Ne guglaj, samo budi svoj! – Umjesto kave 29. listopada 2024.

Prije milenijske fotografije u Starom gradu đurđevačkom mlada kolegica s osječke Akademije za umjetnost i kulturu i ja razgovaramo kratko, njoj valjda za neku novinarsku zadaću, vježbu. Morala bih biti profesionalno i starački mudra u savjetu za buduću karijeri studenata s kojima sam netom održala kratku radionicu. Budi svoj, budi svoj – zaključujem posve naivno i u uzbuđenju se ne mogu sjetiti citiram li Kranjčevića ili Šenou, pa se i ja olako uzdajem u stroj i guglam kako bih mladoj kolegici sugerirala provjeru podataka za tekst. Umjesto kanonskih stihova udara me iz tražilice Internet nekakvim meni posve nepoznatim šlagerima. I sad ti budi svoj, pametan i mudar da mlade ambiciozne kolege upućuješ u život. A oni već rade vlastite međunarodne projekte, imaju svoje prezentacije za kakvu ja nisam imala ni vremena!

U razgovoru u rano nedjeljno jutro (Foto Miljenko Brezak)

Zahvaljujem svejedno, kako napisah na Facebooku, kolegama Goranu Gazdeku i Ivanu Žadi, organizatorima Fra Ma Fu Festivala reportaže i reportera, ove godine u Đurđevcu, te dr. sc. Tomislavu Levaku, predavaču na Odsjeku za kulturu, medije i menadžment na Akademiji za umjetnost i kulturu Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku i njegovim studentima što su mi omogućili da doživim vlastiti profesionalni vremeplov nedjeljnom radionicom koja me je baš pomladila. Odvela me ne samo u vrijeme od 2009. do 2011. kada sam na Komunikologiji Hrvatskih studija držala vježbe iz Stilistike u medijskoj komunikaciji, nego i u vrijeme uređivanja Večernjakova Vrta, nagrađeno godišnjoj Zagorkom HND-a, pa unatrag sve do honorarčenja u gradskoj Vjesnika i kolumne i prve knjige feljtona Enciklopedija špeceraja u Nedjeljnom Vjesniku, bloga Oblizeki i Umjesto kave s istoimenom knjigom, koju smo promovirali večer prije. Vidim ponovno da ću nakon više od desetljeća napokon morati na svome www.bozicabrkan.com popuniti odjeljak s novinarskoj karijeri, kako se to kaže, mojoj slučajem tek jednoj od profesionalnih biografija.

Žustro (Foto Miljenko Brezak)

Ukratko, na 10. Fra Ma Fu festivalu u Đurđevci predstavili smo u gradskoj knjižnici (peti put!) moju najnoviju knjigu Umjesto kave / Izbor blogova o netemama 2016.-2024., Mala knjižnica DHK, Zagreb, 2024., a drugo jutro održali kratku radionicu sa studentima. Na dosadašnjim radionicama o svojemu profesionalnome iskustvu prije mene govorili su kolegeŠolić, Jurišić, Strikoman… Morala sam se podsjetiti i kako su moje novinarstvo i književnost bili temom razgovora moje (mlađe, a danas i dvostruke!) kolegice Sandre Pornić Mlakar i na Fra Ma Fu Festivalu na Višnjici 2017.

Uspjeli odgovoriti na tek dio pitanja: Božica Brkan i dr. sc. Tomislav Levak (Foto Miljenko Brezak)

Otada mi se u životu dogodilo svega i svačega i morala sam dobro razmisliti u kratko vrijeme što bih u jedan školski sat mogla prenijeti budućim kolegama ne samo s novinarstva nego s umjetničke akademije s različitim usmjerenjima i mogućnostima. Profesor predavač dr. sc. Tomislav Levak sugerira mi mejlom da kao osoba iz novinarstva i književnosti, s iskustvom iz tiska i elektroničkih medija, upućena u teoriju i s bogatom praksom govorim nešto pametno. Da pametno! Noću razmišljam, a onda djeci koja bi mi mogla biti unuci i kažem kako sam uvjerena da bi im puno zanimljiviji i vjerojatno i korisniji bio moj sin, naš zajednički mlađi kolega Ivan Brezak Brkan, osnivač Netokracije (poslije doznajem njihova sponzora u nekom projektu!). Ne znam jesam li i njemu uspjela što prenijeti korisno za život.  Nisam s podsjetnika dospjela o novinarima-književnicima, native marketingu novinarstvu, radoznalosti, suočavanju s posljedicama svojih odluka…, ali jesam o svojim kolegama urednicima Tuđenu, Fijačku, Šoškiću, suradnicima u Vrtu od akademika do lektorice Maje Matković, zajedničkoj kreaciji a ne kopipejstanju, Vrtovu dežurnom telefonu u analogna  vremena, o upornosti, hrabrosti da se i ne odustane i odustane, da se bude spreman da se dobije i da se da otkaz i važnost onoga što radiš da te veseli… I što ti ja znam. Budi svoj, budi svoj! Po običaju uključuje se neplanirano i moj Miljenko Brezak, koji snima, pa skraćuje na polovicu razgovor na Youtube.

Dogovor za radionicu na Fra Ma Fu Festivalu: dr. sc. Tomislav Levak, Goran Gazdek i Božica Brkan (Foto Miljenko Brezak)

Uoči radionice profesionalno i uzorno profesor Levak u skladu s dogovorom poslao mi je  okvirna pitanja i kopiram si ih da naknadno razmislim o njima:

1. Kako ste se uopće počeli baviti novinarstvom i medijima? 

2. Imate zanimljivu obrazovnu pozadinu na visokoškolskoj razini. Ukratko nam ju opišite. 

3. Opišite nam ukratko svoj novinarski put i gdje se nalazite danas? 

4. Predavali ste stilistiku u medijskoj komunikaciji na komunikologiji na Hrvatskim studijima od 2009. do 2011. godine. Kakva su vaša iskustva u radu sa studentima? 

5. Osnivačica ste, urednica i autorica internetskih magazina www.oblizeki.com i www.ziviselo.com. Otkud vam ideja za to? 

6. Koliko je teško na redovitoj razini pisati blogove/tekstove i ispunjavati očekivanja čitatelja? 

7. Piše standardnim hrvatskim književnim jezikom i kajkavskim – moslavačkom kekavicom. Što vam je možda draže od toga, i zašto? 

8.  Koja vam je najdraža novinarska forma, i zašto? 

9. Molim vas, za kraj, dajte neki savjet mladim kolegama ako uđu u svijet medija, odnosno novinarstva. 

Dva naraštaja za domaću zadaću (Foto Miljenko Brezak)
Đurđevčka uspomena: više naraštaja novinara, književnika i urednika iz cijele Hrvatske (Foto Miljenko Brezak)

Svako je pitanje pola odgovora, zar ne? Ne mogu se i ne želim obuzdati, ali možda je najbolje da ja iz Gutenbergove galaksije u Muskovoj  odustanem od savjeta? Da samo pričam priče? Na pitanje koja mi je vrsta najdraža, naravno reportaža i sve rubne novinarsko-književne, ali kolika je akceleracija u mijeni, primjer je kako sam na 1. Fra Ma Fu Festivalu u Virovitici prije desetjeća moderirala okruglim stolom o reportaži, ako se dobro sjećam hoće li i kako preživjeti nova vremena i nove medije?, a ove godine, uz dodjelu nagrada za najbolju reportažu od prethodnoga festivala reportaže, jedna od tema za nove reportere i Franje Fuise za raspravu na novinarskom festivalu bio je utjecaj umjetne inteligencije na reportažu! Zapravo je nabolje da mlade kolege usmjerim na recentne nagrađenike za najbolju reportažu, jer je moj dugogodišnji suradnik (Vjesnik, Zepter…) prije stotinu godina Romeo Ibrišević u Meridijanima, Maja Medaković i Nikolina Cetinić reporterke Provjerenoga Nove TV, Tamara Opačić iz Novosti

Uzori su oko nas, samo ih valja prepoznati. I neprestano – prepoznavati!

Autoportret u doba selfija – Umjesto kave 27. listopada 2024.

Na otvorenju samoborskoga 6. Međunarodnoga trijenala autoportreta Autoportret kao intimni vremeplov 18. listopada 2024.
najviše su me se dojmili gužva unatoč kišurdi, mladalački Meštovićev autoportret iz Zbirke Rogić i razgovor a majstorom (novinske) fotografije Markom Čolićem o tome kako najprije treba biti portret, a kod portreta je važna psihologija, da bi se došlo do autoporteta. Za posebne obiteljske nedjeljne ophodnje dojmilo me se da je mali potomak Adrian Brezak Brkan otprve i u pomaknutome autoportretu prepoznao svoga Dodu, Miljenka Brezaka – čast je biti izabran u 114 umjetnika sa Dvostrukim autoportretnim triptihom, 26.08.2024., kolažom crno-bijelih digitalnih fotografija, 33,87 x 18,58 cm – a veliki potomak Ivan Brezak Brkan na izložbi je detaljno analizirao utjecaj AI, jer baš je uz pomoć AI napisao neki intervju – s pitanjem je li autorski i čiji je zapravo autoportret?

Dvostruki autoportretni triptih Mijenka Brezaka iz 2024.
Autor i autoportret, Foto Božica Brkan

Dok se sjetim koliko je Miljenko snimio portreta i autoportreta, neprestano se snima u zrcalu, koliko neki ljudi snime selfija. Pa čak sam napisala kekavski igrokaz za klince Selfie na kipec! To je moj stav. (I Samoborci imaju zanimljiv edukativni pristup – paralelnu iszložbu dječjih autoportreta i portreta!) Mogla bih o tome do preksutra. No, veseli me da u Prici ljudi razgledaju, sve do 8. prosinca 2024., nisam baš očekivala… I jednostavno, iz odličnoga kataloga prenosim zanimljiv tekst svoje kolegice (i ljubimice!) vrsne kritičarke, povjesničarke umjetnosti, autorice izložbe i predsjednice ocjenjivačkoga suda Ive Körbler (s članovima Nikolina Šimunović, viša kustosica Galerije Prica, POU Samobor i dr. sc. Anita Ruso, povjesničarka umjetnosti).

Iva Körbler, Foto Miljenko Brezak
S otvorenja izložbe, Foto Miljenko Brezak

Ive Körbler
Autoportret kao intimni vremeplov

„Tko je to? Ah, vrlo dobro, pustite beskraj da uđe.” (Louis Aragon)

Bez obzira na trendove, tendencije i fenomene u suvremenoj likovnoj produkciji motiv autoportreta još uvijek ne zastarijeva i ne gubi se interes umjetnika za njega. Nevezano uz individualni stil, tehniku i medij stvaranja u nekome će trenutku gotovo svaki umjetnik imati potrebu napraviti neku skicu, crtež, fotografiju ili karikaturalni prikaz svojega lica, makar s time kasnije nikada ne izašli u javnost. Postoji mnogo vrsta autoportreta – tijekom povijesti pa sve do danas – od reprezentativnih, strogo realističkih preslika vlastite fizionomije, emotivno-psiholoških, odnosno formalnih, deskriptivnih prikaza lica, ali i maskiranja svoje fizionomije ili savršeno naslikana hiperrealističkoga i naturalističkog autoportreta. U tim varijantama postoje i otkloni koji mogu ukazivati na trenutačno ili trajnije tjeskobno stanje umjetnika, egzistencijalne, emotivne ili psihološke krize, što je posebice obilježilo autoportrete umjetnika u 20. i 21. stoljeću.

To se nadovezuje na zapažanje kolege Nikole Albanežea s prethodnoga, 5. trijenala autoportreta, kad je ustvrdio da „činjenica kako prikazivanje sebe nije zasnovano samo na mimesisu, da nije tek dostizanje sličnosti – kako je to zahtijevao Joshua Reynolds ističući potrebu za ‘navikom da pravilno crtamo ono što vidimo’, kao jedinom ispravnom metodom – već može biti prikriveno različitim travestijama: stilizacijama, groteskama ili doslovnim maskama”.

Ivan Meštrović, Autoportret (čovjek koji piše), 1925., bronca 37 x 23 x 26 cm
Morala sam i ja stati uz Meštrovića, jer je samoborska izdavačka kuća Opus Gradna Tomislava Zagode upravo otisnula našu zajedničku slikovnicu Čudo od Vlaja, Foto Miljenko Brezak

Ako se, dakle, svi unisono slažemo oko činjenice (a slažemo se) kako nam stvarnost sve češće postaje psihoemotivno teška i zahtjevna, u toj se manifestaciji stanja otvaraju mogućnosti da putujemo u mašti u neke druge prostore, vremena i kulturološke okvire. To gotovo da postaje svakodnevnim procesom. Pojedinci bježe u prirodu, drugi se bave meditacijom, treći bježe iz gradova na selo i ladanja. Ti se pomaci u egzistencijalnoj tjeskobi mogu trasirati i u tretmanu kako se umjetnici suočavaju sa svojim odrazom: stvarnost je toliko naporna da se moramo „odlijepiti” od nje, makar i u samoći vlastita atelijera ili stana. Tako se, osim klasičnoga psihološkog nijansiranja raspoloženja i stanja u kojima umjetnici vide sebe, autoportret javlja kao spasonosna gesta da se teleportiramo u neko stoljeće, civilizaciju i prostor za koji osjećamo da bismo se tamo mogli najbolje osjećati.

Naše novo lice i ruho (ili staro, prema prisjećanju i prema osobnim uvjerenjima) nije maska, već pokušavanje prepoznavanja nekoga dijela naše osobnosti koja je zaboravljena, potisnuta, odnosno nije vidljiva „na van”. U kojoj bismo se odjeći, kulturi i epohi najpreciznije mogli zamisliti? U kojemu stoljeću ili tisućljeću? U kojoj društvenoj kasti? Okružuje li nas grad, selo na kraju svijeta, pustinja, planine, dvorac, palača, samostan ili svemirski brod i svemirska postaja? Što smo nekada bili po profesiji ili čemu težimo negdje u snovima? Jesmo li negdje u prošlosti zagubili dio sebe ili se tek kompletnima vidimo u bliskoj ili dalekoj budućnosti ljudske civilizacije? Imate li osjećaj da ste trenutno ovdje „u krivome filmu”? Jesmo li sretniji u vraćanju i prisjećanju prošlosti ili čeznemo za budućnošću, ma kakva ona bila? Sve su mogućnosti vlastita preciznoga „pozicioniranja” u novo lice otvorene, stoga mi se, nakon brojnih razgovora s umjetnicima u zadnjih nekoliko godina, nametnula ova varijanta recentnoga tretmana autoportreta.

Majstor portreta Marko Čolić o autoportretu, Foto Božica Brkan

Iako su dadaisti i nadrealisti u europskoj modernoj umjetnosti započeli takve oblike osobne transformacije i začudnih intelektualno-duhovnih putovanja preko „ogledala čudesnog” (Pierre Mabille), taj se proces može pratiti u  kontinuitetu do danas. Kao da moramo bježati i spašavati se, teleportirati u neke druge, možda bolje dimenzije postojanja. Takve će autorske poetike biti bliske i s tzv. slikarstvom snova i fantastičnim slikarstvom, ali će se pojavljivati i u drugim tehnikama i materijalima, od kolaža i fotografije pa sve do skulpture, kasnije videa i kompjutorske grafike.

***

Božica Brkan i Ivan Brezak Brkan o autoportretu, selfiju i Ai, Foto Miljenko Brezak

Radovi pristigli na natječaj za 6. trijenale autoportreta vidljivo slijede i razumiju zadanu temu koncepcije, štoviše svojom su brojnošću i kvalitetom razine intimnih studija koje umjetnike prenose u druga vremena, prostore, stoljeća i kulture ugodno iznenadili žiri.

Radoznala publika, Foto Miljenko Brezak

Uz standardno dobre i kvalitetne prikaze vlastita lica na tragu poetskoga realizma/intimizma, ili naturalizma i hiperrealizma, javlja se cijeli niz radova koji nose zamjetan psihološki i emotivni naboj, s laganim egzistencijalističkim natruhama. Pojedini radovi iskazuju jasno osjećaj autora kako i sada doslovce kao da žive između nekoliko dimenzija ili svjetova jer je ova materijalna razina energetski (ne samo doslovce) preteška. Ne treba bježati od činjenice kako u ovome trenutku povijesti svi osjećamo manju ili veću tjeskobu i osjećaj nemoći pred globalnim zbivanjima, što se povratno reflektira i na licima umjetnikâ.

Javljaju se pojedinačno i tzv. aristokratski autoportreti, gdje su si slikarice dale oduška mašti pri vraćanju u živote iz ranijih stoljeća – da tako kažem – a neki su kao astronauti otputovali i u bližu ili daljnju budućnost.

Tin Samarzija, Dekonstrukcija autoportreta, 2021., kolaž i tuš i papir, 50 x 35 cm

Nije na svim crtežima i slikama prikazan klasični autoportret, ponekad umjetnici nisu prisutni u djelu, već naslovom i apstraktnom redukcijom iskazuju određeni egzistencijalni stav, dok neki čak ostavljaju tragove i u stihovima. Kao posebno kvalitetna i maštovita dionica izdvajaju se radovi u tehnici akvarela, s obzirom na to da ta tehnika općenito izvrsno „hvata” trenutačna raspoloženja i stanja ili i stavove o nečemu što muči umjetnike u toku dana. Tu se očitava i humor ili  autoironija, osjećaj bespomoćnosti ili potreba da se metaforički prebaci u neku drugu paralelnu dimenziju. To iskazuju i pojedini radovi u složenim kombiniranim tehnikama, gdje se spajaju dva ili više medija, sve u funkciji toga identičnog prikaza samih sebe: fizički smo ovdje, ali zapravo smo u mislima ili sanjarenjima u nekome drugom vremenu, prostoru, svijetu.

Irena Podvorac, U razgovoru sa sobom, 2022. – 2024., kombinirana tehnika

U fotografskim prikazima i video-radovima pojedini autori također se izmještaju iz ove dimenzije stvarnosti i odlaze na neke druge prostore, često postupkom montaže prizora. Neki se fotografijom vraćaju u djetinjstvo, simbolički naglašavajući kako je taj dio života bio najljepši, najčišći i najsigurniji, što je bez dileme na tragu zadane teme ovogodišnje koncepcije.

Radovi u tri dimenzije, odnosno skulptura i mali objekti u kombiniranoj tehnici naglašeno nose element humora ili simboličnih prikaza samih sebe kao pars pro toto, dio za cjelinu. Moglo bi se reći i kako se humorom i sarkazmom umjetnici liječe od stvarnosti, duhovito je komentirajući djelom.
Zanimljivo je primijetiti kako se u jednome broju radova uz prizor umjetnika javlja  i motiv neke životinje. Za pojedine je autore životinja njihovo drugo ja, možda i animalni duh ili čuvar, a nekima simbol spiritualne i emotivne slobode, vjernosti i lojalnosti, mnogo veći od drugih hominida s kojima smo okruženi.

Jelena Sokić, Tri sestre (nevidljive žene), 2023., akril platno, 50 x 40 cm

Jednako je tako važno naglasiti kako većina umjetnika autoportretom iskazuje jasan stav o tome da je umjetnost njihov važan ili najvažniji dio identiteta, ono preko čega se autentično i autonomno predstavljaju svijetu, svjesni snage umjetničkoga djelovanja koje usprkos općoj apatiji ipak može mijenjati fragmente naše male galaksije. Možda i ne, ali ne odustaje se od statementa kako je umjetničko djelovanje važan dio našega postojanja, što osobno iznimno pozdravljam i podržavam. Naime, motivom autoportreta moguće je iskazati široki dijapazon mikrotema, ubaciti poruke i svjetonazorske odrednice koje imaju snažan egzistencijalni okvir i potpis. Autoportret kao manifest umjetnika, zašto ne?

Prateća mala izložba ovogodišnjega trijenala izbor je djela s temom autoportreta iz zbirke Roglić. Dvije slike istaknutoga hrvatskog slikara Marijana Trepšea (1897. – 1964.) izvrsni su primjeri autoportreta. Tema autoportreta inače je bila dosta zastupljena i apostrofirana u njegovu opusu tijekom nekoliko desetljeća, i na tim studijama vlastita lica možemo jasno pratiti slikareve mijene stila – od ekspresionizma, preko sezanizma te klasicističke stilizacije i magičnoga realizma, gdje se mijenja tonska paleta i kromatska skala, ali i volumensko oblikovanje. „Autoportret” (između 1926. i 1928.?), u toplim smeđe-crvenkasto-žutim nijansama, s finim sjenčanjem lica primjer je različitih stilskih utjecaja, gdje se autor lagano približava konceptu magičnoga realizma. Drugo djelo iz zbirke, „Muškarac i žena” (1928.), varijanta je njegove druge značajne slike toga perioda, „Autoportreta sa suprugom” (1928.). U toj verziji  slike iz zbirke Roglić Trepše slika lica, tijela i odjeću mekšom modelacijom, s mnogo više toplijega tonskog sjenčanja, uz promijenjene detalje gesta i stava svojih i supruginih ruku.

Dva autoportreta makarskoga slikara Antuna Gojaka (1907. – 1986.), u poslijeratnoj realističkoj inačici prikaza lica gdje postoji stanovita redukcija detalja, posebice u djelu gdje slikar sebe prikazuje već u zrelijim godinama, studije su starijega muškog lica na kojemu su već utisnuti tragovi života. Međutim, iz konteksta na slici, scenografije i odjeće slikara, kao i odabira boja, jasno je kako živi uz more, iako su detalji na slikama dosta škrti i reducirani.

Hrvatski kipari iz prve polovice 20. stoljeća – ali i druge polovice, podjednako –nisu često posezali za temom autoportreta, i broj je takvih djela u skulpturi prilično malen. U našoj je povijesti umjetnosti prve polovice 20. stoljeća poznato kako je autoportret kipara Ivana Meštrovića (1883. – 1962.), pod naslovom  „Autoportret (Čovjek koji piše)” iz 1925. godine jedno od najranijih djela te vrste. Kritika je već pred više od pola stoljeća zamijetila kako „karakteristična širina herojske geste i zamah nadilaze psihološki sadržaj djela”, no s time se danas možda i ne bismo složili.

Ivana Mrćela, Handglasses, 2023., akril platno, 50 x 50 cm

Umjetnik ima mrk, vrlo ozbiljan izraz lica, gotovo u grimasi, duboko koncentriran na radnju pisanja i sadržaj koji zapisuje. Vanjski svijet za njega ne postoji. Postoji određena samotnjačka, kontemplativna dimenzija te skulpture koja je još za umjetnikova života bila međunarodno prezentirana i poznata. Kipar kao da se podtemom pisanja i tretmanom volumena djela izolirao od svoje okoline. Cijela kompozicija volumena iznimno je skladno oblikovana kao cjelina u kojoj su anatomski detalji tijela (okret glave, nejednako spuštena ramena, pozicija ruku i šaka, savinute noge) usklađeni u gotovo ovalno sabijenoj, kompaktnoj kompoziciji volumena skulpture, što pridonosi dojmu kontemplacije i izolacije.

Rad na autoportretu krajnje je introspektivan čin, kad i najekstrovertiraniji umjetnik biva dramatično suočen sa samim sobom; u trenucima samoanalize, poniranja do nekih razina svojih emocija i psiholoških stanja koja inače možda želimo zanijekati ili proći lako kroz njih kao da ne postoje… dakle, svaki je autoportret čin izvjesne hrabrosti.

Kad Zorka Sever slika riječju, prozom i stihom – Umjesto kave 23. listopada 2024.

Najnoviju svoju knjigu nadahnuta i predana Slavica Moslavac posvetila je Zorki Sever, Moslavčanka Moslavčanki, talentirana svestrana žena talentiranoj svestranoj ženi. Iako se Popovčankom višekratno bavila izložbama, predavanjima, tekstovima i cijelim knjigama, ponajprije kao etnologinjom, monografijom Zorka Sever – umjetnica našeg kraja, Vokalna skupina Rusalke i Grad Popovača, Popovača, 2024., sagledava je kroz poznate, ali i kroz dosad nepoznate, prvi put objavljene materijale, kao multimedijsku umjetnicu (etnografkinju, spisateljicu, ilustratoricu), meni najzanimljivije kao književnicu, ponajprije za djecu. Da je započete radove objavila kad su nastali, tko zna kakvo bi joj danas bilo mjesto u hrvatskoj književnosti? Recenziju objavljujem kao pozivnicu na predstavljanja publici u Popovači 25. listopada 2024., Kutini 4. studenoga 2024. i Sisku 20. studenoga 2024.:

Na naslovnici je Zorka Sever, rad Marije Kobelščak

Ujesen 1974. kao brucošica priključila sam se svom Miljenku u podstanarskoj sobi u Badovinčevoj 2, pokraj Dinamova stadiona, kod Josipa Octenjaka, tada već udovca, koju je pet godina ranije moj student ekonomije usput se raspitujući u susjedstvu Fakulteta našao sretnim slučajem zavičajnom vezom u umirovljena učitelja iz Volodera. U našem je skromnom stražnjem sobičku jednokatnice s pogledom na vrt lijepo uramljen zračio poveći pastel: trećinom gore nebo, a dvije trećine odozdo prelijevalo se zelenilo svih mogućih nijansi. Toplina hladnih boja. Baš je pristajala meblštofu starinskoga trosjeda iznad kojega je visjela! Tek smo više godina kasnije doznali da je motiv iz naše Moslavine, popovački, i da ju je naslikala njihova prijateljica Zorka Sever. A iz rukopisa Slavice Moslavac Zorka Sever – multimedijska umjetnica (etnografkinja, spisateljica, ilustratorica), koja mi je u međuvremenu postala mnogo bliskijom negoli u mojoj prvoj zagrebačkoj jeseni,doznala sam kako moslavački pejzaži prerastu u najintimniji, najsuptilniji i najliriskiji dio njena stvaralaštva

Recenzija je objavljena u knjizi
Duplerica- recenzija i krajolik Zorke Sever

Zorku Sever rođ. kao Olgu, Zoru pl. Getz (služb. Voloder a stvarno Popovača, 29. ožujka 1894. – Zagreb, 21. kolovoza 1973., pokopanu u Popovači) zahvaljujući upravo izložbama u Muzeju Moslavine te tematskim knjigama Slavice Moslavac uglavnom i poznajem kao likovnu umjetnicu, pouzdanu vještu krajobraznu slikaricu – osobito je na cijeni osam pastela starih moslavačkih gradova od Garić grada, Jelen grada do Kaluđerovog groba koje čuva Muzej Moslavine Kutina – i  portretisticu (na stotine osoba koje su joj prošle kroz život sve do zatvorenica u KPD Požega). Kao pjesnikinju više poznajem jednu od dvije Zorkine kćeri Višnju SeverSiglhuber, magistricu povijesti i umjetnosti (druga je Ruža Sever-Plešnik, dipl ing. agronomije i nastavnica elek.), s kojom sam se zbližila na predstavljanjima našavši se s još četvoro i u prvoj antologiji Kajkavska lirika Moslavine (Matica hrvatska Ogranak Kutina 2009., urednik Dražen Kovačević). Spominjalo se obvezno i da je Višnjina majka Zorka Sever također pisala, a Slavica navodi i kako Višnja je često recitirala Zorkine pjesmice u Domu kulture bez obzira da li je pisano na staroj kajkavštini i štokavštini.

Usporedivši i količinu materijala koji se spominje kao njezina ostavština, likovnih je radova Zorke Sever neusporedivo više: o1906. – 1973. Zorka je izradila 1709 umjetničkih djela. Dakako, likovni su joj radovi češće i ozbiljnije prezentirani, kako na skupnim svjetskim izložbama od Bruxellesa do Barcelone i Kopenhagena, tako i  na samostalnim izložbama po Hrvatskoj te su češće bili i predmet kritičke opservacije (Branka Hlevnjak, Stanko Špoljarić, Stjepan Beleta, Slavica Moslavac i drugi). 

Cjelina o etnologiji
Crtež postelje, detalj s prethodne duplerice

Što se književnih radova tiče, tek posljednjih godina pojedinačno dopiru do javnosti primjerice kroz tematske knjige Slavice Moslavac (Uskrs koke crnka, Vuzmeno veselje…), pa je moguće da svi još i nisu predočeni, obrađeni, prebrani, još manje vrednovani. I od poznatih je samo dio objavljen uglavnom prije Drugoga svjetskog rata u časopisima Obitelj, Hrvatica, Pismenost, Naša žena, Svijet, Priroda, Hrvatski dnevnik itd.,te u časopisu za djecu Mala mladost. Uz etno, dnevničke i slične bilješke te kratke priče (Šta ljubav može, Pomlađena starost…), većina Zorkinih uradaka koji bi bez dvojbe pripadali književnosti namijenjena je djeci. Prema današnjim suvremenim mjerilima i protekom desetljeća, ne bi se moglo ustvrditi da je objavljen dio literarno i kvalitetniji od neobjavljenoga te je pitanje, da je većina objavljena u vrijeme nastanka, gdje bi Zorkino mjesto bilo u književnosti. Iako je kao učiteljica radila samo nekoliko godina, primjerice u selu Potoku, do udaje za Josipa Severa 1919.u Zlataru, prevladava odavno potisnut učiteljski, odgajateljski, poučavateljski pristup. Osobito je to zorno u dijelovima koji u vrijeme nastanka, u prvoj polovici 20. stoljeća nisu u javnosti imali važnost kakvu imaju danas. Međutim, dojmljive su i zabavne njezine pouke primjerice u Svadbi cvrčka s lakomom starom krastačom žabom – lakomost često nailazimo u Zorkinih životinja! – koja se prejede cvrčaka ili kako u Zadruzi peradi, perad brani svoj zajednički peradnjak: I ako su raznog roda, / Razne ćudi, razne boje, / Ipak dom svoj složno ljube / Tuđincima sudbu kroje.

Pjesme za djecu s ilustracijama

Dok odraslima uglavnom namjenjuje dokumentarističke, deskriptivne tekstove, Zorka je najsnažnija i literarno najraznovrsnija upravo u dječjoj književnost, koja i količinski preteže. Zanimljivo je da su forme, reklo bi se kreativno multimedijalne, pomalo ispred njezina vremena i bliske danas vrlo popularnom i modernom stripu i uopće nerijetko karikaturalno ilustrirane pjesmice, a smiješne zgode, primijetili smo već, bile su joj bliske i u prozi i u stihu. Nažalost, nedovršene su ostale cjeline zamišljene ambicioznije kao samostalne slikovnice, koje stjecajem prilika ni u dijelovima a još manje kao cjelina nisu ugledale svjetlo dana. Moslavac spominje osam koncipiranih, složenih po motivima i ilustriranih s ukupno 127 akvarela i crteža pod nazivom Lumpićeve dogodovštine (uz druge u pjesmiVinograd opisuje nestašluk ljetne radosti kupanja u koritu!),Vesele zgode našeg doma, Volite li ptičice? (kroz upute čime ih zimi gladne hraniti slijedi prava mala enciklopedija ptica oko kuće: ševe krunčice, sjenice crnokape, palčić, vrapci, svrake, vrane), Dečec Cico, Snješka, Čarobna špilja, Jarac Miško, Dječja usta. Zašto nisu objavljenje? Ili nisu dovršene ili autorica nije našla izdavača ili ih im nije ni nudila, jer se i tim vrstama i u odrasloj književnosti onoga vremena spominju rijetka u tome prihvaćena imena i to redom muškarci.

Neki od mnoštva portreta ljudi iz okruženja Zorke Sever

Kao i u likovnosti, i u književnosti je Zorka bila pretežito posvećena zavičajnom i baštinskom i dnevnički je u svom domu – koji Moslavac bogato oslikava u Životnome putu Zorke Sever – izuzetno bilježila sve, od izgleda kuće i dvorišta do odjeće te običaja kroz godinu, posebice crkvenih, (božićni, uskrsni…) i vjerovanja (prozni zapis Valentinovo u narodu i pjesma Ptičja svadba…), a da i ne spominjem ljude oko sebe, ne samo članove svoje velike obitelji, a napose djecu. Zabilježeno je da se radeći s djecom predstave, uz kostimografiju i scenografiju, pisala i scenarije. Iz suradnje s Vladimirom Širolom spominju se tekstovi iz svjetske i hrvatske književnosti Crvenkapica, Postolar i vrag, Kugina kuća i druge, što govori o Zorkinu poznavanju književnosti i objašnjava u njezinim tekstovima njegovanu citatnost i figurativnost, metaforiku, onomatopeju (u Mačjem carstvu mama „mr, mr, mr“ dječicu doziva; u Zujcu, priči za neposlušnu djecu:… Kada takva djeca odu spavati, nanjuši on njih i čim osjeti da su legla, eto ga! Već izdaleka čuje se njegovo zujanje…Najprije poput sitne mušice zn, zn, zn, muhe, bumbara, velikog obada zzzzz, a zuj mu je sve glasniji i glasniji i kao da se sasvim približi postelji, pretvara…) te zanimljiv nesvakidanji vokabular(nevaljalčić u Ele tvrde glave u našega Pave!; goropadan, fakinaža, kravar u Jarac Miško; raskovoca seu Razočaranoj koki; vran-oblaci, vjetar prkošljivi, curičica u pjesmi Kod bake; Zapjevulje odmah slađe, Kad mirisom glad utaže u Volite li ptičice?…).

Pozivnica za prvo redstavljanje u Popovači

Posvećivala se Zorka ponajprije praktičnome, primjenjivom, a dio tekstova koje je Slavica Moslavac od obitelji uspjela prikupiti za objavu prvi put, otkriva i neprestani rad, brojnost tema, raznovrsnost stila te bogatstvo i ljepotu jezika, pretežito štokavice ali i više od dokumenta, zanimljive popovačke, moslavačke kajkavice, primjerice u duhovitim, od štokavskih malobrojnijih pjesmama Papagaj i Veselica pri mjesečini te sajamskoj Jajnke i Miške, pa San maloga Jureka, poduža i raskošna o dreseru koji je sanjao  da je uvježbao predstavu s brojnim životinjama muzikantima, akrobatima i cirkusantima, koje iako prirodni neprijatelji poput psa i mačke, u stihovima zajedno sviraju i plešu polku i kvadrilu ili nespretni prasac po drotu hodi. Počinje: Mali Jurek tak je fino / Živine dresiral, / Te je potom svud po svetu / Z njimi premaširal! A završava: Vre Jurek pak sad štundira, / Naškubil je usta, / Jer od ove lepe senje / Osta želja pusta!

Crtež djevojčice

Zanimljiv je Zorkin bajkovit pristup i u pričama (Klitirinka, Zujec, Što ljubav može…) i u pjesmama, a najmoćnija je u rimovanim basnama u kojima nije zaobišla valjda ni jednu životinju sa svoje okućnice te da uglavnom sve imaju i imena, od mačaka, pasa, gicana, zajca, ježa, kokoši i pijevca, đureka, pataka, gusaka, pura, biserki, perlinki, vrabaca i drugih ptica, čak ni gavrana i rodu Rodača. Općepoznate basne često vješto izokreće na danas vrlo moderan i blizak nam način, primjerice u Staroj priči s novim vukom, u kojoj se curica mala – dobra Crvenkapa / Ne boji se vuka ni njegovih šapa! I gdje Dobru djevojčicu ama svatko voli, / Ni mrki vuko ne zada joj boli! S danas vrlo aktualnom temom, preambicioznim roditeljima, još 1938. obračunala se ironično u Mravčiću kao glazbeniku prepjevavajući po svome Cvrčka i mrava: Mravčeva se mama kapricira: / Mora sinak da joj muzicira! / Šalje ga do cvrčka glazbenika, / Nek’ ga uzme za svog učenika. … (…) a kad završava kao građevinar: „Pa nek’ bude – kako sinak želi – / Neka samo pos’o ga veseli!“ // Prođe vrijeme – sinak kuće gradi –/ Marljivost mu njegov život sladi./ Položaj mu nije više bijedan; / Svi ga štuju, jer je jako vrijedan! S podnaslovom stara priča u novom ruhu donosi Palčića u prozi Palčec, djelomice ga u dijalozima i kajkavizirajući: „Oj, tato, zemi me sa sobom!“, molio je mali. „A kam bum s tobom, gda si tak mali, buš mi opal čez šaraglje!“ “Pa metni me u volovsko vuho.“  

Svako od spomenutoga – a i nespomenutoga! – zavređuje i dodatni pozor odnosno da se Zorkini tekstovi vrednuju unutar njezina opusa i u općem kontekstu, onovremenom i suvremenom.   

Sjajne ilustracije Zorke Sever za vlastite tekstove za djecu

S obzirom na bogat i ne uvijek lagan život, od toga da se odrekla svoga sna, studija slikarstva,   a posebice ekonomskih i političkih muka po završetku Drugoga svjetskog rata (od konfiskacije imovine i prijetnji smrću do četverogodišnjega zatvora), čovjek bi očekivao mnogo više gorčine, pogotovo jer tekstovi nisu objavljeni. No, ona i u najtežim trenucima  stvara: na odsluživanju kazne u Požegi od 1946. do 1949. više od tristo portreta zatvorenica, stražara i rukovoditelja. Moslavac citira kako je u Sabranim zrncima zapisala: Toliko volim smijeh, čistu radost i prirodu i sunce… U svojoj sredini intelektualno daje ton društvenom i kulturnom životu od slikanja i pisanja, vođenjem zborova i predstava, prikupljanjem narodnoga ruha (sve do otkupa na sajmu!), gradnji popovačke crkve…

Portret umjetnice iz biografskoga dijela knjige

Godine 1969. iz Popovače se obitelj seli u Zagreb, ali i danas je Zorka Sever tu prisutna kroz Donatorsku zbirku i Trijem s ostavštinom Zorke Severte Osnovnu školu koja nosi njezino ime, ne jednu likovnu skupinu i radionicu nadahnutima njezinim djelom. Književnost Zorke Sever ovom je knjigom tek načeta i zavređuje temeljitiju valorizaciju. Tim veću pohvalu zaslužuje ustrajna, umješna i upućena Slavica Moslavac za stručnu i temeljitu posvetu zavičajki, ženi, koju naziva multimedijalnom umjetnicom i koja zaslužuje da se njezino djelo ne prepusti zaboravu. Pogotovo jer je na različite načine vrlo inspirativan poticaj nama današnjima i budućima.

20240703 – 20240706 – 20241023

Kmukač, treća zbirka kajkavskih pjesama Katarine Zadrije – Umjesto kave 6. listopada 2024.

U Vrbovcu smo 5. listopada 2024. – i uz kmukanje – svečano i zanimljivo predstavili treću zbirku kajkavskih pjesama Katarine Zadrije Kmukač, izdavač Udruga Osebunjek, Vrbovec 2024. Poslije zbirki Povele rouže: kajkavske pjesme, Tonimir, Varaždinske Toplice, 2018. i Narisana misel, Hratski sabor kulture, Zagreb, 2020., najzrelijom dosad procijenila sam je u recenziji objavljenoj u knjizi kao predgovor. Drugi je recenzent Tomislav Ribić i njegova je recenzija Ničemurnost praznega sveta brez kmukača objavljena kao pogovor.

Katarina Zadrija čita naslovnu pjesmu svoje najnovije zbirke (Foto Miljenko Brezak)

Rado napominjem kako je u međuvremenu, između nastanka i objave Kmukača za posve druge pjesme Zadrija postala i nagrađenicom najuglednijega kajkavskog natječaja Dragutin Domjanić u Svetome Ivanu Zelini. Vrlo vrijedan doprinos kajkavskom jeziku i književnosti.

Naslovnica zbirke

Božica Brkan: Neodoljiv pjev kmukača
Recenzija rukopisa zbirke pjesama Kmukač Katarine Zadrija Zagreb, 23. veljače 2024.

Ako i kad čovjek ima priliku odabrati svoju sudbinu, najčešće odabere opet svoju. Kao u Šumi Striborovoj Ivane Brlić-Mažuranić kada se baka nađe u situaciji da može birati da bude sretna i vječno mlada ili da ostane žalosna sa sinom i snahom, prikrivenom zmijom, kaže kako je njoj draža njezina nesreća nego sva sreća ovoga svijeta. Ako imaš priliku odabrati glas, ma koji na svijetu, najljepši, koji bi odabrao? Glas pjevačice koju voliš, pjev slavuja ili vrapca? Iako kaže kako Bez tičekov, šume kričiju mrzljina. (Mrzljina), ispjevavši Štiglec se pisani v kalu namakal./ Moukre je ove zime koumaj jade piskal./ Bouža souza mu perouti zaljejala./ Popievka mu je v kiesnu jesen vmrla. (Štiglecova soudba), Katarina Zadrija ipak odabire pjev – kmukača. Čak je i cijelu, svoju novu zbirku pjesama naslovila Kmukačem. Tumači to vrstom žabe, lat. Bomnia variegata. Razmišljam je li to onaj sitan i ružan žablji muškić – punkačem su ga zvali u mom selu – koji najljepše pjeva ne kada žabe razvezu prizivajući kišu nego kad se želi pariti. Katarina tumači kako je to žaba koja lijepo pjeva, gotovo serenadu. Voli čistu vodu, zaštitnim se bojama prilagođava okolini te je izvana gotovo neprimjetna, a iznutra, po trbuhu, našarana, gotovo lijepa. Pred istrebljenjem je i zaštićena. Pomišljam i na one ružne začarane krastave žapce iz bajki s hepiendom koji se princezinim poljupcem, neupitnom ljubavlju, pretvaraju ponovno u lijepoga kraljevića. Ali, zašto ne, ako i Cunjek može zazvučati pjesmom: Vu vode se cunjek moči / Pralja mu luga pripravlja / V beljitnicu vodu toči.// Če od cunjka zide balada./ Noute bi ti rada krali / Kak popievaš bi igrali.?

Tomislav Ribić i Božica Brkan, recenzenti treće zbirke Katarine Zadrije (Foto Miljenko Brezak)

Fascinantno je kako je Katarina Zadrija, koja je svoju treću kaj kavsku zbirku pjesama nazvala Kmukačem, uopće propjevala, ohrabrila se pustiti glas. Sudbinom mnogih žena (i) njezina naraštaja, nije to učinila bezbrižno ni kao djevojčica, jedino dijete u obitelji, kada su joj u šestom razredu nagrađivali sastavak; nije uspijevala ni kao djevojka, jer se u rodnoj kući, ne njezinim izborom, podrazumijevalo da se školuje za nešto brzo, korisno i praktično, za trgovkinju; a više od toga ni kad se ubrzo udala nije joj bilo omogućeno u muževljevoj kući. Ne konstatira li u pjesmi Kumice z placa da Zutra bouš išla spat i zutra se digneš. te da Za sreču, sem daješ se, se svoje dane / totu, denes je hora, spi se v grobu.?

Tek pošto su se njih dvoje osamostalili pod vlastitim krovom, Katarina se uz posao doškolovala na Ekonomskom fakultetu smjer Vanjska trgovina te na Višoj školi za sigurnost na radu, pošto su osno- vali svoju tvrtku u kojoj je direktorica i računovođa, izrodivši troje odlično školovane djece i šestoro unučadi, mogla se posvetiti i svojim interesima. Voćnjaku starih sorta voćaka, skupljanju ljekovitoga bilja za čajeve i – lijepoj riječi. I kroz Udrugu Osebunjek.

Fotografija Miljenka Brezaka iz serije Hrvatski književnici – dar za pjesnikinju (Foto Miljenko Brezak)

Uspjela se izboriti za sebe, za svoj glas, pjev. Propjevala je odjed- nom, iz čista mira jednoga dana 2015. napisavši prvu pjesmu, izdvo- jivši – pokazat će se programatski – iz krajolika, iz okruženja Stari zdenec (Selski Zdenec / Do lani je dural / na križanju iza Isuseka… ), koji mnogo toga pamti ali u novome vremenu ga betoniraju jer je voda uvedena u kuće, pači, pa pjesnikinja svejedno moli: Ne daj bogek / da i njim / nešte zatere tak trag. Od 2016. redovito se javlja na lokalnim i nacionalnim literarnim natječajima, a već 2022. Ivan Koprić, Franjo Simić i Irena Habeš Koprić uvrštavaju je među šezdesetoro pjesnika u zbornik Pjesništvo vrbovečkoga kraja / Perlice u sivilu povijesti, str. 350.-353., s pjesmama Narisana misel i Prkos.

Katarina Zadrija poslavila je svoje najmlađe književno dijete i sa svojom brojnom obitelji (Foto Miljenko Brezak)

„Katarina Zadrija

Rođena je 9. veljače 1964. u Lovrečkoj Velikoj pored Vrbovca. Osnovnu školu pohađala je u Banovu i Vrbovcu. Srednju trgovačku školu završila je 1983. u Vrbovcu. Studirala je ekonomiju. Piše poeziju i prozu na hrvatskom standardnom jeziku te na kajkavskom narječju. Objavila je dvije zbirke poezije Povele rouže: kajkavske pjesme Varaždinske Toplice, 2018., Tonimir, crteži Božica Jelušić) te Narisana misel (Zagreb, 2020., Hrvatski sabor kulture, predgovor Božica Jelušić, fotografije Katarina Zadrija). Priprema treću zbirku kajkavske poezije Kmukač. Sudjeluje na susretima i recitalima na kajkavskom narječju, ali i šire. Pjesme su joj objavljivane i u zbornicima. Objav- ljuje i kratke priče, a u pripremi joj je zbirka desetak pripovijedaka na kajkavskom narječju. Članica je Hrvatskog sabora kulture i Mati ce hrvatske, a osnivačica je (2019.) i predsjednica udruge Osebunjek za očuvanje i promicanje kajkavskog govora i zavičajne kulturne baštine vrbovečkog kraja. Od 2019. organizira recital kajkavske poezije Stara lipa u Vrbovcu s kojeg je objavljeno šest zbornika (2019., 2020., 2021.2022., 2023 i 2024.). „U pjesmama koristi svoj vrbovečki, lokalni kajkavski jezik, s mnogo sačuvanih fraza i idioma, te leksikom koji pomalo iščezava iz rječnika mlađih generacija, miješajući se sa svojevrsnom suburbanom varijantom zagrebačkih, purgerskih obrazaca, pri čemu pokazuje izražen osjećaj i naklonost za očuvanje tradicije, poglavito u jeziku i kolektivnim uspomenama, a potom i u različitoj etno građi, za čije se očuvanje nesebično zalaže.“ (Božica Jelušić, U čast vrbovečkoga k(r)aja, Kaj, br. 3-4/2019., str. 8).“

Kmukač, treća Katarinina i, prema mojoj ocjeni, najzrelija zbirka, nije se zadržala samo na sentimentalnim i utješnim sjećanjima na prošle dane, mladost, drage ljude, ruševne hižice, zarasle živice i na snovima, koji se ionako i ne ostvaruju: Zblouđena bloudim / Scukali su življenje, rastepli senje (Rastepene senje). U pjesmi Kak bajka pje- va: Pod glavu bi vanjkuš z oblouka. / Od mljieka mi nek zrastu mustači / Ljepše je gledeti z daljeka / na preteklost gda kak bajka zrači. Filmski rečeno, od lijepih sličica (Hižicu kak cofek dim za nebe vesi u pjesmi Z demlju otplovi; Znad črljenoga čriepa, triegar po triegar / Veter ja- voru žoutu robaču slači. u pjesmi Pajdaš gda trieba) te općega plana, totala, odabrala je bliže planove i detalje u kojima se mnoge teme pa i etnološke, botaničke i zoološke preciznije uočavaju. Zanimljivo je kako se umjesto za ugodniju gornju, ptičju ili božju, opredijelila za donju, baš žablju perspektivu, za – kmukača. U istoimenoj, naslovnoj pjesmi govori: Ne pametim kmukača več z grabe. / Spominjem se negda je kmukal: kmuk kmuk / potepel se, skril kak mnougi vnuk. / Po mulju još, krešče regeču, žabe.// (…) Kak kmukača morti me se gda zmisle / zbiram rieči noukem veda na radost, / kmukala je, rieči su je v jasle.

Sa svoje šestoro unučadi (Foto Miljenko Brezak)

Pjeva svoju oporuku, svoju ostavinu, svoj osebunjek potomcima – u pjesmi naslovljenoj upravo Oporuka, kaže: Življenje je denes drugačke. / Osebunjek je romantika…– ne odustajući uza sve životne muke i dvojbe od sebe i najsvojijega: Zbiram rieči sebe droptinu miera. Samo na prvi pogled uobičajene domjanićevske i galovićevske, ruralne tempi passati, s poslovičnih tema miloga i romantičnoga panonskoga krajolika sjeverozapadne Hrvatske, kajkavskoga, te riječi koje se, ako već nisu, ubrzano zaboravljaju jer se sve manje koriste, u najnovijoj se knjizi s nekadašnjega usredotočuje na moderan, katkad i urbani život, a često i na neugodne socijalne teme. No pjesme Ka- tarine Zadrije ispunjene su za sva čula: i bojama i oblicima, i zvucima i mirisima. Katkad ugodnima, kao u pjesmi Napitek mladosti: Štikani se stouljnjak na roubu šume prestrl. / Po presušanju mednu je duhu imel. A katkad i neugodnima: Pučem se za lasi z ove kmice. / Se jošče imam za kej pukati? (Pučem se). U pjesmi Lepljina (praznina) kaže: Lepljina, leplječa lepljina./ Ničemurnost praznoga škafa. / Glumišče, kazališče. / Cirkus na pohabani deska….) Nit šekutor več ne razmi/ Misala smisel.// O, Bogek, zake si na križu visel! Ne skreće oči, u nekim pjesmama posve naturalistički zagleda od vouglena črne moje pragišče (V struganju) ili u kola V ljepča gnjili je kroumper (Suharek), ne skreće niti zatvara oči pred ružnim u temeljima kao Stiha, kak očel si, vrni se, / za navek ne dural truli taj prag. (Vrni se) ili sa sviješću o neodrživošću lažnoga sjaja Črljena je skrla jabouka./ Ni glanc več nemre to skriti./ Kak mozel tielu je mouka. (Radost cuka).

Gosti pjesici iz Varaždina, Ivanić Grada…
… Zagreba i drugih mjesta (Foto Miljenko Brezak)

Vapi: Gda zemlja bou naša vmirala? (Lovrencova souza) Iako Vu našem pitoumem kraju/ i v kopanja cvietje imaju. (Vu našem kraju), ona ne odustaje od praiskonske ljepote biofilnoga: Vu šume sem svo- ja, vaša, doma./ Da himnu vam skladan, ne znam kak./ V srcu vam himnu saki dan povedam./ Ja sem drieve, z korenjem vu srcu/ Koud idem z sobu si ga nosim. (Drage moje drievje) No, iako pjesnikinja, ne može se iskorijeniti iz stvarnosti suvremenoga svijeta: Ja čekam špot. Kakva je to pesma / v koje glavnu ulogu ima rima? /A zmisljila se niesi ni miša, ni petelina, / same boug dragi zna kuljike blaga šuma još ima. //Bila sem v šume. / Od svega povedanoga same je trag. / Najmenjša briga je moja rima. / Šuma se plače. I ja ž njou. / Z vuna su same ostavili drieve kak tapetu. // Porušili jagaciju, vmorili dub, / bukvu su prodali za zlatni zub. (Pustač je zapustal) Svakako podsjetiti valja kako i tu pjesmu započinje pitanjem: Kuljike žiru treba da postane veljiki dub?

Makar i bijegom u reakciju djeteta, dohvaća se egzistencijalnoga i esencijalnoga: Spasa iščem kakti fetus / materinom krilu bliže. (Spod tujice). Ne odustaje ni u kom slučaju: Osmouđeni cunjek bura riflja. / Stare škornje gda kefa naglanca./ Radost puči z skritoga culca./ Življenje je prebirana kiklja.(Prebierana kiklja). Ni od svoje, ma i kmu- kačeve pjesme: Još same riječi su ostale z nami / se duge je stranjske, pod laframi. (Poišči rieči).

Ankica i Miroslav Betlehem iz Galovićeva Peteranca večer su ozvučili pjesmama različita kajkavskog izričaja (Foto Miljenko Brezak)

Verse, ma o čemu pjevali, nose joj i rima i ritam. Za zbirku ih je odabrala šezdeset dvije i podijelila u šest sugestivnih cjelina: Iščem srce, Klempave vuha, Meste za zumbula, Gunj ima svietle niti, De je cierkva, Poišči rieči Mnoge od uvrštenih pjesama, navodi, objavljene su, čitane ili nagrađene na nekom od brojnih natječaja na kojima se ogleda posljednjih godina. Radeći na sebi zapravo radi na tekstu, pa sekritičnijom vizurom s poezije širi i na prozu, s kajkavskoga govora rodnoga sela Lovrečka Velika i sela Dulepska u koje se udala te katkad po praktičnoj potrebi, standardnog jezika.

No, Zadrija se ne zadovoljava samo pisanjem u svoja četiri zida nego okuplja istomišljenike s kojima osniva Udrugu Osebunjek njegujući zavičajnu baštinu, ponajprije jezik, ali i ručni rad, primjerice kinč kojega također neće ostaviti neopjevana: Babica moja če glediš me zgora/ rada bi da ne bi me karala. / Luster sem advencki na pešu si veru splela. / Gda mamu, strinu, tecu i vunju sem pitala / kak diela se, ni jena povedati nie znala. // Za kinč sem si luster ovoga adventa zobrala./ Da z graha je bil to saka je rekla. / Na ramu drvenu lanc od graha se del / miljek, ja dalje ne znam, gda sem porasla / moderni nam cajt to je zel. (Babičin luster).

Surađuju i s kolegama iz Dugoga Sela i Ivanić-Grada, organiziraju literarna čitanja i predstavljanja knjiga i književnika, na Radio Vrbovcu održavaju redovitu emisiju kako bi im glas dopro što šire. Uz drugo, osnovali su recital Stara lipa uz koji redovito objavljuju (već šesti!) zbornik okupljajući pjesnike iz cijeloga kajkavskog kruga.

Katarinine pjesme iz zbirke čitali su njezini kolege pjesnici iz Udruge Osebunjek Marija Petrek, Tatjana Kobija i Josip Bešen (Foto Miljenko Brezak)

Mogli bismo se upitati zašto ljudi danas još uopće pišu poeziju? Kako to da im ne dostaju postovi na Facebooku ili poruke u SMS-u ili u Messangeru? Zašto ljudi u zlatnoj dobi poput Katarine Zadrija ne dvojeći o vlastitom amaterizmu i ne uspoređujući se, jednostavno razmišljaju u stihu, o smislu? Ne znam da li je odgovor pravi, jesmo li ga zaista svladali, ali meni se svidio onaj, cijela životna filozofija, u pjesmi Bicikljin: Gda sem se bicikljin vojziti vučila / na tatinem starem Rogu / znad štanjge veljike / nies mogla zahititi nogu.// Spod štanjge sem bila / i rouku do governala proužala.//(…) Gda je jurnul kak tič sem letiela / prenagle zakočila, v koprive zleteila. // Zmisljim se denes si svoji bicikljinov / kej življenje mi je nosile / potrenoga ramena i koljieni. / kak spod štanjge sem se vojzila / do gda noga nie zrasla. // A najtežieše se bile nafčiti / polaku brenzati,/ stati, na vrieme z bicikljina ziti.

Kajkavski jezik, književnost i kultura kroz stojeća znanstveno – Umjesto kave 11. rujna 2024.

23. Znanstveni skup s međunarodnim sudjelovanjem Kajkavski jezik, književnost i kultura kroz stojeća u Tjednu kajkavske kulture u Krapini 9. rujna 2024. bio je posvećen 450. obljetnici prve tiskane kajkavske knjige Decretum Ivanuša Pergošića. O toj je govorio prof. emer. Alojz Jembrih.

Sudionici 23. Znanstvenoga skupa o kajkavskome u Krapini (Foto Miljenko Brezak)

Nije to, dakako, jedina zanimljiva tema, jer su znanstvenici nadahnuća našli kako u povijesnim tako i u recentnim, sve zanimljivim i u javnosti manje poznatim temama. Fra Juro Šimić i urednik zbornika prof. emer. Alojz Jembrih predstavili su zbornik Gregur Kapucin i njegovo djelo (1734. – 1812.) Hrvatske kapucinske provincije sv. Leopolda Bogdana Mandića. Mr. sc. Ivan Zvonar svoje je izlaganje naslovio Na izvorima popijevke Protuletno drago vreme, adr. sc. Marijana Borić odabrala je Kajkavsku rukopisnu knjigu Franje Josipa Kosednara„Cisio aliti Planetna kniga“ iz 1787., jedina kajkavska od tri objavljene astronomske.

Profesor Jembrih s Pergošićem, izdanjem iz 2003. (Foto Miljnko Brezak)

SOS za svece

Prof. dr. sc. Zvjezdana Jembrih svoje je izlaganje posvetila SOS-u za svece i predstavila oživljavanje radobojske kulturne baštine. Dr. sc. Krunoslav Puškar predstavio je Istraživanje njemačko-hrvatskih jezičnih dodira u potkalničkom Prigorju,dr. sc. Martina Horvat Imenične tvorenice u pjesmama Ante Kovačića, mr. sc. Ivica Glogoški prikazao je nove priloge za cjelovito predstavljanje strane lirike u kajkavskome prijevodu. A Danica Leštek Kajkavsku radionicu vu Kajkaviani. Doc. dr. sc. Tanja Baran govorila je o Vinu u kajkavskoj književnosti, što je bio uvod u predstavljanje njezine knjige Hrvatska vinska kultura – Znanstveno popularna monografija koju je uz predstavio s izv. prof. dr. sc. Rajkom Furešom. Kao njihov kao prvi čovjek govorio je o tridesetletnici zabočke Hrvatske udruge Muži zagorskog srca, uz Društvo za kajkavsko kulturno stvaralaštvo Krapina organizator skupa

Božica Brkan, Rajko Fureš, Martina Horvat i Alojz Jembrih s ovogodišnjim glavnim izdanjima (Foto Miljenko Brezak)

6. zbornik radova sa znanstvenih skupova Krapina 2017.-2019.

Čestitke toj Udruzi, jer jeuspjela objaviti novi u nizu, skroman ali odličan, već 6. zbornik radova sa znanstvenih skupova Krapina 2017.-2019. Kajkavski u povijesnom i sadašnjem obzorju, nakon višegodišnjega prikupljanja sredstava, što očito nastavljaju jer im predstoji i 7. zbornik s pregledom izlaganja od 2020. dalje. Zbornik su predstavili glavni urednik Alojz Jembrih te urednici Rajko Fureš i Martina Horvat. 

Ivan Zvonar: izlaganje u 87. godini! (Foto Miljenko Brezak)

Na gotovo 400 stranica, kako u Predgovoru navodi Jembrih i kako je podsjetila Martina Horvat, knjiga među ostalim objedinjuje 15 referata uglavnom sa znanstvenih skupova održanih u Krapini 2017., 2018. i 2019. godine, uz iznimku jednoga referata iz 2015. i jednoga iz 2016. godine.

Znanstvenice i dame, svaka iz svoje perspektive, o kajkavskim tekstovima o jezikui knjievnosti i astronomiji: Martina Horvat i Marijana Borić (Foto Božca Brkan)

Zbornik započinje referatom Hrvojke Mihanović-Salopek, aktualne predsjednice DHK-a, pod naslovom Kajkavska modernistička fuga Ernesta Fišera u kojem autorica piše o kajkavskom opusu istaknutoga hrvatskog pjesnika. U tekstu Zvonimira Kurečića naslovljenu Kajkavski književni jezik u liturgiji Zagrebačke (nad)biskupije doznajemo o putu i važnoj ulozi kajkavskoga književnog jezika pri prosvjećivanju vjernika u liturgiji tadašnje Zagrebačke biskupije. Slijedi tekst Ivana Zvonara Rukopisna pjesmarica Philomela sacra Jurja Lehpamera koji osim važnih podataka o spomenutoj rukopisnoj pjesmarici sadržava na dvadesetak stranica i izbor pjesama iz pjesmarice. Tekst Alojza Jembriha Tomaš Goričanec i prvi kajkavski ep o sisačkoj pobjedi (1593.) u hrvatskoj književnosti donosi niz važnijih podataka o autoru epa Opseđenje i poboj sisečki 1593. koji je u literaturi isprva bio prešućivan, kao i o samu epu. Na kraju članka autor je pridodao niz korisnih ilustracija o navedenoj temi. Ivan Zvonar autor je i članka Odjeci poeme Nebeski pastir pogubljenu ovcu išče u kajkavskim rukopisnim pjesmaricama s kraja 19. stoljeća u kojemu se uz rukopisne prijepise Kapucinove poeme donose i važniji podatci o inačicama poeme u spomenutim pjesmaricama.

Tanja Baran i Rajko Fureš predstavljaju <<tnjinu Hrvatsku vinsku kulturu (Foto Hrvatska vinska kultura)

Članak Postupne averzije prema kajkavštini od ilirizmado danas autorice Kristine Jug tematizira marginalizaciju kajkavske književnosti zaključujući da se pojava najviše uočava neposredno prije i za vrijeme ilirskoga pokreta, dok se pojavom dijalektne književnosti 1900. godine bilježi veće posvećivanje pozornosti kajkavskim piscima koje će vrhunac dostići u vrijeme Krležinih Balada kada započinje reafirmacija kajkavštine. U članku Frazemi sela Veleškovca Branka Tuđa Kanceljak raščlanjuje frazeme spomenutoga sela, a u prilogu donosi abecedni rječnik frazema i njihova značenja. Barica Pahić Grobenski tematizira bednjanske odmilice u članku naslovljenu Bednjanske odmiljicei ostale frivolne riječi donoseći u prilogu tekst Bednjanski govor Josipa Jedvaja objavljen u Hrvatskom dijalektološkom zborniku 1956. godine. Željko Bajza autor je članka Tradicija i narodne mudrosti kod Ivana Belostenca u kojem donosi neke od značajki Belostenčeva rječnika Gazofilacij objavljena 1740. godine.

Doktor Fureš preporođuje zagorsko porodništvo i kajkavski jezik, što god treba (Foto Miljenko Brezak)

Dalje, Rajko Fureš u člancima Hrvatska udruga Muži zagorskoga srca – Trideset godina na planu skrbi za kajkavski jezik, književnost i kulturu (1994. – 2024.) i Osamnaest godina znanstvenoga skupa Kajkavski jezik, književnost i kultura kroz stoljeća i suradnja prof. dr. sc. Alojza Jembriha s Hrvatskom udrugom Muži zagorskoga srcasažima tridesetogodišnju djelatnost spomenute udruge i osamnaestogodišnju plodonosnu suradnju s prof. Jembrihom, a ujedno donosi i temeljne podatke o svim dosad održanim skupovima od samih početaka daleke 2002. pa sve do 2018. godine, kao i o dosad objavljenim zbornicima. O Kerstnerovu doprinosu korpusu aurea kajkaviana piše Stjepan Hranjec donoseći slikovite primjere Kerstnerovih nezaboravnih likova koji su karakterom afirmirali i ujedinili kajkavski korpus te se ujedno udomaćili i u mnogih ne-kajkavaca. Pažnje je vrijedan i tekst Alojza Jembriha naslovljen Prvi kajkavski povijesni roman: Događaji Zrinji Miklouša bana horvatskoga (1823./1833.) u kojem autor donosi važnije podatke o spomenutome romanu, kako o njemačkome predlošku, tako i o Tomašu Miklošiću koji je za tisak priredio prijevod romana predočavajući i sam povijesni kontekst u kojem nastaje roman. Autor analizira roman na slovopisnoj, morfološkoj i sadržajnoj razini, a u prilogu donosi govor ustoličenja hrvatskoga bana Nikole VII. te dvije književne posvete Nikoli VII. Zrinskomu, kao i slikovne priloge. Sam je kraj zbornika rezerviran za osnovne podatke o autorima referata uz koje su pridodane tri zajedničke fotografije sa skupova održanih u Krapini.

Zvjezdana Jembrih spašava radobojske svece, a Vera Grgac i Božica Brkan svaka svoj zavičajni kajkavski govor u poeziji (Foto Miljenko Brezak)

Marginalizacija kajkavštine

Budući da je kajkavština u 19. stoljeću društveno marginalizirana, ovaj zbornik važan je doprinos proučavanju kajkavskoga dijela povijesti hrvatske književnosti i jezika koji je više stoljeća bio nositeljem hrvatskoga identiteta, zaključuje urednica Martina Horvat.

Naslovnica najnovijega zbornika radova
Početak teksta B. Brkan Zavičajni kajkavski govori u modernim medijima iz 2015.
Početak teksta B. Brkan Kako pišu recentni kajkavki pisci? iz 2018. u spomen nekajkavcu Robertu Rokliceru

Dva teksta prema dvama izlaganjima Božice Brkan

Na kraju, s  veseljem i ponosom ističem kako su zborniku objavljena i dva teksta  Božice Brkan, mala istraživanja i ankete tadašnjega stanja (sada još gorega, op. BB) Zavičajni govori u modernim medijima iz 2015. godine (str. 25.-37.)  i drugi,posvećene pokojnomu Robertu Rokliceru, književniku, dramaturgu i glumcu, nekajkavcu, (interesantan prilog, kaže u uvodu profesor Jembrih, op. BB) Kako pišu recentni kajkavski pisci? iz 2018. godine (str. 265.-275.).

Pergošićevo izdanje iz 2003.
Presnimka Pergošićeva Decretuma otprije 450 godina

Podsjećam i na kompetentno Jembrihovo razočaranje, recentno opetovano usmeno uz Pergošićevu obljetnicu i pismeno uz tekst izgovoren prije osam godina Zavičajni govori u modernim medijima dodan kao svojevrsnu fusnota o medijskoj šutnji i ignoranciji kajkavskoga u mainstream medijima. Iza mojega: Zaključno predlažem: Dobro bi po ovoj temi došlo temeljito istraživanje i analiza. Poželjno, ali očito i nemoguće da potekne iz samih medija. Jembrih dodaje ogorčeno: To će biti malo teže, jer ti mediji su u službi u čijoj jesu, oni ne respektiraju toliko kajkavštinu pa maka ri u naslovu svog medija imaju riječ KAJ, ta im riječ bude više kao pseudo-amblem za osobnu promičdbu pri čemu ne žele, „srame se“ isticati govornu stranu kajkavštine, čak nemaju emisije u kojoj bi se, barem jedan sat, govorilo o povijesnom aspektu kajkavske književnosti i jezika kroz stoljeća. To bi bilo potrebno upravo sada kada je kajkavski jezik dobio međunarodni ISO kod 639-3 Kjv. U medijima na kajkavskom govornom prostoru ne postoji svijest o vrijednosti kajkavskoga jezika, jer im je svijest otklonio obrazovni sustav Republike Hrvatske. To je više nego tragično, da jedna zemlja – Hrvatska ne vrjednuje svoje različite idiome kao integralni dio svojega jezičnoga korpusa. Ova napomena je od urednika A. Jembriha.

Za uspomenu Alojz Jembrih i Božica Brkan, za dovoljni sa konačno objavljenim 6. zbornikom krapinske znanstvene kajkavijane (Foto Miljenko Brezak)

20240910 

Muzeji za muzej – Umjesto kave 21. kolovoza 2024.

Taman sam pisala o novootvorenoj Bakinoj kući 1968 – 1978 – 1988 chefa Mislava Božića u Krapinskim Toplicama, kadli je Marija Crnjak u Jutarnjem objavila odličan tekst o usponu industrije muzeja na primjeru zagrebačkih. Sve jedan zabavniji od drugoga, sve jedan unosniji od drugoga, otvaraju se umalo tjedno. Ne, ne radi se u Kući Šenoa u Mallinovoj  ili o Kući karikatura Ota Reisingera u Radićevoj, u koje zasad, iako važan i zanimljiv dio nacionalne kulture, ne ulaže nitko osim obitelji, nego o takozvanim tematskim muzejima, opisanima kao usko specijaliziranima, s građom zbijenom u prostor veličine stana, napucanim marketingom i aktivnima na društvenim mrežama, no ipak u dobroj mjeri poluozbiljnim projektima u koje je uloženo relativno malo. Lani su uvećali prihode od 30 do 60, a neki i 250 posto. Propao je navodno samo Muzej torture i to zbog cijene najma. Ne znam što je s Muzejom oldtajmera Ferdinand Budicki, jer on je također imao problema sa smještajem, ali koliko vidim ima u Hrvatskoj čak nekoliko automobilskih muzeja. U Zagrebu je posljednjih godina otvoren muzej čokolade, putovanja, selfija, muzej osamdesetih, Novoga vala, mamurluka, kanabisa do nedavno, uz prisustvo predsjednika Republike, muzeja kravate… Ne mogu ne pomisliti koliko je tu dobre koncepcije, marketinga i nečijega prikupljanja, a koliko trenda, dobroga poslovnog nosa, second handa, Hrelića i Jakuševca. Koliko bitnoga, a koliko nebitnoga! Možda se jednom otvori i muzej o muzejima! Antimuzej poput Trokutova.

Jasmina Reis u Kući Šenoa oštećenoj u potresu s darom (Foto Miljenko Brezak)
Donirana aparatura Zdenka Šenoe (Foto Miljenko Brezak)

Da se radi o industriji tekst ilustrira sa nekoliko primjera. U 14 godina postojanja prvi privatni muzej u Zagrebu Muzej prekinutih veza, o kojem imam i ljubavnu pjesmu, sa 96 eksponata i oko 4000 arhiviranih, bilježi 120.000 posjetitelja u godini i upravo navodno kani otvoriti još jednu, ne znam koju podružnicu čak na Tajlandu. Muzej iluzija u devet godina postao je najveći i najbrže rastući lanac privatnih muzeja u svijetu: dosad ga je posjetilo više od 15 milijuna posjetitelja, posluje na više od 50 lokacija u 25 zemalja na četiri kontinenta. Neki od muzeja hvale se podrškom gradskih i državnih tijela mjerodavnih za turizam i kulturu, a većina se žali kako im Ministarstvo kulture ne da status pravoga muzeja, što znači jeftinije ulaznice bez PDV-a.

Zdenko Šenoa sjedi u naslonjaču djeda Augusta uz njegov radni stol (Foto Kuća Šenoa)
Zdenko Šenoa 1940. (Foto Kuća Šenoa)

Treba li i spominjati British Museum, Prado, Louvre…? Pomno pratim i vijesti vraća li koji muzeji ili kani vratiti izloške izvornim zemljama ili se sude s njima. Ako vam je mjerilo za muzej kao meni barem berlinski Pergamom, pariški Orsay, bogotski Muzej zlata (ili barem izložba skitskoga zlata), The Metropolitan Musem od Art, koelnski Muzej čokolade (u kojem raste i rađa kakaovac u prirodnim uvjetima i mijese se uživo čokoladne praline!), sicilijanski antički hramovi na otvorenome… Ako žalite što nema prikaza, sjećanja odnosno tematskoga muzeja ozbiljnog djetinjstva, propale tekstilne industrije, dizajna, stripa, kuće Vjesnik… Vidim da još ne smijem pobacati svoje intimne zbirčice ovoga i onoga, čak ni spomenare ni biblioteku, pa makar da uza sve zabavno i to kad-tad bude neugodan svjedok. Primjerice, osim nekoliko platana, imam i štafelaj i kistove akademskoga slikara Ive Radoševića, svoga gimnazijskog profesora povijesti umjetnosti i desetljećima kronologa mijena Medvednice, Sljemena.

A nedavno je mome Miljenku Brezaku, zaljubljeniku u fotografiju, i njegovim ostarjelim fotoaparatima i aparaturi Opemus 5, otprije nekoliko desetljeća, za izradu fotki stiglo i poticajno muzejsko društvo

Zdenko Šenoa s bakom Slavom, Augustovom udovicom, Foto Tonka 1921. (Kuća Šenoa)

Poštovanom gospodinu Miljenku Brezaku u znak zahvalnosti za dugogodišnju suradnju s Kućom Šenoa i udrugom Svi naši Šenoe, darujem opremu za izradu fotografija Magnufax koja je pripadala mojem pokojnom poočimu Zdenku Šenoi.
Svi Šenoe (Milan, Brano i Zdenko) bavili su se amaterski fotografijom, a koncem 60-tih ili početkom 70-tih godina 20. stoljeća Zdenko Šenoa kupio je opremu za izradu fotografija.
Velika mi je čast ovu opremu koju sam naslijedila darovati u prave ruke.
Jasmina Reis
24. lipnja 2024.

Gospodin Zdenko Šenoa s kojima sam kao i s njegovom suprugom Marijom (majkom gospođe Jasmine), svojedobno surađivala i prijateljevala i bila recenzenticom njihova Biskupskoga sladopeka, darivao mi je davno  nekoliko kutija izrezaka svojih recepta. Zahvalni.

Aparatura Opemus 5 (Foto Miljenko Brezak)

Uz to, spominjem kako smo pretrpani stvarima koje čuvamo jer nam ih je šteta baciti,uspomene od nekoliko pisaćih mašina, računala, diktafona, mobitela, gramofonskih ploča, suvenira s putovanja, fotografija… Da ne spominjem knjižnicu s tisućama knjiga – među kojima  i nekoliko stotina iz različitih izvora doniranih mi kuharica – što sam ih nakupila od svojega drugog razreda osnovne škole, pa arhiva u standardiziranim kutijama. Unuk nam se igra i sa sinovljevim igračkama… Miljenko ima samo fotografiju sa svojim konjićem (Bila i na izložbi u Etnografskom!), a ja sam sačuvala jednu od svoje dvije bebe, gumenu Vesnu, i crveni lončić. Negdje su u kutijama u garaži, našemu intimnom muzeju.

Žargon, rječnik, pa još novinarski – Umjesto kave 14. kolovoza 2024. godine

Rječnik novinarskoga žargona – urednici i autori su Lana Hudeček i Vicko Krampus, a uz njih su autori i Milan Pavičić, Lovro Alebić, Franka Alvarez, Marta Halužan, Iva Juričević, Iva Muminović, Iva Vasilj. Izdavač je Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, 2023. Ta je knjižica na 130 stranica objavljena u 300 primjeraka, a sadržava oko 600 novinarskih žargonizama. Zanimljiva za čitanje i korištenje svakako je studentima novinarstva i jezika, onima koji se bave jezikom, a i još radoznalim novinarima. Uvodna studija govori o odnosu novinarskoga žargona i standardnoga jezika odnosno nazivlja. Rječnik je, navode autori, uz drugo i poziv novinarskoj struci da se, poput drugih struka, uključi u uređivanje novinarskoga stručnog nazivlja. Ne znam očekuju li javljanje internetom, jer da je bilo više i ozbiljnije ambicije – koja se može nadoknaditi – zacijelo bi na suradnju pozvali i prije objave.  

Naslovnica skromnoga, ali važnoga izdanja

Urednici predavači Lana Hudeček i Vicko Krampus navode kako je izrada toga rječnika pokrenuta na preddiplomskom stručnom studiju novinarstva na Veleučilištu Vern šk. g. 2016./2017. Studenti su pokazali veliko zanimanje, a građa je prikupljana iz dostupne literature (popis na kraju knjige), s novinskih portala, ekscerpirana iz stručnih i znanstvenih  radova (jer je jedna od značajki novinarskoga žargona i ta da se mnogi žargonski izrazi upotrebljavaju i u znanstveno-popularnome, pa i strogo znanstvenom stilu) te prikupljan na novinarskim kolegijima studija, u razgovoru s novinarima redakcijama u kojima su studenti bili na studentskoj praksi itd. Žargonizmi su prikupljani i pretraživanjem interneta te ragledavanjem dvaju hrvatskih portala (Hrvatske jezične riznice i hrvatskoga jezičnog korpusa – hrWaCa) s pomoću alata za pretragu korpusa SketchEnginea i skica riječi (WordSHetches) za hrvatski jezik. Ističu:

Cilj nam je bio, ističu urednici, stvoriti rječnik koji bi mogao biti zanimljiv i koristan ne samo studentima novinarstva  i novinarima, nego i svima koji se na bilo koji način bave medijima te široj jezikoslovnoj i općoj zajednici. Njegov je cilj, dakle, u prvome redu popisati i opisati suvremeni novinarski stručni žargon. Pritom smo svjesni da u toj zadaći ne možemo potpuno uspjeti jer „Valja napomenuti daje cehovski jezik podložan stalnim promjenama, a ima i svoje dijalekte. Naime, svaka redakcija ima svoje lokale leksičke specifičnosti.“ (Mihovilović 2007: 274).

Žargona u rječniku nema, ali je prema definiciji iz uvoda stručni žargon jezik kojim se pripadnici određene struke služe u svojoj uzajamnoj svakodnevnoj i neformalnoj komunikaciji. Ne pripada standardnome jeziku. U hrvatskom jezikoslovlju podsjećaju da nema mnogo djela koja se bave žargonom uopće i zahvaliti trebamo Tomislavu Sabljaku što imamo rječnik Šatra, Rječnik šatrovačkog govora i Rječnik hrvatskoga žargona. Stručnim žargonima jezikoslovci se bave još manje, pa navode Od računalnoga žargona do računalnoga nazivlja Antuna Halonje i Milice Mihaljević, od novinarskoga žargona Rječnik redakcijskog žargona u knjizi Profesionalni novinar Maroja Mihovilovića, sa oko 300 izraza, zatim neki novi medijski nazivi uvršteni su u Englesko-hrvatski politološki rječnik: Mediji (Car 2013.), Leksikon Hrvatskeradiotelevizije, web Žargonaut i sl.

U niz od adreme do žutila Rječnik novinarskoga žargonaredaju se antrfile, brifing, copi-paste, fotku, foršpana, hijavatu, hejtera, navlakušu, opinion makera, paparaca, patku i plahtu, prime-time, trola… Svakako je pohvalno, pogotovo što su studenti sa svojim profesorima sami sebi stvorili literaturu, jer znam kako sam i koliko truda prije petnaestak godina držeći tri godine jednosemestralne vježbe iz Stilistike u medijskoj komunikaciji na Komunikologiji Hrvatskih studija ulagala u pripremu nastave. Više se ne sjećam da li studentima prve ili druge godini, po šezdesetak njih, jedino da sam svaki put promukla. Da bi budućim kolegama bilo zanimljivije i korisnije, poticajnije, dovodila sam vrhunske majstore zanatlije iz novina, TV i radija – novinare, lektore, urednike, marketingaše… U tri godine i zanimanje za studij bitno se mijenjao: sve manje je bilo novinarstva, a sve više PR i marketinga, sve više specijalizacije za agencijsko, pisano, TV, radijsko.

Ne znam kako je sada (radijsko je, ako se ne varam, na FPN od ove godine ukinuto), ali se nadam da nije sve otišlo na internetsko novinarstvo odnosno, kako jutros pročitah jedan gorki komentar, u specijalizaciju za inženjera za stavljanje materijala na dvije društvene mreže i doktorate za lajkanja. Ustrajno sam zadavala zadaće, jer sam bila zgrožena što budući novinari recentne medije, ma kakvi bili, uopće nisu pratili, jedva da su tek po neki bili na Facebooku i Twitteru. Prakse uz ozbiljne mentore je bilo vrlo malo i svaki se uzdaje u se i svoje kljuse i lajkove. Ponosna sam na nekoliko svojih studenata poslije vrlo uspješnih u medijima i vrlo specijaliziranima. Kako sam još radila, motiv mi nije bio honorar nedostatan za taksi amo i tamo, čak ni studenti niti upućeni niti zainteresirani ni toliko da bi se makar povremeno čemu čudili ko picek glisti, nego ideja da napišem knjigu. Skromna, jedva postojeća literatura onda se uglavnom svodila na Internet i praksu s vrlo aktualnim primjerima fake news, gerilla marketing, content, spin i spindoktor. Riječ zapratiti nije bila ni u povojima. A nije bilo ni influencera, instagramuša, klikabilnosti, pa jedva i multimedijalnosti. Iako sam primjerice u okviru svoje specijalizacije mnogo radila native marketinga, nismo tada to uopće tako zvali.

Tek sam poslije povremeno pomišljala  da bih, ostanem li na faksu, mogla doktorirati na temi novinari-književnici. Nisam, jer mi je lijepa literatura pretegla novinarstvo, ali nažalost nije ni nitko drugi iako je materijal sjajan. No, kako nisam prestala zapisivati u podsjetnik, upravo me Rječnik novinarskog žargona naveo da pogledam što sam to htjela prenijeti ne samo studentima nego javnosti kao svoj prilog da se ne zaboravi što smo imali na svom jeziku, u svim njegovim oblicima, prije nego nas (je) do kraja pregazio engleski kao globalni modern language. I infotaintment.

Odličan primjer je marketing, gdje nije pomogla ni sjajna prevedena osnovna literatura poput Kotlerova Upravljanje marketingom još u vrijeme nestora hrvatskoga marketinga prof. dr. sc. Fedora Rocca (s prevoditeljicom Vlasta Andrlić) 1988. Je li mi to bila zamisao o samopomoći ili samopromociji ne mogu tvrditi, ali da sam ustrajala dobro bi došlo, makar za onaj Muzej novinarstva koji je kanio osnovati Branko Lovrić. Jer, koliko primjećujem, u Rječniku novinarskoga žargona u literaturi nedostaju knjižni i novinski naslovi i autori iz tiskanoga novinarstva poput pretpotopnoga Bože Novaka, različitih izdanja kuće Vjesnik od Leksikona dalje, pa Branke Primorac (za djecu!), Nives Opačić, Maje Matković…

Još mi više nedostaju žargonizmi, ali i ne samo žargonizmi nego ukupni jezik iz tiskanoga novinarstva koje su gotovo pojeli strojevi, nova tehnologija i nesentimentalna vremena u kojima sve počinje sa mnom. Ali, što mogu kad sentimentalno žalim i za tim, jezičnim dokumentima sve davnijih, nestalih vremena prije vremena formata i formatiranja, flipanja, imprimtura itd. Prije nego su nam na stolove sjele kante, računala, dok još nije bilo nikoga tko ne bi znao tko je Oto Reisinger, Pablo Cajzek ili Šime Radovčić, Spectator, Argus, čak i Studijev Piko Bodljić (ponovno uskrsnuo, i danas životari u studiju), rubrika Pisma čitatelja ili naš Vrtov dežurni telefon. Osim u Novinarskoj trilogiji, u kojoj kanim objaviti sva tri svoja novinarska romana – Lift / Politička melodrama, Azour journal 1993.; Rez / Leica-roman u 36 slika, VBZ, 2012. i Privremeno neuporabljivo, Acumen, 2022. – svojevrsnoj povijesti hrvatskoga novinarstva od devedesete, prilažem, više nabacujem nekoliko svojih žargonizama o novinarstvu, fotografijama, grafici… kojih, za razliku od recimo špigla i šlagera, tipfelera i tipića, u Rječniku novinarskoga žargona nema, bez posebnoga reda i dodatne obrade, nabrajam:

prijelom/prelom, prelomiti (grafičko oblikovanje novin i novinske stranice), forski prijelom/prelom (prelamanje unaprijed da se sve stigne npr. zbog blagdanskog višebroja, u očekivanju nekog događaja, nečije smrti itd.), (s)rušiti stranicu (grafički stranicu raditi ispočetka zbog novopristiglih vijesti ili boljega rješenja), blokirati (rezervirati prostor s događaja koji se tek odvija ili za tekst koji se tek piše), kurvin redak (kad visi jedan redakili pola reda u stupcu), zalom (kad se poremeti slijed odlomaka), zlatni rez, rubriciranje, cicero, kolumna, kolumnist, laga (izdvojene tematske cjeline nekoliko stranica unutar novina, npr. sport, kultura), pereks (početak tetska s najvažnijim informacjama, anterfile), obrnuti pereks, cajtnot, dedlajn/deadline/rok, demantij, embargo (zabrana objave do određenoga roka), (pro)cutiti (probiti neke skrivene informacije), špranca (predložak), štof (materijal za tekst), prežvatati/prežvakavanje (napisati tekst sa starim podacima), isisati iz prsta (napisati tekst ni od čega, katkad i izmisliti, kao fake news), zgusnuti tekst (skratiti tekst, izbaciti nepotrebne podatke i riječi), skalupiti, štrikati/ naštrikati/preštrikati (napisati tekst ili ga dužiti da popuni prostor, preraditi tekst, rirajtirati tekst), rirajting, nabrijati tekst, otvoriti/otvarati/zatvoriti temu, neprobojni tekst (teško prohodan tekst, loše napisan tako da se ne može lako ni čitati ni kratiti), naklampfati (napisati puno teksta, katkad i besmislenoga), (na)štancati, () (napisati puno, previše teksta o čemu, pisati jedno te isto, neinventivno, grafički pretrpati teksta i fotogafija), (na)trackati, (pre)orati tekst (dubok, temeljit rirajting, ispravljanje, prerada), srezati, sasjeći, popljuvati, napljuvati, rastrančirati koga (nekoga iskritizirati s argumentima ili bez njih), biti u tekstu (koncentrirano pisati), izaći iz teksta (dekoncentrirati se u pisanju teksta); tezga (posao sa strane, mimo redovitog zaposlenja, na crno, na sivo, u fušu), tezgariti, šlagvort (povod, uvod u tekst), ići na kavu (ići na sastanak off the record, ne nužno za objavu), ekskluziva, smanji(ti) doživljaj! (smiri tekst, ne pretjeruj)…

 Ako Rječnik novinarskoga žargona shvatimo, kako nam autori poručiše kao poziv novinarskoj struci da se, poput mnogih drugih struka, uključi u uređivanje novinarskoga stručnog nazivlja, da on prije svega bilježi šarolikost i kreativnost u stvaranju nazivlja kojim se novinari služe u svojoj svakodnevici, pozivam i kolege, posebno dokone penziće koji to još pamte pa ili su već zabilježili ili da zapišu dok nisu zaboravili te dok s ljudima nije nestalo i to. Pozivam i naše Hrvatsko novinarsko društvo i Institut za jezik i jezikoslovlje da nastave te studije novinarstva na Vernu, Komunikologiji Hrvatskih studija, Fakultetu političkih znanosti i druge, sve do  studija hrvatske književnosti i jezika.


Vračtva vsagdašnja domača, Luičeva i Jembrihova – Umjesto kave 6. kolovoza 2024.

Knjigu Vračtva vsagdašnja domača (1746.), cjeloviti pretisak rukopisne kajkavske ljekaruše pavlina Imbriha Luiča, koji je priredio, tekst transkribirao, pogovor napisao i glosarij sastavio prof. emer. dr. sc. Alojz Jembrih, na jednoj od Tribina Kajkavskoga spravišča predstavio je njegov predsjednik izv. prof. dr. sc. Boris Beck. U ime nakladnika ozaljskoga Pučkoga otvorenog učilišta Katarina Zrinska te Ogranak Matice hrvatske u Ozlju ravnateljica POU Zdenka Novosel mogla je samo primati pohvale za taj pothvat iz 2022., kako ističe i Nada Vajs Vinja u prikazu u Kaju, LVI, Zagreb 5-6/2023.

Naslovnica Luičeve ljekaruše u Jembrihovoj nadgradnji

Za preslik je korišten primjerak iz zbirke Rara Gradske knjižnice u Zagrebu (radi lakšega čitanja uvećan je 30 posto). Još za fascinantne izložbe Sladki naš kaj u zagrebačkoj Gradskoj knjižnici 1998. Jembrih je bio osobito nadahnut Luičevim rukopisom zbog njegove vrijednosti za proučavanje povijesne dijalektologije, tj. hrvatskoga kajkavskoga jezika iz razdoblja zrinskofranko-panskoga jezično-književnoga kruga, a još više zbog važnosti za oživljavanje povijesnoga nazivlja ljekovitoga bilja te za povijest medicine u Hrvatskoj prve polovice 18. st., čak 30 godina prije Lalangueove Medicine ruralis iliti Vračtva ladanjska iliti vračtva ladanjska, za potreboču mužev, i siromakov Horvatckoga orsaga i okolu njega, bližnešeh mest, koju je u međuvremenu istraživanjima i tiskanjem javnosti približio doc. dr. Rajko Fureš.

Alojz Jembrih s Luičevom uknjiženom ljekarušom (Foto Miljenko Brezak)

Izuzetno je važno da ljekaruše kao što je Luičeva postaju dostupne široj javnosti, pogotovo u vrijeme nove popularnosti i trenda prirodnoga liječenja biljem. I ne samo biljem, jer u njoj ima i vračtva, lijekova  animalnoga podrijetla, mineralnoga i drugoga, primjerice pepela, vapna, žutanjaka, bjelanjaka, voska itd.). Uz to, sadržava i brojne savjete vezane uz kućanstvo, gospodarstvo i veterinarstvo. Recepti su vrlo praktični, zacijelo i provjereni u učinkovitosti, a osim što su pisani kajkavskim, ima ih i na latinskome, jer ih je, pretpostavlja se, Luič odnekud prepisao. 

S tribine Kajkavskoga spravišča: Boris Beck i Alojz Jembrih (Foto Miljenko Brezak)

Vračtva vsagdašnja domača. Iz vnogih pisan pobrana i probavana. Nikoja nikojim hasnovita. Ali od smerti osloboditi Boga sam to more včiniti. Niti kaj več od mene spitavaj, nego jedinoga Boga na pomoč zazavaj. Ova su po patru Imbrihu Luiču pavlinu popisana. Nad vsim naj bu Bogu slava. Amen 1746. Ovaj tekst sukladno svome autoru redovnikuukazuje kako se u krajnjem slučaju osobito neke teške bolesti uzdaje jedino u Boga te duhovno – danas vrlo aktualno, holistički (!?) – spaja s praktičnim, tjelesnim zdravljem.  

Publika na tribini o ljekaruši (Foto Miljenko Brezak)

Nepoznato je zašto rukopis nije tiskan u vrijeme nastanka, to prije što se čini priređenim za tisak. Početkom 20. st. Luičeva ljekaruša djelomično je tiskana u redakciji križevačkog liječnika Frana Srećka Gundruma-Oriovčanina u Zborniku za narodni život i običaje Južnih Slavena (1909.) i neki su tada, pokazalo se netočno, tvrdili da je originalna ljekaruša izgubljena. U Dodatku sadašnjega izdanja(str. 215-294) Jembrih dodaje i Gundrumov prijepis teksta iz 1909. Luičeve ljekaruše koji je zanimljiv i zbog brojnih bilježaka koje tumače nazive ljekovitoga bilja, odnosno svjedoče o hrvatskome jeziku s početka 20. stoljeća. Rukopis (preslik u boji) sadržava 72 stranice, od kojih se 55 stranica odnosi na latinske i kajkavske recepte s uputama kako se lijek priprema, kako se i koliko dugo protiv koje bolesti uzima, dakle terapija. Luič donosi i svoj životopis na latinskom (u knjizi je preveden na hrvatski). U prvom dijelu, odmah iza preslika ljekaruše, Jembrih donosi latiničku transkripciju kojoj dodaje i korisno tumačenje pojedinih riječi u ljekaruši, tzv. glosarij, iz kojega izvlačim: bažuljk – bosiljak, bodac – probadanje,bol; cvit – menstruacija; dušac – miris, vonj; flajštar – krema; gnjusoba – smrad, zmazanoća; guščeri – bol grla; jaderka – jezgra; na dimije – prepone; opadavica – epilepsija; pupkorizna baba – primalja, babica; ščep – puni mjesec; vulog – kostobolja, giht; zašprihnuti – poškropiti…

Duplerica presnimljena iz knjige – povećan rukopis
Presnimljeno iz Luičevih Vračtva

Po dobrome Jembrihovu običaju, kad se on dohvati nekog rukopisa, njegov komentar odnosno ovdje Pogovor (str. 167-211) opširan je i vrlo vrijedan i u kontekstu i sam za sebe. Ovdje kreće s geslom Priroda je najbolja ljekarnica citirajući Sebastiana Kneippa. Jembrih donosi okvir s podacima o počecima liječenja ljekovitim biljem, o najstarijoj glagoljaškoj ljekaruši iz 14 st. nastaloj na području Vinodola te o brojnim srednjovjekovnim benediktinskim samostanima zapadne Europe. Uz benediktince i franjevce, pavlini su, navodi, bili poznati ljekarnici koji su ručno zapisivali recepte i širili ih u puku pomažući bolesnima i djelujući na ublažavanje ili suzbijanje različitih bolesti. Takva je prva medicinska knjiga 1776. tiskana u prijevodu na kajkavski književni jezik varaždinskoga liječnika Ivana Krstitelja Lalanguea već spomenuta Medicina ruralis iliti Vračtva ladanjska iliti vračtva ladanjska, za potreboču mužev, i siromakov Horvatckoga orsaga i okolu njega, bližnešeh mest. Kad je o djelima u rukopisu riječ, danas je osobito važno njihovo objavljivanje i za nacionalnu kulturu i to kako za povijest pučke medicine i farmaceutike tako i za povijest hrvatskoga, ovdje napose kajkavskoga jezika i medicinske terminologije.

Jembrihov Pogovor donosi: Uvod, Ljekaruša Imbriha Luiča, kako je iznova otkriven Luičev rukopis?; Rukopis Ljekaruše (1746.), Curriculum Vitae pavlina Imbriha Luiča, Ljetopis Imbre Luiča u njegovim Vračtvina vsagdašnjim (1746.), Vračtva vsagdašnja domača po Imbrihu Luiču popisana (1746.), Slovopis u Luičevoj ljekaruši (1746.), Tablica slovopisa Luičeve Ljekaruše, Ostala grafijska i jezična obilježja u Luičevim Vračtvima vsagdašnjim; Dodatak: Luičeva Vračtva vsagdašnja domača (1746.) u redakciji Frana Srećka Gundruma Oriovčanina (1909.), Kratice, Every-dey Domestic remidies (Summary).

Jedna od obilja ilustracija iz knjige

One koje će to zanimati, na kraju ljekaruše Jembrih donosi i prijevod Luičeva   Curriculum vitae u kojem po godinama zapisuje događaje, počevši od rođenja 1690. u Karlovcu. Njegov je jezik sličan tzv. zrinsko-frankopanskom jezično-književnom krugu, tj. jezik područja na kojemu su pavlini samostana Svetica i Kamenskoga pastoralno djelovali. Spominje i Luičeve  boravke u Lepoglavi, Remetama, Olimju, Sveticama, Kamenskom i Križevcima, što se ogleda i u Luičevim jezičnim interferencijama.  

Kratka analiza knjige na promociji (Foto Miljenko Brezak)
S predstavljanja za sjećanje (Foto Miljenko Brezak)

U poglavlju Slovopis u Luičevoj ljekaruši (1746) ljekarušu Jemrih uspoređuje s kajkavskim djelima 18. stoljeća zaključujući da se razlikuje od njih, iako slijedi  tradiciju slovopisa u upotrebi u Zagrebačkoj biskupiji njegova doba (npr. lj, nj uvijek je pisao li, ni, a ne ly, ny; , današnje đ piše gi, a ne gy, itd). Jembrih navodi da je u prvoj polovici 18. stoljeća, kad je napisana i Luičeva ljekaruša, tiskano više od 40 kajkavskih knjiga, a među njima i prva kajkavska početnica Abecevica 1746. Jurja Muliha. Godine 1745. tiskan je školski priručnik na latinskom jeziku kajkavskim primjerima te na 31. stranici, namijenjen đacima isusovačke gimnazije i strancima koji uče hrvatski (!) Uputa za pravilno pisanje hrvatskih riječi kako prema samoj prirodi pravilna izgovora tako i prema glasovnoj vrijednosti slova predočena i na korist domovinske mladeži te onih stranaca koji žele učiti hrvatski jezik, iznesena… U tim Uputama, uz drugo, stoji  da svaka hrvatska riječ mora se pisati tako kako se izgovara, što se kao piši kako govoriš pripisuje Vuku Stefanoviću Karadžiću koji se tada nije ni rodio!

Na predstavljanju i Željko Vegh, jedan od onih koji je radio na starim kajkavskim rukopisima u zagrebačkoj Gradskoj knjižnici (Foto Miljenko Brezak)

Ne mogu, dakako, iz Luičeve ljekaruše ne prenijeti i po koje vračtvo, ali ne proti gnidam vu glave ili vugorki kak se berzo namoče ili živčanih bolesti ili nesanice nego:

Još jedna preslika rukopisa u knjizi

Za oči kermežljive. R.I.
Vzami 3 jajca černe kokoši, zažgi jaluna i stuci ga, posipli ž njim jajca i zmišaj, ožmikni čes čistu candru, i s tim oi ispiraj.

Kada svinje paraju.
Vzami grabrove gube, i davaj jesti vu testu, hote ozdraviti.

Da ocat berzo jak postane.
Vzami kruha jačmenovoga skvasnoga, i postavi ga nutar, čes 2 dni jak ovat bude, i omoči vu njega razbijenoga falat želiza, nikuliko puti.

Proti buham.
Presi(j) vapna živoga, i kada hižu pometeš, posipli z onim vapnom hižu, hote sve buhe pocerkati. Pak namaži jednu stran postelje s človečju mastjom, tam se hote vse buhe spraviti, kadi je lahko moreš s kipučim kropom popariti.

Friška slanina da se v letu ne zvonja.
Vzami borovice černe, češnjaka stuci, z jakim octom nali, zmišaj, s tim frišku slaninu, kuke, lopatice i druga ostala jako natari, zatim pak jako nasoli i onak naj stoji 1 tjedan vu koritu, zatim ju vu dim obisi, ne če se skvariti.

Radionice i radioničari kreativnoga pisanja – Umjesto kave 30. srpnja 2024.

Koji je to odličan kanonski pisac prošao i kroz čiju to radionicu pisanja da bi bio tako dobar i čitan? Koliko je njih uopće slavu steklo kroz radionicu pisanja?Čije su to radionice pisanja stvorile ponajbolje majstore književnosti?Prisjetila sam se tih dvojbenih pitanja u mnogo oblika iz žustrih razgovora s Ladom Žigo-Španić kada je u svibnju, ne slučajno, pripremala jednu od svojih polemičkih tribina Bez cenzure u DHK-u .

Naslovnica zanimljiva i korisna eseja Mirka Ćurića

Posvetila ju je baš temi namnoženih književnih radionica. Imenovala ju je Klasici nisu izrasli iz književnih radionica. Pa čemu služe danas? Pozvala je Dubravku Brezak Stamać, Miroslava Mićanovića i Kristijana Vujičića da s publikom polemiziraju o umjetnicima profesionalcima i amaterima, stvaranju slike, teksta (ne nužno književnoga!), kipova i koječega prema uzorima.

A tada, baš s početkom planiranja ljetovanja, kao što je inače običaj početkom jeseni, početkom kulturne sezone, počeli su se množiti pozivi i na radionice kreativnoga pisanja, što online, a što uživo na krasnim odredištima po jadranskim otocima, brdskim jezerima, seocima na romantičkim OPG-ima, dvorcima u šumama… S književnim radionicama, navrle su radionice storytellinga (Krčani ljetos na gradskim sajamskim šetnjama nude storrytellinge na engleskome!) ili raspisivanje scenarija, radionice poezije (valjda u prozi, a može i u rimama), radionice slikanja portreta ili krajolika, ulja i akvarela, izrade skulptura u drvetu ili slanom tijestu, radionice joge, šivanja, kuhanja… Raspištoljile su se čak i turističke zajednice, jer nije loše uz Severinu, Rozgu ili Maju Šuput dodati i malo prave kulture.

Nisu ni literarne radionice ništa novo. Godinama su neke uhodane na uglednim imenima, koja polaznicima postaju ne samo uzori nego savjetnici, lektori, urednici, recenzenti, izdavači, članovi komisija za primanje u profesionalne udruge, zatim ocjenjivačkih sudova na kojekakvim natječajima, nagradama i uopće podupirateljima. Uhodane su jednako i za radionice i za prezentaciju radova polaznika i lokalne i državne, pa i EU potpore, recimo za nas 65+, inkluzivne ovako ili onako. A dio, također navodno uz ugledna i iskusna literarna imena, ne samo po POU i knjižnicama, poslije korone održava se i online, može čak i na otplatu, valjda da se naplatom vlastitoga umijeća, talenta ili dosjetke popune kućni budžeti između pisanja ili drugih tezgi. Po izboru, i proza, osobito kratke priče, i poezija koja se temelji na 11 ili 12 zadanih riječi, nisam sigurna, pa haiku, pa sonet sve do akrostiha, pa… Katkad spominju i iscjeljujuća intelektualna, svaki put i zabavna, nigdje naporna druženja. Nije više vrijeme da bez muke nema nauke.

Bolje stojeći koji si to sad mogu priuštiti, upisuju radionicu jer osjećaju zanatsku zakinutost budući da si u mladosti, u izostanku stipendija za mlade talente, nisu mogli priuštiti umjetnički nego tek neku praktičnu školu ili studij da što prije dohvate kruh u ruke. Davno su bili dobri u školskim literarnim i novinarskim grupama, dobivali nagrade na LIDRANO-u, isticali su ih talentiranima, ali život im nije dao… Neki tako bez mnogo ambicija samo izbjegavaju usamljenost. A ništa više nema besplatnoga.

Prisjetila sam se i kako sam u proteklim desetljećima i sam nadnaslovima Vrtovih inače odličnih serijala skrivila i po koju malu školu (domaćega slavonskog kulena, autohtonih hrvatskih sireva!) i akademija (zdravoga življenja!) prije pola stoljeća za prijamni na komparativnu na zagrebačkom Filozofskom uz drugu literaturu imali i odabrane dvije knjige o tome kako pišu dobri pisci, jedna s primjerima iz svjetske, a druga iz domaće književnosti. Fasciniralo me zapisivanje, neprestano prepisivanje (još rukom jer još ni stroja a kamoli prijenosnoga računala nije bilo!) te da sam se do danas zadržala na Goranovim krpcima, papirićima sa zapisanim riječima-podsjetnicima i možda Tadijanićevim zapisivanjem datuma ispod teksta. Nikako da se posve riješim montaže pri pisanju. I dalje čitajući književni, pa i novinarski tekst zagledam stil, kao da ću još to prokomentirati s Inom Beškerom ili Majom Matković. Često uspoređujem, istražujem, a katkad mi se čini da i dalje, nakon desetljeća vježbam, prekrajam, uvjerena kako svatko najviše može i naučiti čitanjem i dobrih i loših pisaca i, mnoge će razočarati, lenjinskim – pisati, pisati pisati

Mirko Ćurić na svojoj tribini u DHK s novim naslovima (Foto Miljenko Brezak)

Zato me i jest to više oduševila također uoči ljeta u izdanju Đakovačkoga kulturnog kruga objavljena nevelika knjižica Kako napisati roman / prema uputama velikih romanopisaca Harukija Murakamija, Phiilipa Rotha, Milana Kundere, Orhana Pamuka, Maria Vargasa i Amosa Oza. Autor Mirko Ćurić je đakovački predani književnik, istraživač kulture i povijesti svoga zavičaja, kulturni organizator brojnih od lokalnih do međunarodnih književnih i drugih priredaba koje tematiziraju književnu kritiku, A. G. Matoša i kao kulturnjaka biskupa Strossmayera na kojem je i doktorirao, hrvatsku panonsku književnost, https://www.bozicabrkan.com/privremeno-neuporabljivo-b-brkan-predstavljen-u-dakovu/dalmatinsko-slavonske veze kroz Luku Botića itd. Nevelikom knjižicom kao pedagog i ravnatelj mnogo čime uzorne Sredne strukovne škole Antuna Horvata, jedne od najboljih hrvatskih strukovnih srednjih škola, iskazao se i kao kreaciji, poticanju i vođenju poput kakva pouzdana starinskog učitelja. Napisao je odličan esej i uvjerena sam kako je literatura ponovno na dobrom putu da, ako ništa, pokvari sumnjive biznisiće sitnih literarnih kulturpoduzetnika s kreativnim radionicama.

Pitala sam Mirka Ćurića zašto se upustio u pisanje ovakve knjige. Kaže:

Postoje danas mnoge škole i radionice koje podučavaju autore kako kreativno pisati. Upisao sam u Googlovu tražilicu pojam „kreativno pisanje“, očekujući kako će izbaciti niz stranica koji nude savjete ili radionice za kreativno pisanje. Međutim, ipak me iznenadio tako velik broj radionica, predavača, polaznika. Mnogi su predavači ili predavačice  afirmirani književnici i književnice, ali svemrežje poručuje kako ima i onih kreativnih podučavatelja čije biografije ne obećavaju puno. Naravno, dobar sportaš ne mora biti dobar trener: Ćiro Blažević i Zlatko Dalić su bili osrednji nogometaši i vrlo uspješni treneri, pa je možda netko od tih malo poznatih učitelja kreativnog pisanja upravo književni Ćiro, ili se kod njega/nje može naučiti (što je realnije), kazano Ćirinom terminologijom, kreativno pisati kao nogomet „kod Gige u šupi.“

Još više zadivljuje ili čudi, koliko ljudi želi postati književnikom/književnicom, u vrijeme kada se govori o nečitanju i smrti književnost. Dodatno se možemo začuditi ako se  broj književnika i književnica usporedi s nakladama hrvatskih knjiga, napose poezije, koja se najustrajnije objelodanjuje i nema gotovo dana da se negdje ne objavi ili ne predstavlja kakva nova zbirka. Ali još nešto začuđuje, također, koliko ljudi koji su završili gimnazije i fakultete, treba dodatan autoritet/autoritete koji će im otkriti tajne pisanja i probuditi kreativnost. 

Za uspomenu: sa svibanjske tribine u DHK Lade Žigo Španić na kojoj je predstavila Mirka Ćurića (Foto Miljenko brezak)

Dala mi je misliti nedavno pročitana izjava upućenoga autoriteta o američkim piscima kako s obrazovanjem ne raste kvaliteta njihove literature, čak ne ni broj bestselera.

Ćurić u knjizi Kako napisati roman? – kako se vidi i iz podnaslova – dodaje razmatranja svojih omiljenih probranih uglednih svjetskih književnih veličina, njihove fotoportete i kratke biografije te izvlači i njihove savjete, koji su nerijetko kontradiktorni, kako napisati roman. Nisam se usudila pitati bi li mogle uslijediti i druge vrste, recimo kratke priče, drame, poezija… – Po mojemu, a očito i Ćurićevu, knjiga je to zanimljivija da čitatelja i potencijalnoga pisca romana potakne na kreativnost, na procjenu što i kako

Piše na koricama

Kako se postaje književnik odnosno romanopisac? Presuđuje li nadarenost ili mukotrpan rad? Postoji li naputak koji mogućem autoru ili autorici  može pomoći napisati roman?  Mogu li nam u tome pomoći savjeti uspješnih romanopisaca?

Autor ovoga eseja zatražio je pomoć Harukija Murakamija, Amosa Oza, Milana Kundere, Orhana Pamuka, Maria Vargasa Llose i Philipa Rotha: pristupio je njihovim knjigama i tekstovima u kojima govore o vlastitom pisanju ili pisanju uopće. Ne sumnjamo kako će ovi savjeti mnogom budućem književniku/književnici biti od koristi: čak i ako se ne slažete s nekim zaključkom ili prijedlogom, korist će biti barem od toga što ćete saznati kako ne biste trebali pisati ili kako ne želite pisati.

Pisanje je (osim za Murakamija) ozbiljan, težak, mukotrpan posao. Stvoriti iz nepisanog svijeta pisani svijet je kompleksan proces, ali i prostor neograničene slobode i imaginacije s kojom se nije uvijek lako nositi. Nije, stoga, loše na tom putovanju imati smjerokaze koje su postavili veliki romanopisci. 

Vraćam se Mirku Ćuriću koji u Zaključku eseja, uz drugo, nimalo sveznadarski piše: Želio sam dati svoj doprinos pisanom svijetu i iskazati poštovanje književnicima koje volim i iznova čitam, čak i kada su mi njihovi savjeti nejasni, preopćeniti, nekonkretni i možda nepotrebni. Međutim, još su mi jednom potvrdili kako ne postoji recept koji će pismen i korektan tekst učiniti tekstom koji će nam promijeniti život…To je nešto što prelazi okvire ovakvoga eseja.

A moj skromni savjet s radionicama? Hajdemo čitati, čitati, čitati i samo pisati, pisati, pisati! Svatko svoje.

Dalmacija očima stranaca / Dalmatia through foreign eyes za strance i domaće – Umjesto kave 23. srpnja 2024.

Kako dan na dan zbrajaju turističke rekorde, ne mogu a da ne pomislim: što ti svi ljudi, osim selfija i sjećanja na raznorazne avanture i uzbuđenja, iz naših krajeva ponesu kao suvenir? Oblutak s plaže? Bocu vina, travarice ili maslinova ulja? Kolut sira? Vrećicu lavande ili stručak začinskoga bilja? Portreta s plaže? Knjige, primjerice odlične kuharice Hrvatska za stolom ili neke Pervanove monografije…? Otkriće mi je Dalmacija očima stranaca / Dalmatia through foreign eyes Sveina Mønneslanda, koju su u autorovu prijevodu, dvojezično na hrvatskom i engleskom, još 2011. objavili nakladnici Fidipid iz Zagreba i Sypress Forlag Oslo. Ne mogu se načuditi da je turistički promotori ne preporučuje kao svjedočanstvo o Dalmaciji kakva je nekad bila. Kako tumači Norvežanin zaljubljenik u našu zemlju, upustio se u istraživanja po europskih i svjetskim arhivima i knjižnicama. Zato što je, unatoč masovnome turizmu,  Dalmacija donedavno slabo poznata u Europi, a rekla bih: još poznata nedovoljno, pogotovo u svijetu. 


Slika na naslovnici Eugen Adam Dalmatinski seljaci kod izvora detalj 1869 Crocker Art Mseu, Sacramento, Kalifornija

Urednik knjige velikog formata na 400 stranica Tonko Maroević u uvodniku Zrcalo adrijanskopiše:

U svojoj ljubavi prema zavičajnoj nam Dalmaciji nerijetko smo izloženi napasti pretjerivanja: Katkad nam se ona čini značajnim europskim prostorom, takoreći „pupkom sredozemnog svijeta“, a koji put padnemo u kušnju nijekanja svake joj univerzalne mjere, svjesni njezine malenosti i velike sjene koju na nju bacaju nedaleki kulturni svjetionici poput Atene i Carigrada, Venecije i Rima, Budimpešte i Beča. U svakom slučaju prirodno osjećamo potrebu odmjeriti se i s tuđim pogledima na naš prostor, razmotriti saldo inozemnih putnika i namjernika, usporediti vlastito viđenje s onim kako nas drugi vide, u nadi da ćemo tako doći do objektivnije slike položaja i značenja Dalmacije u općenitijim kulturnim koordinatama.

Knjiga Sveina M
ønneslanda „Dalmacija očima stranaca“ dobro nam dolazi da monološku poziciju zamijenimo dijaloškom sviješću. Istraživanjima u nizu svjetskih knjižnica i arhiva, zaslužni je znanstvenik okupio impresivnu građu raznovrsnih svjedočanstava od preko stotinu različitih autora, putopisaca i veduista, arheologa i etnografa, pustolova i hodočasnika, moreplovaca i graditelja, prirodoslovaca i novinskih izvjestitelja, a nastalu u rasponu od gotovo čitavoga tisućljeća (između 1154. i 1925. godine).   

Jedna od naslikanih povijesnih zemljopisnih karti

Pohvaljuje Maroević i autorovu pouzdanu metodičnost, izrazitu skrupuloznost, pisanje bez predrasuda, bez italocentričnosti i austrofilnosti, empatičnost i ljubav u otkrivanju povijesnih izvora. Ističe: Primamo knjigu kao novo zrcalo u kojemu se možemo ogledati. To zrcalo nije namijenjeno ni zadovoljavanju našega narcizma, a bogme niti hranjenju našega kompleksa manje vrijednosti.

Vrijednost je što je monografija mozaik mnogobrojnih subjektivnih viđenja i nataloženo iskustvo gotovo milenijskoga trajanja. Raznovrsno je viđenjemnogobrojnih autora različitih strukadalmatinskih uzmorskih, otočkih i gradova i sela u zaleđu. U vremenima kad smo bili još veća periferija, provincija, na rubu (njihovih) velikih država, i egzotika. Ukratko, valja nam se složiti s Maroevićem kako u svakom slučaju, međutim, imamo dodatne  argumente za neravnodušan odnos prema prostoru u kojem smo odnjihani, prema „malom starinskom svijetu“ što smo ga naslijedili s obavezom da ga čuvamo i kao ravnopravan dio svjetske baštine.

Svein Mønnesland predano je istraživao po brojnim arhivima i knjižnicama, ali ne manje predano napisao i uvod oslikavši povijest koja je u znaku strane dominacije, od Venecije i Austrije dalje. U mnogim će opisima suvremeni čitatelj naći greške i čak ozbiljne zablude, zbog nepoznavanja regije, što može biti vrlo zanimljivo, i dakako jezika, a razlike u govoru, nama izuzetno zanimljive, stranci nisu zapazili. Poučne su i dokumentirane predrasude prema domorocima Vlasima/Vlajima, a zanimljivo je kako, primjerice, William Shakespeare nikad nije posjetio Dalmaciju, služio se nazivom Ilirija, ali ju je uzeo za okvir za dramu Na tri kralja ili Kako hoćete i spominje je desetak puta! Nadoknađuje se sve – uz opise prema nekima divnom i iz sna, a prema nekima divljom Europom – ljepota ilustracija, ne dakako fotografijama kojih nije ni bilo, nego crtežima, gravirama, akvarelima, i crno-bijelima i koloriranima.

Slika drevnoga Šibenika

Dalmacijom su s različitim ciljevima i putovima štrapacirali mnogi putnici, najznačajniji  putopisci, a sustavno je dosad malo toga sabrano i objavljeno, samo njemački putopisci u dvjema Ivana Pederina, nešto od britanskih autora, a još manje s drugih jezika. Prava je egzotika kako je u Bibliji spominje prvi put sv. Pavao kao Ilirik, iako timeline knjige počinje s arapskim geografom al-Adrisijem, koji je 1154. radio zemljovid za normanskoga kralja na Siciliji. Mnogi su plovili Jadranom od križara do srednjevjekovnih trgovaca, hodočasnika, diplomata. 

Dalmatinci spočetka 19. stoljeća

Slavni turski putopisac Evlija Čelebija u 17 st. 40 godima putovao je Otomanskim carstvom i susjednim zemljama pa posjetio i opipao i neprijateljski teritorij – Dubrovnik, Trogir, Split. Zadar, Kotor Herceg Novi, Knin… Alberto Fortis putuje u Dalmaciju 1774. i opisuje zagorske Dalmatince, Morlake, te u Veneciji  1774. to objavljuje u dvije knjige, kod nas prevedene tek – 1994. godine ! Uz drugo, opisuje: Djevojačke čarape uvijek su crvene; obuća im je slična muškoj i zove se opanci; imaju potplat od sirove volujske kože, gornjišta od usukanih traka načinjenih od ovčje kože… Djevojkama, čak ni iz najbogatijih obitelji, ne dopušta se da nose drukčiju obuću. Kada se udaju, mogu odložiti opanke i uzeti turske papuče ako žele. Djevojke drže pletenice skrivene pod kapom, ali kad se udaju, puštaju ih da padnu na grudi. Opisuje i praznovjerja Morlaka te smrtno gađenje prema žabama. Našli su tu mjesta i lijepe građevine, arheološke iskopine, lokalni stanci, a uz drugo i Bitka kod Visa 20. srpnja 1866. kad je Austrija osigurala kontrolu nad Jadranom, jer je njezina austrijska mornarica pod vodstvom Tegetthofa sa 27 brodova porazila talijansku sa 24 broda…

Arhitektura, svakidašnji život
Pogled na palače i detalje

Vrijedna, odlično i pregledno oblikovana knjiga o Dalmaciji i dalmatinskome identitetu kroz osamsto godina krasan je dar i strancima i domaćima, a samim Dalmatincima odlično zavičajno štivo o književnosti, slikarstvu, arhitekturi, arheologiji, etnologiji, povijesti…Ona je i jedan od brojnih važnih naslova malene izdavačke kuće Fidipid bračnoga para Diane Burazer Delalić i Slobodana Delalića. Dianu će mnogi znati i kao odličnu pjesnikinju, prepoznati je po  nezaboravnim stihovima o naranči i po tome da je kupila brdo ili po nekim drugim nagrađenim pjesmama iz više zbirki, po tribini PEN-a Tumači poezije, poput one naše vrlo uspjele o dijalektalnoj književnosti.

Portreti Dalmatinki i Dalmatinca

Rat je iz Mostara iselio Dianu i Slobodana u Zagreb, a Slobodanova brata Muniba Delalića, književnika, čak u Oslo, gdje i sada živi. Norveški jezik učio je čitajući knjige na norveškom, te ih je počeo i prevoditi i specijalizirao se za norveške autore postavši vrstan znalac. Objavljivao je i u drugih nakladnika, a onda su ga Delalići podržali svojom firmom, dotad specijalziranom za IT. Fidipid su, uostalom, nazvali prema grčkom maratoncu, simbolu upornosti, jer je to bilo primjereno poslu u koji su krenuli. Dosad su objavili više od 50, a od toga 40 probranih naslova norveških autora, među kojima sa po više djela i velike i značajne autore kao što su: Lars Saaby Christensen, Dag Solstad, Tomas Espedal, Tarjei Vesaas, Per Petterson, Knut Hamsun. Još 2010. objavili su i izabrane drame prošlogodišnjega nobelovca Jona Fossea Netko će doći. Ističu i dvije antologije norveških pjesnika.

Diana Burazer s nekima od izdanja Fidipida (Foto Miljenko Brezak)

Uz desetak drugih knjiga, osobito se ponose izvrsnom monografijom Dalmacija očima stranaca. Nažalost, s obzirom na stanje u izdavaštvu i na tržištu te trenutačni način otkupa skrenuo ih je da otišavši u mirovinu, kad su se naglašeno kanili posvetiti izdavanju samo biranih knjiga, pomišljaju na odustajanje – zatvaranje Fidipida. A da je samo do Dalmacije, to njihova dosadašnja dostignuća nikako ne zavređuju.