Panonsko mi more šumi u stihovima – Umjesto kave 2. prosinca 2022.

Da sam Panonka, podrazumijeva se, jer od malih sam se nogu igrala u moslavačkom blatu, redovito dobivala svrab brčkajući se u jamama jokešinskog Čreta i kajucala se po njemu kad bi se zamrzao, pisala verse o velikim vodama preostalima od Panonskoga mora. Ali ozbiljno sam taj dio svoga identiteta, i to umjetničkoga, posvijestila pripremajući se za Hrvatsku književnu Panoniju V. u Budimpešti, 24. i 25. studenoga 2022., ne mogavši odabrati što bih čitala na književnoj večeri. Nešto od proze iz romana Ledina ili zbirke priča Život večni ili od poezija iz Vetrenice, obiteljske arheologije, Pevcova koraka ili kajkavskog osebuška za EU, Kajkavske čitanke Božice Brkan, Nemoj mi to govoriti ili čak one tik pred objavom, Breberike?

Dio sudionika Hrvatske književne Panonije V. na obali Dunava / Foto Miljenko Brezak
Dio sudionika s hrvatskim veleposlanikom u Mađarskoj dr. sc. Mladenom Andrlićem / Foto Miljenko Brezak

Čitala sam pjesme doveka i gda si ležem na zemlu. Ispalo je pozitivnom diskriminacijom svakako kajkavsko/kekavsko, kako god okrenuli, oslonjeno na vlastiti krležijanski kal. Počašćeni i dolaskom veleposlanika RH dr. Mladena Andrlića (kojega s radošću i prijateljski susrećem raznim zanimljivim prigodama svakih nekoliko već tridesetak godina od Madrida dalje!), u Croatici nonproft kft., koja okuplja Hrvate u Mađarskoj, svoje tekstove u programu Književna riječ hrvatsko-panonska čitalo nas je desetak hrvatskih književnika i književnica različitih poetika te dobi iz Hrvatske, Mađarske, Austrije, Srbije te Bosne i Hercegovine: Darko Baštovanović (Subotica), Josipa Dević (Subotica), Božica Brkan (Zagreb), Brankica Bošnjak (Bizovac), Paula Ćaćić (Županja), Ivana Ćurić (Tomislavgrad), Robert Hajszan (Pinkovac, austrijsko Gradišće), Marija Huljev (Unde, mađarsko Gradišće), Siniša Matasović (Sisak), Joso Živković (Orašje), Marko Matolić (Orašje), Mirko Ćurić (Đakovo) i Katarina Čeliković (Subotica). Stihovima i prozom riječima, ričima i rečima pokazali su kako doslovce stoljećima uspijevaju preživjeti u često ne baš prijateljskom okruženju.

Božica Brkan čita svoje panonske kajkavske pjesme / Foto Miljenko Brezak
Za sjećanje: književnici poslije nastupa u Croatici / Foto Miljenko Brezak

Okrugli stol Hrvatska ‘panonska’ književnost u Hrvatskoj, Mađarskoj, Austriji, Srbiji i Bosni i Hercegovini – autori, časopisi, knjige i perspektive

A prije toga vrijednim tiskovinama na okruglome stolu Hrvatska ‘panonska’ književnost u Hrvatskoj, Mađarskoj, Austriji, Srbiji i Bosni i Hercegovini – autori, časopisi, knjige i perspektive, koji je moderirao pokretač manifestacije i dopredsjednik Društva hrvatskih književnika te predsjednik DHK-Ogranka slavonsko-baranjsko-srijemskoga Mirko Ćurić, vrlo su instruktivno i nadahnuto izlagali Timea Šakan Škrlin (Croatica, Budimpešta), Katarina Čeliković (Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata, Subotica) Siniša Matasović (DHK, Ogranak sisačko-moslavački), Krešimir Tabak (Filozofski fakultet Mostar), Robert Hajszan (Panonski institut, Pinkovac).

S okrugloga stola o izdavaštvu / Foto Miljenko Brezak

Timea Šakan Škrlin iz nakladništva mađarskih Hrvata izdvojila je tri nove knjige autora Dr. Dinka Šokčevića, Ernesta Barića i Živka Mandića, te pročitala pismo koje je sudionicima uputio Živko Mandić (1948.), hrvatski znanstvenik i književnik iz Santova (Mađarska). Mladi Krešimir Tabak oslikao je stanje književnosti na području Herceg-bosanske županije, posebice na području Tomislavgrada i Livna, ocijenivši scenu solidno razvijenom, s nizom zapaženih izdanja i autora te čitateljskom publikom, koja u velikoj mjeri čita i posuđuje knjige u lokalnim knjižnicama, a kao najčitanije autore s tog područja izdvojio je Stipu Čuića, Dževada Karahasana, Ivanu Ćurić i Petra Miloša. Robert Hajszan iz austrijskog Pinkovca govorio je o projektu Panonskoga lista, koji izlazi i online i ponovno kao zbirka tiskanih tekstova. Siniša Matasović, predsjednik  Sisačko-moslavačkog ogranka Društva hrvatskih književnika, osvrnuo se na bogat i aktivan književni život toga rubnog dijela panonskog prostora, s više vrijednih manifestacija, knjiga i časopisa (Riječi, Alternator i Kupa) sa pedesetak relevantnih autora. Novoimenovana v.d. ravnateljica Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata Katarina Čeliković istaknula je bogatstvo časopisne i knjižne produkcije vojvođanskih Hrvata, koja brojem naslova, knjiga i autora te pratećih manifestacija pokazuje kako i ta hrvatska zajednica i za odrasle i za djecu ima što ponuditi ukupnoj hrvatskoj kulturi i književnosti.  

Izložba U svijetu panonskih bajki

Veleposlanik Andrlić otvara izložbu ilustracija bajki u društvu domaćina Timee Šakan Škalić i autora Mirka Ćurića / Foto Miljenko Brezak
Katalog izložbe ilustracija

Taj, prvi dio programa održan je u četvrtak, 24. studenoga 2022.u kulturnom i medijskom centru Croatica, a otvorila ga je nova ravnateljica Timea Šakan Škrlin. Veleposlanik dr. sc. Mladen Andrlić otvorio je i prigodnu izložbu U svijetu panonskih bajki, ilustracija za slikovnice Đure Frankovića i Mirka Ćurića (autori i autorice ilustracija: Ivan Antolčić, Andrea Bassi, Katarina Kuric, Gualtiero Mocenni, Simone Mocenni Beck, Patricija Drenjančević, Veronika Sinkó). Mirko Ćurić je istaknuo kako je projekt panonskih slikovnica započeo je Đakovu 2004. objavljivanjem slikovnice Zlatokosa braća i prokleti grad, koju je ilustrirao vinkovački akademski slikar Siniša Simon. Tekst je napisao Mirko Ćurić prema narodnoj bajci, koju je u okolici Đakova zapisala prva hrvatska doktorica etnologije dr. Milena Papratović i objavila kao rad  Narodne pripovijetke iz okolice Ðakova, objavljenog u Zborniku za život i običaje hrvatskog naroda iz 1940. godine (JAZU, knjiga XXXII.). Najveći dio slikovnica koje su potom objavljene su proizvod književne obrade upravo tih pripovitki odnosno bajki, a od 2010. se u projekt uključio Đuro Franković (mađarski Frankovics György, rođen u podravskom Foku 9. veljače 1945., a umro u Pečuhu 9. listopada 2016.), hrvatski publicist, književnik, etnograf, znanstvenik i kulturni djelatnik iz Mađarske, u projekt uvodi vrsnu ilustratoricu Veroniku Sinko, koja ilustrira i njegove knjige objavljene kod uglednih mađarskih nakladnika.

Budimpeštanska ulica u sumrak / Foto Miljenko Brezak

Tamburaši Srednje strukovne škola Antuna Horvata pod vodstvom Darija Kusture izveli su program Milkina kuća na kraju, posvećen Iliji Okrugiću Srijemcu (1827.-1897.) uz 125. godina rođenja. 

Hrvatski pjesnički velikani:Antun Gustav Matoš iJosip Gujaš Đuretin

Samo dio publike u Školskoj knjižnici budimpeštanskoga HOŠIG-a / Foto Miljenko Brezak

U petak, 25. studenoga2022., posljednjega dana tamošnjega Tjedna hrvatske kulture, Hrvatska književna Panonija V. ušla je u budimpeštanski HOŠIG-u (hrvatski vrtić, osnovna škola, gimnazija i đački dom. Održane su kreativne radionice učenika HOŠIG-a i Srednje strukovne škole Gastronomske radionice i kušanje panonskih jela i kolača koje su sami i proizveli, primjerice tjestenine od pira i čokoladnih pralina Sofijina srca.

Književni program nastavljen je u knjižnici HOŠIG-a. Ravnateljica HOŠIG-a Ana Gojtan istaknula je zadovoljstvo što njihova škola sudjeluje u tim projektima izuzetno važnim za bolje povezivanje s matičnom kulturom. Đakovački srednjoškolci pod mentorstvom profesorice Maje Vonić predstavili su Srednjoeuropsko kulturalno povezivanje – posveta Vjeri Biller (1903.-1940.) i Sofiji Haibel (1763.-1840.).

Ravnateljica HOŠIG-a Ana Gojtan pozdravlja uoči prezentacije đakovačkih učenika za budimpeštanske maturante / Foto Miljenko Brezak

Programom Hrvatski pjesnički velikani predstavljen je Antun Gustav Matoš uoči 150. rođendana. Prikazan je dokumentarni film Antun Gustav Matoš: Josipu Jurju I. kralju naših svih ideala (u produkciji 6. Matoševih dana, DHK i ZKVH, Osijek/Subotica  2022.), scenarista Mirka Ćurića i redatelja Mihaela Kelbasa.

Na kraju, poslije pretkoronarnih predstavljanja u Zagrebu, Đakovu, Sisku, Pečuhu i Gujaševim rodnim Martincima, tek sada i u Budimpešti je predstavljena izuzetno vrijedna knjiga, kojom se baš ponosim. Mirko Ćurić piše:  

Priređivač Đuro Vidmarović i Božica Brkan u ime izdavača Acumena predstavljaju studiju o najboljemu hrvatskom pjesniku u Mađarskoj Josipu Gujašu-Đuretinu / Foto Miljenko Brezak

„Ipak, posebnu pozornost privukao je zadnji program manifestacije u kojem su Đuro Vidmarović i Božica Brkan predstavili monografiju: Josip Gujaš Đuretin: Mene su ljepote ostavile (Acumen, Zagreb, 2019.), o velikom hrvatskom pjesniku iz Mađarske, koji je bio i dugogodišnji profesor hrvatske škola u kojoj je održan program, iz vremena dok je nosila južnoslavenski naziv. Božica Brkan je ispričala povijest nastanka ove vrijedne knjige, kojom se Acumen kao mali nakladnik ponosi, te je pročitala nekoliko antologijskih pjesama Josipa Gujaša Đuretina, koji je zastupljen u školskim programima hrvatskih škola u Mađarskoj, a njegova su djela obavezna lektira. Đuro Vidmarović je posebno emotivno govorio o svom dugogodišnjem radu na afirmaciji Gujaša Đuretina te sređivanju njihove ostavštine koju je dobio od Đuretinove pokojne supruge. Za svoje djelo je ustvrdio kako je temelj na kojem će počivati potrebna buduća istraživanja autora koji se javio šezdesetih godina 20. stoljeća, ali je ostao nepoznat hrvatskoj kulturnoj javnosti zbog svoje izdvojenosti i ondašnjih političkih odnosa, koji nisu pogodovali boljoj recepciji Gujaševe sjajne poezije, koja korespondira s onim najboljim što se u hrvatskoj pisalo u njegovo vrijeme. Vidmarović je istaknuo kako je monografija najprije namijenjena mađarskim Hrvatima a onda i ukupnoj hrvatskoj kulturi te se ponadao kako će njena recepcija biti u svrhu postavljanja Đuretina na mjesto koje mu u hrvatskoj kulturi s pravom pripada.“

Gosti i domaćini s jestvenim uracima đakovačkih srednjeoškolaca /Foto Miljenko Brezak

Jubilarnu Hrvatsku književnu Panoniju V. pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture i medija RH, Ministarstva znanosti i obrazovanja RH i Grada Đakova organizirali su Društvo hrvatskih književnika, Ogranak slavonsko-baranjsko-srijemski i Croatica iz Budimpešta u suradnji sa Zavodom za kulturu vojvođanskih Hrvata iz Subotice, Znanstvenim zavodom Hrvata u Mađarskoj iz Pečuha, budimpeštanskim HOŠIG-om (Hrvatskim vrtićem, osnovnom školom i đačkim domom), Panonskim institutom iz Pinkovca u Austriji i Srednjom strukovnom školom Antuna Horvata iz Đakova.

Razgovor dvoje kolega: Andrija Pavleković intervjuira Božicu Brkan za hrvatski radio u Mađarskoj / Foto Miljenko Brezak

S Youtuba:

Male tajne polja i luga – Umjesto kave 17. studenoga 2022.

Sinoć smo u Kutini predstavili nesvakidašnju knjigu Ante Šestića Male tajne polja i luga (Matica hrvatska – Ogranak Kutina, 2022., uredništvo Matea Paripović i Nikolina Petranović). Kako sam s književnicom za djecu Jasnom Popović Poje bila i recenzenticom, dopustila sam si predložiti da im ova zanimljiva knjiga, koju je sam autor odlično ilustrirao, bude povod da se u cilju kreativnog i članskog pomlađivanja Matice, a i njegovanja stvaranja, čitanja i materinskoga jezika, upuste u novu biblioteku – slikovnica. Naime, idući od pjesme do pjesme i ilustracije do ilustracije moj maleni unuk neprestano je radosno uzvikivao: Ooooooooo!  

Puno predvorje kutinske Tehničke škole publike / Foto Miljenko Brezak
Četvoro promotora: Matea Paripović, Ante Šestić, Božica Brkan i Nikolina Petranović / Foto Miljenko Brezak

Iako je obrazovanjem strojar i u Tehničkoj školi u Kutini nastavnik je strojarske grupe predmeta, Ante Šestić (1965.) napisao je i oslikao čudesnu, drugačiju knjigu prema kojoj bi mogao predavati i prirodu i biologiju, ponajviše o fauni. Nije još djed, kako sam pomislila, jer se takve teme obično čovjeku zaroje u glavi kad dozreli i počne mu se rađati unučad te se sam počne vraćati djetinjstvu, svojim doživljajima i pustolovinama. Ali bi svatko, i malen i odrastao, rado zasjeo u pjesnikovo krilo da zajedno listaju, čitaju i gledaju knjigu o životinjama otkrivajući tko je tko. Uostalom, recenziju sam naslovila: Dobri i zločesti životinjski junaci u Šestićevim stihovima baš šarmantni.

Kao dječak Ante je u zavičaju, u Derventi u Bosni i Hercegovini, volio šetati prirodom, drugovati s njome i sada svoje doživljaje prenosi u verse. Iako to nisu domaće životinje iz stana, kuće i dvorišta poput mačke, psa ili krave…, stihovane, pa konačno i preko ilustracija, prepoznat će ih i oni kojima priroda nije nadohvat ruke, nego im je bliskija primjerice iz knjiga, televizijskih dokumentaraca i crtića. Uostalom, tu i tamo zaigra se i motivima popkulture bliskima i djeci i odraslima, od nogometnih zvijezda (o divljoj svinji u Slavnim nogometašima) i slavnih pjevača koji za veliku lovu sinhroniziraju crtiće (o mišu iz Face iz rupe) do ekologije.

U redu za autogram čekali i gradski čelnici /Foto Miljenko Brezak

Zahvaljujući svome osnovnoškolskom nastavniku, i škola i mali Ante nagrađivani su za literarne radove koje je tada napisao. Kako se zato što je u obitelji bilo njih četvero djece ipak morao odreći studija književnosti u Sarajevu korist praktičnijega strojarstva Slavonskome Brodu, kao da je svoje mladalačke misli i sjećanja racionalno pospremio u vremensku kapsulu i sada ih je ponovno oživio i pretočio na papir, jednako svježe u Odu zavičaju. On jednostavno prenosi svoja radosna viđenja svijeta, a modernom se mladom čitatelju ne udvara ni sada popularnim temama niti jezikom primjerice društvenih mreža. Uz to, ne gnjavi ni pretencioznim stihovima ni rimama nego samo pripovijeda, pjeva, odabrao za temu Frulaša, Svemirca iz duplje, Šumskog bombardera, Vjesnike novoga dana, Leteći kostim, Kradljivice jaja ili Vodenu princezu.  

Posveta recenzentici – Ante Šestić i Božica Brkan / Foto Miljenko Brezak

Kao iskusni pedagog ne odriče se pedagogije te nuka djecu proaktivnosti, da u stihu i ilustraciji prepoznaju – čak i ispišu – o kome pjeva, dajući životinjama karakter, ne skrivajući njihove loše, ali ni ne namećući dobre osobine. Uostalom, za rata je svoje novinske tekstove ilustrirao karikaturama. Moram dodati da piše i aforizme.

Naslovnica autorska riječju i crtežom / Foto Miljenko Brezak

Male tajne polja i luga svojevrsne su dosjetke, pitalice, a ta cjelina sadržava 42 pjesme koje i male i velike tjeraju od otkriju tko su junaci Povratka kralja (u kojem se belji medo), Otkačenih nogometaša, Večernjega koncerta (u kojem Širom bare, u proljeće,/ koncertna sezona kreće./ Ne znaš što se više ori:/ bas, altovi il` tenori). Posve druga su stvar Proljetni tenori ili Nebeski pjevači. Tko je Lutalica, Nesretni klizač, a što je Preobrazba? Ili zašto je u Noćnu avanturu dospio baš jež, a kako je Rudar postao – krt? U toj pjesmi pjeva: Na travnjaku, bliže štali,/ osvanuo vulkan mali./ Vidim baku, nije sretna./ Kao da nam prijeti Etna. Zaredaju onda Leteći debeljko, Slavna Lijenčina, Siroče u žitu, Kradljivica,Poljska kraljica, Plašljivi junak (dakako: zeko!), Vesela Skakačica (dakako: vjeverica!), Noćni lovac dakako: sova!), Radnice (dakako: pčele!)…        

Lisac na svojoj duplerici / Presnimljeno iz knjige
Lisac iz pjesme i iz pjesnikova pera / Presnimljeno iz knjige

Ali vam ostaje otkrivati koga je smjestio u Poljski vlak, Pratioce oluja, Facu iz rupe, Pernati tornado, koga je i zašto krstio Oračima. Božja ovčica podsjetit će vas na ljupke dvostihe iz djetinjstva, pa i na poučne basne primjerice Ezopa, koji se i sam našao opjevan:  A kako se zna dočepat/ zalogaja slasna,/ slikovito opisuje/ Ezopova basna.(Crni pljačkaš)  

Divlja svinja kao slavni nogometaš / Presnimljeno iz knjige

Zasladio je Ante Šestić knjigu i drugom cjelinom – Haiku odgonetkama. Sa također 42 minijature sa po tri-pet-tri slogova i temama koje ćemo poput ponavljalica prepoznati iz prvog dijela. Katkad i opore životne istine, primjerice zatvaranje nekog prehrambenog lanca, opisuje blisko, životno, zanimljivo prenoseći vlastito iskustvo. 6. Sito šuška jež./Nestali su puževi/ kraj šumskog puta. Ili: 11. Zazvonio sat/ prije pjesme pijetla./ Bila lisica.

Krt u interpretaciji pjesnika-crtaća Ante Šestića / Presnimljeno iz knjige

Ali su izuzetno zanimljiva i druga pjesnikova zapažanja. Tako u 18. haiku pjeva U vlažnom humusu/ malene kišne gliste/uče pravopis. A već u 19.:Crne pjegice/ na dlanu djevojčice./Il’ bubamara? Prizore u slici u tri stiha moćno ozvučuje: 28.Zvekeću čvorci./ U dozreli vinograd/ stiže tornado. A često u slikovno-zvučnoj minijaturi uspijeva spojiti floru i faunu: 3.Počinje koncert./Lopoči puni žaba/ plove k obali. Toliko da vas podsjeti da se haiku, na čitateljevu radost, čita najmanje dvaput.

Lane očima Ante Šestića / Presnimljeno iz knjige

Neobičan čovjek taj Šestić koji će uskoro bilježiti i pola života ispod Moslavačke gore, na vlastiti se račun šali da je Bosanac koji ne radi na mješalici nego piše poeziju dodajući kako je još u zavičaju navikao da se iščuđavaju susjede što škole rade od djece: tumaraju poljima i lugom, a ne nose ni motiku ni sjekiru. Eto, iako u zreloj dobi, i u tome je našao nadahnuće kao i u knjizi profesora Devidea kad je tražeći zbirku matematičkih zadataka slučajno naišao na zbirku haiku. Čekamo…

Otkuda ste, g. Matek? – Umjesto kave 14. studenoga 2022.

Uzbuđenje čim sam nakon mnogo, mnogo godina koraknula u Hrvatski državni arhiv, jer tu čudesnu zgradu još doživljavam kao svoju staru Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu, gdje sam o jednome sendviču provela dana i dana. Ali povod još ljepši 8. studenoga 2022. kada predstavljamo knjigu Vladimira Mateka Otkuda ste, g. Matek? Veliki format na gotovo 280 stranica. Mogao je i on, kao što sam ja u svom romanu Ledina (2015.) literarizirala obiteljsko stablo kroz 300-400 godina, zbog kojega me je upravo Vladimir Matek (Zagreb, 1948.) kao član Hrvatskoga rodoslovnog društva „Pavao Ritter Vitezović“, pozvao na njihovu 6. rodoslovnu konferenciju 2017. Društvo mu je i organiziralo ovu zagrebačku, poslije ljetošnje prve promocije u općini Jasenice.

Sa zagrebačkog predstavljanja autor knjige Vladimir Matek i promotorica Božica Brkan / Foto Miljenko Brezak

Vladimir Matek utrošio je osam-devet godina da bi istražio povijest ne samo svoje podvelebitske skupine Mateka, nego i ostalih prezimenjaka u Hrvatskoj – tri skupine Mateka: u Hrvatskom zagorju, Bušetini i Prekopakri – pa sve do Češke. Krenuo je od samo 1000 imena, a u izrađenim obiteljskim stablima prikupio i više od 2000 Mateka!Geslo knjige je: Povijest se sjeća slavnih, rodoslovlje svih…

Govori predsjednica IO HRD prof. dr. Alka Horvat / Foto Miljenko Brezak

Gospodski, devet godina fokusiran, znanstveno precizan a novinarski zanimljiv rad

Gospodski je utrošio ne samo vrijeme nego i vlastiti novac za istraživanje da bi u vlastitoj nakladi, svojoj Rovanjskoj, gdje je obnovio u ratu uništenu obiteljsku kuću, ali i cijelim Jaenicama, čiji je Rovanjska dio, darivao odličnu i vrijednu knjigu. Uostalom, ne samo Matecima i Matekima, nego i svima koji mogu pronaći izuzetne, različite zanimljivosti zahvaljujući fusnotama i citatima, vrijednim izvorima, literaturi, arhivima… Taj je njegov samizdat (Vlastita naklada, Rovanjska 2022.)odlično napisan – znanstveno precizan a novinarski zanimljiv. Vladimir Matek sebi nije u središtu, kako bi se očekivalo, jer je to danas in i jer je autobiografiju i stablo uistinu mogao pretočiti u roman. Diplomirao je medicinu, ali je radio kao vanjskopolitički novinar u Večernjaku, kao dopisnik (naše zajedničke) kuće Vjesnik iz Pariza, šef kabineta ministra vanjskih poslova dr. Mate Granića, veleposlanik i prvi stalni predstavnik RH pri Vijeću Europe u Strasbourgu, diplomat na niz važnih državnih poslova (Beč, Švedska, Latvija, Litva) te sad u mirovini predaje na Diplomatskoj akademiji.Skroman, strpljiv i predan, fokusiran, uza sve pobrojeno donosi detaljna i pouzdana stabla. Projekt je to, ocjenjujem, za jednu ustanovu ili čak više njih, specijaliziranih, te za EU fondove. A povod da se zagleda u arheogenetiku su bila pitanja koja su mu postavljali prezimenjac,i ili oni kojia se Matek prezivala majka ili baka – postavljali su za putovanja po svijetu od Pule i Rijeke do Slavonije te od SAD, Kanade do Australije, Otkuda ste, g. Matek?,što je odredilo i naslov knjige. A temeljito istraženu priču odvelo i do provjere DNK čak u Estoniju, koja se, nažalost, izjalovila u koronskom zatvaranju. Ne treba čuditi kako je zainteresirana publika bila popola, pola Mateka, a pola članova Hrvatskoga rodoslovnog društva „Pavao Ritter Vitezović“.

Svaki današnji hrvatski Matek može sam napraviti obiteljsko stablo tri stoljeća unatrag!

Vrlo zainteresirana publika: pola Mateka, a pola članova Hrvatskoga rodoslovnog društva / Foto Miljenko Brezak

Na trud uložen u Matekov impresivan pothvat ukazuje, uz druge vrijednosti, i akademik Pavao Rudan, liječnik, sveučilišni predavač anatomije i antropologije, jedan od prvih koj su u nas povezali genetička i genealoška istraživanja, ističući u predgovoru knjige kako svaki od današnjih hrvatskih Mateka može bez problema složiti svoje obiteljsko stablo gotovo 300 godina unatrag. Matek se kao prezime prvi put u nas spominje 1598. na Žumberku za Lovru, Petra i Grgu, kmetove J. Zrinskoga. Dokumenata kojima bi se današnje Mateke moglopovezati s njima u arhivima nema, ali rodonačelnike je današnjih četiriju skupina Vladimir Matek uspio s godinama rođenja i smrti identificirati na prijelazu iz 17. u 18. stoljeće, a u njegovu vlastitu stablu to je čak jedananest generacija.

Božica Brkan predstavlja Matekovu knjigu o Matekima / Dokumenacija Vladimira Mateka

Podsjetila je na to i predsjednica Izvršnog odbora HRD prof. dr. Alka Horvat, a i ja sam imala zadovoljstvo i čast ukazati kako svaki čitatelj, bio Matek ili ne bio, može u knjizi pronaći raznovrsnih, izuzetno zanimljivih i poticajnih tema. Uz drugo, možda i na istraživanje vlastita obiteljskog stabla.

Pozivnica za prvo predstavljanje / Dokumenacija Vladimira Mateka

Mnošto zanimljivih tema, od jezičnih do gladi koja je svijetom raseljavala i Mateke

Oprimjerila sam to jezičnim različitostima Mateka štokavaca ikavaca (Mateci) i kajkavaca (Mateki) (Bušetina je najistočnije mjesto kajkavskoga govora!), navodima o hrani i gladi po dalmatinskim krajevima gdje su živjeli Mateki – poseban tekst na Oblizekima! – koje knjiga donosi, te, često pejorativnim, značenjima prezimena Matek (dakako, ukorijenjenom u imenima Matej i Matija, koje se prvi put uopće spominje 1086. u Engleskoj!) ponajprije u kontinentalnim krajevima, gdje ga prepoznaju kao putujućega sitnog trgovca iz torbe iz pasivnih krajeva Dalmatinske zagore, gdje ga 1867. i spominje humoristički list Zvekan, a  još sredinom 20. stoljeća u Zagrebu je popularan novinski lik Matek z Lašćine. Gotovo je opće ime za domobrane od Krležine Bitke kod Bistrice Lesne, te poslije i za vojnike JNA Zagorce u kazališnim komadima u Ive Brešana (Viđenje Isusa Krista u kasarni VP 2507, 1973.) u Tomislava Bakarića (Malj koji ubija, 1976. glavni lik je gospodin Matek kao i u Zagorkinoj Gričkoj vještici prerušeni vrag), u filmu Novogodišnja pljačka. 1997., u TV-drami Ive ŠtivičićaPutovanje u Vučjak itd. A dodajem i iz rečnika Kajkavske čitanke Božice Brkan, 2012.: Matek umanj.ime Mato, Matič; matek pej. (mama Jelica Brkan)miran čovjek kajkavac, Panonac, kojem se mnogi usude svašta raditi, jer je (pre)dobar; dudek, domobran.

Iz prezentacije Vladimira Mateka o nastanku prezimena Matek / Foto Miljenko Brezak
Marijanskoterezijanski dokument o daćama u kojem se spominje i prezime Matek / Foto Miljenko Brezak

S veseljem prenosim i radni razgovor-dopisivanje s Vladimirom Matekom o knjizi Otkuda ste, g. Matek?  

Koliko dugo si istraživao i pisao?
Uz povremene prekide je to trajalo punih osam godina. 2013. sam napustio aktivnu službu (u razmaku od tri mjeseca navršilo se 65 godina starosti, 40 godina priznatoga staža, kraj četverogodišnjeg mandata u Švedskoj, ulazak RH u EU što je značilo ostvarenje cilja radi kojeg sam iz novinarstva 1992. prešao u diplomaciju). Prekidi su bili uvjetovani činjenicom da je većina dokumenata koje je trebalo istražiti bila u Zadru (Državni arhiv, Arhiv nadbiskupije), a ja sam najmanje pola godine iz obiteljskih razloga živio u Zagrebu ili u Francuskoj. Osim toga, kad dođeš do određenih podataka iz matičnih knjiga rođenih, vjenčanih ili umrlih treba ih srediti i međusobno povezati pa vidjeti gdje nešto nedostaje…  

Jedna od duplerica iz knjige / Foto Miljenko Brezak

Što Ti je najviše odmagalo, a što najviše pomagalo?
Župa Jasenice pripadala je Ninskoj biskupiji koja je 1826. u jednoj reorganizaciji crkvenih teritorija ukinuta, a sve što je bilo pod njenom jurisdikcijom priključeno Zadarskoj nadbiskupiji. U selidbi dokumentacije dio se zagubio, a nije nemoguće da je dio kad su Talijani napuštali Zadar i odnesen i da nikad nije vraćen. Godine 1949. država je Crkvi uzela matične knjige radi izrade civilnih matica, ali samo dio je napravljen kako je bilo zamišljeno, tj. da bude prepisan, a knjige vraćene u župe. Većina je ostala u općinskim matičnim uredima. Jasenice su bile jedno od triju hrvatskih sela na području nekadašnje općine Obrovac, koja su već u početku Domovinskog rata (rujan 1991.) bila okupirana i spaljena, a iz matičnog ureda u Obrovcu otuđene su i nikad vraćene matične knjige… Dakle, trebalo je pretražiti i mnoge druge fondove ne bi li se rekonstruiralo razdoblje od prije 1826., odnosno, za razdoblje od 1912- 1932 za koje su matične knjige takođe izgubljene, a nema njihovih parica ni u nadbiskupijskom arhivu…
Dodatni problem: raseljavanje. Mateka jaseničkih korijena ima u Istri, na Rijeci, na obali od Zadra do Kaštela, u Zagrebu, širom Slavonije… Iseljavanje u drugoj polovici 20. st. nije bilo tako veliki problem, jer je rodbina uglavnom znala gdje se nalaze i kako do njih. No, za one koji su odlazili početkom stoljeća (dio u Ameriku, dio u Slavoniju) ili su stradali u dva svjetska rata, bilo je puno teže…
Imao sam dobru suradnju pojedinih župnika i službenika u matičnim uredima, kao i pojedinaca iz uže ili šire obitelji, pa sam uspio u tome.

Iz prezentacije: starohrvatska crkvica u Rovanjskoj, starija od Mateka / Foto Miljenko Brezak

Kome si je sve namijenio?
Baš ta činjenica da ih je tako puno toliko daleko od mjesta iz kojih je obitelj potekla i da mnogi stjecajem okolnosti tu nikad nisu bili, da je iz današnje perspektive potomcima tih iseljenika teško i zamisliti kako je izgledao život u podgorskom kamenjaru gdje su asfalt, struja i voda stigli tek potkraj 20. stoljeća bio je glavni razlog da osim samog rodoslovlja obradim i razne životne aspekte, odnosno, povijesne okolnosti koje su na to utjecale…
Osim toga, kad sam počeo istraživati one druge tri skupine hrvatskih Mateka, počeo sam otkrivati toliko zanimljivosti o njima, ali i povijesti krajeva u kojima su živjeli, da to nisam mogao zanemariti… Knjiga je, dakle, namijenjena i njima…

Samo jedno od brojnih obiteljskih stabala Matekovih objavljenih u knjizi / Foto Miljenko Brezak

A financiranje?
Svaki odlazak do Zadra, do kojega od Rovanjske ima 30 km, nosio je određene troškove. Tamo i natrag, to je 60 km. Svake godine sam odlazio tamo nekoliko desetaka puta. Osim goriva trebalo je platiti i parking, obrok izvan kuće, članarinu za Državni arhiv, pravo na presnimavanje dokumenata ili na njihovu kvalitetnu reprodukciju, članarinu za Znanstvenu knjižnicu… Put me je vodio i u Split gdje se u DA nalazi dio dokumenata, u Tinj kod Vranskog jezera gdje su u 18. stoljeću dvojica braće mog izravnog pretka bili koloni grofa Borellija, u Bušetinu, Viroviticu, Pakrac, Našice i još kojekuda… Dio dokumenata koje sam konzultirao nalazio se u HDA u Zagrebu, a neke je izvore trebalo provjeravati u NSK, a i za to je trebalo platiti članarinu. Sve sam to financirao sam.
Kad je knjiga bila pripremljena, nisam mogao sam financirati i tiskanje, pa su kao sponzori uskočili neki rođaci i prijatelji iz zemlje i svijeta koji imaju neke biznise, dio je troškova (lektura) pokriven dobrovoljnim radom na rodbinskoj bazi, a nakon toga je općina Jasenice svojim prilogom pomogla zatvoriti financijsku konstrukciju, jer dosad nije postojalo ništa ozbiljnije o povijesti mjesta…

Za vrijeme prezentacije / Foto Miljenko Brezak

Kad bi Te netko pitao kako započeti sličan projekt, što bi mu preporučio?
Danas je zahvaljujući internetu i dostupnosti izvora to puno lakše nego nekada. Ipak, u to se ne treba upuštati bez temeljite pripreme. Postoji nekoliko priručnika o tome kako se radi genealoško istraživanje, a mnoštvo korisnih uputa se može naći i na web-straicama hrvatskog rodoslovnog društva… Nakon toga treba pokušati napraviti obiteljsko stablo s podacima koje se može prikupiti od najbliže rodbine, a tek nakon toga se to dopunjava podacima iz matičnih knjiga, a onda po potrebi i drugih arhivskih izvora (sudski spisi, katastri itsl)….

Neizostavno slikanje za uspomenu s rodbinom i sa suradnicima / Foto Miljenko Brezak

20221113

Tadijin rođendan – Umjesto kave 4. studeni 2022.

Kakav dan! Petak, 4. studeni 2022. Lijep, unatoč tome što nas je kiša prala i ujutro od Zagreba do Slavonskoga Broda i poslije podne od Slavonskoga Broda do Zagreba. Lijep, jer već dugo u samo nekoliko sati nisam upoznala toliko novih i zanimljivih, književnosti predanih ljudi, dakako osobito zavičajcima Ivani Brlić Mažuranić i Dragutinu Tadijanovića, od Romane Tekić, Jasne Ažman, Dajane Breznik, Miroslav Bjelobrk i drugih.

Na predstavljanju (slijeva nadesno): Matej Đurđević, Božica Brkan, Vinko Brešić i Dajana Breznik / Foto Miljenko Brezak
Prepoznatljiv Tadijanovićev potpis kao posvud prisutan logo / Foto Miljenko Brezak

iNisam odavno čula ni toliko lijepo naizust izrečenih pjesama, toliko anegdota ispričanih prepoznatljivim hinjenim dubokim Tadijinim glasom. Nisam vidjela ni toliko oznaka autograma Tadijinih kao svojevrstan vodič. I više bi se vremena moglo provesti i u spomen-sobi, zagrebačkoj Gajevoj 2 preseljenoj u Galeriju umjetnina grada Slavonskoga Broda, i u šetnji uz Savu i stari samostan u kojem je bard napisao prvih devet pjesama – ni sam ne zna da li je prva bila Lutanje ili Odlazak – te u Rastušju, gdje nam je pjesnikov nećak Miroslav Bjelobrk sa suprugom Renatom i sinom Lovrom, bio vodičem po obiteljskoj još živoj okućnici, graničarskoj kući sagrađenoj 1905. (godini kad rođen i Tadija!) te obnovljenoj poslije potresa 1964., štagljem iz 1912. pretvorenim u ugodno mjesto susreta s izložbom, knjigom dojmova i prvim pjesnikovim pisaćim stolom. Kroz ovaj je prozor padalo svjetlo dugo u noć u zimsku gluhu noć, a ondje su, opisuje preko presušena potoka Pribudovca na njivi Luka rasla su visoka žuta žita. Pa taca kolača, pa domaći kruh dvokilaš iz Marine krušne peći kao suvenir

Vinko Brešić predstavlja kolokvij i zbornik / Foto Miljenko Brezak

Prof. dr. sc. Vinko Brešić poveo nas na predstavljanje zbornika Stoljeće Tadijina pjesništva, Tadijine jeseni 2020.-2022. (uredili Dajana Breznik i Miroslav Bjelobrk). Mogla bih lako prebrojiti koliko smo se puta vidjeli uživo, a nebrojeno puta inspirativan i poticajan, uz drugo da za serijal njegovih knjiga napišem književnu autobiografiju, a i da napišem esej uz Tadijinu 100. Bilo je to 2020., zbog korone postali su online i kolokvij i zbornik, koji je sada ukoričen. Nisam očekivala toliko sklada i tihe ljepote. Ni promociju s toliko živog Tadijanovića! Kako li je samo mladi dramski umjetnik Matej Đurđević, govorio stihove! Ni sam Tadija, koji ih je govorio sjajno, ne bi bolje. Svi koplimentiraju: I Tadija bi bio zadovoljan!

Vinko Brešić i Romana Tekić / Foto Miljenko Brezak

hBrešić govori kako nas čovjek i pjesnik koji nas je okupljao cijeloga svojeg života nastavio okupljati i danas – 15 godina nakon smrti i 117 nakon rođenja. Opisuje kako je, i sam Broco, kako zovu rođene Brođane, 2020. bio pozvan da vodi kolokvij o „našem Tadiji“.

Naslovnica zbornika napokon i otisnutoga
Maestralni govornik Tadijinih stihova Matej Đurđević / Foto Miljenko Brezak

Tema je bila 100 godina Tadijanovićeva pjesništva, a neposredni povod prve pjesme koje je Tadijanović kao školarac bio napisao 1920. u brodskome Franjevačkom samostanu. Zato sam pozvao 15-tak potencijalnih sudionika svjestan da nam okolnosti, tj. potres i pandemija kovida, nikako nisu išle na ruku. Nabraja: Mirko Ćurić, Božica Jelušić, Ivan J. Bošković, Ana Batinić, Tvrtko Vuković, Perina Meić, Ana Batinić i Ivana Žužul i ja, Božica Brkan.

Dio Tadijanovićeve zagrebačke Gajeve u spomen-sobi u Slavonskom Brodu, Ante Starčevića 8 / Foto Miljenko Brezak
Još nešto zagrebačkih uspomena u Brodu / Foto Miljenko Brezak

Svim kompromisima usprkos, ostalo je zadovoljstvo što smo se uspjeli prilagoditi novim uvjetima, govori, te ipak sačuvati kontinuitet ove manifestacije i tako osvježiti uspomenu na život i djelo barda hrvatske lirike 20. stoljeća. Manifestacija Tadjine jeseni vratila se uživo tek nakon dvije godine. Brešić dodaje:

Jer pjesnik Dragutin Tadijanović to zaslužuje. On je naša lokalna i nacionalna veličina kojoj se uvijek iznova valja vraćati. Jer tko nema svojih veličina – upozoravao je i sam pjesnik dok je radio za druge naše pjesnike – biva osuđen da se divi tuđima. Veličine su razlog da se okupljamo, da se podsjetimo tko smo i što smo, otkud dolazimo i kamo idemo.

Za rođendansku uspomenu pod Tadijinim portretom / Foto Miljenko Brezak

I ja sam imala priliku prisjetiti se svog uzora od djetinjstva, jer Dragutin Tadijanović naveo me na datiranje pjesama (doduše, na američki način!), koji je Danima Djetinjstva nedvojbeno utjecao na  moju ranu zbirku, kajkavsku, Vetrenica, obiteljska arheologija; njegove su ornice, moje jornice, anjegovo Rastušje moj je (J)Okešinec.

Rastušje, pred rodnom kućom Dragutina Tadijanovića: nećak Miroslav Bjelobrk, Božica Brkan i Vinko Brešić / Foto Miljenko Brezak

Čitam pjesmu Ogrlica nadahnutu Tadijinim Prstenom, objavljenu u zborniku, a 2012.i u zbirci pjesama Bilanca 2.0, Odabrane ljubavne i ostale štokavske pjesme (ciklus Pisci) s murtićevskim živim, osnovnim prštećim bojama, kako ju je pročitao moj dizajner Jenio Vukelić, a kakve sam našla u Tadijinoj poeziji i opisala u svom eseju Tadijanovićeve riječi vjetru i lišću vijek poslije.

U Rastušju kraj prvoga Tadijina radnog stola pristiglog iz Beča / Foto Miljenko Brezak
U uređenome štaglju pranećak također zna naizust Tadijine stihove / Foto Miljenko Brezak

Nedostajao je samo Tadija. Zamišljam kako bi rado s nama divanio sjedeći posred prvoga reda, kao onomad u Mimari na predstavljanju jedne od Laljakovih knjiga 100 hrvatskih pisaca, koja na žalost, nikad nije objavljena. I prisjećao se kao što mi prisjećamo njega

Nećak Miroslav Bjelobrk preko potoka Pribudovca vodi do njive Luke na kojoj su davno rasla visoka žuta žita / Foto Miljenko Brezak

4. Tadijine jeseni od 2. do 7. studenoga poslije dvije godine zatvorenosti bile su krcate zbivanjima, kažu katkad i po tri događaja dnevno. Uz ostalo, održana je literarna radionica za osmaše Da sam ja Tadija, otvorena je knjižara Školske knjige Od A do Ž nazvana Tadijanovićevim imenom, Đuri Vidmaroviću dodijeljena je Povelja Srebrne svirale Dragutina Tadijanovića… Ali, na žalost, HAZU je propustio iz Zaklade Dragutina Tadijanovića dodijeliti nagradu s pjesnikovim imenom za najbolju pjesničku zbirku, jer, navodno, nije bilo prijavljenih. E, moj Tadija! E, moji akademici! Nemam komentara, samo žal. Kao u Tadijanovićevoj mladalačkoj pjesmi.

Iz knjige dojmova Tadijanovići i Pavletići / Foto Miljenko Brezak
Puna dojmova u rastušku knjigu dojmova / Foto Miljenko Brezak

Božica Brkan
Ogrlica

Dragutinu Tadijanoviću

Tadija ima prsten

Takva je da bi je pjesnik Srebrnih svirala možda kupio i svojoj Jeli.
Elegantna.
Moja crna ogrlica – oniks, vulkanska lava i karneol crni. Mlada umjetnica, zanatlija, što li je, donijela ju je u hrpi nakita koji radi da preživi kao što ja radim tekst
koji ne mogu ovjesiti oko vrata. Odabrala sam najprije ametist.

Lila, čak dvije,
(i za Ivanovu Marinu jednu
mladenačku,
jer ona vjeruje da kristali i drago kamenje zrače najbolje neobrađeni).
Ali ovaj poludragi
kao na tetkinu prstenu u zlato tigrasto oko ugniježđeno. Možete li produžiti, pitam nadajući se da ne može. Vulkansku lavu ni s Etne nisam ponijela kao sicilijanski znamen,
jer su govorili da je to vražja poruka iz središta Zemlje. Bože, što li sam ponijela sa Sicilije uopće kao Tadija iz Firence u koju se spreman
da se nas dvoje zagledamo u Arno? I na mostu,
mi stari sentimentalci, ostavimo zakračunat ljubavni lokot.
Najljepšu si uzela, kažu mi.
A nije ni zlatna nego dvije spojene kliještima u jednu, nakit koji ne pretendira na brojne nositeljice ni prije ni poslije mene,
na energiju sačuvanu,
crna moja ogrlica od oniksa, vulkanske lave i karneola, crnoga.

Tadija ima prsten i pjeva baš u davnoj godini moga rođenja:
I prsten u malom nizu stoljeća,
Prelazaše s ruke na ruku. (Te su ruke prah
i pepeo, mogla bi za njih reći živa usta.)

A ja imam ogrlicu
novu.
Niti joj tko pita za cijenu, niti ja mislim kako će
ona sa mnom leći
u zemlju ili ostati na nepoznatu vratu,
kad moj
bude pepeo i prah.
Zašto se meni ne čini,
kao što se činilo onima prije mene i kao što se Tadiji činilo
s prstenom njegovim,
da se vrat moj nikada neće rastati od ogrlice?
Moje crne ogrlice – oniks, vulkanska lava i karneol crni? Ali mi se čini da pjesma
o prstenu od srebra s kamenom tamnim kao krv, a zovu ga karneol, još nije gotova. O mojem ili tvojem prstenu?

Zgb, 20. ožujka 2009. – 19. svibnja 2010 – 17. srpnja 2010. – 18. srpnja 2010. (Iz ciklusa Pisci)
Pjesma je objavljena u zbirci pjesama
Bilanca 2.0, Odabrane ljubavne i ostale štokavske pjesme, Acumen, 2012.

Aldomaš – Umjesto kave 31. listopada 2022.

Od prošloga tjedna imamo krasan, moderan (i skup!) nov, poslije nezdravih salonitnih ploča, po odabiru između nekoliko boja, od plave do crne, po starinski crveni krov na našoj zgradi sagrađenoj u vrijeme Univerzijade. Desetak majstora je pomoću velike žute dizalice posao obavilo u zadnji čas prije negoli nam je godinama prikupljanu pričuvu i zajam pojela inflacija i prije negoli je zazimjelo, usred listopada, u manje od tjedan dana, srećom bez padalina (a kiša je već provjerila i hoće li propuštati naši novi krovni prozori!). Još samo dotjerujemo sitnice iznutra, da ne puše i da žaluzine za vrućina dobro zasjenjuju.

Naši kućni majstori Damir i Dario-Ruda vise na prozoru iznad stubišta, iznutra / Foto Miljenko Brezak

Ali neprestano mi je nešto nedostajalo i nekako sam mislila da se podsvjesno prisjećam nesreće na fasadiranju jedne od zgrada u kojoj smo živjeli davno na okretištu u Črnomercu, kada su urušene skele usmrtile mladića iz Bosne, radnika na crno. A onda mi je svježi post Jasmine Reis s kućicom-slobodicom o zamjeni krovišta, s trobojkom, posvijestio da mi nedostaje – aldomaš. Ovdje se sustanarski, demokratki premišljalo bi li izvjesili zastavu, a netko je na zamjenu našega zajedničkog krovišta čak poslao i policiju. Majstori su se pomalo čudili što im poslije gableca i na jednu i na drugu stranu krova, onako preko krovnih prozora, ponudismo osvježenje, ma samo kavu i sokove.

Stroj nas neznalice fasicinira više od desetoro radnika na krovu! / Foto Miljenko Brezak

Kod nas na selu, a očito sam i na posljednjem katu jarunske zgrade još seljanka, seljoberica, postavili bi na čelo i sljeme krova baš – aldomaš. Kako napisah u svome sve dužem kekavskom rječniku, „aldomaš, jaldomaš mađ. áldomás = likovo, prema tur. – završna svečanost pri gradnji kuće, gospodarske zgrade ili kakva drugog posla, npr. čehanja perja ili perušanja kukuruza (Ilova, Ivan Masnec); i jelo i grana na krovu okićena rupcima za majstorske žene ili poslije nacionalnom zastavom; bumo pili/popili likovo – dobro ćemo završiti posao (pri gradnji ili pri kupoprodaji kuće, stoke i sl.)“.

Pozor! / Foto Miljenko Brezak

Internetska Hrvatska enciklopedija, Hrvatski jezični portal i slični recentni online mudrijaši ponavljaju se međusobno spominjući također zaboravljeni „aldomaš (madž. áldomás: žrtva; zdravica), prvobitno: žrtvovanje, prinošenje žrtve; gozba prigodom pričesti; u starijem hrvatskom i ugarskom pravu simboličan čin, popraćen blagoslovom i pićem, koji označava da je obveza izvršena.“ Navodeći također na likovo. Rječnik hrvatskoga kajkavskog književnog jezika pozivajući se na razne izvore i dalje razvija aldomaš od Danice iz 1843. „Po včińenom poslu poverneju se vsi skup domom aldomaša pit.“ do Krleže „A gdi su aldomaši i mito sake fele, za žaklec carske porezne tabele?“ ili  „Sem došel bogme, štibru platiti! … Orehov vagan za aldomaš vekovečne odvetčine.“  

Dio našega budućeg krova / Foto Miljenko Brezak

Prisjećam se američkih filmova sa zajedničkih seoskih gradnji staja u jednome danu, kad je to bilo in, i uopće nekadašnjih zajedničkih seoskih poslova iz svog djetinjstva kad je to stjecajem prilika i neprilika bilo nužnost, od berbi kukuruza i grožđa, svadbi, krstitki, sprovoda i karmina, gradnje i osobito pokrivanja kuća. Razmišljam kako mi zapravo nedostaje aldomaš, osjećaj dovršena, k tome zajedno obavljena posla. Pogotovo jer danas oko sebe imamo tako malo takvih dobrih osjećaja. I općedruštvenih i privatnih. Sve netko za nas odrađuje, platimo ako se ima novca. Ili, kad ga i ima, recimo, kao na potresom potresenim područjima, presporo i jedva da se popravlja, gradi i pokriva.

S krova / Foto Miljenko Brezak

A kad nemamo događaj, doživljaj, osjećaj zajedništva i u tome što će nam i riječ? (Čuj nam državnike koji i važne datume države koju vode, misle valjda zasvagda, obilježavaju držeći se ne za riječ nego za gršu.) Kako ćemo radosno nazdravljati, kad sam se i ja, radujući se novom krovu nad glavom koji ima jamstvo za iduće desetljeće, dakle za kakvu-takvu budućnost, jedva prisjetila i riječi aldomaš? Ljepše i preciznije riječi i nema, riječi koja nepogrešivo otkriva slojeve naše, ne uvijek ugodne osobne prošlosti i opće povijesti. A mi – tko ne!? – baš volimo biti sretni, radosni i uopće super i neprestano sve tobože bogatijim i raskošnijim, hedonističkim, zadovoljnijim načinom života zapravo nesvjesno i bahato, neznalački osiromašujemo svakidašnji život, što se čuje i iz sve siromašnijega rječnika.

Ako sam ikada postojala: Dunja i Maladunja – Umjesto kave 25. listopada 2022.

Kakva lijepa večer u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića u petak, 21. listopada 2022.! Od biljnog iznenađenja u obliku breberike, biljke prema kojoj nazvah buduću kajkavsko-čakavsku zbirku Breberika&Eklektika s Borisom Domagojem Biletićem u izdanju Kajkavskoga spravišča, čije ime u cvjećarnici ne znaju, do pribivanja kolegičinu predstavljanju poetese Anke Žagar koju ne vidjeh od vremena Knjižnice Mladost te do poduže kasnovečernje kave blizu Cvetnjaka! Baš primjereno Mjesecu hrvatske knjige.

Uz novu, prvu knjigu proze na hrvatskom, Željka Lovrenčić predstavila je i izbor stihova Dunje Detoni Dujmić na španjolskome / Foto Miljenko Brezak

Biakova je objavila knjigu Ako sam ikada postojala Dunje Detoni Dujmić, a uz autoricu su predstavili znanstvenik i književnik Tin Lemac, prevoditeljica i književnica Željka Lovrenčić i urednica Zorka Jekić, a tekstove je maestralno interpretirala nacionalna dramska prvakinja Branka Cvitković. Poslije osam zbirki poezije te raznoraznih drugih, sve vrlo serioznih knjiga, esejistica, leksikografkinja i urednica, objavila je i prvu proznu knjigu.

Dunja Detoni Dujmić sa svojom novom knjigom / Foto Miljenko Brezak

Tijekom večeri nismo posve utvrdili radi li se o romanu o obiteljskome životu, dragulju izbrušenih rečenica (Jekić), tekstu ne nužno žanrovski određenome, zanimljive kompozicije, autobiografskom, snažne lirske proze (Lemac) ili tekstu u kome se vješto barata jezikom  pa i nije presudno da li je romansirana biografija, esejistički zapisi, romanu o ljubavi urbane, građanske djevojke i ruralnog momka iz velike obitelji u kojem se povremeno uz Dunju javlja i Maladunja kao simbol bijega iz stvarnosti (Lovrenčić). Možda je tekst književnici melem na dušu poslije smrti Ikića, voljenog supruga, u vrijeme korone? Čitam, uživam i nikako ne mogu odlučiti što je taj tekst. A nije ni važno do li – ljepote teksta. (I grafičkog oblikovanja: na naslovnici su Kola Marijana Detonija!) ProslovNa odeskim stubama počinje sjećanjem na i meni maestralan Ejzenštajnov film Oklopnjača Potemkin. I ne znam koliko sam ga puta odgledala, ne samo na filmologiji na komparatistici, gdje je diplomirala i Dunja, inače rođena Križevčanka.

Branka Cvitković čita / Foto Miljenko Brezak

Ipak, kao poziv na čitanje ove neobične knjige odabirem:

U DVORIŠTU
Najradije se penjem po granama golema trešnjina stabla u dvorištu. Stablo šuti i ne odbija me, pušta mi na volju. Grne mi pokazuju put prema vrhu. Ja sam glavna junakinja, u stakleniku  sam, palim motore, mogu sve na svijetu. Visinomjerom određujem dubinu ispod i iznad krošnje. Drvo diše u ritmu sa mnom, u pilotskoj kabini, pored bosih nogu. Katkad okrenem stablo naopako pa ono puže po meni. To je moja njihaljka koja visi o nebu. Svaki je njihaj bliz suncu i slobodan; čas sam kos, čas sam na brijegu, čas rujem pijeskom, prašna su mi stopala, zdenac je sve bliži i počinje teći unatrag kako bi se pročistio. I gradić se pročišćava, leti zajedno sa mnom, otkida se od oka, sagiba, sklanja mi ruke s vrata i širi se u zaletu. Svega se sjećam, samo ne zna
m zašto.

Predstavljači / Foto Miljenko Brezak

Dunju Detoni Dujmić poznavala sam samo preko tekstova, dok nije napisala baš temeljitu kritiku u Republici o mom romanu Rez/Leica-roman u 36 slika (VBZ, 2012.), a kritika je poslije objavljena i u knjizi književnih kritika Mala noćna čitanja (Alfa, 2014.).

Za uspomenu na lijepu večer: Željka Lovrenčić, Zorka Jekić, Dunja Detoni Dujmić i Božica Brkan / Foto Miljenko Brezak

Tu i tamo pjesničkim bi se tekstovima susrele u zajedničkim panorama hrvatskoga pjesništva, a onda smo se zbližile žirirajući za Tina, rekla bih sličnim poetskim sklonostima. Kako ne bježim sudbini, nekako me je baš dotaklo što me je na dan promocije Facebook podsjetio na čitanje, također u Ogrizoviću, baš na isti datum 2021. sotuda na neki drugi dan 2018. godine, dakle prije korone, kad smo predstavljali knjigu Encuentros – Susreti, izbor 12 hrvatskih pjesnika na španjolskome Željke Lovrenčić, objavljene u Kolumbiji. Uz sjajnu domaćicu Jasnu Kovačević, na fotografiji Miljenka Brezaka radosne smo Dunja Detoni Dujmić, Željka Lovrenčić, Neda Miranda Blažević-Krietzman i ja. Sad se sjećamo Nede i čitamo neke nove tekstove, a uz ostalo i izbor Dunjinih stihova koji je Željka prevela na španjolski – Una paloma en el supermercado, Poesia escogida, Barcelona 2021.

Publika u Ogrizoviću / Foto Miljenko Brezak

iOtok – Umjesto kave 23. listopada 2022.

Sumnjam da su mnogi primijetili posve na kraju sinoćnjega TV programa, jer nisam primijenila ma i kakvu najavu nego sam natrapala od 23,49 do 1,19 na HTV, nisam sigurna i je li na Prvom ili na Drugom, dokumentarac iOtok HR/IT proizveden 2018. Hrpa potpisanih, ali uglavnom Slovenci. Redatelj Miha Čelar. Glume, kaže, Mate Dolenc.

Da pohvatam…

O Biševu, sa tada kad je snimljen, 2018., jedva još dvadeset stanovnika. Nisam pogledala koliko ih je na zadnjem popisu popisano, jer sam se i ovako rasplakala. I ostala gledati do kraja. O otoku koji se trudi ostati živ i to ne samo kad naiđu slučajni turisti baciti pogled na Modru špilju. Koliko danas ima stanovnika, ako ih i ima izvan sezone? Što je sa školarcima koji su iz Komiže, općinskoga središta pošli na terensku nastavu iz geografije da othodaju jedno osam-devet kilometara po kilometru uređene ceste i po molu uređenom za turiste. Naučili su i čistiti i usoliti ribu, kako se to radilo nekad. Koliko topline i životne filozofije. Što je EU-projektom i starom školom odnosno nekadašnjom vinarskom zadrugom? Jesu li prevagnuli otočani sa svojim živim idejama koje nitko i ne čuje ili općinari sa svojim iprojektom odnosno muzejom s puno tačskrimova, ekrana… Na koji kilometar od otočkoga najvećg blaga, čuvene špilje?

Najviše me je ganulo kad jedna od rijetkih mlađih otočanki čisti tuđe smeće po obali te klanje ovce, posljednje beštije na otoku, kad otočanin, oštreći nož koji još jedva da postoji od silnoga brušenja, kaže da će ga ostaviti za otočki muzej da se zna da smo bili živi… Živi!

Taj bih film prikazivala po svim televizijama. U prime timeu, umjesto glupavih showova, a ne kad se slučajno nagtrapa te da se sakrije u progrmu, gurne pod tepih kao i problemi o kojima govori, nego da se razmišlja o životu. Kritički. Razmišlja. I živi, a ne iživi.

Musk na Marsu, Musk u Ukrajini – Umjesto kave 17. listopada 2022.

Na nedavno gostovanju crnogorskih književnika u Hrvatskoj, uz njih i hrvatske pjesnike u Sisku pjesme je čitala i Daria Lisenko, ukrajinska pjesnikinja koja se s tim gradom i Siščanima voli javno.

Daria Lisenko i Siniša Matasović na sisačkoj književnoj večeri / Foto Miljenko Brezak

Ne samo da je ondje višekratno gostovala, nego su ona i njezin otac pjesnik i diplomat Jurij Lisenko sisačke pjesnike preveli na ukrajinski, uknjižili i poveli na gostovanje u Ukrajinu prije rata, a kad je započeo rat, Siščani su prvi izrazili i solidarnost s Ukrajincima. Daria, rođena u Kijevu 1992., prije Haaga u Nizozemskoj, gdje živi sada, živjela je u Ukrajini, Srbiji i Hrvatskoj, gdje je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu magistrirala povijest umjetnosti i njemački jezik i književnost. Članica je i Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske DPUH od 1916., a 2020. je s dr. sc. Anom Munk objavila monografiju Naslijeđe Bizanta: ruske ikone iz Muzeja Mimara. Edicija Božičević 2017. objavila joj je zbirku pjesama Nemam objašnjena za ovo. Objavljivala je i u više hrvatskih časopisa, a njezine su pjesme i u tri antologije: Hrvatski pjesnički huligani/ Antologija suvremene hrvatske ironične poezije (Kijiv, 2018.), Antologija jutra poezije 2010.-2020. (Zagreb, 2020.) i Pjesnički almanah Prve kave (Kijiv, 2021.). Od 2018. do 2022. i početka rata u Ukrajini radila je u kijevskome Nacionalnom muzeju Umjetnosti Ukrajine (NAMU). Danas se javlja za hrvatske medije o ukrajinskoj političkoj situaciji i umjetnosti.

Nedavno je na 43. Zagrebačkim književnim razgovorima posvećenoj srednjeeuropskim temama predstavila Hrvatske i ukrajinske književne huligane/ Međusobne poveznice i utjecaji hrvatske i ukrajinske alternativne književnosti i odatle je skoknula Siniši Matasoviću i drugim prijateljima u Sisak da pročita pjesmu objavljenu u njihovu prošlogodišnjem međunarodnom dvojezičnome dvobroju sisačkoga časopisa Alternator posvećenome ukrajinskoj književnosti, a predstavljenome prvi put u Zagrebu – život baš radi ironije! – kako prigodno, baš početkom rata.

Uz druge književnike izravno iz Ukrajine i drugih zemalja, Daria i Jurij Lisenko javljali su se izravno u Ogrizovićevu knjižnicu.   

Daria Lisenko čita aktualnu staru pjesmu o Musku / Foto Miljenko Brezak

Daria Lisenko
Život na Marsu

Bez panike!
Po svemirskom highway-u
Juri crveni auto
Ilona Muska
Vozi nas u svijetlu budućnost
Na crveni Mars
Gdje će živjeti naši unuci
Crvenokožni Marsovci domorodci,
Gdje na Crvenom trgu
Stajat će ponosno postolje od porfira
I riđeg granita
Kolonizatorima Marsa
U kacigama s petokrakama
I onaj auto,
Isto takav
Kakav je ostao u njedrima stare Zemlje
U dubini, strašnoj, infernalnoj
U crvenoj pozlaćenogranitoj rupi
Umjesto zaboravljenog idola –
Na postaji metroa Arsenalna.
Pa ima li života na Marsu?
Pa hoće li biti života na Zemlji?
Ima li na Marsu automehaničara?
Drugovi, idemo u budućnost!
Drugovi, molim vas, nemojte paničariti!
Bez panike!
Bez panike!
Bez panike!
Poniranje

Pjesnici su baš proroci, jer je pjesma o kijevskoj podzemnici, kako je Darija pohrvatila slavnu kijevsku podzemnu željeznicu, sada povremeno i sklonište, napisana još 2018., kad je, kako stoji u fusnoti, crveni auto Tesla Elona Muska otputovao na Mars te se kijivski metro na Twitteru – koji upravo Musk mjesecima kupuje, op. BB – obratio tehnološkom multimilijarderu s prijedlogom da isti auto postavi na podzemnu stanicu metroa Arsenalna, inače, najdublju na svijetu (105,5 metara). Daria dodaje na kraju: Ilon Musk nije odgovorio

Crnogorski (Božidar Proročić, Veljko Đukanović i Veselin Živanović), ukrajinski (Daria Lisenko) i hrvatski (Željka Lovrenčić, Božica Brkan, Siniša Matasović i Sanja Domenuš) književnici za uspomenu na Sisak / Foto Miljenko Brezak

U međuvremenu, kad je Ukrajina napadnuta i trebala zgasnuti, na oduševljenje cijeloga svijeta, tehnološki milijarder je iznad Ukrajine instalirao Starlink kako bi i u bombardiranjima, razaranjima i ubijanjima osigurao Internet odnosno energetske i medijske komunikacije. Sad nedavno je, međutim, predložio tobože razumne i navodno uravnotežene mjere za mir, mirovni sporazum, malo za ukrajinsku, ali bogme i za rusku stranu. Naravno da se svijet zgrozio idejama potencijalnoga kupca Twittera, koji potom objavio da je zatražio sponzorstvo Pentagona i za satelitski sustav na nebu iznad Ukrajine, jer da njegova kompanija SpaceX ne može vječno financirati satelite koji koštaju silne milijune. Valjda je ponovno skoknuo na Mars, jer – jer mu može biti – kao da je pao s njega.

Srednji prst, prost ili damski? – Umjesto kave 25. kolovoza 2022.

Nazove Carica u kasni sat. Nisam joj, veli, još poslala svoj novi roman, iako me je podsjetila. A odmah dodaje da joj, ako je i unutra tako prosta kao što joj je naslovnica, knjigu i ne šaljem, pa mi oprimjeruje knjigom zajedničke nam kolegice koja ju je zgrozila toliko da je odustala i od knjige, a i kolegicu je prestala pratiti na fejsu. Nije prvi put da nas knjige odfrendaju ili na mrežama ili uživo, pomislim, ali pošaljem joj knjigu. Ne javlja se. Zasad. No, ako se nisam naljutila triput joj šaljući pristojnoga Generala

Umjetnica Anabela stvara / Foto Miljenko Brezak
S naslovnice knjige na flipčart dječjom rukom / Foto Miljenko Brezak

Već na ulasku u kutinski Klub Arcus potkraj lipnja, na prvo predstavljanje Privremeno neuporabljivoga, umjetnice, rekoh. I onda se Anabela Feltrin, učenika drugoga razreda kutinske osnovne škole potpisala, pa smo se naslikavale ona, mama Sanja, ravnateljica POU, i ja. Srećom, nije me pitala zašto je, kako je prije pitala mamu, na naslovnici knjige prosti prst. Mama se izvukla da neka to pita mene, a ja…

Jenio Vukelić: prvo dizajnersko rješenje za roman Privremeno neuporabljivo B. Brkan

Imali smo više rasprava o tome uzdignutome srednjem prstu. Gorem od friške fige i roga odnosno hiphopovskoga kažiprsta i malog prsta. Moj kućni dizajner Jenio Vukelić uvijek iščita moj tekst. Jedan je od rijetkih dizajnera koji tekst uopće čitaju, još po starinski najprije pomno iščitava. Odabrasmo srednju od tri varijante. Još dovoljno provokativnu, ali pristojnu.

Jenio Vukelić: drugo, odabrano dizajnersko rješenje za roman Privremeno neuporabljivo B. Brkan

Đuro Vidmarović, promotor romana prije prvoga predstavljanja rekao je kako mi mora reći da misli kako je moj umjetnik, koji uvijek svaki moj tekst odlično osmisli i ilustrira, prvi put omanuo, pogriješio, da sam ja dama koja ne bi pokazala srednji prst. Po njegovu: kosovski grb ili kako se nose drva. Drugi promotor Siniša Matasović, u zanimljivom, rekla bih generacijskom, sudaru s prvim oko viđenja romana od likova do jezika, nije ni primijetio da je slomljeni, puknuti dimnjak zagrebačke ciglane u trenu rušenju – uzdignuti srednji prst. Više i ne treba potres, oštećene a neobnovljene se kuće ruše same od sebe. Egzistencijalnom užasu i društvenoj kritici bilo u mome romanu bilo u najavljenome TV serijalu Metropolitanci, unatoč.

Jenio Vukelić: treće dizajnersko rješenje za roman Privremeno neuporabljivo B. Brkan

Podsjeti me taj prst na ovotjedno predstavljanje u pristojnome Đakovu.  E, tko je dama, a tko gospodin, nemam pojma kao ni što bih rekla radoznaloj djevojčici, osim da je to moj komentar situacije u romanu, kako god okreneš, privremeno neuporabljive. Mogu se samo nadati da će s Anabelinim odrastanjem i takvim radoznalcima svijet promijeniti toliko da će biti sve manje povoda za pokazivanje srednjega prsta. Moja bi naslovnica baš pristajala, recimo, na majicu i s opravdanjem bih je nosila, ali sam ljetos u Malinskoj propustila predloženi motiv za ljetnu majicu: antivakserski srednji prst protiv Covid-putovnica.

A što se dama tiče, ne mogu ne sjetiti se jedne davne, baš ozbiljne prepirke u četiri oka s tadašnjim direktorom Brankom Lovrićem u Večernjaku, prije Styrije, kad sam se toliko razljutila u nemoći da sam hvatajući se za kvaku odrezala: “Budi sretan što sam dama!” Na što me je on razoružao grlenim smijehom: “A gdje si u novinarstvu vidjela dame!?” I sad ću kolegi Vidmaroviću: “A gdje ste u književnosti vidjeli/čitali dame!?”

To ne bih stavila na ljetnu majicu!

20220629 – 20220716 – 20220824

Željki Lovrenčić Nagrada Julije Benešić za najbolju knjigu kritika – Umjesto kave 2. srpnja 2022.

Na jubilarnim, 25. Đakovačkim susretima hrvatskih književnih kritičara KAD Nagradu Julije Benešić dobila j književna kritičarka, prevoditeljica i znanstvenica Željka Lovrenčić za knjigu kritika Samo kritično, molim a Povelju uspješnosti kazališna kritičarka Anđela Vidović za niz kritika objavljenih u elektronskim i tiskanim medijima. Tako je odlučilo povjerenstvo u sastavu Vlasta Markasović, Franjo Džakula i Goran Rem.
Nagrade su im uručene prvoga dana Susreta, 23. lipnja 2022., u četvrtak navečer, uz obrazloženje predsjednika Povjerenstva dr. sc. Gorana Rema, koji je obrazložio, koji je, uz drugo, rekao o knjizi Željke Lovrenčić:

Željki Lovrenčić Nagradu Julije Benešić svečano uručuju predsjednik DHK Zlatko Krilić i predsjednik Povjerenstva dr. sc. Goran Rem / Foto DHK – Ogranak slavonsko-baranjski

Knjiga koju Susreti ove godine nagrađuju, najdiscipliniranije je iz žanra prikazivačke kritike. Interesi ove knjige se ne kreću Centrom hrvatske književnosti, uz dvije-tri iznimke, uz knjige dvoje-troje autora, dakle je riječ o knjizi interesa za rubove, za afirmaciju onoga što je i samo afirmacija rubova. Stoga, više je nego dragocjeno uočiti dvosmjerne i višesmjerne silnice koje se nalaze u dolasku knjiga južnoameričkih i drugojezičnih konteksta hrvatskih autora (Crna Gora, Australija, Mađarska, Srbija itd), bez obzira u kojoj je mjeri i kojoj udaljenosti njihov prototekstni materijal već prebivao u hrvatskim korijenima ili se pak po prvi puta nalazi u takvoj ekspoziciji, ali sa svojevrsnom jekom hrvatskih kulturnih koordinata ili interesa. U tom je kontekstu zanimljiva i prijevodna književnost, piše u predgovoru Dunja Detoni Dujmić, Machiedov izbor Jimenezove lirike te Marunini prijevodi djela bolivijskog književnika japanskog porijekla Pedra Shimosea Kawamure…
Knjiga je to koja se kreće i interesnim imenovanjem te zaokupljanjem tekstnih učinaka Tomislava Marijana Bilosnića, Borisa Domagoja Biletića, Josipa Cvenića, Božice Brkan, Diane Burazer, Diane Rosandić Živković, Ljerke Car Matutinović, Mladena Machieda, a i drugih suvremenih autora u njihovim ozbiljnim knjigovnim nastojanjima. Knjiga je otvorena predgovorom tinujevićevske nagrađenice za liriku te promišljateljice „bolje polovice književnosti“ Dunje Detoni Dujmić, koja tim pozorom odrađuje i cehovsko-kolegijalni uzvrat za razvidni prikaz Željke Lovrenčić o Dujmićkinoj close readingovskoj, na našim Susretima laureatskoj, knjizi Mala noćna čitanja, hrvatski roman 2011.-2015..
Poseban pozor Povjerenstvo je posvetilo Lovrenčićkinu izboru prikazati knjigu Josipa Gujaša Đuretina: Mene su ljepote ostavile, gdje je ukazati na maran učinak prireditelja Đuretinovih pjesama Đure Vidmarovića, ali i na kanonsku neupućenost kojom hrvatska književnost toga autora, Gujaša – Đuretina, nije pribrano „ugrabila“ da joj bude nekom vrstom “razlogovskog“ posebnog užića, dapače vrha u tom strateškom polju lirskih istraživanja.
Željka je Lovrenčić poslala hrvatskoj kulturno-književnoj javnosti zbirku kritika koje su pozitivistički uvijek pozorne, razviđaju temeljne podatke o autorima odnosno njihovim opusima, a iščitavanju se upućuju u temeljnim tematskim fokusacijama. Dio tih kritika zaokuplja se poezijom, dio stručnim ili znanstvenim pristupima književnosti (Tin Lemac o Pupačiću, Sanja Knežević o Bilosniću), a osjetljivost i kompetentna bavljenja u području inokomunikacijskih polja, kada je više jezika i kulturno-književnih konteksta u međusobnom prijenosu svakako je njen velik i kritički zapažen rad.
Đakovački Susreti hrvatskih književnih kritičara knjigom Željke Lovrenčić dobivaju artikuliran i žanrovski uzorit svezak kritika koje su rad jasnih i relevantnih signala o mjestima na kojima nesumnjivo može prebivati posvećen kritičarski učinak.