Prvi put Književni pleter i Likovni pleter – Umjesto kave 6. prosinca 2019.

Interpretacijskom centru baštine Banovineu Petrinji u srijedu, 4. prosinca 2019., proglašeni su najuspješniji likovni stvaraoci i najuspješniji književnici s natječaja za svoje 1. susrete Sisačko-moslavačke županijeIvan Mužek, predsjednik županijske Zajednice kulturno-umjetničkih udruga, najavio je održavanje susreta 8. veljače 2020. 

Božica Brkan, sa Miroslavom Mićanović selektorica književnika, Ivan Mužek, selektorica likovnjaka Aleksandra Goreta / Fotografija Miljenko Brezak

Selektori likovnjaka Branimir Peštut iz Slavonskoga Broda i Aleksandra Goreta iz Karlovca od tri udruge i 40-ak autora odabrali su najboljima udrugu Moslavački štrk iz Popovače, slikaricu Marjanu Marušić i kipara Miroslava Štibića, u kategoriji mlađih autora nije bilo niti jednoga prijavljenog. 


Selektori književnika Miroslav Mićanović i Božica Brkanmeđu prijavljenih 14 autora, neki i s više radova, u kategoriji poezije nagradu su podijelili  između Senke Rendulić Slivar i Sanje Domenuš, u kategoriji proze nagradili su Marijanu Petrović Mikulić, za najboljega mladog autora (u dobi od 15 do 29 godina) nagradili su Saru Sivić, a za promicanje županijskih vrijednosti Saliha Kulovića.

Obrazloženje nagrađenika za književnost slučajno ispod slike natjecatelja za Likovni pleter SMŽ Marije Jurić Zagorke / Fotografija Miljenko Brezak

S kolegom književnikom Miroslavom Mićanovićem obrazložila sam književne nagrade detaljnije:

Za uspomenu s prvoga natječaja / Fotografija Miljenko Brezak

Odluku Zajednice kulturno umjetničkih udruga Sisačko-moslavačke županije da organiziraNatječaj za 1. Susret književnika Sisačko-moslavačke županije smatramo izuzetno korisnomi želimo uspješno i redovito održavanje. To je poticajna prilika za autore koji se još nisu dovoljno afirmirali na književnoj sceni, iako, sudeći po pristiglim tekstovima, neki autori zacijelo već sudjeluju u živahnim književnim i kulturnim događanjima po cijeloj županiji, ne samo u županijskom središtu, koje organiziraju knjižnice, ogranci Matice hrvatske, odnedavno i Ogranak SMŽ Društva hrvatskih književnika (sjedište u Novskoj) te različite udruge. „Kvirinovi susreti“, tribine „Stihovnica“ i „Zalogaj poezije“, različita gostovanja i javna čitanja, časopisi „Riječi“ (upravo predstavljen 50. broj!) i „Alternator“ (upravo se očekuje 1. broj!), redovito tiskanje zanimljivih knjižnih izdanja, djelovanje više uglednih recentnih književnika uočljivi su i u nacionalnim, a sve češće i u međunarodnim okvirima (Slovenija, Ukrajina, Srbija…). Želimo autorima-natjecateljima, osobito nagrađenima, da napreduju, da se što bolje uklope i uspješno nametnu.

Mlada skipa slavi, a ja dijelim njihovu radost / Fotografija Miljenko Brezak

Na Natječaj za 1. Susret književnika Sisačko-moslavačke županijeprijavilo se 14 autora (neki u više kategorija), najviše je poezije (ujedno kvalitativno i najzrelija, malo poezije u prozi i jedan haiku), nešto kratke proze te samo po jedan roman i dramski tekst. Zanimljivo je da je samo jedna kajkavska priča te po jedna kajkavska pjesma dvaju autora unutar štokavskih. Iznenađuje da je samo dvoje autora pripadaju kategoriji mlađih (u dobi od 15 do 29 godina). Teško je odaziv na natječaj procijeniti brojčano, moći će se to tek uspoređivanjem dogodine, kada se nadamo i više i kvalitetnijih radova. Osnovna pismenost uradaka prosječno nije loša, ali je u povećem raskoraku i prije bilo kakve moguće objave sugeriramo pomnu lektura (uočeni problemi od tipića od izostavljanja zareza uz vokativ ili u inverznoj zavisno-složenoj rečenici). Uraci su uglavnom i u sadržaju i u formi relativno konzervativni, bez velikih iskoraka, s vrlo uočljivim utjecajem medija (društvene mreže!) i popkulture (šlageri!). 

Za prvi put – čestitke i organizatorima i natjecateljima.

Ivan Mužek uručio je priznanje i autorici haiku Sanji Feltrin / Fotografija Miljenko Brezak

Prema Pravilima Susreta kriteriji za odabir radova vrednovali smo: kreativnu i estetsku razinu djela, obogaćivanje i pravilnu uporabu hrvatskoga jezika i narječja, bogatstvo i raznolikost tematike i jezičnu i stilističku inventivnost. Nismo, nažalost, imali priliku za velike dvojbe, što se vidi iz popisa nagrađenih: dvoje nagrađenih za poeziju i zavičajnost.

Priznanje ”Književni pleter Sisačko-moslavačke županije  za najbolje pjesničko ostvarenje: nagradu dijele: Zaporka Marelica SENKA RENDULIĆ SLIVAR Zaporka Marija SANJA DOMENUŠ

Sanja Domenuš čita nagrađene pjesme / Fotografija Miljenko Brezak

Poezija pjesnikinje (Marelica) dolazi iz prostora i visina koji su istodobno ono što joj ne pripada i što se čini da smo čitali i nadišli, ali upravo na tom mjestu, gdje sve zapinje, gdje samo na nesigurnu tlu govora, riječi i misli, gdje smo obezglavljeni počinje čuđenje i čudo. Domišljeno i ozbiljno, duhovito, čega nikad dosta, ironično i zaključno nagrađena pjesnikinja se ne zaustavlja, riječ je i o tome da pjesniku netko treba reći što je dobro za njega, dobro je i za nas, dobro za čitatelja, jer: „Na papiru, ipak,/ neka ostanu mudra slova./ Kreneš li ukrivo,/ zagolicat ću te crnim perom“Čestitamo!

Ivan Mužek uručio je Senki Rendulić Slivar prvu nagradu za poeziju, koju je podijelila sa Sanjom Domenuš / Fotografija Miljenko Brezak

Moderno nije jednako onome što je suvremeno, moderni ljudi nisu uvijek suvremeni, iako oni baš tako misle, ali tu započinje poezija koje ne pokazuje i ne prokazuje nego se upušta u borbu s jezikom. Ili se pjesnički jezik odupire rutini, ali ne i ritualu, ali tu smo na početku poezije nagrađene pjesnikinje (Marija). Ona o svakodnevici i našim iskušenjima pjeva narativno i domišljeno, vješto se koristeći onome što je već na rasprodaji i što je potrošeno. Ona, naime, višku besmisla, u kojem jesmo, oduzima dobru mjeru potrošivosti i prepušta čitatelju ludosti svijeta i ludosti čitanja: „moderni ljudi žive u zgradama/ sa liftovima, u svojim moderno/ opremljenim stanovima/ u kojima jedu sirovu hranu/ i piju isključivo vodu na litre/ oni najradije oblače/ društveno prihvatljivu odjeću/ od prirodnih materijala/ načinjenih u Kini ili Tajlandu/ pomoću kojih  njihova koža napokon diše“ Čestitamo!

Priznanje ”Književni pleter Sisačko-moslavačke županije za najbolje prozno ostvarenje“: Zaporka: 48soeur Siskulje – MARIJANA PETROVIĆ MIKULIĆ

„Siskulje“ (usporedivo s razgovornim vinkovačkim Vinkulja!) bitno odskaču i od toponimskog iskaza i ocrtavanja raspadnutoga industrijskog i prirodnog krajolika.Mala prozna sjećanja, sentimentalni memoarski zapis „kako se ne bi zaboravilo“ i mala usporedna objektivna istraživanja, primjerice književnosti, povijesti i sl. iz vlastite mladosti, bliske prošlosti i sadašnjosti, sve učinjeno s mnogo ljubavi i predanosti, prerastaju u dojmljiv putopis sisačkim četvrtima i šetnju stvarnim i imaginarnim, zavičajnim, urbanim krajolikom, nekad i sad. I mijenama unatrag nekolikodesetljeća. Tko i nije dosad čuo i obišao, a kamoli Siščani i stanovnici tih četvrti, zbližavaju se sa „Siskuljama“ odnosno prostorom, ljudima i pričama naslovljenim „Podjarak“, „Brzaj#Viktorovac“, „Željezara“, „Nedjelja“, „Subota“ i „Zeleni brijegom (a brijega nigdje)“. Čestitamo!

Publika nestrpljiva i radoznala / Fotografija Miljenko Brezak

Priznanje ”Književni pleter Sisačko-moslavačke županije za najboljeg mladog autora (u dobi od 15 do 29 godina)“: Zaporka: Svjetionik – proza, roman – Tko je rak u obitelji Rakovac? – SARA SIVIĆ

I naslov „Tko je rak u obitelji Rakovac?“ sugerira generacijske dosjetke i mladalačku razornu ironiju na vlastiti račun, ali unatoč društvenoj aktualnosti i težini teme na 160.000 znakova, lako je prohodan. Napisan je ich-formi, a pripovjedačica je Žana, studentica novinarstva i kći tipične obitelji hrvatskih novobogataša, tajkuna, društvene elite, koja postaje istraživačica i neugodna svjedokinja. Govori: „Mi smo nešto poput obitelji Glembay. U ovom scenariju ja bih bila slična Leoneu“. Nema ničega čemu ta ne bi uputila kritiku, a prilike se nude same i redaju gotovo kao da gledamo ili čitamo dnevne vijesti. I sporednim likovima s kojima dijeli stranice romana onako u hodu uzima mjeru, pa kaže o odvjetniku Robertu „Odijelo je definitivno činilo ovog čovjeka“, a obiteljskom šoferu dobacuje “Za nekoga tko samo vozi, previše mislite.” Čestitamo!

Priznanje ”Književni pleter Sisačko-moslavačke županije  za promicanje zavičajnih vrijednosti Sisačko-moslavačke županije“: Zaporka kino4402 – kratka priča Kino – SALIH KULOVIĆ

Salih Kulenović čita Kino, prozu nagrađenu za zavičajne vrijednosti / Fotografija Miljenko Brezak

Promiče li priča „Kino“ zavičajne vrijednosti? Upravo u tom pitanju i jest razlog njezina nagrađivanja, jer zavičajno nije uvijek ono što je sigurno i čega više nema, ono nije uvijek folklorno i samo naše. Priča „Kino“ upravo iz prostora sigurnoga i pomalo izgubljenoga svijeta domišlja svoju neposrednu prošlost, ili recimo čak tako, oksimoronski, prošlu budućnost. Ali to nije jednostavno i nije lako, nije jednostavno i nije lako tako živjeti: otužno i izgubljeno. Pričana neposredno i kolokvijalno, monološki upućena na sebe, posredno govori i o čitateljskim gubicima i nesporazumima. A to jest početak pisanja, usustavljivanja, traženja izgubljenoga, a onda sasvim sigurno i zavičajnog. Živjelo prostorno i zavičajno, što je ponekad isto, što je ponekad različito. Čestitamo!

20191129 – 20191204 
 
 

Marysia – Umjesto kave 7. prosinca 2019.

Kao studentica druge godine zagrebačke polonistike u lipnju 1978. prvi sam put putovala u Poljsku, u Krakov. Bilo je to mnogo prije i Solidarnosti i ratnoga stanja, taman su pucali na radnike u Radomu, a i prvi sam se put u životu susrela s nestašicama. Zahvaljujući vezama prof. dr. sc. Jadwige Stadnikiewicz-Kerep stanovala sam u Karmelickoj 14. Ondje sam upoznala mnoge ljude. I Marysiu. 

Zagrljaj i suze radosnice nakon 41 godine / Fotografija Miljenko Brezak

Imam više Marija u životu, ali samo jednu Marysiu. I barem pet poljskih kutija koje još nisam ni krenula napisati.

Krakovska stara fotografija iz ljeta 1978. slijeva nadesno: majka profesorice Jadwige, Mrysia, Božica i prof. dr. sc. Jadwiga Stadnikiewich-Kerep

Dugo smo ostale u kontaktu. Otad smo kod nas izgurali rat, samo u Zagrebu selili smo se pet puta, a Marysia je izrodila četvero djece i već trideset godina živi u Njemačkoj. Nisam pojma imala niti da me traži niti da imam četiri-pet imenjakinja i prezimenjakinja. 

Zahvaljujući Adventu, gospođi Muniri Serdarević i kolegi Seid Serdarević, Sveti Nikola mi je u čizmicu donio nesvakidašnji dar: jučer smo se nas dvije mlade djevojke susrele ponovno nakon 41 godinu! Nemam riječi. Marysiu, kochana, nie mam slów! 

Pogledaj! / Fotografija Miljenko Brezak
A vidi ova! / Fotografija Miljenko Brezak
Advent u Zagrebu, s Orašarom ispred HNK: Marysia Maria Steffanowski, Božica Brkan i Jelena Vrbica / Fotografija Miljenko Brezak

20191207 

Post scriptum

Šetam, savjesno, i razmišljam: pa prvi sam put u Poljskoj bila 1976.! Moram ispričati Marysii da se nismo vidjele 41, nego 43 godine!

Ima li satira u Hrvatskoj budućnost? – Umjesto kave 4. prosinca 2019.

U subotu, posljednjega dana studenoga 2019., uoči književnikova rođendana, u Čazmi su u okviru Dana Slavka Kolaraproglašeni rezultati za najbolju kratku priču – satiru. Desetoro finalista po tradiciji se mogu čitati na internetu, a nagrađeni su Tomislav Sabljić za Ne možeš ti toRenata Srečić za Slučaj Jasenovog Luga – mene se najviše dojmila!  – i Oliver Jukić za Nivelator

S Vinkom Jelić-Balta iz čazmanske književnice Slavka Kolara / Fotografija Miljenko Brezak

Uvijek lijepa atmosfera. Meni pogotovo, jer sam prva dobitnica Nagrade Slavko Kolar 2012. za kratku priču satiru Svojih tijela gospodari. Zahvaljujući trudu i ideji knjižnice, također Slavka Kolara, koju vodi Vinka Jelić-Balta. A kad je tako, onda vas to potakne da još pišete, pa i da, poput mene, budete nekoliko godina u užem izboru i da vašu priču, ako i ne objavite vlastitu zbirku, može se pročitati u nacionalnim kulturnim novinama s obrazloženje nagrade, na internetu, u županijskim novinama Bjelovarskom listu ili u knjizi poput Prvih 20 ubodasa 20 priča sa prva dva natječaja. Posljednjih godina nije za to bilo novca, ali možda o desetoj obljetnici objave zbirku barem sa svim nagrađenicima. 

Finale Natječaja za najbolju kratku priču-satiru Slavko Kolar 2019. / Fotografija Miljenko Brezak

Ima li satira, dakle, u Hrvatskoj budućnost? Natječaja za kratku priču i knjižničnih ima od Samobora do Kaštela, zatim ima natječaja poput Večernjakove Ranka Marinkovića. Neki su tematski, neki neograničeni, neki su bogatiji nagradama, ali je čazmanski posve jedinstven – satirički. Iako je na natječaj nekad dolazilo 80-90, a sada 30-40 priča, razlikuju se temama, ali sve imaju poseban štih i dobrih priča uopće ne manjka. Mnogi tako planirajući i natječući se napabirče za vlastite knjige. 

Prvonagrađenu priču-satiru Ne možeš ti to čita Tomislav Sabljić / Fotografija Miljenko Brezak

Kratka priča, rekla bih ironična ili cinična kakva jesam, nakon velike popularnosti, jer je tobože in, jer je primjerena vremenu i čitateljima koji nemaju vremena, kao da izlazi iz mode. U modi su ili osobito lagani žanrovski romani, takoreći u nastavcima. Svaki književnik koji drži do sebe ima svog kriminalističkog inspektora, Nesbø svog Harryja Holea, a naši Pavličić svog Šoštarai Tribusoni svog Banića. Ljubiće namjerno preskačem. Društvene su mreže krcate kratkom prozom, crticama ili pjesmama u prozi. O običnojpoeziji ne trebam ni govoriti. Vidi samo haiku! Preskače državne i jezične granice.

Drugonagrađenu priču Slučaj Jasenovog Luga čita autorica Renata Srečić / Fotografija Miljenko Brezak

A satira? Sama društvena stvarnost i mediji u prelijevanju su, a novine se sve trude biti poput Ferala Trubuneu, čak i ne trudeći se odvojiti normalnei satiričke stranice. Ne znaš gledaš li na TV-u informativni prime timeili Prime Time. Ne znaš je li ta produžena stvarnost za smijeh ili plač, pa te guši. Sad više nema odvajanja ni u temama ni u likovima ni u događajima. Stvarnost je satira sama. Nadam se da će nam ipak (p)ostati nešto i za književnu inspiraciju. Poput onoga mog Odojka.

20191201 – 20191204 

Teta Marica, životna učiteljica – Umjesto kave 25. studenoga 2019

Već se tjednima učitelji, nastavnici i profesori štrajkom bore za financijsko, zapravo za društveno priznanje. Ne samo prigodno, prisjećam se svojih učitelja, iz prvoga razreda Ljubice Mindoljević iz Novoselca; svoje nastavnice hrvatskoga i razrednice Vere Vuković,  kojoj nije bilo teško da me kao maloga talentiranog literata vodi čak u Zagreb i u Beograd, i njezinih kolega iz kriške osnovne škole; zatim profesora iz povijesti, latinskoga i polovice drugih predmeta Dinka Ivovića iz kriške gimnazije; pa profesore Solara i ekipe s Filozofije i Političkih; i baš doslovce plačem čitajući dnevnik iz devedesetih svog profesora s polonistike Zdravka Malića. U Noć bez sna piše i o sirotinji koja ti, uz drugo, racionira i potrošnju intelektualnih nužnosti: knjiga, časopisa, novina, putovanja… 

A onda gledam u nedjelju na varaždinskotopličkoj 27. Kajkavijadi kako voditeljica Marica Kukor srčano i pedagoški vješto vodi ansambl Društva Naša djeca Vladimir Nazor Križ i isto tako pomladak Amaterskog Kazališta Josip Badalić Križ. Pa sam se sjetila kako smo je, prema ideji Ivane Posavec Krivec, predlagali za općinsko priznanje uz Dan općine. Ne znam tko ga je sve dobio, ali ona nije. Ona će ionako predano raditi. Ne da mi vrag mira, pa istražujem kako u prijedlogu stoji: 

U znak javnog priznanja za dugogodišnji predani rad s djecom, razvoj kazališnog amaterizma i očuvanje antifašističkih, demokratskih i humanističkih vrijednosti, te osobni  doprinos razvitku mjesne samouprave, Općine Križ i društva u cjelini. 

Marica Kukor sa svojim mladim glumcima uoči nastupa na 27. Kajkavijadi u Varaždinskim Toplicama / Fotografija: Miljenko Brezak

Iako smo obje rođene u našemu selu Okešincu, nismo se u djetinjstvu mnogo družile, jer je dvije godine starija. (Više sam se družila, primjerice, s dvojicom njezinih djedova, dedom Kopunom i dedom Mikcom!) Ja sam daleko, a Marica je već u drugom mandatu predsjednice Vijeća mjesnog odbora. Dotud je stigla radeći i na Okešinečkom fašenjku, u seoskog dobrovoljnom vatrogasnom društvu itd. Vrativši se u mirovinu doma 2009. uključuje se u udruge, ponajprije koje rade s djecom, a gdje itekako dobro dolazi njezino znanje i iskustvo odgajateljice. Godine 1969. upisuje zagrebačku srednju Školu za odgajatelje (današnja Gimnazija Tituša Brezovačkog), 1973. nastavlja školovanje na Višoj pedagoškoj školi u Petrinji i zapošljava se se u Dječjem vrtiću Sisak. U tome gradu zasniva i obitelj, a u ratnim godinama osniva i vodi  humanitarnu udrugu koja djeci branitelja, prognanika i izbjeglica omogućuje različite oblike neposredne pomoći i skrbi. 

Na poziv kriškoga kulturnog spiritusa movensaVladimira Gajskog 2000. pokreće dječju scenu u kriškom amaterskom kazalištu i uz njegovo mentorstvo priprema prve dječje scenske prikaze, a kasnije samostalno i ozbiljne kazališne komade. I sama je odigrala 20-tak uloga uporno nastavljajući se educirati i od 2012. prošla je nekoliko radionica za voditelje amaterskih dramskih kazališta. U Amaterskom kazalištu Josip Badalić samostalno je postavila i režirala 28 igrokaza i dramskih komada, koji su odigrani više od 100 puta. Sudjelovala je na brojnim smotrama kazališnih amatera Zagrebačke županije i dječjih kazališta Hrvatske. Ansambl je odradio 25 gostovanja. Gotovo 20 godina vodila je i kazališnu etno zbirke. 

Zanimljivo je i da prva ideja o iskapanju na sadašnjemu vrijednom Arheološkom nalazištu Sipčinau Okešincu potekla upravo od Okešinčana iz fašničke povorke 2007., kada su mačkare  općinskoj vlasti donijele suvenir– kamen  i ciglu sa Sipčine. Uz Selfie na kipec, Žabari jel žabe nakolec, Fašejnek, Gretine jarganez KrižaSipčina je jedan od mojih kekavskih baštinskih igrokaza napisan upravo za Maričine mlade glumce.

S jednog od predstavljanja u ulozi pečenjara palačinki na Kriškim oblizekima, koje od 1994. humanitarno organizira DND Vladimir Nazor Križ / Fotografija Miljenko Brezak

Marica Kukor je od 1998. godine vrlo aktivna i u Društvu Naša djeca Vladimir Nazor iz Križa. Uza sve drugo koordinira dječja gostovanja i javne nastupe oplemenjujući praktično ideju Male škole kekavice, nestojeći sačuvati taj kajkavski idiom od nestanka. Uz drugo i nastupima na Kajkavijadi, na koju Topličani pozivaju dječake i djevojčice svih uzrasta i kreativnog izričaja iz svih kajkavskih županija. Teško je postaviti igrokaz kada većina djece tek za svoju glumu možda prvi put upoznaje izvorni zavičajni govor, uglavnom neistražen i nezabilježen. 

Dakako da sam ponosna što imam u tome svoje prste, tekstove, knjige, sve do rječnika. Kao izvorna govornica Marica Kukor itekako pridonosi stručnom usvajanju baštine, modernom spoju povijesti, tradicije i znamenitosti kriškog kraja, ali i igre i kreativnosti. Mali su Križani svoj kraj i cijelu Moslavinu predstavljali po cijeloj Hrvatskoj od Varaždinskih Toplica, Čazme i Krapine do Poreča, Vinkovaca, Šibenika… A gostovali su i u emisijama HTV-a, Hrvatskoga Radija i Obiteljskog radija Ivanić grad, NET TV itd.

Na dječjoj glumačkoj turneji nikad dosta druženja i veselja / Fotografija Miljenko Brezak
Mladim glumcima uvijek pri ruci i pratnja

U malome mjestu poput Križa s okolicom, gdje se djeca nemaju mnogo prilika učiti kreativnom izražavanju u slobodnom vremenu ili pak učiti kako scenski osmišljavati i kreirati, pedagoški  i volonterski rad i doprinos tete Marice Kukor je neprocjenjiv. Treba se izboriti s mnogim drugim modernim, čak manje zahtjevnim konzumerističkim izazovima, sve do buljenja u ekran televizora ili računala, tableta… Priliku da razvijaju svoj talent, ili da se samo druže i glume u seoskim domovima, sakupljajući pljesak zadovoljne publike za djecu je iznimno važan, oni grade samopouzdanje, stvaraju jaku osobnost i gube strah od javnih nastupa. Sad već brojne naraštaje teta Marica naučila je samodisciplini i koncentraciji, usadila im radne navike i ustrajnost te im prije svega postala dobra prijateljica. Nema ljepšeg, nego odlazak na gostovanje, kada se autobusom ili kombijem ori pjesma i smijeh. Hvala neumornoj teti Marici!

20191120 – 20191121  

Linkovi

Katyn, Vinica, Jurak, Bagola – Umjesto kave 23. studenoga 2019.

Pomislih: što li je mom imenjaku i kolegi književniku Bagoli bilo da je odlučio napisati Hitac u potiljak (Alfa, biblioteka Duh vremena), knjigu o, kako joj podnaslov kaže, životu, djelovanju i tragičnoj smrti prof. dr. sc. Ljudevita Juraka, osnivača humane i animalne patologije u Hrvatskoj? Božidara Brezinščaka Bagolu očito se duboko dojmio HTV-ov dokumentarac Jurak– Cijena istinescenaristice i redateljice Lade Džidić Barić (moje kolegice sa zagrebačke Filozofije,) i Tihomira Ponoša (moga kolege novinara, inače i povjesničara). Vidio ga je 19. ožujka 2018. i odlučio napisati knjigu o sjajnom čovjeku s kojim dijeli zavičaj Hum na Sutli. A nije lako krenuti 74 godine poslije smrti o kojoj se dugo nije smjelo ni govoriti.

Bila sam radoznala, očekivala sam ili životopis s fotografijama i drugim dokumentima, ilustracijama ili romansiranu biografiju (poput one o arhitektu Viktoru Kovačiću), nikako tvrdu literarnu patologijuslučaja osnivača humane i animalne patologije u Hrvatskoj. Autor, uostalom, ne bez razloga, kao dokaz medicinske i znanstvene temeljitosti, rabi i patološka izvješća svog junaka, a to nije lako štivo. 

Naslovnica najnovije knjige Božidara Brezinščaka Bagole

Djelo je ne samo biografija nego i povijesni prikaz okolnosti u kojima se odvijao život ovoga velikog čovjeka, piše jedan od recenzenata prof. dr. sc. Željko Grabarević. Ili dragocjena knjiga o dragocjenom čovjeku. Praunuk Jurakov Hrvoje Peršić piše kako u 23 godine od svoga djeda, Ljudevitova sina prim. dr. Hermana Juraka nije uspio čuti ni riječ o svom pradjedu, koji je rehabilitiran 1991. te se otad, primjerice, svake godine održava međunarodni simpozij komparativne patologije (humane i animalne), na kojem se znanstvenicima-istraživačima dodjeljuje nagrada Ljudevit Jurak; na Veterinarskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu postavljena mu je bista; Zavod za patologiju i citologiju Kliničkoga bolničkog centra Sestre Milosrdnice u Zagrebu nazvan je Jurakovim imenom itd.

Ne jednom sam odustajala od čitanja da bih je na kraju tih 170 stranica progutala. Za temu sam duboko motivirana: 15. srpnja 1943. u ukrajinskoj Vinici ugledni je zagrebački patolog prof. dr. sc. Ljudevit Jurak sa još deset članova Međunarodnog povjerenstva sudskih medicinara svjedočio iskapanju više od tisuću žrtava sovjetske likvidacije poslije Wermachtova otkrića masovnih grobnica. Kao što je njegov kolega prof. dr. Eduard Miloslavić svjedočio iskapanju likvidiranih poljskih oficira u Katynskoj šumi odnosno na različitim mjestima u Rusiji, Ukrajini i Bjelorusiji. O tome sam ubojstvu 22.000 Poljaka, poljske vojne i intelektualne elite, kao polonistica slušala ispod glasa, potajice obilazeći varšavska groblja od sredine sedamdesetih i napokon višekratno gledajući Wajdyn film Katyniz 2007. (Uz to su Poljaci imali nacionalnu tragediju kada se srušio avion kojim je državni  vrh letio na komemoraciju.)

Posveta: imenjaci Brezinščak Bagola i Brkan / Fotografija Miljenko Brezak

Miloslavić je još za vrijeme Drugoga svjetskog rata odselio, a prof. Jurak ostao u svome Zagrebu i kad je nova vlast 1945., još duboko sljubljena sa Staljinom i Sovjetima, od njega zahtijevala da zaniječe vlastiti potpis na patološkom izvještaju o likvidacijama, rekao je da ono što on jednom potpiše, potpisao je, te da istinu ne može promijeniti i – zaglavio je. Poput žrtava, tihih svjedoka, silent witness,čiju je istinu branio pomnom stručnom patološkom analizom i ljudskom čašću, ustrijeljen je hicem u glavu. Dodatno ga je, naime, teretio i članak u endehazeovskom Hrvatskom narodu koji je o slučaju napisao po povratku. Rođen je 1881. a ubijen 1945.

Božidar Brezinščak Bagola ovom me je knjigom zainteresirao da poslije pjesama i prijevoda – prevodi sa slovenskoga, njemačkog i esperanta – prionem čitanju njegove opsežne autobiografije.

20191121 – 20191123 

Biografije: ne može falit! – Umjesto kave 21. listopada 2019.

Što kraća, biografija to točnija. Ne znam kad sam to naučila, ali istina je. Valjda da, kad je već napisana, bude i pročitana. Obično vrlo ciljano, znam iz vlastita iskustva, jer ako imate stvarno materijala i za više biografija, da ne kažem života, samo nepotrebno nervirate. Neke. Osobito one što misle kako u šumi podataka napisanih onako kako se biografije danas pišu neće biti ni primijećena duga priča kratkog sadržaja. Imam dvije šprance biografija: jednu koja se više nikako ne može skratiti i sa svim bitnom podacima. 

Slično mene nerviraju ovi odozgo što neprestano komuniciraju, a da obično ni sami ne znaju više što ni o čemu, sve misleći kako im je glavna javna dužnost mišljenje o svemu, izjava zapravo, makar samo da je, danas ovako a sutra onako i ne shvaćajući kad su i sami, kako to predsjednik Vlade baš reče, ovih dana previše konzumirani. Aj, aj, aj! Ekspert danas za ovo, sutra postaje ekspert za ono, sad pri Vladi, a onda u Vladi ili bogtepitajgdje. Baš me to svrbi uz rub štrajka učitelja: danas predaješ matematiku, a sutra hrvatski?! Trebaš baš biti ekspert da to shvatiš.

Sačuvala sam kako je početkom listopada za Poglede Novoga lista Zlatko Mateša kao predsjednik Hrvatskoga olimpijskog odbora i bivši premijer o negativnoj selekciji političara lijepo rekao: Možda sam stvarno prestar, ili ne razumijem više ništa, ali uvijek je postojao sustav stjecanja znanja. Nije sve u formalnom obrazovanju. Morate nešto proći. Mi smo devalvirali stručnost. To da nismo sposobni napraviti nacionalni koncenzus oko stvari najbitnijih za razvoj ove zemlje, to je ogroman problem.

Ni tjedan kasnije Andrija Hebrang,veteran starog, tvrdog HDZ-a, političar lagano izumrle desne frakcije stranke, koji je znao šokirati radikalnim izjavama, progovorio je iz dubine penzionerske fotelje, kako ga je predstavio 24Express, za koji u intervjuu govori ikako ne može ministarska funkcija biti prva ili druga u profesionalnim razvoju čovjeka. To mora biti vrhunac njegove karijere. Ne može ministar biti netko tko se nije barem 20 godina znojio na svom radnom mjestu. Bez takvog iskustva ne možete odlučivati i kreirati svoj resor. 

Valjda se to i ne traži, odlučivanje i kreiranje. Dostaje samo slušanje i izvršavanje? Uspoređuje Hebrang prvoga hrvatskog predsjednika i aktuanoga predsjednika Vlade, pa, uz drugo, govori o tome kako je Tuđman za različita mjesta tražio više prijedloga ali da ima barem tri stranice životopisa. Čak tri? Ma što kažeš!? Ma što inače mislila o nabrojenoj gospodi, napokon se u nečemu slažemo. Sve mi se čini da bi današnji prijedlozi, a bili ne bili na mjestu, ljudi su ionako već na nekakvim svojim mjestima, te bi tri stranice mogli postići tek povećim povećanjem – fonta! Valjda ima i takva špranca. Kad sam se daaaaavno zgrozila čuvši da jedan vrlo poduzetan i uspješan i tada vrlo mlad stručnjak uopće razmišlja biti kandidatom za ministra u jednoj od naših vlada – što će mu to? – njegov brat, neusporedivo manje sposoban, ali na mnogo višem mjestu, reče mi: Pa ne može falit u biografiji!  

20191121

Slavica Moslavac, čuvarica baštine – Umjesto kave 11. studenoga 2019.

Čuvari baštine? Bila sam jako radoznala što će sve biti izloženo na istoimenoj izložbi, otvorenoj u četvrtak, 5. studenoga 2019. u Galeriji Muzeja Moslavine uz Dan grada ili 763 godine Kutine. Autorici Slavici Moslavac, naime, nikad ne ponestane, ne nedostaje ni ideja, ni materijala, što svjedoče i izložba i katalog, prava knjiga od gotovo stotinu stranica. Iako po svome, ne baš dobrom običaju, u njemu nema biografije i bibliografije, jer nije stalo, svaka je stranica svojevrsna njezina biografija i bibliografija, priča, povijest o tome gdje je etnologinja sve istraživala, od literature do terena, gdje je govornike pronalazila i što zabilježila, što je i koga je otkrila, a koga nadahnula. 

U surkama replikama s Erdoedyjevih crteža s početka 19. stoljeća Slavica Moslavac, Božica Brkan i Lana Moslavac / Fotografija Miljenko Brezak

Mnoge je iz njihove skromne posvećenosti, upornosti i strasne, zamozatajne ljubavi izvukla na danje svjetlo nadajući im novu vrijednost. Mnoge je, nisam ni pokušavala brojiti u katalogu, a to i nisu svi, naučila stari napjev, korak iz kola koje je davno negdje otrgla zaboravu i unijela u živu povijest, baš – baštinu. I prije nego što je baština postala modom, primjerice Europskom godinom baštine te množenjem proglašene nematerijalne i materijalne baštine na popisima poput onoga Ujedinjenih naroda.

Modna revija i kutinske ivančice / Fotografija Miljenko Brezak

Sve čineći s velikim poštovanjem, dajući se bez ostatka, Slavica Moslavac sve nas je ponovno okupila da se ne osjećamo uzaludni i osamljeni čudaci i zaljubljenici, nego s osjećajem da činimo nešto vrijedno i da to netko tko zna, a ona zna, poštuje. Gdje bi se, primjerice, moglo pokazati prastaro požutjelo narodno ruho, ako ne na modnoj reviji na otvorenju izložbe, za koju je ruho, što ga je pojelo vrijeme, najprije trebalo i revitalizirati, prekrojiti. Strast, struka i znanost. Hvala joj na tome!

Uglednoj moslavačkoj etnologinji čestitale su i kolegice i suradnice, vinkovačke Kreketuše / Fotografija Miljenko Brezak

Sama sam Slavicu Moslavac upoznala 2006. radeći na knjizi Oblizeki – Moslavina za stolom, za koju mi je bila jedna od recenzentica, zatim na Kajkavskoj čitanci Božice Brkan i knjizi Život večni. Sprijateljile smo se s velikim poštovanjem, radoholičarke, često smo se međusobno citirale u katalozima, surađivale u Zborniku Moslavinei često, s velikom radošću, a stjecajem prilika, zajedno gostovale od KutineNovske ,Garešnice, Kloštar Ivanić do Žepča,  kamo smo doslovce vozili dio kutinske izložbe o kruhu Muzeja Moslavine Dok je kruha ikakva, nema glada nikakva. Bilo je zanimljivo gledati zbunjena lica graničnih službenika. Ako se igdje mogu uvrstiti, drugi me već jesu, u Čuvare baštine, gastronomija i jezik, Slavica Moslavac – nomen omen est – mnogo je šire i temeljitije, životni poziv. I još nije gotova!

Iz stare škrinje na danje svijetlo i reflektore javnosti uz poticaj Slavice Moslavac / Fotografija Miljenko Brezak

Tko će, jednom, nastavljati posao Slavice Moslavac, koji odavno nije samo posao etnologa s visoko postavljenom ljestvicom i stručnim kriterijima, moći se će koncentrirati na postojeće, što je sabrala, zabilježila u kojekakvim medijima, i na tome maštati i kreirati vlastite ideje, ako ih bude imao, prezentirati ovdje prikupljene čuvare baštine u svim medijima, od tekstilnih dijelova narodne odjeće do ciljano snimljenih edukativnih filmova. Želim da sve ima publiku poput primjerice putujuće Slavičine izložbe Pogled odozdoprikazane na 13 (!) mjesta. Dosad! Sve to govori i zašto sam prigodno, u čast Slavice Moslavac i naše baštine, a i sama time počašćena, odjenula repliku surke načinjenu prema Erdödyjevim crtežima spočetka 19. stoljeća.

Slavica Moslavac sa sabljom ljelja i u ozbiljnu znanost i na teren / Fotografija Miljenko Brezak

20191103 – 20191104 – 20191110 

Predstavljena nova knjiga „Mene su ljepote ostavile“ Josipa Gujaša Đuretina – Umjesto kave 6. studenoga 2019.

Ravnatelj Hrvatske matice iseljenika Mijo Marić pozdravlja, predstavljači slijeva nadesno: Božica Brkan, Biserka Ipša, Đuro Vidmarović, Gordan Grlić Radman i prof. dr. sc. Sanja Vulić

Josip Gujaš Đuretin, Mene su ljepote ostavile. Monografska knjiga, koju je priredio Đuro Vidmarović pošto je više od četiri desetljeća studirao malo poznatoga pjesnika, Hrvata iz Mađarske, koji je umro 1976. kao četrdesetogodišnjak. Poslije Đakova, u utorak, 5. studenoga 2019. predstavljanje u Zagrebu, u Hrvatskoj matici iseljenika, koja je s Ministarstvom kulture financijski poduprla projekt našega Acumena i potrudila se da veliku dvoranu napuni raznovrsnim i zanimljivim gostima s ministrom vanjskih poslova Gordanom Grlićem Radmanom i ravnateljem MHI Mijom Marićem na čelu, ali isto tako i studentima hungaristike s Filozofskog fakulteta i kroatologije s Hrvatskih studija. 

Đuro Vidmarović sa svojom najnovijom knjigom / Fotografija Miljenko Brezak

Autor presretan, a i mi kao izdavač, jer to je prva knjiga naše obiteljske izdavačke kućice autora koji nisam ja. Iskreno. Nije godinama bilo zainteresiranih, valjda nije tržišno. Sretna sam ponajprije zbog dobre poezije i mogućnosti, jer su konačno objavljeni i dosad neobjavljeni radovi iz Gujaševe obiteljske ostavštine, u različitim varijantama. Gujaševa supruga Vera, nažalost, nije dočela knjigu. No, Gujašu se sada ozbiljno, ako požele, mogu posvetiti oni koji se bave i književnom estetikom i jezikom i sličnim. On to zaslužuje, tu tek sad pada moćna željezna zavjesa. 

Odlična interpretacija Gujaševe poezije: dramska umjetnica Biserka Ipša / Fotografija Miljenko Brezak

Već polemiziramo je li Gujaševu poeziju, ekavsku i zbog zavičajnog govora i zbog u Gujaševo vrijeme u Mađarskoj službeno favoriziranoga srpsko-hrvatskoga odmah trebalo prevesti namodernihrvatski standard; pripada li ubaštinjen, kao što je Vidmarović ubaštinio i mnoge druge manje poznate hrvatske književnike iz barem dvanaest zemalja, zaista u 100 hrvatskih pjesnika; o kriterijima za financiranje uopće dobre literature i tome slično. 

Vidmarović i Grlić Radman: o diplomaciji ili o poeziji / Fotografija Miljenko Brezak

Neću se ni na što žaliti, ponajprije želim zahvaliti svima koji su radili na knjizi – priređivaču Đuri Vidmaroviću, uredniku Miljenku Brezaku, rezenzentici kroatologinji prof. dr. sc. Sanji Vulić, dizajneru Jeniu Vukeliću, tiskari Web2Tisak, dramskoj umjetnici Biserki Ipši Kunčević koja je izuzetno čitala Gujaševe pjesme, kolegama iz medija sve do Vijesti iz kulture HTV1 i Globalne Hrvatske s HR-a te predanoj organizatorici predstavljanja Vesni Kukavici. 

U punoj dvorani i mlada braća Blažetin iz Pečuha, najmlađi naraštaj u svojoj i obitelji hrvatskih intelektualaca u Mađarskoj / Fotografija Miljenko Brezak


Odabrala sam pjesme Josipa Gujaša-Đuretina: 

AKORDI O HRVATSKOJ  

II     

Kroz plodna polja 
Mađarske
voz juri
prema jugu 
zelena polja 
se njišu
u nedoglednosti života 
samo se crveni makovi 
crvenom bojom svojom 
otimaju
od asimilacije
zelenog žita
Kroz plodna polja Mađarske
voz juri
prema jugu
sela se nižu
jedno za drugim 
Potištena stolećima 
Gradove
ostavljamo redom
Nebo nad nama
kroz oblačnu mrenu 
gleda na zemlju
gleda Mađarsku
svu u zelenilu
svu u nadi
i čudi se meni
što posebnim svetom živim 
čudi se jako 
što se tome svetu 
tako raskošnom 
samo hladno divim 
Kroz plava polja 
Mađarske 

voz juri prema jugu 
i samo mi se čudi 
oduševljenje očekuje 
a ne zna 
da ja u svom snu 
nosim samo 
Hrvatsku 

Žute naranče 

Sokove žutih naranča
već danima imam u ustima 

i pričinja mi se: 

kao da su južni krajevi poslali ovamo
svoje podneblje 

Pečuj, 1966.   


Jabuke  

jedemo jabuke
(po glavi po jednu) 
ja i žena
jabuke iz vinograda 
sa izleta
simbolične jabuke: 

sećam se Adama i Eve 
i Edena 

kao da je nova ars poetica  

Pročišćen
Blistav da budem 

Jezik mi treba kao kristal: 
kao prizma što zaslepljuje: 

da se sviđam,
da me cene 

kada mi već moje misli odbaciše 

Bp, dec. 1966. 

bez naslova 

Kad ću biti opet opijen 
duhom 
dosadna je ova krčma 
čama 

duša moja u kutu plače: 

sama

minijature  

Kad sam pošao ulicom 
iskočile sobe pred zidove 
da me vide 

II 

u snu sam išao među voćke 
da budem plod
probudio sam se i saznao 
da nisam stigao nikud 

Jesu li zaboravili  

Jesu li zaboravili
da je bog poslao na njih potop
da su ih lomačama hteli uništiti
da li im još nikada nije jasno
da pred sobom imaju samo dve alternative: 

ili će biti zaista ljudi ili će
kao zveri
zverski nestati 

dec. 1966. Bp. 

beli snežni bregovi  

beli snežni bregovi 
ja o vama sanjam 
beli što ste uspeli biti 
ja vam se klanjam 

minijatura

cvatu trešnje 
osećam miris: 

u hladnim rukama 

braći iseljenicima  

svojoj braći
iza nepremostivih 
morskih pučina
danas šaljem paket reči 

pod nebodere i na kanadske brodove 
jednu nevidljivu nit šaljem 

avionom da put bude kraći 

svojoj nikad neviđenoj braći 
šaljem stisak ruku
iz srca ispaljen 

nevidljivu poruku u svemirskoj lađi 

Odvijana Podravina 

Bela mesečina 
u čaši vina 

Pobegla krčmarica 
Iz snenog vrbika 

Čarda i topole 
Dijamanti mojih zenica 

Bicikl stari
Po pustim stazama plače 

Uši mi ostahu
Bez zimskih priča 

Muči i grize
Odvijana Podravina 

moje blago  

imam gorčinu sto puta pobeđenog 
imam gorčinu što traje do smrti 
ne pobeđenu od nikoga 

golubica 

htela je do mene kroz prozor 
rešetka je ne pusti
može do mene kroz veliku kapiju 
u određeno vreme

Jedno odsustvo iz bolnice  

jedno malo odsustvo 
žličica meda 

jedno malo odsustvo 
dva dana u drugoj sferi 

jedno malo odsustvo
jedno malo prisustvo u životu 

kao da spremaju golgotu  

neka kao priprema 
neki kao planovi 

za novo krunjenje 

već se sabiru povorke
i zluradost već porođena 

tolika gnezda
u nadama oživela 

vruć pesak posiplju 
za pod tabane 

neka kao priprema 
neki kao planovi 

da navale svi na jednoga 

1967. 

dr. Josip Gujaš-Džuretin profesor  

Naličje jedne noći


Ruše hrasta prljavim sekirama 
Gnjev
Ne može se dozvoliti
Pitamo se 
Tko su te zaklonjene osobe 
što patuljke šalju: 

oboriti plemenito stablo 

20191106

Krleža, Grabarić, Serdarević, HGZ – Umjesto kave 22. listopada 2019.

Hvala Miroslavu Krleži, hvala Seidu Serdareviću što ga je uvrstio u svoj Festival svjetske književnosti početkom rujna i što ga je nastavio za nas koji nismo premijerna publika. Ako niste gledali, slušali i čuli, srdačno preporučujem. Ne znate što biste prije: plakali ili se smijali. Nisu posrijedi vicmaheri. Krležin govor o hrvatskoj književnosti iz tridesetih prošloga stoljeća govor je o aktualnoj Hrvatskoj, za što je dovoljno Krležin Tekst i nekoliko asocijativnih recentnih milozvučnica: trgovački centar, blokirani, ekran, književni influencer… Tekst je priredio krležolog Vlaho Bogišić, a Krležu interpretira sjajan Ozren Grabarić (uz pratnju na klaviru Mateja Meštrovića i u režiji Aide Bukvić). Molim kolegu Čadeža da napiše koju o glumcu koji kao Krleža odlično govori na bini i kojega sve razumijete. I ne sjećam se kad sam gledala nešto gdje se ne deru.   

Ozren Grabarić kao Miroslav krleža u Hrvatskom Glazbenom zavodu (Fotografija Božica Brkan)
Ozren Grabarić kao Miroslav krleža u Hrvatskom Glazbenom zavodu (Fotografija Božica Brkan)

Da sam ja netko, poslala bih (i tog!) Krležu s govorom o hrvatskoj književnosti ravno iz Hrvatskoga glazbenog zavoda na turneju po hrvatskim školama (ne samo za sat hrvatskoga, iako ima riječi i o jeziku, a o recenzijama i kritici i da ne govorimo), knjižnicama, društvenim domovima… Kao prilog Školi za životi učiteljskom štrajku. Prije nego što se premetne u generalni.

Tek jedan večernji školski sat za, kako ga opisuju danas, jedno od najvažnijih predavanja Miroslava Krleže. Održano je upravo u Hrvatskom glazbenom zavodu 1930. pred više od 800 slušatelja, kako izvještava tadašnji Jutarnji list, kaže Fraktura u najavi predstave na redovitom repertoaru HGZ-a. Iz tog je predavanja nastao slavni Krležin Moj obračun s njima, a iz knjige i monodrama s nezaboravnim Radom Šerbedžijom. Dodaju kako je drugo predavanje, ono o hrvatskoj književnosti, trebalo biti održano 1933., ali ga je policija zabranila. O njemu se zna samo s najavnih plakata da je trebalo biti o hrvatskoj književnosti. Polazeći od Krležinih tekstova, ponajprije sinopsisa samoga predavanja i Krležinih marginalija o novijoj hrvatskoj književnosti, u Hrvatskom glazbenom zavodu oživljena je Krležina riječ 2019. Razmišljam i ne pada mi napamet nitko od živih tko bi to učinio aktualnije. Pada li možda vama?

Rock u Vinkovcima – Umjesto kave 21. listopada 2019.

Nebrojeno sam puta okrenula broj svoga Slavonca Miše Lišanina i svaki me put dočekalo Dođi u Vinkovce. Nazvah ga neki dan da baš provjerim, a pjesma se izgubila. Ne zna ni on više ni kada. Otkako je otišao na faks iz Vinkovaca i Nuštra, pomno čuva svaku pupkovinu sa zavičajem, pa i refren  tamburaško-hiphoperskog hita Shorty feat Miroslav ŠtivićI kad poželiš se ravnice/ dodji u Vinkovce/ sve moje ceste su davno zarasle/ stojim na pragu vrata Hrvatske/ zovu te, zovu, ravni slavonske/ dođi u Vinkovce.

S predstavljanja u Đakovu o uknjiženu vinkovačkom rocku Želimir Ž. Ivković i Goran Rem (Fotografija Miljenko Brezak)

Što mogu, ali prvo mi je to palo na pamet na predstavljanju knjige Rock u Vinkovcima/ povijest pop i rock scene u Vinkovcima i okolici, koju su u svibnju 2019. objavili Ogranak Matice hrvatske u Vinkovcima i Croatia Records. Bila sam na predstavljanju u Đakovu u Rock klubu King na kolovoškim 10. Danima Luke Botića. I time su, kako bi rekao jedan od organizatora Mirko Ćurić, proširili polje književnosti i kulture.

Od Šerbedžije do Bareta

Želimir Ž. Ivković sa svojom knjigom koja je nastajala 15 godina (Fotografija Miljenko Brezak)

I pokazali su, ne samo izrijekom poezijom ili književnošću, kako se zrno po zrno umijesi u pogaču odnosno kako se ispiranjem šljunka, kamičak po kamičak, otkrije i zlato, kako se zapravo preko više od 115 vinkovačkih i seoskih bendova iz okolice Vinkovaca, od Otoka, Cerića, Nuštra, Ivankova, Jarmine, Vrbanje, Slakovaca, Cerića, pa sve do Zagreba, stigne i do Šerbedžije, Kojota, Colonije, Majki i Bareta. (Opće opasnosti nema na popisu, je su Županjci.)

Iz knjige: Majke

Ako samo dobro gledala, najstariji bi mogli biti Bezimeni, Nivram i Žiška Combo Band iz 1963., Demoni iz 1964., Lutalice i Skromni iz 1965., Molekule iz 1966., Sateliti iz 1969. Svjedoci vremena su i izabrana imena poput Incesta, Inkvizicije, MatrixaNeću žvake ‘oću kusur, Pogreb x, Zlatni delišes, SirotaniExplozivi, TNT, The Užas, Urea, Trn, Sanjalice…, pa čak po dvaput Skromni, Nepopravljivi, Crna pantera

Iz knjige: diskografija slavnoga Vinkovčanina Rade Šerbedžije
Iz knjige: diskografija slavnoga Vinkovčanina Rade Šerbedžije

Trebalo je 15 godina i 333 stranice Želimiru Ž. Ivkoviću da pribere mnoštvo sjećanja, podataka, fotografija, priča i pričica, novinskih izrezaka od Glasa Slavonije do Plavog vjesnika. Vinkovački Rock & Roll, tvrde, uglavnom je ponikao iz davnašnjega Doma omladine i KUD-ova iz kojih su svirački i pjevački dobro potkovani izlazili budući električari, rokeri.

Iz knjige: otac prve vinkovačke električne gitare Tito Cvrković-Titica

Uvrstili ga u kulturu ili u subkulturu, i taj je dio stvaralaštva nezaobilazan dio ovdašnje urbane kulture, a monografija je hommage onima koji su, ne samo skidali hitove s Radio Luxembourga, skupljali se u kakav VIS, pa krenuli s rimama i s nekoliko akorda, rifova…, nego i umjesto tambure poput Tita Cvrkovića – Titice ispilili prvu dasku za gitaru na 220 V te joj selotejpom nalijepili pick up, dodali pojačala i – drndali. Tako danas, kada, osobito mladima, posprdno pripisuju turbofolk, Vinkovčani odmah skoče kako to kod njih ne prolazi, kako su oni urbani već više tisućljeća – jer da svjedoče to i nazivi bendova Cibalia Band, Colonia… – dokazujući da središte, kulturno, može postojati i na rubu, bilo Rimskoga carstva bilo Hrvatske.

Kad se Rem zagleda u zid uz vinkovački korzo

E, sad, nama koji u svojoj zavičajnoj kulturi nemamo korzo poput Slavonaca, teže je pojmiti vrijeme u Vinkulji, makar imali i neke svoje lokalne VIS-ove, makar za zabave. Književnik i sveučilišni profesor Goran Rem – službenu biografiju započinje: Rođen prvi puta 1958. u Slavonskom Brodu, drugi puta 1968. u Vinkovcima, a treći puta 1977. U Osijeku.– uz Barthesa i Kozarca rado citira, recimo, i Bareta, Štulića ili Mambi Molesters.Prisno i nadahnuto u stihovima jedne od svojih pjesama zagledan je u mladost i u zid uz vinkovački korzo na kojem je pisalo Milky Way.

The Milky Way uoči đakovačke svirke (Fotografija Miljenko Brezak)

Prepričao je to na kulturnom događaju u Đakovu. Dok je kraj njega sjedio uporni Želimir Ž. Ivković, tvorac knjige koja govoreći o vinkovačkoj, svjedoči i o povijesti hrvatskoga i jugoslavenskoga rocka, istovremeno i član rock-sastava The Milky Way. Dečki će se i te večeri, da ozvuče knjigu, popeti na đakovačku binu i mladalački prašiti. Živa je još Mliječna, zvjezdana, rock staza slavonska, vinkovačka! Volim teške boje, njima ja sam obojen, ali sam ih svejedno zasladila nekom od namnoženih slastica Milky Way.

I Božica Brkan se, dakako, posula zvjezdanom praširnom s uknjižene Mliječne staze rockera iz Vinkovaca: sa Želimirom Ž. Ivkovićem iz The Milky Waya (Fotografija Miljenko Brezak)

20191015 – 20191019 – 20191020