Diviću neprikosnoveni Tomić nije ni do koljena – Umjesto kave 27. lipnja 2020.

Jedan od lanaca svetoga Ante ili već koga što je u ožujku kružio uokolo je i onaj s preporukom nekoliko knjiga za čitanje u koroni. Kako je Covid-19 to opet aktualizirao, aktiviram nedovršenu kavu. Ne, ne bih Dekameronai Boccaccia, a ni Camusovu Kugu, ne bih ni maestralno Pekićevo Bjesnilo, čak niti svoje zarazne Oblizeke, dosta da svi bare i vare, nakuhavaju sve u 16, nego jednu duhovitu knjigu Jure Divića, svoga kolege novinara i odličnog snimatelja, a sada i pisca, kojega sam upoznala na prvom i nažalost jedinom natječaju Ivan Raosza kratku priču u Vrgorcu. Radije bih da je povod bio Tin– u međuvrmenu mi je zbirka Nemoj mi to govoriti ušla u ovogodišnji uži izbor nagrađenika! – ali oduševila sam se jer me nagrada za Umreženuponukala da postanem kratkopričašica i na standardu i kajkavskom, pa sam zahvalna. 

Naslovnica knjige, grafičko oblikovanje Dražen Cvijetković

No, iako se, valjda zbog love, održalo i samo nekoliko natječaja i za prozu, ima smisla, jer Jure Divić također je kratkopričaš i srdačno preporučujem njegovu knjigu Tamo doli (Društvo prijatelja vrgorske starine, 2019.). Zamolila sam ga da mi je pošalje jer sam u Večernjaku u veljači prije virusne gungule pročitala duplericu s njime iz pera meni drage novinarke i nekad vrijedne suradnice Slavice Vuković. Isticana je i ljepota knjige, grafički izgled (grafičko oblikovanje Dražen Cvijetković)  s raskopčanim trapericama i asocijacija naslova na najstariji vrgorački grafit TAMO DOLI ŽIVI ĐOKO na seks. Meni je to, priznajem, više bio odličan PR, gerilla marketing, jer meni je tamo doli, ako već ne down under,kao Tinovo Tamo, tamo da putujem…, antipod od ovdje gore, ali – pročitala sam je nadušak. Baš se lijepo čita.

Jure Divić, novinar, fotoreporter, književnik / Privatni album

Jezično neodrediv – ni standard, ni čakavica ni žargon – alternativac kojega ni jedan od čistunaca vjerojatno ne bi uvrstio u antologiju kratke priče. Po mojemu bi mu ondje bilo mjesto, iako nisam sigurna jesu li ti njegovi hibridi, sudari bjelosvjetskoga i vrgoračkog zaleđa, uopće priče: kratke jesu, ali ta forme može gdjekad biti i (novinska) kolumna, i (digitalni) blog, čak i pjesma u prozi. Baš da misliti! Kako i ne bi, i da ne piše, zanimljiv je i sam čovjek, jer mu je djed imao putovnicu jedne, otac druge, a on teće države da bi onda imao i četvrte. Kao pisac iz dijaspore je, rođen 1965. u Takapuni na Novom Zelandu, pa kaže: Kad sam došao iz Novog Zelanda, hrvatski gotovo i nisam govorio. Znao sam samo psovati!Negdje napisa da jezik na kojem psuješ i moliš, tvoj je

Prema onome što i o čemu piše, zanimljiva mu je i familija, statistički prosječna hrvatska onosno on + žena + sin + kći, gotovo da ih ne kroji već se kao literarni likovi sami stvaraju za moderne vrgoračke tobože laganice, zapravo gadne navlakuše sa zgusnutim, oporim, valjda vlaškim humorom. Najkraće: Tomić mu nije ni do koljena. 

Jure Divić ispred najstarijega vrgoračkog, za knjigu vrlo inspirativnog grafita / Privatni album

Skupe kurve, recimo, započinje: Novinarstvo u Hrvatskoj je otišlo ukurac. I sve teme u novinama su otišle ukurac. Ako u trećoj rečenici sad spomenem spolni organ, onda će ispast da su i novinari otišli u Đonija, Vilija, i kako li ga sve TBF zove. Nisu, hvala Jure!

Ali u više od 40 cjelina isto je toliko svojevrsnih uglova za svaku priliku (pa i predizbornu!), iza kojih ne možeš znati što te čeka, jer se Jure ni u čemu i ne trudi biti dosljednim:

Fakultet, Katolička misija, Najlipša ljubavna priča, Baba sa spejom, Jebavanje na desnici, Trudna udovica, Brutalna baba, Moje trišnje i njezine sandale,  Seks za gospođe ili kratka priča, Šampon protiv peruti, Triba ženit Kineskinje, 7 iljada kuna za moga rodijaka, Agrentina campeones, Dislajk čitabhana, Pozdrav iz Titova Drvara, Jebem ti državu, Pin za pišanje, Tučepi Blues, Imamo za koga glasovati za Alena Slavicu; Frex time job, Degenek, Lucino more, Golf dvica, Suvremena tehnologija, Internet za kućnu čeljad, Bogati barba Konzum… Baladom o svjećici pripovijeda oznanstvenicima koji se poput njega bave ulogama psovke u očuvanje hrvatskog jezika. Kako je i meni tema bliska, dakako da sam se navukla na Jurina otkrića -glagol prčinspominjanje Isusove krvi, jebu mliko materino… 

Tim mi je Jure Divić najdraži kad se jednakom mjerom i bez propisane društvene distance šali s vlastitim okruženjem, a bogme i na vlastiti račun, primjerice u Dislajk ćitabhana(radi u vrgoračkoj Gradskoj knjižnici!):

Geni kameni preko Novoga Zelanda / Privatni album

…Ali, kad sve sabereš, ja sam se slučajno rodija u Takapuni, u Aucklandu, isto ko što se Tin Ujević slučajno rodija u Vrgorcu. Moj je ćaća poslon iša u Novi Zeland, a njegov u Vrgorac, tako su in se dica rodila u mistima i zemljama di su oni raditi, tj. plovili jedan dio života. Kako je moj stari bija užasno nostalgičan, vratija se u Vrgorac i mene doveja sa sobom i smistija me tu di jesam, tu di su živili moji didovi i pradidovi, od vrimena Turaka pa na ovamo ili možda i ranije, ali iz tih vrimena imamo pisane zapise da su Divići sa Stilja, tu iz sela pored Vrgorca. Od tih vrimena pa do danas minjale su se različite vlade i zemlje i moja obitelj bila je stanovnik različitih zemalja i sve te zemlje ostavljale su poneki utjecaj, a ponajviše u jeziku. Razni vladari donosili su svoje namete, običaje i jezik i svim time ostavljali trag na jednu običnu porodicu sa Stilja, koja je uvik lutala, a gotovo uvik se vraćala. Moj did koji je otiša u Novu Zelandu poslije Prvog svjetskog rata otiša je s austrijskom putovnicom, pisalo mu je unutra da je Austrian. Ćaća je šezdesetih otiša s jugoslavenskim pasošem, ja doša s novozelandskim I sada ja pokušavam upratit taj jezik, koji nas sve spaja, hrvatski jezik, onako na ikavici, kojom smo se vjerojatno koristili sva trojica, i did, i ćaća, i ja, i kojom će se vjerojatno koristiti i moj sin, koji za razliku od svojih predaka s austrijskin, jugoslavenskin, novozelandskin pasošem ima hrvatsku putovnicu.

S jedem od promocija
S jedne od promocija / Privatni album

Valjda neće inzistirati na autorskom pravu prenesem li jednu cijelu priču, dijalog sa sinom Matom:

Ne zajebavaj
– Ćaća, kakva je razlika između tipkovnice i tastature?
– Gotovo nikakva.
– Al isto ima neka razlika?
– Ima.

– A koja je?
– Jebi ga, ne znam, sine.
– A jel to ono kao gljiva i pečurka, mrkva i šargarepa?
– Je, otprilike tako.
– To je onaj jezik koji ti znaš, a mi ne znamo, ono kako pričaju u Srbiji.
– Ma važno je samo da razumiješ, što više jezika znaš to je bolje.
– Zato ja i pitam, ali velika je razlika, ja neke stvari i nikako ne razumijem.
– Ma koje ti to ne razumiješ?
– Evo, recimo, mi kažemo ne zezaj, a ti kažeš ne zajebavaj?

Jure Divić s jedne od izložaba svojih fotografija / Privatni album

20200310 – 20200627 


Božici Brkan Nagrada Vesna Parun za pjesmu Haljina za snove

Na 3. Festivalu poezije NAGRADA VESNE PARUN u Stubičkim Toplicama, u subotu 20. lipnja 2020. ocjenjivački sud manifestacije u čast velike poetese koja je u tamošnjoj Specijalnoj bolnici provodila posljednje dane, u sastavu Marija Lamot, predsjednica i prošlogodišnja pobjednica, te članovi Ludwig Bauer, prvi pobjednik, Vlasta Horvatić-Gmaz i Đuro Vidmarović, predsjednik DHK, među tridesetak pjesnika najboljom je ocijenio pjesmu HALJINA ZA SNOVE Božice Brkan uključujući i izvedbu odnosno kvalitetu, kreaciju i interpretaciju stihova.

Skulptura Ivana Tuđe u rukama Božice Brkan / Fotografija Miljenko Brezak

Nagrada je pet kilograma teška i više od pola metra visoka skulptura Ivana Tuđe Nevinije ruke. Nagradu Vesne Parun organiziraju Nikola Kristić i Udruga Modus vivendi. 

Izjave za medije / Fotografija Miljenko Brezak
I HRT-ove Vijesto iz kulture emitirale su prilog o Nagradi Vesna Parun

Božica Brkan

haljina za snove


moja haljina za snove
doslovce se raspada
rašiva se po švehu
razdvaja po svakoj niti
dvoji hoće li prije vodoravno ili okomito
kao u križaljci 
skandinavki

moja haljina iz snova 
odjednom se ne razlikuje od drugih mojih haljina 
od spavaćice sa sitnim plavim ružicama
koju sam rasparala za pranje prozora
čarobniju od svake čarobne krpe
ili bluze koja je počela nestajati od lijevoga džepa 
ponad srca baš banalno
otkucala je svoje

kad bih se nekad zavrtjela oko sebe 
moja haljina za snove otvarala bi puni krug 
svih 360 stupnjeva
starinski glokn rukave na puh i kragl posve preko ramenâ
dok sam se okretala sve dok mi se ne bi zavrtjelo
uvijala se oko mene kao u bečkom ili u engleskom valceru
uvježbanima za maturalni ples

moja haljina iz snova 
mirisala je lavandom 
mirisala je smiljem 
mirisala je horizontom
čak i onime iza njega
prema šnitu iz burde
nije razmišljala o preklopu i brandu
diane von fürstenberg ili makar aleksandra dojčinović  
shop now

moja haljina za snove
porozna brižna nježna
sad najbolje čisti prozore na jugozapad 
zagledane u oblake 
i nebo kad ostakli u predvečerje
u tvoj dah
i punu mjesečinu
        

20140912 – 20140915 – 20140917 – 20140920 – 20150818 

Predsjednica ocjenjivačkoga suda Marija Lamot na svom je Facebooku odmah po završetku pjesničkoga festivala napisala: 

Festival poezije „Nagrada Vesna Parun“ 2020.

Slušam noćnu kišu i razmišljam o, upravo završenom, Festivalu poezije „Nagrada Vesna Parun“ u Stubičkim Toplicama. Prema zamisli Nikole Kristića i Udruge Modus Vivendi, ovaj festival „otvorenih formi“ nešto je drugačiji od sličnih festivala. Ovdje autori sami interpretiraju svoje stihove, a stručni žiri ocjenjuje pjesme, interpretacije i dojam. Kao prošlogodišnja pobjednica imala sam, nezavidnu, čast da predsjedam žirijem u kojem sam zajedno s Vlastom Horvatić Gmaz, Ludwigom Bauerom i Đurom Vidmarovićem, trebala odabrati ovogodišnjeg pobjednika. Ocjenjivanje pjesama zahtijevalo je pozorno slušanje 24 pjesnika „kako“ čitaju svoje pjesme. Količina kvalitetnih pjesama upućuje na određeno profiliranje i budućnost ovog Festivala. Nakon dilema unutar žirija, pobjednicom ovogodišnjeg Festivala proglašena je Božica Brkan s pjesmom Haljina za snove. Prvi dojam ove pjesme čini jednostavan svakodnevni jezik pun podataka, igra riječi i ironijski odmak koji otvara dublje slojeve značenja, i nasuprot prvotnoj lakoći, otkriva težinu i snagu proživljenih i promišljenih riječi o životu, stvarnosti i snovima, o poeziji. Jednako snažni, ali hermetičniji i, za ovakvu pjesničku manifestaciju, prezahtjevni, bili su virtuozni stihovi Lidije Dujić. Čestitam jednoj i drugoj autorici. Isto tako čestitam i drugim izuzetnim autorima koji nisu spomenuti, zbog različitih mišljenja žirija.
Želim istaknuti autore čije su pjesme na mene ostavile snažan dojam. Kao prvo, predivna pjesma Crveni konj, pjesnikinje Vlaste Vrandečić Lebarić, o kojoj bih mogla pisati nakon čitanja, jer se, samo nakon slušanja, ne usuđujem interpretirati složene metafore i sintagme. Emocionalno najjača, za mene, usprkos manjim stilskim nedostacima, je pjesma Predaj se Ines, autorice Višnje Goljački. Jednako snažna i cjelovita je pjesma Ljubavnici u doba korone, autorice Sonje Kušec Bećirević. Estetski profinjena, iako bez čitanja, nisam mogla razumjeti zbog čega se zove Staklar(?) svidjela mi se pjesma Biserke Goleš Glasnović. Nježno sjećanje na Vesnu Parun zapisala je Acija Alfirević… Ovo su pjesme koje sam ja ocijenila s najvišim ocjenama. Ima još dobrih s nešto nižim ocjenama, ali o njima neću pisati ovaj put. Bilo bi dobro da se pjesme objave u zborniku, kako bi ih nakon pozornog slušanja mogli i pročitati. U svakom slučaju, još jednom, čestitke organizatorima. Čestitke pobjednici Božici Brkan, ali i svima ostalima koji se usuđuju riječima popravljati i mijenjati svijet.
Hvala Vesni Parun za trajna pjesnička nadahnuća!
Ispričavam se, ako neki naslovi nisu točni.
M. L.

Predsjednica ocjenjivačkog suda Marija Lamot obrazlaže nagradu / Fotografija Miljenko Brezak

http://kzz.hr/20200621„Nevinije ruke“ u rukama Božice Brkan

http://www.zagorje-international.hr/izdanja/broj502/mobile/index.html#p=48

20200622

Reč kej je ne na 31. Vrazovoj Ljubici

Na 31. Vrazovoj Ljubiciu Samoboru u petak, 19. lipnja 2020. Božica Brkan čitala je svoju ljubavnu pjesmu reč kej je ne iz zbirke Nemoj mi to govoriti, koja je u užem izboru za Nagradu Tin Ujević.

B. Brkan čita pjesmu reč jej je ne na 31. Vrazovoj Ljubici / Fotografija Miljenko Brezak
Sudionici 31. Vrazove Ljubice na Ljubičinu grobu / Fotografija Miljenko Brezak
Cvijeće u čast ljubavi, poeziji i Vrazovoj Ljubici položili su Božica Brkan iz Društva hrvatskih književnika i Miran Šoić, predsjednik Gradskog vijeća Grada Samobora / Fotografija Miljenk Brezak

Među tridesetak pjesnika okruženih slikama Čede Price u istoimenoj galeriji ljubavne stihove govorili su i Lana Derkač, Davor Šalata, Dijana Burazer, Vlasta Vrandečić Lebarić, Stanke Gjurić, Nikola Kristić, Biserka Goleš Glasnović i drugi, a Ljerka Car Matutinović, Ludwig Bauer, Lidija Dujić, Sonja Zubović i još nekoliko pjesnika svoju su poeziju poslali online. I zbirka poezije izvedene na prošlogodišnjoj Ljubici zasad će biti objavljene digitalno

Ana Horvat uz svoje stihove ovjekovječene u mramoru / Fotografija Miljenko brezak
B. Brkan o smile poezije danas za TV Zapad / Fotografija Miljenko Brezak

Večer je oplemenio kantautor Marko Vučković. Otvorena je i vrlo zanimljiva izložba iz Zbirke u Osnovnoj školi Samobor posvećena sjajnom Joži Prudeusu, uz drugo, i jednom od osnivača Ljubice.

Čitanje s kovidskom distancom / Fotografija Miljenko Brezak
S izložbe posvećene Joži Prudeusu / Fotografija Miljenko Brezak

U Prolazu pjesnika okamenjeni su ljubavni stihovi Ane Horvat, a na Ljubičin grob položeno je cvijeće. Hvala organizatoru Pučkom otvorenom učilištu što se ljubavlju i poezijom suprotstavio svim virusima.  

Poziv na festival i u nevremena

20200620

o 31. vrazovoj Ljubica Kulturama na TV Zapad, drugi prilog, ekitirano 23. lipnja 2020.

Božica Brkan i u Zlatarskim iskricama digitalnima

Denis Vincekobjavio je 18. lipnja 2020. na svom Facebooku informaciju o lansiranju Zlatarskih iskricanagrađivanoga lista Osnovne škole Ante Kovačić Zlatar, prvi put objavljene i digitalno, kao prvi osnovnoškolski list u povijesti Krapinsko-zagorske županije. Intervju objavljen s Božicom Brkan iz tiskanog je izdanja prenesen i u online. Odličan uradak. Tim povodom na svom je Facebooku Božica Brkanuz drugo napisala: 

Ispala sam zvijezdom njihovih najnovijih tiskanih, a sada i prvih online Zlatarskih iskrica. Otvorite li i pročitate li intervju koji su napravili sa mnom, ali i s mnogim drugim zanimljivim odraslima, primjerice sa Željkom Slunjskim, i vršnjacima i kako su to oblikovali, pojasnit će vam se zašto su već nekoliko godina u vrhu mladoga hrvatskoga novinarstva, zašto ih nagrađuju i zašto vjerujem da moji mladi zagorski kolege najavljuju i bolju budućnost novinarstva uopće.  

20200619

Pišući ovaj tekst nisam znala da će Zlatarske iskrice i u tiskanom i u mešuvremenu pokrneutome online izdanju biti najbolje ocijenjene osnovnoškolske novine na natječaju Jutarnjega lista. Čestitke!

Kajkavska pripovijetka i putopis u Bogotu B. Brkan u najnovijem Kaju

Kaj, časopis za književnost, umjetnost i kulturu, broj 1-12/2000. objavio je i dva rada Božice Brkan: u  Suvremenoj kratkoj kajkavskoj prozi pripovijetku Jaga i Gjuka (str. 14.-18.), a u Hrvatskom književnom putopisu putopis u Bogotu Službeni put u magijski realizam (str. 129.-133.).

20200617 

Božica Brkan: Jaga i Gjuka

Kaj, časopis za književnost, umjetnost i kulturu, Suvremena kratka kajkavska proza, broj 1-12/2000. (str. 14.-18.)
Niko nam ne donaša a ni cveteka. Jela bi z svojega vrčaka donesla. Kak dene mene, tak dene i Gjuke. Tam malo dale. Gda mu negva dojde sveču zapaliti – ne dohadža baš gusto, da je pojne malo bi bome imel svetla – nemre to ne videti i onda se srdi. A kej bum je ja? Pak mu ga nes ja dela. Grobi nam jesu fest blizu, al nes je ja zebirala. Nit se videti nemremo. I da moremo, kak bi se gledeli, prek mojega? 

Gda je Jela još znala dojti, vuzput iduč na grob svojemu jel komu na sprevod, navek bi se naplakala do mile vole: Kej vam je toga trebalo, kej? Morti ste si još, bedaki, mogli poživeti, morti se i zajeno doživeti? A ne je baš bilo za plakati, kej bi si ludi mogli misliti? I mi tu de jesmo. Nesem si ni sama mislila da bi nas tak blizu pospravili. Mene z mojem, mam vuž negve, da bu negve sestre ležeše rediti obedva grobe, a nega v grob od negve. Negva je još živa, al se je na spomenik mam primetnula. 

I Gjuka se je plakal gda je čul kak je Škodu z nami sedmak zemlel. Na mestu. Kej sem imela, ni trist let, moj koje leto više. Svedokov ne bilo. A i da je, kej bi mogli povedati, da ne ni pogledel jel sme prek pruge, da smo se svadili? Došel je odnekud de mu je neko rekel kak me je videl na biciklini z Gjuku i mam je štel zeznati kej je to. Priznala sem mu mam, kej bum, da ne to bilo ni prvi put i ne jemput. A on je štel znati zakej baš z Gjuku. Kej me ne baš on baš Gjuke preotel i kej mu nes govorila kak mi je žnem lepo kak mi nigda tak ne bilo? Jedino to kej nesmo dece imeli. To mi ne ni zamerjal. Tak je, kak je.

Pobral me je v Škodu i naj ga pelam da mu zajeno povemo, baš oče čuti kak mi to mislimo i zamišlamo gda se vlečemo dogda on ide okolo z Naftu. Štel je znati kej na to ima za povedati Gjukina žena. A gda sem mu rekla da je noseča, poprav je poludel. Ak mi več fali, kej mu nesem povedala, bi posel mam premenil i bil bi mi doma. Još bi i razmel da sem si zebrala pravoga. Al da mi je Gjuka bil prede dost, ne bi se žnem skurvala, ne bi se skurvala ni z… I onda mi je krenul govoriti jenoga po jenoga. De bi si ja mislila da zna za sakojega mojega šoca. I za one z kojemi nes bila neg morti jemput kej ni jemput, tulko da je. Nesem se mogla setiti ni ko mu je to mogel povedati. Ne štel ni poslunuti da, kak smo se on i ja zeli, nesem imela neg Gjuku. 
A kej ti ne sejeno, pak sem nega imela i pred tobu, za prvoga muža? I ja sem tebe druga žena, a ženski si, sam si mi povedal, zmej nas dve žene, isto imel kuliko očeš. Kej si nesi tak i mene našel? I zgodneši si neg Gjuka i imel si bogme više ženski neg on i kej bi sad štel? 
Mi je rekel: Pa kej bi ti mene povedala da se i ja tak, vuzput, gda idem v dučan, navrnem malo k svoje prve žene?  

Nikak se nesmo mogli dospomenuti. Porečkali smo se. I trajalo je to. I negda nanegda mi je rekel naj se zriktam, da nekam pemo. I pobral me je v avuto. 

Gda su Gjuku pokapali, su govorili kak se samo složil, plakala bi se da sem mogla. Moj bi mi rekel da naj si prejdem mam prek k nemu leči, kak sem si i za života. Ne on loš, nigda ne dal ni da bi mi ko grbavi prst pokazal. Neg to kej nas je pod vlak zavezel. Zajeno. Tak je zišlo. V desnu je zel kluče, v levu mene za ruku i teraj šta te nema. A ko bi si i mislil da smo se baš vputili sim. Nekoji su potle pripovedali kak nas je štel pod cug, a kej bi? Baš sem mu govorila kak se nema kej zjedati kej ja nega jednak imam rada kak sem ga imela i prede neg sem se Gjuke pak prismeknula. Po istine sem mu povedala da mi je Gjuku bilo nekak žal. 

A gda sem to rekla, tekar je poludel. A kej bi rekla, smilel mi se gda se tužil kak mu je doma, kak ne ta negva žena loša, samo kej ima falingu da ju on nema rada. Pa kej si ju zimal? Bole da ga nes to pitala. Ostala je noseča i mislil je kak je baš dobro da si je dete napravil i kak život dale pe po svojem.

Moj to ne štel ni poslušati : Ja žnem nemam niš! A ti!? Kej si to naredila? I još me i v joči glediš? Sem se se nadal da buš rekla kak su ti to primislili, žene sirote same doma. 

A kej sad morem? Gda sem povedala Jele, nikomu neg ne, a dugo sem si mislila jel bi i ne reči, zagledela se je vume:
Jago, pak nesi valda? Žena boža! Ste pobedasteli!?   
Sem si mislila da neg kej neg smo bili bedasti, kulko smo se imeli rada.
Me je dale gledela: Kej bi ti reči? Kej ja znam? Kak si se vufala? Ja se bome ne bi… 
 A kej bi je tek na to povedati? Kak sem se i sekej prede toga vufala? Znala je ona, smo bile prve susede. Kulko me je put pokrila. I ona i nejni. Gjukina i moja svadba taman je prešla, ja sem kej mlada sneja došla k negvem, a Jela ze svojem i z malu doselili su se prek plota. Oni su se prinas kartali šnapsa, a gda je Gjuka na nekakve tombole dobil radijo, dohadžali su poslušat v subotu Subotom uvečer, a v nedelu Veselu večer, televizora još ne ni bilo. A mi smo k nem išli navijat gramofon, tancat Aj Ćavela, Ćavela, ja samo tebe volim, znaj. Jela je šivala i navek je prine nekoga bilo. Curička niš nes znala, ko bi me i navčil? Jela me je navčila skuvati čušpajz, a ak je imela, davala mi je švelo za parati i konce pukati. I onda bi mi z reslov zešila fertunček, bluzicu, šosek. 

Čistom sem bila zadovolna kej sem se jedva nekak z škole zlekla, a i od svoje, više sem čuvala krave i mlajšu sestru neg kej sem se vučila. Vujci su me zeli k sebe da me buju dali na zanat jel delat i tak sem se z Gjuku skerepila i mam smo se zeli. Deca kej deca. Živeli smo kej bikiči na gmajnu, ne nam bilo ni tak grdo, da on ne moral mam v vojsku iti, nekam k vragu tak dalko da nigdar nes ni bila prinem. Ko bi me pelal? A bome i ko bi mi platil? Od to malo plačice kej sem imela, sem i nemu pošilala, a morala sem nekej davati i negvem. Dobro da nes i svojem. Za cele vojske ne bil doma neg jeno dvaput. Jesmo si pisali, al okoli mene muški, celi čopor obehadža kej cucki oko kuse kej se tira. Taman sem se privčila na muškoga v postele i kej buš? A nes imela ščem drugem kratiti vremene neg po danu na posel iti, dobro da su mi ga i našli, a po noči na Gjuku kak mi fali misliti.

Sem mislila kak tam negde dalko de je ni nemre zeznati. A de ne bi? Morali su mu, če niko, negvi povedati. Gjuka je lepo došel domom, pokazal mi pismo kej mu je neko napisal, ne se ni potpisal, i lepo me nabubal kej vraga. Nes ni bila za drugo. I jeno je vreme se bilo dobro, čak sem i zanesla. I ne znam kej je bilo, doktor je rekel da je to zato kej sem sekak premlada, ostala sem brez deteta. I nekakva me je kej žalost prijela da mi je bilo se sejeno. 


A Gjuka je mam posumlal kak valda vužnega imam još nekoga i da sem dete dala v mornare. Ne bilo dana da me ne če čusnul, sad ovak sad onak, sad za ovo sad za ono. To je najmejne kej je mogel. A ja sem se onda na to pak vlekla i z ovem i z onem i ko je več štel. I z tem svojem drugem. Jenu je večer došel i donesel mi je lepe rinčice, nekakov matrijal za suknu, leakril i pergarina za našvavati. Nigdar nes niš od nikoga dobila i valda mi se to svidlo. I rekel je da bi nabolje bilo, ak se slažem, da se mi lepo poberemo. Mene, videti mu je, ne lepo tu de jes, a nemu je žena još pred par let očla k drugomu. Ne fali mu, al bi mu bilo lepše da ga, gda se vrne z terena, doma dočeka i oprano i speglano i skuvano. Morti i do dece dojde, nema on niš protiv. Plača mu je dobra tak da, če ne bi štela, ne bi morala više ni na posel iti, ne ženke lako deske navlačiti i po vručine i po zime. Sekak mi bu bole. Naj si premislim i naj si zeberem.

Gda sem jim povedala, Jela i nejni, bili su mi više neg mater i jotec, rekli su mi kak najbole naj si sama dobrospremislim, da je to moj život i da mi oni niš nemreju povedati, al i da mi čovek lepo veli. Da jesem mlada, da sem se z Gjuku v te par let sega naživela, da se morti tak nekak i doživemo, al i da imam još puno i za živeti. 


Dugo sem se spremišlavala, od jenoga do drugoga negvoga terena, kej mi bi bilo bole i tak sem si zebrala toga mojega. Gjuka se je poprav plakal gda sem mu povedala da pem iti proč. Povedal je kak on mene, nikoju neg mene, ima rada, priznal mi je da je i on, kej da to nes znala, samo tak, za probu, spal z drugemi, al više nebu, kej sem i ja nemu kak je i one mene, zanavek prva. I onda smo se zajeno plakali kej dva bedaki, al sejeno sem ja prešla kak sem i nakanila. Povenčali smo se i ne mi, kej bum rekla, bilo grdo. Sprva. Da sem zanesla, još bi bilo bole. Al nekak nes. 

Onda sem nekam išla, ne znam više ni kam, kad veto ti Gjuke. Isto na biciklinu. Kam buš prešla, a kam buš ti prešel i reč po reč i eto ti ga na. Odnesla sem Jele šivat, mračilo se, i mam je znala kej je posredi. Ne bogme bilo švelo.

Sem mislila da bumo jemput odspali i gotovo. Al kej, moj je hodil z terena na teren, a Gjuka bi sako malo v noči pokucal na jobluk naš znak. 

I sad tak v grobi ležimo i se si mislim da mi pokojni moremo kam, kej bi ja v ovem, a on v onem grobu ležali? I jen i drugi čusiju se na me kej da sem si se sama kriva i na jenem i drugem svetu.

Božica Brkan: Službeni put u magijski realizam

Kaj, časopis za književnost, umjetnost i kulturu, Hrvatski književni putopis, broj 1-12/2000. (str. 129.-133.)

Vrativši se s puta, najprije obično poskidam fotke: s fotića jednog, s fotića drugog, s mobača, a katkad i s kamere. Navika iz novinarskih dana i vremena prije pametnih telefona, interneta, Wikipedije, društvenih mreža te influencera i selfića u real timeu. Iz vremena kad su riječi, pogotovo lijepe, nešto značile, a fotografije još pokušavale posve školski govoriti više od tisuću riječi


Mi koji bilo poslom bilo privatno putujemo najčešće samo za sebe doživljavamo destinacije drugačije, pomalo šlagerski: i obrisima, i bojama, i zvukom, a i onime što ni najmodernija tehnologija ne mogu prenijeti – mirisima i okusima. Još, posve starinski te stoga i razumljivo prešutno, ovisim o vremenskim razmacima među putovanjima, i kad nisu tek polijetanja i slijetanja poput akceleriranih teleportacija. Poput Freuda koji bi, baš frojdovski, i na željeznički kolodvor dolazio po tri sata prije polaska vlaka, i kad se ne radi samo o putovanjima života, ovisnica sam o planiranju od upoznavanja s ciljem i trasom sa zadanim mjestima, planiranjem budžeta i potencijalnim sponzorima, popisom nužnih stvari i programom, sve do uređene prirode i, sve manje modernim – smislom. A, kao za ovo putovanje, i obično ponovno iščitavanje Márqueza zahtijeva vrijeme.

Za Bogotu, prijestolnicu Kolumbije, nije prekomplicirano odletjeti preko Pariza, Londona ili Amsterdama njihovim nacionalnim kompanijama, ako vas, kao što je nas, ne zezne vlastita Croatia Airlines klasičnim kašnjenjem u startu, kao da smo još u šali s joke about times, produži let trostruko, na 36 sati. Darujući mi osim prvog slijetanja u Južnu i neplanirano prvo slijetanje u Sjevernu Ameriku: Mexico City u pola četiri ujutro po lokalnom vremenu! I kava dva u jedan bila bi mi previše. Kao da ste pošli u Australiju, s mojega posljednjeg putovanja života. 

Kolumbiju i ozbiljniji bedekeri opisuju nesigurnom. Valjda tako izgleda iz najbližega hrvatskog veleposlanstva u Brasiliji, udaljenoj samo šest sati leta. No, poslije više od šezdeset godina borbi s gerilcima još prije dvije godine za potpisani mirovni ugovor predsjedniku Juanu Manuelu Santosu dodijeljena je Nobelova nagrada za mir, a na ove godine održanim izborima nisu pobijedili ni mirotvorci ni gerilci nego, valjda u strahu pred njima, desna opcija. El Tiempo je na dan našega dolaska na naslovnici najavljivao posjet Trumpa i teme razgovora narkotrafikante i korupciju, a naši su nas mediji na dan povratka dočekali s istim temama i hvatanjem hrvatskoga Escobara u trgovini starim željezom brodom upravo iz Kolumbije. Trump dakako još nije dospio. Ni tviterski.

Osim takvih usamljenih pravih i narkoturista te kazalištaraca i pjesnika uočavam najsnažnijima naše veze u brendiranim uvezenim bananama iz te latinoameričke zemlje nazvane po čovjeku koji je, ali ne na njezinu tlu, otkrio Ameriku. Da sad pišem ljubić, zacijelo bih ga smjestila u nju, a ne, kao svojedobno, u zamišljenu egzotiku susjedne joj Venezuele, odakle, a da mi o tome doma i ne znamo mnogo, sada glavom bez obzira bježi mnoštvo izbjeglica. Besposleni i izgubljeni zanosno udaraju ritmove na glasnim lokalnim insturmentima po centru Bogote ili kuhaju i konobare. Kolumbijci tvrde kako je i kod njih ekonomija pala u zadnjih nekoliko godina, ali mi došljaci primjećujemo više raslojenost od onih koji jedva preživljavaju do onih koji vlastiti društveni status ograđuju visokim električnim ogradama. 

Iz hotela u sigurnoj poslovnoj četvrti vozimo se isključivo poznatim taksijem. Za svaki slučaj. Iako gradske avenije, koje dužno prate biciklističke staze osmišljenije od Bandićevih, oduševljavaju visokim elegantnim stablima eukaliptusa presađenima s našega kontinenta, zatim na početku ožujka raskošno rascvjetanim stablima bazge, baš ocvalim kamelijama i magnolijama te posvuda njegovanom sočnom hortikulturom, do parkova za šetnju pasa, pomislit ćete prije na cijele godine jednaku klimu sličnu našoj proljetnoj – kod njih je bilo oko plus 15, kad je kod nas baš bilo minus 15! – gdje vam kišobran učas dobro dođe i kao suncobran. 

Bogota vas podjednako prigrli ovdje starom slikovito obojenom kolonijalnom arhitekturom, ondje četvrtima wawelski crvenkastom rojiso ciglom ili zgradama-grafitima, tu pak modernim oblakoderima i panoramom koja sve do horizonta pokušava prikriti sirotinjske četvrti. U užem je središtu brojčano ravna dvjema, a u širem i trima i četirima Hrvatskama, a posvuda se spušta i uzdiše ispod svoga Sljemena, brda Monseratte, visokoga 3152 metra, jer je sam grad na visoravni na 2640 metara, što je ne samo više od najviše hrvatske planine nego i tema za ozbiljnu preventivnu pomisao na moguću visinsku bolest. Uzalud sam se trsila prepoznati simptome, kad bih – ako može Papa u Peruu – pomislila možda i na čaj od koke, jer su me, iako nisam imala visinske pripreme, zaobišli, a i baš nitko nije me salijetao nikakvim opijatima. Najopojnije što sam kušala bilo je neko baš dobro čileansko vino i kolumbijske mješavine kave.

Mogla sam se usredotočiti na ljepotu raznovrsne ogromne zemlje, začudne kako god okreneš. Kroatocentristički i eurocentristički zagledani u vlastiti pupak možete propustiti primjerice ljepotu i samih Kolumbijaca i Kolumbijki u kojima se miješaju i slojevi povijesti same zemlje: gorštačko stanovništvo s onim s dvaju oceana, i Atlantika i Pacifika, odnosno mora iliti izvorno indijansko i kreolsko s osvajačkim narodima iz Staroga, a danas vjerojatno iz cijeloga svijeta. Naš domaćin pjesnik, izdavač i profesionalni vojnik egzotični Eduardo Bechara Navratilova – nomen omen est! – Kolumbijac je, potomak oca Libanonca i majke Čehinje s brazilskim državljanstvom. 

Začudo, nisam primijetila kao u Europi brojne Azijate – na Franji Tuđmanu Korejci su drhturili u natikačicama! – iako Bogota nudi mnoga jela baš istočnjačkih kuhinja kao i uobičajeno globalna od (sjeverno)američke, meksičke, brazilske, kreolske, talijanske… i drugih kuhinja te, jasno, kojekakve fuzije. Svoju kuhinju Kolumbijci ne nameću, iako  raznovrsnim okusima to po svemu zaslužuje i šteta što nije dovoljno prepoznata, izdvojena od susjednih. 

Ma koliko htjela, recepture izuzetno ukusnih juha odnosno variva s piletinom – mesa imaju svakojakoga! – recimo, ajiaco i sancocho, kakve su nam pripremili u restoranu Balcones De la Candelaria u središtu Bogote, jednoj od gastročetvrti kao što su unatrag desetak godina ojačale Macarena, Parque 93 itd., ne mogu ni rekonstruirati i improvizirati: mnoge sastojke, povrtne i voćne vrste u nas i nemaju imena budući da do nas i nisu još ni dospjele ni kao egzoti. Ne računajući brojne vrste grahorica, kukuruza ili batat odnosno slatki krumpir, imaju dvanaest ne sorta nego vrsta krumpira, a i valjda jednako toliko banana, sve do vrlo krupne u juhi. 

Doručak započinju voćem u paleti desetak što boja, a što okusa, i ne računajući kivi, lubenice, dinju, jagodu…, nego avokado, mango, papaju, ananas prate vas i kao street food tako da ćete gdjegod, uz već globalno prihvaćen churro, ištrcak od pšeničnoga brašna u duboku masnoću, pomisliti da vam nude naše dalmatinske fritulice, a ono – oguljeno voće. Osvojio me je i kolumbijski običaj u pet popodne: ne čaj nego vruća čokolada s almotjabanom, pecivom od brašna yuce, biljke slične krumpiru, pomiješanoga sa sirom, i uz to queso, kravlji kremasti sir vrlo sličan našemu kuhanom. Ne čudi što je slavni slikar Botero uz krupne žene ovjekovječio i raznovrsno ne manje krupno voće! 

Kolumbija je zemlja sjajne čokolade i kave, a kombinacije su im maestralne, kako tradicionalne tako i čokolaterske zanatsko-umjetničke, donesene iz belgijskih i francuskih manufaktura. Nizozemska će aerodromska službenica službeno to samo pomirisati, ali će sumnjičavo zagledati tipičnu kolumbijsku slasticu od guave, za koju nisam mogla protumačiti što je a da ne govorim nepoznatim o nepoznatome, ali bih je okusno, gospođi zacijelo jednako nepoznato, izdaleka mogla prispodobiti našem starozagrebačkom kitnkezu, siru od dunja, dubrovačkoj kotonjati.

Ako se već niste uz tv-dokumentarce o oro verde, zelenom zlatu, najskupljemu na svijetu, uvjerili da je Zemlja zlata, Kolumbija će vam se takvom razotkriti tisućljetnim majstorstvom, remekdjelima drevnoga umijeća iz vremena prije nego što je Stari svijet tobože otkrio i pokorio Novi, u Museo del oro. Odmah u susjedstvu toga nacionalnoga muzeja, meni monumetalnošću i toplinom usporedivoga s berlinskim Pergamonom ili pariškim Orsayem, u suvenirnicama kuju unikatne vrlo skupe zlatne i jeftine bižuterijske imitacije. Po tlu će pak odmah malo dalje za koji dolar na asfaltu prekrivenom komadom najlona ponuditi indijanski nakit iz porječja Amazone ili nešto dalje indijanske tkane torbe iz područja Santa Marte, prema Cartageni, gdje usred naše zime ljetuju imućni Europljani.

Sumnjam da su se poput mene za put u njegovu domovinu pripremali opetovanim čitanjem Marqueza, koji je meni ljepotu iz koje je ponikao otkrio dojmljivim pripovijedanjem, u teoriji književnosti opisanim kao magijski realizam. Kolumbija još nije dospjela osmisliti itinerare stazama toga svog nobelovca, pa smo se same ili su nas kolumbijski kolege navodili na još malo poznate destinacije kafića iz Márquesova romana, kulturni centar koji je nazvavši ga po romanopiscu otvorila druga njegova domovina Meksiko, internat u Zypaquiri gdje se školovao, kolumbijski Vjesnik El Tiempo gdje je novinario… 

Kao da sam bila na prpošnome životnom turističkom putovanju, a ne na službenom putu, pomno planiranome i sponzoriranome od države, na kojem smo vrlo uspjelo na različitim mjestima triput predstaviti knjigu Encuentros/ Susreti, panoramu dvanaest hrvatskih pjesnika, među kojima sam i sama, a koje je odabrala i na španjolski prevela ugledna hispanistica i zaljubljenica u Južnu Ameriku Željka Lovrenčić za izdavačku kuću Editorial Escarabajo pjesnika avanturista Eduarda Becharu Navratilovu. Kolumbija nam se kao zemlja u kojoj se s pomnjom čita otvorila i onako kako je zovu, baš Vratima Južne Amerike, a uz to smo se osvjedočile da oni koji u nju dođu, ako već ne ostanu, požele doći ponovno. Bio bi to solidan slogan za globalni turizam. A tko se ne bi zaljubio u zemlju koja je pisca Sto godina samoće stavila na novčanicu od 50.000 pesosa? Ne reče li baš Gabriel Garcia Márquez, naime, nemojte se boriti previše, najbolje stvari se dogode kad se ne nadate

Poezija to go online, zoom! – Umjesto kave 3. lipnja 2020.

Kak si se usudila?Simptomatično mi je to pitanje poslije 31. Poezije to go Druženje s pjesnicima, prvo online. Iako me je Sonja Zubović, tata-mata projekta, već ugostila i u pjesničkim druženjima u birtiji i na radiju, počastila me je i tim prvim nesvakidašnjim, koji je izrastao iz nametnute ne baš kratke epidemijske zatvorenosti, prostorne distance. Prvi dogovor, moj uopće prvi izlazak u svijet u koronskom popuštanju, frizerki i Sonji usput, fotografija svjedoči početkom svibnja, kad se još nije znalo ni koliko će potrajati ni kako će se odvijati. I Sonja i ja još smo maskirane. 

Javno u privatnome, s emitiranja Poezije to go / Fotografija Miljenko Brezak

Pogledavši unatrag, pogotovo nakon sve brojnijih sličnih pjesničkih ončine nastupa, počašćena sam odličnim kolegicama Darijom Žilić, Lanom Derkač, Irenom MatijaševićSonjomte novotarijom, iskorakom u novi medij. To prije što pripremajući više od godine tekst o hrvatskoj književnosti, uvjetno rečeno, na internetu, baš sam Poeziju to gouzimala kao rijedak primjer multimedijalnosti, iskoraka preko vlastitih i granica različitih medija. Lako je poslije masovnog online-iskoraka Covida-19 biti pametan!

Tko je sve na liniji / Fotografija Božica Brkan
S ekrana: Sonja Zubović, Screenshot

Iako imam i TV, i radijskog iskustva, a upravo iz korone za Noć knjigei uključivanja preko društvenih mreža – još sam k vragu i nekakva novinarka i predavačica stila u medijskoj komunikaciji i sin mi jedan od vodećih ljudi u IT industriji u najjačem regionalnom mediju Netokraciji – stvar profesionalne časti je odazvati se i prilagoditi se, skočiti i zaplivati, kad je marljiva i ambiciozna Sonja rekla da je odabrala Zoom. Ako je tu aplikaciju u nevrijeme prema procjenama koristilo više od 200 milijuna Zemljana, tko sam ja da ne naučim i to? Ako sam mogla Skype uključiti kad mi je trebala međunarodna komunikacija, sad sam dovoljno motivirana, ne samo da budem pionirka nego da baš vidim iz prve ruke kako je to. 

Ivan Brezak Brkan i Božica Brkan za vrijeme probe / Fotografija Miljenko Brezak

Očekivala sam da mi potomak, netokrat Ivan Brezak Brkan, kako I obično, kaže sve imaš na internetu, ali mi je, htijući majku ohrabriti, sve postavio i pripremio već za zvučnu probu dan ranije, kad smo isprobavali povezivanje mejlom i linkom, provjeravali sliku i ton, obavili zadnji dogovor. I na probi i za pravog emitiranja sjedio je uza me za svaki slučaj, a Miljenko Brezak još je snimao te fotoaparatom te s dvije kamere (!?) i dijelova stavljao na svoje medije. Bilo je i problema, ali je Gordan Antić, uz praktično znanje, imao beskonačno strpljenja. Mladci, poznanici s Radija 808, sve i bez mene, odmah su se o svemu dogovorili, gotovo da im nisam trebala. IBB mi je stavio svoje odlične slušalice (nisam ni znala da bi mi mogle trebati!), ionako bi stalno htio podcast Oblizeka ovoga i onoga, Youtube, web, fejs… Kolegice pjesnikinje koje su gledale prigovorile su mi jedino da su mi pokvarile frizuru.

Božica Brkan: koncentracija što se događa na ekranu i u slušalicama / Fotografija Miljenko Brezak

Na dan uključivanja trebali smo se početi uključivati ponovno gotovo sat ranije, a i IBB je došao još i sat ranije. U moj kućni kreativni rusvaj, uobičajeni život, dodao je svjetlo posred stola u dnevnoj sobi, da ne izgledam vampirski, podigao mi laptop, da mi kamera bude u ravnini očiju, ukorio me zbog pretrpane pozadine. Bilo mi je glupo da i ja, poput svih koji su se po različitim TV-ima javljali od kuće, #ostanidoma, imam iza sebe krasno složene knjige. Kao da nemam knjigama zatrpan život, izuzevši kupanica i toaleta, sve prostorije u stanu do šupice i garaže. Loše bih se osjećala. Moji su mi dečki, moji podupiratelji, samo donosili čaj, limunadu, pastilu protiv kašlja.

Pjesnikinja Darija Žilić / Fotografija Božica Brkan

Prvi sam put pomislila kej mi je to trebalo?kad je u jednom trenutku pukla veza. Nisam dospjela ni zajaukati, već se vratila. Mogu mislili koliko je puta što mi je to trebalo?pomislila Sonja Zubović sa svom silom kvrckanja i nama svojim neupućenim gostima, pa joj zahvaljujem na strpljenju i hrabrosti. Pomalo i ludosti.

Sve za poeziju, kako već napisah, odreći se privatnosti vlastita doma i povezati je s javnošću. Rekla bih da mi je jedino nedostajala publika. Ako smo u nekoj radijskoj emisiji, volim povratnu informaciju, izravno javljanje slušalaca, jer onda imam dojam kao da čitam i govorim javno, u nekoj dvorani, živoj publici. Trajale smo umalo dva sata. Sonja je, uz glazbene goste, predstavila i nas i sebe, a mi svoju poeziju. Pročitala sam valjda desetak dogovorenih pjesama. 

Krenulo je još pod maskama: Sonja Zubović i Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak

Kad smo se isključili, bila sam sva u znoju, što od svjetiljke, a što od odgovornosti i okončane neizvjesnosti: što će biti s tom poezijom online?Čestitke Sonji Zubović! Poezija to go preko Zooma položila je ispit. Još jedan! I ima mnogo širi domet od čitanja u uskom krugu u kafiću, pa i preko internetskog radija, jer se i naknadno može pratiti, poslušati i pogledati na više kanala na Youtubu i na Facebooku. I pratitelja ima više negoli što bismo svih pet nas zajedno imale čitatelja nama ipak još najmilije knjige.

Pozivnica klasična, izvedba avangardna

Božica Brkan u monografiji Večernji list – Šezdeset godina s vama, 2020.

Povevši se za naslovom Od 60 Večernjakovih godina moje su 33 kolegice Bojane Radović, urednice nedavno objavljene monografijeVečernji list – Šezdeset godina s vama te naslovom Jednom večernjakovac, uvijek večernjakovac uvodnika Dražena Klarića, aktualnoga glavnoga urednika Večernjaka, kratko vrijeme mojega izravno nadređenoga urednika i kolege s kojim sam za istu 2000. godina dobila godišnju nagradu HND-a Marija Jurić Zagorka(on za TV vijesti, a ja upravo za uređivanje Večernjakova Vrta, te godine proglašenim najbolje uređenim novinarskim prilogom!), umalo sam ovaj tekstnaslovilaOd 60 Večernjakovih godina mojih je 17

Naslovnica monografije

U Večernjak sam prešla iz Vjesnika 1992. (dotad se obično išlo u suprotnome smjeru!) kao urednica-komentatorica, a kao urednica Vrta otišla sam s prvim danom 2010. U prijevremenoj mirovini željela sam, osim multimedijalnih projekata, nacionalnih Oblizeka– naša obiteljska izdavačka kuća i Večernjak otisnuli smo i prodali 2006. moju zavičajnu čitanku Oblizeki – Moslavina za stolomu 15.000 primjeraka – napisati i objaviti svoju vrtnu knjigu, hommageprilogu Vrt i brojnih svojih suradnika. U međuvremenu je Vrt prestao tjedno izlaziti, a ja sam neplanirano duboko i široko skrenula u lijepu književnost napisavši uostalom i novinarstvom nadahnuta roman Rez/ Leica-roman u 36 slika (2012.). Za sve ideje nedostaje mi vremena. Odustala nisam, a novi vjetar u moja vrtna jedra mi je upravo Večernjakova monografija objavljena poslije prošlogodišnjega 60. rođendana, na kojem, nažalost, zbog smrtnog slučaja nisam mogla prisustvovati. 

Duplerica o prilogu Vrt
Detalj: dugogodišnji suradnik akademik Milan Maceljski te u rezanju torte grafički urednik Ivica Glad i urednica Božica Brkan

Čast mi je i ponos što sam za tu knjigu, koja će dobro doći i predavačima novinarstva, ne samo povijesti, ne računajući nekoliko fotografija i tekstova gdje me spominju kolege, primjerice na 126. stranici (od svih mojih 15 glodurskih posada u 30 godina meni bez premca najbolji!) glavni urednik Branko Tuđen, ispunila i dvije duplerice: jednu o kultnom prilogu Vrt, a drugu o doajenu agronovinarstva i pioniru gastronovinarstva, pokretaču Vrta 1985. i glavnom uredniku Večernjaka od 1990. do 1992., prvome kojega su izabrali novinari, Ivi Lajtmanu. Prva je duplerica VRT Svaki četvrtak – Večernjakov klasik na stranicama 102. i 103. s podnaslovom Kad bi naklada rasla, Vrt je rastao sporije, a kad bi svi padali, Vrt je i padao sporije. Druga je duplerica o Lajtmanu, na stranicama 104. i 105. Doajen agronovinarstva koji je kuhao po Krleži .

Duplerica o Ivi Lajtmanu iz pera Božice Brkan

Monografije za 30 godina izlaženja Večernjaka, prije također 30 godina, ne sjećam se (tada sam vjerojatno slavila 50 godina izlaženja Vjesnika!), pa ne mogu uspoređivati. Da sam je ja uređivala, zacijelo bih koješta načinila drugačije, ali autorski je to posao (grafičko oblikovaje i omot Zoran Birman, urednik fotografije Siniš Hančić, uređivački kolegij Ružica Cigler, Žarko Ivković, Branko Lovrić, Dražen Klarić, Branko Tuđen, Mirjana Žižić) i velik posao, ne zna tko ga nije radio, i koji je, uz sav posao dnevnoga novinarstva, trajao godinu dana, spojivši mnoštvo suradnika različitih naraštaja i odlično je što je knjiga, unatoč koronakriznim vremenima kada su naklade tiskanih, posebice dnevnih novina obrušile i 25 i 50 %, na više od 230 stranica velikoga formata uopće objavljena. Kako je Večernjak izrastao iz suradnje sa svojim čitateljima, nedostaje mi detaljnija razrada te suradnje, rubrike Embargo, preteče formata kakav je danas Provjereno Nove TV i sličnih rubrika, primjerice Vrtove pošte. Ne samo mene sigurno bi najviše veselilo da na kraju monografija ima i abecedarij večernjakovaca, jer stjecajem prilika neki ljudi jedva da su, a neki uopće i nisu spomenuti, a više i nisu živi. Bila bi to prilika da se prisjetimo i njih i njihova doprinosa i da im makar imena ne odu u zaborav. To prije, što na koricama stoji:

Jedna od duplerica iz pera nekadašnjeg sportskog novinara, političkog komentatora i glavnog urednika Branka Tuđena

Prvi broj Večernjeg lista, 1. srpnja 1959. godine, zacrtao je put: bili smo i ostali u službi svojih čitatelja. No bili smo i prve novine koje su se samostalno okušale na tržištu, prvi smo radili na kompjutorima, razvijali nove medije. Najveću prodanu nakladu imali smo 11. siječnja 1999. – nevjerojatnih 1,170.000 primjeraka.
Danas smo moćna medijska kuća s paletom novinarskih izdanja, jakim portalom i ostalim digitalnim platformama, medij koji izdaje knjige, snima dokumentarne filmove, razvija Večernji TV, pokreće važne društvene promjene. Sve to rad je i trud generacija večernjakovaca. Njima je posvećena ova knjiga!

Objavljeno 2. lipnja 2020.
 

Željko Belinić o romanu Ledina

Objavivši tekst na svom webu i post na fejsu o portretu i izboru pjesmama na webu Čovjek-časopis, na koji sam slučajno natrapala, stigla sam do zanimljivih objava autora izbora Željka Belinića. Dok sam istraživala tko je i što je, skromno mi je u inbox poslao link na svoj Facebook, na post u kojem predstavlja moj roman Ledina. Objavio ga je prije gotovo godinu dana, 21. lipnja 2019. godina

Dio posta Zeljka Belinića o Ledini Božice Brkan

Unutar njega je i malena, ali meni zanimljiva i vrlo poticajna polemika o romansiranom, mojem literarnom i našem moslavačkom kajkavskom. Uz drugo, gospodin Belinić je za svoj argument odabrao i HTV-ovu emisiju Kekavica Božice Brkan iz serijala Bilješke o jeziku Marije Siriščević. Iz dijaloga u postu tako dolazimo da zanimljiva razmišljanja o Moslavine kao mrijestilištu govora(Tihana Ledić), a Marija Lamot, zagorska književnica i filozofkinja, krapinska profesorica, koja je kao dijete često boravila u Križu kod svog ujaka, velečasnoga Ivice Hršaka, piše:Odgovarajući govor, pogođena tradicija, duh Moslavine. Uživala sam čitajući. Hvala Božice, hvala Željko. Mogu samo zahvaliti na odabiru i mene, i romana, i odlomka na kekavici, a cijeli post donosimo na blogu u Kritikama i recenzijama

Dio dijaloga s čitateljima posta o kekavici iz romana

BOŽICA BRKAN (1955, Okešinec, Moslavina), ulomak iz čudesnog romana “LEDINA” (2014.), napisanog na kekavici, kajkavskom idiomu Okešinca, rodnoga sela autorice, u sastavu općine Križ. dakako da ja kao Moslavčan (žitelj Moslavine) razumijem ama baš sve, svaku riječ, za razliku od vas koji ćete imati velikih problema s razumijevanjem Božičinog teksta. ko vam je kriv, mogli ste se i vi roditi u našem prelijepom kraju i govoriti otprilike prekrasno ovako:

De je Ivec se bil v vojske? Vrak si ga jebi de se ne! Moj bome ne nigde bil. Ne išel poprav ni na regrutaciju. De buš ti čovečeca z grbu pošilal tuč se? Zvali ga jesu puno prije Ivca, kulko je stareši bil, i jemput gda sem premetala ladline v naše šute sem našla i nekvi paper na kojem je pisalo “nesposoban”.
Nit je on mene to pokazal nit sem ja nemu pokazala da sem to vidla. Nit sem mu igda ikej o tomu rekla. Ne znaš komu je bilo gorše, jel nemu jel mene. Ne moj ni bil za tuči, od mala je bil stišnen, valda zato kej je bil tak grbav, kej drugo, i rajše je gledel ko se z kem tuče, a još bole ko bi se z kem mogel potuči pak da je on malo potpre vu tom. I v škole i po svadba, a i po zabava. To je nemu bilo lepše. Takov je bil. A navek je neko našel nekoga za pokefati se. Če ko komu i ne bi nekej rekel, on bi tak napravil da se bedaki potučeju. Za kej god. Moj se razmel vu to, al da bi se sam potukel, to ne. Morti i z toga kej mu se pripetilo da opane z kojna i zdruči se. Još prede neg sem se i ja narodila. Tak da ga ja i ne pametim neg z tu negvu grbu. Navek su mu široke rubačice šivali da bi to zlo pokrili, a kej buš ti sramotu skril. Više niovu neg negvu. Kej je dete krivo?  

Objavljeno 2. lipnja 2020.