Suze i smiješak za Vjesnik – Umjesto kave 22. siječnja 2020.

I mjesec je dana prošlo kako sam, opraštajući se sa svojim važnim urednikom iz Nedjeljnoga Vjesnika Zvonkom Gajskim, nakon ne punih, ali gotovo tri desetljeća, ponovno u gomili nas nekadašnjih rastuženih i tko zna kuda sve porazbacanih vjesnikovaca ugledala Ivana Ivicu Kranjčeca. Jednoga od onih ljudi kakvih se nema puno u životu. Zajedno smo radili, on nije bio novinar nego je brinuo o tadašnjem računalskom sustavu, koji se taman od kućnoga VRS-a odijelio u manje redakcijske. Još smo radili na računalima naslijeđenim od Univerzijade, zelenih slova. Ako me sjećanje dobro služi, Maroje Mihovilović osmislio je stvar tako da smo za neke znakove morali ukucati i po četiri tipke. 

Susret: Božica Brkan i Ivan Kranjčec / Fotografija Miljenko Brezak

Mnogo sam zaboravila i iz Večernjaka odakle sam otišla bit će uskoro i prije desetljeća, a kamoli ne bih od proljeća 1992., kada sam odlazila iz Vjesnika, iako mi je ostalo dojmljivo svježe kako se, recimo, Hido od glodurasa tri uzaludna redizajna premetnuo u diplomata i veleposlanika Hidajeta. Nakon jedno pet pošiljanja na čekanje i novoga pred nama od šest mogućnosti za izlaz, odabrala sam prelazak kat niže, u Večernjak – OOUR-i NIŠPRO Vjesnik postali su samostalna poduzeća ili tako nešto. Još se najavljivalo nikad ostvareno spajanje vječnoga gubitaša, kontejnera kadrova, i bezgrešnjakate zajednički novi tjednik. Nisam primijetila da baš pretjerano, kao što mi se ondje nitko pretjerano nije veselio, itko žali za mnom (osim što se Jagoda Martinčević derala po redakciji kako to dopuštaju da im odlaze najbolji ljudi i iako su me ubrzo poslije najmanje dvojica glodurazvala natrag!). 

Piće različitih naraštaja vjesnikovaca u počast Zvonka Gajskoga / Fotografija Miljenko Brezak

A onda se pojavio gospon Kranjčec i rekao mi kako je baš tada morao napraviti najteži posao otkako je u Vjesniku: da bi me večernjakovci mogli uvesti u svoj, morao me je izbrisati iz Vjesnikova redakcijskog računalskog sustava. Samo smo se pogledali i zagrlili. Onda sam otišla u WC i isplakala Vjesnik, jedno dvanaest godina života. Hvala Kranjčecu, a i hvala Tebi, Gajski, Zvonac moj, što si nas makar na zajedničkom oproštaju u tuzi spojio i u smiješku. Da se zagledamo u desetljeća svojih života.

20200120 – 20200121 


Poviješću sela Salanta-Nijemet za budućnost – Umjesto kave 21. siječnja 2020.

S pečuškog predstavljanja knjige Josipa Gujaša-Đuretina Mene su ljepote ostavile, koju je pripremio Đuro Vidmarović a objavila naša obiteljska kuća Acumen, vratila sam se i s knjigom Salanta – Nijemet, stoljeća vjere i jezika, koju je osmislila i uredila Branka Pavić-Blažetin, a 2019. objavile su je Hrvatska narodnosna samouprava Salanta i Znanstveni zavod Hrvata u Mađarskoj. 

S predstavljanja: Branka Pavić Blažetin / Fotografija Kollar

Ta je knjiga na tragu knjige predstavljene u Zagrebu u travnju 2017. Oj, Kozaru, ti selo na brijegu..., koju sam tada opisala ukoričenom hrvatskom baštinom iz Mađarske. Radi se o dva sela u okolici Pečuha, koja se stoljećima nastoje održati, posebice identitet, nacionalnu kulturu i jezik, što nije baš lako kad se osjetno prazne i sela u Hrvatskoj, s druge strane granice. 

Kako se ne bi zaboravilo svoje, ekipa uglednih hrvatskih intelektualaca iz Pečuha ustrajno istražuje i bilježi. Tako Silvester Balić opisuje Salantu jučer i danas, Ernest Barić istražuje osobine salantskoga govora, Živko Mandić imensku baštinu salantskih Hrvata, a Živko Gorjanac govor salantskih bošnjačkih Hrvata. Diana Kečkeš Boti opisuje očuvanje jezika, običaja i nošnje, a Branka Pavić Blažetin piše o školi i položaju hrvatskoga jezika te prenosi nekoliko crtica iz Tjednika Hrvata u Mađarskoj, predstavlja KUD Marica i lokalnu hrvatsku manjinsku samoupravu.

Naslovnica
Iz knjige: diplerica s praljama

Donosi i zanimljive priče odnosno sjećanja mještana, a na kraju i antologiju starih fotografija, koje će oduševiti i one koji bi nekoga mogli na njima prepoznati kao svoje pretke, ali i sve nas koje zanima nekadašnji, neponovljivi život: školska djeca, žene na pralu, svatovi, prva pričest, slavlje Tijelova koje tu zovu Brašančevo, uskrsni blagoslov jela u nijemetskoj crkvi, božićna predstava iz 1936., vojnici u uniformama različitih država koje su se smjenjivale u njihovu selu, progonstvo u Rusiji, vojne knjižice, kulturno društvo, neki čovjek u pčelincu odnosno pčelinjaku, berba grožđa iz šezdesetih…

Mnogi su vrijedni ljudi, stručnjaci i zaljubljenici, utrošili mnogo vremena da bi nastala (i) ova vrijedna knjiga, a nadam se kako će je predstaviti i u Zagrebu te da velik trud neće odvratiti i druga sela da za budućnost ispišu vlastitu povijest.

Koliko lica iz prošlosti samo na jednoj od dupletica antologije starih fotografija!

20200119

Vera Grgac vrači po bistrajnski – Umjesto kave 19. siječnja 2020.

Knjigu Majkina vraštva, vračenje i vračiteliVere Grgac (Kajkavijana, 2019.) svakako bih uvrstila u knjige što ih nazivam zavičajnicama. Više od književnosti (Vera piše kajkavske pjesme) i popularne selfhelp literature, savjetnika o zdravu životu, Majkina vraštvasu baštinska sjećanja, i obiteljsko i seosko, bistrajnsko. Etnološki je to uvid u vrlo malo poznato područje nekadašnjega života – zdravlje, bolest  i liječenje. Bolje spriječiti nego liječiti bilo je izuzetno važno stoljećima prije nego što su i s onu stranu Medvednice stigli doktor, medicina i farmaceutika i kad se skromno narodno iskustvo više nego stvarno znanje u današnjem smislu prenosilo unutar zatvorenih krugova, obitelji recimo, s koljena na koljeno, držeći i katkad prikrivajući mudrosti za sebe i kad se zaista iskustvo kako bolest spriječiti i (iz)liječiti, uz veliku smrtnost i kratak životni vijek, izvan toga činilo vračejnem, kako se bistrajnski nazivaju i vračanje, čaranje, ali i lijekovi i liječenje – vračtvavračenje.

Vera Grgac s najnovijom knjigom na predstavljanju u Bistranjskim Novakima / Fotografija Miljenko Brezak

Ne zbog toga što je kasnije u životu i sama bila zvanjem i zanimanjem medicinarka – umirovljena je profesorica škole za medicinske sestre – nego što je od malih nogu u stopu radoznala pratila baku, kajkavski majku, vračitelicu Doru (1899.—1995.) i uz nju učila usput, Vera Grgac mogla je dohvatiti i sada s čitateljima podijeliti ne samo vlastito povijesno znanje o razvitku medicine nego i mudrost svoga kraja. 

Naslovnica

Neki će vjerojatno odmah požuriti prisjetiti se eventualnih vlastitih sjećanja ili pohitati primijeniti u praksi Verine zapise, primjerice o više od 40  vrsta ljekovitog bilja, a se to raste okuol nas: od gamilice šipkado trnule ili o vraštvima ka imamo v domačije, primjerice gouščinasvinska mast, govecki loj, voujsk, med, pečeni cukor, biers…. Ni mi koji ćemo samo čitati nećemo biti na gubitku, jer se možemo udubiti u opis oundašnih betega,kak zgledi betežnikkak je majka mierila, kak se vračileili o tome kakvu ulogu mogu pri liječenju imati kokušini želuciplučka(slina), šeč(mokraća), kravski drek, ilovačina, žuta zemla (glina), pavučina, pepel, petrolija(petrolej). Čim sam prije neki dan doznala da upalu sinusa liječe svinjskom mašću, odmah sam požurila ispričati Veri. 

Verina baka Dora, stroga i skrbna, čak malo i škrta gazdarica, izuzetno zanimljiva i inspirativna žena

Zanimljiva je priča i o pobačaju odnosno kak reskopati dete. Pogotovo jer je to bila javna tajna, u vrijeme siromaštva i brojnih gladnih usta, i poprilično raširena. Uz abcedarij s betegima i nevolama tere se moreju najti v knige, od alkoholizma do žvala, osobito mi se dopada vrlo koristan rječnik, koji bih voljela da je i puno širi. Također mi nedostaje i uloga pojedinog bilja u lokalnim običajima. Nadam se da će Vera Grgac pripremiti uskoro i o tome knjigu i da ćemo je čekati kraće nego što smo (valjda cijelo desetljeće!) čekali ovu, povremeno dozirane ograničene teme u stručnom zagorskom tisku ili stručnim kajkavskim odnosno medicinskim skupovima. 

Vraštva ne samo za ljude, nego i za domaće životinje, za cijelo domaćinstvo

Iako knjiga Vere Grgac nikako nije prva takva u nas, svakako je izuzetno vrijedna i zato što je autorica potpisuje sama, a čak je i dio fotografija sama snimila. Za prije nekoliko godina objavljen Leksikon slavonske narodne medicine brodskoga Posavlja primjerice, također multidisciplinaran s medicinom, antropologijom, etnografijom i dijalektologijom, Emina Berbić Kolar godinama je među starim ljudima na terenu istraživala sa studentima. Čestitke Veri, Bistra se može ponositi!

20200118


Papa Ivan Pavao Drugi by Miljenko Brezak – Umjesto kave 18. prosinca 2019.

Večeras se u Kukljici na Ugljanu otvara 6. međunarodna likovna izložba vjerskih motiva Sveti otok 2019. Tamošnji Foto klub Kornat prihvatio je na ocjenu fotografije 182 autora iz 12 zemalja. Zlatna plaketa dodijeljena je Ivici Viharu za Zaštitnicu pomoraca, Srebrna plaketa Marku Silveru Longinu za Crkvu sv. Lovre, Brončana plaketa  Čedomilu Grosu, EFIAP, za Crkvu Sv. Karla Boromejskog, dok su diplome dobili Miljenko Brezak za fotografiju Papa Ivan Pavao II. u Selcima, Tina Kovač za Molitvu i Višnja Makek za Našu baštinu. Fotografiju je moj Miljenko snimio 6. kolovoza 2017. na pjesničkoj manifestaciji Croatia rediviva ča-kaj-što Drage Štambuka.

Nagrađena fotografija Miljenka Brezaka – Papa Ivan Pavao Drugi u Selcima na Braču

Ponosna sam. Jako. Osobito poslije izložbe Hrvatski portret Luke Mjede u ožujku 2019. u zagrebačkoj Mimari na kojoj je među četrdesetak izloženih bio i portret Miljenka Brezaka – Đuro Vidmarović. I poslije izložbe mladalačkih karikatura u Piljenicama rodnome mjestu slavnoga hrvatskog karikaturista Branimira Petrovića 2016. Da ne bude kako Miljac samo dokumentira kuda se ja i s kime krećem. Eto: i ja dokumentiram! Međusobna nadahnuća.

20191218

Retrospektiva, akademski slikar Ivo Radošević – Umjesto kave 17. prosinca 2019.

Sinoć su u dugovječnoj, već kultnoj emisiji Hrvatska prozana Hrvatskom radiju 3 (urednik Boris B. Hrovat) pročitane moj dvije priče, naime suvremene hrvatske književnice Božice Brkan, Retrospektiva Mačak. Odlično ih je Interpretirala dramska umjetnica Dunja Sepčić. I samu sebe ganula sam prisjećanjima na ono što me je nadahnulo da ih napišem. Kakvi motivi! 

Akademski slikar Ivo Radošević i Božica Brkan na slikarovoj retrospektivnoj izložbi u razgovoru za Vjesnik / Fotografija Miljenko Brezak

Retrospektivu sam posvetila svome profesoru likovne umjetnosti u kriškoj Gimnaziji akademskom slikaru Ivi Radoševiću. Moj je M. kod njega i maturirao na stupovima, jonski, dorski…. Poslije smo se sprijateljili, čak lunjali s njim dok je slikao motive po hrptovima Medvednice. Neka nas stabla ili što su već s njegovim potpisom i danas još gledaju sa zidova. Vrlo živa. Kao i sjećanja na Ivu i njegove kičice.

Najava priča B. brkan u hrvatskoj priči na webu HRT-a

20191217 

Uknjiženi Josip Gujaš-Đuretin u mađarskom zavičaju – Umjesto kave 14. prosinca 2019.

Tri prosinačka dana, od 10. do 12. prosinca 2019., s knjigom Josipa Gujaša-Đuretina Mene su ljepote ostavile, s namjerom da je predstavimo u njegovoj rodnoj Mađarskoj, mala ekipa iz Hrvatske posjetila je pjesnikove rodne Martince (mađ. Felsöszentmárton), Hrvatski kulturni i sportski centar Josip Gujaš Džuretin, te u Pečuhu (mađ. Pecs) Katedru za hrvatsku književnost i jezik na Filozofskome fakultetu Sveučilišta Pečuh i Znanstveni zavod Hrvata u Mađarskoj, koji je posjet odlično organizirao. 

Na predstavljanju knjige o Gujašu-Đuretinu u Znanstvenom zavodu Hrvata u Mađarskoj: podravlja prof. dr. sc. Stjepan Blazsetin / Fotografija Miljenko Brezak
Na Katedri za hrvatsku književnost i jezik ugostio nas je njezin voditelj prof.dr. sc. Stjepan Blazsetin / Fotografija Miljenko Brezak

Obišli smo i Hrvatsku školu Miroslav Krleža, koji polazi više od stotinu predškolske djece te oko 400 osnovaca i gimnazijalaca. Oplemenjeni susretom nadamo se da su iza nas tamošnjoj hrvatskoj zajednici ostale također korisne spoznaje te dobre i inspirativne knjige.

Priređivač knjige i aktualni predsjednik DHK Đuro Vidmarović govori o projektu / Fotografija Miljenko Brezak

Ponajprije Ljepote su me ostavile, dosad najsveobuhvatniji rad posvećen Gujašu-Đuretinu, s opširnim uvodom i dosad neobjavljenim njegovim pjesmama iz obiteljske ostavštine. O knjizi i pjesniku, povjesničaru, Hrvatu iz Mađarske iz Hrvatske govorili smo priređivač Đuro Vidmarović, recenzentice jezikoslovka i dijalektologinja s Hrvatskih studija prof. dr. sc. Sanja Vulić i ja, ujedno i u ime izdavača Acumena

Prof. dr. sc. Sanja Vulić osobito je analizirala pjesnikov jezik, jer se godinama bavi jezikom u Hrvata i u Mađarskoj / Fotografija Miljenko Brezak

Osim posvećene publike te predstavnika Hrvatske samouprave i pečuškog Konzulata RH, i u Martincima, gdje smo vijencima ovjenčali pjesnikovu bistu, i u Pečuhu, u ime domaćina govorili su prof. dr. sc. emeritus Ernest Barić te njegov nasljednik, ujedno ravnatelj i fakultetske Katedre i Zavoda, znanstvenik i književnik prof. dr. sc. Stjepan Blazsetin.

Gujaš-Đuretin sa zida osluškuje što o njemu govori također rođeni Martinčanin prof. dr. sc. emeritus Ernest Barić / Fotografija Miljenko Brezak

Prije dva mađarska, knjiga-monografija Mene su ljepote ostavile, objavljena uz potporu Ministarstva kulture RH Hrvatske matice iseljenikaimala je i tri vrlo uspjela predstavljanja u Hrvatskoj: u ĐakovuZagrebu i Sisku

Martinčani su ispunili dvoranu svoga kulturnog i sportskog centra u čast svoga velikog mještanina, kojemu u čast održavaju godišnje recitale / Fotografija Miljenko Brezak

Nadamo se da će to pridonijeti ubaštinjavanju i revalorizaciji djela pjesnika koji se teško bolestan sam otpravio s ovoga svijeta 1976. kao samo četrdesetogodišnjak. 

Uz bistu Josipa Gujaša-Đuretina Đuro Vidmarović Božica Brkan, prof. dr. sc. Stjepan Blazsetin, prof. dr. sc. Sanja Vulić i Drago Horvat, generalni konzul RH u Pečuhu / Fotografija Miljenko Brezak

Preostaje nam samo razmišljanje kakva bi, kako unutar hrvatske tako i unutar mađarske književnosti, bila percepcija njegova djela, tada relativno malo poznatoga i svakako izvan tadašnjih propisanih kanona. Možda bi, kako se sluti, bio razlogovcem da nije bio odijeljen željeznom zavjesom te za života samo jednom u Hrvatskoj. Zasigurno je prerastao okvire regionalnosti, i Podravine i Mađarske i regije, u koje su ga pokušali sabiti, jer njegovo je djelo univerzalno i vrlo zanimljivo. 

Gosti iz Hrvatske posjetili su i pečušku Hrvatsku školu Miroslav Krleža: ravnatelj Gabor Zoltan Gyorvari, prof. dr. sc. Stjepan Blazsetin, Božica Brkan, prof. dr. sc. emeritus Ernest Barić, prof. dr. sc. Sanja Vulić i Đuro Vidmarović / Fotografija Miljenko Brezak

Osim o estetici, čiji utjecaj nalaze u francuskoj filozofiji i književnosti, bit će zanimljiva potencijalna istraživanja, uz drugo, o pjesnikovu jeziku, koji je u knjizi namjerno ostavljen u izvornom obliku, često ekavica, ali dvojbeno preteže li to utjecaj tada službeno proklamiranoga srpsko-hrvatskoga ili staroga oblika podravske (slavonske) štokavice.

Pozdrav i Augustu Šenoi pred istoimenim klubom: MIljenko Brezak, prof. dr. sc. Sanja Vulić, Božica Brkan i Đuro Vidmarović

20191214

Stubički klaruš: poslije tiskanog i zvučnog i slikovni rječnik – Umjesto kave 10. prosinca 2019.

Najprije je početkom tisućljeća bibliotekarica Danica Pelko krenula s izvannastavnim aktivnostima Male Kajkaviane da bi Osnovna škola Donja Stubica objavila i rječnik Mali rječnik kajkavskoga govora stubičkoga kraja 2016. sa 3200 riječi. Onda su 2018. drugo izdanje dopunili multimedijalnim rječnikom što odškrinjuje pokušaj novih, kreativnih i interaktivnih spajanja IT-mogućnosti, poslije weba i društvenih mreža itd. Zaključivši očigledno kako ni to nije dovoljno, početkom ove školske godine objavili su i Stubički klaruš / Slikovni rječnik kajkavskoga govora stubičkoga kraja, koji se, citiram nadahnutog promatrača, vidi na svim jezicima, a čita na kajkavskom. Prepoznajući u rječniku čuvanje stubičkoga govora, podržao ga je i Grad Donja Stubica, baš lijepo trojstvo: tiskano, zvučno i slikovno.

Naslovnica

Stubički klarušima samo 128 pojmova od alto do žuga (žugica), a oslikala su ga djeca: Gabrijela Cesarec, Petra Cesarec, Marta Drempetić, Marta Drempetić Hrlčić, Petra Fišter, Ema Hren, Antares Jaić, Patricia Jozić, Lovro Lacković, Ivana lndripet, Magdalena Pišković, Paula Pišković i Petra Štefek. Grafičko oblikovanje potpisuje Studio za umjetnosti dizajn Nikola Sinković. Taj je rječnik očigledno namijenjen najmlađim govornicima. I možda budućim mladim slikarima i spisateljima, talentiranima poput nagrađivane osnovke, sada gimnazijalke iz prijašnjih rječnika Magdalene Blagec. Iz prijašnjih rječnika. Ali, uz to, svaka je riječ prema izgovoru profesorice Danice Pelko  prilagođenim znakovima hrvatske dijalektološke transkripcije označila dr. sc. Anita Celinićiz Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje. To vam, dodajem i zavidno i oduševljeno, mogu prenijeti samo slikom. Ali, ne samo kao kajkavka koja se ponosi i kajkavskim i svojom zavičajnom kekavicom, kažem vam parafrazirajući onu s glazbom koja je zvonka radost: ako je išta, ova je knjiga čista radost!  

Jedna od oslikanih duplerica slikovnoga rječnika

A gdje su donjostubički ambiciozni profesori i njihovi učenici našli kao ideju? Pa imate, tumače, i u Nacionalnom okvirnom kurikulumu, str.14.:  Odgoj i obrazovanje pridonose izgradnji osobnoga, kulturnog i nacionalnog identiteta pojedinca. Danas u doba globalizacije, u kojem je na djelu snažno miješanje različitih kultura, svjetonazora i religija, čovjek treba postati građaninom svijeta, a pritom sačuvati svoj nacionalni identitet, svoju kulturnu, društvenu, moralnu i duhovnu baštinu. Sukladno tome u Osnovnoj školi Donja Stubica posebnu pažnju posvećuju njegovanju tradicijske zavičajne kulture, a dijelom svoje kulturne baštine drže i  i jezičnu kulturnu baštinu jer je jezik bitno, ako ne i najbitnije obilježje. 

Abecedno: b kao buča, c kao cola…
… p kao pedenj, pegla, penzlin, pilipar

Predstavljajući Stubički klaruš,dr. sc. Anita Celinić protumačila je kako je to ogrlica, izvorno je to ogrlica od koralja, prema kojima je i dobila ime:

„Naime, klaruš, negdje i klariš ili pak premetnuto kraluš – tako je u mojem idiomu kajkavskoga! op. BB – došlo je u naš jezik preko mađarskoga oblika kláriš, a korijen riječi potječe iz latinskoga corallus, što znači koralj, od kojega su se ogrlice izrađivale nizanjem djelića po djelića, zrna po zrna. U riječi klaruš skriva se i simbolika ovoga rječnika, koji je niska divnih kajkavskih riječi kao što je klaruš niz perlica. Klaruš se nosi oko vrata s ponosom kao ures, jednako tako treba s ponosom govoriti naše domaće riječi i kititi se njima. Nek klaruš bude zakopčan oko našeg vrata!“ 

20191129 – 20191208  

Drago Štambuk uspio Zlatnu formulu hrvatskoga jezika Ča-kaj-što upisati na listu hrvatske nematerijalne baštine – Umjesto kave 9. prosinca 2019.

Unatoč godinama i deseljećima predanih nastojanja i strpljiva čekanja uvrštavanje Zlatne formule hrvatskoga jezika Ča-kaj-štona listu hrvatske nematerijalne baštine nije moglo stići u pogodnijem trenutku, jer se idućega kolovoza u Selcima na Braču održava, naime, jubilarna 30. Croatia rediviva Ča-kaj-što. Književnik, liječnik i diplomat Drago Štambuk tako ustrajno održava sjećanje na talijansko paljenje svoga rodnog mjesta u Drugom svjetskom ratu okupljajući pjesnike svih triju sastavnica hrvatskoga jezika ovjenčavajući svake godine po jednoga maslinovim vijencem, a oliveatusovi stihovi ostaju uklesani na zid od poezijena samome trgu. 

Drago Štambuk čita svoje stihove na predstavljanju u zagrebačkoj Knjižnici Bogdan Ogrizović / Fotografija Miljenko Brezak

Štambuk, koji osim standardom piše i na čakavici, ovih je dana ponovio iz Teherana, gdje službuje kao hrvatski veleposlanik, kako od rane mladosti pokušava ujediniti sve hrvatske jezične idiome i integrirati hrvatsku ne samo jezično, nego i kulturološki i politički.

Božica Brkan na Croatii redivivi u Selcima 2011…

Budući da sam više puta imala čast svoje pjesme i na standardu i zavičajnom kajkavskom idiomu, kekavici, čitati pod otvorenim nebom na čudesnom središnjem selačkom trgu od bijeloga bračkog kamena, dijelim radost i miješane duboke osjećaje sa začetnikom i Croatie rediviveČa-kaj-što. Uvjerena sam kako će i to pridonijeti ne samo čuvanju naše izumiruće jezične baštine nego i međusobnom povezivanju i ispreplitanju u hrvatskome, sad već 24 službenom jeziku EU.  Veličinu jezika ne određuje samo broj njegovih govornika. 

… i 2018. na 28. Croatii redivivi Ča-kaj-što / Fotografija Miljenko Brezak

Valja podsjetiti da od otprilike 140 zaštićenih baštinskih tema na nacionalnome popisu jezičnih je, uz Zlatnu formulu Ča-kaj-što, još desetak, primjerice bednjanski govor, čabarski govor, dubrovački govor, govor Huma na Sutli, govor posavskoga sela Sič, govor Starih Perkovaca, govor zadarskih Arbanasa, govor grobničke čakavštine (predsjednica je hvaljena kada je svoje Grobničane pozdravila na svome zavičajnom govoru!), istro-rumunjski govor, kajkavsko donjosutlanski (ikavski) dijalekt)…Je li moguće da se Zlatna formula hrvatskoga jezika Ča-kaj-štos nacionalnoga preseli i na UNESCO-v popis reprezentativne svjetske baštine gdje je zasad od nekih 130 tema otprilike i desetina iz Hrvatske? Podsjećam se na sjajan zapis iz 2014. akademika Radoslava Katičića i pomišljam: zašto ne? 

Čestitke!

20191208 

Prvi put Književni pleter i Likovni pleter – Umjesto kave 6. prosinca 2019.

Interpretacijskom centru baštine Banovineu Petrinji u srijedu, 4. prosinca 2019., proglašeni su najuspješniji likovni stvaraoci i najuspješniji književnici s natječaja za svoje 1. susrete Sisačko-moslavačke županijeIvan Mužek, predsjednik županijske Zajednice kulturno-umjetničkih udruga, najavio je održavanje susreta 8. veljače 2020. 

Božica Brkan, sa Miroslavom Mićanović selektorica književnika, Ivan Mužek, selektorica likovnjaka Aleksandra Goreta / Fotografija Miljenko Brezak

Selektori likovnjaka Branimir Peštut iz Slavonskoga Broda i Aleksandra Goreta iz Karlovca od tri udruge i 40-ak autora odabrali su najboljima udrugu Moslavački štrk iz Popovače, slikaricu Marjanu Marušić i kipara Miroslava Štibića, u kategoriji mlađih autora nije bilo niti jednoga prijavljenog. 


Selektori književnika Miroslav Mićanović i Božica Brkanmeđu prijavljenih 14 autora, neki i s više radova, u kategoriji poezije nagradu su podijelili  između Senke Rendulić Slivar i Sanje Domenuš, u kategoriji proze nagradili su Marijanu Petrović Mikulić, za najboljega mladog autora (u dobi od 15 do 29 godina) nagradili su Saru Sivić, a za promicanje županijskih vrijednosti Saliha Kulovića.

Obrazloženje nagrađenika za književnost slučajno ispod slike natjecatelja za Likovni pleter SMŽ Marije Jurić Zagorke / Fotografija Miljenko Brezak

S kolegom književnikom Miroslavom Mićanovićem obrazložila sam književne nagrade detaljnije:

Za uspomenu s prvoga natječaja / Fotografija Miljenko Brezak

Odluku Zajednice kulturno umjetničkih udruga Sisačko-moslavačke županije da organiziraNatječaj za 1. Susret književnika Sisačko-moslavačke županije smatramo izuzetno korisnomi želimo uspješno i redovito održavanje. To je poticajna prilika za autore koji se još nisu dovoljno afirmirali na književnoj sceni, iako, sudeći po pristiglim tekstovima, neki autori zacijelo već sudjeluju u živahnim književnim i kulturnim događanjima po cijeloj županiji, ne samo u županijskom središtu, koje organiziraju knjižnice, ogranci Matice hrvatske, odnedavno i Ogranak SMŽ Društva hrvatskih književnika (sjedište u Novskoj) te različite udruge. „Kvirinovi susreti“, tribine „Stihovnica“ i „Zalogaj poezije“, različita gostovanja i javna čitanja, časopisi „Riječi“ (upravo predstavljen 50. broj!) i „Alternator“ (upravo se očekuje 1. broj!), redovito tiskanje zanimljivih knjižnih izdanja, djelovanje više uglednih recentnih književnika uočljivi su i u nacionalnim, a sve češće i u međunarodnim okvirima (Slovenija, Ukrajina, Srbija…). Želimo autorima-natjecateljima, osobito nagrađenima, da napreduju, da se što bolje uklope i uspješno nametnu.

Mlada skipa slavi, a ja dijelim njihovu radost / Fotografija Miljenko Brezak

Na Natječaj za 1. Susret književnika Sisačko-moslavačke županijeprijavilo se 14 autora (neki u više kategorija), najviše je poezije (ujedno kvalitativno i najzrelija, malo poezije u prozi i jedan haiku), nešto kratke proze te samo po jedan roman i dramski tekst. Zanimljivo je da je samo jedna kajkavska priča te po jedna kajkavska pjesma dvaju autora unutar štokavskih. Iznenađuje da je samo dvoje autora pripadaju kategoriji mlađih (u dobi od 15 do 29 godina). Teško je odaziv na natječaj procijeniti brojčano, moći će se to tek uspoređivanjem dogodine, kada se nadamo i više i kvalitetnijih radova. Osnovna pismenost uradaka prosječno nije loša, ali je u povećem raskoraku i prije bilo kakve moguće objave sugeriramo pomnu lektura (uočeni problemi od tipića od izostavljanja zareza uz vokativ ili u inverznoj zavisno-složenoj rečenici). Uraci su uglavnom i u sadržaju i u formi relativno konzervativni, bez velikih iskoraka, s vrlo uočljivim utjecajem medija (društvene mreže!) i popkulture (šlageri!). 

Za prvi put – čestitke i organizatorima i natjecateljima.

Ivan Mužek uručio je priznanje i autorici haiku Sanji Feltrin / Fotografija Miljenko Brezak

Prema Pravilima Susreta kriteriji za odabir radova vrednovali smo: kreativnu i estetsku razinu djela, obogaćivanje i pravilnu uporabu hrvatskoga jezika i narječja, bogatstvo i raznolikost tematike i jezičnu i stilističku inventivnost. Nismo, nažalost, imali priliku za velike dvojbe, što se vidi iz popisa nagrađenih: dvoje nagrađenih za poeziju i zavičajnost.

Priznanje ”Književni pleter Sisačko-moslavačke županije  za najbolje pjesničko ostvarenje: nagradu dijele: Zaporka Marelica SENKA RENDULIĆ SLIVAR Zaporka Marija SANJA DOMENUŠ

Sanja Domenuš čita nagrađene pjesme / Fotografija Miljenko Brezak

Poezija pjesnikinje (Marelica) dolazi iz prostora i visina koji su istodobno ono što joj ne pripada i što se čini da smo čitali i nadišli, ali upravo na tom mjestu, gdje sve zapinje, gdje samo na nesigurnu tlu govora, riječi i misli, gdje smo obezglavljeni počinje čuđenje i čudo. Domišljeno i ozbiljno, duhovito, čega nikad dosta, ironično i zaključno nagrađena pjesnikinja se ne zaustavlja, riječ je i o tome da pjesniku netko treba reći što je dobro za njega, dobro je i za nas, dobro za čitatelja, jer: „Na papiru, ipak,/ neka ostanu mudra slova./ Kreneš li ukrivo,/ zagolicat ću te crnim perom“Čestitamo!

Ivan Mužek uručio je Senki Rendulić Slivar prvu nagradu za poeziju, koju je podijelila sa Sanjom Domenuš / Fotografija Miljenko Brezak

Moderno nije jednako onome što je suvremeno, moderni ljudi nisu uvijek suvremeni, iako oni baš tako misle, ali tu započinje poezija koje ne pokazuje i ne prokazuje nego se upušta u borbu s jezikom. Ili se pjesnički jezik odupire rutini, ali ne i ritualu, ali tu smo na početku poezije nagrađene pjesnikinje (Marija). Ona o svakodnevici i našim iskušenjima pjeva narativno i domišljeno, vješto se koristeći onome što je već na rasprodaji i što je potrošeno. Ona, naime, višku besmisla, u kojem jesmo, oduzima dobru mjeru potrošivosti i prepušta čitatelju ludosti svijeta i ludosti čitanja: „moderni ljudi žive u zgradama/ sa liftovima, u svojim moderno/ opremljenim stanovima/ u kojima jedu sirovu hranu/ i piju isključivo vodu na litre/ oni najradije oblače/ društveno prihvatljivu odjeću/ od prirodnih materijala/ načinjenih u Kini ili Tajlandu/ pomoću kojih  njihova koža napokon diše“ Čestitamo!

Priznanje ”Književni pleter Sisačko-moslavačke županije za najbolje prozno ostvarenje“: Zaporka: 48soeur Siskulje – MARIJANA PETROVIĆ MIKULIĆ

„Siskulje“ (usporedivo s razgovornim vinkovačkim Vinkulja!) bitno odskaču i od toponimskog iskaza i ocrtavanja raspadnutoga industrijskog i prirodnog krajolika.Mala prozna sjećanja, sentimentalni memoarski zapis „kako se ne bi zaboravilo“ i mala usporedna objektivna istraživanja, primjerice književnosti, povijesti i sl. iz vlastite mladosti, bliske prošlosti i sadašnjosti, sve učinjeno s mnogo ljubavi i predanosti, prerastaju u dojmljiv putopis sisačkim četvrtima i šetnju stvarnim i imaginarnim, zavičajnim, urbanim krajolikom, nekad i sad. I mijenama unatrag nekolikodesetljeća. Tko i nije dosad čuo i obišao, a kamoli Siščani i stanovnici tih četvrti, zbližavaju se sa „Siskuljama“ odnosno prostorom, ljudima i pričama naslovljenim „Podjarak“, „Brzaj#Viktorovac“, „Željezara“, „Nedjelja“, „Subota“ i „Zeleni brijegom (a brijega nigdje)“. Čestitamo!

Publika nestrpljiva i radoznala / Fotografija Miljenko Brezak

Priznanje ”Književni pleter Sisačko-moslavačke županije za najboljeg mladog autora (u dobi od 15 do 29 godina)“: Zaporka: Svjetionik – proza, roman – Tko je rak u obitelji Rakovac? – SARA SIVIĆ

I naslov „Tko je rak u obitelji Rakovac?“ sugerira generacijske dosjetke i mladalačku razornu ironiju na vlastiti račun, ali unatoč društvenoj aktualnosti i težini teme na 160.000 znakova, lako je prohodan. Napisan je ich-formi, a pripovjedačica je Žana, studentica novinarstva i kći tipične obitelji hrvatskih novobogataša, tajkuna, društvene elite, koja postaje istraživačica i neugodna svjedokinja. Govori: „Mi smo nešto poput obitelji Glembay. U ovom scenariju ja bih bila slična Leoneu“. Nema ničega čemu ta ne bi uputila kritiku, a prilike se nude same i redaju gotovo kao da gledamo ili čitamo dnevne vijesti. I sporednim likovima s kojima dijeli stranice romana onako u hodu uzima mjeru, pa kaže o odvjetniku Robertu „Odijelo je definitivno činilo ovog čovjeka“, a obiteljskom šoferu dobacuje “Za nekoga tko samo vozi, previše mislite.” Čestitamo!

Priznanje ”Književni pleter Sisačko-moslavačke županije  za promicanje zavičajnih vrijednosti Sisačko-moslavačke županije“: Zaporka kino4402 – kratka priča Kino – SALIH KULOVIĆ

Salih Kulenović čita Kino, prozu nagrađenu za zavičajne vrijednosti / Fotografija Miljenko Brezak

Promiče li priča „Kino“ zavičajne vrijednosti? Upravo u tom pitanju i jest razlog njezina nagrađivanja, jer zavičajno nije uvijek ono što je sigurno i čega više nema, ono nije uvijek folklorno i samo naše. Priča „Kino“ upravo iz prostora sigurnoga i pomalo izgubljenoga svijeta domišlja svoju neposrednu prošlost, ili recimo čak tako, oksimoronski, prošlu budućnost. Ali to nije jednostavno i nije lako, nije jednostavno i nije lako tako živjeti: otužno i izgubljeno. Pričana neposredno i kolokvijalno, monološki upućena na sebe, posredno govori i o čitateljskim gubicima i nesporazumima. A to jest početak pisanja, usustavljivanja, traženja izgubljenoga, a onda sasvim sigurno i zavičajnog. Živjelo prostorno i zavičajno, što je ponekad isto, što je ponekad različito. Čestitamo!

20191129 – 20191204 
 
 

Marysia – Umjesto kave 7. prosinca 2019.

Kao studentica druge godine zagrebačke polonistike u lipnju 1978. prvi sam put putovala u Poljsku, u Krakov. Bilo je to mnogo prije i Solidarnosti i ratnoga stanja, taman su pucali na radnike u Radomu, a i prvi sam se put u životu susrela s nestašicama. Zahvaljujući vezama prof. dr. sc. Jadwige Stadnikiewicz-Kerep stanovala sam u Karmelickoj 14. Ondje sam upoznala mnoge ljude. I Marysiu. 

Zagrljaj i suze radosnice nakon 41 godine / Fotografija Miljenko Brezak

Imam više Marija u životu, ali samo jednu Marysiu. I barem pet poljskih kutija koje još nisam ni krenula napisati.

Krakovska stara fotografija iz ljeta 1978. slijeva nadesno: majka profesorice Jadwige, Mrysia, Božica i prof. dr. sc. Jadwiga Stadnikiewich-Kerep

Dugo smo ostale u kontaktu. Otad smo kod nas izgurali rat, samo u Zagrebu selili smo se pet puta, a Marysia je izrodila četvero djece i već trideset godina živi u Njemačkoj. Nisam pojma imala niti da me traži niti da imam četiri-pet imenjakinja i prezimenjakinja. 

Zahvaljujući Adventu, gospođi Muniri Serdarević i kolegi Seid Serdarević, Sveti Nikola mi je u čizmicu donio nesvakidašnji dar: jučer smo se nas dvije mlade djevojke susrele ponovno nakon 41 godinu! Nemam riječi. Marysiu, kochana, nie mam slów! 

Pogledaj! / Fotografija Miljenko Brezak
A vidi ova! / Fotografija Miljenko Brezak
Advent u Zagrebu, s Orašarom ispred HNK: Marysia Maria Steffanowski, Božica Brkan i Jelena Vrbica / Fotografija Miljenko Brezak

20191207 

Post scriptum

Šetam, savjesno, i razmišljam: pa prvi sam put u Poljskoj bila 1976.! Moram ispričati Marysii da se nismo vidjele 41, nego 43 godine!