Prije milenijske fotografije u Starom gradu đurđevačkom mlada
kolegica s osječke Akademije
za umjetnost i kulturu i ja razgovaramo kratko, njoj valjda za neku novinarsku
zadaću, vježbu. Morala bih biti profesionalno i starački mudra u savjetu za
buduću karijeri studenata s kojima sam netom održala kratku radionicu. Budi
svoj, budi svoj – zaključujem posve naivno i u uzbuđenju se ne mogu sjetiti
citiram li Kranjčevića ili Šenou, pa se i ja olako uzdajem u stroj i guglam
kako bih mladoj kolegici sugerirala provjeru podataka za tekst. Umjesto
kanonskih stihova udara me iz tražilice Internet nekakvim meni posve nepoznatim
šlagerima. I sad ti budi svoj, pametan i mudar da mlade ambiciozne
kolege upućuješ u život. A oni već rade vlastite međunarodne projekte, imaju
svoje prezentacije za kakvu ja nisam imala ni vremena!
Zahvaljujem svejedno, kako napisah na Facebooku, kolegama
Goranu Gazdeku i Ivanu Žadi, organizatorima Fra Ma Fu Festivala reportaže i
reportera, ove godine u Đurđevcu, te dr. sc. Tomislavu Levaku,
predavaču na Odsjeku
za kulturu, medije i menadžment na Akademiji za umjetnost i kulturu Sveučilišta
Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku i njegovim studentima što su mi omogućili
da doživim vlastiti profesionalni vremeplov nedjeljnom radionicom koja me je
baš pomladila. Odvela me ne samo u vrijeme od 2009. do 2011. kada sam na
Komunikologiji Hrvatskih studija držala vježbe iz Stilistike u medijskoj
komunikaciji, nego i u vrijeme uređivanja Večernjakova Vrta, nagrađeno godišnjoj
Zagorkom HND-a, pa unatrag sve do honorarčenja u gradskoj Vjesnika i kolumne i
prve knjige feljtona Enciklopedija špeceraja u Nedjeljnom Vjesniku, bloga
Oblizeki i Umjesto kave s istoimenom knjigom, koju smo promovirali večer prije.
Vidim ponovno da ću
nakon više od desetljeća napokon morati na svome www.bozicabrkan.com popuniti odjeljak s novinarskoj
karijeri, kako se to kaže, mojoj slučajem tek jednoj od profesionalnih
biografija.
Otada mi se u životu dogodilo svega i svačega i morala sam dobro razmisliti u kratko vrijeme što bih u jedan školski sat mogla prenijeti budućim kolegama ne samo s novinarstva nego s umjetničke akademije s različitim usmjerenjima i mogućnostima. Profesor predavač dr. sc. Tomislav Levak sugerira mi mejlom da kao osoba iz novinarstva i književnosti, s iskustvom iz tiska i elektroničkih medija, upućena u teoriju i s bogatom praksom govorim nešto pametno. Da pametno! Noću razmišljam, a onda djeci koja bi mi mogla biti unuci i kažem kako sam uvjerena da bi im puno zanimljiviji i vjerojatno i korisniji bio moj sin, naš zajednički mlađi kolega Ivan Brezak Brkan, osnivač Netokracije (poslije doznajem njihova sponzora u nekom projektu!). Ne znam jesam li i njemu uspjela što prenijeti korisno za život. Nisam s podsjetnika dospjela o novinarima-književnicima, native marketingu novinarstvu, radoznalosti, suočavanju s posljedicama svojih odluka…, ali jesam o svojim kolegama urednicima Tuđenu, Fijačku, Šoškiću, suradnicima u Vrtu od akademika do lektorice Maje Matković, zajedničkoj kreaciji a ne kopipejstanju, Vrtovu dežurnom telefonu u analogna vremena, o upornosti, hrabrosti da se i ne odustane i odustane, da se bude spreman da se dobije i da se da otkaz i važnost onoga što radiš da te veseli… I što ti ja znam. Budi svoj, budi svoj! Po običaju uključuje se neplanirano i moj Miljenko Brezak, koji snima, pa skraćuje na polovicu razgovor na Youtube.
Uoči radionice
profesionalno i uzorno profesor Levak u skladu s dogovorom poslao mi je okvirna pitanja i kopiram si ih da naknadno
razmislim o njima:
1. Kako ste se uopće počeli baviti novinarstvom i medijima?
2. Imate zanimljivu obrazovnu pozadinu na visokoškolskoj razini. Ukratko nam ju opišite.
3. Opišite nam ukratko svoj novinarski put i gdje se nalazite danas?
4. Predavali ste stilistiku u medijskoj komunikaciji na komunikologiji na Hrvatskim studijima od 2009. do 2011. godine. Kakva su vaša iskustva u radu sa studentima?
6. Koliko je teško na redovitoj razini pisati blogove/tekstove i ispunjavati očekivanja čitatelja?
7. Piše standardnim hrvatskim književnim jezikom i kajkavskim – moslavačkom kekavicom. Što vam je možda draže od toga, i zašto?
8. Koja vam
je najdraža novinarska forma, i zašto?
9. Molim vas, za kraj, dajte neki savjet mladim kolegama ako uđu u svijet medija, odnosno novinarstva.
Svako je pitanje pola odgovora, zar ne? Ne mogu se i ne želim obuzdati, ali možda je najbolje da ja iz Gutenbergove galaksije u Muskovoj odustanem od savjeta? Da samo pričam priče? Na pitanje koja mi je vrsta najdraža, naravno reportaža i sve rubne novinarsko-književne, ali kolika je akceleracija u mijeni, primjer je kako sam na 1. Fra Ma Fu Festivalu u Virovitici prije desetjeća moderirala okruglim stolom o reportaži, ako se dobro sjećam hoće li i kako preživjeti nova vremena i nove medije?, a ove godine, uz dodjelu nagrada za najbolju reportažu od prethodnoga festivala reportaže, jedna od tema za nove reportere i Franje Fuise za raspravu na novinarskom festivalu bio je utjecaj umjetne inteligencije na reportažu! Zapravo je nabolje da mlade kolege usmjerim na recentne nagrađenike za najbolju reportažu, jer je moj dugogodišnji suradnik (Vjesnik, Zepter…) prije stotinu godina Romeo Ibrišević u Meridijanima, Maja Medaković i Nikolina Cetinić reporterke Provjerenoga Nove TV, Tamara Opačić iz Novosti…
Uzori su oko nas, samo ih valja prepoznati. I neprestano –
prepoznavati!
Na otvorenju samoborskoga 6. Međunarodnoga trijenala autoportreta Autoportret kao intimni vremeplov 18. listopada 2024. najviše su me se dojmili gužva unatoč kišurdi, mladalački Meštovićev autoportret iz Zbirke Rogić i razgovor a majstorom (novinske) fotografije Markom Čolićem o tome kako najprije treba biti portret, a kod portreta je važna psihologija, da bi se došlo do autoporteta. Za posebne obiteljske nedjeljne ophodnje dojmilo me se da je mali potomak Adrian Brezak Brkan otprve i u pomaknutome autoportretu prepoznao svoga Dodu, Miljenka Brezaka – čast je biti izabran u 114 umjetnika sa Dvostrukim autoportretnim triptihom, 26.08.2024., kolažom crno-bijelih digitalnih fotografija, 33,87 x 18,58 cm – a veliki potomak Ivan Brezak Brkan na izložbi je detaljno analizirao utjecaj AI, jer baš je uz pomoć AI napisao neki intervju – s pitanjem je li autorski i čiji je zapravo autoportret?
Dok se sjetim koliko je Miljenko snimio portreta i autoportreta, neprestano se snima u zrcalu, koliko neki ljudi snime selfija. Pa čak sam napisala kekavski igrokaz za klince Selfie na kipec! To je moj stav. (I Samoborci imaju zanimljiv edukativni pristup – paralelnu iszložbu dječjih autoportreta i portreta!) Mogla bih o tome do preksutra. No, veseli me da u Prici ljudi razgledaju, sve do 8. prosinca 2024., nisam baš očekivala… I jednostavno, iz odličnoga kataloga prenosim zanimljiv tekst svoje kolegice (i ljubimice!) vrsne kritičarke, povjesničarke umjetnosti, autorice izložbe i predsjednice ocjenjivačkoga suda Ive Körbler (s članovima Nikolina Šimunović, viša kustosica Galerije Prica, POU Samobor i dr. sc. Anita Ruso, povjesničarka umjetnosti).
Ive Körbler Autoportret kao intimni vremeplov
„Tko je to? Ah, vrlo dobro, pustite beskraj da uđe.” (Louis Aragon)
Bez obzira na trendove, tendencije i fenomene u suvremenoj likovnoj produkciji motiv autoportreta još uvijek ne zastarijeva i ne gubi se interes umjetnika za njega. Nevezano uz individualni stil, tehniku i medij stvaranja u nekome će trenutku gotovo svaki umjetnik imati potrebu napraviti neku skicu, crtež, fotografiju ili karikaturalni prikaz svojega lica, makar s time kasnije nikada ne izašli u javnost. Postoji mnogo vrsta autoportreta – tijekom povijesti pa sve do danas – od reprezentativnih, strogo realističkih preslika vlastite fizionomije, emotivno-psiholoških, odnosno formalnih, deskriptivnih prikaza lica, ali i maskiranja svoje fizionomije ili savršeno naslikana hiperrealističkoga i naturalističkog autoportreta. U tim varijantama postoje i otkloni koji mogu ukazivati na trenutačno ili trajnije tjeskobno stanje umjetnika, egzistencijalne, emotivne ili psihološke krize, što je posebice obilježilo autoportrete umjetnika u 20. i 21. stoljeću.
To se nadovezuje na zapažanje kolege Nikole Albanežea s prethodnoga, 5. trijenala autoportreta, kad je ustvrdio da „činjenica kako prikazivanje sebe nije zasnovano samo na mimesisu, da nije tek dostizanje sličnosti – kako je to zahtijevao Joshua Reynolds ističući potrebu za ‘navikom da pravilno crtamo ono što vidimo’, kao jedinom ispravnom metodom – već može biti prikriveno različitim travestijama: stilizacijama, groteskama ili doslovnim maskama”.
Ako se, dakle, svi unisono slažemo oko činjenice (a slažemo se) kako nam stvarnost sve češće postaje psihoemotivno teška i zahtjevna, u toj se manifestaciji stanja otvaraju mogućnosti da putujemo u mašti u neke druge prostore, vremena i kulturološke okvire. To gotovo da postaje svakodnevnim procesom. Pojedinci bježe u prirodu, drugi se bave meditacijom, treći bježe iz gradova na selo i ladanja. Ti se pomaci u egzistencijalnoj tjeskobi mogu trasirati i u tretmanu kako se umjetnici suočavaju sa svojim odrazom: stvarnost je toliko naporna da se moramo „odlijepiti” od nje, makar i u samoći vlastita atelijera ili stana. Tako se, osim klasičnoga psihološkog nijansiranja raspoloženja i stanja u kojima umjetnici vide sebe, autoportret javlja kao spasonosna gesta da se teleportiramo u neko stoljeće, civilizaciju i prostor za koji osjećamo da bismo se tamo mogli najbolje osjećati.
Naše novo lice i ruho (ili staro, prema prisjećanju i prema osobnim uvjerenjima) nije maska, već pokušavanje prepoznavanja nekoga dijela naše osobnosti koja je zaboravljena, potisnuta, odnosno nije vidljiva „na van”. U kojoj bismo se odjeći, kulturi i epohi najpreciznije mogli zamisliti? U kojemu stoljeću ili tisućljeću? U kojoj društvenoj kasti? Okružuje li nas grad, selo na kraju svijeta, pustinja, planine, dvorac, palača, samostan ili svemirski brod i svemirska postaja? Što smo nekada bili po profesiji ili čemu težimo negdje u snovima? Jesmo li negdje u prošlosti zagubili dio sebe ili se tek kompletnima vidimo u bliskoj ili dalekoj budućnosti ljudske civilizacije? Imate li osjećaj da ste trenutno ovdje „u krivome filmu”? Jesmo li sretniji u vraćanju i prisjećanju prošlosti ili čeznemo za budućnošću, ma kakva ona bila? Sve su mogućnosti vlastita preciznoga „pozicioniranja” u novo lice otvorene, stoga mi se, nakon brojnih razgovora s umjetnicima u zadnjih nekoliko godina, nametnula ova varijanta recentnoga tretmana autoportreta.
Iako su dadaisti i nadrealisti u europskoj modernoj umjetnosti
započeli takve oblike osobne transformacije i začudnih intelektualno-duhovnih
putovanja preko „ogledala čudesnog” (Pierre Mabille), taj se proces može
pratiti u kontinuitetu do danas. Kao da
moramo bježati i spašavati se, teleportirati u neke druge, možda bolje
dimenzije postojanja. Takve će autorske poetike biti bliske i s tzv.
slikarstvom snova i fantastičnim slikarstvom, ali će se pojavljivati i u drugim
tehnikama i materijalima, od kolaža i fotografije pa sve do skulpture, kasnije
videa i kompjutorske grafike.
***
Radovi pristigli na natječaj za 6. trijenale autoportreta vidljivo slijede i razumiju zadanu temu koncepcije, štoviše svojom su brojnošću i kvalitetom razine intimnih studija koje umjetnike prenose u druga vremena, prostore, stoljeća i kulture ugodno iznenadili žiri.
Uz
standardno dobre i kvalitetne prikaze vlastita lica na tragu poetskoga
realizma/intimizma, ili naturalizma i hiperrealizma, javlja se cijeli niz
radova koji nose zamjetan psihološki i emotivni naboj, s laganim
egzistencijalističkim natruhama. Pojedini radovi iskazuju jasno osjećaj autora
kako i sada doslovce kao da žive između nekoliko dimenzija ili svjetova jer je
ova materijalna razina energetski (ne samo doslovce) preteška. Ne treba bježati
od činjenice kako u ovome trenutku povijesti svi osjećamo manju ili veću
tjeskobu i osjećaj nemoći pred globalnim zbivanjima, što se povratno reflektira
i na licima umjetnikâ.
Javljaju se pojedinačno i tzv. aristokratski autoportreti, gdje su si slikarice dale oduška mašti pri vraćanju u živote iz ranijih stoljeća – da tako kažem – a neki su kao astronauti otputovali i u bližu ili daljnju budućnost.
Nije na svim crtežima i slikama prikazan klasični autoportret, ponekad umjetnici nisu prisutni u djelu, već naslovom i apstraktnom redukcijom iskazuju određeni egzistencijalni stav, dok neki čak ostavljaju tragove i u stihovima. Kao posebno kvalitetna i maštovita dionica izdvajaju se radovi u tehnici akvarela, s obzirom na to da ta tehnika općenito izvrsno „hvata” trenutačna raspoloženja i stanja ili i stavove o nečemu što muči umjetnike u toku dana. Tu se očitava i humor ili autoironija, osjećaj bespomoćnosti ili potreba da se metaforički prebaci u neku drugu paralelnu dimenziju. To iskazuju i pojedini radovi u složenim kombiniranim tehnikama, gdje se spajaju dva ili više medija, sve u funkciji toga identičnog prikaza samih sebe: fizički smo ovdje, ali zapravo smo u mislima ili sanjarenjima u nekome drugom vremenu, prostoru, svijetu.
U fotografskim prikazima i video-radovima pojedini autori također se izmještaju iz ove dimenzije stvarnosti i odlaze na neke druge prostore, često postupkom montaže prizora. Neki se fotografijom vraćaju u djetinjstvo, simbolički naglašavajući kako je taj dio života bio najljepši, najčišći i najsigurniji, što je bez dileme na tragu zadane teme ovogodišnje koncepcije.
Radovi u tri dimenzije, odnosno skulptura i mali objekti u kombiniranoj tehnici naglašeno nose element humora ili simboličnih prikaza samih sebe kao pars pro toto, dio za cjelinu. Moglo bi se reći i kako se humorom i sarkazmom umjetnici liječe od stvarnosti, duhovito je komentirajući djelom. Zanimljivo je primijetiti kako se u jednome broju radova uz prizor umjetnika javlja i motiv neke životinje. Za pojedine je autore životinja njihovo drugo ja, možda i animalni duh ili čuvar, a nekima simbol spiritualne i emotivne slobode, vjernosti i lojalnosti, mnogo veći od drugih hominida s kojima smo okruženi.
Jednako je tako važno naglasiti kako većina umjetnika autoportretom iskazuje jasan stav o tome da je umjetnost njihov važan ili najvažniji dio identiteta, ono preko čega se autentično i autonomno predstavljaju svijetu, svjesni snage umjetničkoga djelovanja koje usprkos općoj apatiji ipak može mijenjati fragmente naše male galaksije. Možda i ne, ali ne odustaje se od statementa kako je umjetničko djelovanje važan dio našega postojanja, što osobno iznimno pozdravljam i podržavam. Naime, motivom autoportreta moguće je iskazati široki dijapazon mikrotema, ubaciti poruke i svjetonazorske odrednice koje imaju snažan egzistencijalni okvir i potpis. Autoportret kao manifest umjetnika, zašto ne?
Prateća mala izložba ovogodišnjega trijenala izbor je djela s temom autoportreta iz zbirke Roglić. Dvije slike istaknutoga hrvatskog slikara Marijana Trepšea (1897. – 1964.) izvrsni su primjeri autoportreta. Tema autoportreta inače je bila dosta zastupljena i apostrofirana u njegovu opusu tijekom nekoliko desetljeća, i na tim studijama vlastita lica možemo jasno pratiti slikareve mijene stila – od ekspresionizma, preko sezanizma te klasicističke stilizacije i magičnoga realizma, gdje se mijenja tonska paleta i kromatska skala, ali i volumensko oblikovanje. „Autoportret” (između 1926. i 1928.?), u toplim smeđe-crvenkasto-žutim nijansama, s finim sjenčanjem lica primjer je različitih stilskih utjecaja, gdje se autor lagano približava konceptu magičnoga realizma. Drugo djelo iz zbirke, „Muškarac i žena” (1928.), varijanta je njegove druge značajne slike toga perioda, „Autoportreta sa suprugom” (1928.). U toj verziji slike iz zbirke Roglić Trepše slika lica, tijela i odjeću mekšom modelacijom, s mnogo više toplijega tonskog sjenčanja, uz promijenjene detalje gesta i stava svojih i supruginih ruku.
Dva autoportreta makarskoga slikara Antuna Gojaka (1907. – 1986.),
u poslijeratnoj realističkoj inačici prikaza lica gdje postoji stanovita
redukcija detalja, posebice u djelu gdje slikar sebe prikazuje već u zrelijim
godinama, studije su starijega muškog lica na kojemu su već utisnuti tragovi
života. Međutim, iz konteksta na slici, scenografije i odjeće slikara, kao i
odabira boja, jasno je kako živi uz more, iako su detalji na slikama dosta
škrti i reducirani.
Hrvatski kipari iz prve polovice 20. stoljeća – ali i druge polovice, podjednako –nisu često posezali za temom autoportreta, i broj je takvih djela u skulpturi prilično malen. U našoj je povijesti umjetnosti prve polovice 20. stoljeća poznato kako je autoportret kipara Ivana Meštrovića (1883. – 1962.), pod naslovom „Autoportret (Čovjek koji piše)” iz 1925. godine jedno od najranijih djela te vrste. Kritika je već pred više od pola stoljeća zamijetila kako „karakteristična širina herojske geste i zamah nadilaze psihološki sadržaj djela”, no s time se danas možda i ne bismo složili.
Umjetnik ima mrk, vrlo ozbiljan izraz lica, gotovo u grimasi,
duboko koncentriran na radnju pisanja i sadržaj koji zapisuje. Vanjski svijet
za njega ne postoji. Postoji određena samotnjačka, kontemplativna dimenzija te
skulpture koja je još za umjetnikova života bila međunarodno prezentirana i
poznata. Kipar kao da se podtemom pisanja i tretmanom volumena djela izolirao
od svoje okoline. Cijela kompozicija volumena iznimno je skladno oblikovana kao
cjelina u kojoj su anatomski detalji tijela (okret glave, nejednako spuštena
ramena, pozicija ruku i šaka, savinute noge) usklađeni u gotovo ovalno
sabijenoj, kompaktnoj kompoziciji volumena skulpture, što pridonosi dojmu
kontemplacije i izolacije.
Rad na autoportretu krajnje je introspektivan čin, kad i
najekstrovertiraniji umjetnik biva dramatično suočen sa samim sobom; u
trenucima samoanalize, poniranja do nekih razina svojih emocija i psiholoških
stanja koja inače možda želimo zanijekati ili proći lako kroz njih kao da ne
postoje… dakle, svaki je autoportret čin izvjesne hrabrosti.
Najnoviju svoju knjigu nadahnuta i
predana Slavica Moslavac posvetila je Zorki Sever, Moslavčanka Moslavčanki,
talentirana svestrana žena talentiranoj svestranoj ženi. Iako se Popovčankom
višekratno bavila izložbama, predavanjima, tekstovima i cijelim knjigama,
ponajprije kao etnologinjom, monografijom Zorka Sever –umjetnica našeg kraja,Vokalna skupina Rusalke i Grad Popovača, Popovača,
2024.,sagledava je kroz poznate, ali i kroz
dosad nepoznate, prvi put objavljene materijale, kao multimedijsku umjetnicu
(etnografkinju, spisateljicu, ilustratoricu), meni najzanimljivije kao
književnicu, ponajprije za djecu. Da je započete radove objavila kad su
nastali, tko zna kakvo bi joj danas bilo mjesto u hrvatskoj književnosti? Recenziju
objavljujem kao pozivnicu na predstavljanja publici u Popovači 25. listopada
2024., Kutini 4. studenoga 2024. i Sisku 20. studenoga 2024.:
Ujesen 1974. kao brucošica priključila sam se svom Miljenku u podstanarskoj sobi u Badovinčevoj 2, pokraj Dinamova stadiona, kod Josipa Octenjaka, tada već udovca, koju je pet godina ranije moj student ekonomije usput se raspitujući u susjedstvu Fakulteta našao sretnim slučajem zavičajnom vezom u umirovljena učitelja iz Volodera. U našem je skromnom stražnjem sobičku jednokatnice s pogledom na vrt lijepo uramljen zračio poveći pastel: trećinom gore nebo, a dvije trećine odozdo prelijevalo se zelenilo svih mogućih nijansi. Toplina hladnih boja. Baš je pristajala meblštofu starinskoga trosjeda iznad kojega je visjela! Tek smo više godina kasnije doznali da je motiv iz naše Moslavine, popovački, i da ju je naslikala njihova prijateljica Zorka Sever. A iz rukopisa Slavice Moslavac Zorka Sever – multimedijska umjetnica (etnografkinja, spisateljica, ilustratorica), koja mi je u međuvremenu postala mnogo bliskijom negoli u mojoj prvoj zagrebačkoj jeseni,doznala sam kako moslavački pejzaži prerastu u najintimniji, najsuptilniji i najliriskiji dio njena stvaralaštva
Zorku Sever rođ. kao Olgu,
Zoru pl. Getz (služb. Voloder a stvarno Popovača, 29. ožujka 1894. – Zagreb, 21. kolovoza1973.,
pokopanu u Popovači) zahvaljujući upravo
izložbama u Muzeju Moslavine te tematskim knjigama Slavice Moslavac uglavnom i
poznajem kao likovnu umjetnicu, pouzdanu vještu krajobraznu slikaricu – osobito
je na cijeni osam pastela starih moslavačkih gradova od
Garić grada, Jelen grada do Kaluđerovog groba koje čuva
Muzej Moslavine Kutina – i portretisticu (na stotine osoba koje su joj
prošle kroz život sve do zatvorenica u KPD Požega). Kao pjesnikinju više poznajem
jednu od dvije Zorkine kćeri Višnju SeverSiglhuber,
magistricu povijesti i umjetnosti (druga je Ruža Sever-Plešnik, dipl ing. agronomije
i nastavnica elek.), s kojom sam se zbližila na
predstavljanjima našavši se s još četvoro i u prvoj antologiji Kajkavska
lirika Moslavine (Matica hrvatska Ogranak Kutina 2009., urednik Dražen
Kovačević). Spominjalo se obvezno i da je Višnjina majka Zorka Sever također
pisala, a Slavica navodi i kako Višnja je često
recitirala Zorkine pjesmice u Domu kulture bez obzira da li je pisano na staroj
kajkavštini i štokavštini.
Usporedivši i količinu materijala koji se
spominje kao njezina ostavština, likovnih je radova Zorke Sever neusporedivo
više: od 1906. – 1973. Zorka
je izradila 1709 umjetničkih djela.Dakako, likovni su joj radovi češće i ozbiljnije prezentirani,
kako na skupnim svjetskim izložbama od Bruxellesa do Barcelone i Kopenhagena, tako
i na samostalnim izložbama po Hrvatskoj te
su češće bili i predmet kritičke opservacije (Branka Hlevnjak, Stanko
Špoljarić, Stjepan Beleta, Slavica Moslavac i drugi).
Što se književnih radova tiče, tek posljednjih godina
pojedinačno dopiru do javnosti primjerice kroz tematske knjige Slavice Moslavac
(Uskrskoke crnka, Vuzmeno veselje…), pa je moguće da svi još i nisu predočeni, obrađeni,
prebrani, još manje vrednovani. I od poznatih je samo dio objavljen uglavnom prije
Drugoga svjetskog rata u časopisima Obitelj, Hrvatica, Pismenost, Naša
žena, Svijet, Priroda, Hrvatski dnevnik itd.,te u časopisu za djecu Mala
mladost. Uz etno, dnevničke i slične bilješke te kratke priče (Šta
ljubav može, Pomlađena starost…),većina Zorkinih
uradaka koji bi bez dvojbe pripadali književnosti namijenjena je djeci. Prema današnjim
suvremenim mjerilima i protekom desetljeća, ne bi se moglo ustvrditi da je
objavljen dio literarno i kvalitetniji od neobjavljenoga te je pitanje, da je većina
objavljena u vrijeme nastanka, gdje bi Zorkino mjesto bilo u književnosti. Iako
je kao učiteljica radila samo nekoliko godina, primjerice u selu Potoku, do
udaje za Josipa Severa 1919.u Zlataru, prevladava odavno potisnut učiteljski,
odgajateljski, poučavateljski pristup. Osobito je to zorno u dijelovima
koji u vrijeme nastanka, u prvoj polovici 20. stoljeća nisu u javnosti imali
važnost kakvu imaju danas. Međutim, dojmljive su i zabavne njezine pouke
primjerice u Svadbi cvrčka s lakomom starom krastačom žabom – lakomost
često nailazimo u Zorkinih životinja! – koja se prejede cvrčaka ili kako u Zadruzi
peradi, perad brani svoj zajednički peradnjak: I ako su raznog roda, / Razne ćudi, razne
boje, / Ipak dom svoj složno ljube / Tuđincima sudbu kroje.
Dok odraslima uglavnom namjenjuje dokumentarističke, deskriptivne tekstove, Zorka je najsnažnija i literarno najraznovrsnija upravo u dječjoj književnost, koja i količinski preteže. Zanimljivo je da su forme, reklo bi se kreativno multimedijalne, pomalo ispred njezina vremena i bliske danas vrlo popularnom i modernom stripu i uopće nerijetko karikaturalno ilustrirane pjesmice, a smiješne zgode, primijetili smo već, bile su joj bliske i u prozi i u stihu. Nažalost, nedovršene su ostale cjeline zamišljene ambicioznije kao samostalne slikovnice, koje stjecajem prilika ni u dijelovima a još manje kao cjelina nisu ugledale svjetlo dana. Moslavac spominje osam koncipiranih, složenih po motivima i ilustriranih s ukupno 127 akvarela i crteža pod nazivom Lumpićeve dogodovštine (uz druge u pjesmiVinograd opisuje nestašluk ljetne radosti kupanja u koritu!),Vesele zgode našeg doma, Volite li ptičice? (kroz upute čime ih zimi gladne hraniti slijedi prava mala enciklopedija ptica oko kuće: ševe krunčice, sjenice crnokape, palčić, vrapci, svrake, vrane), Dečec Cico, Snješka, Čarobna špilja, Jarac Miško, Dječja usta. Zašto nisu objavljenje? Ili nisu dovršene ili autorica nije našla izdavača ili ih im nije ni nudila, jer se i tim vrstama i u odrasloj književnosti onoga vremena spominju rijetka u tome prihvaćena imena i to redom muškarci.
Kao i u likovnosti, i u književnosti je Zorka bila pretežito
posvećena zavičajnom i baštinskom i dnevnički je u svom domu – koji Moslavac
bogato oslikava u Životnome putu Zorke Sever – izuzetno bilježila sve,
od izgleda kuće i dvorišta do odjeće te običaja kroz godinu, posebice crkvenih,
(božićni, uskrsni…)
i vjerovanja(prozni zapis Valentinovo u narodu i
pjesma Ptičja svadba…), a da i ne spominjem
ljude oko sebe, ne samo članove svoje velike obitelji, a napose djecu.
Zabilježeno je da se radeći s djecom predstave, uz kostimografiju i
scenografiju, pisala i scenarije. Iz suradnje s Vladimirom Širolom spominju
se tekstovi iz svjetske i hrvatske književnosti Crvenkapica, Postolar i
vrag, Kugina kuća i druge, što govori o Zorkinu poznavanju književnosti i
objašnjava u njezinim tekstovima njegovanu citatnost i figurativnost, metaforiku,
onomatopeju (u Mačjem carstvumama „mr, mr,
mr“ dječicu doziva; u Zujcu, priči za neposlušnu djecu:… Kada takva
djeca odu spavati, nanjuši on njih i čim osjeti da su legla, eto ga! Već
izdaleka čuje se njegovo zujanje…Najprije poput sitne mušice zn, zn, zn, muhe,
bumbara, velikog obada zzzzz, a zuj mu je sve glasniji i glasniji i kao da se
sasvim približi postelji, pretvara…) te zanimljiv nesvakidanji vokabular(nevaljalčić u Ele tvrde glave u
našega Pave!;goropadan,
fakinaža, kravar u Jarac Miško; raskovoca seu Razočaranoj koki; vran-oblaci,
vjetar prkošljivi, curičicau pjesmi Kod bake; Zapjevulje odmah slađe, Kad mirisom glad utaže u Volite li ptičice?…).
Posvećivala se Zorka ponajprije praktičnome, primjenjivom, a dio tekstova
koje je Slavica Moslavac od obitelji uspjela prikupiti za objavu prvi put,
otkriva i neprestani rad, brojnost tema, raznovrsnost stila te bogatstvo i
ljepotu jezika, pretežito štokavice ali i više od dokumenta, zanimljive
popovačke, moslavačke kajkavice, primjerice u duhovitim, od štokavskih
malobrojnijih pjesmama Papagaj i Veselica pri mjesečini te
sajamskoj Jajnke i Miške, pa San maloga Jureka, poduža i raskošna
o dreseru koji je sanjao da je uvježbao
predstavu s brojnim životinjama muzikantima, akrobatima i cirkusantima, koje
iako prirodni neprijatelji poput psa i mačke, u stihovima zajedno sviraju i
plešu polku i kvadrilu ili nespretni prasac po drotu hodi. Počinje: Mali
Jurek tak je fino / Živine dresiral, / Te je potom svud po svetu / Z njimi
premaširal! A završava: Vre Jurek pak sad štundira, / Naškubil je usta,
/ Jer od ove lepe senje / Osta želja pusta!
Zanimljiv je Zorkin
bajkovit pristup i u pričama (Klitirinka, Zujec, Što ljubav
može…) i u pjesmama, a najmoćnija je u rimovanim basnama u kojima nije zaobišla
valjda ni jednu životinju sa svoje okućnice te da uglavnom sve imaju i imena, od
mačaka, pasa, gicana, zajca, ježa, kokoši i pijevca, đureka, pataka, gusaka,
pura, biserki, perlinki, vrabaca i drugih ptica, čak ni gavrana i rodu Rodača. Općepoznate basne često vješto izokreće na danas vrlo moderan i blizak
nam način, primjerice u Staroj priči s novim vukom, u kojoj se curica
mala – dobra Crvenkapa / Ne boji se vuka ni njegovih šapa! I gdje Dobru
djevojčicu ama svatko voli, / Ni mrki vuko ne zada joj boli! S danas vrlo
aktualnom temom, preambicioznim roditeljima, još 1938. obračunala se ironično u
Mravčiću kao glazbeniku prepjevavajući po svome Cvrčka i mrava: Mravčeva
se mama kapricira: / Mora sinak da joj muzicira! / Šalje ga do cvrčka
glazbenika, / Nek’ ga uzme za svog učenika. … (…) a kad završava kao
građevinar: „Pa nek’ bude – kako sinak želi – / Neka samo pos’o ga veseli!“
// Prođe vrijeme – sinak kuće gradi –/ Marljivost mu njegov život sladi./ Položaj
mu nije više bijedan; / Svi ga štuju, jer je jako vrijedan! S podnaslovom
stara priča u novom ruhu donosi Palčića u prozi Palčec,
djelomice ga u dijalozima i kajkavizirajući: „Oj,
tato, zemi me sa sobom!“, molio je mali. „A kam bum s tobom, gda si tak mali,
buš mi opal čez šaraglje!“ “Pa metni me u volovsko vuho.“
Svako
od spomenutoga – a i nespomenutoga! – zavređuje i dodatni pozor odnosno da se Zorkini
tekstovi vrednuju unutar njezina opusa i u općem kontekstu, onovremenom i
suvremenom.
S obzirom na bogat i ne uvijek lagan život, od toga
da se odrekla svoga sna, studija slikarstva, a posebice
ekonomskih i političkih muka po završetku Drugoga svjetskog rata (od konfiskacije
imovine i prijetnji smrću do četverogodišnjega zatvora), čovjek bi očekivao
mnogo više gorčine, pogotovo jer tekstovi nisu objavljeni. No, ona i u najtežim
trenucima stvara: na odsluživanju kazne
u Požegi od 1946. do 1949. više
od tristo portreta zatvorenica, stražara i rukovoditelja. Moslavaccitira kako je
u
Sabranim zrncima zapisala: Toliko volim
smijeh, čistu radost i prirodu i sunce… U svojoj sredini
intelektualno daje ton društvenom i kulturnom životu od slikanja i pisanja,
vođenjem zborova i predstava, prikupljanjem narodnoga ruha (sve do otkupa na sajmu!),
gradnji popovačke crkve…
Godine 1969. iz Popovače se obitelj seli u Zagreb,
ali i danas je Zorka Sever tu prisutna kroz Donatorsku zbirku i Trijem s ostavštinom Zorke Severte Osnovnu školu koja nosi njezino ime, ne jednu likovnu skupinu
i radionicu nadahnutima njezinim djelom. Književnost Zorke Sever ovom je
knjigom tek načeta i zavređuje temeljitiju valorizaciju. Tim veću pohvalu
zaslužuje ustrajna, umješna i upućena Slavica Moslavac za stručnu i temeljitu posvetu
zavičajki, ženi, koju naziva multimedijalnom umjetnicom i koja zaslužuje da se
njezino djelo ne prepusti zaboravu. Pogotovo jer je na različite načine vrlo
inspirativan poticaj nama današnjima i budućima.
U Vrbovcu smo 5. listopada 2024. – i uz kmukanje – svečano i zanimljivo predstavili treću zbirku kajkavskih pjesama Katarine Zadrije Kmukač, izdavač Udruga Osebunjek, Vrbovec 2024. Poslije zbirki Povele rouže: kajkavske pjesme, Tonimir, Varaždinske Toplice, 2018. i Narisana misel, Hratski sabor kulture, Zagreb, 2020., najzrelijom dosad procijenila sam je u recenziji objavljenoj u knjizi kao predgovor. Drugi je recenzent Tomislav Ribić i njegova je recenzija Ničemurnost praznega sveta brez kmukača objavljena kao pogovor.
Rado
napominjem kako je u međuvremenu, između nastanka i objave Kmukača za
posve druge pjesme Zadrija postala i nagrađenicom najuglednijega kajkavskog
natječaja Dragutin Domjanić u Svetome Ivanu Zelini. Vrlo vrijedan
doprinos kajkavskom jeziku i književnosti.
Božica Brkan: Neodoljiv pjev kmukača Recenzija rukopisa zbirke pjesama Kmukač Katarine Zadrija Zagreb,
23. veljače 2024.
Ako
i kad čovjek ima priliku odabrati svoju sudbinu, najčešće odabere opet
svoju. Kao u Šumi Striborovoj Ivane Brlić-Mažuranić kada se baka
nađe u situaciji da može birati da bude sretna i vječno mlada ili da ostane
žalosna sa sinom i snahom, prikrivenom zmijom, kaže kako je njoj draža njezina
nesreća nego sva sreća ovoga svijeta. Ako imaš priliku odabrati glas, ma
koji na svijetu, najljepši, koji bi odabrao? Glas pjevačice koju voliš, pjev
slavuja ili vrapca? Iako kaže kako Bez tičekov, šume kričiju mrzljina. (Mrzljina),
ispjevavši Štiglec se pisani v kalu namakal./ Moukre je ove zime koumaj
jade piskal./ Bouža souza mu perouti zaljejala./ Popievka
mu je v kiesnu jesen vmrla. (Štiglecova
soudba), Katarina Zadrija ipak odabire pjev – kmukača. Čak je i cijelu,
svoju novu zbirku pjesama naslovila Kmukačem. Tumači to vrstom žabe,
lat. Bomnia variegata. Razmišljam je li to onaj sitan i ružan
žablji muškić – punkačem su ga zvali u mom selu – koji najljepše
pjeva ne kada žabe razvezu prizivajući kišu nego kad se želi pariti.
Katarina tumači kako je to žaba koja lijepo pjeva, gotovo serenadu. Voli
čistu vodu, zaštitnim se bojama prilagođava okolini te je izvana gotovo
neprimjetna, a iznutra, po trbuhu, našarana, gotovo lijepa. Pred istrebljenjem
je i zaštićena. Pomišljam i na one ružne začarane krastave žapce iz bajki
s hepiendom koji se princezinim poljupcem, neupitnom ljubavlju, pretvaraju
ponovno u lijepoga kraljevića. Ali, zašto ne, ako i Cunjek može
zazvučati pjesmom: Vu vode se cunjek moči / Pralja mu luga pripravlja / V
beljitnicu vodu toči.// Če od cunjka zide balada./ Noute bi ti rada krali /
Kak popievaš bi igrali.?
Fascinantno je kako je Katarina Zadrija, koja je svoju treću
kaj kavsku zbirku pjesama nazvala Kmukačem, uopće propjevala,
ohrabrila se pustiti glas. Sudbinom mnogih žena (i) njezina naraštaja, nije
to učinila bezbrižno ni kao djevojčica, jedino dijete u obitelji, kada su
joj u šestom razredu nagrađivali sastavak; nije uspijevala ni kao djevojka,
jer se u rodnoj kući, ne njezinim izborom, podrazumijevalo da se školuje za
nešto brzo, korisno i praktično, za trgovkinju; a više od toga ni kad se
ubrzo udala nije joj bilo omogućeno u muževljevoj kući. Ne konstatira li u
pjesmi Kumice z placa da Zutra bouš išla spat i zutra se digneš. te
da Za sreču, sem daješ se, se svoje dane / totu, denes je hora, spi se v
grobu.?
Tek pošto su se njih dvoje osamostalili pod vlastitim krovom,
Katarina se uz posao doškolovala na Ekonomskom fakultetu smjer Vanjska
trgovina te na Višoj školi za sigurnost na radu, pošto su osno- vali svoju
tvrtku u kojoj je direktorica i računovođa, izrodivši troje odlično
školovane djece i šestoro unučadi, mogla se posvetiti i svojim interesima.
Voćnjaku starih sorta voćaka, skupljanju ljekovitoga bilja za čajeve i –
lijepoj riječi. I kroz Udrugu Osebunjek.
Uspjela se izboriti za sebe, za svoj glas, pjev. Propjevala je odjed- nom, iz čista mira jednoga dana 2015. napisavši prvu pjesmu, izdvo- jivši – pokazat će se programatski – iz krajolika, iz okruženja Stari zdenec (Selski Zdenec / Do lani je dural / na križanju iza Isuseka… ), koji mnogo toga pamti ali u novome vremenu ga betoniraju jer je voda uvedena u kuće, pači, pa pjesnikinja svejedno moli: Ne daj bogek / da i njim / nešte zatere tak trag. Od 2016. redovito se javlja na lokalnim i nacionalnim literarnim natječajima, a već 2022. Ivan Koprić, Franjo Simić i Irena Habeš Koprić uvrštavaju je među šezdesetoro pjesnika u zbornik Pjesništvo vrbovečkoga kraja / Perlice u sivilu povijesti, str. 350.-353., s pjesmama Narisana misel i Prkos.
„Katarina
Zadrija
Rođena je 9. veljače 1964. u Lovrečkoj Velikoj pored Vrbovca. Osnovnu školu pohađala je u Banovu i Vrbovcu. Srednju trgovačku školu završila je 1983. u Vrbovcu. Studirala je ekonomiju. Piše poeziju i prozu na hrvatskom standardnom jeziku te na kajkavskom narječju. Objavila je dvije zbirke poezije Povele rouže: kajkavske pjesme Varaždinske Toplice, 2018., Tonimir, crteži Božica Jelušić) te Narisana misel (Zagreb, 2020., Hrvatski sabor kulture, predgovor Božica Jelušić, fotografije Katarina Zadrija). Priprema treću zbirku kajkavske poezije Kmukač. Sudjeluje na susretima i recitalima na kajkavskom narječju, ali i šire. Pjesme su joj objavljivane i u zbornicima. Objav- ljuje i kratke priče, a u pripremi joj je zbirka desetak pripovijedaka na kajkavskom narječju. Članica je Hrvatskog sabora kulture i Mati ce hrvatske, a osnivačica je (2019.) i predsjednica udruge Osebunjek za očuvanje i promicanje kajkavskog govora i zavičajne kulturne baštine vrbovečkog kraja. Od 2019. organizira recital kajkavske poezije Stara lipa u Vrbovcu s kojeg je objavljeno šest zbornika (2019., 2020., 2021.2022., 2023 i 2024.). „U pjesmama koristi svoj vrbovečki, lokalni kajkavski jezik, s mnogo sačuvanih fraza i idioma, te leksikom koji pomalo iščezava iz rječnika mlađih generacija, miješajući se sa svojevrsnom suburbanom varijantom zagrebačkih, purgerskih obrazaca, pri čemu pokazuje izražen osjećaj i naklonost za očuvanje tradicije, poglavito u jeziku i kolektivnim uspomenama, a potom i u različitoj etno građi, za čije se očuvanje nesebično zalaže.“ (Božica Jelušić, U čast vrbovečkoga k(r)aja, Kaj, br. 3-4/2019., str. 8).“
Kmukač, treća Katarinina
i, prema mojoj ocjeni, najzrelija zbirka, nije se zadržala samo na
sentimentalnim i utješnim sjećanjima na prošle dane, mladost, drage ljude,
ruševne hižice, zarasle živice i na snovima, koji se ionako i ne ostvaruju: Zblouđena
bloudim / Scukali su življenje, rastepli senje (Rastepene senje). U
pjesmi Kak bajka pje- va: Pod glavu bi vanjkuš z oblouka. / Od
mljieka mi nek zrastu mustači / Ljepše je gledeti z daljeka / na preteklost
gda kak bajka zrači. Filmski rečeno, od lijepih sličica (Hižicu kak
cofek dim za nebe vesi u pjesmi Z demlju otplovi;
Znad črljenoga čriepa, triegar po triegar / Veter ja- voru žoutu robaču
slači. u pjesmi Pajdaš gda trieba) te općega plana, totala,
odabrala je bliže planove i detalje u kojima se mnoge teme pa i etnološke,
botaničke i zoološke preciznije uočavaju. Zanimljivo je kako se umjesto za
ugodniju gornju, ptičju ili božju, opredijelila za donju, baš žablju
perspektivu, za – kmukača. U istoimenoj, naslovnoj pjesmi govori: Ne pametim kmukača več z grabe. / Spominjem se negda je
kmukal: kmuk kmuk / potepel se, skril kak mnougi vnuk. / Po mulju još,
krešče regeču, žabe.// (…) Kak kmukača morti me se gda zmisle / zbiram
rieči noukem veda na radost, / kmukala je, rieči su je v jasle.
Pjeva svoju oporuku, svoju ostavinu, svoj osebunjek potomcima
– u pjesmi naslovljenoj upravo Oporuka, kaže: Življenje je denes
drugačke. / Osebunjek je romantika…– ne odustajući uza sve životne
muke i dvojbe od sebe i najsvojijega: Zbiram rieči sebe droptinu miera.
Samo na prvi pogled uobičajene domjanićevske i galovićevske, ruralne tempi
passati, s poslovičnih tema miloga i romantičnoga panonskoga krajolika
sjeverozapadne Hrvatske, kajkavskoga, te riječi koje se, ako već nisu,
ubrzano zaboravljaju jer se sve manje koriste, u najnovijoj se knjizi s
nekadašnjega usredotočuje na moderan, katkad i urbani život, a često i na
neugodne socijalne teme. No pjesme Ka- tarine Zadrije ispunjene su za sva
čula: i bojama i oblicima, i zvucima i mirisima. Katkad ugodnima, kao u pjesmi
Napitek mladosti: Štikani se stouljnjak na roubu šume prestrl. / Po
presušanju mednu je duhu imel. A katkad i neugodnima: Pučem se za lasi
z ove kmice. / Se jošče imam za kej pukati? (Pučem se). U pjesmi Lepljina
(praznina) kaže: Lepljina, leplječa lepljina./ Ničemurnost praznoga
škafa. / Glumišče, kazališče. / Cirkus na pohabani
deska….) Nit šekutor več ne razmi/ Misala
smisel.// O, Bogek, zake si na križu visel! Ne skreće oči, u nekim
pjesmama posve naturalistički zagleda od vouglena črne moje pragišče (V
struganju) ili u kola V ljepča gnjili je kroumper (Suharek),
ne skreće niti zatvara oči pred ružnim u temeljima kao Stiha, kak očel
si, vrni se, / za navek ne dural truli taj prag. (Vrni se) ili sa
sviješću o neodrživošću lažnoga sjaja Črljena je skrla jabouka./ Ni
glanc več nemre to skriti./ Kak mozel tielu je mouka. (Radost cuka).
Vapi:
Gda zemlja bou naša vmirala? (Lovrencova souza) Iako Vu
našem pitoumem kraju/ i v kopanja cvietje imaju. (Vu našem kraju), ona ne
odustaje od praiskonske ljepote biofilnoga: Vu šume sem svo- ja, vaša,
doma./ Da himnu vam skladan, ne znam kak./ V srcu vam himnu saki dan povedam./
Ja sem drieve, z korenjem vu srcu/ Koud idem z sobu si ga nosim. (Drage moje
drievje) No, iako pjesnikinja, ne može se iskorijeniti iz stvarnosti
suvremenoga svijeta: Ja čekam špot. Kakva je to pesma / v koje glavnu
ulogu ima rima? /A zmisljila se niesi ni miša, ni petelina, / same boug dragi
zna kuljike blaga šuma još ima. //Bila sem v šume. / Od svega povedanoga
same je trag. / Najmenjša briga je moja rima. / Šuma se plače. I ja ž njou.
/ Z vuna su same ostavili drieve kak tapetu. // Porušili jagaciju, vmorili
dub, / bukvu su prodali za zlatni zub. (Pustač je zapustal) Svakako
podsjetiti valja kako i tu pjesmu započinje pitanjem: Kuljike žiru treba
da postane veljiki dub?
Makar
i bijegom u reakciju djeteta, dohvaća se egzistencijalnoga i esencijalnoga: Spasa
iščem kakti fetus / materinom krilu bliže. (Spod tujice). Ne odustaje ni
u kom slučaju: Osmouđeni cunjek bura riflja. / Stare škornje gda kefa
naglanca./ Radost puči z skritoga culca./ Življenje je prebirana
kiklja.(Prebierana kiklja). Ni od svoje, ma i kmu- kačeve pjesme: Još
same riječi su ostale z nami / se duge je stranjske, pod laframi. (Poišči
rieči).
Verse,
ma o čemu pjevali, nose joj i rima i ritam. Za zbirku ih je odabrala šezdeset
dvije i podijelila u šest sugestivnih cjelina: Iščem srce, Klempave vuha,
Meste za zumbula, Gunj ima svietle niti, De je cierkva, Poišči rieči Mnoge
od uvrštenih pjesama, navodi, objavljene su, čitane ili nagrađene na nekom od
brojnih natječaja na kojima se ogleda posljednjih godina. Radeći na sebi
zapravo radi na tekstu, pa sekritičnijom vizurom s poezije širi i na
prozu, s kajkavskoga govora rodnoga sela Lovrečka Velika i sela Dulepska u
koje se udala te katkad po praktičnoj potrebi, standardnog jezika.
No,
Zadrija se ne zadovoljava samo pisanjem u svoja četiri zida nego okuplja
istomišljenike s kojima osniva Udrugu Osebunjek njegujući zavičajnu
baštinu, ponajprije jezik, ali i ručni rad, primjerice kinč kojega također
neće ostaviti neopjevana: Babica moja če glediš
me zgora/ rada bi da ne bi me karala. / Luster sem advencki na pešu si veru
splela. / Gda mamu, strinu, tecu i vunju sem pitala / kak diela se, ni jena
povedati nie znala. // Za kinč sem si luster ovoga adventa zobrala./ Da z
graha je bil to saka je rekla. / Na ramu drvenu lanc od graha se del / miljek,
ja dalje ne znam, gda sem porasla / moderni nam cajt to je zel. (Babičin
luster).
Surađuju i s kolegama iz Dugoga Sela i Ivanić-Grada,
organiziraju literarna čitanja i predstavljanja knjiga i književnika, na
Radio Vrbovcu održavaju redovitu emisiju kako bi im glas dopro što šire. Uz
drugo, osnovali su recital Stara lipa uz koji redovito objavljuju (već
šesti!) zbornik okupljajući pjesnike iz cijeloga kajkavskog kruga.
Mogli bismo se upitati zašto ljudi danas još uopće pišu
poeziju? Kako to da im ne dostaju postovi na Facebooku ili poruke u SMS-u ili u
Messangeru? Zašto ljudi u zlatnoj dobi poput Katarine Zadrija ne dvojeći o
vlastitom amaterizmu i ne uspoređujući se, jednostavno razmišljaju u stihu, o
smislu? Ne znam da li je odgovor pravi, jesmo li ga zaista svladali, ali meni
se svidio onaj, cijela životna filozofija, u pjesmi Bicikljin: Gda sem se
bicikljin vojziti vučila / na tatinem starem Rogu / znad štanjge veljike /
nies mogla zahititi nogu.// Spod štanjge sem bila / i rouku do governala
proužala.//(…) Gda je jurnul kak tič sem letiela / prenagle zakočila, v
koprive zleteila. // Zmisljim se denes si svoji
bicikljinov / kej življenje mi je nosile / potrenoga ramena i koljieni. / kak
spod štanjge sem se vojzila / do gda noga nie zrasla. // A najtežieše se
bile nafčiti / polaku brenzati,/ stati, na vrieme z bicikljina ziti.
23. Znanstveni skup s međunarodnim sudjelovanjem Kajkavski jezik, književnost i kultura kroz stojeća u Tjednu kajkavske kulture u Krapini 9. rujna 2024. bio je posvećen 450. obljetnici prve tiskane kajkavske knjige Decretum Ivanuša Pergošića. O toj je govorio prof. emer. Alojz Jembrih.
Nije to, dakako, jedina zanimljiva tema, jer su znanstvenici nadahnuća
našli kako u povijesnim tako i u recentnim, sve zanimljivim i u javnosti
manje poznatim temama. Fra Juro Šimić i urednik zbornika prof. emer.
Alojz Jembrih predstavili su zbornik Gregur Kapucin i njegovo djelo (1734. – 1812.) Hrvatske kapucinske provincije sv. Leopolda Bogdana Mandića. Mr. sc. Ivan Zvonar svoje je izlaganje naslovio Na izvorima popijevke Protuletno drago vreme, adr. sc. Marijana Borić odabrala je Kajkavsku rukopisnu knjigu Franje Josipa Kosednara„Cisio aliti Planetna kniga“ iz 1787., jedina kajkavska od tri objavljene astronomske.
SOS za svece
Prof. dr. sc. Zvjezdana Jembrih svoje je izlaganje posvetila SOS-u za svece i predstavila oživljavanje radobojske kulturne baštine. Dr. sc. Krunoslav Puškar predstavio je Istraživanje njemačko-hrvatskih jezičnih dodira u potkalničkom Prigorju,dr. sc. Martina Horvat Imenične tvorenice u pjesmama Ante Kovačića, mr. sc. Ivica Glogoški prikazao je nove priloge za cjelovito predstavljanje strane lirike u kajkavskome prijevodu. A Danica Leštek Kajkavsku radionicu vu Kajkaviani. Doc. dr. sc. Tanja Baran govorila je o Vinu u kajkavskoj književnosti, što je bio uvod u predstavljanje njezine knjige Hrvatska vinska kultura – Znanstveno popularna monografija koju je uz predstavio s izv. prof. dr. sc. Rajkom Furešom. Kao njihov kao prvi čovjek govorio je o tridesetletnici zabočke Hrvatske udruge Muži zagorskog srca, uz Društvo za kajkavsko kulturno stvaralaštvo Krapina organizator skupa
6. zbornik radova sa znanstvenih skupova Krapina 2017.-2019.
Čestitke toj Udruzi, jer jeuspjela objaviti novi u nizu,
skroman ali odličan, već 6. zbornik radova sa znanstvenih skupova Krapina
2017.-2019.Kajkavski u povijesnom i sadašnjem obzorju, nakon višegodišnjega
prikupljanja sredstava, što očito nastavljaju jer im predstoji i 7. zbornik s
pregledom izlaganja od 2020. dalje. Zbornik su predstavili glavni urednik Alojz
Jembrih te urednici Rajko Fureš i Martina Horvat.
Na gotovo 400 stranica, kako u Predgovoru navodi Jembrih i kako je
podsjetila Martina Horvat, knjiga među ostalim objedinjuje 15 referata
uglavnom sa znanstvenih skupova održanih u Krapini 2017., 2018. i 2019. godine,
uz iznimku jednoga referata iz 2015. i jednoga iz 2016. godine.
Zbornik započinje referatom Hrvojke Mihanović-Salopek, aktualne predsjednice DHK-a, pod naslovom Kajkavska modernistička fugaErnesta Fišera u kojem autorica piše o kajkavskom opusu istaknutoga hrvatskog pjesnika. U tekstu Zvonimira Kurečića naslovljenu Kajkavski književni jezik u liturgiji Zagrebačke (nad)biskupije doznajemo o putu i važnoj ulozi kajkavskoga književnog jezika pri prosvjećivanju vjernika u liturgiji tadašnje Zagrebačke biskupije. Slijedi tekst Ivana Zvonara Rukopisna pjesmarica Philomela sacra Jurja Lehpamera koji osim važnih podataka o spomenutoj rukopisnoj pjesmarici sadržava na dvadesetak stranica i izbor pjesama iz pjesmarice. Tekst Alojza Jembriha Tomaš Goričanec i prvi kajkavski ep o sisačkoj pobjedi (1593.) u hrvatskoj književnosti donosi niz važnijih podataka o autoru epa Opseđenje i poboj sisečki 1593. koji je u literaturi isprva bio prešućivan, kao i o samu epu. Na kraju članka autor je pridodao niz korisnih ilustracija o navedenoj temi. Ivan Zvonar autor je i članka Odjeci poeme Nebeski pastir pogubljenu ovcu išče u kajkavskim rukopisnim pjesmaricama s kraja 19. stoljeća u kojemu se uz rukopisne prijepise Kapucinove poeme donose i važniji podatci o inačicama poeme u spomenutim pjesmaricama.
Članak Postupne averzije prema kajkavštini od ilirizmado danas
autorice Kristine Jug tematizira marginalizaciju kajkavske književnosti
zaključujući da se pojava najviše uočava neposredno prije i za vrijeme
ilirskoga pokreta, dok se pojavom dijalektne književnosti 1900. godine
bilježi veće posvećivanje pozornosti kajkavskim piscima koje će vrhunac
dostići u vrijeme Krležinih Balada kada započinje reafirmacija kajkavštine. U članku Frazemi sela Veleškovca
Branka Tuđa Kanceljak raščlanjuje frazeme spomenutoga sela, a u prilogu
donosi abecedni rječnik frazema i njihova značenja. Barica Pahić
Grobenski tematizira bednjanske odmilice u članku naslovljenu Bednjanske odmiljicei ostale frivolne riječi donoseći u prilogu tekst Bednjanski govor Josipa Jedvaja objavljen u Hrvatskom dijalektološkom zborniku 1956. godine. Željko Bajza autor je članka Tradicija i narodne mudrosti kod Ivana Belostenca u kojem donosi neke od značajki Belostenčeva rječnika Gazofilacij objavljena 1740. godine.
Dalje, Rajko Fureš u člancima Hrvatska udruga Muži zagorskoga srca – Trideset godina na planu skrbi za kajkavski jezik, književnost i kulturu (1994. – 2024.) i Osamnaest godina znanstvenoga skupa Kajkavski jezik, književnost i kultura kroz stoljeća i suradnja prof. dr. sc. Alojza Jembriha s Hrvatskom udrugom Muži
zagorskoga srcasažima tridesetogodišnju djelatnost spomenute udruge i
osamnaestogodišnju plodonosnu suradnju s prof. Jembrihom, a ujedno
donosi i temeljne podatke o svim dosad održanim skupovima od samih
početaka daleke 2002. pa sve do 2018. godine, kao i o dosad objavljenim
zbornicima. O Kerstnerovu doprinosu korpusu aurea kajkaviana
piše Stjepan Hranjec donoseći slikovite primjere Kerstnerovih
nezaboravnih likova koji su karakterom afirmirali i ujedinili kajkavski
korpus te se ujedno udomaćili i u mnogih ne-kajkavaca. Pažnje je
vrijedan i tekst Alojza Jembriha naslovljen Prvi kajkavski povijesni roman: Događaji Zrinji Miklouša bana horvatskoga (1823./1833.) u
kojem autor donosi važnije podatke o spomenutome romanu, kako o
njemačkome predlošku, tako i o Tomašu Miklošiću koji je za tisak
priredio prijevod romana predočavajući i sam povijesni kontekst u kojem
nastaje roman. Autor analizira roman na slovopisnoj, morfološkoj i
sadržajnoj razini, a u prilogu donosi govor ustoličenja hrvatskoga bana
Nikole VII. te dvije književne posvete Nikoli VII. Zrinskomu, kao i
slikovne priloge. Sam je kraj zbornika rezerviran za osnovne podatke o
autorima referata uz koje su pridodane tri zajedničke fotografije sa
skupova održanih u Krapini.
Marginalizacija kajkavštine
Budući da je kajkavština u 19. stoljeću društveno marginalizirana,
ovaj zbornik važan je doprinos proučavanju kajkavskoga dijela povijesti
hrvatske književnosti i jezika koji je više stoljeća bio nositeljem hrvatskoga
identiteta, zaključuje urednica Martina Horvat.
Podsjećam i na kompetentno Jembrihovo razočaranje, recentno opetovano
usmeno uz Pergošićevu obljetnicu i pismeno uz tekst izgovoren prije osam godina
Zavičajni govori u modernim medijima dodan kao svojevrsnu fusnota o
medijskoj šutnji i ignoranciji kajkavskoga u mainstream medijima. Iza
mojega: Zaključno predlažem: Dobro bi po ovoj temi došlo temeljito
istraživanje i analiza. Poželjno, ali očito i nemoguće da potekne iz samih
medija. Jembrih dodaje ogorčeno: To će biti malo teže, jer ti mediji su
u službi u čijoj jesu, oni ne respektiraju toliko kajkavštinu pa maka ri u
naslovu svog medija imaju riječ KAJ, ta im riječ bude više kao pseudo-amblem za
osobnu promičdbu pri čemu ne žele, „srame se“ isticati govornu stranu kajkavštine,
čak nemaju emisije u kojoj bi se, barem jedan sat, govorilo o povijesnom
aspektu kajkavske književnosti i jezika kroz stoljeća. To bi bilo potrebno upravo
sada kada je kajkavski jezik dobio međunarodni ISO kod 639-3 Kjv. U medijima na
kajkavskom govornom prostoru ne postoji svijest o vrijednosti kajkavskoga
jezika, jer im je svijest otklonio obrazovni sustav Republike Hrvatske. To je
više nego tragično, da jedna zemlja – Hrvatska ne vrjednuje svoje različite
idiome kao integralni dio svojega jezičnoga korpusa. Ova napomena je od
urednika A. Jembriha.
Taman sam pisala o novootvorenoj Bakinoj kući 1968 – 1978 – 1988 chefa Mislava Božića u Krapinskim Toplicama, kadli je Marija Crnjak u Jutarnjem objavila odličan tekst o usponu industrije muzeja na primjeru zagrebačkih. Sve jedan zabavniji od drugoga, sve jedan unosniji od drugoga, otvaraju se umalo tjedno. Ne, ne radi se u Kući Šenoa u Mallinovoj ili o Kući karikatura Ota Reisingera u Radićevoj, u koje zasad, iako važan i zanimljiv dio nacionalne kulture, ne ulaže nitko osim obitelji, nego o takozvanim tematskim muzejima, opisanima kao usko specijaliziranima, s građom zbijenom u prostor veličinestana, napucanim marketingom i aktivnima na društvenim mrežama, no ipak u dobroj mjeri poluozbiljnim projektima u koje je uloženo relativno malo. Lani su uvećali prihode od 30 do 60, a neki i 250 posto. Propao je navodno samo Muzej torture i to zbog cijene najma. Ne znam što je s Muzejom oldtajmera Ferdinand Budicki, jer on je također imao problema sa smještajem, ali koliko vidim ima u Hrvatskoj čak nekoliko automobilskih muzeja. U Zagrebu je posljednjih godina otvoren muzej čokolade, putovanja, selfija, muzej osamdesetih, Novoga vala, mamurluka, kanabisa do nedavno, uz prisustvo predsjednika Republike, muzeja kravate… Ne mogu ne pomisliti koliko je tu dobre koncepcije, marketinga i nečijega prikupljanja, a koliko trenda, dobroga poslovnog nosa, second handa, Hrelića i Jakuševca. Koliko bitnoga, a koliko nebitnoga! Možda se jednom otvori i muzej o muzejima! Antimuzej poput Trokutova.
Da se radi o industriji tekst ilustrira sa nekoliko primjera. U 14
godina postojanja prvi privatni muzej u Zagrebu Muzej prekinutih veza, o
kojem imam i ljubavnu pjesmu, sa 96 eksponata i oko 4000 arhiviranih,
bilježi 120.000 posjetitelja u godini i upravo navodno kani otvoriti još
jednu, ne znam koju podružnicu čak na Tajlandu. Muzej iluzija u devet
godina postao je najveći i najbrže rastući lanac privatnih muzeja u
svijetu: dosad ga je posjetilo više od 15 milijuna posjetitelja, posluje
na više od 50 lokacija u 25 zemalja na četiri kontinenta. Neki od
muzeja hvale se podrškom gradskih i državnih tijela mjerodavnih za
turizam i kulturu, a većina se žali kako im Ministarstvo kulture ne da
status pravoga muzeja, što znači jeftinije ulaznice bez PDV-a.
Treba li i spominjati British
Museum, Prado, Louvre…? Pomno pratim i vijesti vraća li koji muzeji ili kani vratiti
izloške izvornim zemljama ili se sude s njima. Ako vam je mjerilo za muzej kao
meni barem berlinski Pergamom, pariški Orsay, bogotski Muzej zlata (ili barem
izložba skitskoga zlata), The Metropolitan Musem od Art, koelnski Muzej
čokolade (u kojem raste i rađa kakaovac u prirodnim uvjetima i mijese se
uživo čokoladne praline!), sicilijanski antički hramovi na otvorenome… Ako
žalite što nema prikaza, sjećanja odnosno tematskoga muzeja ozbiljnog
djetinjstva, propale tekstilne industrije, dizajna, stripa, kuće Vjesnik… Vidim
da još ne smijem pobacati svoje intimne zbirčice ovoga i onoga, čak ni spomenare
ni biblioteku, pa makar da uza sve zabavno i to kad-tad bude neugodan svjedok.
Primjerice, osim nekoliko platana, imam i štafelaj i kistove akademskoga
slikara Ive Radoševića, svoga gimnazijskog profesora povijesti umjetnosti i desetljećima
kronologa mijena Medvednice, Sljemena.
A nedavno je mome Miljenku Brezaku, zaljubljeniku u fotografiju, i njegovim ostarjelim fotoaparatima i aparaturi Opemus 5, otprije nekoliko desetljeća, za izradu fotki stiglo i poticajno muzejsko društvo
Poštovanom gospodinu Miljenku Brezaku u znak zahvalnosti za dugogodišnju suradnju s Kućom Šenoa i udrugom Svi naši Šenoe, darujem opremu za izradu fotografija Magnufax koja je pripadala mojem pokojnom poočimu Zdenku Šenoi. Svi Šenoe (Milan, Brano i Zdenko) bavili su se amaterski fotografijom, a koncem 60-tih ili početkom 70-tih godina 20. stoljeća Zdenko Šenoa kupio je opremu za izradu fotografija. Velika mi je čast ovu opremu koju sam naslijedila darovati u prave ruke. Jasmina Reis 24. lipnja 2024.
Gospodin Zdenko Šenoa s kojima sam kao i s njegovom suprugom Marijom
(majkom gospođe Jasmine), svojedobno surađivala i prijateljevala i bila
recenzenticom njihova Biskupskoga sladopeka, darivao mi je davno nekoliko kutija izrezaka svojih recepta.
Zahvalni.
Uz to, spominjem kako smo pretrpani stvarima koje čuvamo jer nam ih je šteta baciti,uspomene od nekoliko pisaćih mašina, računala, diktafona, mobitela, gramofonskih ploča, suvenira s putovanja, fotografija… Da ne spominjem knjižnicu s tisućama knjiga – među kojima i nekoliko stotina iz različitih izvora doniranih mi kuharica – što sam ih nakupila od svojega drugog razreda osnovne škole, pa arhiva u standardiziranim kutijama. Unuk nam se igra i sa sinovljevim igračkama… Miljenko ima samo fotografiju sa svojim konjićem (Bila i na izložbi u Etnografskom!), a ja sam sačuvala jednu od svoje dvije bebe, gumenu Vesnu, i crveni lončić. Negdje su u kutijama u garaži, našemu intimnom muzeju.
Rječnik novinarskoga žargona – urednici i autori su Lana Hudeček i Vicko Krampus, a uz njih su autori i Milan Pavičić, Lovro Alebić, Franka Alvarez, Marta Halužan, Iva Juričević, Iva Muminović, Iva Vasilj. Izdavač je Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, 2023. Ta je knjižica na 130 stranica objavljena u 300 primjeraka, a sadržava oko 600 novinarskih žargonizama. Zanimljiva za čitanje i korištenje svakako je studentima novinarstva i jezika, onima koji se bave jezikom, a i još radoznalim novinarima. Uvodna studija govori o odnosu novinarskoga žargona i standardnoga jezika odnosno nazivlja. Rječnik je, navode autori, uz drugo i poziv novinarskoj struci da se, poput drugih struka, uključi u uređivanje novinarskoga stručnog nazivlja. Ne znam očekuju li javljanje internetom, jer da je bilo više i ozbiljnije ambicije – koja se može nadoknaditi – zacijelo bi na suradnju pozvali i prije objave.
Urednici
predavači Lana Hudeček i Vicko Krampus navode kako je izrada toga rječnika
pokrenuta na preddiplomskom stručnom studiju novinarstva na Veleučilištu Vern
šk. g. 2016./2017. Studenti su pokazali veliko zanimanje, a građa je
prikupljana iz dostupne literature (popis na kraju knjige), s novinskih
portala, ekscerpirana iz stručnih i znanstvenih
radova (jer je jedna od značajki novinarskoga žargona i ta da se mnogi
žargonski izrazi upotrebljavaju i u znanstveno-popularnome, pa i strogo
znanstvenom stilu) te prikupljan na novinarskim kolegijima studija, u razgovoru
s novinarima redakcijama u kojima su studenti bili na studentskoj praksi itd.
Žargonizmi su prikupljani i pretraživanjem interneta te ragledavanjem dvaju
hrvatskih portala (Hrvatske jezične riznice i hrvatskoga jezičnog korpusa –
hrWaCa) s pomoću alata za pretragu korpusa SketchEnginea i skica
riječi (WordSHetches) za hrvatski jezik. Ističu:
Cilj nam je bio, ističu urednici, stvoriti rječnik koji bi mogao biti
zanimljiv i koristan ne samo studentima novinarstva i novinarima, nego i svima koji se na bilo
koji način bave medijima te široj jezikoslovnoj i općoj zajednici. Njegov je
cilj, dakle, u prvome redu popisati i opisati suvremeni novinarski stručni
žargon. Pritom smo svjesni da u toj zadaći ne možemo potpuno uspjeti jer „Valja
napomenuti daje cehovski jezik podložan stalnim promjenama, a ima i svoje
dijalekte. Naime, svaka redakcija ima svoje lokale leksičke specifičnosti.“
(Mihovilović 2007: 274).
Žargona u rječniku nema, ali je prema definiciji iz
uvoda stručni žargon jezik kojim se pripadnici određene struke služe u
svojoj uzajamnoj svakodnevnoj i neformalnoj komunikaciji. Ne pripada standardnome
jeziku. U hrvatskom jezikoslovlju podsjećaju da nema mnogo djela koja se
bave žargonom uopće i zahvaliti trebamo Tomislavu Sabljaku što imamo rječnik Šatra,
Rječnik šatrovačkog govora i Rječnik hrvatskoga žargona. Stručnim
žargonima jezikoslovci se bave još manje, pa navode Od računalnoga žargona
do računalnoga nazivlja Antuna Halonje i Milice Mihaljević, od novinarskoga
žargona Rječnik redakcijskog žargona u knjizi Profesionalni novinar
Maroja Mihovilovića, sa oko 300 izraza, zatim neki novi medijski nazivi
uvršteni su u Englesko-hrvatski politološki rječnik: Mediji (Car 2013.),
Leksikon Hrvatskeradiotelevizije, web Žargonaut i sl.
U niz od adreme
do žutila Rječnik novinarskoga žargonaredaju se antrfile,
brifing, copi-paste, fotku, foršpana, hijavatu, hejtera, navlakušu, opinion
makera, paparaca, patku i plahtu, prime-time, trola… Svakako je
pohvalno, pogotovo što su studenti sa svojim profesorima sami sebi stvorili
literaturu, jer znam kako sam i koliko truda prije petnaestak godina držeći tri
godine jednosemestralne vježbe iz Stilistike
u medijskoj komunikaciji na Komunikologiji Hrvatskih studija ulagala u pripremu
nastave. Više se ne sjećam da li studentima prve ili druge godini, po
šezdesetak njih, jedino da sam svaki put promukla. Da bi budućim kolegama bilo zanimljivije
i korisnije, poticajnije, dovodila sam vrhunske majstore zanatlije iz novina,
TV i radija – novinare, lektore, urednike, marketingaše… U tri godine i
zanimanje za studij bitno se mijenjao: sve manje je bilo novinarstva, a sve
više PR i marketinga, sve više specijalizacije za agencijsko, pisano, TV,
radijsko.
Ne znam kako je sada (radijsko je, ako se ne varam, na FPN od ove
godine ukinuto), ali se nadam da nije sve otišlo na internetsko novinarstvo
odnosno, kako jutros pročitah jedan gorki komentar, u specijalizaciju za
inženjera za stavljanje materijala na dvije društvene mreže i doktorate za
lajkanja. Ustrajno sam zadavala zadaće, jer sam bila zgrožena što budući
novinari recentne medije, ma kakvi bili, uopće nisu pratili, jedva da su tek po
neki bili na Facebooku i Twitteru. Prakse uz ozbiljne mentore je bilo vrlo malo
i svaki se uzdaje u se i svoje kljuse i lajkove. Ponosna sam na nekoliko svojih
studenata poslije vrlo uspješnih u medijima i vrlo specijaliziranima. Kako sam
još radila, motiv mi nije bio honorar nedostatan za taksi amo i tamo, čak ni
studenti niti upućeni niti zainteresirani ni toliko da bi se makar povremeno
čemu čudili ko picek glisti, nego ideja da napišem knjigu. Skromna, jedva
postojeća literatura onda se uglavnom svodila na Internet i praksu s vrlo
aktualnim primjerima fake news, gerilla marketing, content, spin i
spindoktor. Riječ zapratiti nije bila ni u povojima. A nije bilo ni influencera,
instagramuša, klikabilnosti,
pa jedva i
multimedijalnosti. Iako sam primjerice u okviru svoje
specijalizacije mnogo radila native marketinga, nismo tada to uopće tako
zvali.
Tek sam poslije povremeno pomišljala da
bih, ostanem li na faksu, mogla doktorirati na temi novinari-književnici.
Nisam, jer mi je lijepa literatura pretegla novinarstvo, ali nažalost nije ni
nitko drugi iako je materijal sjajan. No, kako nisam prestala zapisivati u
podsjetnik, upravo me Rječnik novinarskog žargona naveo da pogledam što
sam to htjela prenijeti ne samo studentima nego javnosti kao svoj prilog da se
ne zaboravi što smo imali na svom jeziku, u svim njegovim oblicima, prije nego
nas (je) do kraja pregazio engleski kao globalni modern language. I infotaintment.
Odličan primjer je marketing, gdje nije pomogla ni sjajna
prevedena osnovna literatura poput Kotlerova Upravljanje marketingom još u
vrijeme nestora hrvatskoga marketinga prof. dr. sc. Fedora Rocca (s prevoditeljicom
Vlasta Andrlić) 1988. Je li mi to bila zamisao o samopomoći ili samopromociji ne
mogu tvrditi, ali da sam ustrajala dobro bi došlo, makar za onaj Muzej
novinarstva koji je kanio osnovati Branko Lovrić. Jer, koliko primjećujem, u
Rječniku novinarskoga žargona u literaturi nedostaju knjižni i novinski naslovi
i autori iz tiskanoga novinarstva poput pretpotopnoga Bože Novaka, različitih
izdanja kuće Vjesnik od Leksikona dalje, pa Branke Primorac (za djecu!), Nives
Opačić, Maje Matković…
Još mi više nedostaju žargonizmi, ali i ne samo žargonizmi nego ukupni jezik iz tiskanoga novinarstva koje su gotovo pojeli strojevi, nova tehnologija i nesentimentalna vremena u kojima sve počinje sa mnom. Ali, što mogu kad sentimentalno žalim i za tim, jezičnim dokumentima sve davnijih, nestalih vremena prije vremena formata i formatiranja, flipanja, imprimtura itd. Prije nego su nam na stolove sjele kante, računala, dok još nije bilo nikoga tko ne bi znao tko je Oto Reisinger, Pablo Cajzek ili Šime Radovčić, Spectator, Argus, čak i Studijev Piko Bodljić (ponovno uskrsnuo, i danas
životari u studiju), rubrika Pisma čitatelja ili naš Vrtov dežurni telefon. Osim
u Novinarskoj trilogiji, u kojoj kanim objaviti sva tri svoja novinarska
romana – Lift / Politička melodrama, Azour journal 1993.; Rez /
Leica-roman u 36 slika, VBZ, 2012. i Privremeno neuporabljivo,
Acumen, 2022. – svojevrsnoj povijesti hrvatskoga novinarstva od devedesete, prilažem,
više nabacujem nekoliko svojih žargonizama o novinarstvu, fotografijama,
grafici… kojih, za razliku od recimo špigla i šlagera, tipfelera
i tipića, u Rječniku novinarskoga žargona nema, bez posebnoga
reda i dodatne obrade, nabrajam:
prijelom/prelom, prelomiti (grafičko oblikovanje
novin i novinske stranice), forski prijelom/prelom (prelamanje unaprijed
da se sve stigne npr. zbog blagdanskog višebroja, u očekivanju nekog događaja,
nečije smrti itd.), (s)rušiti stranicu (grafički stranicu raditi
ispočetka zbog novopristiglih vijesti ili boljega rješenja), blokirati (rezervirati
prostor s događaja koji se tek odvija ili za tekst koji se tek piše), kurvin
redak (kad visi jedan redakili pola reda u stupcu), zalom (kad se
poremeti slijed odlomaka), zlatni rez, rubriciranje, cicero, kolumna,
kolumnist, laga (izdvojene tematske cjeline nekoliko stranica unutar
novina, npr. sport, kultura), pereks (početak tetska s najvažnijim
informacjama, anterfile), obrnuti pereks, cajtnot, dedlajn/deadline/rok,
demantij, embargo (zabrana objave do određenoga roka), (pro)cutiti (probiti
neke skrivene informacije), špranca (predložak), štof (materijal
za tekst), prežvatati/prežvakavanje (napisati tekst sa starim podacima),
isisati iz prsta (napisati tekst ni od čega, katkad i izmisliti, kao fake
news), zgusnutitekst (skratiti tekst, izbaciti nepotrebne
podatke i riječi), skalupiti, štrikati/ naštrikati/preštrikati (napisati
tekst ili ga dužiti da popuni prostor, preraditi tekst, rirajtirati tekst),
rirajting, nabrijati tekst, otvoriti/otvarati/zatvoriti temu,
neprobojni tekst (teško prohodan tekst, loše napisan tako da se ne može
lako ni čitati ni kratiti), naklampfati(napisati puno teksta, katkad i besmislenoga), (na)štancati,
() (napisati puno, previše teksta o čemu, pisati jedno te isto,
neinventivno, grafički pretrpati teksta i fotogafija), (na)trackati, (pre)orati
tekst (dubok, temeljit rirajting, ispravljanje, prerada), srezati,
sasjeći, popljuvati, napljuvati, rastrančirati koga (nekoga iskritizirati s
argumentima ili bez njih), biti u tekstu (koncentrirano pisati), izaći
iz teksta (dekoncentrirati se u pisanju teksta); tezga (posao sa
strane, mimo redovitog zaposlenja, na crno, na sivo, u fušu), tezgariti,
šlagvort (povod, uvod u tekst), ići na kavu (ići na sastanak off the
record, ne nužno za objavu), ekskluziva, smanji(ti) doživljaj! (smiri
tekst, ne pretjeruj)…
Ako Rječnik novinarskoga žargona shvatimo, kako nam autori poručiše kao poziv novinarskoj struci da se, poput mnogih drugih struka, uključi u uređivanje novinarskoga stručnog nazivlja, da on prije svega bilježi šarolikost i kreativnost u stvaranju nazivlja kojim se novinari služe u svojoj svakodnevici, pozivam i kolege, posebno dokone penziće koji to još pamte pa ili su već zabilježili ili da zapišu dok nisu zaboravili te dok s ljudima nije nestalo i to. Pozivam i naše Hrvatsko novinarsko društvo i Institut za jezik i jezikoslovlje da nastave te studije novinarstva na Vernu, Komunikologiji Hrvatskih studija, Fakultetu političkih znanosti i druge, sve do studija hrvatske književnosti i jezika.
Knjigu Vračtva vsagdašnja domača (1746.), cjeloviti pretisak rukopisne kajkavske ljekaruše pavlina Imbriha Luiča, koji je priredio, tekst transkribirao, pogovor napisao i glosarij sastavio prof. emer. dr. sc. Alojz Jembrih, na jednoj od Tribina Kajkavskoga spravišča predstavio je njegov predsjednik izv. prof. dr. sc. Boris Beck. U ime nakladnika ozaljskoga Pučkoga otvorenog učilišta Katarina Zrinska te Ogranak Matice hrvatske u Ozlju ravnateljica POU Zdenka Novosel mogla je samo primati pohvale za taj pothvat iz 2022., kako ističe i Nada Vajs Vinjau prikazu u Kaju, LVI, Zagreb 5-6/2023.
Izuzetno je
važno da ljekaruše kao što je Luičeva postaju dostupne široj javnosti, pogotovo
u vrijeme nove popularnosti i trenda prirodnoga liječenja biljem. I ne samo
biljem, jer u njoj ima i vračtva, lijekova animalnoga podrijetla, mineralnoga i drugoga,
primjerice pepela, vapna, žutanjaka, bjelanjaka, voska itd.). Uz to, sadržava
i brojne savjete vezane uz kućanstvo, gospodarstvo i veterinarstvo. Recepti su
vrlo praktični, zacijelo i provjereni u učinkovitosti, a osim što su pisani
kajkavskim, ima ih i na latinskome, jer ih je, pretpostavlja se, Luič odnekud
prepisao.
Vračtva
vsagdašnja domača. Iz vnogih pisan pobrana i probavana. Nikoja nikojim
hasnovita. Ali od smerti osloboditi Boga sam to more včiniti. Niti kaj več od
mene spitavaj, nego jedinoga Boga na pomoč zazavaj. Ova su po patru Imbrihu
Luiču pavlinu popisana. Nad vsim naj bu Bogu slava. Amen 1746. Ovaj tekst
sukladno svome autoru redovnikuukazuje kako se u krajnjem slučaju
osobito neke teške bolesti uzdaje jedino u Boga te duhovno – danas vrlo
aktualno, holistički (!?) – spaja s praktičnim, tjelesnim zdravljem.
Nepoznato je zašto
rukopis nije tiskan u vrijeme nastanka, to prije što se čini priređenim za
tisak. Početkom 20. st. Luičeva ljekaruša djelomično je tiskana u
redakciji križevačkog liječnika Frana Srećka Gundruma-Oriovčanina u Zborniku
za narodni život i običaje Južnih Slavena (1909.) i neki su tada,
pokazalo se netočno, tvrdili da je originalna ljekaruša izgubljena. U Dodatku
sadašnjega izdanja(str. 215-294) Jembrih dodaje i Gundrumov
prijepis teksta iz 1909. Luičeve ljekaruše koji je zanimljiv i zbog
brojnih bilježaka koje tumače nazive ljekovitoga bilja, odnosno svjedoče o hrvatskome
jeziku s početka 20. stoljeća. Rukopis (preslik u boji) sadržava 72
stranice, od kojih se 55 stranica odnosi na latinske i kajkavske recepte s
uputama kako se lijek priprema, kako se i koliko dugo protiv koje bolesti
uzima, dakle terapija. Luič donosi i svoj životopis na latinskom (u knjizi je
preveden na hrvatski). U prvom dijelu, odmah iza preslika ljekaruše, Jembrih
donosi latiničku transkripciju kojoj dodaje i korisno tumačenje pojedinih
riječi u ljekaruši, tzv. glosarij, iz kojega izvlačim:
bažuljk – bosiljak, bodac – probadanje,bol; cvit – menstruacija;
dušac – miris, vonj; flajštar – krema; gnjusoba – smrad,
zmazanoća; guščeri – bol grla; jaderka – jezgra; na dimije – prepone;
opadavica – epilepsija; pupkorizna baba – primalja, babica; ščep
– puni mjesec; vulog – kostobolja, giht; zašprihnuti – poškropiti…
Po dobrome Jembrihovu običaju, kad se on dohvati nekog rukopisa, njegov komentar odnosno ovdje Pogovor (str. 167-211) opširan je i vrlo vrijedan i u kontekstu i sam za sebe. Ovdje kreće s geslom Priroda je najbolja ljekarnica citirajući Sebastiana Kneippa. Jembrih donosi okvir s podacima o počecima liječenja ljekovitim biljem, o najstarijoj glagoljaškoj ljekaruši iz 14 st. nastaloj na području Vinodola te o brojnim srednjovjekovnim benediktinskim samostanima zapadne Europe. Uz benediktince i franjevce, pavlini su, navodi, bili poznati ljekarnici koji su ručno zapisivali recepte i širili ih u puku pomažući bolesnima i djelujući na ublažavanje ili suzbijanje različitih bolesti. Takva je prva medicinska knjiga 1776. tiskana u prijevodu na kajkavski književni jezik varaždinskoga liječnika Ivana Krstitelja Lalanguea već spomenuta Medicina ruralis iliti Vračtva ladanjska iliti vračtva ladanjska, za potreboču mužev, i siromakov Horvatckoga orsaga i okolu njega, bližnešeh mest. Kad je o djelima u rukopisu riječ, danas je osobito važno njihovo objavljivanje i za nacionalnu kulturu i to kako za povijest pučke medicine i farmaceutike tako i za povijest hrvatskoga, ovdje napose kajkavskoga jezika i medicinske terminologije.
Jembrihov Pogovor donosi: Uvod, Ljekaruša Imbriha Luiča, kako je iznova otkriven Luičev rukopis?; Rukopis Ljekaruše (1746.), Curriculum Vitae pavlina Imbriha Luiča, Ljetopis Imbre Luiča u njegovim Vračtvina vsagdašnjim (1746.), Vračtva vsagdašnja domača po Imbrihu Luiču popisana (1746.), Slovopis u Luičevoj ljekaruši (1746.), Tablica slovopisa Luičeve Ljekaruše, Ostala grafijska i jezična obilježja u Luičevim Vračtvima vsagdašnjim; Dodatak: Luičeva Vračtva vsagdašnja domača (1746.) u redakciji Frana Srećka Gundruma Oriovčanina (1909.), Kratice, Every-dey Domestic remidies (Summary).
One koje će
to zanimati, na kraju ljekaruše Jembrih donosi i prijevod Luičeva Curriculum
vitae u kojem po godinama zapisuje događaje, počevši od rođenja 1690. u
Karlovcu. Njegov je jezik sličan tzv. zrinsko-frankopanskom jezično-književnom
krugu, tj. jezik područja na kojemu su pavlini samostana Svetica i Kamenskoga
pastoralno djelovali. Spominje i Luičeve
boravke u Lepoglavi, Remetama, Olimju, Sveticama, Kamenskom i
Križevcima, što se ogleda i u Luičevim jezičnim interferencijama.
U poglavlju Slovopis u Luičevoj ljekaruši (1746) ljekarušu Jemrih uspoređuje s kajkavskim djelima 18. stoljeća zaključujući da se razlikuje od njih, iako slijedi tradiciju slovopisa u upotrebi u Zagrebačkoj biskupiji njegova doba (npr. lj, nj uvijek je pisao li, ni, a ne ly, ny; , današnje đ piše gi, a ne gy, itd). Jembrih navodi da je u prvoj polovici 18. stoljeća, kad je napisana i Luičeva ljekaruša, tiskano više od 40 kajkavskih knjiga, a među njima i prva kajkavska početnica Abecevica 1746. Jurja Muliha. Godine 1745. tiskan je školski priručnik na latinskom jeziku kajkavskim primjerima te na 31. stranici, namijenjen đacima isusovačke gimnazije i strancima koji uče hrvatski (!) Uputa za pravilno pisanje hrvatskih riječi kako prema samoj prirodi pravilna izgovora tako i prema glasovnoj vrijednosti slova predočena i na korist domovinske mladeži te onih stranaca koji žele učiti hrvatski jezik, iznesena… U tim Uputama, uz drugo, stoji da svaka hrvatska riječ mora se pisati tako kako se izgovara, što se kao piši kako govoriš pripisuje Vuku Stefanoviću Karadžiću koji se tada nije ni rodio!
Ne mogu, dakako, iz Luičeve ljekaruše ne prenijeti i po koje vračtvo, ali ne proti gnidam vu glave ili vugorki kak se berzo namoče ili živčanih bolesti ili nesanice nego:
Za
oči kermežljive. R.I. Vzami 3 jajca černe kokoši, zažgi jaluna i stuci ga, posipli ž njim jajca i
zmišaj, ožmikni čes čistu candru, i s tim oi ispiraj.
Kada
svinje paraju. Vzami
grabrove gube, i davaj jesti vu testu, hote ozdraviti.
Da
ocat berzo jak postane.
Vzami kruha jačmenovoga skvasnoga, i postavi ga nutar, čes 2 dni jak ovat bude,
i omoči vu njega razbijenoga falat želiza, nikuliko puti.
Proti
buham.
Presi(j) vapna živoga, i kada hižu pometeš, posipli z onim vapnom hižu, hote
sve buhe pocerkati. Pak namaži jednu stran postelje s človečju mastjom, tam se
hote vse buhe spraviti, kadi je lahko moreš s kipučim kropom popariti.
Friška slanina da se v letu ne zvonja. Vzami borovice černe, češnjaka stuci, z jakim octom nali, zmišaj, s tim frišku slaninu, kuke, lopatice i druga ostala jako natari, zatim pak jako nasoli i onak naj stoji 1 tjedan vu koritu, zatim ju vu dim obisi, ne če se skvariti.
Koji je to odličan kanonski pisac prošao i kroz čiju to radionicu pisanja da bi bio tako dobar i čitan? Koliko je njih uopće slavu steklo kroz radionicu pisanja?Čije su to radionice pisanja stvorile ponajbolje majstore književnosti?Prisjetila sam se tih dvojbenih pitanja u mnogo oblika iz žustrih razgovora s Ladom Žigo-Španić kada je u svibnju, ne slučajno, pripremala jednu od svojih polemičkih tribina Bez cenzure u DHK-u .
Posvetila ju je baš temi namnoženih književnih radionica. Imenovala ju je Klasici nisu izrasli iz književnih radionica. Pa čemu služe danas?Pozvala je Dubravku Brezak Stamać, Miroslava Mićanovića i Kristijana Vujičića da s publikom polemiziraju o umjetnicima profesionalcima i amaterima, stvaranju slike, teksta (ne nužno književnoga!), kipova i koječega prema uzorima.
A tada, baš s početkom planiranja ljetovanja, kao što je inače običaj početkom jeseni, početkom kulturne sezone, počeli su se množiti pozivi i na radionice kreativnoga pisanja, što online, a što uživo na krasnim odredištima po jadranskim otocima, brdskim jezerima, seocima na romantičkim OPG-ima, dvorcima u šumama… S književnim radionicama, navrle su radionice storytellinga (Krčani ljetos na gradskim sajamskim šetnjama nude storrytellinge na engleskome!) ili raspisivanje scenarija, radionice poezije (valjda u prozi, a može i u rimama), radionice slikanja portreta ili krajolika, ulja i akvarela, izrade skulptura u drvetu ili slanom tijestu, radionice joge, šivanja, kuhanja… Raspištoljile su se čak i turističke zajednice, jer nije loše uz Severinu, Rozgu ili Maju Šuput dodati i malo prave kulture.
Nisu ni literarne radionice ništa
novo. Godinama su neke uhodane na uglednim imenima, koja polaznicima postaju ne
samo uzori nego savjetnici, lektori, urednici, recenzenti, izdavači, članovi komisija
za primanje u profesionalne udruge, zatim ocjenjivačkih sudova na kojekakvim
natječajima, nagradama i uopće podupirateljima. Uhodane su jednako i za
radionice i za prezentaciju radova polaznika i lokalne i državne, pa i EU
potpore, recimo za nas 65+, inkluzivne ovako ili onako. A dio, također navodno
uz ugledna i iskusna literarna imena, ne samo po POU i knjižnicama, poslije
korone održava se i online, može čak i na otplatu, valjda da se naplatom
vlastitoga umijeća, talenta ili dosjetke popune kućni budžeti između pisanja
ili drugih tezgi. Po izboru, i proza, osobito kratke priče, i poezija koja se
temelji na 11 ili 12 zadanih riječi, nisam sigurna, pa haiku, pa sonet sve do
akrostiha, pa… Katkad spominju i iscjeljujuća intelektualna, svaki put i
zabavna, nigdje naporna druženja. Nije više vrijeme da bez muke nema nauke.
Bolje stojeći koji si to sad mogu
priuštiti, upisuju radionicu jer osjećaju zanatsku zakinutost budući da si u
mladosti, u izostanku stipendija za mlade talente, nisu mogli priuštiti
umjetnički nego tek neku praktičnu školu ili studij da što prije dohvate kruh u
ruke. Davno su bili dobri u školskim literarnim i novinarskim grupama, dobivali
nagrade na LIDRANO-u, isticali su ih talentiranima, ali život im nije dao… Neki
tako bez mnogo ambicija samo izbjegavaju usamljenost. A ništa više nema
besplatnoga.
Prisjetila sam se i kako sam u proteklim desetljećima i sam nadnaslovima Vrtovih inače odličnih serijala skrivila i po koju malu školu (domaćega slavonskog kulena, autohtonih hrvatskih sireva!) i akademija (zdravoga življenja!) prije pola stoljeća za prijamni na komparativnu na zagrebačkom Filozofskom uz drugu literaturu imali i odabrane dvije knjige o tome kako pišu dobri pisci, jedna s primjerima iz svjetske, a druga iz domaće književnosti. Fasciniralo me zapisivanje, neprestano prepisivanje (još rukom jer još ni stroja a kamoli prijenosnoga računala nije bilo!) te da sam se do danas zadržala na Goranovim krpcima, papirićima sa zapisanim riječima-podsjetnicima i možda Tadijanićevim zapisivanjem datuma ispod teksta. Nikako da se posve riješim montaže pri pisanju. I dalje čitajući književni, pa i novinarski tekst zagledam stil, kao da ću još to prokomentirati s Inom Beškerom ili Majom Matković. Često uspoređujem, istražujem, a katkad mi se čini da i dalje, nakon desetljeća vježbam, prekrajam, uvjerena kako svatko najviše može i naučiti čitanjem i dobrih i loših pisaca i, mnoge će razočarati, lenjinskim – pisati, pisati pisati.
Zato me i jest to više oduševila također uoči ljeta u izdanju Đakovačkoga kulturnog kruga objavljena nevelika knjižica Kako napisati roman / prema uputama velikih romanopisaca Harukija Murakamija, Phiilipa Rotha, Milana Kundere, Orhana Pamuka, Maria Vargasa i Amosa Oza. Autor Mirko Ćurić je đakovački predani književnik, istraživač kulture i povijesti svoga zavičaja, kulturni organizator brojnih od lokalnih do međunarodnih književnih i drugih priredaba koje tematiziraju književnu kritiku, A. G. Matoša i kao kulturnjaka biskupa Strossmayera na kojem je i doktorirao, hrvatsku panonsku književnost, https://www.bozicabrkan.com/privremeno-neuporabljivo-b-brkan-predstavljen-u-dakovu/dalmatinsko-slavonske veze kroz Luku Botića itd. Nevelikom knjižicom kao pedagog i ravnatelj mnogo čime uzorne Sredne strukovne škole Antuna Horvata, jedne od najboljih hrvatskih strukovnih srednjih škola, iskazao se i kao kreaciji, poticanju i vođenju poput kakva pouzdana starinskog učitelja. Napisao je odličan esej i uvjerena sam kako je literatura ponovno na dobrom putu da, ako ništa, pokvari sumnjive biznisiće sitnih literarnih kulturpoduzetnika s kreativnim radionicama.
Pitala sam Mirka
Ćurića zašto se upustio u pisanje ovakve knjige. Kaže:
Postoje danas mnoge škole i radionice koje
podučavaju autore kako kreativno pisati. Upisao sam u Googlovu tražilicu pojam
„kreativno pisanje“, očekujući kako će izbaciti niz stranica koji nude savjete
ili radionice za kreativno pisanje. Međutim, ipak me iznenadio tako velik broj
radionica, predavača, polaznika. Mnogi su predavači ili predavačice
afirmirani književnici i književnice, ali svemrežje poručuje kako ima i onih kreativnih
podučavatelja čije biografije ne obećavaju puno. Naravno, dobar sportaš ne mora
biti dobar trener: Ćiro Blažević i Zlatko Dalić su bili osrednji nogometaši i
vrlo uspješni treneri, pa je možda netko od tih malo poznatih učitelja
kreativnog pisanja upravo književni Ćiro, ili se kod njega/nje može naučiti
(što je realnije), kazano Ćirinom terminologijom, kreativno pisati kao nogomet
„kod Gige u šupi.“
Još više
zadivljuje ili čudi, koliko ljudi želi postati književnikom/književnicom, u
vrijeme kada se govori o nečitanju i smrti književnost. Dodatno se možemo
začuditi ako se broj književnika i književnica usporedi s nakladama
hrvatskih knjiga, napose poezije, koja se najustrajnije objelodanjuje i nema
gotovo dana da se negdje ne objavi ili ne predstavlja kakva nova zbirka. Ali
još nešto začuđuje, također, koliko ljudi koji su završili gimnazije i
fakultete, treba dodatan autoritet/autoritete koji će im otkriti tajne pisanja
i probuditi kreativnost.
Dala mi je misliti nedavno pročitana izjava upućenoga autoriteta o američkim piscima kako s obrazovanjem ne raste kvaliteta njihove literature, čak ne ni broj bestselera. Ćurić u knjizi Kako napisati roman? – kako se vidi i iz podnaslova – dodaje razmatranja svojih omiljenih probranih uglednih svjetskih književnih veličina, njihove fotoportete i kratke biografije te izvlači i njihove savjete, koji su nerijetko kontradiktorni, kako napisati roman. Nisam se usudila pitati bi li mogle uslijediti i druge vrste, recimo kratke priče, drame, poezija… – Po mojemu, a očito i Ćurićevu, knjiga je to zanimljivija da čitatelja i potencijalnoga pisca romana potakne na kreativnost, na procjenu što i kako
Piše na koricama
Kako se
postaje književnik odnosno romanopisac? Presuđuje li nadarenost ili mukotrpan
rad? Postoji li naputak koji mogućem autoru ili autorici može
pomoći napisati roman? Mogu li nam u tome pomoći savjeti
uspješnih romanopisaca?
Autor ovoga
eseja zatražio je pomoć Harukija Murakamija, Amosa Oza, Milana Kundere, Orhana
Pamuka, Maria Vargasa Llose i Philipa Rotha: pristupio je njihovim knjigama i
tekstovima u kojima govore o vlastitom pisanju ili pisanju uopće. Ne
sumnjamo kako će ovi savjeti mnogom budućem književniku/književnici
biti od koristi: čak i ako se ne slažete s nekim zaključkom ili prijedlogom,
korist će biti barem od toga što ćete saznati kako ne biste trebali
pisati ili kako ne želite pisati.
Pisanje je
(osim za Murakamija) ozbiljan, težak, mukotrpan posao. Stvoriti
iz nepisanog svijeta pisani svijet je kompleksan proces,
ali i prostor neograničene slobode i imaginacije s kojom se nije uvijek lako
nositi. Nije, stoga, loše na tom putovanju imati smjerokaze koje su
postavili veliki romanopisci.
Vraćam se Mirku Ćuriću koji u Zaključku eseja, uz drugo, nimalo sveznadarski piše: Želio sam dati svoj doprinos pisanom svijetu i iskazati poštovanje književnicima koje volim i iznova čitam, čak i kada su mi njihovi savjeti nejasni, preopćeniti, nekonkretni i možda nepotrebni. Međutim, još su mi jednom potvrdili kako ne postoji recept koji će pismen i korektan tekst učiniti tekstom koji će nam promijeniti život…To je nešto što prelazi okvire ovakvoga eseja. A moj skromni savjet s radionicama? Hajdemo čitati, čitati, čitati i samo pisati, pisati, pisati! Svatko svoje.
Kako dan na dan zbrajaju turističke rekorde, ne mogu a da ne
pomislim: što ti svi ljudi, osim selfija i sjećanja na raznorazne avanture i
uzbuđenja, iz naših krajeva ponesu kao suvenir? Oblutak s plaže? Bocu vina,
travarice ili maslinova ulja? Kolut sira? Vrećicu lavande ili stručak
začinskoga bilja? Portreta s plaže? Knjige, primjerice odlične kuharice Hrvatska
za stolom ili neke Pervanove monografije…? Otkriće mi je Dalmacija
očima stranaca / Dalmatia through foreign eyes Sveina Mønneslanda, koju su u autorovu prijevodu, dvojezično na hrvatskom i
engleskom, još 2011. objavili nakladnici Fidipid iz Zagreba i Sypress Forlag
Oslo. Ne mogu se načuditi da je turistički
promotori ne preporučuje kao svjedočanstvo o Dalmaciji kakva je nekad bila.
Kako tumači Norvežanin zaljubljenik u našu zemlju, upustio se u istraživanja po
europskih i svjetskim arhivima i knjižnicama. Zato što je, unatoč masovnome
turizmu, Dalmacija donedavno slabo
poznata u Europi, a rekla bih: još poznata nedovoljno, pogotovo u svijetu.
Urednik knjige velikog formata na 400 stranica Tonko
Maroević u uvodniku Zrcalo adrijanskopiše:
U svojoj ljubavi prema zavičajnoj nam Dalmaciji nerijetko smo izloženi
napasti pretjerivanja: Katkad nam se ona čini značajnim europskim prostorom,
takoreći „pupkom sredozemnog svijeta“, a koji put padnemo u kušnju nijekanja
svake joj univerzalne mjere, svjesni njezine malenosti i velike sjene koju na
nju bacaju nedaleki kulturni svjetionici poput Atene i Carigrada, Venecije i
Rima, Budimpešte i Beča. U svakom slučaju prirodno osjećamo potrebu odmjeriti
se i s tuđim pogledima na naš prostor, razmotriti saldo inozemnih putnika i
namjernika, usporediti vlastito viđenje s onim kako nas drugi vide, u nadi da
ćemo tako doći do objektivnije slike položaja i značenja Dalmacije u
općenitijim kulturnim koordinatama.
Knjiga Sveina Mønneslanda „Dalmacija očima stranaca“
dobro nam dolazi da monološku poziciju zamijenimo dijaloškom sviješću.
Istraživanjima u nizu svjetskih knjižnica i arhiva, zaslužni je znanstvenik
okupio impresivnu građu raznovrsnih svjedočanstava od preko stotinu različitih
autora, putopisaca i veduista, arheologa i etnografa, pustolova i hodočasnika,
moreplovaca i graditelja, prirodoslovaca i novinskih izvjestitelja, a nastalu u
rasponu od gotovo čitavoga tisućljeća (između 1154. i 1925. godine).
Pohvaljuje Maroević i autorovu pouzdanu metodičnost, izrazitu skrupuloznost, pisanje bez predrasuda, bez italocentričnosti i austrofilnosti, empatičnost i ljubav u otkrivanju povijesnih izvora. Ističe: Primamo knjigu kao novo zrcalo u kojemu se možemo ogledati. To zrcalo nije namijenjeno ni zadovoljavanju našega narcizma, a bogme niti hranjenju našega kompleksa manje vrijednosti.
Vrijednost je što je monografija
mozaik mnogobrojnih subjektivnih viđenja i nataloženo iskustvo gotovo milenijskoga
trajanja. Raznovrsno je viđenjemnogobrojnih autora različitih
strukadalmatinskih uzmorskih, otočkih i gradova i sela u zaleđu. U
vremenima kad smo bili još veća periferija, provincija, na rubu (njihovih)
velikih država, i egzotika. Ukratko, valja nam se složiti s Maroevićem kako u
svakom slučaju, međutim, imamo dodatne
argumente za neravnodušan odnos prema prostoru u kojem smo odnjihani,
prema „malom starinskom svijetu“ što smo ga naslijedili s obavezom da ga čuvamo
i kao ravnopravan dio svjetske baštine.
Svein Mønnesland predano je istraživao po brojnim arhivima i knjižnicama, ali ne manje
predano napisao i uvod oslikavši povijest koja je u znaku strane dominacije, od
Venecije i Austrije dalje. U mnogim će opisima suvremeni čitatelj naći
greške i čak ozbiljne zablude, zbog nepoznavanja regije, što može biti vrlo
zanimljivo, i dakako jezika, a razlike u
govoru, nama izuzetno zanimljive, stranci nisu zapazili. Poučne su i
dokumentirane predrasude prema domorocima Vlasima/Vlajima, a zanimljivo je kako,
primjerice, William Shakespeare nikad nije posjetio Dalmaciju, služio se
nazivom Ilirija, ali ju je uzeo za okvir za dramu Na tri kralja ili Kako
hoćete i spominje je desetak puta! Nadoknađuje se sve – uz opise prema
nekima divnom i iz sna, a prema nekima divljom Europom – ljepota ilustracija,
ne dakako fotografijama kojih nije ni bilo, nego crtežima, gravirama, akvarelima,
i crno-bijelima i koloriranima.
Dalmacijom su s različitim
ciljevima i putovima štrapacirali mnogi putnici, najznačajniji putopisci, a sustavno je dosad malo toga
sabrano i objavljeno, samo njemački putopisci u dvjema Ivana Pederina, nešto od
britanskih autora, a još manje s drugih jezika. Prava je egzotika kako je u Bibliji
spominje prvi put sv. Pavao kao Ilirik, iako timeline knjige počinje s arapskim
geografom al-Adrisijem, koji je 1154. radio zemljovid za normanskoga
kralja na Siciliji. Mnogi su plovili Jadranom od križara do srednjevjekovnih
trgovaca, hodočasnika, diplomata.
Slavni turski putopisac Evlija
Čelebija u 17 st. 40 godima putovao je Otomanskim carstvom i susjednim
zemljama pa posjetio i opipao i neprijateljski teritorij – Dubrovnik, Trogir,
Split. Zadar, Kotor Herceg Novi, Knin… Alberto Fortis putuje u Dalmaciju
1774. i opisuje zagorske Dalmatince, Morlake, te u Veneciji 1774. to objavljuje u dvije knjige, kod nas
prevedene tek – 1994. godine ! Uz drugo, opisuje: Djevojačke čarape uvijek
su crvene; obuća im je slična muškoj i zove se opanci; imaju potplat od sirove
volujske kože, gornjišta od usukanih traka načinjenih od ovčje kože…
Djevojkama, čak ni iz najbogatijih obitelji, ne dopušta se da nose drukčiju
obuću. Kada se udaju, mogu odložiti opanke i uzeti turske papuče ako žele.
Djevojke drže pletenice skrivene pod kapom, ali kad se udaju, puštaju ih da padnu
na grudi. Opisuje i praznovjerja Morlaka te smrtno gađenje prema žabama.
Našli su tu mjesta i lijepe građevine, arheološke iskopine, lokalni stanci, a
uz drugo i Bitka kod Visa 20. srpnja 1866. kad je Austrija osigurala kontrolu
nad Jadranom, jer je njezina austrijska mornarica pod vodstvom Tegetthofa sa 27
brodova porazila talijansku sa 24 broda…
Vrijedna, odlično i pregledno oblikovana knjiga o Dalmaciji i dalmatinskome identitetu kroz osamsto godina krasan je dar i strancima i domaćima, a samim Dalmatincima odlično zavičajno štivo o književnosti, slikarstvu, arhitekturi, arheologiji, etnologiji, povijesti…Ona je i jedan od brojnih važnih naslova malene izdavačke kuće Fidipid bračnoga para Diane Burazer Delalić i Slobodana Delalića. Dianu će mnogi znati i kao odličnu pjesnikinju, prepoznati je po nezaboravnim stihovima o naranči i po tome da je kupila brdo ili po nekim drugim nagrađenim pjesmama iz više zbirki, po tribini PEN-a Tumači poezije, poput one naše vrlo uspjele o dijalektalnoj književnosti.
Rat je iz Mostara iselio Dianu i Slobodana u Zagreb, a Slobodanova brata Muniba Delalića, književnika, čak u Oslo, gdje i sada živi. Norveški jezik učio je čitajući knjige na norveškom, te ih je počeo i prevoditi i specijalizirao se za norveške autore postavši vrstan znalac. Objavljivao je i u drugih nakladnika, a onda su ga Delalići podržali svojom firmom, dotad specijalziranom za IT. Fidipid su, uostalom, nazvali prema grčkom maratoncu, simbolu upornosti, jer je to bilo primjereno poslu u koji su krenuli. Dosad su objavili više od 50, a od toga 40 probranih naslova norveških autora, među kojima sa po više djela i velike i značajne autore kao što su: Lars Saaby Christensen, Dag Solstad, Tomas Espedal, Tarjei Vesaas, Per Petterson, Knut Hamsun. Još 2010. objavili su i izabrane drame prošlogodišnjega nobelovca Jona Fossea Netko će doći. Ističu i dvije antologije norveških pjesnika.
Uz desetak drugih knjiga, osobito se ponose izvrsnom monografijom Dalmacija očima stranaca. Nažalost, s obzirom na stanje u izdavaštvu i na tržištu te trenutačni način otkupa skrenuo ih je da otišavši u mirovinu, kad su se naglašeno kanili posvetiti izdavanju samo biranih knjiga, pomišljaju na odustajanje – zatvaranje Fidipida. A da je samo do Dalmacije, to njihova dosadašnja dostignuća nikako ne zavređuju.