bozica – Stranica 2 – Božica Brkan

„Lova“ kao piščev ideal, ogled Božice Brkan objavljen u Novoj Istri

U Novoj istri, broj 3 (jesen) / 2024., časopisu za književnost, umjetnost i kulturu, godište 29., svezak 77. (115.), nakladnika Istarskog ogranka Društva hrvatskih književika Pula, u cjelini Ogledi, s temom 19. Pulskih dana eseja Pisac, demokracija, ideologija, uz radove Borisa Domagoja Biletića, Branka Čegeca, Mirkan Ćurića, Jelene Lužine, Miroslava Mićanovća, Davora Šalata i Lade Žigo Španić, objavljen je i rad „Lova“ kao piščev ideal Božice Brkan. Ogled je pročitan na pomalo koronskim 19. Pulskim danima eseja 22. i 23. listopada 2021., upravo o temi pisac, demokracija i ideologija, o čemu sam na svojem blogu obavila Esej s pogledom na pulsku Arenu 2021. – Umjesto kave 28. listopada 2021. a pisao je i Vijenac.

Prenosimo iz Nove Istre:

Božica Brkan
Lova kao piščev ideal

19. Pulski Dani eseja, 22.i 23. listopada 2021.
Pisac, demokracija i ideologija

S demokracijom 21. stoljeća i globalnim autoritetima poput Interneta, Googla, Facebooka, Twittera, Instagrama, TikToka, Netflixa…, pomislio bi čovjek kako su nam i svjetonazori nikad širi, tolerantniji, a ideali nikad plemenitiji. Nisu li nas u to trebale uvjeriti i najutjecajnije i u povijesti čovječanstva možda i najrazornije ideologije prethodnoga, 20. stoljeća; -izmi, koji su svaki po svojemu krojili i samo stoljeće, dijeleći ga i prekrajajući višekratno i krvavo, i vremenski, i zemljopisno i politički? Unatoč iskustvu milijuna mrtvih za nove, pravednije svjetove, za ideale i slobodu pod zastavama različitih boja, u konclogorima i gulazima, živimo u najpodijeljenijem svijetu u povijesti, s najviše bogatih i najviše siromašnih i gladnih i s najvećim razlikama među njima.

Je li vrijeme za pisanje nepogodnije, depresivnije nego ikad ili inspirativnije nego ikad? Je li pišući pisac bliskiji obilju ili gladi? Koji je uopće smisao pisanja u takvu našem vremenu? Za to naše ili za neka od vremenā što dolaze, ako nam u međuvremenu vrijeme ne otkuca? I koji je smisao ideala danas ako smo se, preuzevši i kletve i fetve, s nekom od vjera ili bezvjerci, i mi pisci priklonili idolima, biblijskoj zlatnoj teladi?

Nije to samo u nas, do maloga jezika i do maloga tržišta. I na globalnoj i na lokalnoj razini, u svijetu društvenih mreža, lajkova i hejtova, influencera, selfija kao ogledalca iz bajke o Snjeguljici, komunikacija nam je nerijetko svedena na 140 tviterskih znakova i na emotikone – jer medij je poruka – kakvo je mjesto književnosti? Svesti se na post kao svojevrsni dnevnik za danas ili mehanički fejs-podsjetnik na događaj otprije koje godine, na haiku ili pjesmu u prozi, na nešto dovoljno kratko što bi možda moglo biti i kratka priča, blog…? Kako biti i čitan (i gledan!), a nezavisan i svoj, a da ni dana ne možeš odustati od objave da ne bi otpao koji fb-prijatelj, folower? Bude li ih dovoljno, može biti i unosno. Kako književnošću u naciji koja u godini per capita čita eventualno knjigu, a da nije ono što je trenutačno must have, lifestyling s kuhanjem i nakuhavanjem, zdravim životom, šminkom i krpicama do svakojakog selfhelpa, skupiti dovoljno financijskih pokrovitelja i sponzora, kad ih i Rimac tek prikuplja, da, i manje unosan, možeš pisati nezavisno i – živjeti od pisanja?

U povodu dodijeljene joj regionalne nagrade Meša Selimović sveprisutna spisateljicaIvana Bodrožić, autorica Hotela Zagorje, Davoru Mandiću u intervjuu Angažman ne može pokvariti književnost, to može samo netalentiran pisac u Mediteranu Novoga lista, 17. listopada 2021. izjavljuje:

…otkad sam objavila svoj prvi roman djelujem u statusu samostalne umjetnice, a unutar književnog polja radila sam i radim puno toga: od organizacije književnih festivala, tribina, vođenja radionica kreativnog pisanja, klubova čitatelja, kolumnističkog rada, zaista raznoliko i puno. Kada ovisite samo o sebi ne možete delegirati posao na nekog drugog i morate biti vrlo organizirani uz uvijek prisutnu blagu jezu egzistencijalne anksioznosti. No zasada još nekako uspijevam i nadam se da će višegodišnji rad ipak dovesti do toga da neću morati baš uvijek strepiti od projekta do projekta.

Božica Brkan i Boris Domagoj Biletić na 19. Pulskim danima eseja 2021. (Foto Miljenko Brezak)

Jedan od takvih šarmantnih projekata u Godini čitanja, što je podupire Ministarstvo kulture i medija RH, jest onaj Knjižnica grada Zagreba i Škole za modu i dizajn za emancipirane (!?) književnice sa, uz knjigu, modnom revijom – Odjeća za čitanje!? ( https://www.culturenet.hr/hr/odijelo-za-citanje-projekt-knjiznica-grada-zagreba-u-godini-citanja/170396 Na drugoj strani svijeta, piše Slobodna Dalmacija 17. listopada 2021., Emilia Garcia Eizondo, unuka slavnog Marqueza, pokrenula je aukciju Ormar Garcije Marqueza – prodaje 400 odjevnih predmeta i modnih dodataka kako bi komadi odjeće s tragovima njegova života kao pisca u rezidenciji autora Sto godina samoće na jugu Meksika financirala kulturni centar Gabo.

Na književnoj večeri u knjižnici u provinciji čitam odlomak iz neobjavljena romana Privremeno neuporabljivo o zagrebačkom potresu zgrada, razornijega unutar samoga društva i privatnog života glavne junakinje, pa me voditelj pita je li napisan za natječaj raspisan o toj temi. Zbog nečiste savjesti, kažem, imam krov nad glavom i, za razliku od kolega koje stalno trese, još mogu mirnije – pisati. Istinito nije dovoljno uvjerljivo. Trebam smisliti zamamniji PR! Severinu sam, recimo, već uspješno uvela u priču Severina čita moju knjigu, ali je, ne zbog toga, odnedavno zovu i na književne festivale. O njezinu slučaju sa sinom knjiga bi se čitala i više od njezine, i od autobiografije Nives Celzijus, tek sudski ovjenčane Kiklopom, jer disfunkcionalne obitelji imaju dobru prođu od Ane Karenjine parafrazirajući Tolstoja s nejednakim uspjehom sve do megapopularnih sapunica, i turskih i meksičkih.

Treba samo pronaći vlastitu tržišnu i kreativnu nišu. Trenutačno su in teme zblurane fakcija i fikcija, poželjno globalno suosjećanje i angažiranje kao #Metoo, izbjeglice, LGBT, klimatske promjene, pedofilija.., a u nas i tajkuni i tajkunove kćeri, generali i generalski sinovi, mito i korupcija, branitelji, PTSP… Hedlovi romani o dječjoj prostituciji i trgovini bijelim robljem još bi šire mogli odjeknuti ekranizirani u serijal, na dobrom putu nekadašnje c/b kostimirane TV serije U registraturi prema romanu Ante Kovačića ili Netflixova kostimiranoga hita Bridgerton prema ljubiću Julie Quinn ilidistopijske Sluškinjine priče prema romanu Margaret Atwood, još iz osamdesetih.

Zašto nismo, primjerice, Šenoinu učiteljicu Branku i Zlatarovo zlato, Zagorkine bar Sinišu i Neru, pa i Krležina Filipa Latinovicza ili, izuzevši šegrta Hlapića i Gite, čudesne junake Ivane Brlić-Mažuranić smišljenije oživjeli na ekranima proširivši im vidljivost i posrednos međunarodnu čitanost? Je li itko ozbiljno i osmišljenije pomišljao uložiti pare, ne tek kurtoazno kulturno? Hrvatski Andersen ima doduše muzeje u rodnom Ogulinu i u Slavonskom Brodu, ali našoj su publici draži za ekskurzije New York i Seks i grad, a i strani turisti Dubrovnik obilaze ne zbog Držića i Hamleta na Lovrijencu nego zbog lokacija gdje je sniman megaserijal Igre prijestolja. U Kuću Šenoa u Mallinovoj vode šetnje Šenoinim Zagrebom, Krleža ima svoj Gvozd, svoje biblioteke, zagovaračke i osporavateljske knjige, predstave i Dane, nagrade i Miroslav Krleža i Fric i izložbu (i knjižicu pisama) s Belom, ali njihova priča puna potencijala, kao što nije ni onoga para našega vremena, Spisateljice Koja Nam je Lagala i Akademika s nedostignutih stotinjak krimića čitanih poput ljubića, još nije ukoričena, a kamoli ekranizirana. Je li to zato što bi to reflektore javnosti ponovno usmjerilo i na njihovo djelo i dodatno se kapitaliziralo?

Pisano je i čitano je, ali nije još snimljeno za mase o bolestima (onkološkim, plućnim, koroni…), posvajanju djece (Gregurova Mogla se zvati Leda) i umjetnoj oplodnji (Tena Štivičić u Glorii 14. listopada 2021. iznosi Moju priču o neplodnosti prigodno uz premijeru svoje drame 64 u zagrebačkom HNK-u). Ravnatelj Drame HNK Ivica Buljan u uzpremijernoj izjavi usredotočuje se ipak na glavnu misao kako konzervativci su liberali, europejci, ali čim iskrsne neki problem, shvati se da je njihov jedini interes novac. Glavni muški protagonist, prvak HNK-a Igor Kovač pak izjavljuje: Jedini jasan svjetonazor današnjega svijeta je svjetonazor novca, koji određuje sve, i kod ljevičara i kod desničara, i u religiji i kod svih drugih struktura.Puno se govori o važnosti ljudskih prava, no ponekad imam dojam da živim u paklu jer u ovom 21 stoljeću vlada imperativ ega. Nema više ni grupa ni zajednica, koje bi nešto stvarale zajedničkim naporima, nego postoji samo pojedinac i njegov ego, makar to bila obmana…

Teško je ostvariv ideal imati startno takvu ekonomsku podlogu, dovoljno love da bi čovjek mogao samo pisati (ili što već želi raditi!) što, kako i kada želi, a tek katkad što mora u zadanoj dužini i u zadanim rokovima. Ostvarila sam svoj ideal cijeli život pišući i živeći od pisanja. Ponekad napisavši knjige koje sam htjela i uglavnom mogavši kupiti knjige koje sam željela pročitati. Još potpisujem napisano i objavljeno. Pitali bi me: A pišete? A od čega živite? Uz drugo, desetljećima profesionalno u tiskanu visokonakladnom novinarstvu kao novinarka, urednica i kolumnistica, autorica kuharica-bestselera (od kojih su kuće sagradili izdavači i putujući trgovci) i visokonakladnih ljubića (pod pseudonimom!). Ne mareći dokopati se statusa samostalne spisateljice nego dokopavši se prijevremene mirovine, pa kao vlastiti izdavač i autorica konačno lijepe literature u izvornom smislu – poezije, kratkih priča, romana, blogova, postova. Ponekad napišem i haljinu za snove. S ironičnim geslom: il’ za lovu il’ za slavu. Odabir je moja sloboda. U raznoraznim prilikama rado parafraziram A.B. Šimića o tome kako je često potrebno nekomu tko želi biti neovisan, da bude u nekoj maloj mjeri ovisan, na primjer u slučaju sa ženom… Ili s novcem, s lovom.

Uz svoju novu pjesničku knjigu Tin Lemac na Facebooku 11. listopada u 20:13 piše gorki post (zasladivši ga ikonicama) https://www.facebook.com/tin.lemac/posts/1021560932574652: Kad zavrtim 11 godina svog rada u knjizevnosti, vidim ovako: znanstveni rad mi je donio veliki simbolicki ugled, a malu citanost u uskom krugu ljudi, kriticki rad mi je donio realni ugled i slavu jer svi vole cuti nesto o svom djelu, poezija mi donosi fb obozavatelje, a pedagoski rad glavice koje su skuzile da je knjizevnost rad ludjastva i slobodoumlja. Sve u svemu, dobro mi ide. kad bi se to jos unovcilo s jedno nekoliko stotina tisuca eura, bilo bi top.

Kako bi rekao gospodarstvenik i znanstvenik, sveučilišni predavač i autor više udžbenika, da bi se isplatio – primjer je i većina knjiga prijavljenih za Nagradu Zvane Črnja! – isti tekst moraš objaviti/prodati bar triput, primjerice kao znanstveno, stručno ili popularno predavanje ili tribinu, u časopisu, u knjizi… A za to trebaš imati Tekst, pa i Književnost s potencijalom i umreženost da kao književnik imaš svog urednika i svog izdavača (koji će voditi brigu o nakladama, o natpisu bestseler i prije nego što se otisne, o akcijskim i pretplatnim cijenama, o otkupu za narodne knjižnice, o posebnim popustima za svog autora mjeseca, o presicama, o nagradama i žirijima…), svoje knjižare i svoje knjižnice, svoje recenzente i svoje kritičare, svoje top liste najprodavanijih i svoje top liste najčitanijih, svoje tribine i svoje radionice, svoje natječaje i svoje nagrade, svoje sajmove i svoje tjedne, svoja gostovanja, kolokvije, antologije, cehovska i ina društva i akademije, svoje medije kulturne i masovne, svoje TV i radijske emisije, svoje intervjue s povodom i svoje portrete i svoje, po mogućnosti, redovito isplaćivane honorare.

Zagreb i Pula, 20210730 – 20210917 – 20210918 – 20210919 – 20211020 – 2021028

Esej s pogledom na pulsku Arenu 2021. – Umjesto kave 28. listopada 2021.

Ivan Pergošić 450 godina poslije – Umjesto kave 26. studenoga 2024

Večeras je u Popovači, poslije Kutine i Garešnice, treći put predstavljeno Moslavačko zrcalo, časopis moslavačkih ogranaka Matice hrvatske. Najnoviji broj, dvobroj 7. oživio je pod istim glavnim urednikom i proijenjenim i proširenim uredništvom ponovno nakon 2017. godine. Imenom nadahnut davnim malim kulturnim prilogom Moslavačkoga lista kao časopis s temama ih kulture i književnosti, povijesti i znanosti počelo je izlaziti 2011. Već sam se pohvalila dobrim društvom i svojim trima raznovrsnim temama, a imala sam prilike upravo u Kutini podsjetiti na prikaz 450 godina o tiskanja prve kajkavske knjige (str. 209.-213.) te kako kajkavci nisu svoj blagdan prve knjige proslavili zajedno i glasno nego u gotovo zatvorenim, ponajprije znanstvenim i stručnim krugovima bez medijskoga odjeka i to kajkavski regionalno – Podravina, Zagorje, Međimurje (nedavno Nedelišće), pa zahvaljujući samo tome članku u Moslavačkome zrcalo i Moslavina, iako Ivan Pergošić i njegovu Decret te, posebice, dokazano moslavačko podrijetlo to itekako zaslužuju. I ponos!

Naslonica najnovijega dvobroja Moslavačkoga zrcača

Zato prenosim članak iz Moslavačkoga zrcala:

Božica Brkan

450 godina od tiskanja prve kajkavske knjige Decretum Moslavca Ivana Pergošića

23. Znanstveni skup s međunarodnim sudjelovanjem Kajkavski jezik, književnost i kultura kroz stojeća u Tjednu kajkavske kulture u Krapini 9. rujna 2024. bio je posvećen 450. obljetnici prve tiskane kajkavske knjige Decretum Ivanuša Pergošića. Cijeli je naslov prve tiskane kajkavske knjige Decretum koterega je Verbevci Ištvan dijački popisal a poterdil ga je Laslov koteri je za Matijašem kral bilzevse gospode i plemenitih hotienjem koteri pod Vugerske korune ladanje sliše. Od Ivanuša Pergošića na slovienski jezik obernjen (…) štampan v Nedelišću Leto našega zveličenjav 1574. Ili modernizirano: Dekretum koji je Verbeci Stjepan iz latinskoga napisao a potvrdio ga je Ladislav koji je bio kralj nakon Matije, sa željom svih plemića i gospode koji pripadaju vladanju Ugarske krune, Od Ivana Prgošića na slovenski (slavenski, op. BB) preveden (…).Tiskan u Nedelišću u godini našega Spasitelja 574.

O knjizi i autoru govorio je prof. emer. Alojz Jembrih. Poprilično razočaran što su tu obljetnicu mainstream mediji prešutjeli, što im je netema, kao da nema nemjerljivu važnost za hrvatski jezik, napose za kajkavski, kojem je zaista jedinstven i u širim razmjerima europski spomenik. Jembrih ističe kako se jezik Pergošićeva prijevoda u Decretumu iskazuje u dvjema jezičnim varijantama: kajkavskoj i čakavsko-štokavskoj te kako je bjelodani dokaz da je kajkavski jezik od samih početaka bio otvoren za druge hrvatske jezične izričaje. To djelo nije samo pravni kodeks, nego i jezični spomenik u kojemu ima obilježja književnoga teksta koji svjedoči o počecima „oficijelne“ kajkavske književnosti.

Dražen Kovačević, glavni urednik Moslavačkoga zrcala (Foto Miljenko Brezak)

Uz obljetnicu kajkavskoga prvotiska iz 1574. je, doduše, i od 23. do 25. svibnja u Varaždinu i Ludbregu održan Znanstveni skup Četiri i pol stoljeća kajkavske pismenosti. Kako je izvijestila Bojana Schubert u Vijencu,u organizaciji dva zavoda Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti koja djeluju na području sjeverozapadne Hrvatske, Zavoda za lingvistička istraživanja u Zagrebu i Zavoda za znanstveni rad u Varaždinu više od četrdeset sudionika je prizvalo u sjećanje pisanu kajkavsku riječ i odalo joj počast. Možda je još štogod prigodno održano i objavljeno, ali nije mi poznato da je po našoj Moslavini u tri županije, ma i u jednoj knjižnici, školi ili gdje, održan i običan školski sat, predavanjeu sjećanje na Decret i Pergošića. Kao da smo posve prestali biti kajkavci i sada – jedva da i tko spomene zavičajne govore ma i u izbornoj školskoj nastavi – i u povijesti iz koje nam svijetli upravo Ivanuš Pergošić, jedva da se zna rođenjem Moslavac.

Imamo sreću da su Matica hrvatska i Zrinski u Čakovcu 2003. godine – kojoj su pripisivali nastavak tradicije tiskare slavnih Zrinskih u Nedelišću – na 550 stranica velikoga formata objavili Decretum 1574. Hrvatski kajkavski editio princeps. Za tisak ga je priredio odnosno transkribirao, i priloge napisao Zvonimir Bartolić, uz Tomu Blažeku i urednik knjige. U predgovoru je istaknuo kako je Decretum u Nedelišću tiskan na dohvat turskih topova u tiskari Jurja Zrinskoga, sina branitelja Sigeta Nikole IV., koji ju je utemeljio kao ratnički i kulturni hrabar, jedva dvadesetogodišnjak. I kako se nakon 429 godina ponovno objavljuje nakon propasti mnogih planova za tisak i pretisak, među ostalim za Hrvatskoga proljeća 1971., kad je pripreme prekinula zabrana Matice, te, potom, drugi topovi u samostalnoj Hrvatskoj početkom devedesetih Domovinski rat.

Alojz Jembrih s pretiskom Pergošića na krapinskom znanstvenom skupu (Foto Miljenko Brezak)

Odakle hrvatska tiskara utemeljena u doba Zrinskih baš u Nedelišću, na dva kilometra od Čakovca? Bartolić tumači kako je prema zaključku Ugarskoga sabora iz 1498. Nedelišće (Nedelicz), bilo jedan od glavnih tridesetničkih ureda južno od Mure, uz Varaždin i Zagreb, s filijalama u Raskrižju, Vinici, Krapini, Stubici, Steničnjaku, Topuskom i Kostajnici. Sama bi tiskara, dakako, mogla biti posebna tema, ali učinio mi se mnogo zanimljivijim prevoditelj knjige na kajkavski Joannes Pergossich notarius civitas warasdiensi, varaždinski gradski i županijski notar, koji je živio od 1521./22. do 1592.

Objavljena knjiga prijevod je na slovienski jezik pravnoga djela, zbirke zakona i običajnoga prava mađarskoga pravnika Ištvana Verbecija (Weböczy istván,1458.-1341.), nazvana i najznačajnijom produkcijom pravne pismenosti na kraju srednjega vijeka. Izvorni joj je latinski naziv Opus tripartitum juris consuetudinarii incliti regni Hungariae, et partium eidem annexarum… (Beč, 1517.) odnosno Trodijelno djelo običajnoga prava slavnoga Ugarskoga kraljevstva i njemu pridruženih zemalja. Uz stanovite dopune, Decretum se upotrebljavao sve do 1853., odnosno do austrijskoga Građanskog zakonika. Pergošićev prijevod, posvećen je Jurju Zrinskome, jer je dao radno sklonište putujućem tiskaru Rudolfu Hoffhalteru, a zbog važnosti Decretuma istraživačima je zanimljiv i sam Pergošić, koji u knjizi, iako je zacijelo poznavao latinski izvornik, navodi kako je v nekih malih mesth Veres Balasa, koteri je na vugerski jezik te Decretum pretumačil, nasleduval. Vereš je bio Pergošićev kolega notar Biharske županije u Ugarskoj i glavni sudac u Velikom Varadinu.

Staro izdanje Pergošića (presnimljeno iz pretiska iz 2003.)

Prevoditelja su zato mnogi istraživali iz različitih perspektiva. Jedan od posljednjih, Neven Budak u Gradovima Varaždinske županije u srednjem vijeku (1994.) navodi matrikulu Krakovskoga sveučilišta iz 1567. s imenom Johannes Georgii Pergoszicz podrijetom iz Zagrebačke biskupije. Dotad se nije znalo gdje je i kad studirao ni kamo je otišao nakon zagrebačke funkcije školskoga ravnatelja 1564. I Bartolčić i Jembrih, uz druge, izvore spominju monografiju Čazma u prošlosti i danas (1979.), u kojoj je romanist, filolog i etimolog Valentin Putanec (1917.-2004.) objavio vrlo zanimljiv rad Porijeklo moslavačkih Pergošića i povezano s tim porijeklo kajkavskoga pisca Ivana Pergošića, str. 123.-136. Spominje radove Franje Fanceva, Marina Franičevića, Mihovila Kombola i druge, ali unosi nove podatke o obitelji i rođenju Ivana Pergošića, oslanjajući se na listinu koja se čuva u Arhivu tadašnjega JAZU u Zagrebu, a sastavljena je 1521. te su u njoj citirane još dvije isprave, jedna iz 1446., a druga iz 1501. U tim trima ispravama spominju se svi članovi obitelji Pergošić, ponegdje i Pergašić, koji su živjeli od 1446. do 1521. Citira se Matija Pergošić koji je umro prije 1446. i iz te se listine može pratiti loza Pergošića za idućih otprilike 150 godina.

Vijenac u broju 801. od 21. studenoga 2024. donio je članac s predstavljanja Moslavačkog zrcala kao važne kativnosti Matičinih moslavačkih ogranaka

Vrlo je zanimljiv Putančev zaključak kako Obitelj Pergošića potječe iz Mikulinaca u Moslavini gdje boravi u 14.,15. i 16. stoljeću. Dodajem tu Putančevu fusnotu s drugog mjesta u kojoj kaže da se je u radnji „Jezik Dekretuma (1574) Ivana Pergošića“ godine 1977. odlučio za lokalitet MIKULANICA koji se susreće na specijalki 1 : 100 000 između Gornje i Donje Vlahinićke. Dalje nastavlja zaključak: U feudalnom društvu bili su predijalci zagrebačke biskupije, odnosno zagrebačkih biskupa. Njihov predij nalazio se negdje na crti između Božjakovine i Ivanića. Sam pisac Ivan Pergošić, autor prvog tiskanog kajkavskog djela, rodio se negdje odmah poslije 1521 (dakle oko 1522). (Uvrijeme tiskanja Decretuma ima oko 52 godine, op .BB.) Iz tih materijala koje smo pronašli nije jasno da li se rodio u Mikulincima ili na nekom drugom mjestu, ako se obitelj, odnosno njegov otac, zbog sigurnosti od Turaka, preselio prije 1521. na neko sigurnije mjesto. Može biti da se rodio i u Mikulincima. Godine 1522. nastradali su krajevi oko Gradeca i Dubrave pa je možda loza Pergošića do tog vremena bila ipak u Mikulincima, te se i pisac Ivan Pergošić mogao roditi u kuriji Pergošića u Mikulincima. Možda će dalja istraživanja nešto svjetla unijeti i u ovaj problem. Pisac Ivan Pergošić bio je učen čovjek, „literatur“ svoga doba, upravitelj škole u Zagrebu (kratko vrijeme), a u Varaždin dolazi iza 1564, gdje već 1581. obavlja službu gradskog notara.

Na kutinskom predstavljanju (Foto Slavica Moslavac)

Nama Moslavcima na ponos je navod iz Putančeva zaključka: Što se tiče kajkavske diftongacije koja se očituje u jeziku njegova Decretuma, ona može biti i odraz moslovačkoga kajkavskoga govora kojim je po materi govorio pisac. Putanec se oslonja na istraživanja Stjepana Ivšića. Ne navodi podrobnije tko je što rekao o Pergošićevu jeziku, ali kaže kako je prema jednoj njegov jezik međimurski, jer je djelo tiskano u Međimurju. Prema drugoj, napuštenoj teoriji Pergošić je štokavac, jer je njegovo djelo u jednom dijelu naklade u prvom dijelu teksta „štokavizirano“, a prema trećoj je kajkavac. To se pak oslanjalo na dokaze Fanceva, koji je skupio glavne podatke o piščevu životu u člancima za bečki Archiv für slavische Philologie Beitrãge zur historischen serbocroatischen Dialektologie, 1910.-1912., i Ein Beitrag zur Gechichte des Schriftums in Kroatien, 1914., da se prezime Pergošić javlja na tlu kajkavske Hrvatske. Pogotovo otkako je Ivšić pronašao primjere da se u njegovu djelu kratki jat i dugi jat javlja kao refleks kajkavske metafonije te nalazeći u tim slučajevima isto stanje u današnjim (tadašnjim! Op.BB) kajkavskim govorima. Pergošićev jezik Ivšić zbog takvih refleksa stavlja u I, zagorsko-međimursku grupu, a otkako znamo da je Pergošić podrijetlom iz Moslavine, možemo tvrditi da je iz IV grupe, Đurđic kod Ivanjske, iz čega izvode zaključak kako se u Pergošićevu Decretumu odrazuje jedan moslavački dijalekt..

20240910 -20240917 – 20240919 – 20240920

20. Književna riječ slavonsko-baranjsko-srijemska u Đakovu

S web-stenice Društva hrvatskih književnika prenosimo tekst književnika Mirka Ćurića:

Književna riječ slavonsko-baranjsko-srijemska održana u Đakovu

U Đakovu je 11. studenog 2024. održan po dvadeseti puta tradicionalni program Književna riječ slavonsko-baranjsko-srijemska, u sklopu Slavonsko-baranjsko-srijemskih hrvatskih dana, pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture i medija i Osječko-baranjske županije. Program je započeo gostovanjem književnice Božice Brkan u Srednjoj strukovnoj školi Antuna Horvata. Autorica je predstavila svoj bogati književni i novinarski opus s naglaskom na knjige koje tematiziraju hrvatsku gastronomiju te povezuju uživanje u književnosti i hrani. U holu Škole otvorena je i izložba fotoportreta „Hrvatski književnici“ Miljenka Brezaka. O izložbi su govorili autor Miljenko Brezak i Božica Brkan, a otvorio ju je Mirko Ćurić koji je istaknuo da je do sada predstavljena u Sisku, Zagrebu, Budimpešti i Drenovcima.

Pozdravi u Gradskoj knjižnici Đakovo (Foto Miljenko Brezak)

Središnji program održan je u Gradskoj knjižnici Đakovo, a u njemu je sudjelovalo jedanaest književnika, književnica i glazbenika. Program je vodila Vesna Kaselj, a pozdravne riječi uputila je ravnateljica Knjižnice Kristina Svalina. Predsjednik Ogranka DHK slavonsko-baranjsko-srijemskoga Mirko Ćurić upoznao je nazočne s radom Ogranka u 2024., održanim manifestacijama i objavljenim knjigama i časopisima: tematska „Književna riječ“ 12/20224 posvećena pjesništvu Gorana Rema, Zbornik kritičarskih susreta posvećen slovenskoj književnoj kritici, zbornik priča posvećenih Matošu – „AGM kao nadahnuće“, zbirku pjesama Milana Bešlića „Boje riječi“, te u suradnji sa Sveučilištem u Slavonskom Brodu knjigu „Ivana Brlić Mažuranić u svjetlu onodobne kritike“, prireditelja Ivana Stipića.

Goran Rem čita pjesme iz Književne riječi slavonsko-baranjsko-srijemske posvećene mu u cijelosti (Foto Miljenko Brezak)

S otvorenja izložbe Hrvatski književnici Miljenka Brezaka (Foto Kruno Biberović)

U književnom programu svoje su tekstove interpretirali Joso Živković, Goran Rem, Paula Rem, Mirko Ćurić, Ružica Martinović Vlahović, Darija Mataić Agičić, Božica Brkan i Zvonimir Stjepanović. U glazbenom programu nastupili su Sanja Hajduković i Josip Molnar, Duo AH.

20241114

Oživjelo novo Moslavačko zrcalo sa tri rada Božice Brkan

U Muzeju Moslavine Kutina Ogranak Matice hrvatske u Kutini, s ograncima Popovača i Garešnica i izdavač, predstavio je u utorak 12. studenoga 2024. najnoviji broj, dvobroj 7., časopisa moslavački ogranaka MH Moslavačko zrcalo.

Naslovnica časopisa moslavačkih ogranaka Matice hrvatske

Božica Brkan citira tekst o Pergošićevu moslavačkom podrijetlu, Đuro Vidmarović, Katarina Brkić, urednik časopisa Dražen Kovačević i predsjednica kutinskoga Ogranka Matice hrvatske Matea Paripović (Foto Slavica Moslavac)

Na 230 stranica u sadržajno možda najzanimljivijem broju do sada objavljene su jezikoslovne, povijesne i književne teme više od dvadeset autora, relevantne ne samo u zavičajnom nego i u nacionalnome kontekstu. Primjerice, Željka Macan analizira značajke leksičkog izbora i njegovoj funkcionalnosti Badalićeve Svojom stazom, Silvija Piska otkriva novosti iz prošlosti i arhiva o moslavačkom djetetu Ivanu Vitezu od Sredne i srednjevjekovnoj Sredni, Franko Mirošević I Dražen Kovačević pišu o Orlovima i križarima u Moslavini od 1918. do 1941., a slijedi i niza zanimljivih književnih tekstova Đurđe Vukelić Rožić, Dragutina Dumančića, Jasne Popović Poje, Ane Prolić, Senke Slivar, Peje Šimića, Denisa Vidovića, Đure Vidmarovića i drugih.

Početak kajkavske priče Božice Brkan Slika: Bugarija

Dio teksta Jahač na krovu, ulomak romana u nastajanju Božice Brkan

mMeđu ostalim, Moslavačko zrcalo objavljuje i tri rada Božice Brkan: u cjelini Moslavačka kajkavijana priča Slika: bugarija (priča iz zbirke u nastajanju Povečane slike (str.100.-103.), u cjelini Recentna književnost objavljenje Jahač na krovu (izvadak iz romana u nastajanju Cijelac, str 126.-140.) te u odjeljku Prikazi tekst 450 godina o tiskanja prve kajkavske knjige (str. 209.-213.) u kojem se govori o Ivanu Pergošiću i njegovu Decretu, te dokazano moslavačkom podrijetlu. Na predstavljanju sam govorila i o tome kako kajkavci nisu svoj blagdan prve knjige proslavili zajedno i glasno nego u gotovo zatvorenim ponajprije znanstvenim i stručnim krugovima bez medijskoga odjeka i to kajkavski regionalno – Podravina, Zagorje, Međimurje, a Moslavina, nažalost, jedva.

Dražen Kovačević, urednik Moslavačkoga zrcala (Foto Miljenko Brezak)

Dio uredništva i suradnika obnovljenoga časopisa: Ivan Masnec, Đuro Vidmarović, Franko Mirošević, Božica Brkan, Dražen Kovačević i Katarina Brkić (Foto Miljenko Brezak)

Valja podsjetiti kako je Moslavačko zrcalo, naslovom se oslonivši na davnašnji mali kulturni prilog Moslavačkoga lista, u obliku ozbiljnoga časopisa počelo izlaziti 2011. do 2017. i ponovno se sada probudilo. Glavni urednik je i dalje Dražen Kovačević, a uredništvo je prošireno (Božica Brkan, Katarina Brkić, Goran Grgić, Marijana Horvat, Dražen Kovačević, Mile Martinčić, Matea Paripović, Nikolina Petranović, Đuro Vidmarović i Tija Žarković Palijan.)

20241113

Ne guglaj, samo budi svoj! – Umjesto kave 29. listopada 2024.

Prije milenijske fotografije u Starom gradu đurđevačkom mlada kolegica s osječke Akademije za umjetnost i kulturu i ja razgovaramo kratko, njoj valjda za neku novinarsku zadaću, vježbu. Morala bih biti profesionalno i starački mudra u savjetu za buduću karijeri studenata s kojima sam netom održala kratku radionicu. Budi svoj, budi svoj – zaključujem posve naivno i u uzbuđenju se ne mogu sjetiti citiram li Kranjčevića ili Šenou, pa se i ja olako uzdajem u stroj i guglam kako bih mladoj kolegici sugerirala provjeru podataka za tekst. Umjesto kanonskih stihova udara me iz tražilice Internet nekakvim meni posve nepoznatim šlagerima. I sad ti budi svoj, pametan i mudar da mlade ambiciozne kolege upućuješ u život. A oni već rade vlastite međunarodne projekte, imaju svoje prezentacije za kakvu ja nisam imala ni vremena!

U razgovoru u rano nedjeljno jutro (Foto Miljenko Brezak)

Zahvaljujem svejedno, kako napisah na Facebooku, kolegama Goranu Gazdeku i Ivanu Žadi, organizatorima Fra Ma Fu Festivala reportaže i reportera, ove godine u Đurđevcu, te dr. sc. Tomislavu Levaku, predavaču na Odsjeku za kulturu, medije i menadžment na Akademiji za umjetnost i kulturu Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku i njegovim studentima što su mi omogućili da doživim vlastiti profesionalni vremeplov nedjeljnom radionicom koja me je baš pomladila. Odvela me ne samo u vrijeme od 2009. do 2011. kada sam na Komunikologiji Hrvatskih studija držala vježbe iz Stilistike u medijskoj komunikaciji, nego i u vrijeme uređivanja Večernjakova Vrta, nagrađeno godišnjoj Zagorkom HND-a, pa unatrag sve do honorarčenja u gradskoj Vjesnika i kolumne i prve knjige feljtona Enciklopedija špeceraja u Nedjeljnom Vjesniku, bloga Oblizeki i Umjesto kave s istoimenom knjigom, koju smo promovirali večer prije. Vidim ponovno da ću nakon više od desetljeća napokon morati na svome www.bozicabrkan.com popuniti odjeljak s novinarskoj karijeri, kako se to kaže, mojoj slučajem tek jednoj od profesionalnih biografija.

Ukratko, na 10. Fra Ma Fu festivalu u Đurđevci predstavili smo u gradskoj knjižnici (peti put!) moju najnoviju knjigu Umjesto kave / Izbor blogova o netemama 2016.-2024., Mala knjižnica DHK, Zagreb, 2024., a drugo jutro održali kratku radionicu sa studentima. Na dosadašnjim radionicama o svojemu profesionalnome iskustvu prije mene govorili su kolegeŠolić, Jurišić, Strikoman… Morala sam se podsjetiti i kako su moje novinarstvo i književnost bili temom razgovora moje (mlađe, a danas i dvostruke!) kolegice Sandre Pornić Mlakar i na Fra Ma Fu Festivalu na Višnjici 2017.

Uspjeli odgovoriti na tek dio pitanja: Božica Brkan i dr. sc. Tomislav Levak (Foto Miljenko Brezak)

Otada mi se u životu dogodilo svega i svačega i morala sam dobro razmisliti u kratko vrijeme što bih u jedan školski sat mogla prenijeti budućim kolegama ne samo s novinarstva nego s umjetničke akademije s različitim usmjerenjima i mogućnostima. Profesor predavač dr. sc. Tomislav Levak sugerira mi mejlom da kao osoba iz novinarstva i književnosti, s iskustvom iz tiska i elektroničkih medija, upućena u teoriju i s bogatom praksom govorim nešto pametno. Da pametno! Noću razmišljam, a onda djeci koja bi mi mogla biti unuci i kažem kako sam uvjerena da bi im puno zanimljiviji i vjerojatno i korisniji bio moj sin, naš zajednički mlađi kolega Ivan Brezak Brkan, osnivač Netokracije (poslije doznajem njihova sponzora u nekom projektu!). Ne znam jesam li i njemu uspjela što prenijeti korisno za život. Nisam s podsjetnika dospjela o novinarima-književnicima, native marketingu novinarstvu, radoznalosti, suočavanju s posljedicama svojih odluka…, ali jesam o svojim kolegama urednicima Tuđenu, Fijačku, Šoškiću, suradnicima u Vrtu od akademika do lektorice Maje Matković, zajedničkoj kreaciji a ne kopipejstanju, Vrtovu dežurnom telefonu u analogna vremena, o upornosti, hrabrosti da se i ne odustane i odustane, da se bude spreman da se dobije i da se da otkaz i važnost onoga što radiš da te veseli… I što ti ja znam. Budi svoj, budi svoj! Po običaju uključuje se neplanirano i moj Miljenko Brezak, koji snima, pa skraćuje na polovicu razgovor na Youtube.

Dogovor za radionicu na Fra Ma Fu Festivalu: dr. sc. Tomislav Levak, Goran Gazdek i Božica Brkan (Foto Miljenko Brezak)

Uoči radionice profesionalno i uzorno profesor Levak u skladu s dogovorom poslao mi je okvirna pitanja i kopiram si ih da naknadno razmislim o njima:

1. Kako ste se uopće počeli baviti novinarstvom i medijima?

2. Imate zanimljivu obrazovnu pozadinu na visokoškolskoj razini. Ukratko nam ju opišite.

3. Opišite nam ukratko svoj novinarski put i gdje se nalazite danas?

4. Predavali ste stilistiku u medijskoj komunikaciji na komunikologiji na Hrvatskim studijima od 2009. do 2011. godine. Kakva su vaša iskustva u radu sa studentima?

5. Osnivačica ste, urednica i autorica internetskih magazina www.oblizeki.com i www.ziviselo.com. Otkud vam ideja za to?

6. Koliko je teško na redovitoj razini pisati blogove/tekstove i ispunjavati očekivanja čitatelja?

7. Piše standardnim hrvatskim književnim jezikom i kajkavskim – moslavačkom kekavicom. Što vam je možda draže od toga, i zašto?

8. Koja vam je najdraža novinarska forma, i zašto?

9. Molim vas, za kraj, dajte neki savjet mladim kolegama ako uđu u svijet medija, odnosno novinarstva.

Dva naraštaja za domaću zadaću (Foto Miljenko Brezak)

Đurđevčka uspomena: više naraštaja novinara, književnika i urednika iz cijele Hrvatske (Foto Miljenko Brezak)

Svako je pitanje pola odgovora, zar ne? Ne mogu se i ne želim obuzdati, ali možda je najbolje da ja iz Gutenbergove galaksije u Muskovoj odustanem od savjeta? Da samo pričam priče? Na pitanje koja mi je vrsta najdraža, naravno reportaža i sve rubne novinarsko-književne, ali kolika je akceleracija u mijeni, primjer je kako sam na 1. Fra Ma Fu Festivalu u Virovitici prije desetjeća moderirala okruglim stolom o reportaži, ako se dobro sjećam hoće li i kako preživjeti nova vremena i nove medije?, a ove godine, uz dodjelu nagrada za najbolju reportažu od prethodnoga festivala reportaže, jedna od tema za nove reportere i Franje Fuise za raspravu na novinarskom festivalu bio je utjecaj umjetne inteligencije na reportažu! Zapravo je nabolje da mlade kolege usmjerim na recentne nagrađenike za najbolju reportažu, jer je moj dugogodišnji suradnik (Vjesnik, Zepter…) prije stotinu godina Romeo Ibrišević u Meridijanima, Maja Medaković i Nikolina Cetinić reporterke Provjerenoga Nove TV, Tamara Opačić iz Novosti…

Uzori su oko nas, samo ih valja prepoznati. I neprestano – prepoznavati!

Na Fra Ma Fu Festivalu u Đurđevcu predstavljena knjiga „Umjesto kave“ Božice Brkan

Đurđevac koji je obranio Europu od Turaka brani kulturu i novinarstvo. Blogovi o netemama autorice Božica Brkan, zapisi s mreže autorice Božica Jelušić i izazovi razvoja domaćih autora autorice Sandra Pocrnić Mlakar zajedno na Fra Ma Fu Festival. Tako je ukratko na Facebooku zapisala Sandra Pocrnić Mlakar i prenijela post Gradske knjižnice Đurđevac:

S predstavljanja u Gradskoj knjižnici Đurđevac: Božica Jelušić, Sandra Pocrnić Mlakar, Božica Brkan i Bernarda Ferderber (Foto Miljenko Brezak)

U sklopu 10. Fra Ma Fu Festivala u Gradskoj knjižnici Đurđevac predstavljena je knjiga književnice Božica Brkan pod nazivom “Umjesto kave / Izabrani blogovi o netemama 2016.-2023.”. O knjizi su govorile književnice Božica Jelušić i Sandra Pocrnić Mlakar, također žene s mreže.Teme blogova su pretežno kulturne i društvene tematike, a osim o knjizi, razgovaralo se o dobroj i lošoj književnosti, važnosti i utjecaju interneta u životu današnjega čovjeka te pismenosti na društvenim mrežama.

Doajenka hrvatske književnosti i đurđevačke kulture Božica Jelušić o kozerijama u blogovima imenjakinje Brkan (Foto Miljenko Brezak)

Svoj je osvrt na Facebooku o toj večeri u subotu, 19. listopada 2024., dodala i Božica Jelušić:

Sinoć smo se ugodno družili u našoj Knjižnici, uz ljubaznu ravnateljicu Bernardu i kolege novinare u publici. Božica Brkan ponudila nas je finom kozerijom UMJESTO KAVE, osvježavajući ovaj žanr vlastitim tekstovima u istoimenoj knjizi. Podsjetili smo kako kozerija mora biti britka ili informativna, jasna, duhovita, zanimljiva, osobna, te da ona uglavnom bilježi “ono o čemu smo pričali, a drugi su zaboravili ili prešutjeli”. Prelijane s internetskog bloga u knjigu, ove stranice bilježe ljude i događaje, koji su u dinamičnom sliiedu bogatili kulturnu scenu, ne otimajući se za “trenutak slave”, več naprosto izvršavajući svoju misiju da život bude ispunjen do vrha i obojen svim okusima i bojama.

Plakat 10. Fra ma Fu Festivala s najavom promocije

Urednica Sandra Pocrnić Mlakar imala je za nas iznenađenje-Knjigu o knjigama i književnom poslu, koja čeka izlazak u javnost i otkriva tajne zanata u borbi da nas posve ne proguta virtuala i knjige koje se ne listaju i ne stavljaju pod jastuk. O piscima i nepiscima, književnim žanrovima i načinima proboja u književnost, čitat ćemo u Sandrinoj knjizi. An do tada, kome je po volji, može se tješiti GODIŠNJIM DOBIMA DUŠE, dijarijskim bilješkama B. Jelušić, u izdanju Beletre, već dostupnima u knjižarama Školske knjige.

Bilo je slatko i pomalo prekratko, budući da obje Božice govore kao navijene, a i rečenice su im prilično “počešljane”, pa nije mrsko slušati!

Predstavljanje knjiga nastalih na mrežama – povod za razgovor o dobrom novinarstvu (Foto Miljenko Brezak)

Pridržila se zanimljivim zapisom i Beletra – beletristika i priručnici:

BOŽICE U ĐURĐEVCU Na predstavljanju knjige “Umjesto kave” autorice Božica Brkan na desetom Fra Ma Fu festivalu u Đurđevcu sudjelovala je i Božica Jelušić, koja je ove godine objavila knjigu zapisa na mreži “Godišnja doba duše”. Dvije Božice na mreži komentirale su po čemu se razlikuje pisanje na mreži od pisanja na papiru te usporedile kulturne sadržaje u centru i u provinciji i publiku koja ih posjećuje. Obje Božice zaključile su da provincija održava respektabilnu kulturnu razinu i prati događanja u Zagrebu i u centrima u Hrvatskoj, a s tom ocjenom složila se i ravnateljica Gradske knjižnice Đurđevac Bernarda Ferderber.

Knjiga Božice Brkan “Umjesto kave”, osim kritikom Sandre Pocrnić Mlakar na stranici HND-a, predstavljena i u njezinoj najnovijoj knjizi “Zagorkini sljedbenici” o domaćim autorima žanrova i priručnika, pa je promocija u Đurđevcu bila prilika za premijerno čitanje odlomka iz Sandrine knjige:

“Koje su, dakle, neteme za koje nema mjesta u vodećim medijima i političkim raspravama, a za koje je Božica Brkan otvorila prostor u svojim blogovima? Navodimo samo neke – njemačko izdanje „Balada Petrice Kerempuha” za koje je zaslužan Boris Perić, a na promociji je govorio Viktor Žmegač; Haludizam Damira Fabijanića – izložba fotografija uništenog turističkog kompleksa Haludovo nekad i sad, koju bi autorica pretvorila u putujuću i obveznu; posljednji pozdrav pjesniku, glumcu, kulturtregeru i prijatelju Robertu Rokliceru; izložba Toše Dabca „Umjetnik u industrijskoj revoluciji” u Muzeju suvremene umjetnosti koja je i povod za nabrajanje svih uništenih industrijskih divova – od Pr vomajske, Plive, Končara, preko Varteksa, Đure Đakovića, Jugovinila do Željezare Zenica, Instituta u Vinči, Tvornice čarapa Ključ, Tekstilne industrije Kosovka…; koncert Gabi Novak, Bisere Veletanlić, Vasila Hadžimanova i Matije Dedića u Lisinskom kojim bi „i Arsen bio zadovoljan”; „Mali princ” na kajkavskom u izdanju Kajkavskog spravišća; knjiga „Tito, Tuđman – jedan zavičaj, jedan put” Branka Tuđena; izložba „Goran nakon 80 godina” u Srpskom prosvjetnom društvu, na kojoj se još jednom zaključuje da je Goran iznad svih podjela; „Zemlja mjesečara” Antuna Branka Šimića u povodu 125. godišnjice rođenja, koja pokazuje kako nezaboravni stihovi A. B. Šimića odjekuju iako se iz knjiga nisu rasuli po webu… Među netemama je i nekoliko istraživanja o narječjima i zavičajnom govoru pod naslovima “Kaj bi štela?” i “Reč po reč jel moj rečnik kajkavski” za koji, ispostavlja se, donekle imaju sluha samo lokalni mediji, iako nama nitko neće čuvati zavičajni govor ako ga sami ne sačuvamo. Tu je i jedna tipična „Enciklopedija špeceraja” o fenomenu coffee to go, koju je kolumnistica zabilježila kao iz navike, uspoređujući rituale ispijanja kave tijekom desetljećâ. Pa Maja Matković, Vinko Brešić, Slavka Pavić, Nada Kobali i Miljenko Brezak, koji izložbom „Zlatni rez” s 44 portreta književnika nastoji nadoknaditi još jedan propust senzacionalističkih medija, zbog čijih nam senzacionalnih uređivačkih politika suvremeni književnici ostaju neportretirani.”

Spisateljice i urednice s kolegom Veljkom Krulčićem (Foto Miljenko Brezak)

Od Poleta do knjiga o njemu i o knjigama od blogova: Željko i Ksenija Krušelj s Božicom Brkan (Foto Miljenko Brezak)

U raspravu o današnjem novinarstvu na toj, samo jednoj od predstavljanja knjiga i razgovora na đurđevačkome Fra Ma Fu Festivalu reportera i reportaže – drugo sam jutro imala zanimljivu radionicu sa studentima Odsjeka za kulturu, medije i menadžment Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku – uključili su se iskusni novinari Veljko Krulčić i Željko Krušelj, koji su optimistično zaključili da je pravo novinarstvo živo i vitalno sve dok ima pravih novinara. Zaključivši kako danas svi pišu, osječki novinar Vinko Gazdik trima je autoricama postavio pitanje zahtijevajući kratak odgovor: zašto bi trebali čitati njihove knjige? Odgovorile su!

20241028

Autoportret u doba selfija – Umjesto kave 27. listopada 2024.

Na otvorenju samoborskoga 6. Međunarodnoga trijenala autoportreta Autoportret kao intimni vremeplov 18. listopada 2024.
najviše su me se dojmili gužva unatoč kišurdi, mladalački Meštovićev autoportret iz Zbirke Rogić i razgovor a majstorom (novinske) fotografije Markom Čolićem o tome kako najprije treba biti portret, a kod portreta je važna psihologija, da bi se došlo do autoporteta. Za posebne obiteljske nedjeljne ophodnje dojmilo me se da je mali potomak Adrian Brezak Brkan otprve i u pomaknutome autoportretu prepoznao svoga Dodu, Miljenka Brezaka – čast je biti izabran u 114 umjetnika sa Dvostrukim autoportretnim triptihom, 26.08.2024., kolažom crno-bijelih digitalnih fotografija, 33,87 x 18,58 cm – a veliki potomak Ivan Brezak Brkan na izložbi je detaljno analizirao utjecaj AI, jer baš je uz pomoć AI napisao neki intervju – s pitanjem je li autorski i čiji je zapravo autoportret?

*Dvostruki autoportretni triptih* Mijenka Brezaka iz 2024.

Dok se sjetim koliko je Miljenko snimio portreta i autoportreta, neprestano se snima u zrcalu, koliko neki ljudi snime selfija. Pa čak sam napisala kekavski igrokaz za klince Selfie na kipec! To je moj stav. (I Samoborci imaju zanimljiv edukativni pristup – paralelnu iszložbu dječjih autoportreta i portreta!) Mogla bih o tome do preksutra. No, veseli me da u Prici ljudi razgledaju, sve do 8. prosinca 2024., nisam baš očekivala… I jednostavno, iz odličnoga kataloga prenosim zanimljiv tekst svoje kolegice (i ljubimice!) vrsne kritičarke, povjesničarke umjetnosti, autorice izložbe i predsjednice ocjenjivačkoga suda Ive Körbler (s članovima Nikolina Šimunović, viša kustosica Galerije Prica, POU Samobor i dr. sc. Anita Ruso, povjesničarka umjetnosti).

S otvorenja izložbe, Foto Miljenko Brezak

Ive Körbler
Autoportret kao intimni vremeplov

„Tko je to? Ah, vrlo dobro, pustite beskraj da uđe.” (Louis Aragon)

Bez obzira na trendove, tendencije i fenomene u suvremenoj likovnoj produkciji motiv autoportreta još uvijek ne zastarijeva i ne gubi se interes umjetnika za njega. Nevezano uz individualni stil, tehniku i medij stvaranja u nekome će trenutku gotovo svaki umjetnik imati potrebu napraviti neku skicu, crtež, fotografiju ili karikaturalni prikaz svojega lica, makar s time kasnije nikada ne izašli u javnost. Postoji mnogo vrsta autoportreta – tijekom povijesti pa sve do danas – od reprezentativnih, strogo realističkih preslika vlastite fizionomije, emotivno-psiholoških, odnosno formalnih, deskriptivnih prikaza lica, ali i maskiranja svoje fizionomije ili savršeno naslikana hiperrealističkoga i naturalističkog autoportreta. U tim varijantama postoje i otkloni koji mogu ukazivati na trenutačno ili trajnije tjeskobno stanje umjetnika, egzistencijalne, emotivne ili psihološke krize, što je posebice obilježilo autoportrete umjetnika u 20. i 21. stoljeću.

To se nadovezuje na zapažanje kolege Nikole Albanežea s prethodnoga, 5. trijenala autoportreta, kad je ustvrdio da „činjenica kako prikazivanje sebe nije zasnovano samo na mimesisu, da nije tek dostizanje sličnosti – kako je to zahtijevao Joshua Reynolds ističući potrebu za ‘navikom da pravilno crtamo ono što vidimo’, kao jedinom ispravnom metodom – već može biti prikriveno različitim travestijama: stilizacijama, groteskama ili doslovnim maskama”.

Ivan Meštrović, Autoportret (čovjek koji piše), 1925., bronca 37 x 23 x 26 cm

Morala sam i ja stati uz Meštrovića, jer je samoborska izdavačka kuća Opus Gradna Tomislava Zagode upravo otisnula našu zajedničku slikovnicu Čudo od Vlaja, Foto Miljenko Brezak

Ako se, dakle, svi unisono slažemo oko činjenice (a slažemo se) kako nam stvarnost sve češće postaje psihoemotivno teška i zahtjevna, u toj se manifestaciji stanja otvaraju mogućnosti da putujemo u mašti u neke druge prostore, vremena i kulturološke okvire. To gotovo da postaje svakodnevnim procesom. Pojedinci bježe u prirodu, drugi se bave meditacijom, treći bježe iz gradova na selo i ladanja. Ti se pomaci u egzistencijalnoj tjeskobi mogu trasirati i u tretmanu kako se umjetnici suočavaju sa svojim odrazom: stvarnost je toliko naporna da se moramo „odlijepiti” od nje, makar i u samoći vlastita atelijera ili stana. Tako se, osim klasičnoga psihološkog nijansiranja raspoloženja i stanja u kojima umjetnici vide sebe, autoportret javlja kao spasonosna gesta da se teleportiramo u neko stoljeće, civilizaciju i prostor za koji osjećamo da bismo se tamo mogli najbolje osjećati.

Naše novo lice i ruho (ili staro, prema prisjećanju i prema osobnim uvjerenjima) nije maska, već pokušavanje prepoznavanja nekoga dijela naše osobnosti koja je zaboravljena, potisnuta, odnosno nije vidljiva „na van”. U kojoj bismo se odjeći, kulturi i epohi najpreciznije mogli zamisliti? U kojemu stoljeću ili tisućljeću? U kojoj društvenoj kasti? Okružuje li nas grad, selo na kraju svijeta, pustinja, planine, dvorac, palača, samostan ili svemirski brod i svemirska postaja? Što smo nekada bili po profesiji ili čemu težimo negdje u snovima? Jesmo li negdje u prošlosti zagubili dio sebe ili se tek kompletnima vidimo u bliskoj ili dalekoj budućnosti ljudske civilizacije? Imate li osjećaj da ste trenutno ovdje „u krivome filmu”? Jesmo li sretniji u vraćanju i prisjećanju prošlosti ili čeznemo za budućnošću, ma kakva ona bila? Sve su mogućnosti vlastita preciznoga „pozicioniranja” u novo lice otvorene, stoga mi se, nakon brojnih razgovora s umjetnicima u zadnjih nekoliko godina, nametnula ova varijanta recentnoga tretmana autoportreta.

Majstor portreta Marko Čolić o autoportretu, Foto Božica Brkan

Iako su dadaisti i nadrealisti u europskoj modernoj umjetnosti započeli takve oblike osobne transformacije i začudnih intelektualno-duhovnih putovanja preko „ogledala čudesnog” (Pierre Mabille), taj se proces može pratiti u kontinuitetu do danas. Kao da moramo bježati i spašavati se, teleportirati u neke druge, možda bolje dimenzije postojanja. Takve će autorske poetike biti bliske i s tzv. slikarstvom snova i fantastičnim slikarstvom, ali će se pojavljivati i u drugim tehnikama i materijalima, od kolaža i fotografije pa sve do skulpture, kasnije videa i kompjutorske grafike.

***

Božica Brkan i Ivan Brezak Brkan o autoportretu, selfiju i Ai, Foto Miljenko Brezak

Radovi pristigli na natječaj za 6. trijenale autoportreta vidljivo slijede i razumiju zadanu temu koncepcije, štoviše svojom su brojnošću i kvalitetom razine intimnih studija koje umjetnike prenose u druga vremena, prostore, stoljeća i kulture ugodno iznenadili žiri.

Uz standardno dobre i kvalitetne prikaze vlastita lica na tragu poetskoga realizma/intimizma, ili naturalizma i hiperrealizma, javlja se cijeli niz radova koji nose zamjetan psihološki i emotivni naboj, s laganim egzistencijalističkim natruhama. Pojedini radovi iskazuju jasno osjećaj autora kako i sada doslovce kao da žive između nekoliko dimenzija ili svjetova jer je ova materijalna razina energetski (ne samo doslovce) preteška. Ne treba bježati od činjenice kako u ovome trenutku povijesti svi osjećamo manju ili veću tjeskobu i osjećaj nemoći pred globalnim zbivanjima, što se povratno reflektira i na licima umjetnikâ.

Javljaju se pojedinačno i tzv. aristokratski autoportreti, gdje su si slikarice dale oduška mašti pri vraćanju u živote iz ranijih stoljeća – da tako kažem – a neki su kao astronauti otputovali i u bližu ili daljnju budućnost.

Tin Samarzija, *Dekonstrukcija autoportreta*, 2021., kolaž i tuš i papir, 50 x 35 cm

Nije na svim crtežima i slikama prikazan klasični autoportret, ponekad umjetnici nisu prisutni u djelu, već naslovom i apstraktnom redukcijom iskazuju određeni egzistencijalni stav, dok neki čak ostavljaju tragove i u stihovima. Kao posebno kvalitetna i maštovita dionica izdvajaju se radovi u tehnici akvarela, s obzirom na to da ta tehnika općenito izvrsno „hvata” trenutačna raspoloženja i stanja ili i stavove o nečemu što muči umjetnike u toku dana. Tu se očitava i humor ili autoironija, osjećaj bespomoćnosti ili potreba da se metaforički prebaci u neku drugu paralelnu dimenziju. To iskazuju i pojedini radovi u složenim kombiniranim tehnikama, gdje se spajaju dva ili više medija, sve u funkciji toga identičnog prikaza samih sebe: fizički smo ovdje, ali zapravo smo u mislima ili sanjarenjima u nekome drugom vremenu, prostoru, svijetu.

Irena Podvorac, U razgovoru sa sobom, 2022. – 2024., kombinirana tehnika

U fotografskim prikazima i video-radovima pojedini autori također se izmještaju iz ove dimenzije stvarnosti i odlaze na neke druge prostore, često postupkom montaže prizora. Neki se fotografijom vraćaju u djetinjstvo, simbolički naglašavajući kako je taj dio života bio najljepši, najčišći i najsigurniji, što je bez dileme na tragu zadane teme ovogodišnje koncepcije.

Radovi u tri dimenzije, odnosno skulptura i mali objekti u kombiniranoj tehnici naglašeno nose element humora ili simboličnih prikaza samih sebe kao pars pro toto, dio za cjelinu. Moglo bi se reći i kako se humorom i sarkazmom umjetnici liječe od stvarnosti, duhovito je komentirajući djelom.
Zanimljivo je primijetiti kako se u jednome broju radova uz prizor umjetnika javlja i motiv neke životinje. Za pojedine je autore životinja njihovo drugo ja, možda i animalni duh ili čuvar, a nekima simbol spiritualne i emotivne slobode, vjernosti i lojalnosti, mnogo veći od drugih hominida s kojima smo okruženi.

Jelena Sokić, Tri sestre (nevidljive žene), 2023., akril platno, 50 x 40 cm

Jednako je tako važno naglasiti kako većina umjetnika autoportretom iskazuje jasan stav o tome da je umjetnost njihov važan ili najvažniji dio identiteta, ono preko čega se autentično i autonomno predstavljaju svijetu, svjesni snage umjetničkoga djelovanja koje usprkos općoj apatiji ipak može mijenjati fragmente naše male galaksije. Možda i ne, ali ne odustaje se od statementa kako je umjetničko djelovanje važan dio našega postojanja, što osobno iznimno pozdravljam i podržavam. Naime, motivom autoportreta moguće je iskazati široki dijapazon mikrotema, ubaciti poruke i svjetonazorske odrednice koje imaju snažan egzistencijalni okvir i potpis. Autoportret kao manifest umjetnika, zašto ne?

Prateća mala izložba ovogodišnjega trijenala izbor je djela s temom autoportreta iz zbirke Roglić. Dvije slike istaknutoga hrvatskog slikara Marijana Trepšea (1897. – 1964.) izvrsni su primjeri autoportreta. Tema autoportreta inače je bila dosta zastupljena i apostrofirana u njegovu opusu tijekom nekoliko desetljeća, i na tim studijama vlastita lica možemo jasno pratiti slikareve mijene stila – od ekspresionizma, preko sezanizma te klasicističke stilizacije i magičnoga realizma, gdje se mijenja tonska paleta i kromatska skala, ali i volumensko oblikovanje. „Autoportret” (između 1926. i 1928.?), u toplim smeđe-crvenkasto-žutim nijansama, s finim sjenčanjem lica primjer je različitih stilskih utjecaja, gdje se autor lagano približava konceptu magičnoga realizma. Drugo djelo iz zbirke, „Muškarac i žena” (1928.), varijanta je njegove druge značajne slike toga perioda, „Autoportreta sa suprugom” (1928.). U toj verziji slike iz zbirke Roglić Trepše slika lica, tijela i odjeću mekšom modelacijom, s mnogo više toplijega tonskog sjenčanja, uz promijenjene detalje gesta i stava svojih i supruginih ruku.

Dva autoportreta makarskoga slikara Antuna Gojaka (1907. – 1986.), u poslijeratnoj realističkoj inačici prikaza lica gdje postoji stanovita redukcija detalja, posebice u djelu gdje slikar sebe prikazuje već u zrelijim godinama, studije su starijega muškog lica na kojemu su već utisnuti tragovi života. Međutim, iz konteksta na slici, scenografije i odjeće slikara, kao i odabira boja, jasno je kako živi uz more, iako su detalji na slikama dosta škrti i reducirani.

Hrvatski kipari iz prve polovice 20. stoljeća – ali i druge polovice, podjednako –nisu često posezali za temom autoportreta, i broj je takvih djela u skulpturi prilično malen. U našoj je povijesti umjetnosti prve polovice 20. stoljeća poznato kako je autoportret kipara Ivana Meštrovića (1883. – 1962.), pod naslovom „Autoportret (Čovjek koji piše)” iz 1925. godine jedno od najranijih djela te vrste. Kritika je već pred više od pola stoljeća zamijetila kako „karakteristična širina herojske geste i zamah nadilaze psihološki sadržaj djela”, no s time se danas možda i ne bismo složili.

Ivana Mrćela, Handglasses, 2023., akril platno, 50 x 50 cm

Umjetnik ima mrk, vrlo ozbiljan izraz lica, gotovo u grimasi, duboko koncentriran na radnju pisanja i sadržaj koji zapisuje. Vanjski svijet za njega ne postoji. Postoji određena samotnjačka, kontemplativna dimenzija te skulpture koja je još za umjetnikova života bila međunarodno prezentirana i poznata. Kipar kao da se podtemom pisanja i tretmanom volumena djela izolirao od svoje okoline. Cijela kompozicija volumena iznimno je skladno oblikovana kao cjelina u kojoj su anatomski detalji tijela (okret glave, nejednako spuštena ramena, pozicija ruku i šaka, savinute noge) usklađeni u gotovo ovalno sabijenoj, kompaktnoj kompoziciji volumena skulpture, što pridonosi dojmu kontemplacije i izolacije.

Rad na autoportretu krajnje je introspektivan čin, kad i najekstrovertiraniji umjetnik biva dramatično suočen sa samim sobom; u trenucima samoanalize, poniranja do nekih razina svojih emocija i psiholoških stanja koja inače možda želimo zanijekati ili proći lako kroz njih kao da ne postoje… dakle, svaki je autoportret čin izvjesne hrabrosti.

Kad Zorka Sever slika riječju, prozom i stihom – Umjesto kave 23. listopada 2024.

Najnoviju svoju knjigu nadahnuta i predana Slavica Moslavac posvetila je Zorki Sever, Moslavčanka Moslavčanki, talentirana svestrana žena talentiranoj svestranoj ženi. Iako se Popovčankom višekratno bavila izložbama, predavanjima, tekstovima i cijelim knjigama, ponajprije kao etnologinjom, monografijom Zorka Sever – umjetnica našeg kraja, Vokalna skupina Rusalke i Grad Popovača, Popovača, 2024., sagledava je kroz poznate, ali i kroz dosad nepoznate, prvi put objavljene materijale, kao multimedijsku umjetnicu (etnografkinju, spisateljicu, ilustratoricu), meni najzanimljivije kao književnicu, ponajprije za djecu. Da je započete radove objavila kad su nastali, tko zna kakvo bi joj danas bilo mjesto u hrvatskoj književnosti? Recenziju objavljujem kao pozivnicu na predstavljanja publici u Popovači 25. listopada 2024., Kutini 4. studenoga 2024. i Sisku 20. studenoga 2024.:

Na naslovnici je Zorka Sever, rad Marije Kobelščak

Ujesen 1974. kao brucošica priključila sam se svom Miljenku u podstanarskoj sobi u Badovinčevoj 2, pokraj Dinamova stadiona, kod Josipa Octenjaka, tada već udovca, koju je pet godina ranije moj student ekonomije usput se raspitujući u susjedstvu Fakulteta našao sretnim slučajem zavičajnom vezom u umirovljena učitelja iz Volodera. U našem je skromnom stražnjem sobičku jednokatnice s pogledom na vrt lijepo uramljen zračio poveći pastel: trećinom gore nebo, a dvije trećine odozdo prelijevalo se zelenilo svih mogućih nijansi. Toplina hladnih boja. Baš je pristajala meblštofu starinskoga trosjeda iznad kojega je visjela! Tek smo više godina kasnije doznali da je motiv iz naše Moslavine, popovački, i da ju je naslikala njihova prijateljica Zorka Sever. A iz rukopisa Slavice Moslavac Zorka Sever – multimedijska umjetnica (etnografkinja, spisateljica, ilustratorica), koja mi je u međuvremenu postala mnogo bliskijom negoli u mojoj prvoj zagrebačkoj jeseni,doznala sam kako moslavački pejzaži prerastu u najintimniji, najsuptilniji i najliriskiji dio njena stvaralaštva

Duplerica- recenzija i krajolik Zorke Sever

Zorku Sever rođ. kao Olgu, Zoru pl. Getz (služb. Voloder a stvarno Popovača, 29. ožujka 1894. – Zagreb, 21. kolovoza 1973., pokopanu u Popovači) zahvaljujući upravo izložbama u Muzeju Moslavine te tematskim knjigama Slavice Moslavac uglavnom i poznajem kao likovnu umjetnicu, pouzdanu vještu krajobraznu slikaricu – osobito je na cijeni osam pastela starih moslavačkih gradova od Garić grada, Jelen grada do Kaluđerovog groba koje čuva Muzej Moslavine Kutina – i portretisticu (na stotine osoba koje su joj prošle kroz život sve do zatvorenica u KPD Požega). Kao pjesnikinju više poznajem jednu od dvije Zorkine kćeri Višnju SeverSiglhuber, magistricu povijesti i umjetnosti (druga je Ruža Sever-Plešnik, dipl ing. agronomije i nastavnica elek.), s kojom sam se zbližila na predstavljanjima našavši se s još četvoro i u prvoj antologiji Kajkavska lirika Moslavine (Matica hrvatska Ogranak Kutina 2009., urednik Dražen Kovačević). Spominjalo se obvezno i da je Višnjina majka Zorka Sever također pisala, a Slavica navodi i kako Višnja je često recitirala Zorkine pjesmice u Domu kulture bez obzira da li je pisano na staroj kajkavštini i štokavštini.

Usporedivši i količinu materijala koji se spominje kao njezina ostavština, likovnih je radova Zorke Sever neusporedivo više: od 1906. – 1973. Zorka je izradila 1709 umjetničkih djela. Dakako, likovni su joj radovi češće i ozbiljnije prezentirani, kako na skupnim svjetskim izložbama od Bruxellesa do Barcelone i Kopenhagena, tako i na samostalnim izložbama po Hrvatskoj te su češće bili i predmet kritičke opservacije (Branka Hlevnjak, Stanko Špoljarić, Stjepan Beleta, Slavica Moslavac i drugi).

Crtež postelje, detalj s prethodne duplerice

Što se književnih radova tiče, tek posljednjih godina pojedinačno dopiru do javnosti primjerice kroz tematske knjige Slavice Moslavac (Uskrs koke crnka, Vuzmeno veselje…), pa je moguće da svi još i nisu predočeni, obrađeni, prebrani, još manje vrednovani. I od poznatih je samo dio objavljen uglavnom prije Drugoga svjetskog rata u časopisima Obitelj, Hrvatica, Pismenost, Naša žena, Svijet, Priroda, Hrvatski dnevnik itd.,te u časopisu za djecu Mala mladost. Uz etno, dnevničke i slične bilješke te kratke priče (Šta ljubav može, Pomlađena starost…), većina Zorkinih uradaka koji bi bez dvojbe pripadali književnosti namijenjena je djeci. Prema današnjim suvremenim mjerilima i protekom desetljeća, ne bi se moglo ustvrditi da je objavljen dio literarno i kvalitetniji od neobjavljenoga te je pitanje, da je većina objavljena u vrijeme nastanka, gdje bi Zorkino mjesto bilo u književnosti. Iako je kao učiteljica radila samo nekoliko godina, primjerice u selu Potoku, do udaje za Josipa Severa 1919.u Zlataru, prevladava odavno potisnut učiteljski, odgajateljski, poučavateljski pristup. Osobito je to zorno u dijelovima koji u vrijeme nastanka, u prvoj polovici 20. stoljeća nisu u javnosti imali važnost kakvu imaju danas. Međutim, dojmljive su i zabavne njezine pouke primjerice u Svadbi cvrčka s lakomom starom krastačom žabom – lakomost često nailazimo u Zorkinih životinja! – koja se prejede cvrčaka ili kako u Zadruzi peradi, perad brani svoj zajednički peradnjak: I ako su raznog roda, / Razne ćudi, razne boje, / Ipak dom svoj složno ljube / Tuđincima sudbu kroje.

Dok odraslima uglavnom namjenjuje dokumentarističke, deskriptivne tekstove, Zorka je najsnažnija i literarno najraznovrsnija upravo u dječjoj književnost, koja i količinski preteže. Zanimljivo je da su forme, reklo bi se kreativno multimedijalne, pomalo ispred njezina vremena i bliske danas vrlo popularnom i modernom stripu i uopće nerijetko karikaturalno ilustrirane pjesmice, a smiješne zgode, primijetili smo već, bile su joj bliske i u prozi i u stihu. Nažalost, nedovršene su ostale cjeline zamišljene ambicioznije kao samostalne slikovnice, koje stjecajem prilika ni u dijelovima a još manje kao cjelina nisu ugledale svjetlo dana. Moslavac spominje osam koncipiranih, složenih po motivima i ilustriranih s ukupno 127 akvarela i crteža pod nazivom Lumpićeve dogodovštine (uz druge u pjesmiVinograd opisuje nestašluk ljetne radosti kupanja u koritu!),Vesele zgode našeg doma, Volite li ptičice? (kroz upute čime ih zimi gladne hraniti slijedi prava mala enciklopedija ptica oko kuće: ševe krunčice, sjenice crnokape, palčić, vrapci, svrake, vrane), Dečec Cico, Snješka, Čarobna špilja, Jarac Miško, Dječja usta. Zašto nisu objavljenje? Ili nisu dovršene ili autorica nije našla izdavača ili ih im nije ni nudila, jer se i tim vrstama i u odrasloj književnosti onoga vremena spominju rijetka u tome prihvaćena imena i to redom muškarci.

Neki od mnoštva portreta ljudi iz okruženja Zorke Sever

Kao i u likovnosti, i u književnosti je Zorka bila pretežito posvećena zavičajnom i baštinskom i dnevnički je u svom domu – koji Moslavac bogato oslikava u Životnome putu Zorke Sever – izuzetno bilježila sve, od izgleda kuće i dvorišta do odjeće te običaja kroz godinu, posebice crkvenih, (božićni, uskrsni…) i vjerovanja (prozni zapis Valentinovo u narodu i pjesma Ptičja svadba…), a da i ne spominjem ljude oko sebe, ne samo članove svoje velike obitelji, a napose djecu. Zabilježeno je da se radeći s djecom predstave, uz kostimografiju i scenografiju, pisala i scenarije. Iz suradnje s Vladimirom Širolom spominju se tekstovi iz svjetske i hrvatske književnosti Crvenkapica, Postolar i vrag, Kugina kuća i druge, što govori o Zorkinu poznavanju književnosti i objašnjava u njezinim tekstovima njegovanu citatnost i figurativnost, metaforiku, onomatopeju (u Mačjem carstvu mama „mr, mr, mr“ dječicu doziva; u Zujcu, priči za neposlušnu djecu:… Kada takva djeca odu spavati, nanjuši on njih i čim osjeti da su legla, eto ga! Već izdaleka čuje se njegovo zujanje…Najprije poput sitne mušice zn, zn, zn, muhe, bumbara, velikog obada zzzzz, a zuj mu je sve glasniji i glasniji i kao da se sasvim približi postelji, pretvara…) te zanimljiv nesvakidanji vokabular(nevaljalčić u Ele tvrde glave u našega Pave!; goropadan, fakinaža, kravar u Jarac Miško; raskovoca seu Razočaranoj koki; vran-oblaci, vjetar prkošljivi, curičica u pjesmi Kod bake; Zapjevulje odmah slađe, Kad mirisom glad utaže u Volite li ptičice?…).

Pozivnica za prvo redstavljanje u Popovači

Posvećivala se Zorka ponajprije praktičnome, primjenjivom, a dio tekstova koje je Slavica Moslavac od obitelji uspjela prikupiti za objavu prvi put, otkriva i neprestani rad, brojnost tema, raznovrsnost stila te bogatstvo i ljepotu jezika, pretežito štokavice ali i više od dokumenta, zanimljive popovačke, moslavačke kajkavice, primjerice u duhovitim, od štokavskih malobrojnijih pjesmama Papagaj i Veselica pri mjesečini te sajamskoj Jajnke i Miške, pa San maloga Jureka, poduža i raskošna o dreseru koji je sanjao da je uvježbao predstavu s brojnim životinjama muzikantima, akrobatima i cirkusantima, koje iako prirodni neprijatelji poput psa i mačke, u stihovima zajedno sviraju i plešu polku i kvadrilu ili nespretni prasac po drotu hodi. Počinje: Mali Jurek tak je fino / Živine dresiral, / Te je potom svud po svetu / Z njimi premaširal! A završava: Vre Jurek pak sad štundira, / Naškubil je usta, / Jer od ove lepe senje / Osta želja pusta!

Zanimljiv je Zorkin bajkovit pristup i u pričama (Klitirinka, Zujec, Što ljubav može…) i u pjesmama, a najmoćnija je u rimovanim basnama u kojima nije zaobišla valjda ni jednu životinju sa svoje okućnice te da uglavnom sve imaju i imena, od mačaka, pasa, gicana, zajca, ježa, kokoši i pijevca, đureka, pataka, gusaka, pura, biserki, perlinki, vrabaca i drugih ptica, čak ni gavrana i rodu Rodača. Općepoznate basne često vješto izokreće na danas vrlo moderan i blizak nam način, primjerice u Staroj priči s novim vukom, u kojoj se curica mala – dobra Crvenkapa / Ne boji se vuka ni njegovih šapa! I gdje Dobru djevojčicu ama svatko voli, / Ni mrki vuko ne zada joj boli! S danas vrlo aktualnom temom, preambicioznim roditeljima, još 1938. obračunala se ironično u Mravčiću kao glazbeniku prepjevavajući po svome Cvrčka i mrava: Mravčeva se mama kapricira: / Mora sinak da joj muzicira! / Šalje ga do cvrčka glazbenika, / Nek’ ga uzme za svog učenika. … (…) a kad završava kao građevinar: „Pa nek’ bude – kako sinak želi – / Neka samo pos’o ga veseli!“ // Prođe vrijeme – sinak kuće gradi –/ Marljivost mu njegov život sladi./ Položaj mu nije više bijedan; / Svi ga štuju, jer je jako vrijedan! S podnaslovom stara priča u novom ruhu donosi Palčića u prozi Palčec, djelomice ga u dijalozima i kajkavizirajući: „Oj, tato, zemi me sa sobom!“, molio je mali. „A kam bum s tobom, gda si tak mali, buš mi opal čez šaraglje!“ “Pa metni me u volovsko vuho.“

Svako od spomenutoga – a i nespomenutoga! – zavređuje i dodatni pozor odnosno da se Zorkini tekstovi vrednuju unutar njezina opusa i u općem kontekstu, onovremenom i suvremenom.

Sjajne ilustracije Zorke Sever za vlastite tekstove za djecu

S obzirom na bogat i ne uvijek lagan život, od toga da se odrekla svoga sna, studija slikarstva, a posebice ekonomskih i političkih muka po završetku Drugoga svjetskog rata (od konfiskacije imovine i prijetnji smrću do četverogodišnjega zatvora), čovjek bi očekivao mnogo više gorčine, pogotovo jer tekstovi nisu objavljeni. No, ona i u najtežim trenucima stvara: na odsluživanju kazne u Požegi od 1946. do 1949. više od tristo portreta zatvorenica, stražara i rukovoditelja. Moslavac citira kako je u Sabranim zrncima zapisala: Toliko volim smijeh, čistu radost i prirodu i sunce… U svojoj sredini intelektualno daje ton društvenom i kulturnom životu od slikanja i pisanja, vođenjem zborova i predstava, prikupljanjem narodnoga ruha (sve do otkupa na sajmu!), gradnji popovačke crkve…

Portret umjetnice iz biografskoga dijela knjige

Godine 1969. iz Popovače se obitelj seli u Zagreb, ali i danas je Zorka Sever tu prisutna kroz Donatorsku zbirku i Trijem s ostavštinom Zorke Severte Osnovnu školu koja nosi njezino ime, ne jednu likovnu skupinu i radionicu nadahnutima njezinim djelom. Književnost Zorke Sever ovom je knjigom tek načeta i zavređuje temeljitiju valorizaciju. Tim veću pohvalu zaslužuje ustrajna, umješna i upućena Slavica Moslavac za stručnu i temeljitu posvetu zavičajki, ženi, koju naziva multimedijalnom umjetnicom i koja zaslužuje da se njezino djelo ne prepusti zaboravu. Pogotovo jer je na različite načine vrlo inspirativan poticaj nama današnjima i budućima.

20240703 – 20240706 – 20241023

U Vrbovcu predstavljena knjiga „Umjesto kave“ Božice Brkan

Deveti listopada 2024. ostat će zapamćen po predstavljanju knjige “Umjesto kave” književnice Božica Brkan, koju je autorica izvrsno predstavila. Po ležernom razgovoru u kojem smo pretepli puno toga. O književnosti, o wonna be književnosti, o relevantnosti književnih natječaja koje organiziraju grupe na društvenim mrežama. Znate ono, neki tamo prijatelj Vam šalje u inbox: ” please, glasaj na ovoj stranici za mene, možda dobijem nagradu”. Čak smo se dotakli i pismenosti, pogotovo elektronske, današnjih poljoprivrednika. Sve u svemu bila je to zanimljiva večer. Uz svestranu osobu kakva je naša jučerašnja gošća, zabava je uvijek zagarantirana. Prenosim post s Facebooka Katarine Zadrije koja je s Udrugom Osebunjek organizirala još jedno predstavljanje knjige Božice Brkan u narodnoj knjižnici Vrbovec, na čemu srdačno zahvaljujem.

Udruga Osebunjek poziva na predstavljanje knjige “Umjesto kave” autorice Božice Brkan. Što možemo očekivati? Razgovor o koristi i/ili štetnostima blogova i društvenih mreža, o temama obrađenim u knjizi. Knjiga se sastoji od osamdeset odabranih blogova koje autorica Božica Brkan piše na svom blogu “Umjesto kave” Teme blogova su različite, najčešće kulturne, teme za koje službeni tisak nije našao mjesta ni minuta u svojim vijestima. Emilija Kovač, književna kritičarka o knjizi u “Kolu” MH:

“Knjiga Umjesto kave Božice Brkan sastavljena je od 80 tekstova/izabranih od ukupno njih 400-tinjak objavljivanih na autoričinoj internetskoj stranici www.bozicabrkan.com u razdoblju od 2016. do 2023. godine. Tekstovi su tematski heterogeni, nastali iz želje da se ostavi trag o trenucima koji su, po osjećaju autorice, vrijedni pamćenja, koliko god bili, recimo eufemizmom, diskretni, barem s obzirom na detalj koji ona akcentira. Iz činjenice da se radi o događajima koji (često nažalost) nisu od znatnijeg medijskog interesa i neće, barem ne iz perspektive iz koje ih razmatra BB, naići na kakav zamjetniji odaziv, autorica ih označuje kao »neteme«.”

O predstavljanju su izvijestili Radio Vrbovec i Prigorski.hr za koji je kolega Dragan Vicković pripremio

Intervju Božica Brkan u Vrbovcu predstavila knjigu „Umjesto kave“

INTERVJU Božica Brkan u Vrbovcu predstavila knjigu „Umjesto kave“

Božica Brkan, književnica i novinarska, urednica, kolumnistica i blogerica predstavila je u Narodnoj knjižnici u Vrbovcu uknjiženi blogovi „Umjesto kave“. Riječ je o netemama 2016.-2023. koju je izdalo Društvo hrvatskih književnika.

Ta knjiga, poslije dosad objavljenih sedam zbirki poezije, pet romana, tri knjige feljtona, dvije zbirke priča, ne računajući pedesetak monografskih kuharica i brojne ljubiće, na uknjiženih 260 stranica donosi 80 tekstova o književnosti i kulturi odabranih s autoričine web stranice među umalo objavljenih 500 tekstova. Bio je to povod razgovoru s književnicom, koja je većinu svojih knjiga već predstavila Vrbovčanima.

Jedna od omiljenih i čestih vrsta s interneta i društvenih mreža, prema najjednostavnijem tumačenju u Školskom rječniku hrvatskoga jezika primjerice, svojevrsni mrežni dnevnik. objavljivati blog Oblizeki o gastrofenomenima, jer me tjera i newsletter, a kako sam otišla iz tiskanog novinarstva, gdje sam bila ustaljena kolumnica i urednica, nedostajao mi je medij na kojem bih mogla iznositi svoje stavove, počela sam pisati povremeni blog o različitim temama, uglavnom u mainstream medijima zapostavljenima. Pišem o knjigama, izložbama, događajima, jeziku a posebice kajkavskome, ljudima koji zaslužuju da javnost o njima zna više.

Odabirem različite dužine i različite vrste od vijesti, pjesme, pisma, kritike, intervjua do eseja. Iz različitih perspektiva. Kao čovjek desetljećima u medijima, poštujem zakonitosti medija, pa na blogu ilustriram tekst autorskih fotografijama te rado dodajem linkove na srodne, posebice vlastite sadržaje, a u knjizi sam sve to izostavila i prilagodila se elegantnoj, ograničenoj formi male knjige i papiru.

Vrlo sam zadovoljna što mi je urednik Ivica Matičević rekao da je materijal odabrao jer mu je zanimljiv i jer u knjižnici koja traje od 1908. – moja je knjiga 269.! – nije bilo takve knjige. Komplimentom sam shvatila i što se uz moje blogojavljanje, kako naziva to moje pisanje, pozvao na Cihlar Nehajeva i njegovo poimanje narodne a moderne književnosti. Ako stvarno danas svaka baba ima Facebook, nije svaki post književnost. Knjiga je objavljena prije otprilike pola godine.

Što kaže kritika?

Mislim da su neki još zbunjeni i rado bi knjigu ocijenili novinarskom a ne književnom, ali su dosad objavljene kritike vrlo blagonaklone od prve recenzije objavljene u knjizi kao pogovor Ivana Brezaka Brkan. Umjesto algoritma: imaju li blogovi smisla u 2024.?
Ljerka Car Matutinović u Vijencu, Emilija Kovač u Kolu, Sandra Pocrnić Mlakar o odnosu novinarstva i književnosti na webu ipak uspijeva čitati više čitatelja. Knjiga će, nadam se, uključiti i nove čitatelje- Ne vjerujem lajkovima ni hejtovim, ali uvijek se nadate čitateljima koji razumiju ono o čemu ste pisali i pogotovo ako imaju iskren stav.

Kako ocjenjujete hrvatsku književnost na Internetu?

Na Internetu se književnost ne razlikuje mnogo od bilo kojega drugog područja, od plemena do blogera i influencera. Rado ističem kako sam multimedijalno orijentirana, pa i u književnosti – od papira, radija do Interneta, uključujući i društvene mreže (od Facebooka, Instagrama, nekad Twittera danas X sa samo 140 znakova, čak TikToka Ili Youtuba!) i adaptacija na film i TV. Kao i svuda, ima i dobroga i lošega te, kao i uopće u društvu, sve više nedostaje kriterija. Mislim da se književni teoretičari i kritičari iz Gutenbergove galaksije još nisu dovoljno iskoračili u Muskovu ili ne znam kako bih nazvala galaksiju e-književnost, iako, čujem i vidim, da uočavaju primjerice objavljivanje i nagrađivanje tekstova s mreža te prenošenje različitih e-tekstova u knjige.

Kao što napisa jedan kolega – za spas od virtualnog zaborava. Sve se više, unatoč prevlasti slike, jer slika govori tisuću riječi, uočava i utjecaj na ubrzane i učestale promjene pisanih vrsta, primjerice skraćivanje te trenutačna moda u prozi kratkih priča i u poeziji haiku. Moji blogovi traju koliko traje jutarnja kava, opušten ali zgusnut razgovor.

O čemu pište?

Prije svega o kulturnim temama, preciznije rečeno o netemama koje nemaju mjesta u velikim, medijima.

Hvala, dragi Vrbovčani, na gostoprimstvu!

20241017

Kmukač, treća zbirka kajkavskih pjesama Katarine Zadrije – Umjesto kave 6. listopada 2024.

U Vrbovcu smo 5. listopada 2024. – i uz kmukanje – svečano i zanimljivo predstavili treću zbirku kajkavskih pjesama Katarine Zadrije Kmukač, izdavač Udruga Osebunjek, Vrbovec 2024. Poslije zbirki Povele rouže: kajkavske pjesme, Tonimir, Varaždinske Toplice, 2018. i Narisana misel, Hratski sabor kulture, Zagreb, 2020., najzrelijom dosad procijenila sam je u recenziji objavljenoj u knjizi kao predgovor. Drugi je recenzent Tomislav Ribić i njegova je recenzija Ničemurnost praznega sveta brez kmukača objavljena kao pogovor.

Katarina Zadrija čita naslovnu pjesmu svoje najnovije zbirke (Foto Miljenko Brezak)

Rado napominjem kako je u međuvremenu, između nastanka i objave Kmukača za posve druge pjesme Zadrija postala i nagrađenicom najuglednijega kajkavskog natječaja Dragutin Domjanić u Svetome Ivanu Zelini. Vrlo vrijedan doprinos kajkavskom jeziku i književnosti.

Božica Brkan: Neodoljiv pjev kmukača
Recenzija rukopisa zbirke pjesama Kmukač Katarine Zadrija Zagreb, 23. veljače 2024.

Ako i kad čovjek ima priliku odabrati svoju sudbinu, najčešće odabere opet svoju. Kao u Šumi Striborovoj Ivane Brlić-Mažuranić kada se baka nađe u situaciji da može birati da bude sretna i vječno mlada ili da ostane žalosna sa sinom i snahom, prikrivenom zmijom, kaže kako je njoj draža njezina nesreća nego sva sreća ovoga svijeta. Ako imaš priliku odabrati glas, ma koji na svijetu, najljepši, koji bi odabrao? Glas pjevačice koju voliš, pjev slavuja ili vrapca? Iako kaže kako Bez tičekov, šume kričiju mrzljina. (Mrzljina), ispjevavši Štiglec se pisani v kalu namakal./ Moukre je ove zime koumaj jade piskal./ Bouža souza mu perouti zaljejala./ Popievka mu je v kiesnu jesen vmrla. (Štiglecova soudba), Katarina Zadrija ipak odabire pjev – kmukača. Čak je i cijelu, svoju novu zbirku pjesama naslovila Kmukačem. Tumači to vrstom žabe, lat. Bomnia variegata. Razmišljam je li to onaj sitan i ružan žablji muškić – punkačem su ga zvali u mom selu – koji najljepše pjeva ne kada žabe razvezu prizivajući kišu nego kad se želi pariti. Katarina tumači kako je to žaba koja lijepo pjeva, gotovo serenadu. Voli čistu vodu, zaštitnim se bojama prilagođava okolini te je izvana gotovo neprimjetna, a iznutra, po trbuhu, našarana, gotovo lijepa. Pred istrebljenjem je i zaštićena. Pomišljam i na one ružne začarane krastave žapce iz bajki s hepiendom koji se princezinim poljupcem, neupitnom ljubavlju, pretvaraju ponovno u lijepoga kraljevića. Ali, zašto ne, ako i Cunjek može zazvučati pjesmom: Vu vode se cunjek moči / Pralja mu luga pripravlja / V beljitnicu vodu toči.// Če od cunjka zide balada./ Noute bi ti rada krali / Kak popievaš bi igrali.?

Tomislav Ribić i Božica Brkan, recenzenti treće zbirke Katarine Zadrije (Foto Miljenko Brezak)

Fascinantno je kako je Katarina Zadrija, koja je svoju treću kaj kavsku zbirku pjesama nazvala Kmukačem, uopće propjevala, ohrabrila se pustiti glas. Sudbinom mnogih žena (i) njezina naraštaja, nije to učinila bezbrižno ni kao djevojčica, jedino dijete u obitelji, kada su joj u šestom razredu nagrađivali sastavak; nije uspijevala ni kao djevojka, jer se u rodnoj kući, ne njezinim izborom, podrazumijevalo da se školuje za nešto brzo, korisno i praktično, za trgovkinju; a više od toga ni kad se ubrzo udala nije joj bilo omogućeno u muževljevoj kući. Ne konstatira li u pjesmi Kumice z placa da Zutra bouš išla spat i zutra se digneš. te da Za sreču, sem daješ se, se svoje dane / totu, denes je hora, spi se v grobu.?

Tek pošto su se njih dvoje osamostalili pod vlastitim krovom, Katarina se uz posao doškolovala na Ekonomskom fakultetu smjer Vanjska trgovina te na Višoj školi za sigurnost na radu, pošto su osno- vali svoju tvrtku u kojoj je direktorica i računovođa, izrodivši troje odlično školovane djece i šestoro unučadi, mogla se posvetiti i svojim interesima. Voćnjaku starih sorta voćaka, skupljanju ljekovitoga bilja za čajeve i – lijepoj riječi. I kroz Udrugu Osebunjek.

Fotografija Miljenka Brezaka iz serije Hrvatski književnici – dar za pjesnikinju (Foto Miljenko Brezak)

Uspjela se izboriti za sebe, za svoj glas, pjev. Propjevala je odjed- nom, iz čista mira jednoga dana 2015. napisavši prvu pjesmu, izdvo- jivši – pokazat će se programatski – iz krajolika, iz okruženja Stari zdenec (Selski Zdenec / Do lani je dural / na križanju iza Isuseka… ), koji mnogo toga pamti ali u novome vremenu ga betoniraju jer je voda uvedena u kuće, pači, pa pjesnikinja svejedno moli: Ne daj bogek / da i njim / nešte zatere tak trag. Od 2016. redovito se javlja na lokalnim i nacionalnim literarnim natječajima, a već 2022. Ivan Koprić, Franjo Simić i Irena Habeš Koprić uvrštavaju je među šezdesetoro pjesnika u zbornik Pjesništvo vrbovečkoga kraja / Perlice u sivilu povijesti, str. 350.-353., s pjesmama Narisana misel i Prkos.

„Katarina Zadrija

Rođena je 9. veljače 1964. u Lovrečkoj Velikoj pored Vrbovca. Osnovnu školu pohađala je u Banovu i Vrbovcu. Srednju trgovačku školu završila je 1983. u Vrbovcu. Studirala je ekonomiju. Piše poeziju i prozu na hrvatskom standardnom jeziku te na kajkavskom narječju. Objavila je dvije zbirke poezije Povele rouže: kajkavske pjesme Varaždinske Toplice, 2018., Tonimir, crteži Božica Jelušić) te Narisana misel (Zagreb, 2020., Hrvatski sabor kulture, predgovor Božica Jelušić, fotografije Katarina Zadrija). Priprema treću zbirku kajkavske poezije Kmukač. Sudjeluje na susretima i recitalima na kajkavskom narječju, ali i šire. Pjesme su joj objavljivane i u zbornicima. Objav- ljuje i kratke priče, a u pripremi joj je zbirka desetak pripovijedaka na kajkavskom narječju. Članica je Hrvatskog sabora kulture i Mati ce hrvatske, a osnivačica je (2019.) i predsjednica udruge Osebunjek za očuvanje i promicanje kajkavskog govora i zavičajne kulturne baštine vrbovečkog kraja. Od 2019. organizira recital kajkavske poezije Stara lipa u Vrbovcu s kojeg je objavljeno šest zbornika (2019., 2020., 2021.2022., 2023 i 2024.). „U pjesmama koristi svoj vrbovečki, lokalni kajkavski jezik, s mnogo sačuvanih fraza i idioma, te leksikom koji pomalo iščezava iz rječnika mlađih generacija, miješajući se sa svojevrsnom suburbanom varijantom zagrebačkih, purgerskih obrazaca, pri čemu pokazuje izražen osjećaj i naklonost za očuvanje tradicije, poglavito u jeziku i kolektivnim uspomenama, a potom i u različitoj etno građi, za čije se očuvanje nesebično zalaže.“ (Božica Jelušić, U čast vrbovečkoga k(r)aja, Kaj, br. 3-4/2019., str. 8).“

Kmukač, treća Katarinina i, prema mojoj ocjeni, najzrelija zbirka, nije se zadržala samo na sentimentalnim i utješnim sjećanjima na prošle dane, mladost, drage ljude, ruševne hižice, zarasle živice i na snovima, koji se ionako i ne ostvaruju: Zblouđena bloudim / Scukali su življenje, rastepli senje (Rastepene senje). U pjesmi Kak bajka pje- va: Pod glavu bi vanjkuš z oblouka. / Od mljieka mi nek zrastu mustači / Ljepše je gledeti z daljeka / na preteklost gda kak bajka zrači. Filmski rečeno, od lijepih sličica (Hižicu kak cofek dim za nebe vesi u pjesmi Z demlju otplovi; Znad črljenoga čriepa, triegar po triegar / Veter ja- voru žoutu robaču slači. u pjesmi Pajdaš gda trieba) te općega plana, totala, odabrala je bliže planove i detalje u kojima se mnoge teme pa i etnološke, botaničke i zoološke preciznije uočavaju. Zanimljivo je kako se umjesto za ugodniju gornju, ptičju ili božju, opredijelila za donju, baš žablju perspektivu, za – kmukača. U istoimenoj, naslovnoj pjesmi govori: Ne pametim kmukača več z grabe. / Spominjem se negda je kmukal: kmuk kmuk / potepel se, skril kak mnougi vnuk. / Po mulju još, krešče regeču, žabe.// (…) Kak kmukača morti me se gda zmisle / zbiram rieči noukem veda na radost, / kmukala je, rieči su je v jasle.

Sa svoje šestoro unučadi (Foto Miljenko Brezak)

Pjeva svoju oporuku, svoju ostavinu, svoj osebunjek potomcima – u pjesmi naslovljenoj upravo Oporuka, kaže: Življenje je denes drugačke. / Osebunjek je romantika…– ne odustajući uza sve životne muke i dvojbe od sebe i najsvojijega: Zbiram rieči sebe droptinu miera. Samo na prvi pogled uobičajene domjanićevske i galovićevske, ruralne tempi passati, s poslovičnih tema miloga i romantičnoga panonskoga krajolika sjeverozapadne Hrvatske, kajkavskoga, te riječi koje se, ako već nisu, ubrzano zaboravljaju jer se sve manje koriste, u najnovijoj se knjizi s nekadašnjega usredotočuje na moderan, katkad i urbani život, a često i na neugodne socijalne teme. No pjesme Ka- tarine Zadrije ispunjene su za sva čula: i bojama i oblicima, i zvucima i mirisima. Katkad ugodnima, kao u pjesmi Napitek mladosti: Štikani se stouljnjak na roubu šume prestrl. / Po presušanju mednu je duhu imel. A katkad i neugodnima: Pučem se za lasi z ove kmice. / Se jošče imam za kej pukati? (Pučem se). U pjesmi Lepljina (praznina) kaže: Lepljina, leplječa lepljina./ Ničemurnost praznoga škafa. / Glumišče, kazališče. / Cirkus na pohabani deska….) Nit šekutor več ne razmi/ Misala smisel.// O, Bogek, zake si na križu visel! Ne skreće oči, u nekim pjesmama posve naturalistički zagleda od vouglena črne moje pragišče (V struganju) ili u kola V ljepča gnjili je kroumper (Suharek), ne skreće niti zatvara oči pred ružnim u temeljima kao Stiha, kak očel si, vrni se, / za navek ne dural truli taj prag. (Vrni se) ili sa sviješću o neodrživošću lažnoga sjaja Črljena je skrla jabouka./ Ni glanc več nemre to skriti./ Kak mozel tielu je mouka. (Radost cuka).

Gosti pjesici iz Varaždina, Ivanić Grada…

… Zagreba i drugih mjesta (Foto Miljenko Brezak)

Vapi: Gda zemlja bou naša vmirala? (Lovrencova souza) Iako Vu našem pitoumem kraju/ i v kopanja cvietje imaju. (Vu našem kraju), ona ne odustaje od praiskonske ljepote biofilnoga: Vu šume sem svo- ja, vaša, doma./ Da himnu vam skladan, ne znam kak./ V srcu vam himnu saki dan povedam./ Ja sem drieve, z korenjem vu srcu/ Koud idem z sobu si ga nosim. (Drage moje drievje) No, iako pjesnikinja, ne može se iskorijeniti iz stvarnosti suvremenoga svijeta: Ja čekam špot. Kakva je to pesma / v koje glavnu ulogu ima rima? /A zmisljila se niesi ni miša, ni petelina, / same boug dragi zna kuljike blaga šuma još ima. //Bila sem v šume. / Od svega povedanoga same je trag. / Najmenjša briga je moja rima. / Šuma se plače. I ja ž njou. / Z vuna su same ostavili drieve kak tapetu. // Porušili jagaciju, vmorili dub, / bukvu su prodali za zlatni zub. (Pustač je zapustal) Svakako podsjetiti valja kako i tu pjesmu započinje pitanjem: Kuljike žiru treba da postane veljiki dub?

Makar i bijegom u reakciju djeteta, dohvaća se egzistencijalnoga i esencijalnoga: Spasa iščem kakti fetus / materinom krilu bliže. (Spod tujice). Ne odustaje ni u kom slučaju: Osmouđeni cunjek bura riflja. / Stare škornje gda kefa naglanca./ Radost puči z skritoga culca./ Življenje je prebirana kiklja.(Prebierana kiklja). Ni od svoje, ma i kmu- kačeve pjesme: Još same riječi su ostale z nami / se duge je stranjske, pod laframi. (Poišči rieči).

Ankica i Miroslav Betlehem iz Galovićeva Peteranca večer su ozvučili pjesmama različita kajkavskog izričaja (Foto Miljenko Brezak)

Verse, ma o čemu pjevali, nose joj i rima i ritam. Za zbirku ih je odabrala šezdeset dvije i podijelila u šest sugestivnih cjelina: Iščem srce, Klempave vuha, Meste za zumbula, Gunj ima svietle niti, De je cierkva, Poišči rieči Mnoge od uvrštenih pjesama, navodi, objavljene su, čitane ili nagrađene na nekom od brojnih natječaja na kojima se ogleda posljednjih godina. Radeći na sebi zapravo radi na tekstu, pa sekritičnijom vizurom s poezije širi i na prozu, s kajkavskoga govora rodnoga sela Lovrečka Velika i sela Dulepska u koje se udala te katkad po praktičnoj potrebi, standardnog jezika.

No, Zadrija se ne zadovoljava samo pisanjem u svoja četiri zida nego okuplja istomišljenike s kojima osniva Udrugu Osebunjek njegujući zavičajnu baštinu, ponajprije jezik, ali i ručni rad, primjerice kinč kojega također neće ostaviti neopjevana: Babica moja če glediš me zgora/ rada bi da ne bi me karala. / Luster sem advencki na pešu si veru splela. / Gda mamu, strinu, tecu i vunju sem pitala / kak diela se, ni jena povedati nie znala. // Za kinč sem si luster ovoga adventa zobrala./ Da z graha je bil to saka je rekla. / Na ramu drvenu lanc od graha se del / miljek, ja dalje ne znam, gda sem porasla / moderni nam cajt to je zel. (Babičin luster).

Surađuju i s kolegama iz Dugoga Sela i Ivanić-Grada, organiziraju literarna čitanja i predstavljanja knjiga i književnika, na Radio Vrbovcu održavaju redovitu emisiju kako bi im glas dopro što šire. Uz drugo, osnovali su recital Stara lipa uz koji redovito objavljuju (već šesti!) zbornik okupljajući pjesnike iz cijeloga kajkavskog kruga.

Katarinine pjesme iz zbirke čitali su njezini kolege pjesnici iz Udruge Osebunjek Marija Petrek, Tatjana Kobija i Josip Bešen (Foto Miljenko Brezak)

Mogli bismo se upitati zašto ljudi danas još uopće pišu poeziju? Kako to da im ne dostaju postovi na Facebooku ili poruke u SMS-u ili u Messangeru? Zašto ljudi u zlatnoj dobi poput Katarine Zadrija ne dvojeći o vlastitom amaterizmu i ne uspoređujući se, jednostavno razmišljaju u stihu, o smislu? Ne znam da li je odgovor pravi, jesmo li ga zaista svladali, ali meni se svidio onaj, cijela životna filozofija, u pjesmi Bicikljin: Gda sem se bicikljin vojziti vučila / na tatinem starem Rogu / znad štanjge veljike / nies mogla zahititi nogu.// Spod štanjge sem bila / i rouku do governala proužala.//(…) Gda je jurnul kak tič sem letiela / prenagle zakočila, v koprive zleteila. // Zmisljim se denes si svoji bicikljinov / kej življenje mi je nosile / potrenoga ramena i koljieni. / kak spod štanjge sem se vojzila / do gda noga nie zrasla. // A najtežieše se bile nafčiti / polaku brenzati,/ stati, na vrieme z bicikljina ziti.

Prenosimo iz Nove Istre:

Božica Brkan Lova kao piščev ideal

Božica Brkan

450 godina od tiskanja prve kajkavske knjige Decretum Moslavca Ivana Pergošića

Ive Körbler Autoportret kao intimni vremeplov

Božica Brkan
Lova kao piščev ideal

Ive Körbler
Autoportret kao intimni vremeplov