Kategorija: Božica Brkan / Umjesto kave

Boris Domagoj Biletić i ja već smo se nalazili zajedno ukoričeni u istim knjigama (izborima, panoramama, antologijama…), ali se posve drugačije, baš dobro, kao u sijamskom spoju, kao sestra pjesnikinja oslonjena na brata pjesniku, osjećam u našoj zajedničkoj knjizi poezije Breberika & Eklektika. Ideja je bila njegova, ne bih se usudila, svesrdno sam se za nju uhvatila i zahvalna sam Kajkavskom spravišču na ustrajnosti da, tri godine poslije prethodnoga, objelodani kajkavsko-čakavsko izdanje u jedinstvenoj biblioteci KAJ & ČA: Susreti, knj. 9, koje, neskrono, dobacuje mnogo šire i od književne, jezične i kulturne činjenice. Sklad, već ritmički, u naslovu, ipak mi nije davao naslutiti u kakvu će se cjelinu spojiti naše pjesničke i ljudske, žensko-muške osobnosti, poetike… (Ganuta prenosim dio vrlo subjektivnoga e-maila Tomislava Marijana Bilosnića, pjesnika što ga među važnim vrtnim hrvatskim pjesnicima spominje naša urednica Božica Pažur u pogovoru moje kajkavske polovice Rast jezika, rast pjesme: Doista divna knjiga, divne pjesme (ča još da mi je kaj), divno izdanje oko kojega su okupljeni sve predivni, meni dragi ljudi. Zamisli, Ti i Boris, a za nakladnika se potpisuje nitko drugi nego Kalinskli, urednica druga Božanstvena Božica, Frane Paro opremio, a uredništvo uz spomenute, diva Marija Roščić Paro, i vrli Zvonko Kovač. Doista ovo samo providnost može okupiti.)

Boris me je samo pitao što mi je breberika.

O njegovoj polovici naslova Eklektici, Biletića nisam morala pitati – tko ne zna, rječnik Jezikoslovac.com eklektiku, eklekticizam definira u filozofiji, znanosti i umjetnosti, nekreativnom metodom kojom se iz različitih misaonih sustava, teorija, stilova i sl. izabiru pojedine teze i spajaju u novu cjelinu, bez značajnijih novih elemenata. Temu razvijaju dalje kako je eklektika u umjetnosti  spajanje i miješanje raznih stilova ili “posuđivanje” elemenata jednog umjetničkog pravca u drugim pravcima te kako se većina suvremene, osobito postmoderne umjetnosti, smatra eklektičnom. Koliko uočavam, očitava to i stručno čitateljstvo, primjerice Vanesa Begić u Glasu Istre nalazeći u Breberiki & Eklektici dojmljivi poetske uratke o raznim tematskim i interesnim sferama.

U svojoj autorskoj opasci, s geslom (čitajući/slušajući Vesnu Parun) Zavičaj imamo zato da bismo ga se oslobodili i, možda, vratili mu se očišćeni… Boris Domagoj Biletić svoju Eklektiku podnaslovljuje Zajika Janus Jazika te u autorskoj opasci tumači:

„Izabrane su za ovu prigodu objavljene pjesme (Zato što vrime ne prolazi, štokavsko-čakavska zbirka, HDP, Zagreb, 2018.) i poneka iz rukopisa u nastajanju. „Moj“ čakavski mješavina je nekoliko inačica hrvatskoistarskih čakavskih govora. Mat(r)ica je, dakle osnov(ic)a, jugozapadni istarski čakavski ikavski izričaj (u zavičaju mi još uvijek gdjekad zvan „vlaškim“, za koji su tipični razmjerno česti štokavski elementi), uz poneku riječ/konstrukciju svojstvenu starijemu, srednjoistarskom („bez/j/ačkom“) govoru, a gdjegdje koristim i „mješavinu“ ovih dvaju govora; usto, ima dosta utjecaja (nekadašnjeg) pulskoga gradskog žargona. Ima, dakle, nečega makaronskoga ovdje, nije da nema… Uz ovaj vrlo kratak izbor možda bi ipak koristan bio opsežniji tumač (zapravo rječnik, besjedarnik/besidarnik) nekih riječi ili pojmova, pa čak i čitavih sintagma i fraza, no namjerice je izostavljen: što ima biti općenito razumljivo, bit će takvim, nadam se makar u glavnim crtama, i bez tumačenja lokalnoga kolorita; odatle tek tumačenje ponekih riječi uz pojedine pjesme. Posebno bi, pak, složeno bilo akcentuiranje, ne dakako nemoguće, ali s obzirom na to da nije riječ o jednomu ni jedinstvenom dijalektu (samo) određena tipa, mjesta ili kraja, od naglašavanja sam odustao – koliko opravdano, pokazat će vrijeme, a već sada svaki se čitatelj vlastitim iskustvom te startnim govorom i narječjem posebno može odrediti prema toj temi/ problemu, možda čak i “uskrati“. „

Čitam njegovih trideset pjesama okomito i vodoravno poput križaljke, okrećući knjigu naglavačke i na bok, čak i naglas čitam samo da mi ne promakne koje značenje, ne mogavši odabrati koju da podijelim s čitateljima. Odlučujem za onu posvećenu Milanu Rakovcu:  

VIRA

Milanu

U čovika ko je nî,
kadi je?

U nečovika,
ne pitaj, pobre,
samo hodi dalje,
vred i zajno,
koliko te nose
noge, čovičje.

U čovika – trda je,
u nečovika – grda je.
Nego je.

Da te nečovištvo
ne zapahne
vonjen smrti,
kakor kada duša
poleti prvo
svojega vrimena,
pak ne znaš drugo
di će brižna
ter nevoljna
sletiti.

Rovinj, na 8 antonšćaka 2014.

Odabrala sam je ne samo zato što pogovor Eklektici piše

„Milan Rakovac  

ZID U BRAZDI ZAČINJAVSKOJ ‘Z FUNDAMIENTA
ili, ma ča to začinja začinjavac Boris Domagoj Biletić?

Črni tić (bili tić Biletić, nu), san mu bija napisa u vieršu prigod- nici, sakramienski Bob „Boris“ Biletić!
U jednoj tek pjesmi (veličanstvenoj, doduše), u rukoveti novi- jih pjesama na čakavici, osmjelio se preko horizonta poetike i estetike i jezikoslovnosti, spod Babinpasa, spajajući u njoj jezike i kulture i epohe i suoga dida, ma kako da tobože nieće dȁ, sanjivajući sanje (a sanjiva hi i sad nȁ) kako i Martin Luther King, i črni Moro je na bot mrež nas črnih čakavci tuote skupa š njin, ma črnih črnatih, nego:

… črnih da črniji ni črnji ne moru bit.
I Črnja mrež njimi: e, to bi bilo jeno čine, velo čine… „Fellini njim samim“.
Ma ke lm, make this lm!

Ma si vidija paka vraga na batu: da ča bilo – bilo je za vajk, aš da vrime ne pasiva, piše uon! T’r laglje će biti da je nego da ni? A tu negdje gvire Isaac Asimov i Arthur Clarke, a Učke zguora, u Empireju, se smihljaju Jure Žakan i Balota i Črnja – aj t’r vero naša vajk gori gre. Sakramiensko sime i simienja sime ča batvo ž njega potiegne babevise kroza snig i grotu z vrimena pripostanja valje ‘vamo mrež nas.

Biletić, detto Bob (ma ne naš bob, nego po ‘merikansku), se da zatući nuos u nevidno i spridvidno i uzadvidno, rabi kuraja, nu, samo ča se vidi da vuon tamo i vidi, tamo, din, di drugo niš ni viti i tamo di još ne moreš viti. Kako zvore brazdu svitakraju pak zjama kamik i ga ukleše i u tuoj brazdi doprtoj zapre se zidajući prez ni gledati ni se libieći zidić, a zduola su funadami- enti, a zguora čvrljuga, ma zguora neba samega kanta mu kanat „proti pozabljienja“.

Ma
zala ljuta, zala ljutica šegavica
to je sintagma
čakavska, hrvacka, nju san iska
i naša
u njidrih
u ljudan
i ženan napošto, i hotično
u sebi samen.

Na van kako kreše Biletić i kleše i kuje i runi i truni i plesne i nažge i busa i trupa i kopuna te ka’i da niete dȁ, ma je ben čuješ, žlepu mu, bolje nego’j baderljanska zvona ča san hi jedan bot sluša valje svitazduola u Woolongong ‘Štralija di mi je bila zrmana Marija Tuonova… Raca vikovična, a ča drugega?
Bob sinjiva i šenjiva i sanjiva vierše u voganj u lug mrež zvizde do črne škulje pak nazda na se.

No, i ZATO ŠTO VRIME NE PROLAZI, jerbo jamačno prola- zimo mi brže nego SUZE SVIETEGA LUOVRE ča jangušta rastriplju meteore zguora neba kako ča dotični rashiti veraš kako tobože da niete dȁ, napuštu, mierlo, kako da šenicu sije, prez vrah puoti.

Az / klesar / imam si pismu… Az klesar / ko opat poslanik / Az rob kamena“… „Blato, pa / Ne zove se otok / U otoku. / Ma ni svi škoji / Ča pivaju, / I viški i lastovski / Himan spokoja / U meni.

Raspojasano skalpelozan (može li ovo?): ergo, dobrodošao u svoj svijet, poeta ilustrissime, di ča zvoni liplje nego kosir ča ti trcka na guzici na gancinu. Biletić se k’o sluđena ptica sjurio u samo srce jame, fojbe, vulkana, kako vam i kamo li vam draže, u magmu (by Bob) tu tjeskobnu i neznanu, a znanu mu barem kostima i živčevljem, i spjevao nam ogrlicu ča je svaka mlada (udovica) more zajno-nȁ vrći ‘kolo guta i da je kumpari. Biletić Bob rashićiva trdi veraš kako da je š njin u svadnji, ka’i naši mladići z Rahovci i Štifanići ča bi zakantali u „Dopolavoro“ u „San Lorenzo Pasenatico“ domaćin fašišton dreto u nuos: „aj la koriente ‘letrika že koriente fuorte, ki toka vila Rahovci periku- lo di muorte…“. Ma ka’i bačvarić ča švikula u brajad „cencen- cen cento barile de vin“ i ugla kad ti se ruga z duba „puuušiii-mi-u-rittt-pušiiii-miiii-u-riiiittt“. Ma, o Bob, vidi, nu, kako se u štokavskom, hrvatskome književnom standardu zovu bačvarić i ugla, pak vrži fussnotu-dnicu.

Ča san ima na pameti? A bi ga buoh. A da. Ono što me obujmi i više od prejasne (serenissime) Mu osione Gospodstvenosti, jest Biletićevo neodoljivo nagnuće trpkoj ironiji, rijetkome lijeku protiv patetike, nebeskom daru:

„Tako, ko niš drugo, sve i ne štijuć / barde čakavske, san u hipu, namah i na bot / razumija ča bi reć – žlahtan bit“, ustvrđuje lakonski, a provjerava to seb’otkriće u najvećih, pitajući Balotu i Črnju: „I ča, ste kuntenti sad & sat, / Ha, staroste, ča ste storili / I učinili, nas, jušto takove, / Tu mrvu mižierije?“

Bob pak nȁ sinja i šenja i dišenja ča mu se prividi i sanjiva i tuče u moždane valje iz priddobe pak ala lapiž u šake, ma to ni lapiž, to kako da je sikirica-dilančica i bradva u trdoj šaki marangunskoj ča z diebla duba debelega zgobljenih šori mirakuluožamiente dila i udila ča ćeš na ten svitu – skrinjicu za dušicu i slavuju i šaku cukra držati; hlepetac ča z brajad rasplaši bačvarića i kanat mu (bobovski), krunicu babi ča je zaspala i krunica (ča je, su rekli, nego Dobrila blagoslovija) je zlizla u voganj ka’i Bobova ljutica… Ma i vrnjaču ča miša po bronzinu šug ljutike-škalonje i ničesar drugega i vuona daje lipost na jezi- ku, ta vrnjača. K’o ne bude da je škrpelin klesar ča kus kamika privrže sad-nȁ, ma na miru vuoka u artefakt, i jedan na drugi si u hižu složi na tri puoda, a petešić se vrti na slimenu u ruoži vitrih, i ni las ne stane mrež’a’nje ma ni kaplja ruose, a sve na suho prez mi ni japna ni sabluna ni malte ni vode, ljuti kaurine muoj, bi reka „Kiklop“ z Iža Malega.

Eli će biti kovač ča ukrežen kus želizda ferovije Lupoglav- Štalije razriže na kuse kuščiće – ma pričiži žamak ča bi mi baba umisila sireći sir z mlika mlikatega naše vuovčice Pike pamet- nije nego’j pô našega komuna, pak z tih kuščići tik-tak ti skuje ko’š kosir ko’š kosiricu ko’š maršan ko’š kosu – ma valje srp i sikiru, i nie’š virovati. Tako Bob kleše i kuje i pili i riže i zida i ruši i tuče i miluje besidu. Ma besida je trža i meklja i huja ud kamika ud želizda ud duba, uona je sliparska i štirgarska i lako te namami h jami i iš te nutra a da ni ne znaš i jur te ni.

A ja se morah (moradoh) raspisati, jerbo baš i nije čekati od poete, suverenog vladara književnim standardom, kojim se poigrava kao da je njegov osobni i ničiji više, povratak u zavičaj i kopanje po moždanima e da bi iskopao nekazivo blago jezika starijega od sjećanja.

A igra se i s njim, s tim, dotično, prahrvatskim prajezikom, kao da piše amalgam bezjačkovlaški, jedan argo od dva, ili tri: osob- na i osobita vrlina te preže, odskočene u subliman stih njena već naslova: ZAJIKA JANUS JAZIKA.

„Iz črnega dojdeš / te sprave u črno. / Pak ča bilo – za vajk je: / aš vrime ne pasiva…
Vidin se ka’j slipac / Ča se zamišlja / U špeglju od svit(l)osti / I ufanja ča nosi daleko. / A kamo? Bi ga vrag.
Neka su nan pur dica / – čitovata, / i drek njin budi! / Za nas pak druge lahko, / aš za mrvu bolji bit / drugo nimamo lazno.“

(2018. – 2020.)“

Na kraju iz Breberike & Eklektike prenosim o suautoru:

„BORIS DOMAGOJ BILETIĆ

(Pula, 22. ožujka 1957.) – književnik i znanstvenik. Osnovnu školu, opću gimnaziju i Pedagošku akademiju završio je u rodnome gradu, a na Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirao, magistrirao i doktorirao. Objavljuje od 1977., uglavnom poeziju, eseje, studije i kritike. Usto je urednik, publicist, antologičar, polemičar, organizator književnih i kulturnih programa… Suosnivač je Istarskoga ogranka DHK (1990.) i suutemeljitelj Šoljanovih dana (1996.). Osnovao je 1996. časopis Nova Istra koji uređuje, pokretač je međunarodnih Pulskih dana eseja (od 2003.), e-časopisa za književnu kritiku Stav (2018.) i dr. Dobitnik je mnogih književnih nagrada za poeziju, znanost (književna povijest, književna kritika), esejistiku, ukupan doprinos hrvatskome pjesništvu i dr. (Mlada Struga, Tin Ujević, KulturKontakt, Julije Benešić, Sv. Kvirin, Fran Galović…). Izabrana kritička literatura o Biletiću broji više od stotinu jedinica, a o njegovu su stvaralaštvu pisali gotovo svi istaknutiji kritičari, kolege pisci i dr. Nositelj je Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića (1996.) i dobitnik Medalje Grada Rovinja (1997.). Prevođen na dvadesetak jezika, uredio preko stotinu knjiga. Zastupljen u antologijama (od razmjerno novijih u: e Canon of Croatian Poetry, 1450-2000, SAD, 2015.), književnopovijesnim pregledima, enciklopedijama… Od 1983. do 2022. objavio je 28 knjiga, sastavio 4 antologije te priredio i sastavio 18 izbora iz djela pojedinih pisaca i zbornikā. Uz veći broj članaka, Biletić je za Istarsku enciklopediju (2005.) napisao i opsežan prilog, sintezu Hrvatska književnost (u Istri). Tijekom 2009. bio je urednikom književnosti u Vijencu Matice hrvatske. Godine 2015. objavljeno je monografsko izdanje: U znaku Kairosa: književna kritika o djelu Borisa Domagoja Biletića. Od 2018. glavni je urednik na njegov poticaj ponovno oživljene, obnovljene edicije Istra kroz stoljeća. Suautor gra čko-pjesničkih mapa (sa Z. Milićem i B. Mascarellijem) i glazbeno-pjesničkog CD-a (s D. Marušićem). Godine 1997. bio je gost-književnik međunarodne Zagrebačke slavističke škole. Izvođen na Trećemu programu Hrvatskoga radija. Trenutno je dopredsjednik Društva hrvatskih književnika. Ravnatelj je Gradske knjižnice Matije Vlačića Ilirika u Rovinju. S obitelji živi u Puli.

Više o autoru može se pročitati na mrežnim adresama:  
www.boris-biletic.iz.hr   
https://hr.wikipedia.org/wiki/Boris_Domagoj_ Bileti%C4%87“