Đuro Vidmarović o zajedničkoj zbirci pjesama Breberika & Eklektika Božice Brkan i Boris Domagoj Biletić, „Kajkavsko spravišće“, Zagreb, 2022.
Nije čest slučaj da se u koricama iste knjige nađu dva autora. Obično ih je više. U ovom slučaju riječ je o književnici Božici Brkan i književniku Borisu Domagoju Biletiću. Božica Brkan je iz Moslavine (rođena 1955. u Okešincu) dok je Boris Domagoj Biletić iz Istre (rođen 22. ožujka 1957. u Puli). Božica Brkan je svoj prilog u ovoj zbirci objavila na kekavskom idiomu moslavačkog kajkavskog govora, dok je Boris Biletić svoje pjesme objavio na istarskoj čakavici. Ovu činjenicu navodim zbog toga što ona ukazuje ne samo na dva pjesnička susreta već i na susret dvaju hrvatskih narječja koji funkcioniraju i kao književni jezici. To je susret ujedno i Moslavine i Istre. Zbog toga je posebno značajan jer ima i jasne izvanliterarne dosege.
Božica Brkan je književnica, novinarka, urednica, kolumnistica i blogerica. Piše standardnim hrvatskim književnim jezikom, ali i rodnom moslavačkom kekavicom koja je idiom kajkavskog narječja. Autorica je više pjesničkih zbirki i nekoliko romana, a zatim knjige koja je višegodišnji bestseler a kombinacija je gastronomskih zapisa književnim jezikom. To su „Enciklopedija špeceraja“ (1990.) i „Oblizeki – Moslavina za stolom“ (2006.).
Boris Domagoj Biletić je doktor znanosti, dakle književnik i znanstvenik. Objavljuje od 1977. poeziju, eseje, studije i kritike. Usto je i urednik, publicist, antologičar, polemičar, organizator književnih i kulturnih programa. Osnovao je 1996. vrlo cijenjeni književni časopis „Nova Istra“ koji uređuje do danas a pokretač je međunarodnih „Pulskih dana eseja“.
Oboje pjesnika su nagrađivani mnogim nagradama i prevođeni na strane jezike.
Božica Brkan je svome dijelu zbirke dala lijepi naziv Breberika što je ime jednog zimzelenog ukrasnog niskog drveća. Kako sama kaže u predgovoru njezina zbirka je nastala „iz ciklusa tridesetak odabranih pjesama o zavičajnim biljkama, koje prerastaju i biljni svijet i zavičaj, poput naslovne Breberike, vazdazelenoga šumskog grma iz porodice zaštićenih i nestajućih veprina, koji uglavnom raste u šumama, a zelene grančice s crvenim bobicama brale su se za grobne vijence i aranžmane“. Kroz svoj biljni leksikon autorica iskazuje ljepotu rodnog idioma, njegovu gipkost i poetičnost, ali kroz simboliku ukazuje i na ljudske osobine kraja iz kojega potiče. Kako sama kaže, njezin poetski vrt je „ponekad vrčak (prednji vrt, cvijetnjak), filozofski usredotočen na odnos vječnih parova: života i smrti, stalnosti i neprestanih mijena, (ne)ravnoteže lijepoga i ružnoga“. Moslavački florilegij je vrlo bogat. Tu susrećemo obilje zvukova, boja i mirisa. Npr: breberika, bušpan, trojačke, klinčeki, kristušove i suze majke bože, lepe kate, lepi dečki, fajglini, noćne frajle, tekoma, kalikant, belagonije, asparabus, sit, božićnica, tujna, breza, duda, zelene slive, džurek zeleni, lucen, radič, detelica, stričak, trputec, slak itd.
Uvodna pjesma „Breberika“ dala je naslov cijeloj zbirci, a po mišljenju pisca ovih redaka riječ je o pjesmi koja sadrži i autobiografske podatke o autorici, odnosno njezin svjetonazor.
da pošilamo apollo ovoveki
na pusti otok na novu planetu
da očemo zakoraknuti pak još nekakav mali korak za čoveka a
veliki za se ludi
če more još i te jen
ja bi zebrala breberiku da ju zememo sobu
a ne verujem da su ju pospravili i v ovo zemalsku banku semena
negde na severnom polu
smrzla se ne bi al pikala bome bi
ne mejne neg kej pika na grmoščice jel na mesecu
(…)
gda ja vmernem breberike ni za venec morti više ni ne
morti ko i najde stuk
niko ne znal plesti
komu se bu i štelo plesti gda grdo pika
a su ju buju skorenili če i preveč pika
ležeše neg ju po šume brati nek ju saditi dolifrati ju mam
par kontejnerov plastike jel svile z kine i tu samo pospajaju kej z
drukeri
(…)
Na sličan način, sa mnogo simbolike Božica Brkan piše i o drugome cvijeću. U literarnom smislu svaki je cvijet personificiran. Zbirka je vrlo homogena i jezično dovedena do savršenstva. Ovo naglašavam bez patetike zbog toga što je njezin zavičajni idiom gotovo nestao.
Boris Biletić je druga osobnost i drugi mentalni sklop što je vidljivo iz naslova njegovoga dijela knjige pod naslovom „Ekletika“. Pogovor ovoj zbirci napisao je poznati istarski književnik Milan Rakovac. Njegov je pogovor također napisan na rodnoj čakavici. On između ostaloga o Biletićevoj zbirci piše: „U jednoj tek pjesmi (veličanstvenoj, doduše), u rukoveti novijih pjesama na čakavici, osjetilo se preko horizonta poetike i estetike i jezikoslovnosti, spod Babinpasa, spajajući u njoj jezike i kulture i epohe i suoga dida, ma kako da tobože nieće da, sanjivajući sanje (a sanjiva hi i sad na) kako i Martin Luther King, i črni Moro je na bot mrež nas črnih čakavci tuote skupa š njin, ma črnih črnatih, nego:
… črnih da črniji ni črnji ne moru bit.
I črnja mrež njimi: E, to bi bilo jeno čine,
velo čine… ‘Fellini njim samim’.
Ma ke film, make this film!
Pisac ovih redaka ne osjeća se u cijelosti kompetentan za dublju analizu čakavskih stihova, ali smijem pomalo prepotentno ustvrditi kako Biletić u svojim pjesmama rješava neke filozofske i egzistencijalne probleme, ali približavajući se vrlo često, poput Božice Brkan rodnom krajoliku i rodnom podneblju. Ugodno sam iznenađen Biletićevom snažnom pjesmom prepoznatljive kršćanske inspiracije, to se vidi već u naslovu „Krun(ic)a“. Doduše riječ je o složenoj semantici i višeznačnosti ovog pojma. Međutim, on je teološki potpuno precizan jer je krunica i kruna svih molitava jer je upućena onome koji nosi trnovu krunu za sve nas. Zbog toga njezin završetak glasi:
Krun(ic)a Tvoja
neka mi je prvo dana,
prvo libra i prvo sna.
Brojanje, (s)trpljenje.
U pjesmi „Mira“ Bilosnić piše stihove:
Ko ne, Bog je veli i pravi
kako čovik na sliku,
samo ča je svet, iće sve vrći u – miru.
Oba ciklusa u ovoj knjizi imaju visoku estetsku vrijednost i predstavljaju veliki doprinos suvremenoj hrvatskoj poeziji. Oni osim toga zorno i audijalno pokazuju kako se vrijednost poezije ne određuje standardom već umjetničkim dosegom. A taj doseg je stvar duha i nadahnuća, spiritualna činjenica nedohvatljiva fizičkim dodirom. Zbog toga književno djelo ima ili nema vrijednost bez obzira je li pisano na dijalektu ili na književnome standardu.
Đuro Vidmarović