Kad su arheolozi na njivi pokraj mojega rodnog sela Okešinca iskopali rimsku vilu s podnim grijanjem, šupljim ciglama kojima je kružio topao zrak, nikako mi nije bilo jasno zašto je moralo proći dvije tisuće godina da bi u mojoj rodnoj, odavno već srušenoj seoskoj, graničarskoj kući, opet morala biti obična nabijena zemlja. Kakvo podno grijanje!? Kako se civilizacija, kultura može tako curiknuti?
Sad se pak pitam kako nam se opet morala vratiti uzrečica iz mojega djetinjstva damora biti sega kej na Božič, pa se s moslavačkoga sela raspasla ne samo Lenucijevom potkovom nego po svim zagrebačkim urbanim travnjacima i prodajnim centrima mjerena ne samo četirima zapaljenim svijećama nego milijunima potrošenih kuna/eura, desecima tisuća turista i metrima kojekakvih kobasica… Pa kobasica na kobasicu, pa domjenak na domjenak, pa Advent na Advent, pa…? Čarobno da čarobnije ne može biti. To bi trebao biti Advent, Došašće?
Fuliranje sa zagrebačkoga Adventa 2018.
Voljela bih znati što o tome misle nedvojbeni vjernici, a i oni koji sudjeluju u tome circusu maximusu. Ne dajte da vam Advent ukrade Božić prije Božića, zavapio je još potkraj studenoga, uoči Adventa, Darko Pavičić te u pomoć iscitirao teologa Anselma Gruna: Mnogi danas više ne mogu čekati. Oni vrijeme došašća ne doživljavaju kao vrijeme čekanja, već kao predokus Božića. Mnogi slave neprestano Božić, umjesto da osluškuju i čekanjem pružaju svoje srce otajstvu Božića.(…) Kada u došašću dođem u dodir s svojom čežnjom, mogu se tada pomiriti s prosječnošću svoga života. Mogu se oprostiti s iluzijama koje sam stvorio o svome životu, recimo od iluzije da me moje zvanje mora sasvim ispuniti, da moja obitelj može uvijek živjeti u skladu ili da mogu uvijek imati uspjeha i biti od svih obljubljen. Mnogi se čvrsto drže ovih iluzija! Nekritičko konzumiranje ovako ponuđenih adventskih dana kakvo slijedi može podgrijavati te iluzije. A onda slijede razočaranja.
Grun zacijelo ne misli na predstojeće siječanjske minuse, na nakupljene kilograme i dijete koje ih trebaju skinuti, novogodišnje odluke i uopće tome slično, na usamljenost i blues, depru i antidepresive, pa ni na to da Hrvatska za prosječnom kupovnom moći Europske unije zaostaje gotovo 40 posto i da se vjerojatno grize što ne može potrošiti još više i više, oboriti još koji rekord. Pa čak ni na to da se baš ovih dana – a svijet oko nas toliko je zaslijepljen blještavilom da to i ne vidi – oni s vjekovnim ognjištima okomljuju na Marrakesh i žive ljude bez krova nad glavom, a onda, i ne razmišljajući o usporedbi, odu doma kititi borom i pod njim motiv svete, zapravo izbjegličke obitelji – krasnu betlehemsku štalicu i jaslice s malim Božićem, kojega će ga poslije ustrajno raspinjati.
Pozvaše nas djeca na Orašara i dakako da smo se razveselili. Odakle im karte? Pa tko nije pratio duge redove za prosinačku predstavu u HNK-u!? Ali ne, nije bio onaj Ščelkunčik, balet Pjotra Iljiča Čajkovskoga s prekrasnim plesom i kostimima, za kojega neki mediji za svoje konzumente organiziraju čak i nagradnu igru (!?), nego britanski film u Cinestaru, The Nutcracker Petera Wrighta. Iako su igrali i glumci koje volim, Helen Miren recimo, iako je bjelodano potrošeno para na kojekakva čuda i efekte da se Hoffman baš bajkovito preseli na veliki ekran, film mi jednostavno nije sjeo. Sve mi je u njemu prepre.
Orašar u izlogu Galerije Mala na zagrebačkom Trgaču / Fotografija Božica Brkan
Na Orašaru u kazalištu Trešnja, dramatiziranoj Hoffmanovoj čarobnoj bajci Orašar i mišji kralj, nisam bila, a niti ne kanim. Lagano mi se i lik Orašara već pomalo izlizao, jer jedva da ima izloga u kojem ga nema između ponuđene druge kojekakve robe, visokoga i četvrt metra, a ponegdje i metar, a gotovo u svakom blagdanskom katalogu: ako ga već ne prodaju kao strojček za krckanje oraha ili oblikovana makar u prigodni kolačić, tema je koja popuni praznine.
Orašar u izlogu na jarunski place / Fotografija Miljenko Brezak
Orašarov su lik preuzeli i plakati za koješta, pa i crteži i čestitke, primjerice u izlogu Galerije Mala na Trgaču. Orašar je in! Umalo je zamijenio i svetoga Nikolu i Djeda Mraza i Djeda Božićnjaka. Unatoč svemu tome zašto nekako imam dojam da izostaje Orašarova blagdanska poruka i kao da nikoga nije briga…
U svojoj emisiji na Mreži TV One nastupaju o temi Božić – nekad i sad. Što je ostalo od božićne tradicije? novinarka i urednica Mladenka Šarić ugostila je višu kustosicu u Etnografskom muzeju u Zagrebu Danijelu Križanec Beganović, zatim dizajnericu interijera, vlasnicu bloga Chic & Antique Ankicu Herceg Juričević i novinarku, spisateljicu te vlasnicu portala Oblizeki Božicu Brkan.
U studiju TV Mreže / Fotografija Miljenko Brezak
B. Brkan govorila je o božićnome stolu i njegovim mijenama unatrag više desetljeća, a također i o svome okešineškom djetinjstvu opisanome u malim kajkavskim prozama Božičnice u Kajkavskojčitanki Božice Brkan.
Vrlo zanimljiv razgovor sa slikama Božića iz različitih perspektiva emitiran je na Mreži TV u petak 14. prosinca 2018. u 20 sati s reprizama u nedjelju 16. prosinca u 18 sati i u utorak 18. prosinca u 16 sati.
Da nije ništa drugo financirao osim što je pripomogao objavljivanje na kajkavskom Maloga princa, kultnoga, jednoga od najprevođenijih djela svjetske klasične literature za djecu, ali i ne samo za djecu, nastaloga 1943. godine, zagrebački gradski budžet opravdao bi se i gotovo sve druge egzibicije mogla bih mu oprastiti. Mali Kralevič Antoinea de Saint-Exupéryja 2018. je progovorio kajkavski! Z ilustracijami autora, kak to već ide. Na kajkavski su ga preobrnuli Akoš Anton Dončec i Đuro Blažeka, fala jim, a fala bogme i nakladniku Kajkavskomu spravišču, Društvu za širenje i unapređivanje znanosti i umjetnosti. Čestitke! Urednica je Božica Pažur, a naslovnicu je prilagodio Frane Paro. Kajkavci, imate kej svoje dece i nukekima deti pod bor, je l božični jel novoletni. To je za navek.
Naslovnica kajkavskoga prijevoda Maloga Princa
Iza tog sjajnog projekta ponajprije stoje dvojica vrlo zanimljivih prevoditelja. Jedan je mladi slavist izuzetno zanimljive biografije Akoš Anton Dončec (rođen 1988., obrazovan u Mađarskoj i Sloveniji) i jezikoslovac odnosno dijalektolog, leksikograf, kajkavolog prof. dr. sc. Đuro Blažeka, redoviti profesor čakovečkoga Odsjeka Učiteljskoga fakulteta u Zagrebu. Oni koji se stručno i znanstveno udubljuju u tekst stvarno imaju zanimljivu temu.
Meni je zanimljivije kako je A. A. Dončec Maloga princa preveo na prekmurski slovenski i, nadahnuvši se prijevodima na malene jezike poput gradišćanskohrvatskoga (autor je njegov prijatelj Ivan Rotter) i moliško-hrvatskoga, zatim s mentorom i suprevoditeljem na kajkavski, za koji izdavač navodi: Što se leksika tiče, taj je prijevod svojevrsni kajkavski koinedostupan čitateljima iz svih hrvatskih (kajkavskih) govornih područja. Dončec ne zaboravlja zahvaliti na znanstvenoj, stručnoj i moralnoj pomoći Alojzu Jembrihu, Mareku Jembrihu, Đuri Blažeki, Božici Pažur, Vidu Balogu, Elodu Dudasu, Jeleni Kočet Sekovanić, Barici Pahić-Grobenski, Siniši Horvatu, Marcu L. Greenbergu, Dragici Fijok, Vladi Mihaljeviću, Nenadu Kralju…
Iz Maloga Kraleviča
Strašno sam radoznala kako će taj Mali Kralevič, Mali Kraleviček, u najnovijem, pomalo kajkavskoesperatskom obliku biti prihvaćen u čitatelja. I u kajkavaca i u nekajkavaca, jer, dakako, postoje i tumačenja, a i ostvarena jeprijevodna misija obojice autora: suvremen i vrlo komunikativan kajkavski prijevodni jezik koji poštuje hrvatsku kajkavsku književnu tradiciju, te bogatstvo i ljepotu kajkavskog leksika. Njihov je jezik mješavina prekmurskog dijalekta i gornjeg poddijalekta međimurskog dijalekta (u fonološkom i morfološkom pogledu).
Ne želeći duljiti, ne mogu ne citirati glasoviti kraj Maloga Kraleviča:
Tu je ova krajina koja za mene ima največ slasti i največ togi v celom sveto. Ista krajina kak jo videte na prvi strani kojo sem pak naslikal, naj je ne zabite. Tu je došel na Zemlo i potlam z nje odišel Mali Kralevič. Pozorno jo pogledajte da jo itak prepoznate, gda bote išli na pot v Afriko, v puščinjavo. I ak Vam se slučajno tak dogodi da tam pojdete mimo, z srca prosim Vas, ne žurite se! Čakajte malo pod njegovom zvezdom! Ak k vam stopi neki mali dečec koji se smeje, ima zlatne vlasi i ne odgovarja gda ga pitajo, onda znate gdo je to. Bote mo prijazni! Ne pustite me v togi živeti: nego mi napišite pismo da se je povrnol…
Jedan od najomiljenijih junaka klasične svjetske literature i malenima i velikima
Post scriptum:
Ako smijem, prijateljici književnici Božici Jelušić i njezinu talentiranome unuku Leu Kovačiću koji se upustio u dramatizaciju i izvođenje Maloga Princa, srdačno predlažem da se upuste i u kajkavsku avanturu Maloga Kraleviča. Međimursku ili podravsku, svejedno!
Nagradu Marko Polo Božici Brkan uručila je Karin Mimica, predsjednica Zbora turističkih novinara HND-a, prva slijeva (Fotografija Miljenko Brezak)
natječaj je prijavljeno dosad najviše radova, a u ime ocjenjivačkoga odbora u kojem je radio s Jadrankom Rilović i Hrvojem Zovkom, njegov predsjednik Ante Gavranović ustvrdio je kako se putopisi sele na radijske postaje i blogove, ponešto na TV postaje, ali sve manje ili uopće izostaju u tiskanim izdanjima, napose u dnevnim novinama.
Na prijedlog FIJET-a od reportaža objavljenih o Tunisu, domaćinu kongresa FIJET-a 2017., najboljom je proglašena Le pays du jasmin retrouve des couleursGilberta Mennea objavljena u Travelling Newsu, časopisu Belgijskoga Udruženja turističkih novinara i pisaca.
Za najbolje putopise o Hrvatskoj prvu nagradu Grand Prix Marko Polo sa statuom ravnopravno su podijelili Boris Ljubičić i Ashley Colburn. Posebne prve nagrade za časopise odnosno uokvireni medaljon Marko Polo i certifikat uručen je časopisima Inflight Magazine Croatia Airlines i Zagreb – moj grad.
Želeći poticati promociju hrvatskoga turizma, ove je godine dodijeljeno sedam ravnopravnih Povelja Marko Polo s certifikatom laureatima (abecedno): Mariji Barić, Božici Brkan, Crinki Krešo, Željki Sruk Kunštek, Nives Matijević, Krešimiru Stančiću i Davorki Vukov Colić.
U svojoj reportaži Božica otkriva na sebi svojstven način još uvijek skrivena blaga s još živim elementima tradicijske hortikulture. Svojim napisima nastoji prošlost Hrvatskog zagorja održati živom. Zahvaljujući tome, Donja Stubica je još u Jugoslaviji 1978. krenula s akcijom ULJEPŠAJMO SVOJE MJESTO. Ta akcija je utjecala na pokretanje novih: Hrvatski obiteljski tradicijski vrt, Hrvatski vrt perunika, Školski vrtovi, Plavi cvijet i Zeleni cvijet Hrvatske turističke zajednice. Autorica ne krije žal za tim začudnim zagorskim vrtima koji pomalo potpuno nestaju. Posebno ističe kako je nebriga ugušila donjostubički, najslavniji u zemlji vrt perunika, pogotovo jer je plava Perunika croatica proglašena hrvatskim nacionalnim cvijetom.
Ostaje tek žal, čak ne i gorčina – tvrdi autorica. Možda će upravo njeni napisi pripomoći da se urušavanje ne dogodi suviše brzo.
Na prijedlog Izvršnoga odbora FIJET-a Hrvatska ocjenjivački sud dodijelio je Posebno priznanje Nikši Benderu, a priznanja za doprinos popularizaciji i afirmaciji turističkog novinarstva te promicanju turizma Hrvatske HRT-ovoj emisiji Plodovi zemlje, Licu turizma Nove TV, Radio Kaju i Radio Sljemenu.
Organizatori i dobitnici nagrade Marko Polo za 2018. (Fotografija Miljenko Brezak)
Ne bih ni znala da je apostrof izostavnik (da, onaj što nalikuje jednostrukom navodniku), da nisam krenula guglati te me Wikipedia raspametila tumačenjem grčkoga mu imena posve mi nepoznatim razgodak i sve mi se razjasnilo tumačenjem kojim se označava izostavljeno slovo ili skup slova, uglavnom u književnim djelima.
Sve mi se čini da bi, zvao se bilo izostavnik bilo apostrof, posve iščezao iz upotreba da se ne rabi još uglavnom posve pogrešno, da se izostavljeno slovo ne označuje gdje zapravo uopće i nije izostavljeno. Raspredali smo o tome u povodu predstavljanja knjige ‘Ćeri milamojih prijateljica Slavice i Lane Moslavac, jer mi se učinilo da se radi o kajkavizmu čeri. Ne bih u kajkavskome uopće petljala s apostrofom.
Nismo to dospjeli ni raspraviti, a već mi je stigao poziv na Prvi kolinski obed (ručak) Okusi z’ mojega grunta. Ne dvojim da će biti fino – i bilo je! – ali, ako već htjedoše apostrof, onda bi valjda trebao stajati ispred z, iako se također radi o kajkavizmu z u značnju s, a nikako iz.
Da ne laprdam o jeziku i izgubljenima u prijevodu, očito se radi o čitateljima i potrošačima Vindijina mleka ‘z bregov koje sada ima apostrof na pravome mjestu. Ali čemu? Zbog neodlučnosti, nepismenosti…?
Kad sam ih jednom stvarno davno pitala o tome zašto su taj z (u značenju također s, a ne iz) uopće kratili, označavali, ako još dobro pamtim koliko je godina uspješno na tržištu razgranat kao robna marka u više raznobojnih proizvoda i okusa, obrazložiše to ne, kako sam pomislila, nevještom kajkavsko-štokavskom zavrzlamom nego dizajnerskim, marketinškim ili nekim takvim razlogom. Da sam se zagrcnula i ostala bez riječi.
Ako već ne znaju gdje, zašto ga uopće stavljaju? Pogotovo jer uopće nije nužan. Izostavite ga, zaboga. Neka bude ono što jest – izostavnik!
Artikulacije, časopis za čitanje (glavni urednik Marko Gregur), broj 3., godina 3. iz 2018. u broju uz 25. Galovićevu jesen objavio je tematski blok s gostima-književnicima (Jeffery Renard Allen, Julijana Adamović, Jorge Contreras Herrera, Myriam Diocaretz, Marek Šindelka, Livija Reškovac, Kristian Koželji Dragutin Feletar), razgovor s dobitnikom Nagrade Fran Galović 2017. Kristianom Novakom te tematski blok suvremene mađarske proze sa devet autora.
Uz nove prijevode i kritiku te zanimljivosti S uredničkog stola Krune Lokotara, Artikulacije donose i rubriku Novo! s neobjavljenim tekstovima prozom i poezijom Tomislava Domovića, Marine Vujčić, Tina Lemca, Dijane Mateša, a cjelinu od str. 96. do 105. otvaraju Povečane slike Božice Brkan odnosno ciklus sa četiri izabrane kajkavske priče – Slika: Čižme, Slika: Ne dva z malu, Slika: Taška; Slika: Titanik v Jokešincu.
Da je Slavica Moslavac samo zapjevala ‘Ćeri mila prvi glas kao što je 3. prosinca 2018. na predstavljanju istoimene pjesmarice u Muzeju Moslavine Kutina, a ne treći kao što inače pjeva u svojim Rusalkama, njezina kći Lana Moslavac, prema mišljenju publike, mogla bi je uvrstiti u nezaboravan aufštafirung, osebušek. No, iskusna etnologinja je mladu i šarmantnu pravnicu, koja svira možda i desetak starih instrumenata, odavno nepopravljivo uvela u etnosvijet te su zajedno autorice spomenute pjesmarice, druge poslije Urodila žuta dunja prije gotovo desetljeća.
Slavica i Lana Moslavac sa svojom najnovijom knjigom / Fotografija Božica Brkan
Čak 64 uglavnom dosad nezabilježene pjesme uobičajeno s tekstovima, ali i neuobičajeno i s notnim zapisom (notografija Lana Moslavac) i ako se plešu plesnim koracima (kinetografija Goran Knežević). Svakoj je pjesmi naznačen i izvor, pa je, neovisno pjeva li se i pleše i drugdje neporecivo i moslavačka i/li posavska. Tako je ‘Ćeri mila zabilježena u Donjoj Gračenici, Cvijeće moje, plavi jorgovaneu Samarici, Dođi dragi ti i tvoj kolega i I ja jesam moslavačko dete(a I ja jesam posavsko deteu Posavskim Bregima!) u Kutini, Kiša padau Kloštru Ivaniću, Mera me je namerilau Potoku, Široka je Moslavinau Repušnici, a Sunce nam se na pol dana kreće u Ivanskoj i tako dalje.
Rusalke – šest pjevačica i jedna sviračica/ Fotografija Božica Brkan
Time je Slavica Moslavac pripremila baštinski aufštafirungi za KUD-ove i vokalne skupine poput njezina posljednjega projekta Rusalki, koje su u šestoj godini uspješnoga postojanja ovom pjesmaricom postale i izdavačem. Kada je prije 30 godina startala u kutinskome Muzeju Moslavine, jedva da se itko mogao sjetiti ikoje baš moslavačke pjesme, a još rjeđe je ona bila zapisana notno ili zvučno. Posljednji je čas da je zabilježena ta narodna vrijednost iz 19. i 20. stoljeća iz ruralnog prostora, budući da nestaje sa životnim i društvenim kontekstom, primjerice zajednički poljoprivredni poslovi, kakav S. Moslavac uvodno opisuje.
Naslovnica pjesmarice
Glazbena ostavština opisana je stručno i zanimljivo – prigodno ilustrirana – kao relikt prošlosti i sjećanje na davna vremena, neovisno o tome je li naglasak na zabavnom ili obrednom. Svatovske, jurjevske, ivanske i druge još žive popijevke od 18. stoljeća naovamo neprestano se mijenjaju i uglavnom ih doživljavamo sentimentalno, iako su one sličice života, eto sada i ukoričene.
Rusalke u drugom izdanju / Fotografija Božica Brkan
Govoreći o baštini širega zavičaja, jednom su prigodom prema citatu Slavice Moslavac, Ivica Ivanković i Miroslav Dolenec Dravski istakli kako će sve zapisano i snimljeno od starih i mudrih žitelja ovih lijepih i zanimljivih krajeva nesumnjivo poslužiti kao korisna građa za prepoznavanje ljudi, običaja i alatki kojima su se služili, pjesama koje su pjevali, priča koje su pripovijedali te djela koja su činili svim nedaćama usprkos. Pjesme su to o ljudima, težacima, o sretnoj ili zabranjenoj ljubavi, ljepoti zavičaja koja nas okružuje, o godišnjim ophodima protkanim mitskim bićima i praslavenskim vjerovanjima na koju se naslanja kršćanska tradicija isprepletena sa onim pučkim, jednostavnim i iskonskim.
Iz knjige: zapis teksta, glazbene linije i plesnih koraka
Tomislav Habulin u uvodu pjesmarice ističe:
Glazbeno tradicijsko nasljeđe Moslavine, kako sjeverne tako i južne, a potom i Posavine pripada širem području panonskog bazena. U novijem glazbenom sloju oslanja se na tercno dvoglasje uz pojavu tzv. rožnih kvinti. Tonski opseg napjeva rijetko prelazi pentatonski raspon, pa time veseli raznolikost i maštovitost glazbene građe u zapravo relativno skučenom glazbenom tonskom opsegu. Model glazbene interpretacije ne razlikuje se od svih drugih hrvatskih kulturnih područja kod kojih napjev započinje jedna darovita solistica (počimalja, pojčimala), koja vodi osnovnu melodiju napjeva od početka do kraja, a ostatak zbora se pridružuje skupnom glazbovanju u pratećem glasu paralelnom glazbenom dionicom čineći tako zaokruženu cjelinu i sklad.
Kutinske Ivančice upravo su se vratile s francuske turneje / Fotografija Božica Brkan
Podsjećam da je Slavica Moslavac, uz brojne druge, objavila i, osim u dvjema spomenutima, i u knjigama Narodne pjesme i plesovi Moslavine i Kad zasvira lane moje, Mate Šulek objavio je glazbenu ostavštinu gračeničkoga kraja u knjigama Lijepi si, lijepi moslavački kraj te u Pjesme i plesovi Moslavine i šire Hrvatske, a Ankica Đurinec ovjekovječila je voloderski kraj u knjizi Okreni se moje kolo malo. Nekoliko KUD-ova, često surađujući baš sa Slavicom Moslavac, izdalo je i nosače zvuka.
Etno Siscia postoji tek šest mjeseci / Fotografija Božica Brkan
Time je suradnja predanih stručnjaka (dr. sc. Joško Ćaleta, akademik Jerko Bezić, Goran Knežević…) i zaljubljenika upravo predvođenih i u različiti oblicima spajanih u radionicama pjevanja i plesa, smotrama, priredbama i drugim projektima zahvaljujući baš Slavici Moslavac, preraslo i vlastitu misiju osiguravajući zanimljiv miraz, augfštafirug, osebušek, ne samo Moslavčankama i Moslavčanima nego i ukupnoj nacionalnoj etnobaštini. A sve koje makar samo zanima, iz Ćeri mile mogu doznati o tome tko je djevojci jedra raskopčao, ali i o počimaljama, tercnom dvoglasju, pentatonskom rasponu, drmešu, pjevanju a capella,o solističkim glazbalima poput samice, dvojnicei tekstove koje je pjevali naši preci katkad i prije više od dva stoljeća.
S Rusalkama, za uspomenu / Fotografija Miljenko Brezak
20181204
linkovi
Video zapis naslovne pjesme ‘Ćeri mila izvedene na predstavljanju knjige
Reč je moja vrčak naslov je cjeline sa 10 kajkavskih pjesama Božice Brkanobjavljenih u časopisu Matice hrvatske za književnost, umjetnost i kulturu Kolo(glavni urednik Ernest Fišer), broj 4/2018., str. 42. – 48. Objavljene su nove pjesme: naslovna reč je moja vrčak, zdalka, mora, kak ne razmem, pepelnica, mi dve, spavača, frčki, dijanoveci kurtasti pes.
Koloobjavljuje u Književnoj sceni također i književne tekstove Marka Gregura, Monike Herceg, Božidara Brezinščaka Bagole, Janka Dimnjakovića i Drage Čondrića; zatim novi prepjevDva stoljeća uplakane Hrvatske Pavla Rittera Vitezovića s latinskoga (Zrinka Blažević). Tema broja jedjelo Slavka Mihalića uz 90. obljetnicu rođenja (tekstovi Ivana Boškovića, Dunje Detoni Dujmić, Cvjetka Milanje i Vlatka Pavletića). Božidar Petrač pišeVeličinu malenih – Jovan Hranilović i Mihovil Nikolić, Hrvojka Mihanović-Salopek iz duhovne baštine donosi Pasionsku baštinu kajkavskih krajeva. Uz drugo, objavljeno je također i više kritika novih književnih djela.
