidim da ja koja ne znam ni svoje, pjesme ABŠ još znam naizust. A nisu bile ni u zadaćama ni lektirne. Nisu na majicama, ali su u meni. I ne osjećam se usamljeno.

Kratka priča dugoga trajanja – Umjesto kave 23. studenoga 2023.

Kratka priča “Ranko Marinković” zaštitni je znak Večernjeg lista. Od 1964. godine svake subote izlaze prozni tekstovi poznatih i manje poznatih autora… Koliko li je to napisanih, na natječaj pristiglih, a koliki samo objavljenih priča! Iz vremena, dakako prije elektroničkih, kada je urednica kratke priče bila Branka Primorac, sjećam se i čudesnih ekskluzivnih mapa s grafikama-ilustracijama. Zanimljivo je da je Večernjak objavio i nekoliko knjiga izbora iz svojih kratkih priča. Što je više natječaja za kratku priču, to „Marinković“ ima veću težinu.

Glavni urdnik Večernjaka Dražen Klarić i nagrađenici 57. natječaja za kratku priču (Foto Miljenko Brezak)

Kad se još prisjetiš da su nagrađeni kratkopričaši i prije velike mode toga žanra bili Slobodan Novak, Antun Špoljar, Ivan Slamnig, Ivan Kušan, Pavao Pavličić, Luko Paljetak, Stipe Čuić, Olja Savičević-Ivančević, Ivana Bodrožić, Dimitrije Popović, Sanja Pilić, Monika Herceg, Korana Serdarević i drugi, čak i početna jednostavna i hladna konstatacija s Večernjakova weba, dobiva drugačiji smisao. Osim dugovječnosti, objašnjava i dodatno ugled.

Publika u očekivanju proglašenja najboljih priča (Foto Miljenko Brezak)

Predsjednica ocjenjivačkoga suda Helena Sablić Tomić ocjenjuje 57. natječaj (Foto Miljenko Brezak)

Pogotovo u vrijeme kada se i u novinama jedva pročitaju naslovi, kako je govoreći o kratkoj priči rekao glavni urednik Večernjeg lista Dražen Klarić, važno je i pisati i čitati.

A postaje sama toplina kada 20. studenoga dođeš u Galeriju Kranjčar na 57. dodjelu nagrada za najbolje kratke priče „Ranko Marinković“. Kažu: stiglo ih je 620 od kojih je objavljeno 50. Ocjenjivački sud predvođen Helenom Sablić Tomić i s doajenom Tomislavom Sabljakom, izdavačem Seidom Serdarevićem, urednicom Večernjakove kulture Miljenom Zajović i novinarkom Majom Car, nagradio je priče Đul pita Magdalene Blaževć, Baba Mire Petrović i Zagonetna priroda Ratka Cvetića te pohvalio Noć u Aleksandriji Lade Vukić i Event Dejana Šorka. Neki od spisatelja opetovano su nagrađenici.

Osjećala sam se poput nagrađenice, iako sam ove godine propustila i poslati priču. Tijekom prošlih godina otkako sam se iz novinarke premetnula više u književnicu i objavila i dvije zbirke priča, štokavsku Umrežena i kajkavsku Život večni, i u Večernjakovu izboru objavila sam ih nekoliko:Severina čita moju knjigu satirički 2013. Plovidba Miss Ternine 2015., Cohenove longplejke 2017., Pogled 2020., Bum te skratil za glavu 2022.

Snimio: Pavao Cajzek – Umjesto kave 22. studenoga 2023.

Tekst kako smo u Kinoteci 20. studenoga 2023. obilježili 100. rođendan Pavla Cajzeka namislila sam nasloviti Pablo nas veže i spaja, jer smo se na poziv Muzeja za umjetnost i obrt, Večernjeg lista i Pixella provjeravali tko dolazi. Da netko ne bi izostao. Kao da idemo na proslavu vlastite i profesionalne mature. Ponajviše je bilo fotića svih generacija, od mojega Miše Lišanina pa sve do Ivana Posavca i doajenke Slavke Pavić. Kako ispunjena večer posvećena zaista poštovanome Pablu, kako smo zvali gospona Cajzeka (mene je on zvao Beba!). Uz uvode ravnatelja MUO Sanjina Mihalića i glavnog urednika Večernjaka Dražena Klarića doznali smo detalje o tome kako je kći Andrea Mimica darivala očevu ostavštinu Muzeju za umjetnost i obrt.

Cajzekova kći Andrea Mimica zahvaljuje na počasti svom ocu (Foto Miljenko Brezak)

Josip Bistrović, Drago Havranek, Iva Prosoli i Siniša Hančić te Vlatka Kolarović na panelu s čuvenim Pablovim Tinom (Foto Miljenko Brezak)

A na panelu izravno od njegovih učenika i suradnika Josipa Bistrovića, Drage Havraneka, Siniše Hančića i drugih koje je naučio da je fotoreporter novinar s fotoaparatom, da je fotka srždogađaja, da treba stalno raditi na sebi i svaki dan nešto naučiti. Pljeskom je popraćena Havranekova ideja da Cajzek u Zagrebu dobije svoju ulicu i zahvaljujem glavnom uredniku Večernjaka Dražen Klariću što je odmah mjerodavnima otposlao službeni dopis. Neka samo pogledaju fotke, ako im nije dovoljna skromna biografija iz Hrvatskoga biografskoga leksikona iz pera večernjakovice Marije Grgičević 1989.:

Cajzekovi sinovi fotići s portretom Siniše Hančića na plakatu (Foto Miljenko Brezak)

CAJZEK, Pavao,novinar i fotoreporter (Čakovec, 20. XI 1923). Završio srednju ekonomsku i jednogodišnju novinarsku školu u Zagrebu. Uz to stekao i kvalifikacije fotografa. Od 1950. novinar u redakciji Narodnog jedinstva i Narodnog lista, od 1959. do 1985. fotoreporter Večernjeg lista. Surađuje i u drugim dnevnim i tjednim listovima. Svakog je dana bio prisutan u novinama aktualnim fotografijama iz različitih područja života. Za svoje fotografije primio više priznanja, među kojima Nagradu Društva novinara Hrvatske (1955), diplomu II izložbe planinarske fotografije Ljepota planina (1956), plaketu I savezne izložbe fotoreportera Jugoslavije u Zagrebu (1957), nagradu Narodne armije i Fronta za fotografiju Udes na Izložbi novinske fotografije Jugoslavije u Beogradu (1972), srebrnu plaketu izložbe Zagreb kamerom fotoamatera (1975), Zlatno pero (1978), Nagradu Muzeja grada Zagreba na IX izložbi fotografije Zagreb (1980) i Nagradu grada Zagreba (1982). U likovnim publikacijama objavljuje reprodukcije, surađujući s istaknutim likovnim umjetnicima.

Dražen Klarić, glavni urdnik Večernjeg lista, ponosan na baštinu (Foto Miljenko Brezak)

Dodajem da je Cajzek umro u Zagrebu, 15. travnja 1999. Hrvatska enciklopedija dodaje kako se istaknuo dokumentiranjem svakodnevnih zagrebačkih prizora (Djeca u fontani, 1970; fotomonografija Zagreb, 2008) i da je snimao reprodukcije umjetničkih djela u likovnim monografijama

Sadašnji i bivši večernjakovci s tri glavna urednika – Brankom Tuđenom, Ružicom Cigler i Draženom Klarićem (Foto Miljenko Brezak)

Jedinstven, a skroman čovjek snimajući četrdeset godina svaki dan iskazujući ljubav, stručnost i posvećenost, portretirao je Zagreb i Zagrepčane da su ga prozvali Tošom Dapcem pedesetih, šezdesetih, sedamdesetih. Doajen hrvatskoga reporterstva ostavio je bogatu arhivu fotografija, filmova, kontakt-kopija, izrezaka iz novina, fotoaparate… Uz potporu HTV-a dr. sc. Iva Prosoli, voditeljica Zbirke novije fotografije, snimila je i predstavila nam film u kojem se vidi kako za bolji kadar Cajzek gaca po gradskom blatu i vere se plotovima u predgrađu bolje od Bandića, a nije poimence poznavao samo gradonačelnike i druge važne face nego i policajce, smetlare, kumice… Za povratak MUO doma, 2026. najavljuju Pablovu retrospektivu i monografiju. Možda i Muzej hrvatske fotografije?

S doajenkom hrvatske fotografije Slavkom Pavić (Foto Miljenko Brezak)

U Pablovo vrijeme nije bilo mnogo ljudi s fotoaparatom, ali je bilo i boljih, promišljenih motiva i snimaka, jer trebalo je štedjeti svaki od 36 snimaka na filmu. Dokumentarno i umjetnički, jer kako se prisjećala Andrea Mimica, drugovao je s najboljim umjetnicima svog vremena od Vanište, Džamonje i Stančića do Krkleca i Tadijanovića. Zato je njegova prodavačica novina s velikom dioptrijom i kasom po piksicama od konzervi jednako velika kao portret Tin s cigaretom.

S Pablom: Božica brkan i kći Andrea Mimica (Foto Miljenko Brezak)

Posveta u monografiji dolje lijevo: Dragoj maloj urednici za špeceraj Božici… (Foto Miljenko Brezak)

Promocija romana Lift/Politička melodrama B. Brkan na izložbi Pabla Cajzeka u Klovićevim dvorima: Igor Mandić. Ana Lendvaj, Božica Brkan, Marija Sekelez i Veljko Krulćić (ne znam, nažalost, tko je snimio!)

Ćaskajući s Igorom Gerenčerom o neprežaljenom njegovom Brodu knjižari – brodu kulture, doznala sam kako mu je kao profesor u šuvarici, Centru za kulturu, Cajzek maturalni rad od samo jedne rečenice Fotoreporter je čovjek s tri oka ocijenio čistom peticom. Onda ga je odveo u Večernjak. A ja sam se prisjetila kako smo na jedinoj Cajzekovoj izložbi Zagreb – snimio: Pavao Cajzek – Massmedia i Večernjak su objavili i istoimenu monografiju (urednik Josip Bistrović) – u Klovićevim dvorima 1994. na 1995. uz rakiju Božicu promovirali taman obavljen moj prvi roman Lift/Politička melodrama (Azur žurnal, 1993.). Igor Mandić, Ana Lendvaj, Marija Sekelez, urednik Veljko Krulčić i ja u gomili cvijeća bili smo toliko mladi da sam, našavši u arhivi sačuvanu fotku, i sebe jedva prepoznala. A iza nas – sjajne fotke Snimio Pavao Cajzek!

Graditelj svratišta d.o.o. – Umjesto kave 15. studenoga 2023.

Pazi kako ubuduće nazivaš svoje romane! – upozorava me prijateljica, pomna čitateljica ne samo dnevnih novina nego i knjiga. Pa se smijemo, ne znamo da li bismo žalile autora Graditelja svratišta što mu jedan od najboljih romana ovih dana dodatno, posve neplanirano promoviraju u groznom kontekstu USKOK-ova istraživanja i hapšenja zbog krađe državnog novca. Ni jednom od kolega novinara nije, međutim, palo na pamet barem se zgroziti što je vrli poduzetnik, suradnik jednako vrle bivše državne tajnice, mi svoji je li, Vlaji i Vlajinje, i drugo, tako lijepo nazvao tvrtku prema književnom djelu. Kakav izbor, kakvo nadahnuće. Možda je i pročitao. Ne vjerujem da se sjetio i zapitati književnika što misli o tome i što bi i sad imao reći, kad je i o mnogim temama umio davati utjecajne ne samo književne nego političke, stranačke i državne ocjene i romane s ključem.

Zgrozilo me je što nitko nije pomislio kako je, ne dvojim, bez naplate i bez pitanja posudio naziv inače vrlo čitanoga i dobro ocijenjenoga djela. Pa razmišljam: je li moguće da je čovjek tako načitan? Ako postoje zemljopisne, zavičajne, stranačke i ne znam kakve veze poduzetnika-graditelja i pisca, sumnjam da mu je palo na pamet da pita za cijenu, a kamoli da plati autorsko pravo. Ma i simbolično. Sebi zna naplatiti, ali književnost, umjetnost!? Pa nije valjda mecena!? Ni svojem. Bar za posuđeno ime. Što reče vlasnica mobitela: nas dvi Vlajine sve riješimo. Pa i mi morlački. Dakako, još iz Morlačke trilogije.

Ne znam, naime, da se išta drugo tako zove. Upišete li graditelja svratišta u Googleove tražilicu, samo će vam se, nažalost, isprva redati crnokronične i gospodarske web adrese, pa tek negdje dalje knjiga, shop zapravo. K tome, ono što je još groznije: samo jednim neobavljenom poslom, ali uz dobre veze, naplatio je vlasnik Graditelja svratišta d.o.o. koliko Aralica sigurno nije naplatio za sva izdanja Graditelja svratišta, objavljenoga prvi put 1986. Ne mogu se nego crvenjeti zbog takvih graditelja, koji sebi grade a drugima, pa i svojoj državi, razgrađuju.

Podsjećam, ako tko nije čitao, da se sve to događa prozaiku, esejistu i filmskom scenaristu Ivanu Aralici, prema Ljevakovu PR, nedvojbeno jednom od najvećih imena hrvatske književnosti druge polovine 20. i početka 21. stoljeća. Pozornost publike i kritike privukao je romanom Psi u trgovištu objavljenim u biblioteci HIT 1979. godine. Otada do danas Aralica stvara niz djela kojima se upisuje u kanon hrvatske književnosti. Mnogi ga čitatelji ponajviše pamte po Morlačkoj trilogiji (Put bez sna, 1982., Duše robova, 1984., Graditelj svratišta, 1986.) u kojoj obrađuje povijesnu temu sudbine hrvatskog naroda u Dalmaciji u 17. i 18. stoljeću.

Nudeći knjigu u e-prodaji, Školska knjiga navodi: Radnja romana zbiva se na razmeđu 18. i 19. stoljeća u vrijeme burnih povijesnih događaja izazvanih revolucijom u Francuskoj 1789. godine. Hrvatska je u to doba bila podijeljena: sjeverozapadni dio zemlje je u Habsburškoj Monarhiji, a Istra, Primorje i Dalmacija pod vlašću Mletačke Republike… U bitkama protiv Napoleona u Italiji, na austrijskoj strani, sudjeluju i mnogi Hrvati, među njima i oni iz Primorja i Dalmacije o kojima je riječ u romanu… Običaje, navike, naravi, događaje, povijesne i nepovijesne ličnosti Aralica kreira s tolikom preciznošću, s gotovo nevjerojatnim detaljizmom, a i s velikom sklonošću prema neobičnosti, da literarna slika djeluje nestvarno. Graditelj svratišta, kao kruna prognaničke tetralogije, roman je iznimne uvjerljivost i: ima priču, sudbinu, ideje i – gotovo nevidljiv, što znači izvrstan jezik.

S obzirom kako je prošao Aralica, vidim kako sam sama još i dobro prošla, jer su mi, bez citata, čak i u cijelosti krali novinske članke, kolumne, pjesme, stihove, pa i cijele knjige, a najviše Oblizeke. Ne samo tekst i fotografije, nego osobito naslov. Kada sam pripremala knjigu Oblizeki – Moslavina za stolom (2006.) – iz koje su narasli i kolumna i blog, a nadam se i još koja knjiga – navela sam primjere s interneta koliko se malo rabi ta lijepa hrvatska riječ koju sam iz kajkavskoga namjerila kao neprevedivu uvesti u standard. Nije da Oblizeke nismo htjeli zaštiti, ali nas je – koštalo je 4000 uzalud bačenih kuna! – Zavod za zaštitu intelektualnoga vlasništva otfikario, jer da se opća imenica ne može štititi. Da smo htjeli kao dizajn zaštiti izvezene cakleke ili ružice s naslovnice, mogli bismo do mile volje. Ali nama je to bilo glupo, pa su, jer to je naše, valjda isto zavičajno, kao ideju kreativno posuđivali i cakleke i opću imenicu, i u jednini i u množini, za ime tvrtke, proizvoda od peciva do kolača i pekmeza, jela, dućana, događaja, kataloga… I neka su! Ako su dobri. Ma i drmali tisuće eura, sretno im bilo, samo nek nas nisu sramotili poput graditelja svratišta domišljatih u modernim studentskim domovima i na račun umjetnika i na račun države.

“Priče iz Kutine” Slavice Moslavac – Umjesto kave 9. studeni 2023.

Predstavljajući početkom listopada u Kutini knjigu Slavice Moslavac Priče i Kutine (izdavač Vokalna skupina Rusalke), rekoh kako je, po svome dobrom običaju, u međuvremenu objavila još noviju, tada suautorsku Skoči kolo, a samo mjesec dana kasnije u Mjesecu knjige u Knjižnici Popovača, morala sam dodati i još noviju knjižicu Hrvatska žena ogranak Kutina 30 godina.

Slavica Moslavac s Pričama iz Kutine / Foto Miljenko Brezak

Još jedna zavičajnica, ali s mnogo širim kontekstom i sa sjajnom spoznajom da svijet ne počinje s nama. Kombinirajući struku i toplinu, odgaja za važnost spoznaje zavičaja, baštine i identiteta, Moslavčeva nam i znanjem i srcem izuzetno pripovijeda i prvi put objavljenim brojnim fotografijama i dokumentima oslikava blisku povijest svoga grada.

U Knjižnici Popovača pozdravlja ravnateljica Ivana Vlašić / Foto Miljenko Brezak

Mnogi bi grad mogao pozavidjeti na takvoj zbirci priča, a obilje sadržaja mogla bi podnijeti i opsegom mnogo veća monografija od samo osamdesetak stranica. Iako neveliku, autorica je ovog puta objavila i svoju biografiju, a za one koje pojedine teme iz knjige zanimaju šire, donosi obimnu literaturu.

Moguće da koga i nadahne za nove priče, nastavljajući i svojevrsne moslavačke prethodnike Badalićeve Razglednice iz Moslavine i Pasarićeve Iz kutinske davnine i blizine. Tako da dvojbu kako je knjigu mogla nazvati i Razglednicama iz Kutine i Pozdrav iz Kutine, može nastaviti svojim u brojnim naslovima prepoznatljivim pisanjem s ljubavlju.

S kutinskoga predstavljanja: Božica Brkan, Slavica Moslavac i Jasmina Uroda Kutlić / Foto Miljenko Brezak

S veseljem prenosim svoju recenziju objavljenu i u knjizi:

„Priče iz Kutine Slavice Moslavac – iznenađujuće nove priče iz dobre stare prošlosti
Fascinantno je u kojem je broju i koliko raznovrsnih, stručnih a zanimljivih naslova uspjela osmisliti, napisati, ilustrirati i ukoričiti Slavica Moslavac, po dometu mnogo širim od etnoloških i moslavačkih, što joj je temeljno životno djelovanje. Mnogima od tih naslova od sveobuhvatnih životnih kao što su Etnografski zapisi po Moslavini i širem zavičaju ili nosač zvuka ‘Ćeri mila koji je prema istoimenoj knjizi objavila sa svojim Rusalkama ili Uskrsnica koke Crnke ili bojanki s narodnim vezom za djecu, prethodile su sveobuhvatne izložbe i drugi projekti do kojih su je dovela opsežna istraživanja.
Još je fascinantnije kako u svome više desetljeća nastajalome materijalu ta nagrađivana kutinska etnologinja i muzealka, znanstvenica i praktičarka, uspijeva još osmišljavati nove i iz starih svojih tema izvlačiti nove veze za nove teme. Produhovljeni njezini tekstovi mnoge su uz to u njezinoj struci i šire, u znanosti, popularnoj znanosti, književnim i novinarskim tekstovima uspjeli nadahnuti i za neki prepoznatljiv korak dalje.
Priče iz Kutine jedan su od takvih smjerova i dohvaćenih njezinih novih ciljeva, oplemenjen rezultat nama sadašnjima i onima budućima izravno iz povijesti, iz spoznaja Moslavčeve u njezinim prethodnim projektima o materijalnoj i nematerijalnoj baštini, o životu u gradu i na selu, o arhitekturi i stanovanju, odjeći te hrani i prehrani, običajima koji sve više nestaju, umjetnosti i primijenjenoj umjetnosti i drugome. A sve su to i priče o ljudima koji su kreirali našu višedesetljetnu dalju i bližu prošlost i time sadašnjost, a da bi – da ih Slavica Moslavac nije ovdje ovjekovječila pričom – potonuli u zaborav, bezimeni.

Priče su to aktualnije u vrijeme globalnih svjetskih seoba, pa i iz Hrvatske i u Hrvatsku, što otkrivaju koliko je kutinska, moslavačka i hrvatska povijest, a i sadašnjost tim bogatija i raznolikija, upravo nezaobilaznim doprinosom brojnih doseljenika bilo znanjem, umjetničkim i obrtničkim vještinama i drugim.“

Jasmina Uroda Kutlić govori o pričama iz Kutine u Muzeju Moslavine / Foto Miljenko Brezak

Jasmina Uroda Kutlić, nasljednica Moslavčeve na mjestu ravnateljice Muzeja Moslavine u Kutini, u svojoj recenziji ističe kako su Priče iz Kutine „leksikon posvećen svom gradu“:
„Priče iz Kutine uvodno nam donose popis svih manjina, i djelatnosti kojima su se bavile, te njihov utjecaj na Kutinu i moslavački kraj. Mnogobrojne su to obitelji, a najveći utjecaj svakako je ostavila plemićka obitelj Erdödy. Svakodnevno prolazimo pored prelijepih zdanja koje su nekada bile njihovi domovi ili mjesto rada tako da je ova knjiga i svojevrstan vodič znamenitostima i umjetničkim ostvarenjima koja se nalaze na svakom koraku naše Kutin

Od samih početaka spomena imena Kutina pa do razvoja naselja i trgovišta te Kutine kakvu poznajemo danas vode nas Povijesne crtice o Kutini. Novi datum koji je Kutina uzela za dan grada je od ove godine Petrovo, datum s kojim su Kutinčani od uvijek bili povezani. Koliko su obrtništvo i trgovina bili važni saznati ćete ako nastavite čitati dalje. Koje su to obitelji bile obrtnici te kojim su se obrtima bavili tema je kojom se Slavica bavila kroz svoj rad pa ga detaljno donosi i u ovoj knjizi.

Vokalna skupina Rusalke izdavač je Priča iz Kutine svoje članice i mentorice Slavice Moslavac / Foto Miljenko Brezak

To je svojevrsno renesansno razdoblje kutinske povijesti kada kreće njen razvoj. Dio knjige posvećen je urbanoj cjelini Kutine, koja se logično nastavlja na do sada iznijeto, započinje prekrasnim citatom Dragutina Hirca, poznatog putopisca, koji kaže: „Najljepši ures Moslavačke gore je Kutina, koja se pribrala čista i bijela poput gradića na obronku jedne gorske kose i pružila uz potok Kutinicu“. Nositelji novog izgleda grada uglavnom su židovske obitelji te kasnije i češke koje nam Slavica donosi u nastavku.

Kutinjani zainteresirani za “svoju” knjigu / Foto Miljenko Brezak

Ono što zapravo čini jedan grad to su njegovi ljudi, način života i običaji. Već spomenuto Petrovo oduvijek je bila važno Kutinčanima. Opis kutinskog slavlja donosi nam cijeli presjek kulturnih, vjerskih i društvenih važnosti koje ste mogli pronaći u ovom danu. Mnogi su Kutinčani i Kutinčanke pridonijeli svojem gradu kao npr. Ivan Pavlović Rip, poznati foto i video kroničar, Dragica Šutej, novinarka i spisateljica.

Kakav je život bio, koliko kvalitetan i raznolik, te što je to okupljalo ljude najbolje se vidi iz društvenog i zabavnog života. Prvi glazbeni sastavi, pjevački zborovi, dramske skupine, kulturno-umjetnička društva, popularne zabave kao i dobrovoljna vatrogasna društva najbolje pokazuju kakav je standard prevladavao i koliko je život bio raznovrstan. Ne moram posebno naglašavati kako je Slavica od svojih osnovnoškolskih dana prisutna u glazbenom i kulturno-umjetničkom životu.

Za uspomenu iz Popovače / Foto Miljenko Brezak

Sport je veliki dio života Kutinčana i svakako područje koje je oduvijek bilo jako, kako nekada tako i danas, a Kutina je dala brojne kvalitetne sportaše. Mijo Drvarić koji je bio i prvak u srednjoj kategoriji 1933. godine, atletičar Dane Korica, Branimir Budetić, paraolimpijac, uspješni nogometaši i posebno rukometaši. Ono što daje posebnu toplinu su sjećanja mnogih Kutinčana koja nam svjedoče o izgledu i životu Kutine ili kako tekst navodi Kutinski izgubljeni krajobrazi. I na kraju, ono što će čitatelja zasigurno razveseliti su legende o Kutini isprepletene stvarnim, izmišljenim i nadnaravnim, primjerice legende o imenima mjesta oko Kutine. Priče iz Kutine svojevrstan mali leksikon, koji je Slavica posvetila svom rodnom gradu i njegovim ljudima te na taj način otkinula zaboravu sve ono što današnji brz način života briše pred sobom.“

Hrvatska knjižnica za slijepe ozvučila Kajkavsku čitanku Božice Brkan

Želim podijeliti svoju veliku, a pritajenu radost: moja Kajkavska čitanka Božice Brkan, Acumen, Zagreb, 2012., inače odobrena i kao pomoćno sredstvo u nastavi hrvatskoga za srednje škole, odnedavno se može slušati u Hrvatskoj knjižnici za slijepe. Objavili su je 2022. godine. Zahvaljujem na tome Marku Greguru, kolegi književniku i tajniku iz Društva hrvatskih književnika te ekipi koja je u zvuk prenijela 27.05 sati mojega teksta. Čita Željko Duvnjak. Šteta što se o knjižnici i silnome trudu koji ulažu za ljude koji, osim na brajici, ne mogu čitati nego slušati zapravo vrlo malo zna.

Kajkavska čitanka Božice Brkan u Hrvatskoj knjižnici za slijepe

Dosad mi je Hrvatski radio ozvučio roman Ledina u Radio romanu, više i kajkavskih i štokavskih pjesama u različitim emisijama te više štokavskih i kajkavskih priča, a najdojmljivija je Kak su trojica pesmu nosili i glazbeno ozvučena u opusu Ivice Ivankovića. Možete poslušati na HRTi.

Naslovnica Kajkavske čitanke Božice Brkan, nezaboravno grafički oblikovao Jenio Vukelić

Posljednjih godina itekako mnogi i na hrvatskom i na engleskom (mnogo veće tržište pa i brojniji i raznovrsniji naslovi!) slušaju, u autu primjerice, i podcastove i književnost. Postoje i specijalizirani izdavači kao što je Zvook & Book koji umjesto na papiru za čitanje, za slušanje objavljuju recentne autore. Štoviše, sve se češće o tome objavljuju i informacije te recenzije, primjerice Tanja Tolić u Globusu 20. rujna 2023. u rubrici Kultiravor – Surfam piše kako na www.bookzvook.com Platforma i aplikacija za slušanje audio knjiga na hrvatskom jeziku Book&Zvook upravo objavljena tri nova lektirna naslova Silvije Šesto (Bum Tomica, Vanda i Debela). Daje informacije tko čita i koliko koja knjiga traje.

17 hrvatskih pjesnika u Brazilu trojezično na portugalskom, španjolskom i hrvatskom

U Brazilu je uz potporu Ministarstva kulture i medija RH objavljena knjiga Literatura Contemporanea Croata: Contacto em trés línguas. Djelo na portugalskome, španjolskom i hrvatskom jeziku objelodanila je nakladnička kuća Editora Zouk iz Porto Alegrea, urednica je Tatiana Tanaka, a prevoditelji Milan Puh, Tomislav Correia-Deur i Željka Lovrenčić. Zahvaljem im svima.

Naslovnica trojezične panorame hrvatskih pjesnika

Zastupljeno je 17 suvremenih hrvatskih autora: Krešimir Bagić, Boris Domagoj Biletić, Tomislav Marijan Bilosnić, Božica Brkan, Ružica Cindori, Lana Derkač, Dunja Detoni-Dujmić, Goran Gatalica, Ivan Herceg, Ervin Jahić, Daniel Načinović, Mile Pešorda, Diana Rosandić-Živković, Ivan Rogić, Davor Šalat, Stjepan Šešelj i Drago Štambuk.

Ovo je prvi prijevod ove vrste dostupan široj brazilskoj publici. Knjiga je predstavljena 20. i 22. listopada 2023. u sklopu prvog Sajma hrvatske knjige u Sao Paolu, prvo u prostorima Sveučilišta, a zatim u Društvu prijatelja Dalmacije. Planira se još niz predstavljanja s prevoditeljicom na španjolski i nekima od uvrštenih autora.

Božica Brkan na Stihovnici u Sisku

Zahvaljujem Siniši Matasoviću i Ogranku Matice hrvatske u Sisku s Đurđicom Vuković i Tomislavom Škrbićem na čelu te Ivici Valentu, ravnatelju Kulturno-povijesnoga centra Sisačko-moslavačke županije i njegovoj ekipi te svima koji su došli na Stihovnicu u četvrtak 12. listopada 2023. godine.

Dio domaćina i gostiju sisačke Stihovnice

Na Stihovnici su me Siščani prvi put vrlo gostoljubivo ugostili 2018. Ovaj smo se put uz moje pjesme iz različitih faza družili i uz izložbu fotografija Hrvatski književnici Miljenka Brezaka. Sa ljetošnje zagrebačke istoimene izložbe sa 45 portreta predstavljeno je dio 24 odabranih, od kojih je većina nastupila na Stihovnici Siska ili su dobitnici prestižne Kvirinove nagrade za poeziju: Andriana Škunca, Arsen Dedić, Boris Domagoj Biletić, Božica Brkan, Branko Čegec, Damir Karakaš, Davor Šalat, Denis Vidović, Diana Burazer, Đuro Vidmarović, Irena Lukšić, Joja Ricov, Lada Žigo Španić, Lana Derkač, Ljerka Car Matutinović, Marija Lamot, Mate Maras, Milko Valent, Mirko Ćurić, Robert Roklicer, Sanja Domenuš, Siniša Matasović, Žarko Jovanovski i Željka Lovrenčić. Govorio je Đuro Vidmarović.

20231024