Tomina dezinfekcija – Umjesto kave 28. ožujka 2020.

U najužem krugu naših od mladosti vjernih i pouzdanih dugogodišnjih prijatelja, povremeno i suradnika je – katkad doista prema mnogo čemu poput onoga biblijskoga, nevjernoga – i Tomo. Redovito se, poput neke paraliječničke vizite, jer puni smo i godina i kojekakvih nepopravljivih dijagnoza, čujemo da bismo razmijenili simptome i po onoj rugala se sova sjenici podsjetili kako se trebamo više paziti, čuvati se. Otkad ima WhatsApp Tomo šalje mi raznorazne filmiće i koještarije, kao da ih u našoj Moslavini ima više nego u našem Zagrebu, uglavnom vrlo duhovite, pa sam se morala uputiti i u tu aplikaciju i kojoj mu mogu zasad uzvratiti sa hahaili smješkićem te eventualno uzvratiti kakvom fotkicom. 

Otkako je korone, Tomo mi šalje slike KBC-a Dubrava sa šatorima iz zraka, nečiju špajzu punu zaliha ko državne rezerve i slično, katkad i nešto s Newsbara. Bez premca mi je anonimni filmić u kojem muž i žena za stolom, pa muž taman kreće jesti, a žena krene dezinficirati njegovu žlicu, pa onda i stol ispod tanjura; pa onda sjedne da će gledati TV, a ona dezinficira daljinski; on krene piti pivo, a ona pipsa flašu i čašu i nakraju i njegova usta; pa onda idu voditi ljubav, pa ona izvan kadra očito popipsa i… Meni je vrhunac već pipsanje u usta kao vječni simbol moderne civilizacije: kemija protiv biologije. Totalni crnjak uz koji čovjek umire od smijeha Tomin je taj brzopleti WhatsApp hamletovski: hoće li nas prije dokrajčiti neki virus, bakterija, gljivica ili neka čudesno brendirana sintetička otrovna tvar? Neće. Ako ništa, spasit će nas – smijeh. Grohotom. Makar na vlastiti račun.

20200328 

Potresi, Novinarski dom i DHK – Umjesto kave 23. ožujka 2020.

Mi smo doma dobro, ali javljaju iz dva druga moja doma o oštećenjima: iz Hrvatskoga novinarskog društva kako se od otpale fasade ne može ući u naš Novinarski dom, a usred HTV-ova Dnevnika vidim kako vatrogasci ruše toranj sa zgrade Kolmar na Trgu bana Josipa Jelačića 7, gdje je podstanar naše Društvo hrvatskih književnika. Jedan je toranj već srušio potres. Kolegica Maja Kolman Maksimiljanović šalje fotografije interijera ruševine.

Pod otvorenim nebom: predvorje DHK 22. ožujka 2020. / Fotografija Fejs Maja Kolman Maksimilijanović
Strop na podu, predvorje DHK 22. ožujka 2020. / Fotografija Fejs Maja Kolman Maksimilijanović

Još smo se prije kojega tjedna dopisivali kako nam opet umješni novokapitalisti sudski žele ovršiti, najpreciznije ukrasti Novinarski dom, podignut novcem novinara i vraćen nam još za socijalizma. A Upravni odbor Društva književnika usuglašavao je mejlom hoćemo li redovitu sjednicu održati u petak ili u ponedjeljak, a sada je ona očigledno odgođena do daljnjega.  

Napukao strop u glavnoj dvorani, DHK 22. ožujka 2020. / Fotografija Fejs Maja Kolman Maksimilijanović

Zaštićeno kulturno dobro na središnjemu zagrebačkom trgu podignuto je 1905. za trgovca Kolmara, po kojem zgradu zovu, prema projektu atelijera Hönigsberg i Deutsch, s pročeljem oblikovanim u stilu kasnoga historicizma, a sad, taman konačno sređena vlasništva i ponešto obnovljeno, ima rupu na krovu.

Književnici su tako sad doslovce bez krova na glavom. Gotovo dvadeset godina trajala je administrativna i sudska borba s vlasnicima, a na kraju s državom-vlasnikom kojoj je pripao taj kat, da DHK ne završi vani pod repom

Zgrada na Trgu bana Josipa Jelačića 7 izvana, 22. ožujka 2020. sa samo jednim tornjem, prije nego što je i on srušen / Fotografija Fejs Maja Kolman Maksimilijanović

Ne znam je li presudilo kako god okrenuli nezaobilazno mjesto u nacionalnoj povijesti i 120 godina tradicije – 20. travnja trebali smo je svečano obilježiti! – ili sram da se prostora na Trgaču sa slavnim balkonom s kojega su masama dolje govorili prvi ljudi svake od država otkad balkon postoji, izuzevši Austro-Ugarske, ipak ne dokopa opet neki umješni novokapitalist, neki od onih koji mogu platiti nama nedohvatnu najamninu 25.000 kn (slovima: dvadeset i pet tisuća!) mjesečno.

Ernest Fišer & August Šenoa u predvorju DHK 19. rajna 2019. / Fotografija Božica Brkan

Nadam se da će biti osjećaja, novca i pameti da se što prije, i potresu i koroni i besparici u kulturi i nacionalnoj i globalnoj krizi unatoč, natkriju sve nedaće pa da se ponovno u DHK nađemo na nekoj promociji ili makar stvarnoj kavi u nadam se i konačno oživjelu, nekad slavnom književnom klubu.

Kad ćemo ponovno: razgovor u sada neprepoznatljivom predvorju DHK 24. veljače 2016. / Fotografija Miljenko Brezak

Ta, moram ako ništa, pofotkati barem još jedan portret točno ondje u predvorju gdje je sada hrpetina šute, a s moje mi se fotografije poslije promocije svoje knjige na nekoj od tribine smije Ernest Fišer oslonjen na bisticu Augusta Šenoe (s Litfazovim stupom, umanjenicom onoga Marije Ujević u Vlaškoj!), našega slavnog prethodnika i najzagrebačkijega književnika, koji je kao državni službenik neumorno popisivao štetu u potresu 1880., prehladio se i umro

20200323 

August Šenoa i Kuća Šenoa, 140 godina između dva potresa – umjesto kave 23. ožujka 2020.

Još nisam otplakala ni koronu ni potres, još mi u grlu buja gvalja, ali me do suza ganuo (moj omiljeni) kolega Tomislav Čadež postom na Fejsu – prvom strofom (omiljene mi) pjesme Budi svoj! Augusta Šenoe, podsjećajući da čovjek je dao život da se saniraju posljedice potresa iz 1880. Kao državni službenik neumorno je popisivao štetu sve dok se nije razbolio.  I sad, 140 godina kasnije, netko mora popisati štetu od potresa najjačega od onoga, baš na Kući Šenoa u Mallinovoj.

Dio oštećena krova na Kući Šenoa / Fotografija Jasmina Reis

U njoj najzagrebačkiji pisac nije stanovao, ali jest njegova ljubljena Slava s djecom, unucima, praunici, a stanuju ondje i za beli Zagreb grad vrlo vrijedne uspomene, koje održavaju nasljednici odnosno Udruga Svi naši Šenoe. Maleni privatni muzej otvoren 2016. omiljeno je stjecište poštavatelja i Augusta i njegove supruge Slave, i njegova oca kaptolskog sladopeka Aloisa, i geografa Milana, i slikara Branka, i slikarice Nastasje Rojc, i Marije i Zdenka Šenoe. Živa zagrebačka povijest ne samo za školarce i kulturnjake.

Vrlo oštećena zidna slika koju je naslikao Branko Šenoa / Fotografija Jasmina Reis

Koliko li smo ondje imali krasnih promocija knjigasnimanja TV emisija, najnovija upravo prošle subote i drugih vrijednih i toplih susreta!

Sa snimanja HTV-ove emisije Na vrh jezika / Fotografija Miljenko Brezak

Poslije potresa voditeljica Kuće Šenoa Jasmina Reis javlja svima kako su oni svi dobro, ali je Kuća Šenoa jako stradala. Nema sobe koja nije oštećena. Čiste popadalu žbuku nadajući se da će danas doći ekipa za utvrđivanje štete, koju su prijavili Ministarstvu kulture i Uredu za upravljanje hitnim situacijima (na sve kontakte koje su “polovili”).

B. Brkan ispred Kuće Šenoa u Mallinovoj 18. travnja 2018. / fotografija Miljenko Brezak
Za uspomenu: B. Brkan za stolom velikoga kolege književnika Augusta Šenoe 9. listopada 2018. / Fotografija Miljenko Brezak

Prijavili smo štetu nadležnim službama, ali ne znamo kad ćemo doći na red da nas posjete jer ima važnijih zgrada (bolnice, starački domovi). Bit će nam potrebna pomoć, kaže gospođa Reis, čija obitelj neprestano ulaže i novac i sebe u kuću, koju bi mnogi drugačije upotrijebili.  Stoga objavljujem račun udruge Svi naši Šenoe, da biste, ako možete, priskočiti donacijom i proslijediti informaciju što većem broju ljudi koji bi željeli uplatiti bar malu donaciju da bar u kući privremeno saniraju krovište i spriječe veću štetu. I najmanji iznos, kažu, dobro će im doći.

Dodajem: PRISKOČITE I OBAVIJEST ŠALJITE DALJE društvenim mrežama i dostupnim medijima kako bi što više ljudi moglo pomoći minimalnim sredstvima(crowdfaunding) 

Udruga Svi naši Šenoe 
10000 Zagrebm Ulica Ive Mallina
Račun u Zagrebačkoj banci 
IBAN: HR3423600001102552586 SWIFT ZABAHR2X 
svrha uplate: donacija za saniranje štete nakon potresa u muzeju Kuća Šenoa 

Bista Augusta Šenoe

August Šenoa

Budi svoj!

Oj, budi svoj! Ta stvoren jesi čitav,
U grudi nosiš, brate, srce cijelo;
Ne kloni dušom, i da nijesi mlitav,
Put vedra neba diži svoje čelo!
Pa došli danci nevolje i muke,
Pa teko s čela krvav tebi znoj,
Ti skupi pamet, upri zdrave ruke,
I budi svoj! (…)

Ostavština Irene Lukšić – Umjesto kave 12. ožujka 2020.

Sjećanja

Zahvaljujem Jasmini Milovčić, ravnateljici Gradske knjižnice Ivan Goran Kovačić u Karlovcu, na ideji da organizira Zavičajnu čajanku u čast Prijateljice knjižnice Irene Lukšić na njezin rođendan 10. ožujka 2020. Irena je rođena je 1953. u Dugoj Resi, gdje je i živjela i umrla 2019. I gdje mramorni postament na lokalnom groblju uz majčino, još čeka upis njezina imena. 

Samo dio knjiga Irene Lukšić / Fotografija Miljenko Brezak

Kako sam imala čast, uz kratki jutjubić mojega Miljenka Brezaka, prisjetiti se i govoriti o svojoj prijateljici i kolegici, intimnijim imenom Lukšija, danas, na službeno prvu obljetnicu njezine smrti, želim podsjetiti kako bi se pomnije valjalo usredotočiti na njezinu ostavštinu. Pri tome ne mislim na navodno nesređenu oporuku i ostavinu odnosno stan, auto i slične materijalne stvari, nego na ono neusporedivo vrijednije, Irenine knjige, rukopise, posebice neobjavljene ili nedovršene u papirima, računalu i drugim nosačima, koji se  jednostavno ne bi smjeli zagubiti i doživjeti sudbinu mnogih sličnih ostavština hrvatskih intelektualaca, kulturnih zaslužnika (prisjećam se, svježe, simboličnih crnih vreća za smeće poetese Vesne Parun, pa dalje!). A Lukšićeva jest ne samo veličinom svoga zavičaja nego hrvatska.

Sa zavičajne čitanke / Fotografija Miljenko Brezak

Na vrlo neposrednoj i sentimentalnoj Zavičajnoj čajanci, koju je vodio Željko Mavretić, a sudjelovali mnogi lokalni ponajprije kulturni uglednici, nismo dorasli odvagnuti tko bi to morao i mogao potaknuti, započeti: osim uglavnom dalje rodbine, lokalna samouprava, dugoreška i karlovačka knjižnica, Matica hrvatska, izdavači s kojima je najviše surađivala poput Disputa, redakcije časopisa koje je uređivala poput Književne smotre i karlovačkog Svjetla i onih s kojima je surađivala, Hrvatsko filološko društvo, Društva hrvatskih književnih prevodilaca, društva književnika i pisaca, Filozofski fakultet, Nacionalna i sveučilišna knjižnica itd. 

U počast Ireni Lukšić / Fotografija Miljenko Brezak

Zacijelo je teško očekivati to od samo jedne institucije i(li) osobe, jer malo je njih doraslo djelu, istina (primjerice i Kiklopom za uređivanje biblioteke Na tragu klasika, zatim za prevođenje !) nagrađivanoj, ali, zbog ravnodušja (?), profesionalnih i ljudskih taština i zavisti (?), za života nedovoljno priznatoj i poduprtoj hrvatskoj spisateljici, prevoditeljici, znanstvenici i urednici. 

S karlovačke Zavičajne čajanke / Fotografija Miljenko Brezak

Ali zašto odmah ne početi, primjerice, običnim, prigodnim okruglim stolom, kolokvijem, znanstveno-stručnim skupom koji bi, uz malo ambicije, mogao postati tradicionalan. Imalo bi se što istraživati i predstavljati! Zašto ne početi seminarom na nekom kolegiju na rusistici ili kroatistici, pa proširiti na kakvo istraživanje i znanstveni rad sve do HAZU? Nije li Irena odlična, poticajna i vrlo zahvalna tema i za obične, pomalo bijesnenovinske priče i za seriozne akademske radove? Ima tu poticajnog teksta, a Imaju joj i zašto! Upravo je Irena Lukšić primjer kako se naglavce maštovito i predano upuštati u neistraženo, u ono što nikoga s akademskih visina kao ne zanima. Bi li, da je učinila manje, da već i na onome svijetu nije teško dostižna konkurencija? 

Ravnateljica Gradske knjižnice Ivan Goran Kovačić u Karlovcu Jasmina Milovčić, voditelj Zavičajne čajanke o Ireni Lukšić Željko Mavretić i Božica Brkan / Fotografija Miljenko brezak

Irenu Lukšić zaista je teško nadomjestiti, zamijeniti. Vidi se to osobito sad kad je nema. Da je samo uredila biblioteku Na tragu klasika, da je samo prevela što je, koliko i kako prevela, da je samo napisala svoje zanimljive knjige od prvoga romana Konačište vlakopratnog osoblja, preko Očajnički sluteći Cohena do Berlin-Pariz Sve o sestri Robina Hooda i brojnih drugih, pripovjedaka nazvanih po hitu iz naše mladosti Noći u bijelom satenu, a da ne spominjem Novu rusku poeziju, Antologiju ruske disidentske drame, Rusku književnost u Svemiru, Treći val: antologija ruske emigrantske književnosti potkraj 20. stoljeća, Ruski emigranti u Hrvatskoj između dva rata,  Brodski! Život, djelo; zatim esejističke i dnevničke stvari, svoje i Malićeve osamdesete Stazom pored druma recimo, te različite druge knjige tiskane i elektroničke. 

Irena Lukšić i Božica Brkan na predstavljanju Irenina romana Berlin – Pariz u zagrebačkoj knjižnici Bogdan Ogrizović / Fotografija Miljenko Brezak

Nadam se samo da se Irenom Lukšić neće baviti neke barem po radoznalosti ravne joj mlade djevojke tek iza pola ili cijeloga stoljeća kao što se ona predano bavila samizdatima, Dragojlom Jarnjević ili Irinom Aleksander recimo, receptima u dobrim romanima kao u Blagovanju na tragu klasika ili putovanjima i književnim destinacijama u Gradovi sela dvorci, Vodič za literarne putnike, zatim onima u nas manje poznatima koji bi tek imali postati svjetskim klasicima i brojnim sličnim temama koje nisu bile ni probitačan ni unosan mainstream niti pogodne za PR. Osim na njezin način, duhovit sve do ironije, pa i na vlastiti račun, fejsovski s najavama novih naslova ili postova o tekstovima na kojima baš radi, bicikliranju uz River, o mačku i pticama na balkonu, jelu koje si je baš pripremila ili pivu koje je upravo izvarila… I za to je našla vremena, iako je mnogo radila, a sve što je radila od pisanja, prevođenja do uređivanja i čitanja podrazumijevalo je samoću, uz to što se i inače, uza sve nas prijatelje i tobože prijatelje, u životu nasamovala. 

Međunarodni dan žena u Križu – Umjesto kave 8. ožujka 2020.

Uvijek se ponovno začudim i više nego muškarci kad im čestitam Međunarodni dan žena. A kako mogu žene biti emancipirane bez emancipiranih muškaraca? Pomislila sam to ponovno sinoć na obilježavanju ženskoga praznika u Domu kulture Josip Badalić u Križu, svom zavičaju, jer muškaraca nije nedostajalo ni u publici, ne samo u prvome redu, nego ni na pozornici, u nesvakidašnjoj posveti ženskom stvaranju. Nije prvi put da kriške esdepeovke pripreme ugodni susret o nekoj temi, pa i modnu reviju, a sada su u subotu navečer predstavile sumještanke u hommageu Sjedila sam za mašinom, šila sam

Finalno predstavljanje svih sudionika večeri / Fotografija Miljenko Brezak

Iz fundusa i ormara izvukli su ponajprije kostime koje je za brojne predstave Amaterskoga kazališta Josip Badalićosmislila i sašila prošle godine preminula Ankica Hodžić-Mehić, teta Ana. Na pozornici su ponovno oživjeli likovi iz tragikomedijeKraljevi i konjušari Mire Gavrana, koju je režirao Vladimir Gajski. Kraljevska obitelj, konjušari, oficiri, dvorska luda… a zatim su pred publikom prošetali i Pepeljuga i vila, Šegrt Hlapić, zeko, patuljak… te likovi adaptacije pripovijetke Slavka Kolara Svoga tela gospodarpomislila sam: koliko je sati teta Ana, kako su je kriški glumci zvali, provela za šivaćom mašinom, koja je također glumila na bini? 

Mali glumci AK Josip Badalić u novim kostimima za igrokaz Sipčina / Fotografija Miljenko Brezak

Za Sipčinu, igrokaz koji sam napisala za Kajkavijadu i s kojim također najmlađi Križani uspješno nastupaju po Hrvatskoj, prošle je godine, prema ideji Mirjane Pavetić, Anita Budja sašila i nove kostime, koji su, nažalost, premijeru na domaćoj pozornici imali tek sinoć. Oživjeli su slojevi kriške povijesti kroz profesora Badalića, rimskog vojnika, arheologa i primadone Milke Trnine, koja je na pozornici oživjela, ne samo u prigodnom filmu, nego i u replici kostima za Kundry iz  Wagnerove opere Parsifal, koji je izradila Mirjane Pavetić te u originalnom kostimu što se čuva u amaterskom kazalištu. Anita Budja inače Križankama šiva vjenčanice i svečane haljine, a u subotu se iskazala i haljinama za maturalni ples te za neku od obljetnica matura. 

Originalni kostim Milke Trnine iz fundusa AM Josip Badalić prvi slijeva te replika kostima za Kundry prvi zdesna / Miljenko Brezak

Radovima i filmom predstavljena je Udruga Ženske ruke, kolaž je oplemenjen i filmom, a ozvučio ga je i sastav Staro vino. Nisam brojila, ali valjda više od 30 žena i muškaraca od najmlađih do najstarijih jednu je običnu večer utrnulo televizore i nadahnulo je svojim sudjelovanjem, zajedništvom. Tada Ivana i Mario postaju voditelji, a Jasenka, Marica, Milica, Ana, Matko, Borna, Jana, Luka, Josipa, Dalibor, Barbara, Melania, Sara, Slavica i drugi postaju manekenke i manekeni. Koliko je samo truda brojnih ljudi uloženo u večer u čast Dana žena, koji srećom, kao što mnogo vezano uz žene jest, nije zaboravljen. Čak, nastrojeni posve matematički, pišu moji kolege kako se uz 8. ožujka ponovno troši čak više negoli li za konzumerističkiji 14. veljače, Valentinovo!

Božica Brkan čita pjesme / Fotografija Miljenko brezak

Moj doprinos Sjedila sam za mašinom, šila samnije bio stranački već pjesnički. Čitani su Jesenjin i Tadijanović, a iz svoje molskepoezije i proze, često iz ženske perspektive mojih graničarki, odabrala samšnajderske, ne samo zavičajne teme, posvećene majci, također švelji, zatim ženama mnogobrojnih propalih krojačkih, dakle ženskih tvrtki, počevši s Križankom i Vesnom, te uopće ženama bez čije bi igle šivaćeg stroja, uma i ruku, truda i kreativnosti svijet bio posve drugačije mjesto. Hvala im svima.

Na kraju, selfie na pozornici: Božica Brkan između esdepeovaca i voditelja večeri Ivane Posavec Krivec i Marija Šiletića / Fotografija Miljenko Brezak

Drugačije bi bilo i moje djetinjstvo bez sukne od organdija, mladost bez haljine za snovei maturalne haljine zauvijek zelene u pjesmi zeleno. Iako čuvam maminu Minervu i svoju Ružu Selectronic, teško da bih umjela kako spada sašiti kostim za predstavu ili neku odjeću za nošenje (mislila sam da ću pidžamu sašiti lako!). Moja su (i) čestitka uz Međunarodni dan bile pjesme iz zbirki Obrubljivanje Veronikina rupca ili Muka 2013.(2014.), Pevcov korak (2012.,) Nemoj mi to govoriti(2019.) te odlomak iz romana Ledina (2014.). Živjele!

Prije početka s prijateljicama iz zavičaja, Smiljom Miheljom i Đurđom Arbanas / Fotografja Miljenko Brezak
Drag susret s dugogodišnjim suradnicama Nadom Posavec i dr. Mirom Mošničkom / Fotografija Miljenko Brezak



Jembrih osvijetlio Domjanića novim svjetlom – Umjesto kave 21. veljače 2020.

Između Krleže i Domjanića, moj je izbor Krleža, ali bez Domjanićeve himnične pjesme Kaj (Vre tičeki spiju…), već narodne Serbus dragi Zagreb mojHajda, pa Ciklame, krvave ciklame i drugih nema nam više punoga kajkavskoga identiteta, a rijetko koga, pa i nekajkavce, s ovoga svijeta ne ispraćamo bez Fale. Domjanić je, poput Galovića, uglavnom kajkavski kanon koji se ili rijetko ili se uopće ne propituje.

Poslije zanimljivoga predstavljanja na tribini DHK u dobrom društvu: dr. sc. Domagoj Brozović, Božica Brkan, Lada Žigo Španić, prof. dr. sc. Alojz Jembrih i Dubravko Sidor / Fotografija Miljenko Brezak

Ustrajan i predan istraživač književne, osobito kajkavske povijesti, riječima predstavljača dr. sc. Domagoja Brozovića teoretičar staroga kova prof. dr. sc. Alojz Jembrih nedvojbeno je uvjeren da modernist i impresionist rođen u Adamovcu, u Prigorju, zaslužuje više od toga da se podrazumijeva, smatrajući kako pjesnik jedne štokavske i triju kajkavskih zbirki – (Kipci  i popevke (1917.), Vu suncu i senci (1927.) i Po dragomu kraju (1933.) – može izdržati novo povijesno i umjetničko mjerenje i usporedbe. Pripremio je vrlo seriozno i temeljito izdanje,kakvo ne nastaje preko noći, u desetak cjelina na više od 400 stranica – Dragutin Domjanić u novom svjetlu. Izdavači su Pučko otvoreno učilište Sveti Ivan Zelina, koje tradicionalno u Domjanićevu čast – ove godine već 39 put! – održava recital suvremenoga kajkavskog pjesništva s njegovim imenom, i Hrvatsko književno družtvo Sv. Jeronima u Zagrebu.  

Prof. dr. sc. Alojz Jembrih, ugledan i uporan istraživač hrvatske književne povijesti / Fotografija Miljenke Brezak

U knjizi koja kreće zanimljivom cjelinom O Domjanićevoj poeziji vezda i znovič, nalazimo zanimljive priloge životopisu rođenjem plemenitaša Dragutina Milivoja Domjanića (1875.-1933.) od toga primjerice kako je bivajući sucem bio i predsjednikom Matice hrvatske i zagrebačke sekcije PEN-a te članom Upravnoga odbora Društva hrvatskih književnika; o njegovoj poeziji u hrvatskim časopisima, ali i u Beogradu, štokavske na ćirilici (predlaže da se napokon objave i u Zagrebu na latinici). Piše i o Domjanićevu prijevodu francuske i provansalske lirike, donosi više nekrologa o Domjaniću, memoarske zapise te izbor iz Domjanićevih pjesama, primjerice marijansku liriku (o Majki Božjoj BistričkojPri Kamenitih vratihRemete, Imakulata, Ljiljane bijeli…), zatim njemački prijevod Domjanićevih pjesama Heiden Blüht. Približava nam i zanimljiv materijal Stjepka Težaka o jeziku Domjanićevih kajkavskih pjesama s rječnikom, naslovnice Domjanićevih zbirki pjesama i knjiga o njemu. Mnogima će biti vrijedna i bibliografija pjesnikovih djela, zatim važnija literatura o njemu te kazalo imena.

Naslovnica

Recenzent prof. dr. sc. Zvonko Kovač ističe kako je Jembrihova knjiga osebujna i kao vrijedan doprinos kroatistici i slovenistici te se uklapa u komparatistička istraživanja hrvatsko-slovenskih kulturnih veza ocjenjujući je ujedno i dragocjenim primjerom i za današnje slične veze. Svojom najnovijom knjigom, kaže Kovač, Jembrih doprinosi boljem poznavanju književnih odnosa i veza s kraja 20-tih godina 20. stoljeća između hrvatskoga i slovenskoga kulturnog prostora. Vrijednost knjige (prve takve vrste) jest u tome što autor predočuje osobne veze Dragutina Domjanića sa slovenskim pjesnicima spomenuta razdoblja. Domjanić je svoje kajkavske pjesme objavljivao i u slovenskim časopisima koje je čitateljska publika oduševljeno prihvatila. Slovenski su književni kritičari o Domjanićevoj poeziji pisali izrazito pozitivno i vrlo pohvalno. 

I
zvornom građom Jembrih dokumentira Domjanićevu suradnju i korespodenciju sa slovenskim kolegama, pa i Otonom Zupančićem, a kakvom je književnom zvijezdom u Sloveniji bio, svjedoči svečana akademija u Slovenskoj operi u pjesnikovu čast 1930. s velikim odjekom. 

S predstavljanja: dr. sc. Domagoj Brozović, prof. dr. sc. Alojz Jembrih i Lada Žigo Španić / Fotografija Miljenko Brezak

Na kraju dodajem da će nekima biti izuzetno zanimljivo doznati kako je Domjanićeva prva kajkavska pjesma Čudnovato pripečenje, objavljena u Hrvatskoj reviji 1933., zatim brojni prikupljeni dokumenti – fotografije, pisma, autografe pjesama, karte… – Domjanićevi pseudonimi, a meni je otkriće da se prezime Domjanić naglašava na drugom slogu.

S prof. dr. sc. Alojzem Jembrihom: profesor, bute mi nekej napisali… / Fotografija Miljenko Brezak

Nadam se da će i zanimanje publike biti ipak veće od zanimanja mojih kolega za predstavljanje na Tribini DHK, gdje smo bili zaista malobrojni – i kajkavaca ima više! – jer  to zaslužuju i Domjanić i Jembrih i knjiga Dragutin Domjanić u novom svjetlu. 

20200210 – 20200220 

Alternator – Umjesto kave 18. veljače 2020.

Nedvojbeno, jedna od najuvjerljivijih, a relativno skromnih stavki isplaćenih na natječaju Fonda za kulturu DHK, onoga iz pristojbe za posudbu knjiga, je nedavno predstavljen Alternator, međunarodni časopis za književnost, kulturu i umjetnost Sisačke udruge za promicanje alternativne i urbane kulture. Glavni urednik mu je Siniša Matasović, glavni pokretač književnoga života Siska i Sisačko-moslavačke županije (koja je i sufinancijer časopisa), pa i šire: pjesnik, prozaist, urednik knjiga, predsjednik DHK ogranak Sisačko-moslavačke županije, voditelj tribina poput Stihovnicei drugih. Mnoge je ponukao da autorski izađu iz literarnoga ormara. U uredništvu su Žarko Jovanovski, koji je časopis grafički prilično oblikovao, Magdalena Blažević, Tijana Rakočević, Matijas Baković, Ilija Aščić, Zvonimir Grozdić, Jurij Lisenko  i Dejan Koban.

Četvorica iz uredništva Alternatora slijeva nadesno: Zvonimir Grozdić, Ilija Aščić, Siniša Matasović i Žarko Jovanovski / Fotografija Miljenko Brezak

Rekla bih da su koprivničke Artikulacije, časopis za čitanje, pokrenut 2016., dobile generacijsku, ne toliko sadržajnu konkurenciju (dijele i dio autora i tema, samo uvjetno rečeno alternativnih. Nije mi čudno što su oba časopisa izrasla iz po godinama postojanja i članstvu mlađih i ambicioznijih DHK-ovi provincijskih ogranaka. Artikulacije Alternator imaju sličnosti i u grafičkom oblikovanju. Žarko Jovanovski oblikovao ga je pregledno, spretno odabravši i odlične fotografije Marka Majstorovića, osobito za naslovnicu s performerom Davorom Dundaro i mjehurom od sapunice, i šteta što su skurene u pripremi ili u tisku.

Glavni urednik Alternatora Siniša Matasović / Fotografija Miljenko Brezak
Akademski slikar, književnik i dizajner Žarko Jovaovski oblikovao je i Alternator / Fotografija Miljenko Brezak

Tematski je časopis baš dobroga, začudnoga naslova – prisličuju mu i kultivatorterminatora… , ali samo za potrebe PR-a! – iako ne provokativnoga, subverzivnoga koliko bi htio biti (ovisi o tome na što!), na 180 stranica donosi raznolik i aktualan, informativan sadržaj. Dopuštam si nježnu dvojbu što je alternativno bilo tematski (izbori iz ukrajinske, slovenske, crnogorske i hrvatske poezije, Matijas Baković o mome Moslavčaninu Đuri Sudeti s tekstovima poput Mora…), bilo vrstama (analiza, intervju, osvrt, priče, pjesme…). Za čitanje svakako preporučujem tekstove Kako prekinuti čitanje dosadne knjige Žarka Jovanovskog (iako sam ja Solarova učenica, a Solarovi učenici ni od čega ne odustaju!), Znanje je roba, ali besplatnajutjubera Ilije Aščića, otkriće mi je Splićanka Marina Gudelj (proza Annu Margaretu za orguljaško mjesto nudim), a i način kako zanimljivim učiniti i poznato (i zorno je: sve zrelije!) cjelina je Sisak i (d)okolicas domaćima Ratkom Bjelčićem, Denisom Vidovićem, Marijem Lovrekovićem i Sanjom Domenuš). Nekako mi se čini da prevladava kritički duh prema konzumerizmu, ali bih tu prije odabrala recimo Bjelčićevu tobože laganicu Je l’ stanujete u Zagrebu?negoli Fobije Zvonimira Grozdića pušenjuu kabini za presvačenje, koje, što mogu, izviru više iz (mojih mladalačkih!) sedamdesetih, ondašnjih, negoli iz dvadesetih sadašnjih i prije #MeToo.

Što god odabrali, čitajući nećete pogriješiti. Ovaj trud vrijedan je čitanja. Neki će vas tekstovi zabaviti, što im je danas valjda i jako važna odlika da bi ih se uopće i čitalo, a neki će vas i povodom i posljedicama bolno udariti ravno u želudac (dobro je ponekad ostati bez daha!): u intervju Velika kulturau malim sredinama Daniel Pavlić govori o vlastitom primjeru života u Hrvatskoj Kostajnici i rada u Sisku, prije nego što je poput mnogih trbuhom za kruhom iselio u Nizozemsku. Pogledajmo to s optimističkije strane: ovaj je više zreo nego posve mlad naraštaj ionako globalistički. Njihov Alternator jest poticajan i za čitatelje i za autore. Očekujem od časopisa njegovih autora i urednika  teme i način obrade koji bi izazvali polemiku (temat broja Smisao konzervativnog nakladništva na suvremenoj književnoj sceni urednika Matasovića poduprt razmišljanjem Jurija Lisenka na dobrom je putu). Samo ne ravnodušnost!

Svijet je tako malen: Daniel Pavlić o hrvatskoj velikoj kulturi u manjim mjestima u intervjuju Alternatoru i uživo na njegovu zagrebačkom predstavljanju / Fotografija Miljenko Brezak

Muči me u impresumu istaknuta autorska korektura teksta. Zapravo, ma ma koliko jeziku je svejedno, kako bi htjeli jezikoslovci iz naraštaja, nedosljednost ne između nego unutar autorâ. Ne radi se o tekstovima autora iz drugih zemalja i jezika, problem je više medijski, jer print, pa i tiskani književni časopisi, manje podnose ono što je u elektroničkim medijima, posebice društvenim mrežama, imanentno: svatko može što hoće i kako hoće, ali nepismenost nije nužno stilogena niti autorska stilistička obojenost, pa ni kad je o alternativi riječ. Po mojemu, neka misle i konzervativnom gledanju, ni u za nju najljepša vremena, nije lektura služila samo za političku kontrolu, a ako preskačem restorane s nepismenim kartama, odustala sam i zbog mnogo tiskovina. No, Alternatoru je to tek prvi broj. Kako većina njegovih autora ima iskustva i u tisku i u elektroničkim medijima, želim Alternatoru što prije e-izdanje. I zbog kulturnog tržišta i osobito zbog širega kruga čitatelja.

Mladoj ekipi čestitao je sisački doajen i alternativac, daskaš Nebojša Borojević / Fotografija Miljenko Brezak

Kako sam idući na zagrebačko predstavljanje u DHK razbila bocu dobre žestice namijenjene zdravici za redakciju Alternatora, zaključila sam prema drevnoj našoj moslavačkoj, danas ne baš politički korektnoj mudrosti, da će časopis – biti muško. Želim im da (pre)žive! Da dio redakcije s časopisnim iskustvom čak više izdanja samo prvoga broja, ovaj put ostane bez njega! Zaslužili su!

20200206 – 20200207 – 20200216 

Jedna žlica Vegete – Umjesto kave 14. veljače 2020.

Slavim i ja Vegetin60. rođendan! Tek sam koju godinu starija od nje, redovito je trošim, ali mi je najbliskija kroz tekstove koje sam napisala o tome godinama najprepoznatljivijem brendu u nas. Za kolumnu Enciklopedija špeceraja u Nedjeljnom Vjesniku 1990. te poslije u istoimenoj knjizi feljtona pisala sam fenomenološki o njoj, a tada sam prvi put javno mogla objaviti ime Zlate Bartl i njezina tima te crno-bijelu fotografiju recepture u boci, koju su čuvali u sefu. Više od desetljeća bila sam tekster za Male tajne velikih majstora kuhinje, prvoga, najtrajnijega i po mojemu još nenadmašenoga TV-gastroshowa u nas, a surađivala sam na brojnim projektima s odličnom ekipom Ivanke Biluš i sve prvim majstorima svoga zanata. Prisjećam se brojnih suradnika, prijatelja i krasne suradnje i jasno mi je zbog čega su me od Moslavčanke unaprijediliu Podravku. Pisala sam i više različitih tekstova za različite namjene – imam i brojne koje kad-tad kanim objaviti! – a neke u literaturi citira i katalog izložbe od 30. siječnja do 18. veljače 2020. u Galeriji HDD Vegeta  60 – mali paketić povijesti. To mi je bio povod za razgovor s autoricom izložbe Draženkom Jalšić Ernečić. Čestitke!

S poviješću u izlogu HDD: Božica Brkan, potrošačica i spisateljica o Vegeti (Fotografija Miljenko Brezak / Oblizeki)

Tko je Draženka Jalšić Ernečić?

Radim kao viši kustos u Muzeju grada Koprivnice, vodim desetak kulturno-povijesnih i umjetničkih zbirki, u javnosti poznatih velikih donacija iz osamdesetih godina. Diosam već zatekla u muzeju, neke sam sama izdvojima i oformila. Među njima su Zbirka fotografija i fotografskih albuma odnosno Zbirka grafičkog i produkt dizajna, koje nisu tipične za gradske muzeje. U Muzeju grada Koprivnice upravo se u ovim zbirkama čuvaju neki vrlo vrijedni primjerci industrijske baštine, dizajna i starije fotografije koje su predmet interesa istraživanja kojima se bavim ili bi se željela baviti. Zapravo je riječ o komunikaciji s naglaskom na sliku. U svakom slučaju, to je jedna divna subspecijalizacija sa puno neobrađene muzejske građe i neispričanih muzejskih, odnosno baštinskih priča. Vegeta je jedna takva baštinska priča.

Prvi Podravkaš Marin Pucar, dizajner Mirko Ilić i autorica izložbe Draženka Jalšić Ernečić (Fotografija Ivan Brkić / Podravka)

Kako ste i koliko dugo pripremali izložbu u Galeriji HDD te što je bilo najteže, a što najlakše?

Čini mi se kako sam se za izložbu pripremala cijeli život. To zvuči malo patetično, ali nije daleko od istine. Dijete sam Podravkašakoji je svoj radni vijek započeo kao kemijski tehničar kod prof. Zlate Bartl, tete Zlate koja je živjela u istoj zgradi, dva kata ispod nas. Ing. Pavle Gaži, tadašnji generalni direktor Podravke, gotovo svaki tjedan dolazio je u posjet sa svojim curama. U četiri Podravkine kadrovske zgrade zapravo je živjela većina mojih sadašnjih kazivača, a s njima i klinci iz dvorišta (nas pedesetak) među kojima su danas istaknuti Podravkaši druge generacije. Između ostalog, bez njihove podrške izložba i muzejska publikacija Vegeta 60 – Paketić povijesti ne bi bili ovakvog opsega. Kasnije je, pod njezinim utjecajem studirao uz rad na Prehrambeno biotehnološkom fakultetu u Zagrebu, nakon čega je bio zadužen za implementaciju i organizaciju proizvodnih procesa u pogonu Juhe, u kojem su bila postrojenja za miješanje i pakiranje Vegete, bio je dio Vegetinog tima zaduženog za proizvodnju i kvalitetu krajnjeg proizvoda. Iz Podravke je otišao u mirovinu kao direktor Kave krajem devedesetih. Zapravo, Vegeta mi je platila školovanje na Primijenjenoj i studije. Kasnije sam i sama kratko vrijeme bila Podravkašica, radeći kao likovni kreator u Studiju za dizajn Podravke. Zapravo je to osobno iskustvo korporativnog marketinga, studijskog i agencijskog dizajna (u to su vrijeme Podravkine agencije bile OzehaApel, suradnja s ljudima iz agencije je bila svakodnevna) bila je jako važna za razumijevanje cjelokupnog procesa i ciklusa planiranja, oblikovanja, stvaranja i implementiranja nove ambalaže. Kao svojevrsni insajderpoznavala sam način i važnost timskog rada u Podravki, od istraživanja i razvoja ambalaže, do marketinga, nabave i proizvodnje. Prije svega, poznavala sam sustav, procese i ljude, pojedince koji su mi u prikupljanju podataka metodom usmene povijesti bili jako važni. 

S otvorenja izložbe (Fotografija Ivan Brkić / Podravka)

U organizacijskom i tehničkom smislu, izložbu sam, zapravo, pripremala od 2012., kada sam na temelju postojeće muzejske građe u Muzeju grada Koprivnice počela inzistirati na formiranju Zbirke grafičkog i produkt dizajna Muzeja grada Koprivnice. U tom su mi procesu bile važne tri osobe, u Koprivnici Mario Tomiša, također dijete Podravkašai bivši Podravkaš kojem su ambalaža i grafički dizajn bili jednako važni kao i meni, iz muzejskih krugova velika moralna podrška osnivanju zbirke bila je Koraljka Vlajo iz zagrebačkoga Muzeja za umjetnost i obrt, dok je na razini istraživanja i teorije dizajna važnu ulogu odigrala dr. sc. Lovorka Magaš Bilandžić, docentica na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta sveučilišta u Zagrebu. 

Muzejska zbirka je službeno utemeljena u kolovozu 2014., nakon čega je uslijedila obrada muzejskih predmeta, uglavnom etiketa, cjenika i tiskopisa koji se u muzejskim zbirkama gradskih muzeja kao što je Muzej grada Koprivnice smatraju efemernom muzejskom građom. Kako je u svakoj muzejskoj priči važan kontekst, sadržaj i opis muzejskog predmeta (što je u ovom slučaju bio izuzetno zahtjevan zadatak) prvo javno predstavljanje Zbirke grafičkog i produkt dizajna Muzeja grada Koprivnicebila je izložba Podravka, industrijska baština otvorena u Galeriji Koprivnica 9. studenog 2018. Na izložbi je prvi put izložena najstarija etiketa Vegete 40,grafičko rješenje etikete za prvu staklenu bočicu predstavljenu na Zagrebačkom velesajmu 1961. U 2019. tema pedagoške akcije Hrvatskog muzejskog društva od 18. 4. do 18. 5. 2019. bila je (Pre)hrana. U muzejskoj akciji kojoj je nositelj bio Muzej grada Koprivnice, sudjelovala sam s predavanjem Vegeta 1959. – 2019., od Ozehe do holograma i prigodnom izložbom nekoliko primjeraka povijesne ambalaže u kojoj sam naglasak stavila na oblikovanje i grafički dizajn Vegete, ali i na važnija dizajnerska imena agencijskog dizajna. Malu izložbu u tri vitrine prepoznali su u Podravkinom marketingu. 

Zahvaljujući razumijevanju ravnatelja Muzeja grada Koprivnice Roberta Čiminate potpori ključnih ljudi iz Podravke, među kojima moram spomenuti Sanju Garaj Miloš (i urednica publikacije), Krunoslava Bešvira Marina Pucara, koji su prepoznali vrijednost ovog malog-velikog kustoskog projekta zagrebačke Galerije Hrvatskog dizajnerskog društva, u kojoj je važnu ulogu odigrao voditelj galerije Marko Golub. Sve se nekako logično posložilo, dogodio se pozitivni domino efektkoji je iziskivao puno dodatnog truda, novih istraživanja i pisanja, suradnje sa agencijom Bruketa & Žinić & Gray u kojem su Davor Bruketa kao kreativni direktor i BRIGADA dali završni izgled cijelom projektu. Iz muzejskog rakursa, bilo je to jedno sjajno iskustvo.

Jedno od povijesnih pakiranja i dizajna Vegete: retro, a tako moderno! (Fotografija Miljenko Brezak / Oblizeki)

Izdvajati najteže i najlakše, zapravo nema smisla ni potrebe. Pred nama je mala-velika izložba, Vegeta 60 – Paketić povijesti, projekt koji je u svojim istraživanjima dotaknuo vrlo različita područja suvremene povijesti i života, pa vjerujem kako će potaknuti neka nova istraživanja, povijesti oblikovanja i dizajna ambalaže, agencijskog dizajna i oglašavanja, kulture prehrane i kulture stola u kojoj je Vegeta u drugoj polovici 20. stoljeća izvršila nevjerojatno veliki utjecaj.

Jeste li morali mijenjati vlastiti doživljaj Vegete, jeste li otkrili nešto što o njoj prije pripreme ove izložbe niste znali?

Zapravo i ne. Vlastiti doživljaj Vegete je upravo ono što me i potaknulo na projekt. U Koprivnici Vegeta ima određene proustovskekvalitete, potiče sjećanja i to nije pretjerivanje. Kad cijeli život živite s Vegetom, kad zapuše zapadni vjetar osjećate njezin miris u zraku, okruženi ambalažom i ljudima koji su šest desetljeća stvarali priču o Vegeti, naprosto znate da je to TO. Barem je to bio moj slučaj. Najveći izazov je bilo postaviti okvir i složiti prilično zahtjevne puzzleosobnih sjećanja u cjelovitu muzejsku priču koja naglasak stavlja na oblikovanje ambalaže i dizajn. Osobne priče su, naravno, trebale biti potvrđene arhivskim istraživanjima, podacima zapisanim u novinama, cjenicima i katalozima. Nešto što nisam znala prije pripreme izložbe je nevjerojatna količina građe s kojom sam se suočila i koju je trebalo obraditi, no to je bio izazov.

S izložbe: sastojci Vegete (Fotografija Miljenko Brezak / Oblizeki)

Je li Vegeta više sadržaj bočice ili vrećice ili dizajn?

Vegeta je prije svega Ideja, ideja pojedinca i kolektiva, interdisciplinarni, timski rad koji u svojoj sinergiji i vitalizmu traje već punih šest desetljeća. Nemoguće je razdvojiti sadržaj od ambalaže i načina na koji su se osvajala tržišta, promišljeno, polako, sustavno, u neprekidnom procesu praćenja i preispitivanja. Vegeta su ljudi koji su radili u različitim timovima, nadopunjavali svoja znanja i uvijek iznova preispitivali tržište i korisnike, razvijali nove ideje, pratili i nametali trendove. Teško je to razdvojiti.

Možda je moguće preformulirati pitanje, malo ga muzealizirati. Neki primjerci Vegetine povijesne ambalaže danas su vrijedni kolekcionarski primjerci. Tako recimo, limenku Japanke od pola kile, kile i dvije kile vrlo često možete naći uvrštenu na e-Bay, kolekcionari je vrlo cijene kao predmet (socijalističkog) industrijskog dizajna sa prostora bivše Jugoslavije. U svijetu postoje specijalizirani kolekcionari ambalaže i dizajna koje zanima prostor srednje i istočne Europe u 20. stoljeću. Kod nas je to još uvijek emotivna razina kolektivne nostalgije. U kolekcionarskom smislu, zanimljivi su primjerci Vegete 40 proizvedeni prije 1971., vrlo rijetki primjerci Vegete bez oznake zaštite, te Japankeiz ranog razdoblja osvajanja Australskog i Američkog tržišta. Radi se o primjercima industrijskog dizajna i dizajna ambalaže druge polovice 20. stoljeća čija važnost prelazi lokalne i regionalne okvire. 

Jedan od meni najdražih predmeta je funkcionalna ambalaža Vegete iz 1974. godine, emajlirana rajnglica s frizom crvenih srca, dizajn Dušana Bekara (1931. – 2019.) lansirana na tržište u vrijeme prikazivanja prve serije prve kulinarske emisije na ovim prostorima, Male tajne velikih majstora kuhinje. I sama kulinarska serija antologijsko je djelo medijskog dizajna i oglašavanja, i tu je suradnja Podravke, Hrvatske televizije i Ozehe bila jednako važna kao i 1959. godine.

Božica Brkan i rasuta Vegeta: izložba je odlično osmišljena i dizajnirana (Fotografija Miljenko Brezak / Oblizeki)

Rajnglica sa srcima i crvenim poklopcem efemerni je predmet koji se u drugoj polovici 20. stoljeća nalazio u svakom domaćinstvu na širem prostoru regije. Krajem osamdesetih sam je slučajno vidjela u kuhinji jedne bečke gospođe, austrijanke, koja nije imala nikakve veze sa prostorom bivše države. Danas, Podravkina/Vegetina/Ozehina/Bekarova rajnglica s crvenim srcima i crvenim poklopcem koju su izradile radnice u Tvornici posuđa Goricau Dugom Selu, antologijski je predmet u kojem možemo sažeti svu slojevitost povijesti jednog vremena, radničkog, tvorničkog, inovativnog, dizajnerskog, gastronomskog, društvenog, uronjenog u samoupravni socijalizam s pogledom uprtim u Zapad i idejama koje su znale cijeniti znanje, trud, marljivost i vlastite snage, istraživanje i razvoj, marketing i radničku kulturu, kulturu stola, gastronomiju i edukaciju, dizajn, oglašavanje i vizualnu kulturu jednog vremena.

Ma kako kao upotrebni predmet bila efemerna, ta je rajnglicaikona i simbol jednog vremena.

Izložbeni zid kao hommmage Zlati Bartl, anonimnim Podravkašima i siromašnim pedesetim godinama socijalizma (Fotografija Miljenko Brezak / Oblizeki)

Kako vidite dizajn Vegete u okviru hrvatskoga dizajna – povijesno i recentno?

Vegeta je primjer hrvatskog dizajna koji traje i mijenja se punih šest desetljeća. U kontekstu hrvatskog dizajna na primjeru Vegete i njezine ambalaže moguće je proučavati i naučiti puno o oblikovanju ambalaže i grafičkom dizajnu, tehničko – tehnološkim aspektima ambalaže, povijesti, sadašnjosti i budućnosti agencijskog dizajna, povijesnim agencijama kao što su OzehaiApel, ali i suvremenim agencijama danas prisutnim na širem prostoru regije, od zagrebačkih Bruketa & Žinić & GrayBBDO, do globalno prisutnih renomiranih agencija kao što su pariški Publicis i milanski Smith Lumen

Agencijski dizajn je priča za sebe i izložba Vegeta 60 – Paketić povijesti dotaknula je i pitanje agencijskog dizajna u kontekstu dizajna ambalaže u Hrvatskoj. Vegetakao primjer i predmet upoznavanja na studijima marketinga i dizajna prisutan je već sedamdesetih godina 20. stoljeća, posebno u predavanjima na zagrebačkoj ekonomiji, profesori, među kojima treba istaknuti dr. sc. Josipa Sudara, upravo su na primjeru Vegete podučavali generacije marketinških stručnjaka, u svojim knjigama mr.sc. Zvonimir Pavlek vrlo često opisuje primjere iz prakse u kojima su Podravkini proizvodi i Vegeta izdvojeni kao primjeri, dr. sc. Jadranka Ivanović koja trenutno djeluje na Vernu, u svojim predavanjima isto se tako referira na Podravkine primjere i Vegetu. Nastojanje prorektora Sveučilišta Sjever dr. sc. Maria Tomiše da u Koprivnici uspostavi suvremeni, transdisciplinarni studij ambalaže temeljen je na njegovom praktičnom iskustvu u Podravki, rada u Vegetinom timu za oblikovanje i dizajn ambalaže s naglaskom na tehnološke aspekte dizajna i kvalitetu tiska. To su samo primjeri stručnjaka koji Vegetu i njezinu ambalažu koriste u edukaciji, a koje osobno poznajem, njih dakako ima puno više, na različitim studijima: prehrambeno-bio-tehnološkom, grafičkom, ekonomiji, kemiji, dizajnu … da navedem samo neke. 

Dizajn Vegete je važan, izložbom u Galeriji HDD uspostavili smo vremensku crtu i odredili važne datume u povijesti dizajna ambalaže u Hrvatskoj. Iskreno se nadam kako će i ovaj projekt biti izvor novih znanja. 

20200214 


65/10 – Umjesto kave 10. veljače 2020.

Od danas, nadam se, da se neću buditi sva u znoju iz sna u kojem je Sabor baš donio zakon prema kojem se svi koji još nemaju 65 godina moraju vratiti na posao. Neće se valjda produžiti i to do 67.!? Noćna me mora proganja već cijelo desetljeće, a posljednji put u New Yorku, kad su me baš, kao da su znali, nazvali iz bivše reakcije da napišem neke prigodne tekstove za monografiju uz 60. rođendan Večernjeg lista. Nemam pojma jesu li to objavili. Odatle sam otišla s 1. siječnja 2010., a onda i u mirovinu. S prvim uvjetima: 55 godina života i 30 godina (registriranog) staža.

Za ilustraciju teksta moj Miljenko Brezak darivao mi je fotku snimljenu u Kutini 19. ožujka 2018.

Neki su naklapali kako sam si baš lijepo sve to planirala najmanje tri godine, kako ovo kako ono, a meni je bilo neugodno jedino kad me je kolega napao kako sam otišla u naponu snage. Kao da sam otišla! Ugledala sam se u tek nešto malo stariju prijateljicu, vrhunsku menadžericu, kojoj je pukao konac, cijeli štrik. I meni je! Kanila sam zapravo raditi sve što i na poslu, samo za sebe, samo multimedijalno, ne planirajući da ću baš toliko skrenuti u lijepu literaturu, vratiti se mladalačkoj ljubavi književnosti i kako će sve to imati i više smisla od onoga što sam, zapravo prilično uspjelo, radila u novinarstvu. Jedna od mojih nagrada, ona HND-a Marija Jurić Zagorka podsjeća me na kolegicu novinarku i književnicu i da je pisanje ovo, pisanje ono. Sva sreća da otpreminu nisam ulupala u što sam kanila, jer me moj sadašnji život više veseli. Čim počnem razmišljati bih li ili ne bih, ne učinim to, ne idemo nekamo i slično, jer, što bi rekli, ja sam se namorala: vojnički bih odradila, ali, iskreno a zapravo profesionalno, odano dok je odanost obostrana,rekla bih što imam, svidjelo se to kome ili ne a posljedice često najneugodnije meni samoj. Govorila ja negovorila, ako se ne želi čuti, samo skupljaš dijagnoze. 

Pogledam li unazad, ovo je desetljeće u kojem sam ja najviše bila svojom, čak i u prosječno po objavljenoj knjizi godišnje. Istina, nisam još napisala one dvije-tri važne knjige koje sam prve nakanila i koje bi mi donijele novac kao neke prijašnje, ali svakako više od mojih lijepih knjiga pjesama, pripovijedaka, romana, zanimljivih pomno biranih projekata o hrani, jeziku… Spisateljica sam. Ne predajem budućim studentima i marketingašima svakog tjedna, kao što sam nekoliko godina, nego kad me to veseli. Gledam svijet iz novih perspektiva kako nisam stizala dok nisam imala vremena. 

S tugom pratim kako moj zanat, novinarstvo, posebice nekad meni najvažniji tisak, klizi u bezdan, sadržajno besmisleno uz curenja tekstova, naslova, više marketinških nego novinarskih. Nekad nije bilo novina koje nisam kupovala, a sada… Nije da sam manje radoznala. Tipično, oni od kojih sam glavom bez obzira utekla u formalnu mirovinu, bogovski su sredili našenovine, a onda su se vratili u konkurencijske odakle su i došli, samo na (ruko)vodeća mjesta, i što su ovdje pogasili kao neupjelo, ondje su oživjeli kao probitačno, pa i kultni Vrt, kojem ondje nisu dopuštali da se razvija i zarađuje, ovdje sada reklamiraju kao svoj i kao najbolji zeleni prilog ili zeleni časopis u hrvatskom tisku ili tako nekako. Zelenilo im se! 

A ja pijem kavu kakavu kad i s kim hoću, u kafiću ili kavani gdje želim i povremeno, odbijajući pri tome biti influencericom, napišem Umjesto kaveili kakav ovakav ili onakav, svoj oblizek. I još nisam dospjela srediti arhivu. 

20200202 – 20200209 – 20200210

Ljudi-svetionici: Danica Pelko – Umjesto kave 7. veljače 2020.

Etnografski muzej u Zagrebu ugostio je u četvrtak, 5. veljače 2020. Donjostubičane. Pošto je tamošnja osnovna škola objavila Mali rječnik kajkavskoga govora stubičkoga kraja 2016. prvo  i 2018. drugo, prošireno i ozvučeno izdanje, prošle su godine otisnuli i Stubički klaruš,slikovni rječnik za najmlađe. Predstavili su ga i u Zagrebu najavljujući i Veliki rječnik kajkavskoga govora stubičkoga krajau izdanju Kajkavijane. 

Danica Pelko / Fotografija Miljenko Brezak
S predstavljanja Stubičkoga klaruša u zagrebačkom Etnografskom muzeju: Danica Pelko, dr. sc. Mijo Lonarić i Željka Horvat Vukelja / Fotografija Miljenko Brezak

Dobri duh svega toga je školska knjižničarka Danica Pelko, koja godinama radi s talentiranim malim kajkavcima, jedna od – kako ih je nazvala uz dr. sc. Miju Lončarića predstavljačica rječnika, književnica za djecu i dugogodišnja urednica Modre laste i suradnica profesorice Pelko Željka Horvat Vukelja – ljudi-svjetionika.

Fotosešn sa stubičkim rječnicima: Danica Pelko i Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak

Podjednako informirani i angažirani, ti zaljubljenici živim održavaju mnogo što u svojim sredinama, koje, ma koliko malene, po tome ne zaostaju ni za najvećima i najrazvijenijima, jer održavaju živom nacionalnu nematerijalnu baštinu, posebice jezik, dijalekte, lokalne govore, raznolikost kojom Hrvatska htjela-ne htjela zaista obiluje; pisalo to ili ne pisalo u nacionalnome kurikulu te poticali ili ne poticali to dodatnim koeficijentima, prekovremenima itd.; prihvatili ili ne prihvatili Težakovo zalaganje za zavičajnom lektirom, po mojemu zavičajnicama,recimo, i  sadržajima odnosno Humboltovoda je dijalekt jezik majke i majka jezika. Svijetlili nam dok smo živi!