Gretini jargani z Križa na 27. Kajkavijadi

Društvo Naša djeca Vladimir Nazor Križa na 27. Kajkavijadi u Varaždinskim Toplicamau nedjelju 17. studenoga 2019. praizvelo je na zavičajnoj kekavici igrokaz Gretini jargani z KrižaBožice Brkan

Finale izvedbe s ekoporukama i djeci i odraslima / Fotografija Božica Brkan

Gretini jargani z Križa, Gretini vršnjaci iz Križa Matko Kepe, Borna Živković, Zara i Erika Broz, Nikka Leona Rajačić, Josipa Čukelj, Lana Knok, Ana BogdanJana Krivec pod stručnim vodstvomMarice Kukor odlično su se snašli u aktualnom eko-aktivističkom tekstu o problemima s klimom i zagađivanjem, nadahnutom 16-godišnjom Šveđankom Gretom Thunberg i opredjeljenjem misli globalno, a djeluj lokalno. Mali Križani osvrnuli su se oko sebe i zagledali se u budući svoj ekosvijet. 

Iz predstave: i kečkice poput švedske klimatske aktivistice, svoje vršnjakinje / Fotografija Božica Brkan
Razvrstavajte i reciklirajte smeće, jedna je od poruka Gretinih jargana z Križa / Fotografija Božica Brkan
Odlični mladi kriški glumci vježbaju pod vodstvom pedagoginje Marice Kukor/ Fotografija Božica Brkan

27. Kajkavijada zbog obnove hotela ove je godine održana u kino dvorani Ljubelj, a organizator DND Varaždinske Toplice ugostilo je dječake i djevojčice iz sedam kajkavskih županija samo na poziv; u subotu mlađima, a u nedjelju starijima. 

Glumci, voditelji i pratnja uzbuđeni prije nastupa u Varaždinskim Toplicama / Fotografija Miljenko Brezak

Križani su u Varaždinskim Toplicama gostovali 17. godinu za redom, peti put glumeći u igrokazu napisanome posebno za njih u okviru projekta Mala škola kekavice. Na 26. Kajkavijadi izveden je Fašejnek, na 25. Kajkavijadi Sipčina , Na 24. Kajkavijadi Žabari jel žabe na kolec  a na 23. Kajkavijadi Selfie na kipec . Dio tih izvedbi Križane je odveo i na nacionalne smotre. Prije toga na Kajkavijadi su izvodili kekavske pjesme B. Brkan. Ove su godine na sebi primjeren način srčano čuvali i svoju zavičajnu kekavicu i okoliš. 

Poput nastupa na pozornici Kajkavijade, tradicijom je u Varaždinskim Toplicama mladim glumcima postao i posjet stastičarnici Nympha, zaslužili su da se oslade! / Fotografija Miljenko Brezak

Čestitke!

20191117


Vjemi se knige jel toga vraga kej mu tablet veliš*

Božica Brkan

Sako malo me neko pita kej bi ja štel biti gda zrastem. Se me od toga se glava boli. A kej bi ja štel biti? Ni sam se nemrem zmisliti. Nemrem reči da bi bil vatrogasec kej sem štel biti gda još ni v školu nes hodil. Pri nas su si v DVD-ju. Smejali bi mi se. A smejali bi mi se još više da velim kak bi bil astronaut, svemirec jel tak nekej. Bole bi razmeli da velim da bi bil novi James Bond, Luka Modrić jel Ronaldo jel tako neko. Bilo kej, samo nek bi me poznali kam bi god došel. Štel bi odnekud spuknuti puno penez da bi mogel biti kej god bi si štel zebrati. Če i mlatiti praznu slamu. Jel se sako malo mejnati. Kej se bole splati. Če tržiti luft. Kej bi mi falelo? Moj mi stari stalno govori: dej se, sino, vuči, dej se vuči da se neš, sinek, mučil kak se ja mučim. Nejdem des ni v školu. Babica mi je jako dobra, se mi prepušča i napisala bu v školu da sem betežen. 

I tak si Ležim, noge v zrak držim i gledim te influencere, utjecajnike kej jim veliju. Ne znaš ni zakej, a gda si to glediju kej oni govoriju, prectavlaju, lajkaju, šeraju. A doma samo brojiju peneze i zmišlavaju kej buju dale delali i komu buju više penez zeli. Samo nek mi bedaki denemo dost lajkov. Pak ne to najtežeše na svetu. Kej su oni bolši od mene? Nes ni ja najbedasteši. Če raneše počnem, bole bum prešel. A i onak se si očeju z menu za selfie slikati. 

Pak valda znam pripovedati. Razrednica ionak malo-malo zove moje v školu da preveč klafram, da ometam nastavu. Dala bi ona meni i slobodno. Al jeno je nasmejavati razred, a drugo celi svet!? Ni vic kej bi se si smejali ne bi mogel zebrati! A i kej bi ja takvoga mogel pripovedati da bi to gledelo i sto, petsko, dve ilade, a kamoli milijon lude? Če bi pripovedal kak doma, te moj kajkavski, pa moglo bi gledeti moje selo, morti još dva, tri, četiri sela z koje deca ideju v moju školu. Morti još koji kajkavec. Morti još koje mesto, čak i Zagreb. Morti bi mogel na štokavskomu, hrvatskomu standardu? Nebu niš brez engleskoga. To ti je modern language, veli nam profesor. Saxson Genitiv i nepravilni glagoli jako su me zdrmali. Moral bi se malo bole toga global languagenavčiti. Kak mi stari dela v Münchenu, idem i ja na nemački da i ja morem iti v Nemačku, za Gastarbeitera. Neče mi se ni to.

Viš, o tomu bi mogel pripovedati. Kak kulko jezikov govoriš, tulko ludi vrediš. To je baš škola za život. Pogleč ove kej deliju mudrosti kojekakve. Casanova! I mene cure lepo glediju. Morti bi mogel snimiti kak se v pet korakov dojti k cure. Ne bi znal povedati, još nes to zatrebal. Nekak cure mene same lepo glediju. Stalno mi nekej zimaju, pikaju me z olovku, tučeju z pernicu po glave i još veliju kak je to lubav. Joj, vidim ja mam kak to grdo boli. Niš mi se to ne dopada. Babica mi veli naj se mijem, počešem, lepo oblečem da bum lepši, nejni lepi nučec. Ni v deset korakov nemrem to ni povedati. V pet korakov baš nikak, morti kak da staromu jel profe z hrvackoga dignem tlak, v pet korakov. A če baš oču, morem to i v jenem, najviše v dva koraka. Na primer, gda v travu jel v blato zašlajfam nove lače kej mi je jotec donesel, gda tenesicam mam na nogometu otrgnem džon, gda dojdem domom z škole i ne preslečem mam majicu neg ju mam zaflekam z kečapom jel još gorše mam vuzput z kopinami jel malinami. Babica mi veli: baš znaš zebrati z čem buš se zaflekal. Mogel bi si mam najti i sponzora: Ariel, Ornel, Persil, Faks…  

Pogleč ove kak peče palačinke. To bi i ja znal. Naša tavica doma puno je vekša, a palačinke znam v luftu prevračati. Mogel bi si najti sponzora za namaze. Mene su si dobri. Kulko jem, još imam manekensku liniju. Babica mi veli: jedi, sino, jedi, kej očeš da ti skuvam? Mogli bi zajeno babica i ja kuhati. Ne, ne,  još bi bole bilo da snimimo babičine lekarije. Mogli bi se ona i ja spominati kak si ona, gda ju reuma v kolenu prime, zaveže zelov list i kak to brzo prejde. Videl sem i da si naredi oblog od friškoga sira. A mene, gda imam vručinu, ruke mi poveže s svinskum mastju i z frbantom. Živa enciklopedija je moja babica. Kakvi bi ona i ja bili influenceri! Samo, da je tak nekej povem, bi me pitala: kej si, sino, pobedastel? Kak to misliš? Ne to samo tak. Najprije si motiku najdi, dobru motiku. Bez motike se, milek moj, veli mi, neš puno kruva najel. Ti bi kruva nad pogaču, z dalkoga se vidi, a samo se zrno po zrno, kej god delal, dojde do pogače. Če niš ne poseješ, kej buš žel? Knige se ti lepo vjemi jel toga vraga kej mu tablet veliš.

Gledim ja, gledim, cure se slikaju kak si ličiju joči, nes ni znal da ima tulko te šminki, a bome i sponzorov. Jena se oblači, prenavla, jena riše, jen dečko tanca, jen igra v bogtepitaj kulko štrumentov, a jen i popeva. Nemrem ni to, mene vučitelka veli da zavijam kej vuk, da bole da šutim. V jenom koraku tlak je skoči od moje pesme. Morti bi mogel nekej za matematiku. To već one Milun dela. Ne ni loš. To ja lajkam. To mi ide.To mi ne dugočasno! Sakomu nekaj ne dugočasno. Mogel bi si nekakvoga robota zmisliti. Robota kej bi mesto mene šale zvadžal, popeval, igral v kojekakve štrumente, se od bajsa do harfe. I kej bi, po babičinomu, če bi baš trebalo, i sejal i žel i kruv mesil. I palačinke pekel. To bi i ja lajkal i šeral. A morti bi još, mi se vidi, dospel i v školu, makar na matematiku i na fiziku. Da sem ja moja babica, bi si i tak rekel kak trebam sejeno još puno žgancov pojesti. I naj se primem knige jel toga vraga kej mu tablet velim.


20191013 – 20191015 – 20191017  

*Nema mnogo djeci, osobito uzrasta starijih osnovaca, tekstova primjerenih za izvedbu na pozornici. Pogotovo dijalektalnih. Kada su potrošili sve pjesme iz mojih kajkavskih zbirki, stjecajem prilika kriškoj sam djeci za nastupe na Kajkavijadi u Varaždinskim Toplicama te za Malu školu kekavice pisala kratke igrokaze na zajedničkoj nam zavičajnoj kekavici (Selfie na kipec, Žabari jel žabe na kolec, Fašejnek, Sipčina, Gretini jargani z Križa) i s bliskim im temama, aktualnim a baštinskim. Tako je, praktično, nadam se  na obostrano veselje, nastao i ovaj kajkavski monolog.

Čuvari baštine (Muzeji, zbirke KUD-ova, pojedinci) Slavice Moslavac

O izložbi Čuvari baštinei o njezinu mnogima poticajnom otvorenju početkom studenoga u Galeriji Muzeja Moslavine u Kutini već sam s veseljem pisala, ali će njezini odjeci biti mnogo duži od obilježavanja Dana grada Kutine i njezina zatvaranja.

Naslovnica

Za predstavljene i ubaštinjene, za one koje zanimaju detalji i daljni putokazi, sve do literature, kako knjiga tako i internetskih adresa, autorica izložbe etnologinja Slavica Moslavac – i sama čuvarica baštine, ne samo moslavačke – potrudila  se popratiti je jednim od već, rekla bih, klasičnih, uobičajenih svojih izložbenih kataloga, zapravo knjiga. Muzej Moslavine može se zaista ponositi!

Slavica Moslavac s jednoga od baštinskih predavanja u Kloštar Ivaniću, na 2. Susretu crvene i bijele Moslavine, književne, u listopadu 2019. / Fotografija Miljenko Brezak

Ovaj se put osobito ponosim i ja, jer Slavica Moslavac u katalogu osobito pomno bilježi i moj rad, kako vezan uz zavičajnu gastronomiju, tako još više i uz onaj književni, također osobito vezan uz jezik i uopće uz moslavački zavičaj.

Iz kataloga: dio tekstova B. Brkan
Iz kataloga: naslovnice baštinskih knjiga B. Brkan

Uz različite citate iz mojih knjiga od Oblizeka – Moslavina za stolomdo Kajkavske čitanke Božice BrkanŽivota večnogate s internetskih stranica www.bozicabrkan.comi drugih – neke su dodatno navedene i u literaturi – objavljen je i moj za izložbu i prateći katalog Čuvari baštineposebno napisan esej Od privatnih uspomena do zajedničke baštine (od str. 85. do str. 90.).

20191114

Božica Brkan

Katarina Brkić o zbirci Nemoj mi to govoriti Božica Brkan

 U Kloštru Ivaniću na  2. Susretu crvene i bijele književne Moslavine, 25. listopada 2019. promovirana je nova zbirka poezije Božice Brkan. Katarina Brkić o zbirci Nemoj mi to govoriti Božice Brkan napisala je:

Božica uporno i uspješno ide dalje sa svojim ženskim viđenjem i pristupom životnim temama. Do sada je obuhvatila u romanima, pripovijetkama i pjesmama velik dio svojega života, života svoje obitelji, svojega sela, svoje Moslavine i svojega Zagreba. Težište je, prirodno, stavljeno na život žene; njezin, njezine majke, tete, bake jedne i druge i prembabe koja je otišla tam negde pri vragu, u Ameriku. Tu su i druge žene koje pronalazimo po stihovima, kao i u njezinim prethodnim knjigama. A piše se i iz njihove perspektive. Perspektive koju imaju žene. Ovaj način pristupa temama i način pisanja odavno se naziva ženskim pismom. U prošlom stoljeću to je pismo značilo eksperiment, igranje tehnikama pisanja, čak vratolomijama. Božica tu i tamo poskoči, preskoči iz svoje kekavštine i u pjesme ugradi moderni urbani izraz, „umreži“ (izraz koji sama koristi u zbirci pripovijedaka na standardnom jeziku UMREŽENA) sebe i njega u kontekst. Jer, ona je žena umreženog vremena i interneta. I to pokazuje i u ovim pjesmama. Veoma je zanimljivo pratiti kako ona to s lakoćom radi.

     U proznom uvodu u zbirku piše da je ovo samokritika naživo … i napismeno, da je ona oproštaj i opraštanje. S majkom.

     Vrijedi vidjeti njezine riječi iz toga uvodnog dijela:

„Mislim da sam se kroz svoju majku zaljubila u jezik, ne samo u svoj maminski i tatinski zavičajni kekavski govor.“

„Bilježila sam, bilježila i tako su nastali tekstovi, pa i ova knjiga. Pišući sam rješavala različite, katkad i nerješive probleme. Sama sa sobom. Da pišem tursku sapunicu, u neki bih dijalog umetnula da volim čuvati uspomene zbog kojih patim.“

     Zapravo, odavno su nam rekli uvaženi mislioci da svaka umjetnost nastaje potaknuta bolom. I najbolje je da to prihvatimo i priznamo. 

„… koliko smo više obje zajedno starile, nas dvije žene postajale (smo) bliskije, moja majka i ja. I uz žestoke rasprave i – nemoj mi to (ni) govoriti (naj). O tome govori ova knjiga.“

„Što sam ja svojoj majci? Što je meni majka – roditeljica, čuvarica, podrška, prijateljica, učiteljica? Naš se odnos bitno mijenjao u pojedinim fazama, sve do neprijateljskoga i do razumijevanja i bez riječi.“

„… ove moje pjesme su samo nastavak/nastavljanje našega razgovora. Kad njoj i nije do razgovora, a ja nastavljam govoriti, govoriti … tj. pisati, pisati…“

     I sad moramo biti svjesni da se taj razgovor nastavlja u ovim pjesmama i kad majke više nema. U ovom njezinom predgovoru, i iznad njega, lebdi jedna sasvim svoja velika pjesma koja se ne vidi, koja se samo osjeća. I sada se dalje u pjesmama zna, kao što se je i prije znalo, što bi koja kojoj rekla.

    Pjesme su u ovoj zbirci i štokavske i kekavske, kakav je zapravo i autoričin život. Gdje joj zatreba, u istoj pjesmi izmiješa narječja. Onda, kad joj zatrebaju oba. Kekavskim izgovara ono što se ne bi tako bogato moglo izreći u standardu. Činjenica je da narječja obogaćuju jezik. Pa tako na kekavštini govori ono što ne bi bilo tako suptilno, lijepo, umilno, čak kada se nalazi i u nekoj laganoj psovci.

     Božica u ovoj zbirci ima i modernih tema, s modernim ritmom stiha (što često  pod modernim podrazumijeva i namjerni nedostatk ritma). Tako se ona u pjesmi REBRA, čiji je naslov dvosmislen – igra riječima i mislima, iako joj nije do igre. Pa nas vara rebrima čokolade i rebarcima na koja se ide u restoran. Bitno je i tko će ju na njih pozvati. U pozivu na rebarca, kaže, vidi se i ljubav. Pjesnikinja nas time malo izvoza i kroz stihove i kroz život. Tko to nebi htio. Ovaj će postupak tu i tamo ponovo koristiti i time pridonijeti raznolikost, i to ne samo tema i književnih postupaka, nego i našem doživljaju. Jer čitatelj traži ugodu, ali i razonodu. U pjesmi STRAH  kaže doslovce samo ovo:

„daj mi moj strah / što sam ja bez svoga straha“

To kaže kao naredbu i kao zaključak. I ne treba nam obrazloženje.

U pjesmi NAJ KVARITI ZABAVU LUDEM nailazimo na puno rijetkih, mnogima zaboravljenih riječi i konstrukcija iz svakodnevnog  govorenja. Govori o selskim veseljima, jer …. „zakej bi svet bil tekar suzna dolina/ … kej bi se čovek tomu smejal i podsmejaval /… kej ludi očeju… da jim bu … ležeše /… naj … kvariti zabavu ludem … kej kakov gnus…/ Tancati se more i na pešu veru/ … do zajne pijače … se si domundžavaju ko bu platil tu zajnu ko je kulko spoplačal /… bu smeja kej i plača svim do guta…“ Sljedećih izreka ili samo sintagmi, u pjesmi koja je dobar uzorak za prikazati zbirku i u ovom smislu, sjetit ćemo se i uglavnom ih razumjeti:

„… to tebe ionak ne ni z žepa ni vžep / … ak te ko kej … pita dobro a ak te ne pita još i bole /… a kej je komu zabava naredila vrag ti po zabave /… tiraš bogme mak na konec / …smeješ se … al ne kej bi ti bilo do smeja zide više to kej cmijuganje /… moreš se i smejati kulko očeš da očeš.  Svakako u ovoj pjesmi valja pokazati i autoričinu umreženot u suvremenu svakodnevicu kojoj još uvijek pripadaju i dijalekti:

„… sakojake smo račune poplačali već i z internetom … i kej se ne bi tu i tam na čiji račun i nasmejali …“

     Idući polako po pjesmama nailazimo i na vlakove v Zagrep i z Zagreba, na stanice koje znače odlaske i dolaske i po koji promašaj, na Namu koja je bila svetinja za našu pa i kasnije generacije, na svečanosti kupovanja školskih knjiga u Zagrebu, sendviče od somerice na nekoj klupi sa strane, prsne karamele z pateke ili dućana sa staklenim flašama za bumbone, gledanje TV-a u zadružnom domu, kasnije po imućnijim kućama gdje smo i u mojem selu vjerojatno išli ljudima na živce. A osim najbližih od ženskoga roda, u zbirci su i tata i muž i sinek s frčkama – u mojoj Repušnici je to ženski, a u Božičinom Okešincu muški rod! – i susjeda kuma, i kondukteri, i oni ljudi po zabavama, i doktori i njegovateljice u staračkome domu, i naravno – i tako dalje. Pa zbirka živi na svim područjima čovjekove prisutnosti.

     Budući da je zbirka prvenstveno o mami i za mamu, za sve riješeno i neriješeno, prema kraju idemo uz pjesmu OTPUSNO PISMO, jedno od onih opreznih, i sad već pomalo nevažnih … „iz kojega se ne vidi dijagnoza … svi peru ruke (i stvarno i u prenesenom značenju)“, a poslije treće operacije … „su ti ukrali nove šlape a poslije i um.“ Prema kraju slijedi pjesma ZA PUTOM u kojoj mama govori u autoričinoj svijesti što je već prije i zauvijek izgovorila … „nakajnam se ja / saki ali saki bogoveni dan / pem denes pem des pem / če pošla morti i prejdem / za putom sem / otkak sem došla.“ Htjeli, nehtjeli, i mi smo s njom za putom i kao da ovim riječima i nama pomaže ići. Baš zato što je ona već otišla.     I tako nas ova zbirka, u kojoj imamo još puno toga iščitati, i koja je na Božičin način izrasla iz bola temeljenog istovremeno na sitnim radostima i svijesti o konačnosti, vodi pročišćenju i prihvaćanju neminovnosti života, i onoj drugoj. 

Slavica Moslavac, čuvarica baštine – Umjesto kave 11. studenoga 2019.

Čuvari baštine? Bila sam jako radoznala što će sve biti izloženo na istoimenoj izložbi, otvorenoj u četvrtak, 5. studenoga 2019. u Galeriji Muzeja Moslavine uz Dan grada ili 763 godine Kutine. Autorici Slavici Moslavac, naime, nikad ne ponestane, ne nedostaje ni ideja, ni materijala, što svjedoče i izložba i katalog, prava knjiga od gotovo stotinu stranica. Iako po svome, ne baš dobrom običaju, u njemu nema biografije i bibliografije, jer nije stalo, svaka je stranica svojevrsna njezina biografija i bibliografija, priča, povijest o tome gdje je etnologinja sve istraživala, od literature do terena, gdje je govornike pronalazila i što zabilježila, što je i koga je otkrila, a koga nadahnula. 

U surkama replikama s Erdoedyjevih crteža s početka 19. stoljeća Slavica Moslavac, Božica Brkan i Lana Moslavac / Fotografija Miljenko Brezak

Mnoge je iz njihove skromne posvećenosti, upornosti i strasne, zamozatajne ljubavi izvukla na danje svjetlo nadajući im novu vrijednost. Mnoge je, nisam ni pokušavala brojiti u katalogu, a to i nisu svi, naučila stari napjev, korak iz kola koje je davno negdje otrgla zaboravu i unijela u živu povijest, baš – baštinu. I prije nego što je baština postala modom, primjerice Europskom godinom baštine te množenjem proglašene nematerijalne i materijalne baštine na popisima poput onoga Ujedinjenih naroda.

Modna revija i kutinske ivančice / Fotografija Miljenko Brezak

Sve čineći s velikim poštovanjem, dajući se bez ostatka, Slavica Moslavac sve nas je ponovno okupila da se ne osjećamo uzaludni i osamljeni čudaci i zaljubljenici, nego s osjećajem da činimo nešto vrijedno i da to netko tko zna, a ona zna, poštuje. Gdje bi se, primjerice, moglo pokazati prastaro požutjelo narodno ruho, ako ne na modnoj reviji na otvorenju izložbe, za koju je ruho, što ga je pojelo vrijeme, najprije trebalo i revitalizirati, prekrojiti. Strast, struka i znanost. Hvala joj na tome!

Uglednoj moslavačkoj etnologinji čestitale su i kolegice i suradnice, vinkovačke Kreketuše / Fotografija Miljenko Brezak

Sama sam Slavicu Moslavac upoznala 2006. radeći na knjizi Oblizeki – Moslavina za stolom, za koju mi je bila jedna od recenzentica, zatim na Kajkavskoj čitanci Božice Brkan i knjizi Život večni. Sprijateljile smo se s velikim poštovanjem, radoholičarke, često smo se međusobno citirale u katalozima, surađivale u Zborniku Moslavinei često, s velikom radošću, a stjecajem prilika, zajedno gostovale od KutineNovske ,Garešnice, Kloštar Ivanić do Žepča,  kamo smo doslovce vozili dio kutinske izložbe o kruhu Muzeja Moslavine Dok je kruha ikakva, nema glada nikakva. Bilo je zanimljivo gledati zbunjena lica graničnih službenika. Ako se igdje mogu uvrstiti, drugi me već jesu, u Čuvare baštine, gastronomija i jezik, Slavica Moslavac – nomen omen est – mnogo je šire i temeljitije, životni poziv. I još nije gotova!

Iz stare škrinje na danje svijetlo i reflektore javnosti uz poticaj Slavice Moslavac / Fotografija Miljenko Brezak

Tko će, jednom, nastavljati posao Slavice Moslavac, koji odavno nije samo posao etnologa s visoko postavljenom ljestvicom i stručnim kriterijima, moći se će koncentrirati na postojeće, što je sabrala, zabilježila u kojekakvim medijima, i na tome maštati i kreirati vlastite ideje, ako ih bude imao, prezentirati ovdje prikupljene čuvare baštine u svim medijima, od tekstilnih dijelova narodne odjeće do ciljano snimljenih edukativnih filmova. Želim da sve ima publiku poput primjerice putujuće Slavičine izložbe Pogled odozdoprikazane na 13 (!) mjesta. Dosad! Sve to govori i zašto sam prigodno, u čast Slavice Moslavac i naše baštine, a i sama time počašćena, odjenula repliku surke načinjenu prema Erdödyjevim crtežima spočetka 19. stoljeća.

Slavica Moslavac sa sabljom ljelja i u ozbiljnu znanost i na teren / Fotografija Miljenko Brezak

20191103 – 20191104 – 20191110 

Predstavljena nova knjiga „Mene su ljepote ostavile“ Josipa Gujaša Đuretina – Umjesto kave 6. studenoga 2019.

Ravnatelj Hrvatske matice iseljenika Mijo Marić pozdravlja, predstavljači slijeva nadesno: Božica Brkan, Biserka Ipša, Đuro Vidmarović, Gordan Grlić Radman i prof. dr. sc. Sanja Vulić

Josip Gujaš Đuretin, Mene su ljepote ostavile. Monografska knjiga, koju je priredio Đuro Vidmarović pošto je više od četiri desetljeća studirao malo poznatoga pjesnika, Hrvata iz Mađarske, koji je umro 1976. kao četrdesetogodišnjak. Poslije Đakova, u utorak, 5. studenoga 2019. predstavljanje u Zagrebu, u Hrvatskoj matici iseljenika, koja je s Ministarstvom kulture financijski poduprla projekt našega Acumena i potrudila se da veliku dvoranu napuni raznovrsnim i zanimljivim gostima s ministrom vanjskih poslova Gordanom Grlićem Radmanom i ravnateljem MHI Mijom Marićem na čelu, ali isto tako i studentima hungaristike s Filozofskog fakulteta i kroatologije s Hrvatskih studija. 

Đuro Vidmarović sa svojom najnovijom knjigom / Fotografija Miljenko Brezak

Autor presretan, a i mi kao izdavač, jer to je prva knjiga naše obiteljske izdavačke kućice autora koji nisam ja. Iskreno. Nije godinama bilo zainteresiranih, valjda nije tržišno. Sretna sam ponajprije zbog dobre poezije i mogućnosti, jer su konačno objavljeni i dosad neobjavljeni radovi iz Gujaševe obiteljske ostavštine, u različitim varijantama. Gujaševa supruga Vera, nažalost, nije dočela knjigu. No, Gujašu se sada ozbiljno, ako požele, mogu posvetiti oni koji se bave i književnom estetikom i jezikom i sličnim. On to zaslužuje, tu tek sad pada moćna željezna zavjesa. 

Odlična interpretacija Gujaševe poezije: dramska umjetnica Biserka Ipša / Fotografija Miljenko Brezak

Već polemiziramo je li Gujaševu poeziju, ekavsku i zbog zavičajnog govora i zbog u Gujaševo vrijeme u Mađarskoj službeno favoriziranoga srpsko-hrvatskoga odmah trebalo prevesti namodernihrvatski standard; pripada li ubaštinjen, kao što je Vidmarović ubaštinio i mnoge druge manje poznate hrvatske književnike iz barem dvanaest zemalja, zaista u 100 hrvatskih pjesnika; o kriterijima za financiranje uopće dobre literature i tome slično. 

Vidmarović i Grlić Radman: o diplomaciji ili o poeziji / Fotografija Miljenko Brezak

Neću se ni na što žaliti, ponajprije želim zahvaliti svima koji su radili na knjizi – priređivaču Đuri Vidmaroviću, uredniku Miljenku Brezaku, rezenzentici kroatologinji prof. dr. sc. Sanji Vulić, dizajneru Jeniu Vukeliću, tiskari Web2Tisak, dramskoj umjetnici Biserki Ipši Kunčević koja je izuzetno čitala Gujaševe pjesme, kolegama iz medija sve do Vijesti iz kulture HTV1 i Globalne Hrvatske s HR-a te predanoj organizatorici predstavljanja Vesni Kukavici. 

U punoj dvorani i mlada braća Blažetin iz Pečuha, najmlađi naraštaj u svojoj i obitelji hrvatskih intelektualaca u Mađarskoj / Fotografija Miljenko Brezak


Odabrala sam pjesme Josipa Gujaša-Đuretina: 

AKORDI O HRVATSKOJ  

II     

Kroz plodna polja 
Mađarske
voz juri
prema jugu 
zelena polja 
se njišu
u nedoglednosti života 
samo se crveni makovi 
crvenom bojom svojom 
otimaju
od asimilacije
zelenog žita
Kroz plodna polja Mađarske
voz juri
prema jugu
sela se nižu
jedno za drugim 
Potištena stolećima 
Gradove
ostavljamo redom
Nebo nad nama
kroz oblačnu mrenu 
gleda na zemlju
gleda Mađarsku
svu u zelenilu
svu u nadi
i čudi se meni
što posebnim svetom živim 
čudi se jako 
što se tome svetu 
tako raskošnom 
samo hladno divim 
Kroz plava polja 
Mađarske 

voz juri prema jugu 
i samo mi se čudi 
oduševljenje očekuje 
a ne zna 
da ja u svom snu 
nosim samo 
Hrvatsku 

Žute naranče 

Sokove žutih naranča
već danima imam u ustima 

i pričinja mi se: 

kao da su južni krajevi poslali ovamo
svoje podneblje 

Pečuj, 1966.   


Jabuke  

jedemo jabuke
(po glavi po jednu) 
ja i žena
jabuke iz vinograda 
sa izleta
simbolične jabuke: 

sećam se Adama i Eve 
i Edena 

kao da je nova ars poetica  

Pročišćen
Blistav da budem 

Jezik mi treba kao kristal: 
kao prizma što zaslepljuje: 

da se sviđam,
da me cene 

kada mi već moje misli odbaciše 

Bp, dec. 1966. 

bez naslova 

Kad ću biti opet opijen 
duhom 
dosadna je ova krčma 
čama 

duša moja u kutu plače: 

sama

minijature  

Kad sam pošao ulicom 
iskočile sobe pred zidove 
da me vide 

II 

u snu sam išao među voćke 
da budem plod
probudio sam se i saznao 
da nisam stigao nikud 

Jesu li zaboravili  

Jesu li zaboravili
da je bog poslao na njih potop
da su ih lomačama hteli uništiti
da li im još nikada nije jasno
da pred sobom imaju samo dve alternative: 

ili će biti zaista ljudi ili će
kao zveri
zverski nestati 

dec. 1966. Bp. 

beli snežni bregovi  

beli snežni bregovi 
ja o vama sanjam 
beli što ste uspeli biti 
ja vam se klanjam 

minijatura

cvatu trešnje 
osećam miris: 

u hladnim rukama 

braći iseljenicima  

svojoj braći
iza nepremostivih 
morskih pučina
danas šaljem paket reči 

pod nebodere i na kanadske brodove 
jednu nevidljivu nit šaljem 

avionom da put bude kraći 

svojoj nikad neviđenoj braći 
šaljem stisak ruku
iz srca ispaljen 

nevidljivu poruku u svemirskoj lađi 

Odvijana Podravina 

Bela mesečina 
u čaši vina 

Pobegla krčmarica 
Iz snenog vrbika 

Čarda i topole 
Dijamanti mojih zenica 

Bicikl stari
Po pustim stazama plače 

Uši mi ostahu
Bez zimskih priča 

Muči i grize
Odvijana Podravina 

moje blago  

imam gorčinu sto puta pobeđenog 
imam gorčinu što traje do smrti 
ne pobeđenu od nikoga 

golubica 

htela je do mene kroz prozor 
rešetka je ne pusti
može do mene kroz veliku kapiju 
u određeno vreme

Jedno odsustvo iz bolnice  

jedno malo odsustvo 
žličica meda 

jedno malo odsustvo 
dva dana u drugoj sferi 

jedno malo odsustvo
jedno malo prisustvo u životu 

kao da spremaju golgotu  

neka kao priprema 
neki kao planovi 

za novo krunjenje 

već se sabiru povorke
i zluradost već porođena 

tolika gnezda
u nadama oživela 

vruć pesak posiplju 
za pod tabane 

neka kao priprema 
neki kao planovi 

da navale svi na jednoga 

1967. 

dr. Josip Gujaš-Džuretin profesor  

Naličje jedne noći


Ruše hrasta prljavim sekirama 
Gnjev
Ne može se dozvoliti
Pitamo se 
Tko su te zaklonjene osobe 
što patuljke šalju: 

oboriti plemenito stablo 

20191106

Zbirka „Nemoj mi to govoriti predstavljena“ u DHK

Najnovija, šesta zbirka pjesama Božice Brkan „Nemoj mi to govoriti“ predstavljena je u srijedu, 30. listopada 2019. na Tribini Društva hrvatskih književnika. Voditeljica Tribine Lada Žigo Španić uvela je u knjigu pisanom hrvatskim standardom i zavičajnim idiomom kajkavskoga, kekavicom. 

Posveta doajenki hrvatske fotografije Slavki Pavić / Fotografija Miljenko Brezak
Promotori Predsjednik DHK Đuro Vidmarović, recenzentica Željka Lovrenčić, autorica, dramska umjetnica Biserka Ipša i voditeljica tribine DHK Lada Žigo Španić / Fotografija Miljenko Brezak

Zbirka je posvećena pjesnikinjinoj majci i jeziku, kako su to osvijetlili predsjednik DHK Đuro Vidmarović, naglasivši vrijednost tekstova Brkanove, koji doprinose i, kako je rekao, oživljavanju kajkavskoga moslavačkog idioma nasuprot jezičnoj globalističkoj unifikaciji („kajkavski osebušek za EU“) i koji su verifikacijia ženskoga književnog rukopisa, kojem vrhunac nalazi u autoričinu romanu „Ledina“, u kojem je jedna od heroina majka koja je sa „Nemoj mi to govoriti“ dobila (i) svoju knjigu. Istaknuo je i autoričinu ironijsku distancu, samohumor i slične postupke. 

Željka Lovrenčić govorila je tekstu Brkanove “između tradicionalnosti i modernosti / Fotografija Miljenko Brezak

Recenzentica Željka Lovrenčić odredila je autorski prostor pjesnikinje postmodernističkim, „između tradicionalnosti i modernosti“

Lada Žigo Španić ukazala je na pjesnikinjino nastojanje da bude razumljiva, na pjesme-dosjetke, nalazeći to u korijenima i njezina novinarstva te je, uz ostalo, pročitala i pjesmu „deadline“.  Pjesme je dojmljivo interpretirala dramska umjetnica Biserka Ipša.

S mladim talentiranim književnikom Sinišim Matasovićem / Fotografija Miljenko Brezak
Posvećena publika / Fotografija Miljenko Brezak

Božica Brkan kratko je rekla da je svaku svoju knjigu dosad pisala kao da joj je zadnja i kako je u vrijeme kada svi nastoje da život bude samo zabavan, uz male potrebe za čitanjem, ova knjiga pjesama teških tema – kao da je govorenje i pisanje o starosti, (neizlječivoj) bolesti, smrti postao trend – i teškoga jezika, nastajala više godina kao svojevrsno opraštanje s majkom. Svojevrsna je intimna „uputa“ u stihovima za preispitivanjem same sebe, za suočavanje, za (samo)spoznajom te da unatoč naslovu „Nemoj mi to govoriti“, ona govori, govori, govori i piše za sebe i za one koji, i kad nije ugodno, bilo da se radi o rastajanju s mladošću ili s bitnim osobama, žele slušati i čuti. Poeziju kao životnu spoznaju.

20191031

Linkovi

Drugi Susret crvene i bijele Moslavine, književne

Stvarno je dobar osjećaj kada više od dvadeset književnika svoje uratke – ne čita samima sebi. U Kloštru Ivaniću, kojega je moslavački spiritus movens Dragutin Pasarić okrstio Moslavačkom Atenom, obično i je tako, brojna zainteresirana publika, a osobito je bilo u petak, 25. listopada 2019. na 2. Susretu crvene i bijele Moslavine, one književne, što ga je uz Mjesec hrvatske knjige ponovno organizirala vrijedna i kulturi i baštini predana Udruga Prijatelji Kloštra predvođena Suzanom Đurom.

Sudionici 2. Susreta crvene i bijele Moslavine u Kloštru Ivaniću 25. listopada 2019. / Fotografija Miljenko Brezak
Samo dio publike u kloštranskom Pučkom domu / Fotografija Miljenko Brezak

Ugostili su ponajprije Slavicu Moslavac, omiljenu etnologiju iz Muzeja Moslavine Kutina, koja je ime svoje stručne autorske knjige Crvena i bijela Moslavinai posudila ljudima od lijepe riječi koji su u potrazi za svojim regionalnim kulturnim identitetom, budući da se Moslavina već cijelo stoljeće politički održava odijeljena, u novije vrijeme u tri županije – Zagrebačkoj, Bjelovarsko-bilogorskoj i Sisačko-moslavačkoj.

S predstavljanja knjige Nemoj mi to govoriti Božice Brkan: Katarina Brkić, Božica Brkan, Đuro Vidmarović, Slavica Moslavac i Dragutin Pasarić / Fotografija Miljenko Brezak

Božica Brkan iz nove knjige čita pjesmu za Obiteljski radio Ivanić / Fotografija Miljenko Brezak

Moslavac je, uza sve drugo, priredila i dio izložbe-scenografije zanimljiva kloštranskoga kulturnog događaja, kakav se, osobito u manjim mjestima i uz vrlo malo novca, ne viđa svaki dan. Kloštranci su izložili i sačuvane stare tekstilne predmete, dakako crveno-bijele, kakve su bile i nošnje Angelina iz kloštranskoga KUD-a, koje su večer oplemenile starim moslavačkim napjevima poput I ja jesam moslavačko dete, Po gorici tužna tica, Prolazim kroz selo, Bledi mesec, Oj, mladosti moja.


Pjesnikinja iz crvene Moslavine i doktorica znanosti Senka Rendulić Slivar / Fotografija Miljenko Brezak

Đurđa Bukelić Rožić iz Ivanić Grada svjetski je ugledna haiku pjesnikinja i prevoditeljica / Fotografija Miljenko Brezak
Ivica Novosel iz Kloštra Ivanića, agronom u mirovini, nastupio je prvi put i tek je pred objavljivanjem prve knjige pjesama / Fotografija Miljenko Brezak

Izložene su također i knjige nekih od autora sudionika trosatne književne večeri u koju je predsjednik Društva hrvatskih književnika Đuro Vidmarović uveo govoreći o malo poznatoj književnoj Moslavini i piscima poput Mije Stuparića, Mate Lovraka, Slavka Kolara, Sime Mraovića, Stjepana Barnasa i drugih.

Dok ne radi u popovačkom bolnici ili predaje budućim hrvatskim CSI-jevcima, dr. sc. Dražen Kovačević uređuje vrijedna izdanja poput Kajkavske moslavačke lirike, časopisa Moslavačko zrcalo… / Fotografija Miljenko Brezak
Izuzetno talentirana (na oca Jadranka?) književnica, glumica i vlasnica kazališta Lana Bitenc oduševila je nastupom / Fotografija Miljenko Brezak
Željka, treća književnica u obitelji Bitenc, tremu je imala bez razloga / Fotografija Miljenko Brezak

U dosad najvećem broju iz najviše mjesta Moslavine predstavili su se autori koji su rođeni i(li) žive u Moslavini ili je njihovo pisanje na neki drugi način vezano uz Moslavinu, ali su vrlo različiti temama, književnim vrstama, stilom, umjetničkom razinom, jezikom ili životnim nazorom. Odazvali su se: iz Zagreba Lana Bitenc, Božica Brkan i Đuro Vidmarović; iz Ivanić Grada Đurđa Rožić Vukelić, Stjepan Rožić, Željka Bitenc, Krunoslav Božić, Štefica Vanjek, Miljenko Šimunović i Kaja Mišković; iz Popovače Dražen Kovačević; iz Križa Tihomir Mraović; iz Lipika Senka Rendulić Slivar; iz Vrbovca Katarina Zadrija; iz Kutine Dragutin Pasarić, Katarina Brkić, Tea Bojić i Ante Juretić; iz Kloštra Ivanića Ankica Pribanić i Ivica Novosel. Čitali su poeziju i prozu, ali su i glumci izvodili i odabrane dramske tekstove.

Crveno i bijelo uživo: Angeline / Fotografija Miljenko Brezak
Za uspomenu, a možda i za povijest: u sredini iz Udruge Prijatelji Kloštra Suzana Đura, etnozaljubljenik i skupljač predmeta Stjepan Đurić i Božica Brkan orkužene članicama Angelina / Fotografija Miljenko Brezak

Također je na večeri predstavljena i knjiga Nemoj mi to govoritiBožice Brkan, o kojoj su govorili Katarina Brkić i Đuro Vidmarović, a pjesme je čitala autorica.

20191026 

Linkovi

https://www.volimivanic.info/100lica-suzana-dura

Krleža, Grabarić, Serdarević, HGZ – Umjesto kave 22. listopada 2019.

Hvala Miroslavu Krleži, hvala Seidu Serdareviću što ga je uvrstio u svoj Festival svjetske književnosti početkom rujna i što ga je nastavio za nas koji nismo premijerna publika. Ako niste gledali, slušali i čuli, srdačno preporučujem. Ne znate što biste prije: plakali ili se smijali. Nisu posrijedi vicmaheri. Krležin govor o hrvatskoj književnosti iz tridesetih prošloga stoljeća govor je o aktualnoj Hrvatskoj, za što je dovoljno Krležin Tekst i nekoliko asocijativnih recentnih milozvučnica: trgovački centar, blokirani, ekran, književni influencer… Tekst je priredio krležolog Vlaho Bogišić, a Krležu interpretira sjajan Ozren Grabarić (uz pratnju na klaviru Mateja Meštrovića i u režiji Aide Bukvić). Molim kolegu Čadeža da napiše koju o glumcu koji kao Krleža odlično govori na bini i kojega sve razumijete. I ne sjećam se kad sam gledala nešto gdje se ne deru.   

Ozren Grabarić kao Miroslav krleža u Hrvatskom Glazbenom zavodu (Fotografija Božica Brkan)
Ozren Grabarić kao Miroslav krleža u Hrvatskom Glazbenom zavodu (Fotografija Božica Brkan)

Da sam ja netko, poslala bih (i tog!) Krležu s govorom o hrvatskoj književnosti ravno iz Hrvatskoga glazbenog zavoda na turneju po hrvatskim školama (ne samo za sat hrvatskoga, iako ima riječi i o jeziku, a o recenzijama i kritici i da ne govorimo), knjižnicama, društvenim domovima… Kao prilog Školi za životi učiteljskom štrajku. Prije nego što se premetne u generalni.

Tek jedan večernji školski sat za, kako ga opisuju danas, jedno od najvažnijih predavanja Miroslava Krleže. Održano je upravo u Hrvatskom glazbenom zavodu 1930. pred više od 800 slušatelja, kako izvještava tadašnji Jutarnji list, kaže Fraktura u najavi predstave na redovitom repertoaru HGZ-a. Iz tog je predavanja nastao slavni Krležin Moj obračun s njima, a iz knjige i monodrama s nezaboravnim Radom Šerbedžijom. Dodaju kako je drugo predavanje, ono o hrvatskoj književnosti, trebalo biti održano 1933., ali ga je policija zabranila. O njemu se zna samo s najavnih plakata da je trebalo biti o hrvatskoj književnosti. Polazeći od Krležinih tekstova, ponajprije sinopsisa samoga predavanja i Krležinih marginalija o novijoj hrvatskoj književnosti, u Hrvatskom glazbenom zavodu oživljena je Krležina riječ 2019. Razmišljam i ne pada mi napamet nitko od živih tko bi to učinio aktualnije. Pada li možda vama?

Rock u Vinkovcima – Umjesto kave 21. listopada 2019.

Nebrojeno sam puta okrenula broj svoga Slavonca Miše Lišanina i svaki me put dočekalo Dođi u Vinkovce. Nazvah ga neki dan da baš provjerim, a pjesma se izgubila. Ne zna ni on više ni kada. Otkako je otišao na faks iz Vinkovaca i Nuštra, pomno čuva svaku pupkovinu sa zavičajem, pa i refren  tamburaško-hiphoperskog hita Shorty feat Miroslav ŠtivićI kad poželiš se ravnice/ dodji u Vinkovce/ sve moje ceste su davno zarasle/ stojim na pragu vrata Hrvatske/ zovu te, zovu, ravni slavonske/ dođi u Vinkovce.

S predstavljanja u Đakovu o uknjiženu vinkovačkom rocku Želimir Ž. Ivković i Goran Rem (Fotografija Miljenko Brezak)

Što mogu, ali prvo mi je to palo na pamet na predstavljanju knjige Rock u Vinkovcima/ povijest pop i rock scene u Vinkovcima i okolici, koju su u svibnju 2019. objavili Ogranak Matice hrvatske u Vinkovcima i Croatia Records. Bila sam na predstavljanju u Đakovu u Rock klubu King na kolovoškim 10. Danima Luke Botića. I time su, kako bi rekao jedan od organizatora Mirko Ćurić, proširili polje književnosti i kulture.

Od Šerbedžije do Bareta

Želimir Ž. Ivković sa svojom knjigom koja je nastajala 15 godina (Fotografija Miljenko Brezak)

I pokazali su, ne samo izrijekom poezijom ili književnošću, kako se zrno po zrno umijesi u pogaču odnosno kako se ispiranjem šljunka, kamičak po kamičak, otkrije i zlato, kako se zapravo preko više od 115 vinkovačkih i seoskih bendova iz okolice Vinkovaca, od Otoka, Cerića, Nuštra, Ivankova, Jarmine, Vrbanje, Slakovaca, Cerića, pa sve do Zagreba, stigne i do Šerbedžije, Kojota, Colonije, Majki i Bareta. (Opće opasnosti nema na popisu, je su Županjci.)

Iz knjige: Majke

Ako samo dobro gledala, najstariji bi mogli biti Bezimeni, Nivram i Žiška Combo Band iz 1963., Demoni iz 1964., Lutalice i Skromni iz 1965., Molekule iz 1966., Sateliti iz 1969. Svjedoci vremena su i izabrana imena poput Incesta, Inkvizicije, MatrixaNeću žvake ‘oću kusur, Pogreb x, Zlatni delišes, SirotaniExplozivi, TNT, The Užas, Urea, Trn, Sanjalice…, pa čak po dvaput Skromni, Nepopravljivi, Crna pantera

Iz knjige: diskografija slavnoga Vinkovčanina Rade Šerbedžije
Iz knjige: diskografija slavnoga Vinkovčanina Rade Šerbedžije

Trebalo je 15 godina i 333 stranice Želimiru Ž. Ivkoviću da pribere mnoštvo sjećanja, podataka, fotografija, priča i pričica, novinskih izrezaka od Glasa Slavonije do Plavog vjesnika. Vinkovački Rock & Roll, tvrde, uglavnom je ponikao iz davnašnjega Doma omladine i KUD-ova iz kojih su svirački i pjevački dobro potkovani izlazili budući električari, rokeri.

Iz knjige: otac prve vinkovačke električne gitare Tito Cvrković-Titica

Uvrstili ga u kulturu ili u subkulturu, i taj je dio stvaralaštva nezaobilazan dio ovdašnje urbane kulture, a monografija je hommage onima koji su, ne samo skidali hitove s Radio Luxembourga, skupljali se u kakav VIS, pa krenuli s rimama i s nekoliko akorda, rifova…, nego i umjesto tambure poput Tita Cvrkovića – Titice ispilili prvu dasku za gitaru na 220 V te joj selotejpom nalijepili pick up, dodali pojačala i – drndali. Tako danas, kada, osobito mladima, posprdno pripisuju turbofolk, Vinkovčani odmah skoče kako to kod njih ne prolazi, kako su oni urbani već više tisućljeća – jer da svjedoče to i nazivi bendova Cibalia Band, Colonia… – dokazujući da središte, kulturno, može postojati i na rubu, bilo Rimskoga carstva bilo Hrvatske.

Kad se Rem zagleda u zid uz vinkovački korzo

E, sad, nama koji u svojoj zavičajnoj kulturi nemamo korzo poput Slavonaca, teže je pojmiti vrijeme u Vinkulji, makar imali i neke svoje lokalne VIS-ove, makar za zabave. Književnik i sveučilišni profesor Goran Rem – službenu biografiju započinje: Rođen prvi puta 1958. u Slavonskom Brodu, drugi puta 1968. u Vinkovcima, a treći puta 1977. U Osijeku.– uz Barthesa i Kozarca rado citira, recimo, i Bareta, Štulića ili Mambi Molesters.Prisno i nadahnuto u stihovima jedne od svojih pjesama zagledan je u mladost i u zid uz vinkovački korzo na kojem je pisalo Milky Way.

The Milky Way uoči đakovačke svirke (Fotografija Miljenko Brezak)

Prepričao je to na kulturnom događaju u Đakovu. Dok je kraj njega sjedio uporni Želimir Ž. Ivković, tvorac knjige koja govoreći o vinkovačkoj, svjedoči i o povijesti hrvatskoga i jugoslavenskoga rocka, istovremeno i član rock-sastava The Milky Way. Dečki će se i te večeri, da ozvuče knjigu, popeti na đakovačku binu i mladalački prašiti. Živa je još Mliječna, zvjezdana, rock staza slavonska, vinkovačka! Volim teške boje, njima ja sam obojen, ali sam ih svejedno zasladila nekom od namnoženih slastica Milky Way.

I Božica Brkan se, dakako, posula zvjezdanom praširnom s uknjižene Mliječne staze rockera iz Vinkovaca: sa Želimirom Ž. Ivkovićem iz The Milky Waya (Fotografija Miljenko Brezak)

20191015 – 20191019 – 20191020