I na prošlogodišnjemu rujanskom 21. Znanstvenom skupu s međunarodnim sudjelovanjem Kajkavski jezik i kultura kroz stoljeća u Tjednu kajkavske kulture u Krapini sudionici su ponovno podsjetili na svakogodišnji ustrajan, a neostvaren glavni zaključak – materinski, zavičajni kajkavski kao izborni predmet u kajkavskim krajevima. I pri višekratnim predstavljanjima trotomne knjige Pregled povijesti kajkavske usmene književnosti Ivana Zvonara spomenuto je kako nigdje, unatoč dostojnoj literaturi, u okviru izučavanja hrvatske književnosti ili povijesti hrvatske književnosti, nema primjerice kolegija usmena kajkavska književnost, a uopće unutar usmene hrvatske književnosti usmena dijalektalna loše stoji. Budući učitelji razredne nastave i hrvatskoga jezika jedino u Čakovcu, zahvaljujući profesorima Hranjecu i Blažeki, imaju priliku odslušati nešto i to već sedmu-osmu generaciju. Kajkavski modul…
Prof. dr. sc. em. Stjepan Hranjec sa svojom knjigom / Foto MIljenko Brezak
Za to je još 1995. prof. dr. sc. (sada) emeritus Stjepan Hranjec (Goričan, 1946.) objavio Hrvatsku kajkavsku dječju književnost, koja se ubrzo i rasprodala, pa su je studenti i drugi zainteresirani godinama kopirali iz i u knjižnici jedinoga primjerka. Prošle je godine Učiteljski fakultet Sveučilišta u Zagrebu uskočio objavivši Hrvatsku kajkavsku dječju književnost 2, Priručnik za zavičajnu nastavu kao drugo, prerađeno i dopunjeno izdanje.
Autor uvodno raščlanjuje naslovnu formulaciju ocjenjujuću da joj je
potrebna semantička raščlamba i pojašnjavajući da je posrijedi
umjetnosti riječi(ma), da je osobito umjetnost – ona namijenjena djeci te da je
narječna, kajkavska, i samim time da je nacionalna, hrvatska, to jest dionicom
ukupne hrvatske književnosti. Piše o tome kako je problem dijalekta pa tad i
dijalektalne književnosti aktualiziran polovicom 19. stoljeća, jasno je zašto,
pa zatim o tome kako međutim, unatoč
neospornoj vrijednosti, kajkavština je u tom svom trajanju do danas
doživljavala nerazumijevanja, omalovažavanja, pa i zastranjivanja.
Suradnici na kajkavskim književnim temama prof. dr. sc. em. Stjepan Hranjec i mr. sc. Ivan Zvonar / Foto MIljenko Brezak
Kao primjere navodi da dijalektalna književnost 1.
predstavlja opasnost za cjelovitost hrvatskog korpusa; da
je
2. „plod afektacije… paradiranje nečim
neobičnim;“ da je 3. pribježište, utočište
nedarovitih pjesnika, „književnika“; da je 4. zavičajni govor ružan
govor: „Ne govori tako. Lijepo kaži. Književnim jezikom.“ Isto
tako pobrojava nekoliko argumentiranih
činjenica o opravdanosti (nužnost čak!) dijalektne književnosti, činjenica koje
mogu biti gradbeni element, obilježja njene poetike.“ Nekom djelu to što je
ispisano kajkavštinom/čakavštinom može biti prednost, to
je
traganje za korijenima, za prepoznavanjem nacionalnog identiteta,
te
suodnos, susretanje (integracija, prožimanje, utok) usmene
i pisane književnosti te one na dijalektu i one na hrvatskom standardu.
Književnost stvorena za djecu je dječja književnost, a autor se pri odabiru
rukovodio kriterijima za dječju književnost uopće; 1.
izbor tema i motiva, 2. osobitom strukturom, 3. spontanošću, neposrednošću te
4. naglašenom ritmičnošću i leksikom primjerenim dječjoj dobi.
Ističe kako je Joža Skok antologijskim tekstovima u deset knjiga usustavio kriterije za „inventar“ dječje hrvatske književnosti, u okviru koje je, jasno i kajkavska… Sadržaj je podijelio u tri cjeline. Prva je Dječja usmene kajkavska književnost s usmenoretoričkim oblicima (brojilice, rugalice, izmišljalice, bajalice, uspavalice; malim usmenoknjiževnim oblicima (mikrostrukturama) – poslovicama (prirečje – prirečja) i zagonetalicama (pitalice), zatim pjesništvom (usmena lirika i epska pjesma) te usmjena proza (bajke, legende i predaje, novele, anegdote – šale, parade – i basne, i na kraju usmeni igrokazi. Druga cjelina Dječja pisana kajkavska književnost podijeljena je na pjesništvo u kojem su zastupljeni Fran Galović, Dragutin Domjanić, Nikola Pavić, Ivan Goran Kovačić, Mihovil Pavlek Miškina, Stjepan Jakševac, Miroslav Dolenec Dravski, Pajo Kanižaj, Ivica Jembrih, Ljubica Duić, Ladislav Radek, Božica Jelušić, Stanislav Petrović, Ivan Kutnjak, Marija Novak, Ivan Kušteljega i Milan Crnković; zatim na prozu u kojoj su zastupljeni Juraj (Franjo) Dijanić, Antun Vranić, Jakob Lovrenčić, Ignac Kristijanović, Ante Kovačić, Antun Gustav Matoš, Miroslav Krleža, Slavko Kolar, Joža Horvat, Hrvoje Hitrec, Zvonimir Milčec, Mladen Kerstner i Nada Mihoković-Kumrić;te na dramu (igrokazi), u kojem su zastupljeni Tituš Brezovački, Juraj (Franjo) Dijanić, Dragutin Domjanić, Stjepan Draganić, „Folklorni“ igrokazi: Stjepan Novosel, Kalman Mesarić, Joža Horvat, Slavko Kolar i Mladen Kerstner. Treća cjelina donosi dječje pisano kajkavsko stvaralaštvo.
Na krapinskom Znanstvenom skupu o kajkavskom jeziku i kulturi 2022. prof. dr. sc. em. Stjepan Hranjec i Božica Brkan / Foto MIljenko Brezak
Samo ono što bih i ja odabrala mogla bih tu citirati do preksutra, ali
se ne odmičem od kajikuPaje
Kanižaja:
Nigdar više
Zdeno mlekeco mamica nosi na stol. Je to tak toplo!
Kaj
Kaj mi je vse kaj?
Soze i smeh i soze…
Početek i kraj!
Recenzenti
ističu osobito visoku znanstvenu razinu u interpretaciji
svakog segmenta o kojem je tu riječ te kompleksnost, jer se tu prvi put
metodički tretiraju i kraće prozne vrste: brojilice (autorov prijedlog naziva
umjesto brojalice), razbrajalice i verižne nabrajalice, posebno omiljene kod
djece zbog živog ritma i logičnog slijeda nabrajanja, što omogućuje lako
zapamćivanje i diskretno ukazuje na potrebu pamćenja(Ivan Zvonar) te kako
djelo je kritička rasprava koja donosi jasne spoznaje o specifičnosti, biti i
dimenzijama dječje kajkavske književnosti, ali je i bogato potkrijepljeno mnoštvom
ilustrativnih tekstovnih primjera tako da uz kritičku studiju ovime dobivamo i vrijedan
antologijski zbornik kajkavske dječje književnosti (Dubravka
Težak).
Pozdravljajući široki krug kajkavske književnosti i kajkavskoga književnog
jezika koje Hranjec obuhvaća Hrvatskom kajkavskom
dječjom književnošću te uzimajući u obzir kako se takva djela rijetko
pišu i rijetko objavljuju, samo se sa žalom mogu spomenuti takoreći tek nedavno
napisanih svojih dječjih kajkavskih pjesama, primjerice ciklusa Špilhoze
na tufne i zavičajnih igrokaza poput Selfie na kipec,
koji su nastajali godinama za moje male Križane, glumce Društva Naša djeca
Vladimir Nazor i Dječjeg skupine Amaterskog kazališta Josip Badalić. Možda me,
uz unučića Adriana kajkavca-čakavca, to ponuka da napokon objavim tu svoju kekavsku
knigicu kej raste s detetom. Usput, spominjem se kako me je zahvaljujući
tekstovima kolumne Enciklopedija špeceraja
profesor Hranjec već uvrstio u jednu od svojih brojnih knjiga, ne dječju, ali
izuzetno zanimljivu knjigu Zipka vu horvatskom cvetnjaku/Narodna kultura Hrvata u Međimurju (I. knj. 1991.,
II. knj. 1997.)
Pregled povijesti kajkavske usmene književnosti, III. Dio (Od Vinka Žganca do naših dana) mr. sc. Ivana Zvonara predstavljen je u ponedjeljak 6. ožujka 2023. u Društvu hrvatskih književnika u Mjesecu hrvatskoga jezika. Ta je knjiga objavljena u biblioteci Povijest hrvatske kajkavske književnostinakladnika Hrvatske udruge Muži zagorskog srca, u čije je ime izv. prof. dr. sc. Rajko Fureš ocijenio izuzetno vrijednim djelom. Tisuću stranica trećega toma Pregled povijesti kajkavske usmene književnosti trećina je svih triju tomova, koji su krenuli 2006., I. dio od prvih tragova do dvadesetih godina 20. stoljeća(2014.) i II. dio Vinko Žganec i njegovo doba (2016.).
Predstavljači Pregleda povijesti kajkavske usmene književnosti u DHK-u: Rajko Fureš, Alojz Jembrih, Ivan Zvonar i Stjepan Hranjec / Foto Miljenko Brezak
Glavni urednik i recenzent prof. dr. sc. em. Alojz Jembrih istaknuo je kako je to Zvonarovo životno djelo, dragocjen doprinos ne samo istraživanju kajkavske nego cjelokupne hrvatske, ne samo usmene književnosti. Podsjetio je na zanimljivu autorovu biografiju i bibliografiju, koji je istraživanje usmene književnosti započeo sa zavičajnom, međimurskom, sa prof. dr. sc. em. Stjepanom Hranjecom, drugim recenzentom, koji je na jednome od krapinskih znanstvenih skupova predložio da se pripremi takav rad. Koliko je to važno pokazuje kako su u vrijeme Prvoga svjetskog rata zabilježene međimurske narodne popijevke na kajkavskom poslužile kao dokaz da je Međimurje dio hrvatskoga jezika, po tome dio Hrvatske, pa onda umjesto mađarskoj teritorijalno pripalo prvo Jugoslaviji.
Tri toma Zvonarove knjige / Foto Miljenko Brezak
Autor je izuzetno vrijedan, najkompletniji istraživač pučkih pjesmarica, kojih je dosad otkriveno već 30, i nije mu bilo ni na kraj pameti da će potkraj života u relativno kratko vrijeme stvoriti tako opsežno, temeljito i važno djelo, koje recenzent prof. dr. sc. em. Stjepan Hranjec ističe kapitalnim o usmenoj kajkavskoj književnosti. Odsad se nedvojbeno ni o pisanoj ni o usmenoj hrvatskokajkavskoj književnosti, pa ni hrvatskoj književnosti uopće, ne bi smio ni zamisliti razgovor bez Zvonarevih knjiga. Posebice u ovoj trećoj, ispravljene su neke znanstvene zablude i pogreške čak neprikosnovenih znanstvenih autoriteta.
Ivan Zvonar s trećim tomom svoje povijesti / Foto Miljenko Brezak
Nedvojbeno razgovor o ovim izdanjima limitira to što je riječ o usmenoj, a ne pisanoj, te o dijalektalnoj kajkavskoj, a ne o književnosti na standardu. Hranjec ističe kako je znanstveno zanimanje za usmenu književnost mnogo rjeđe nego za pisanu te pobraja (iz Zvonareve knjige) Maju Bošković-Stulli, Divnu Zečević, Tvrtka Čubelića, Josipa Kekeza i Stipu Boticu, zatim „kajkavce“ Olgu Šojat, Zvonimira Bartolića, Jožu Skoka, Stjepana Hranjeca, Ivana Zvonara, Mariju Novak i druge koji su se bavili usmenom književnošću, ali je prazninu ipak popunio tek Zvonar, objedinjujući pristup kronološki, leksikonski i kritički. Ukazao je i na međuprožimanje usmene pisane književnosti.
Hranjec zaključuje kako je „ovaj treći dio, zajedno s prva dva, Zvonarovo kapitalno, životno djelo! Njime je uvjerljivo pokazao da usmena kajkavska književnost (poglavito popijevka) posve jasna umjetnost riječi (pjevanja), umjetnost koja ima svoj respektabilnu dijakroniju i koja je opstala i opstala stoljećima. Svako tko se odsad bude laćao posla oko interpretiranja kajkavske usmene književnosti morat će svakako konzultirati ovo vrijedno trotomno djelo. Zvonar je uspio objediniti sva dosadašnja znanstvena istraživanja i znanstvene stavove te u respektabilnom dijakronijskom nizu pokazao da umena kajkavska književnost, jasno, u zajedništvu s mlađom joj sestrom, pisanom, nije nikakva rubna dijakronijska pojava (što bi se, s obzirom na današnji status njenog jezika dalo zaključiti!), nego višestoljetna hrvatska umjetnička činjenica.“
U kojoj je mjeri, međutim, kajkavsko narječje postalo marginalizirano, pa i omalovažavano na komunikacijskoj razini, prof. dr. sc. em. Stjepan Hranjec pozvao je u pomoć Miroslava Krležu, koji je o 130. obljetnici Hrvatskoga narodnog preporoda napisao: „Sam fakat što su naši buditelji ilirske navodnojedinstvene književnosti odlučili da probude narodnu svijest iz mrtvila tako da su se odrekli svog narodnog imena i svoga jezika, uvjereni da se isključivo samo neopozivim odricanjem jezika i imena može ostvariti južnoslavenska, upravo sveslavenska sinteza u višem, nadnaravnom, oduhovljenom smislu, tajfakat odaja ih bitno od sličnih romantičnih pokreta u svijetu. Kada se danas, kao što se uobičajilo) govori o ilirskom eksperimentu patetično, mislim da ne bi trebalo zaboraviti književnost (usmenu i pismenu, op.) kajkavsko-čakavskog jezika koji pred nama leži više od stotinu godina mrtav…“
Alojz Jembrih i Ivan Zvonar na zagrebačkoj promociji / Foto Miljenko Brezak
„… Upravo ilirko odricanje hrvatskog imena i jezika ( podsjećam da kajkavski Hrvati u Mađarskoj, s lijeve obale Mure, i danas svoj govor zovu horvatski), dakle to odricanje „ pretvorilo se kasnije u superiority-kompleks spram Ilira-kajkavaca, naroda između Save, Drave i Kupe (amo bi trebalo „i Mure“, op.), koji susjedi nazivaju Bezjacima, jer upravo ova vulgarna bezjaština (…) pretvorila se u pojam čovjeka nemuštog, neotesanog, lukavog, prevejanog i priglupog, koji kao kekavac ili Wend i danas još vegetira bez nacionalne svijesti, kao bastard koji nema granica ni prošlosti…“
Ivan Zvonar i Stjepan Hranjec na zagrebačkom predstavljanju / Foto Miljenko Brezak
A koliko je još otad, od tih Krležinih riječi prošlo!? Kajkavski je samo još mrtviji!
Ovaj mi je zadnji, posljednji odlomak teksta zapravo trebao bio početak, pereks teksta, ali mi je bio pretužan toliko da ne bih tekst, da sam nastavila tako, ni napisala. Kolegica i ja pokušale smo izračunati koliko je u DHK u sredini toga dana bilo osoba koje su prvi put slušale o Zvonarevoj knjizi, jer se većina nas već s susrela s Pregledom povijesti kajkavske usmene književnosti, III. dio (Od Vinka Žganca do naših dana) mr. sc. Ivana Zvonara na 21. Znanstvenom skupu s međunarodnim sudjelovanjem kajkavski jezik i kultura kroz stoljeća 5. rujna 2022. u Krapini, u okviru Tjedna kajkavske kulture, a neki i u Varaždinu, u Gradskoj knjižnici i čitaonici Metel Ožegović, 26. listopada 2022., iz poštovanja prema radu, znanstvenicima i kajkavskom. A gdje su ostali povjesničari hrvatske književnosti, dijalektolozi…? Gdje su zaštitnici dijalekata da ne odumru i zaštitnici standarda da ga ne razgrade jezici kajkavski i čakavski? Gdje su brojni kajkavski pjesnici, književnici i pisci, gdje akademici, gdje studenti, gdje mediji, gdje…?
Na prošlogodišnjemu krapinskom Međunarodnom znanstvenom skupu o kajkavskoga jeziku i književnosti Ivan Zvonar potpisuje knjigu Božici Brkan / foto Miljenko Brezak
U ispunjenoj velikoj dvorani Pučkoga otvorenog učilišta Ogranak Matice hrvatske Kutina u ponedjeljak 27. veljače 2023. obilježio je 50. rođendan. 26. lipnja 1971. osnovan je (predsjednik mu je bio akademski slikar Miroslav Šutej), potom doživio sudbinu Hrvatskoga proljeća, da bi 1990. bio obnovljen (predsjednik mu je bio Boris Klaić, koji mu je prije dva desetljeća bio potpredsjednik). Prigodnu povijest počeo je pisati jedan od njezinih predsjednika i spiritus movens brojnih, ne samo Matičinih aktivnosti u Moslavini Dragutin Pasarić, kojemu se upravo na dan svečanosti punila dvogodišnjica smrti. Njegovi bliski suradnici Dražen Kovačević i Katarina Brkić počeli su ispočetka i napravili važnu tvrdoukoričenu kronologiju, polustoljetnu zavičajnu povijest o brojnim ljudima – mnogih više i nema – i aktivnostima.
Za sjećanje na Moslavačko zrcalo o 50 godina kutinskoga Ogranka Matice hrvatske / Foto Miljenko BrezakPredstavljači, riječ ima jedna od autorica Katarina Brkić / Foto Miljenko BrezakĐuro Vidmarović, recenzent sa Stjepanom Sučićem / Foto Miljenko Brezak
Nazvali su je Moslavačkim zrcalom i nastavili niz godište 6, br. 1-2, 2022. izuzetno važnoga regionalnog kulturnog i društvenog časopisa koji su zajedno objavljivali moslavački ogranci Matice hrvatske Kloštar Ivanić, Popovača i Kutina od 2011., kada je u godištu 1 objavljen dvobroj 1-2 do 2017., kada je u godištu petom izašao dvobroj br. 1-2. Teško je i pomisliti da bi se mogao nastaviti sličan niz.
Božica Brkan s knjigom Moslavačkim zrcalom i lijepim sjećanjima na istoimeni časopis / Foto Miljenko Brezak
Rado ga se sjećam i kao dio uredništva i kao redovita i predana suradnica, jer su me kolege i potreba da se pridonese rijetkom zajedničkom zavičajnom projektu nukali da upravo u vrijeme kad sam se ozbiljno vratila književnosti, pišem pjesme i priče, i na standardu, ali osobito na kajkavskome svoga rodnog sela Okešinca, što je poslije nabujalo i u moje objavljene knjige pjesama, priča i romane. Pisala sam sve što je trebalo, pa i prikaze i recenzije, a po Moslavini i šire, sve do Zagreba, sudjelovala sam u predstavljanju sadržajem natprosječnoga časopisa, svojevrsnoga parnjaka i konkurencije starijega Zbornika Moslavine, koji ustrajno objavljuje kutinski Muzej Moslavine. (Uz Maticu je upravo Muzej Moslavine te Dragecov Spiritus movens i naš obiteljski Acumen stvorio i otisnuo nabojnije vrijedne moslavačke naslove.)
Presnimljeno iz knjige Moslavačko zrcaloPresnimljeno iz knjige Moslavačko zrcalo
No, listajući Moslavačko zrcalo (urednica Marijana Horvat, recenzenti Đuro Vidmarović i Stjepan Sučić) na 360 stranica velikoga formata, s brojnim fotografijama, iako nisam matičarka, s radošću se mogu podsjetiti na bogatu suradnju s kutinskom Maticom hrvatskom: samo izdaleka spominju me i citiraju u različitim prilikama tridesetak puta! Veselim se tome i ponosim se, primjerice, što smo 10. studenoga 1990. na poziv Dragutina Pasarića, svoga novinarskog suradnika tada u Vjesniku, a poslije i u Večernjem listu, upravo uz obnovu Ogranka matice hrvatske i Dan grada Kutine u kutinskog robnoj kući predstavili moju, uz pjesničku zbirku Vetrenica, obiteljska arheologija, prvu knjigu – Enciklopedija špeceraja (nismo uspjeli dokumentirati ni fotografijom!). Tada sam uopće prvi put boravila u Kutini!
Presnimljeno iz knjige Moslavačko zrcaloPresnimljeno iz knjige Moslavačko zrcalo
Poslije smo predstavili i zavičajnu čitanku Oblizeki – Moslavina za stolom, objavljenu 2006., a da ne spominjem i zbirku pjesama Vetrenica, obiteljska arheologija, roman Ledina, zbirku pripovijedaka Život večni i druge. Isto tako, tko se ne bi sjećao i petnaestak predstavljanja Matičina izdanja Moslavačke kajkavske lirike (urednik Dražen Kovačević) iz 2009., koja je mnoge od nas motivirala na dublji uron u pisanje.
Presnimljeno iz knjige Moslavačko zrcaloPresnimljeno iz knjige Moslavačko zrcalo
Koliko i kako smo se međusobno inspirativno družili na Budućnosti na rubu močvare (po selima unutar zaštićenoga močvarnog područja), Danima jezika, grozdovima i stihovima, Danima teatra Ive Serdara u Gornjoj Jelenskoj, po mnogim baš tinovskim malenim mjestima srca moga, po Lonjskom polju i Moslavačkoj gori, upoznajući zavičaj i zemljopisno i povijesno i jezično i okusno i… Upoznavali smo se u hodu kroz suradnju i kao ljudi, međusobno. Sprijateljila sam se i godinama, kako sam s Dragutinom Pasarićem, surađujem sa Đurom Vidmarovićem (koji me je i isprovocirao da više pišem!), sa Slavicom Moslavac, Draženom Kovačevićem, Katarinom Brkić, Frankom Miroševićem… Možda mi na kraju knjige nedostaje abecedni popis svih tih, pokazuje se važnih imena.
Kako se ne sjetiti slikara Ivana Milata, Mladena Mitra, Ivana Masneca, Ante Juretića i drugih dragih kolega, zatim iz KUD-ova? Moram tu dodati i Kloštrance, ponajprije Stjepana i Suzanu Đuru i njihove suradnike iz Ogranka MH i Udruge Prijatelji Kloštra, koji su organizirali brojne izložbe, promocije susrete primjerice moslavačkih književnika. Nezamjenjivo. S mnogih od tih događaja i za svoje sam novine Vjesnik i Večernji list te webove pisala izvještaje, reportaže, prikaze…
Presnimljeno iz knjige Moslavačko zrcaloPresnimljeno iz knjige Moslavačko zrcalo
Šalili smo se na svoj račun kako imamo Misiju Moslavina,
a radili smo, uvjerena sam, nešto vrijedno i korisno ne samo za sebe nego i za zavičaj,
posebice još radimo na nekovrsnom regionalnom kulturnom identitetu regije koja
je administrativno podijeljena više od vijeka. No, i o tome smo pisali, zar ne?
Nadam se da ćemo pisati još i da ova kronologija nije posljednje zrcalo u kojem
će se zrcaliti naša Moslavina, to prije što je, čini se zasad u mladoj
predsjednici Matičina kutinskog Ogranka Matei Paripović, smjena generacija više
nego uspješna.
Predjednik MH Miro Gavran i predsjednica Ogranka MH Kutina Matea Paripović / Foto Nikola Blažeković
Na kraju, nadam se ne slučajno, istoga jutra kad i Moslavačko
zrcalo javnosti je predstavljen i projekt LAG-a Moslavina Dobar tek u
Moslavini!
Izabrane pjesme obično sugeriraju najbolje od, izlog pjesama nekog autora i to predvidljiv, kronološki. Sve dok se Miroslav Mićanović ne dohvati Borisa Domagoja Biletića (1957.), koji je od 1983. do 2021. objavio 25 knjiga (sastavio četiri antologije te priredio i sastavio 18 izbora djela pojedinih pisaca i zbornika!), nagrađene važnim nagradama i prevođene, već na hrvatskome ima dva izbora, Stojevićev i Bremeričin otprije petnaestak godina. Na jučerašnjem predstavljanju Biletićeva Hvatanja zraka u Knjižnici Matice hrvatske – Matica hrvatska je i izdavač – ocijenjeno je kako je upućeni i nadahnuti priređivač posegnuo tako temeljito i duboko da je umalo napravio novu autorovu zbirku. Žalim jedino što pjesme nisu datirane, jer su neovisno o vremenu nastanka i objave te stilu podijeljene u nove tematske cjeline naslovljene prema pjesnikovim stihovima – Doseći baš ono tamo na vrhu, Kamo se god okrenuo, Čisti umor, Kristali dobrih namjera, Opiši me kako pišem Bilbao, Sve oko naših riječi, Uspon…
Boris Domagoj Biletić čita / Foto Miljenko Brezak
Uz citate izabranih kritika (Bilosnić, Bošnjak, Božićević, Batulić, Bremer, Car Matutinović, Ćurić, Kliman, Knežević, Krajač, Lovrenčić, Mađer, Marchig, Maroević, Mihalić, Milanja, Načiović, Nikolaidis, Paljetak, Rakovac, Sorel, Stamać, Stojević, Šalat) i gotovo 150 izabranih pjesama, Mićanović u opsežnom pogovoru Riječ je splav, barka, brod… piše o vladanju poezijom. Rekla bih: majstorskom.
Promotori Miroslav Mićanović, Sibila Petlevski, Boris Domagoj Biletić, Hrvojka Mihanović-Salopek i Davor Šalat / Foto Miljenko BrezakMiroslav Mićanović maestralno izbor načinio kao novu zbirku / Foto Miljenko Brezak
“Književna povjesničarka Hrvojka Mihanović-Salopek ocijenila je da je Biletić pjesnik koji se ne da svesti na zajednički nazivnik. Kritičari Biletićeve poetike usuglasili su se tek u tome da je on nesvodiv na jedinstven književni pravac. U njegovu su pjesništvu otkrili polifone utjecaje i hermetizme, napomenula je.
U njegovu pjesništvu, dodala je, pronalazi se
jezični konstruktivizam, nadrealističke aluzivnosti, ekspresionizma,
mediteranizma, neomanirističnosti, neomitologizacije i potpuno emonijskoga
razobličavanja.
Po riječima književnog kritičara Davora Šalata
Biletićeva heterogenost mučila je kritičare sa smještajem njegove poetike.
Najčešće su nalazili nekakve međuprostore, napomenuo je dodavši kako mu
prostor pronalaze između scene označitelja i scene označenoga.
Biletić je s jedne strane, smatra akademkinja
Sibila Petlevski, poeta doctus, a s druge strane razigrani dječak. Knjiga je
neobičan žanrovski odabir koji je donio na dlanu ovoga autora, napomenula je
dodavši kako je uz to provela poetozovski uron u pjesništvo te ga utemeljio u
vlastitom čitanju poezije.
Ocijenila je da knjiga pokazuje Biletićevu
razigranost, ali i ukotvljenost u tradiciju kao bitna obilježja njegova
pjesništva u kojem su “hvatanje zraka” uvijek između te dvije
spojenice.
Priređivač Miroslav Mićanović istaknuo je kako
knjiga izbora iz Biletićeve poezija “Hvatanje zraka” prikuplja teret
uglavnom objavljivane poezije, njezino prošlo i sadašnje vrijeme, koje se za
ovu priliku čita i očitava u suvremenosti, za koju bismo, dvojeći je li
savršena, pouzdano mogli reći da joj je rasulo nosiva stvarnosna i
simbolična odrednica.
Ono što nestaje i nastaje, što se gubi, što
pristiže i mijenja se, čini Biletićevu pjesničku knjigu sretnih i nesretnih
razlika, mapu u kojoj se slažu i zamjenjuju: zavičaj i jezik, ironija i
samopouzdanje, prostori za ‘ča’ i za ‘što’, intimno i gubitničko, poraz i
potraga, suvremenost i prošlost, povijest i prostor, ocijenio je.
Biletićev se tematsko-predmetni instrumentarij, naglasio je, mijenja i preoblikuje u figure smrti i ljubavi, u buđenja u drugom jeziku, traženja tradicionalnog u trenutnom, opsesivnom i buntovnom.”
Naslovnica Biletićeva Hvatanja Zraka
Hvatanje zraka Borisa Domagoja
Biletića u izboru Miroslava Mićanovića završava sa ŠTO MOGU, a započinje sa FELLINI, ZVANE; DID & KING:
Buga i Boris Domagoj Biletić / Foto Miljenko Brezak
ŠTO
MOGU zarzati
rzom
zarezati
rezom
zarezom
,
FELLINI, ZVANE; DID & KING
Da se ne zabi uno ča je bi zavapi
žienso mojega dida, uni černi Kralj
‘merikanski ča su ga z pištuolon, I had and I still have a dream: sprid miljun črnih – dati jisti lačnen,
golega ubući, čovika uzjubiti, svit cili (za potribu pisme vržmo čakavci)
– črnih da črniji ni črnji ne moru bit.
I Črnja mrež njimi: e, to bibilo jeno čine,
velo čine…“Fellini njim samim“:
Ma ke film, make this film!
I vi’š, dite moje: to ti se zuove i tako se reče
Imati besidu i riječ i rič, prisėgu za samo,
samo jedan minji, ma čovikoljubni san.
Uoči predstavljanja s autorom Borisom Domagojem Biletićem Vinko Brešan, Božica Brkan, Marija Roščić Paro i Božidar Petrač / Foto Miljenko BrezakBoris Domagoj Biletić, Božica Brkan i Miroslav Mićanović / Foto Miljenko Brezak
Ovaj zapis dolazi kao svojevrsni rođendanski dar Mirjani Grbac-Pismestrović, kojoj smo u petak zagrebačkom Ogrizoviću predstavili knjigu Domovina u koferu (Hermagoras Verlag/Mohorjeva založba, Klagenfirt-Ljubljana-Beč, 2011.). Nalovnica je rješenje njezina supruga karikaturista Petra Pismestrovića, a grafički dizajn potpisuje jedan od sinova Siniša Pismestrović. Veljko Krulčić roman je nazvao ljubavnim, Petar Pismestrović medicinom, lijekom, Sandra Pocrnić Mlakar empatijom, sama autorica ponovno sastavljenom vazom od krhotina, a ja sam iznijela dvojbu radi li se o romanu – Mirjana bi ga opisala rastrganim romanom, a njoj ionako u svakoj je knjizi sadržaj važniji od forme! – kratkim pričama, dnevniku, sjećanjima, crticama, političkoj analizi…? Kako bilo, sada pripada takozvanom, kako se to kaže, autobiografskom diskursu, vrlo popularnome. No, knjiga u stvarnosti se počela događati prije više od tri destljeća, a na hrvatskom je objavljena u Austriji prije više od desetljeća i vrlo je aktualna i danas: kako temom iseljavanja, tako i uvozom radne snage u nas odnosno migracijama ili kako mediji u EU pišu: ilegalni migranti najveći izazov.
Mirjana Grbac-Pismestrović i Petar Pismestrović na promociji Domovine u Kuferu u Ogrizoviću / Foto Miljenko Brezak
Dakle, u strahu od prijetnji i rata za svoju dvojicu malenih dječaka – pogotovo jer su zbog bolesti već izgubili kćerčicu – obitelj 1991. bježi u Austriju. Užasnu sudbinu, i to samo jednu od brojnih, u vremenu kad divlji protjeruju pitome, a politika sve do danas, vidimo, osvaja i teritorij i povijest, nekretnine, javni prostor, Mirjana opisuje vješto građanski fino, damski. Roman je istovremeno i subverzivan i građanski pristojan te razara upravo tom pristojnošću govoreći o osjetljivoj temi kao dokument vremena. S malo novca iznebuha odlaze u novu sredinu, jedva da imaju novca za hotel, ne žele politički azil. Da nisu tipični iseljenici vidimo danas kroz sretan završetak uspješnih Ausländera, integriranih u uređenoj zemlji u kojoj je aktualna ministrica pravosuđa također svojevrsna strankinja Alma Tadić
Veljko Krulčić, Božica Brkan, Mirjana Grbac-Pismestrović, Petar Pismestrović i Sandra Pocrnić Mlakar / Foto Miljenko BrezakMirjana Grbac-Pismestrović sa svojom knjigom / Foto Miljenko Brezak
Rođena Karlovčanka, diplomirana zagrebačka politologinja,
već tijekom studija novinarka u Poletu, urednica lista Novi Zagreb, koja je do
1991. intervjue, reportaže, feljtone, tematske članke, kritike i kratke priče
objavljivala u izdanjima kuće Vjesnik (Svijet, Vikend, Arena…), opredijelila se
za stil odvagnut, ekonomičan, precizan, uravnotežen, popeglan, novinarski (ali
ni takav nije stilogen u klasičnom poimanju!) iz dobroga starog, klasičnog
novinarstva, bez sentimentalnosti, bez cinizma i satire, bez osvetoljubivosti.
Gotovo začudno, u romanu je svaka riječ na svom mjestu – ni jedna riječ viška,
ali ni jedna riječ manjka. Vještina nekoga tko egzistencijalno ovisi o jeziku,
ali i više od toga, kad autorski potpisuje kao geslo: „Svaka sličnost sa
stvarnim osobama u ovoj knjizi je namjerna. Svi događaji spomenuti u ovoj
knjizi već su se dogodili i događat će se sve dotle dok ljudi ne počnu učiti iz
svoje prošlosti.“
Naslovnica – ilustracija Petar Pismestrović, dizajn Siniša Pismestrović
Roman Domovina u koferu nikako nije samo antiratna
knjiga, ma koliko je i u meni oživjela prvu zagrebačku uzbunu koja nas je
zatekla u nedjeljnoj šetnjici s djetetom prvi put na tricikliću ili
višegodišnji rad u redakciji Vjesnika u crnim najlonskim vrećama i bježanju u
sklonište-birtiju podmornicu te skupljanje jedva još postojećih pisaćih mašina
po kompjutoriziranoj redakciji budemo li se morali izmještati te ako nestane
struje.
Božica Brkan i Veljko krulčić / Foto Miljenko Brezak
Vječna tema o rascijepljenosti gastarbajterskoj, s jednom
nogom ovdje a drugom ondje, o predrasudama nas ovdje prema njima ondje i njih
ondje prema nama ovdje te razlozima zašto su jedni otišli a drugi ostali. Ili,
kako bi Mirjana Grbac-Pismestrović rekla, priča je to o problemu identiteta i
traumi tko sam ja? te potrebi za prihvaćanjem.
Publika / Foto Miljenko Brezak
Trebalo je doći do, kako kaže, safisfakcije da danas
(i ona i Petar!) pišu za sebe pokušavajući doći do svojih čitatelja. Petar crta
karikature i za austrijske i za hrvatske novine, Mirjana i prevodi i podučava
hrvatski, zapravo krodojč, djecu druge i treće generacije, uglavnom
izgubljenoj jer roditelji od borbe za egzistenciju ne dospijevaju s njima dovoljno
govoriti materinskim jezikom. Pismestrovići su imali sreću da uspješan
karikaturist Petar vrlo brzo nađe posao u Kleine Zeitungu, da Mirjana brine o
obitelji, o opstanku i egzistenciji, odgaja djecu i dopušta si intelektualni
luksuz čak ponovno studirati te u potrazi za slobodom, koja može biti i
mišolovka i izolacija, radi vježbe jezika na njemačkom čitati Zweiga i Fromma
koje je već pročitala.
Petar Pismestrović / Foto Miljenko Brezak
I u romanu ona dospijeva sagledavati (i probijati!) staklene
stropove, analizirati ljude strogo podijeljene u slojeve gdje čistačice imaju
fakultetske diplome svojih zemalja. U tome svijetu, shvaćam naknadno, luksuz
je pisati o prvoj Noći u „hrvatskoj sobi“ u Ferlachu; o prvom Božiću što
ga, poput onoga betlehemskoga, obitelj provesti uz bor što im ga je darivao
direktor Weithaller, a što će Peru rasplakati jernikad nitko za
njega nije učinio nešto toliko lijepo.
Veljko Krulčić među stripovima / Foto Miljenko Brezak
U 20 poglavlja niže se život s fotografija, zanimljive
prijateljske i neprijateljske face, snovi o ratu, redovite greške u rodu pri
naručivanju kave (der Kaffe!), prilagođavanje novoj domovini kroz nove dijagnoze
te porez i zajmove i suočavanje sa starom domovinom kroz posjete bilo roditelja
koji se čude što im unuci zaboravljaju hrvatski bilo prijatelja koji računaju
da domaćini imaju novca pa nemilice zagrabe kupnjom i u njihove kartice… Obazriva
Mirjana kaže kako je u romanu i tuđe priče prilijepila na sebe da se
nitko ne bi naljutio.
Zagrebački espresso: Božica Brkan, Mirjana Grbac-Pismestrović, Petar Pismestrović, Veljko Krulčić i Sandra Pocrnić Mlakar / Foto Miljenko Brezak
Ne prekidajući ni fizičke kontatke s domovinom, ona će, u
romanu a vjerojatno i uživo, na kavi na Cvjetnom dopustiti sebi dvojbe i o Heimwehu,
nostalgiji, što Slovenci tako lijepu domotožjem. Tu u blizini Cvjetnoga,
u knjižnici Milana Ogrizovića, promovirajući Domovinu u koferu, spomenut
će dirljiv odnos prema domovini, a nakon promjene 20 adresa i tri putovnice,
zaključuje kako svaka
promjena sredine je način uklapanja i kako je njezino životno iskustvo obogaćenje, a novi,
bitno proširen geografski prostor – mjesto gdje se dobro osjeća.
Ilustrirat će to usporedbom kako su u Austriju otišli sa čak osam vrsta
lijekova protiv Perinih alergija i kako prešavši granicu nije popio ni tabletu.
O, da, očuvanje jezika izjednačit će s očuvanjem identiteta, ali i govoriti o
svijesti gubitka identiteta, pa i o tome kako povremeno ne prepoznaje sebe.
Trebalo je hrabrosti i vještine da počne pisati tekst Domovina u koferu:
Mirjana Grbac-Pismestrović uoči promocije, na Cvjetnom / Foto Miljenko Brezak
„Kad se
izgovori riječ kofer, svatko pomisli na putovanje. I raduje se novim
spoznajama, susretima, doživljajima… i povratku kući.
Mene koferi iritiraju, izazivaju u meni nemir i nelagodu, ne volim ih gledati
ni u trgovinama kada ih pred ljeto izloženi nude na rasprodajama u praktičnim
setovima…
Mene koferi uvijek podsjećaju na bijeg, na odlazak bez spoznaje o povratku. Dok
sam ih pakovala, te nemirne zagrebačke jeseni, morala sam napraviti izbor
stvari koje će meni i mojoj obitelji biti neophodne i korisne za neki
neizvjesno dugi boravak negdje drugdje…
Čak i odredište našega putovanja nije bilo sigurno, jer u ta vremena ništa više
nije bilo predvidljivo i sigurno… ni radna mjesta, ni mjesta boravka, kamoli
buđenje u vlastitome krevetu ili tanjur juhe na stolu. A tek vlastiti život…
dovoljno je bilo biti drukčiji ili tek misliti drukčije od onoga tko to
određuje, bez obzira s koje to bilo strane, da za tebe više nema osjećaja
sigurnosti. Mjesta za život i smrt bila su rezervirana i rasprodana već mjesecima
unaprijed, kao za dobru kazalištu predstavu…“
Skupljam raznorazne rječnike i prikupila sam nešto i rječnika lokalnih govora, ali ni jedan me nije oduševio kao potkraj siječnja 2023. u Domu kulture Buševec predstavljen Rječnik buševskoga govora. Govorili su o njemu autor Ivan Rožić, u ime izdavača Ogranka Matice hrvatske u Velikog Gorici Ana Plehinger te urednik Stjepan Rendulić, a nastupili su i Stjepan Detelić – Banski i Ankica Vnučec.
Posve jednostavna, a vrlo vrijedna knjiga
Ovaj se rječnik uobičajenoga nevelikog formata na 160 stranica ne razmeće mnoštvom prikupljenih riječi – procjenjujem da ih je oko 4500 – tvrdim koricama, starim i aktualnim fotografijama i recenzijama nego skromnošću, jasnoćom, upotrebljivošću te ga preporučujem za uzor onima koji pokušavaju ispisati svoje zavičajne rječnike te onima u struci za komparaciju. Autor Ivan Rožić je rođen u Buševcu 1942. i na mojem zagrebačkom Filozofskom diplomirao je germanistiku i anglistiku, a na Diplomatskoj akademiji postao je diplomatski savjetnik. Radio je kao prevoditelj, školski nastavnik i u konzularnoj službi RH u nekoliko diplomatskih predstavništava do mirovine 2007. Biografija navodi kako je autor djela s različitih područja, primjerice Njemačko-hrvatski ili srpski rječnik socijalnopravnih pojmova (1987.), nekoliko korisnih brošura te prevodio zakone. Objavio je i dvije opsežne monografije – Ogranak Seljačke sloge Buševec (2010.) i Buševec (2015.), zatim Povijest plemenite općine turopoljske (2020.) i Rodoslovlja buševskih obitelji (2015.). Od 1954. je član Ogranka seljačke sloge u Buševcu, a bio je i redatelj u Pučkom kazalištu Buševec. Njegovao je kajkavski dramski repertoar i autor je cjelovečernjih dramskih djela Zet iz Koljnofa (1997.) i Moderno doba (2016.), dviju dramatizacija Šenoine pripovijetke Turopoljski top (1967. i 2010) te još nekoliko prigodnih dramskih djela.
S predstavljanja u Buševcu: Ivan Rožić, Ana Plehinger i Stjepan Rendulić / Presnimljeno s Youtuba
Morala sam najprije autora predstaviti detaljnije, jer Predgovor svome rječniku počinje: „Nastavak ovog rječnika ponikao je iz potreba Pučkog kazališta u Buševcu.“ Još 1968. uvježbavajući djela Tituša Brezovačkog i nekih drugih starih, dijelom nepoznatih kajkavskih pisaca „ukazala se potreba da se neke već zaboravljene riječi kajkavskog govora koje novijim naraštajima više nisu bile poznate, radi razumijevanja njihovog značenja prevedu na suvremeni štokavski izričaj. Kako su se predstave nizale, u rječnik je ulazilo sve više riječi, jer se s vremenom pokazalo da mlađi naraštaji imaju sve više problema s kajkavskim jezikom.“ Ukratko, prisjetila sam se i kako smo kao kulturi skloni omladinci početkom sedamdesetih u svom seoskom omladinskom kazalištu Točka, dok su nam kazališni amateri iz Buševca bili uzorom, te kasnije kada smo male Križane iz Amaterskoga kazališta Josip Badalić i Društva Naša Djeca Vladimir Nazor iz Križa poučavali u zavičajnom kajkavskom, kekavici, upravo pišući za njih igrokaze i prevodeći im riječi i zapisujući ih. Dosad nisam uspjela dopisati a kamoli objaviti ni knjigu ni rječnik. Velikogorički matičari uopće u tome mogu biti uzor, primjerice uopće u zaštiti turopoljskih govora i natječajima za priče te objavljujući ih, napose z Buševca. Čitatelje koji žele doznati nešto o gramatičkim pravilima upućuje na izvrsnu knjigu Antun Šojata Turopoljski govori, Plemenita općina turopoljska, Velika Gorica 2010, i na Slovôr Stjepana Rendulića, Ogranak Matice hrvatske u Velikoj Gorici 2021.
A ja sam, iščitavajući Rožićev rječnik i uspoređujući ga sa svojim kajkavskim, pomislila ono što odbijam uz knjigu – kako je zabavan! Iako tiskan u samo 200 primjeraka, izuzetna vrijednost baštini i budućnosti ne samo Buševca i ne samo kajkavskoga!
Duplerica iz Rječnika buševskoga govora
Naime, Ivan Rožić vrlo jednostavno donosi i u Rječniku buševskoga govora transkribira svaku riječ, pa abecedno niže riječi s kojima možete povući usporednice, ali i začudno istraživati, jer ih u svom ili uopće u kajkavskome, poput mene recimo, nikada niste susreli. Odabirem riječi koje uspijevam transkripcijski upisati, doduše bez uglate zagrade, odnosno za koje imam znakove. Primjerice:
babenica / ‘babenica – rodilja, žena prvih dana nakon porođaja; baca / ‘baca – batak; bacast / ‘bacast – debelih nogu; bokot / ‘bokot – kanta za vodu; cvič / ‘cvič – jaka studen, ciča zima; dižnak / diž’nåk – masnica, modrica; drlog/ ‘drlog – nered, brlog, nepospremljena soba; dulica / ‘dulica – duda varalica; dusiti (nekoga) / du’siti’ – huškati; dusiti se /’dusiti’sæ – busati se; erlav, herlav /’ærlav – kržljav, mršav; flapiti /flå’piti – udariti, ošamariti; frcmati /’frcmati – pripremiti posebno jelo; frfla /’rfla – trenci, kaša od ribanog tijesta; furež /’fu:reš – svjetluvaci nakit za poculice; graber /’gra:ber – grab; gušpan (ili bušpan) /’gušpan, ‘bušpan – šimšir; hajoš /’hajoš – 1. svadljivc, nasilnik; 2. lađar; hartav /’hartav – prljav, neopran; jačmenka / ‘jačmenka – rana jabuka; kafrka /’kafrka – mali zemjani vrčić; kilek /’ki:lek – nezreli klip kukuruza; kofrt / ko:frt – kosa ili pletenica savijena u klupko na zatijku; kotakati se / kotå’kati’sæ – kotrljati, tjerati kotač, igrati se s kotačem; kotati se / ko’tati’sæ – motati se uokolo; kozjak /koz’jak – krupno bijelo stolno grožđe; kripa /’kripa – luksuzne saonice; krišpet /’rišpet – prečka na stolcu; krlat /kr’lat – dvojeni prostor ustaji za rušenje sijena sa sjenika; kučalce/ ku’čålcæ, kučalka /ku’čålka – dječja zvečkica; kufer / ‘kufer – 1. kovčeg; 2. (metal) bakar; kušibaba / ‘kušibaba i kužibaba/ ‘kužibaba – smrdljivi Martin (kukac); lasast /’lasast dugokos; leken / ‘leken – lopoč; lena žila / ‘lë:na’žila – 1. petna tetiva; 2. lijenost; luknica / luk’nica – vrsta drvene posude; pijandura; namađariti (nekoga)/ manađa’riti – nasamariti; namađariti se / namađa’ritisæ – pomamiti se (za nečim), namjerati se (na nekoga), uzeti nekoga na pik; našešur/ ‘naše’šur – našešureno (suho lišće,kosa); natapirano (frizura); neparajtati /nepå’tajtåti – ne mariti; okikaveti / o’kikaveti – promuknuti; orliti / or’litit – grepsti (grubo platno); pajtak / paj’tæk – ljevak, ljevoruka osoba; paretina /pare’tina – crkotina; parnuti /’parnuti crknuti, krepati; pesjača / pes’jača – konjska muha, vrsta dosadne muhe; prckalka /prc’kålka – frulica; prckalo / prc’kalo frula; prckati / šrc’kati – trubiti; presenica / prese’nica – zlijevka od kukuruznog brašna; priprava / pri:prava – jela i kolači za rodilju (iti s pripravum – otići s kolačima u posjet mladoj majci); pristošek / ‘pri:stošek – trijem, veranda; raščržiti / raš’čržiti – razvući, razbacati; ritomigati /rito’migati – zavodničkin hodati, hodati njihajući bokovima; samobol /’sambol – krojač; skaližan / ska’ližan – blatnjav, kaljav; skotar/ sko’tär – čuvar goveda, pastir; slukiper / ‘slukiper – svračak; smogor/ ‘smo:gpr – smreka; spišmariti / spišma’riti’sæ – pokvariti se, popustiti (u ponašanju, učenju);šlabekuvati / šla’bekuvati – nerazgovjetno, nerazumljivo govoriti; štalariti / štalå’riti – motati se i raditi po kući (bez dopuštenja); štrof / štrof – novčana kazna; tašel, tašlin /’ta:šel, ‘ta:šlin – platnena torba; trditi / tr’diti – začepljivati; tulec / ‘tu:lec – 1. otrebljeni klip kukuruza (bez zrna); 2. čep; zaštroficati se/ zaštrofi’cati se – zaprskati ili zablatiti se straga trčanjem ili vožnjom na ibciklu; zgržlan /zgržlan – zgužvan; zjunčiti(postel) /zjun’čiti – uzgužvati (krevet), (kad netko sjedne ili legne na složen krevet);zlekotiti / ‘zlekotiti – olakšati, pomoći; žeguliv / ‘žeguliv – šlakljiv…
Što li bi to iz e-mejlova, fejsova, sms-ova i ine e-komunikacije dvojice današnjih književnika, ne samo hrvatskoga i europskoga, moglo držati vodu i poslije stoljeća ili bar nekoliko deseljeća? Pomislila sam to usred vrlo zanimljivoga i poticajnog predstavljanja knjige u knjižari Matice hrvatske, u četvrtak 26. siječnja 2023. točno u podne, o nepoznatoj korespodenciji Josipa Kosora i Stefana Zweiga, na više od 360 stranica i to još dvojezičnoj?
Višedesetljetno dopisivanje: Josip Kosor i Stefan Zweig / Presnimljeno iz knjige
Ivici Matičeviću, koji nije na društvenim mrežama ali se bakće s književnošću, očito nije dostajalo što je od 2011. do 2017. za Ex libris radio na ediciji Kosorovih Djela, na nekih pet tisuća stranica (i studiji o Kosoru Trijumfa duše).U posljednjoj, dvanaestoj knjizi priredio je izbor iz Kosorove korespodencije, poštanske pošiljke (pisma, dopisnice, razglednice, telegrami…), koje su Kosoru stizale sa svih strana svijeta, navodi u uvodu Europski krug pismom (Nepoznata pisma Josipa Kosora Stefanu Zweigu od 1909. do 1938., objašnjavajući povod Matičinu izdanju. A Kosorov Moj prijatelj Zweig proistekao je iz vremena korone i vrlo uspjele komunikacije kolega znanstvenika – Line Marie Zangerl, germanistice i arhivistice u Literaturarchiv Salzburg (projekt stefanzweig.digital) i Amande Shepp, bibliotekarke i arhivistice u Daniel A. Reed Library Special Collections & Archives Division, State University od New York, Fredonia, te Ivice Matičevića iz Zavoda za povijest hrvatske književnost, kazališta i glazbe HAZU.
Ivica Matičević potpisuje svoju najnoviju, vrlo neobičnu knjigu / Foto Miljenko Brezak
Kopajući, radoznala i predana gospoda otkrila su na drugom kraju svijeta među valjda 6000 Zweigovih pisama i više od stotinu Kosorovih, dosad nepoznato dopisivanje jedva nešto obrazovanoga, samoukoga hrvatskoga književnika s ruba Austrougarske i dekadentnoga Bečlije, europski uglednoga i izuzetno obrazovanog književnika, kojega, uz drugo, fascinira i Kosorova bikovska šija. Naznačujem da objavljeno već sada ima neobjavljeni i neistraženi nastavak, vjerojatno i s više problema (i novca!), jer se zagrebački istraživač sada objavljenih Kosorovih pisama dokopao lako i brzo, čak i bez naplate, da bismo mi pomalo voajerski mogli čitati i redom i napreskokce, zagledati faksimile.
S predstavljanja u knjižari Matice Hrvatske: Luka Šuput, Boris Senker, Tihomir Glowatzky, Marta Glowatzky Novosel, Ivica Matičević i Miro Gavran / Foto Miljenko BrezakTek dio zaintresirane publike na promociji / Foto Miljenko Brezak
Što se to nalazi u pismima od
prvoga, napisanoga 28. svibnja 1909. (već drugo jutro banuo je Zweigu na
vrata!) do navodno posljednjega, datiranoga 22. svibnja 1938.? Hoće li se možda
naći gdje još koje pismo do Zweigova samoubojstva 1942. godine? Hoće li se
možda otkriti i koje Zweigovo pismo Kosoru, koji se u siromaštvu i s koferčićem,
putovao i seljakao po Europi, od Beča (gdje je s Zweigom pio u Caffeu Beethoven,
kojega više nema) ili Londona (gdje je bio aktivan u Jugoslavenskom odboru) te s
nakanom do Moskve (gdje ga je najviše zanimao Stanislavski)… Katkad se i zbog novca
obraćao i novostečenom prijatelju, kao što ga je nagovarao i da ga podrži u
kandidaturi za Nobela (Kosor je, tko to danas još i zna, za Nobelovu nagradu
bio predložen čak dvaput, 1927. i 1939.!) ili za izvođenje djela u austrijskim
i njemačkim teatrima…
Akademik Boris Senker o Kosorovu mjestu u hrvatskoj književnosti / Foto Miljenko Brezak
Naklapam, malo o tome znam pa mi je sve novo iz zanimljivo, nema to još ni na internetu, ali imali su štogod o Kosoru reći upućeniji poput akademika Borisa Senkera, naširoko razmahaloga Kosorovog kolege dramatičara Mire Gavrana, Luke Šeputa te prevoditelja Tihomira Glowatzkoga i Marte Glowatzky Novosel. Ivica Matičević tvrdi kako je Dubravko Jelčić najzaslužniji što danas uopće govorimo o autoru Požara strasti…, jer je upravo on spasio Kosorovu rukopisnu ostavštinu iz Dubrovnika, pa se dvije i pol godine ubijao piščevom autobiografijom u rukopisu nečitkom, kakvim su pisana i sada zapravo teško dešifrirana i pisma napisana na njemačkom (koji je Kosor, prema prvom pismu, učio tek dvije godine) i, eto, objavljena desetljećima poslije. Knjiga je zanimljivo likovno opremljena, oplemenjena. Puno pijeska morate prosijati za možda malo zlata, konstatirao je Matičević na promociji. A umješni ga i lakše prepoznaju.
O zamkama očitavanja i prevođenja Kosorovih pisama Tihomir Glowatzky, s Martom Glowatzky Novosel prevoditelj / Foto Miljenko Brezak
Kao povod da se ponovno razglaba o Kosorovu mjestu u hrvatskoj književnosti danas, kad nije ni u lektiri i kad se dvoji i pripada li kanonu te ima li ili nema mjesto u prvih deset hrvatskih dramatičara. Možemo se podsjetiti na Kosora (Maske na paragrafima) kojim se potkraj osamdesetih u Gavelli bavio Kosta Spaić i na onoga HNK-ova (Žena) Vrgočeve, Buljana i Magellija u prošlom desetljeću. Kosor bi, naslućuju njegovi poznavaoci, zanovijetao kako god okrenuli, ali ma što mislili, prema Matičevićevoj ocjeni i odgovoru na pitanje Zašto su ta pisma važna?, ovom knjigom Kosorovih privatne povijesti istrgnute zaboravu, zapravo je svatko profitirao. Istraživanja će se sigurno nastaviti i doznat ćemo više o književnome i uopće životu ne samo prve polovice prošloga stoljeća. O zanimljivim našim facama i njihovim aktualnim relacijama Europom. Barem da ne mislimo kako je sve počelo s nama (i, ne daj bože, s internetom ili sa Schengenom). Jesmo li dovoljno face da se suočimo s pitanjem što ga je ovom prilikom glasno izgovorio Matičević: Znamo li prepoznati svoje heroje?
Prije nekoliko godina Ivica Ivanković snimio je za
Hrvatski radio Prvi program za svoj nažalost ukinuti ciklus “Iz hrvatske narodne baštine – kajkavski krajevi” moju priču „Kak su trojica
pesmu nosili“, koju je prof. dr.
Miroslav Šicel među rijetkima dijalektalnima uvrstio u „Antologiju hrvatske
kratke priče“ (2001.). Odnekud je istraživač etnolog i vrstan urednik Ivanković
iskopao prije nekoliko desetljeća snimljenu izvornu moslavačku pjesmu koju
muški glasovi valjda nekoga lokalnog KUD-a pjevaju tako da sam se svaki put slušajući
se rasplakala, jer kao da sam priču napisala da se stopi s tim višeglasnim
jednostavnim pjevom.Da je snima sad, mogao bi je ilustrirati ženskim
višeglasjem, izvornim moslavačkim pjesmama, nekom od onih što ih je snimila
kutinska Vokalna skupina Rusalke o 10. obljetnici postojanja.
Rusalke na snimanju nosača zvuka ‘Ćeri Mila / Foto Vokalna skupina Rusalke‘Ćeri mila napokon ozvučen / Foto Miljenko Brezak
Na prosinačkom predstavljanju nosača zvuka (CD, stik), kako se to sada zove, imala sam priliku podsjetiti koliko je mnogo truda uloženo u sad već ciklus „’Ćeri mila“, pjesmaricusa 64 pjesme i plesova Moslavine i Posavine s tekstovima i notnim zapisom (transkripcija Lana Moslavac) i, ako se pleše, ples pokazala Slavica Moslavac – kinetografskim zapisom Gorana Kneževića, objavljenu 2018. i 2022. istoimene nosače zvuka s folklornom glazbom Moslavine, Hrvatske Posavine i Banovine (u ukupnom trajanju 50.47 min) sa 23 pjesme od kojih su sedam instrumentali („Kozatuš“ na dvojnicama, „Procvala mi bukovina“ na okarini, „Piština polka“, „Polka iz Volodera“ te „Hrvatsko kolo“ na tamburi samici, „Zdravo sveti Fabijan“ na dvojnicama i „Majka Mari kose plela“ na jedinki). Da se sačuvaju baštinske pjesme iz naroda, koje se – baš kao u mojoj priči gdje se pjesma prenosi doslovce pjevanjem u hodu, u nekom poslu poput žetve, berbe, čehanja perja ili svečanosti svatovske, jurjevske, ivanske…– doslovce od sela do sela katkad razlikuju i jednom riječju, stihom, ritmom, glazbenom linijom… Dok postoje, žive su!
S promocijskog koncerta u Kutini / Foto Miljenko Brezak
Mnoge od tih pjesama i ne bi više ni postojale da ih voditeljica Rusalki etnologinja Slavica Moslavac posvećeno i stručno nije za sve kojima je do toga utisnula u našu zavičajnu memoriju odnosno uočila i prepoznala negdje na terenu, zabilježila na papir ili na magnetofon, zatim pretočila u notni zapis i korake ako se i pleše, a često opiše i priliku u kojoj se izvodi, u kakvoj odjeći… u brojnim pa i u životnom djelu „Etnografski zapisi po Moslavini i širem zavičaju“. (Ako se ne računa Lana, njezino drugo životno djelo koje potpisuje sa suprugom Dragom, kći i često i korepetitorica te na nosačima zvuka i s Rusalkama solistica na desetak različitim glazbenih instrumenata.) Nagrade za životno djelo na nacionalnoj razini dodijelila joj je za to struka, nacionalnih udruženja i etnologa i muzealaca.
Unatoč nogometnoj utakmici Svjetskoga prvenstva, puno vjerne publike / Foto Miljenko Brezak
Slavica podsjeća kako su se te pjesme pjevale u 19. i 20. stoljeću,
pa se nastavljaju i u 21., te kako je prvi kutinski pjevački zbor „Moslavac“
osnovan još 1890. U pjesmarici „’Ćeri mila’“ Tomislav Habulin podsjeća: „Bogata lepeza glazbenog izričaja
tradicijske baštine Moslavine i Posavine čini niz različitih tipova glazbenih i
glazbeno-plesnih obrazaca nestalih u kontekstu. Iz potrebe da se glazbenom kao
uzvišenom umjetnošću pojedini segmenti iz života jednostavnog malog čovjeka naglase,
gotovo da ne postoji trenutak koji nije opjevan pjesmom.“ Goran Knežević,
foklorist i etnokoreolog, tumači pak: „Područje Moslavine smješteno je, u
folklorističkom smislu, između poznatijih etnokoreoloških regija Bilogore,
Hrvatske Posavine i zapadne Slavonije. Moslavački folklor poduže vrijeme nije
bio prepoznat i javno prezentiran izvan mjesta njegove prirodne egzistencije. U
posljednje vrijeme vlada veliki interes koreografa i folklornih voditelja za
scensko oblikovanje narodnih plesova Moslavine koje možemo vidjeti u izvedbama
profesionalnog ansambla Lado i brojnih amaterskih folklornih skupina. Tome su
najviše doprinijele izvorne folklorne skupine iz Moslavine koje svojim upornim
i entuzijastičkim djelovanjem čuvaju svoje tradicijsko naslijeđe, te
etnologinja gospođa Slavica Moslavac kroz vrlo atraktivne i vjerodostojne
praktične prezentacije, te brojnim stručnim izlaganjima i publicističkim
izdanjima.“
Predstavio se i podmladak, kćeri Rusalki! / Foto Miljenko Brezak
Eh, da o takvim stvarima promišljeno razmišljaju mjerodavni,
ne bi Rusalke – uz Slavicu i Lanu Moslavaca, članice su Sandra Blažun, Elena
Vasik, Diana Biondić, Rajka Pavić, Mihaela Plaskonj i Lidija Đurđević) prvi
nosač zvuka snimile tek o 10. obljetnici cimajući sponzore. Imaju mnogo istraženih
pjesama, pa i tematskih poput božićnih. Čestitke Rusalkama, jer nije lako
zadržati motiv kad si na vrhu objektivno sam, bez konkurencije, nikoga sličnog
uokolo, a treba tjedno (pa tako desetljeće!) vježbati, održavati formu i fokus,
podržavati i glasom jedna drugu. Divljenje i čestitke. Na kraju, mnogi znaju,
ali rado podsjećam da to što rade Rusalke i Slavica Moslavac nije šarmantna i
lagašna za selfie, pa ni okupljanje za
jednokratno snimanje nego poticanje na čuvanje trajnih vrijednosti. Možda ih
neki spoznaju, a neki prepoznaju kao zvuk vlastita djetinjstva. Možda su ih
pjevali ili ih propjevaju i nastave širiti kao moslavačke. Nema ni jedne moje
označene kao okešinečke – ali ima „Taraban“ iz Vezišća, „Četrdeset krajcari“ i
„Lepe naše livadice“ iz Kloštra Ivanića, „Mera me je namerila“ i „Širi grane na
strane,/ ne daj zori da svane.“ (Oj, Jabrane) iz Potoka ili „Sejala sam lenek“
naznačena kao južnomoslavačka ladarska.
Priprema za slikanje / Foto Miljenko Brezak
Slavica Moslavac etnologinja, ovdje folklorašica i
etnokoreologinja, startala je kao mala folklorašica u Osnovnoj školi „4. maj“ danas „Vladimir
Vidrić“ (folkor je vodio Milivoj Županić, a tamburaše nastavnik tjelesnoga
Stjepan Rukavina). Osim plesa, petero djece Vesna Kešeri, Slavica Pavlić,
Miroslav Krpan, Nedjeljko Bjelajac i Ivica Čengija i Slavica, tada šestašica, pjevala
su uz tamburaški orkestar. Godine 1973./74. u isto se vrijeme osniva folklorna
skupina i u Gimnaziji (voditelj Nedjeljka Petrešević) i u gradu, u tadašnjem Radničkom
kulturno-umjetničkom društvu, „Ivo Perković“, danas KUD „Moslavina“, koje se
ubrzo spajaju u jednu skupinu odnosno gimnazijalci se priključuju RKUD-u. U početku
foklorni voditelji su Emica Petrinec i Slobodan Nikitović, a ubrzo dolaze
voditelji iz Zagreba, prvo Ševko… iz KUD-a „Vilim Galjer“. Dolaskom na studij, Slavica
ondje i pleše. Drugi voditelj u Kutini je iz Lada Sadilah Tuzović, negdje od
1986./87. I Slavica je dvije godine vodila KUD „Moslavinu“. Od osnutka 1983. do
2011. vodila je KUD „Husain“, na početku zvan KUD „Husain-Batina“ , a od ožujka
2014. vodi KUD „Banova Jaruga“. Također je od 1995.-2006. vodila Pjevačku
skupinu „Rubido“ kao članica Hrvatske žena Kutina, zatim pjevačku skupinu „Baština“ unutar KUD-a
„Husain“ do kraja 2011. te od 2012. vodi Pjevačku skupinu „Rusalke“. Godine
2013. Društvo folklorista Hrvatske dodjeljuje joj nagradu za najbolju
koreografiju „Široka je Moslavina“ u izvedbi KUD-a „Graničar“ iz Križa.Od 1980.
do 1997. pohađala je Škole hrvatskog folklora na Badiji (otok kraj Korčule),
Poreču, Lipiku, Topuskom… Od 1997. predavačica je na Hrvatskoj školi folklora u organizaciji Hrvatske matice
iseljenika… te predaje: narodne nošnje i plesove Moslavine, Hrvatske Posavine
i Bilogore. Korepetitorica joj je kći Lana na tamburama samicama.
Ponosna B. Brkan što ima priliku i za javnost vrednovati rad Rusalki / Foto Miljenko Brezak
Ove godine u Zadru održat će se Škola folklora, na kojoj će također predavati plesove Moslavine, Hrvatske Posavine i Bilogore, uz korepetitoricu Lanu. Od 2000. redovito predaje i na seminarima folklora u organizaciji KC Gatalinka i to: Slavonije, Baranje i Srijema u Vinkovcima s temama plesa, običaja, pjesme i svirke u teoriji i praksi, kao i uz demonstratore iz Kutine, Husaina i Posavskih Brega. Ove godine predavat će Banovinu „Banovino, vele da si mala, da si veća neb se spominjala…“, uz korepetitoricu Lanu. Održala je vikend seminare u Kutini, Sisku, Bjelovaru, Zagrebu, Čakovcu, Vinkovcima i Rosenheimu (Njemačka)
Dakako, nije izostano ni rezanje torti / Foto Miljenko Brezak
Slavica Moslavac tiskala je pjesmarice: „Narodne pjesme i plesovi Moslavine“, 1992. i Glazbeni spomenar Posavskih Brega, u izdanju KUD-a „Ogranak Seljačke sloge iz Posavskih Brega“, 2014., a zajedno s kćerkom Lanom Moslavac objavila je knjigu „Kad zasvira lane moje“, 2007., te pjesmaricu “’Ćeri mila“, 2018.
Slavica Moslavac sa svojima iz Muzeja Moslavine Kutina, koji su se iskazali kao domaćini promocije / Foto Miljenko Brezak
Tiskala je Slavica Moslavac i nosače zvuka: CD
„Vijenac žita-vijenac zlata“ u izdanju KUD-a Husain, 2001.; CD „Široka je
Moslavina“ u izdanju KUD-a Husain, 2008.; CD„Volim milo, ma siroče bilo“ u
izdanju KUD-a Kloštar, 2013.; CD „Jasenovac, rodno selo moje“ u izdanju Udruge
za očuvanje kulturne baštine Jasenovac, 2019. te CD „’Ćeri mila“ u izdanju
Vokalne skupine Rusalke iz Kutine, 2022.
Boris Domagoj Biletić i ja već smo se nalazili zajedno ukoričeni u istim knjigama (izborima, panoramama, antologijama…), ali se posve drugačije, baš dobro, kao u sijamskom spoju, kao sestra pjesnikinja oslonjena na brata pjesniku, osjećam u našoj zajedničkoj knjizi poezije Breberika & Eklektika. Ideja je bila njegova, ne bih se usudila, svesrdno sam se za nju uhvatila i zahvalna sam Kajkavskom spravišču na ustrajnosti da, tri godine poslije prethodnoga, objelodani kajkavsko-čakavsko izdanje u jedinstvenoj biblioteci KAJ & ČA: Susreti, knj. 9, koje, neskrono, dobacuje mnogo šire i od književne, jezične i kulturne činjenice. Sklad, već ritmički, u naslovu, ipak mi nije davao naslutiti u kakvu će se cjelinu spojiti naše pjesničke i ljudske, žensko-muške osobnosti, poetike… (Ganuta prenosim dio vrlo subjektivnoga e-maila Tomislava Marijana Bilosnića, pjesnika što ga među važnim vrtnim hrvatskim pjesnicima spominje naša urednica Božica Pažur u pogovoru moje kajkavske polovice Rast jezika, rast pjesme: Doista divna knjiga, divne pjesme (ča još da mi je kaj), divno izdanje oko kojega su okupljeni sve predivni, meni dragi ljudi. Zamisli, Ti i Boris, a za nakladnika se potpisuje nitko drugi nego Kalinskli, urednica druga Božanstvena Božica, Frane Paro opremio, a uredništvo uz spomenute, diva Marija Roščić Paro, i vrli Zvonko Kovač. Doista ovo samo providnost može okupiti.)
Boris Domagoj Biletić na jednog od svojih promocija u Društvu hrvatskih književnika u Zagrebu, prije korone, u listopadu 2018. / Foto Miljenko Brezak
O njegovoj polovici naslova Eklektici, Biletića nisam morala pitati – tko ne zna, rječnik Jezikoslovac.com eklektiku, eklekticizam definira u filozofiji, znanosti i umjetnosti, nekreativnom metodom kojom se iz različitih misaonih sustava, teorija, stilova i sl. izabiru pojedine teze i spajaju u novu cjelinu, bez značajnijih novih elemenata. Temu razvijaju dalje kako je eklektika u umjetnosti spajanje i miješanje raznih stilova ili “posuđivanje” elemenata jednog umjetničkog pravca u drugim pravcima te kako se većina suvremene, osobito postmoderne umjetnosti, smatra eklektičnom. Koliko uočavam, očitava to i stručno čitateljstvo, primjerice Vanesa Begić u Glasu Istre nalazeći u Breberiki & Eklekticidojmljivi poetske uratke o raznim tematskim i interesnim sferama.
Naslovnica knjige Breberika & Eklektika Božice Brkan i Borisa Domagoja Biletićau izdanju Kajkavskoga spravišča 2022.
U svojoj autorskoj opasci, s geslom (čitajući/slušajući
Vesnu Parun) Zavičaj imamo zato da bismo ga se oslobodili i, možda,
vratili mu se očišćeni… Boris Domagoj Biletić svoju Eklektiku podnaslovljuje
Zajika Janus Jazikate u autorskoj opasci tumači:
„Izabrane su za ovu prigodu objavljene pjesme
(Zato što vrime ne prolazi, štokavsko-čakavska zbirka, HDP, Zagreb,
2018.) i poneka iz rukopisa u nastajanju. „Moj“ čakavski mješavina je
nekoliko inačica hrvatskoistarskih čakavskih govora. Mat(r)ica je, dakle
osnov(ic)a, jugozapadni istarski čakavski ikavski izričaj (u zavičaju mi
još uvijek gdjekad zvan „vlaškim“, za koji su tipični razmjerno česti
štokavski elementi), uz poneku riječ/konstrukciju svojstvenu starijemu,
srednjoistarskom („bez/j/ačkom“) govoru, a gdjegdje koristim i „mješavinu“
ovih dvaju govora; usto, ima dosta utjecaja (nekadašnjeg) pulskoga gradskog
žargona. Ima, dakle, nečega makaronskoga ovdje, nije da nema… Uz ovaj vrlo
kratak izbor možda bi ipak koristan bio opsežniji tumač (zapravo rječnik,
besjedarnik/besidarnik) nekih riječi ili pojmova, pa čak i čitavih
sintagma i fraza, no namjerice je izostavljen: što ima biti općenito
razumljivo, bit će takvim, nadam se makar u glavnim crtama, i bez tumačenja
lokalnoga kolorita; odatle tek tumačenje ponekih riječi uz pojedine pjesme.
Posebno bi, pak, složeno bilo akcentuiranje, ne dakako nemoguće, ali s
obzirom na to da nije riječ o jednomu ni jedinstvenom dijalektu (samo)
određena tipa, mjesta ili kraja, od naglašavanja sam odustao – koliko
opravdano, pokazat će vrijeme, a već sada svaki se čitatelj vlastitim
iskustvom te startnim govorom i narječjem posebno može odrediti prema toj
temi/ problemu, možda čak i “uskrati“. „
Čitam njegovih trideset pjesama okomito i
vodoravno poput križaljke, okrećući knjigu naglavačke i na bok, čak i naglas čitam
samo da mi ne promakne koje značenje, ne mogavši odabrati koju da podijelim s
čitateljima. Odlučujem za onu posvećenu Milanu Rakovcu:
VIRA
Milanu
U čovika ko je nî, kadi je?
U nečovika,
ne pitaj, pobre,
samo hodi dalje,
vred i zajno,
koliko te nose
noge, čovičje.
U čovika – trda je,
u nečovika – grda je.
Nego je.
Da te nečovištvo
ne zapahne
vonjen smrti,
kakor kada duša
poleti prvo
svojega vrimena,
pak ne znaš drugo
di će brižna
ter nevoljna
sletiti.
Rovinj, na 8 antonšćaka 2014.
Poslije zagrebačkoga predstavljanja Biletićeve knjige 2018. Boris Domagoj Biletić, Milan Rakovac i Božica Brkan / Foto Miljenko Brezak
Odabrala sam je ne samo zato što pogovor Eklektici
piše
„Milan Rakovac
ZID U BRAZDI ZAČINJAVSKOJ ‘Z FUNDAMIENTA
ili, ma ča to začinja začinjavac Boris Domagoj Biletić?
Črni tić (bili
tić Biletić, nu), san mu bija napisa u vieršu prigod- nici, sakramienski Bob
„Boris“ Biletić!
U jednoj tek pjesmi (veličanstvenoj, doduše), u rukoveti novi- jih pjesama na
čakavici, osmjelio se preko horizonta poetike i estetike i jezikoslovnosti,
spod Babinpasa, spajajući u njoj jezike i kulture i epohe i suoga dida, ma
kako da tobože nieće dȁ, sanjivajući sanje (a sanjiva hi i sad nȁ) kako i
Martin Luther King, i črni Moro je na bot mrež nas črnih čakavci tuote
skupa š njin, ma črnih črnatih, nego:
… črnih da črniji ni črnji ne moru
bit.
I Črnja mrež njimi: e, to bi bilo jeno čine, velo čine… „Fellini njim
samim“.
Ma ke lm, make this lm!
Ma si vidija paka vraga na batu: da ča
bilo – bilo je za vajk, aš da vrime ne pasiva, piše uon! T’r laglje će
biti da je nego da ni? A tu negdje gvire Isaac Asimov i Arthur Clarke, a Učke
zguora, u Empireju, se smihljaju Jure Žakan i Balota i Črnja – aj t’r vero
naša vajk gori gre. Sakramiensko sime i simienja sime ča batvo ž njega
potiegne babevise kroza snig i grotu z vrimena pripostanja valje ‘vamo mrež
nas.
Biletić, detto Bob (ma ne naš bob, nego po
‘merikansku), se da zatući nuos u nevidno i spridvidno i uzadvidno, rabi
kuraja, nu, samo ča se vidi da vuon tamo i vidi, tamo, din, di drugo niš ni
viti i tamo di još ne moreš viti. Kako zvore brazdu svitakraju pak zjama
kamik i ga ukleše i u tuoj brazdi doprtoj zapre se zidajući prez ni gledati
ni se libieći zidić, a zduola su funadami- enti, a zguora čvrljuga, ma
zguora neba samega kanta mu kanat „proti pozabljienja“.
Ma
zala ljuta, zala ljutica šegavica
to je sintagma čakavska, hrvacka, nju san iska
i naša
u njidrih u ljudan
i ženan napošto, i hotično
u sebi samen.
Na van kako kreše Biletić i kleše i kuje i
runi i truni i plesne i nažge i busa i trupa i kopuna te ka’i da niete dȁ, ma
je ben čuješ, žlepu mu, bolje nego’j baderljanska zvona ča san hi jedan bot
sluša valje svitazduola u Woolongong ‘Štralija di mi je bila zrmana Marija
Tuonova… Raca vikovična, a ča drugega?
Bob sinjiva i šenjiva i sanjiva vierše u voganj u lug mrež zvizde do črne
škulje pak nazda na se.
No, i ZATO ŠTO VRIME NE PROLAZI, jerbo
jamačno prola- zimo mi brže nego SUZE SVIETEGA LUOVRE ča jangušta
rastriplju meteore zguora neba kako ča dotični rashiti veraš kako tobože da
niete dȁ, napuštu, mierlo, kako da šenicu sije, prez vrah puoti.
Az / klesar / imam si pismu… Az klesar / ko
opat poslanik / Az rob kamena“…
„Blato, pa / Ne zove se otok / U otoku. / Ma ni svi škoji / Ča pivaju,
/ I viški i lastovski / Himan spokoja / U meni.
Raspojasano skalpelozan (može li ovo?): ergo,
dobrodošao u svoj svijet, poeta ilustrissime, di ča zvoni liplje nego kosir
ča ti trcka na guzici na gancinu. Biletić se k’o sluđena ptica sjurio u samo
srce jame, fojbe, vulkana, kako vam i kamo li vam draže, u magmu (by
Bob) tu tjeskobnu i neznanu, a znanu mu barem kostima i živčevljem, i spjevao
nam ogrlicu ča je svaka mlada (udovica) more zajno-nȁ vrći ‘kolo guta i da
je kumpari. Biletić Bob rashićiva trdi veraš kako da je š njin u svadnji, ka’i
naši mladići z Rahovci i Štifanići ča bi zakantali u „Dopolavoro“ u „San
Lorenzo Pasenatico“ domaćin fašišton dreto u nuos: „aj la koriente ‘letrika
že koriente fuorte, ki toka vila Rahovci periku- lo di muorte…“. Ma ka’i
bačvarić ča švikula u brajad „cencen- cen cento barile de vin“ i ugla kad
ti se ruga z duba „puuušiii-mi-u-rittt-pušiiii-miiii-u-riiiittt“. Ma, o Bob,
vidi, nu, kako se u štokavskom, hrvatskome književnom standardu zovu bačvarić
i ugla, pak vrži fussnotu-dnicu.
Ča san ima na pameti? A bi ga buoh. A da. Ono
što me obujmi i više od prejasne (serenissime) Mu osione Gospodstvenosti,
jest Biletićevo neodoljivo nagnuće trpkoj ironiji, rijetkome lijeku protiv
patetike, nebeskom daru:
„Tako, ko niš drugo, sve i ne štijuć /
barde čakavske, san u hipu, namah i na bot / razumija ča bi reć – žlahtan
bit“, ustvrđuje lakonski, a provjerava to seb’otkriće u najvećih,
pitajući Balotu i Črnju: „I ča, ste kuntenti sad & sat, / Ha,
staroste, ča ste storili / I učinili, nas, jušto takove, / Tu mrvu
mižierije?“
Bob pak nȁ sinja i šenja i dišenja ča mu
se prividi i sanjiva i tuče u moždane valje iz priddobe pak ala lapiž u
šake, ma to ni lapiž, to kako da je sikirica-dilančica i bradva u trdoj šaki
marangunskoj ča z diebla duba debelega zgobljenih šori mirakuluožamiente
dila i udila ča ćeš na ten svitu – skrinjicu za dušicu i slavuju i šaku
cukra držati; hlepetac ča z brajad rasplaši bačvarića i kanat mu
(bobovski), krunicu babi ča je zaspala i krunica (ča je, su rekli, nego
Dobrila blagoslovija) je zlizla u voganj ka’i Bobova ljutica… Ma i vrnjaču
ča miša po bronzinu šug ljutike-škalonje i ničesar drugega i vuona daje
lipost na jezi- ku, ta vrnjača. K’o ne bude da je škrpelin klesar ča kus
kamika privrže sad-nȁ, ma na miru vuoka u artefakt, i jedan na drugi si u
hižu složi na tri puoda, a petešić se vrti na slimenu u ruoži vitrih, i ni
las ne stane mrež’a’nje ma ni kaplja ruose, a sve na suho prez mi ni japna ni
sabluna ni malte ni vode, ljuti kaurine muoj, bi reka „Kiklop“ z Iža Malega.
Eli će biti kovač ča ukrežen kus želizda
ferovije Lupoglav- Štalije razriže na kuse kuščiće – ma pričiži žamak
ča bi mi baba umisila sireći sir z mlika mlikatega naše vuovčice Pike
pamet- nije nego’j pô našega komuna, pak z tih kuščići tik-tak ti skuje
ko’š kosir ko’š kosiricu ko’š maršan ko’š kosu – ma valje srp i sikiru, i
nie’š virovati. Tako Bob kleše i kuje i pili i riže i zida i ruši i tuče i
miluje besidu. Ma besida je trža i meklja i huja ud kamika ud želizda ud
duba, uona je sliparska i štirgarska i lako te namami h jami i iš te nutra a
da ni ne znaš i jur te ni.
A ja se morah (moradoh) raspisati, jerbo baš
i nije čekati od poete, suverenog vladara književnim standardom, kojim se
poigrava kao da je njegov osobni i ničiji više, povratak u zavičaj i kopanje
po moždanima e da bi iskopao nekazivo blago jezika starijega od sjećanja.
A igra se i s njim, s tim, dotično,
prahrvatskim prajezikom, kao da piše amalgam bezjačkovlaški, jedan argo od
dva, ili tri: osob- na i osobita vrlina te preže, odskočene u subliman stih
njena već naslova: ZAJIKA JANUS JAZIKA.
„Iz črnega dojdeš / te sprave u črno. /
Pak ča bilo – za vajk je: / aš vrime ne pasiva… Vidin se ka’j slipac / Ča se zamišlja / U špeglju od svit(l)osti / I
ufanja ča nosi daleko. / A kamo? Bi ga vrag. Neka su nan pur dica / – čitovata, / i drek njin budi! / Za nas pak druge
lahko, / aš za mrvu bolji bit / drugo nimamo lazno.“
(2018. – 2020.)“
Na kraju iz Breberike & Eklektike
prenosim o suautoru:
Boris Domagoj Biletić u Puli, listopad 2021. / Foto Miljenko Brezak
„BORIS DOMAGOJ BILETIĆ
(Pula, 22. ožujka 1957.) – književnik i
znanstvenik. Osnovnu školu, opću gimnaziju i Pedagošku akademiju završio je
u rodnome gradu, a na Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu
diplomirao, magistrirao i doktorirao. Objavljuje od 1977., uglavnom poeziju,
eseje, studije i kritike. Usto je urednik, publicist, antologičar, polemičar,
organizator književnih i kulturnih programa… Suosnivač je Istarskoga
ogranka DHK (1990.) i suutemeljitelj Šoljanovih dana (1996.). Osnovao
je 1996. časopis Nova Istra koji uređuje, pokretač je međunarodnih Pulskih
dana eseja (od 2003.), e-časopisa za književnu kritiku Stav (2018.)
i dr. Dobitnik je mnogih književnih nagrada za poeziju, znanost (književna
povijest, književna kritika), esejistiku, ukupan doprinos hrvatskome
pjesništvu i dr. (Mlada Struga, Tin Ujević, KulturKontakt,
Julije Benešić, Sv. Kvirin, Fran Galović…). Izabrana
kritička literatura o Biletiću broji više od stotinu jedinica, a o njegovu
su stvaralaštvu pisali gotovo svi istaknutiji kritičari, kolege pisci i dr. Nositelj
je Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića (1996.) i dobitnik Medalje
Grada Rovinja (1997.). Prevođen na dvadesetak jezika, uredio preko stotinu
knjiga. Zastupljen u antologijama (od razmjerno novijih u: e Canon of
Croatian Poetry, 1450-2000, SAD, 2015.), književnopovijesnim pregledima,
enciklopedijama… Od 1983. do 2022. objavio je 28 knjiga, sastavio 4
antologije te priredio i sastavio 18 izbora iz djela pojedinih pisaca i
zbornikā. Uz
veći broj članaka, Biletić je za Istarsku enciklopediju (2005.)
napisao i opsežan prilog, sintezu Hrvatska književnost (u Istri). Tijekom
2009. bio je urednikom književnosti u Vijencu Matice hrvatske. Godine
2015. objavljeno je monografsko
izdanje: U znaku Kairosa: književna kritika o djelu Borisa Domagoja
Biletića. Od 2018. glavni je urednik na njegov poticaj ponovno oživljene,
obnovljene edicije Istra kroz stoljeća. Suautor gra čko-pjesničkih mapa (sa Z.
Milićem i B. Mascarellijem) i glazbeno-pjesničkog CD-a (s D. Marušićem).
Godine 1997. bio je gost-književnik međunarodne Zagrebačke slavističke
škole. Izvođen na Trećemu programu Hrvatskoga radija. Trenutno je
dopredsjednik Društva hrvatskih književnika. Ravnatelj je Gradske knjižnice
Matije Vlačića Ilirika u Rovinju. S obitelji živi u Puli.
Više o autoru može se pročitati na mrežnim adresama: www.boris-biletic.iz.hr https://hr.wikipedia.org/wiki/Boris_Domagoj_ Bileti%C4%87“
Prošle godine na sam Bog Božić kućni, a poslije blagdana i
službeni test, pokazao je da imamo koronu. Taman poslije booster
cijepljenja početkom istoga tjedna. Ove smo se godine cijepili protiv gripe i
čekajući četvrto cijepljenje protiv korone završili u karanteni, jer sam na
sastanku sjedila kraj kolegice koja je drugi dan javila da je u koroni. Bilo je
to prije nego što je ponovno buknulo u Kini.
Mogla bih nabrojiti baš luckastih i bedastih primjera kako
se nešto što sam pisala o nečemu izrodilo. Ma i ne samo kad sam pisala. Neki
dan nešto čeprkam po messangeru – kod nas je navodno najviše korišten za
komunikaciju – i vidim kako sam neki tekst, odgovore na anketu o koroni, otprije
više od dvije godine poslala posve pogrešnoj, a ne osobi kojoj sam ga na rok pisala
baš s veseljem. Dekoncentracija. Koliko sam samo bila žalosna vidjevši da nije
uvršten u konačnu anketu. Pomislila sam kako to možda ima veze s Večernjim,
gdje sam nekad radila, pa… Ukratko, bila sam razočarana toliko da nisam
provjeravala ni što se dogodilo! Sad se pitam: što li je mislila treća osoba,
ona kojoj sam ga pogreškom poslala zašto joj ga šaljem i što mi nije napisala
da sam promašila ceo fudbal!?
Otad sam i napisala i objavila cijeli roman o koroni i potresu. Neloš. Privremeno neuporabljivo. I čujem da je Blogosfera, na ne samo Vladimirin žal, prestala izlaziti, iako još nije izbrisana. A ona je odlična suradnica, koja je u Večernjaku nekad radila i kao novinarka i kao marketingašica. Zato i pridodajem Vladimirinoj ondašnjoj anketi svoje odgovore bez intervencije i u eventualne tipiće. Baš sam sa zanimanjem pročitala što sam mislila tada, uvjerena da bih danas vjerojatno odgovorila i ponešto drugačije, ta prošle su pune dvije godine, pa sam dopisala i svojevrsni sadašnji post scriptum.
U periodu mraka krenula sam u traženje svjetla i napravila
veliku anketu. Iskoristila sam Facebook za nešto dobro te pitala liječnike,
književnike, novinare, poduzetnike… vide li u ovoj situaciji ipak nešto
pozitivno i što ih raduje. Njihovi su me odgovori oduševili! Pročitajte što su
rekli: Nebojša Buđanovac, Silvija Šesto, Davor Bruketa, Vitomira Lončar, Anka
Dorić, Martina Tišljar, Mirela Španjol, Borka Pezo Nikolić, Vesna
Jurić-Rukavina
E, sad… – neobjavljeni odgovori Božice Brkan iz 2020. i 2022.
BBVladimiraSimicBlogVecernjak
“U potrazi
za optimizmom”
do petka
Kako osobno podnosite ovo vrijeme pandemije? I inače sam unutarnji tip i ne izlazim mnogo, a sad, kad izlazim samo vrlo ciljano, vidim koliko mi nedostaju i obične jarunske šetnjice iz zdravstvenih razloga. Ali imam dobar izgovor da ne izlazim. Lockdown sam iskoristila da nekoliko mjeseci prije plana završim i tiskam svoje dvije knjige i radim neprestano na novim tekstovima, obvezno tjedno najmanje dva bloga, književni Umjesto kave i gastroblog Oblizeki, te čak i na onima za koje cijelo desetljeće nisam pronašla zicflajša. Ali, kao i za prošlogodišnju zbirku pjesama Nemoj mi to govoriti i za ovogodišnji roman Generalov sin, Srbin a Hrvat, osobito poslije koronske erupcije na promociji u Gornjoj Jelenskoj na kojoj samo slučajno nisam bila, odgodili smo većinu dogovorenih predstavljanja, samo u listopadu pet po raznim mjestima Hrvatske, a dio planiranih događaja preselili online, što i nije tako loše, jer je i književnost sve dostupnija na internetu. Odgodili smo optimistički i planirana književna putovanja u Crnu Goru i Bugarsku za dogodine. Jesenski dio zatvorenosti posvetila sam dubinskom čišćenju i pročišćavanju stana i čak stigla i do svojih papira. Post scriptum: U Crnu Goru napokon smo otišli prošle jeseni. Lijepe književne večeri. Kad smo sletjeli u Podgoricu, shvatili smo da jedine nosimo maske. Bile smo uporne. Međuvremenu su nam ove jeseni kolege uzvratili posjet. Bez maski. Gostovali smo i u Budimpešti i u mnogim hrvatskim gradovima, katkad i s oprezom – ne da se književnost! U svibnju smo u Kutini predstavili moj novi roman Privremeno neuporabljivo i otad smo s njime obišli i Đakovo, Vrbovec, Ivanić-Grad i nastavljamo u siječnju, veljači… Jedan lik u njemu nazvala sam po prijatelju koji je prvi od poznatih, bliskih, umro zaražen koronom. Ovih mi dana izlazi i nova knjiga pjesama s Borisom Domagojem Biletićem Breberika & Eklektika, Kajkavsko spravišče objvljuje je kao 9. knjigu u biblioteci Kaj&Ča. Pišem dalje, ne odustajem. Papiri me opet zatrpavaju.
Pada li Vam jako teško ili nalazite i u ovim danima pozitivu? Osim što sam fatalist, neizlječivi sam optimist i nekako zadužena za motivaciju u svojim krugovima, obiteljskom i prijateljskom. Podržavamo se međusobno, rastu mobitelski računi, ali da me povremeno ne poklopi mala snaga, othrvavam se natprosječnom introspekcijom. Pokušavam se usredotočiti na suštinu, svrhu, uobičajeno pitanje Što sam ja na ovom svijetu? Slutim da i opaki virus ima neku svrhu! Osluhnemo li što nam kazuje priroda, ljudi oko nas, kazat’ će nam se samo. Što bi moji Dalmoši rekli, ne dam gušta zlu, bahatosti, sebičluku, sitnosti. Radije smišljamo jela, a hvala Facebooku što podsjeća na doživljaje proteklih godina, lijepo je da se imamo čega sjećati. Post scriptum: Ne mora sve ružno biti za ružno.
Što Vam osobno ovih dana daje snagu? Bolje: tko? Najviše najbliskiji mi, muž i sin. Nadam se i veselim jer bih iduće godine trebala postati baka. Tako, nadam se, ispunjavam svoju ljudsku svrhu: nastavak u potomcima i nastavak u stvaralaštvu. Ma kakav bio, život je samo jedan. Post scriptum: U međuvremenu, u koronskim uvjetima 27. travnja 2021. iznenadio nas je rođenjem u Splitu unuk Adrian i postao nam prioritet svih prioriteta, epicentar naših života i svijeta. A sinova ekipa svoju Netokraciju uvela u jednorog Infobip. I loša vremena imaju dobre strane. Što vas veseli i puni Vam baterije? Pišem i više nego obično. Čitam i više nego obično, gledam dobre filmove i serije. Ne mogu dočekati, ali strpljivo čekam kad ću s prijateljima i prijateljicama moći na kavu bez maske i bez distance. Nisu li to i sitnice koje život znače? Pogotovo dok korona bez cjepiva kruži oko nas. Post scriptum: Jedva tu i tamo dostižem s prijateljicama na kavu. Književnih predstavljanja, gostovanja dosta… Recenzije, znanstveni skupovi, tribine, okrugli stolovi… Kao da nastojimo svi nešto nadoknaditi. Imate li (i koje su to) “sitnice koje život znače”? Meni su sve te stvarčice iz svakidašnje rutine sitnice koje mi život znače. Post scriptum: Smišljanje što će se Babaaaa i Dodoooo igrati s Adrianom.