New York, New York… – Umjesto kave 2. travnja 2020.

Facebook me fotografijom sa zagrebačkog aerodroma podsjetio da sam u ožujku 2018. poslom, književnim, bila u Bogoti, a sad na TV grad je u karanteni, bez ljudi osim vojnika s maskama i dugim cijevima kao da se nastavlja desetljetni kolumbijski građanski rat. Podsjetio me i fotografijom sa Empire State Buildinga da sam sa svojim dečkima u ožujku 2019. desetak dana bila na obiteljskom putovanju života bila u New Yorku, ciljano uglavnom na Manhattanu. Još nisam dogotovila svoj gastroputopis, a kamoli putopis iz Velike Jabuke, a na prijelazu iz ožujka u travnja 2020. Empire State Building poput svjetionika u crnoj noći odašilje SOS za svoj grad – brojčano nekoliko puta Hrvatska – epicentar zemlje u kojoj trenutačno od korone umire 1000 ljudi dnevno. 

Empire State Building šalje SOS / Presnimljeno s N1

Grad s kipom slobode kamo su brodovima pristajali i Miljenkov djed Đuro Brezak i moja baba Mara Brkan grad Andyja Warholla i Woodyja Alena, MOMA-e i Metropolitan Museuma, grad čije zakutke poznajemo iz filmskih i TV krimića i ljubića (fuj Seks i grad, bolja mi je moja ljubavna priča s pudrijerom!), grad koji živi 24 sata, sada 24 sata obolijeva i umire. U Central Parku podigoše poljsku bolnicu, uz bolnice parkiraju hladnjače za mrtve, a predsjednik SAD im optimistički procjenjuje kako će sve ispod 100.000 mrtvih biti uspjeh. Kako nije bilo na programu mjuzikla New York, New York, a za Chicagokarata, na Broadwayu smo odgledali odličnog King Konga. Da nismo tada…

Obitelj Brezak Brkan za uspomenu

Iako nas odmalena uče koliko o slobodi, toliko i da se, kad slonovi, kingkongovi i slični grdosije razarači prolaze, mi mali, manji, mirni jednostavno vugnemo, kamo se i s ove i s one strave Velike bare maknuti, odmaknuti protiv opasnoga, a toliko sitnoga da se i ne vidi, Covid 19?

S Facebooka 11. ožujka 2020. - selfie-pozdrav s Empirea State Buildinga i New Yorka fosinu dana prije
S Facebooka 11. ožujka 2020. – selfie-pozdrav s Empirea State Buildinga i New Yorka godinu dana prije

20200330 – 20200331 – 20200401

Reč po reč jel moj rečnik kajkavski – Umjesto kave 1. travnja 2020.

Kad me pitaju kej delaš?,misleći čime kratim vrijeme u dvostrukoj (prema dobi i dijagnozama) izolaciji zbog koronavirusa, obično kažem isto, osim što ne izlazim u jednako mi nametnutu šećernu šetnju do cilja kave. Josip Kraljičković mi je odmah rekao: sad ćete vi na miru ionako pisati. I stvarno pišem i pišem. Mozak kao da mi, za razliku od kabelske televizije, radi 300 na sat i to na prvom, drugom trećem itd. kanalu. Jedva dospijem zapisivati, moram odmah prepisivati šrakopis, pa mi, kad zapnem, u pomoć priskače i moj M. govoreći da mi je, osim prvog čitateljaurednika u teoriji, postao i osobni dešifrant.

Naslovnica knjige koju je odlično dizajnirao Jenio Vukelić

Zadajem si kojekakve teme, rokove, deadline, a jedna od svakodnevnih stvari, dan na dan, upisivanje je i provjera riječi u moj kajkavski/kekavski rječnik. U Kajkavskoj čitanci Božice Brkan 2012., koja je godinu kasnije potvrđena kao dopunsko sredstvo za nastavu hrvatskoga u svim srednjim školama, uz pjesme, pripovijetke, monodramu, odlomak iz romana…, objavila sam i rječnik sa više od 6000 riječi. Toliko sam stigla u zadanome tijesnom roku. Jedva da sam dospjela protumačiti osnovne riječi iz svojih tekstova, pa sam nakanila poslije dopuniti ga u samostalan rječnik i drugim riječima i osobito frazama, koje sam u školsku bilježnicu tvrdih korica bilježila od djetinjstva. Zamolila sam i neke svoje Moslavčane da pribilježe čega se sjete, što sam propustila, tu i tamo se tko i sjeti: znam li? sjećam li se?… Sjajno mi je kad mi prijateljica poslije javnog čitanja vlastite pjesme kaže da sam neštokrivo naglasila. Najviše me iznervira kada imam nešto zapisano od tinejdžerskih godina, a sad se ne mogu više sjetiti što to znači, a, baš kao i u vlastitoj pjesmi, nemam koga to više ni pitati. Katkad mislim da se žurim želeći preduhitriti vrijeme – staračku demenciju, nestanak zavičajnog govora, kajkavskoga i hrvatskoga jezika, pa i ljudi koji to još razumiju ili bi ih moglo zanimati?

Nisam odustala, pa ni onda kad mi je uglednik s vrata akademije eventualnu pomoć odoka zaračunao 3 kn po riječi, je već sada imam ne dvostruko nego i trostruko riječi, ne stižem ih brojiti. Jutros jesam: prije nego upišem dalje, od čera nekih 936.339 znakova (karaktera!) ili 348 stranica ili oko 498 kartica. Nemam lwksikografsku dnevnu normu pet riječi dnevno. Kako kad. Pišem svoje riječi, riječi poput pjesme, pjesme u stihu, proze… Atrebao bi ih neki dijalektolog jezično, rječnički obraditi, označiti i naglaske, načiniti sve kako treba. Povremeno razmišljam i da svoj, kao što su mali Donjostubičani s Danicom Pelko svoj ili kao što Joško Božanić kani rječnik komiškoga govora, ozvučim i jednostavno sve pustim na Internet. Možda kome dobro dođe, kakvu zaljubljeniku, jer nisam sigurna da bi još, osobito financijski, ikoga u mojem zavičaju zanimao taj dio naše baštine. Kekavica?  Ta jedva se isprse za ono što se može vidjeti monumentalno u obnovu kriške crkve ili ville romanena Sipčini u mojemu Okešincu. 

Kad ću to i kada dospjeti? Nagovarala sam, također bezuspješno, i neke obećavajuće zavičajne talente da se toga poduhvate, da nastave na mojem tekstu. Dostajalo bi to i za postdiplomski ili doktorat, možda i cijelu karijeru ili jedan život. Nikad se ne zna. Ako je meni poticajna i zabavna moja višegodišnja muka, možda bi bila još kome. Stjecajem prilika, uz mnoštvo grupa na fejsu, pripadam i grupi Međimurski rečniki osim što memoriraju svoju baštinsku mudrost, zavičajnu ljepotu, Međimurci se baš dobro zezaju i zabavljaju i sebe i nas ostale. Netko pita, primjerice, što značišpuraviili škuravite da li je to isto. Pa počnu kako je to onaj koji probira kej bu jelzbrčka se,prgavi za jestisam bi nekaj finogazirčni, izbirljivštaten, ali uskoči i pogrešan skuranšto netko odvede značenju zmazan, pa…Razvijaju tumačenje šprljavi, škiljavi, pa črljivo, pršljivo, pa uz fotku drvene posude razviju pravu svađu nadajući joj i desetak naziva. Pa kad su se deca negda pickali kej su delali, pasu tema kršelji, paizraz tak si kaj božja peldica…Pa netko zaključi: Sto pot bole srmok neg bogoti hrmok .(Bolje biti siromah nego bogata budala.) Jedna dama duhovitu sliku potpisuje: Bem ti, prešla sam se pateke i nigdi maske za gobec. Som Bog kaj sam našla vu štacuno! Ima jih i vu drugim forbama. Požurite se dok ne razgrobljejo kaj i šekret papera i kvosa!Pa netko primjećuje: Nigdor smo ne bili tak složna familija kak ve, si skupa za stol, si skupa za televizor. A, začudo, nemaju ni jednoga influencera!

20200331 – 20200401 

Susjedin vrt – Umjesto kave 30. ožujka 2020.

Otkako smo se 2004. iz gredičkog prizemlja i suterena preselili na jarunski četvrti i peti kat, s prozora istočne spavaće, takozvane Bakičine sobe imamo novu vizuru: umjesto na DIF-ova igrališta i zapuštenu podivljalu šumicu (o kojoj sam davno napisala kolumnu Vrt zemaljski u Večernjakovu Vrtu!) nalik na naš okešinski Čret gledamo prema Svetoj Materi Slobode, koju ne možemo vidjeti od ižđiklih interpolacija u naselju kuća s okućnicama, dio unificiranih braniteljskih i još brojnijih, ali u sve manjem broju obiteljskih kuća starosjedilaca. 

Poslije snijega, veći dio vrta 27. ožujka 2020. / Fotografija Božica Brkan

Poslije snijega, manji dio vrta / Fotografija Miljenko Brezak 27. ožujka 2020.
Poslije snijega, manji dio vrta 27. ožujka 2020. / Fotografija Božica Brkan

Preko puta našoj, jednoj od zgrada sagrađenih za Univerzijadu u drugoj polovici osamdesetih, uglovnica je, kućica nekad s dvije sobe kojoj su pod deku dograđene vjerojatno kuhinja i kupaonica s malih hodničkom, a kad su za naše naselje trasirali ulicu, bezdušno su joj dijagonalno odrezali bolji komad vrta ostavivši oko kuće možda desetak kvadrata. Baš za novu knjigu neke nove nadobudne vrtlarice, pomislila sam odmah. 

Snijeg u našoj ulici i u susjedinu vrtu 25. ožujka 2020. / Fotografija Miljenko Brezak
Prije snijega 22. ožujka 2020.. / Fotografija Božica Brkan

Susjeda, vlasnica, nekad je morala biti jedna od zagrebačkih bugarica, povrćarica koja je prirod prodavala na placu dok još našega jarunskoga nije ni bilo. Osmislila je male slogove i stazice i nisam nikad odgonetnula da li u dvo ili trosmjenskom plodoredu, iz godišnjega doba u godišnje doba, iz godine u godinu seleći, sijala je i sadila ne više, recimo, krumpir, ali svega po malo: rajčice, paprike, krastavaca, luka, češnjaka, različitih sorta salate. Čak ima i spremište za alat i jamu za kompost. Niz oluk je pustila lozu, zacijelo seksardu ili izabelu, a po ostatku vrta, čak i po nekadašnjoj septičkoj jami, sve je zasadila cvijećem. 

Kopačica u manjem dijelu vrta 3. svibnja 2019. / Fotografija Božica Brkan
Razgovor uz grmove božura koji se spremaju cvasti 24. travnja 2019. / Fotografija Božica Brkan

Već smo mi bili tu kad je preko plota, čak i mojoj mami željnoj selskoga, prodavala narcise, sunovrate odnosno bele nedele, pa duhovske klinčeke… Ili mladu salatu, višak pri prorjeđivanju. Sa svojeg prozora za vrtnu knjigu – valjda ću je konačno uspjeti i napisati – godinama fotografiram živu i mudru plodosmjenu u susjedinu vrtu. Na stotine fileova i snimaka. Ne jednom dogovarala sam i intervju sa susjedom, i sad bum i sad bum i vjerojatno i neću.

Veći dio vrta za suše, 25. kolovoza 2018. / Fotografija Božica Brkan
Veći dio vrta 12. kolovoza 2019. / Fotografija Božica Brkan
Veći dio vrta 12. kolovoza 2019. / Fotografija Božica Brkan

Da je susjeda doma, zacijelo bi se dimilo iz njezina dimnjaka, u vrtu ne bi bilo utabane zemlje, a ujutro i predvečer, makar i omotanih vena, s maskicom bi sad obilazila svoj vrt, kao što moji Okešinčani povremeno obilaze svoje njive, te bi ovisno o godišnjem dobu, obrala tu prvi zreo plodić, tamo optrgala osušene listove, zalila jučer posađene presadnice… 

I za suše se zelenio manji dio vrta 25. kolovoza 2018. / Fotografija Božica Brkan
Manji dio vrta 12. kolovoza 2019. / Fotografija Božica Brkan

S druge strane kuće rastu jorgovan, ruže, ljiljani, ali nitko ih nije počistio i orezao, jer je i grm starinskih srčeka iznad žutih jaglaca, onaj uz lijehe s tulipanima, žutim i bijelim najranijim sunovratima, te četiri ili pet grmova starinskih božura, trojačkih s vanjske strane ograde, uz pločnik na našoj ulici, još u ostacima prošlogodišnjega osušena raslinja. Možda se i zdojdu. (Nedostaju mi i Čistoćini, Holdingovi čistači trave između rubnika kolovoza i pločnika, koji su mi bili simbol da gradska vlast još funkcionira.)

Manji dio vrta 24. travnja 2019. / Fotografija Božica Brkan

Susjede nema, ne znam da li je kod svojih ili u staračkom domu – naslućujem da su već nacrtani projekti s raskošnim penthausima koji će nam zakloniti pogled preko puta – ali od prošle jeseni neobrađivan vrt raskošno cvate svim bojama. I snijeg ga je prekrio, a on se samo otkrio i dalje cvate. Rano ujutro zagledaju ga šetači s maskama i šetači pasa. Život ide dalje. Baš neki dan televizijski putopisac Iranom prenese nam uvjerenje stare perzijske filozofije da je svaki vrt na zemlji simbol raja. 

20200328 – 20200329 – 20200330

Gabrijela Kobrehel, Sumamed, Moslavina – Umjesto kave 29. ožujka 2020.

Ako u svakome zlu ima i nekog dobra, zašto ga ne bi bilo i u gunguli s korona virusom? Da se ne traži lijek za Crovid 19, tko bi se sjetio pisati o Sumamedu i o njegovih četvoro izumitelja? Iako je zagrebački azitromicin danas jedan od najprodavanijih antibiotika uopće, plivaši Slobodan Đokić, Gabrijela Kobrehel, Gorjana Radobolja-Lazarevski i Zrinka Tamburašev i dalje su ostali samozatajni unatoč tome što je ekipi još 2000. Američko kemijsko društvo  u Washingtonu dodijelilo priznanje heroja kemije za unapređenje globalne dobrobiti čovječanstva. 

Plivin tim izumitelja Summeda iz 1980. / Izvor: Internet

Ne čudim se zapravo, jer onda su bila takva vremena: pišući za svoju Enciklopediju špeceraja kolumnu o vegeti 1990. prvi sam put na šarm smjela uopće javno otkriti zatajeni tim predvođen Zlatom Bartl koji je izumio vegetu trideset godina prije. Koliko se sjećam nisu posebno materijalno nagrađeni, a ne vjerujem ni da je tim izumitelja Sumameda, koji je kao patent međunarodno priznat prvi put u Bruxellesu 1982. U to sam vrijeme u Vjesniku pratila i sektor zdravstva, ali nije ni Pliva time mnogo paradirala. Uostalom, tek je mnogo poslije izum iz njezina Istraživačkog instituta preko Pfizera zaživio veliki farmaceutski biznis. Bilo je to, uostalom, prije interneta, pa su i postojeći tekstovi u printu iz maestralne Vjesnikove arhive možda digitalizirani u nekom, ne osobito dostupnom arhivu.   

Zahvaljujem stoga Expressu i autorici Bojani Mrvoš Pavić što su mi otkrili kako je u toj sjajnoj četvorci i moja zavičajka Moslavčanka Gabrijela Kobrehel. Rođena  je kao Vazdar 1. ožujka 1941. u Obedišću, susjednom mojemu rodnom selu Okešincu. Jako se ponosim njome! 

Prema Hrvatskoj enciklopediji, hrvatska je kemičarka, diplomirala 1964. na Tehnološkom fakultetu u Zagrebu, gdje je i magistrirala 1977. U Istraživačkom institutu Plive istraživala je kemijske transformacije antibiotika, napose u smjeru sinteze novih makrolidnih antibiotika, a tu je s kolegama i sintetizirala novi antibiotik. Objavila je 25 znanstvenih radova, a više od 20 izuma zaštitila patentima u nas i u svijetu. Ne znam koliko se talentiranim i upornim istraživačima i sam izum Sumameda isplatio. Biograf navodi kako je Gabrijela Kobrehel dobitnica više nagrada (Pliva i HAZU), a Hrvatska gospodarska komora dodijelila joj je 1987. Zlatnu kunu za životno djelo. 

Skromne tekstove i u printu i digitalne prati uglavnom jedna te ista zajednička fotografija kvarteta, nepotpisana detaljno, tako da ne znam, recimo, ni koja je od tri gospođe na fotografiji moja Gabrijela Kobrehel. Teško, uostalom, da bi imena izumitelja znao i uspješniji od natjecatelja u Milijunašu. Što ti je svijet? Kriteriji, prioriteti: da je neka posvuduša ili influencerica, ne bi bilo ničega što o njoj ne bismo znali!  

20200328 

Tomina dezinfekcija – Umjesto kave 28. ožujka 2020.

U najužem krugu naših od mladosti vjernih i pouzdanih dugogodišnjih prijatelja, povremeno i suradnika je – katkad doista prema mnogo čemu poput onoga biblijskoga, nevjernoga – i Tomo. Redovito se, poput neke paraliječničke vizite, jer puni smo i godina i kojekakvih nepopravljivih dijagnoza, čujemo da bismo razmijenili simptome i po onoj rugala se sova sjenici podsjetili kako se trebamo više paziti, čuvati se. Otkad ima WhatsApp Tomo šalje mi raznorazne filmiće i koještarije, kao da ih u našoj Moslavini ima više nego u našem Zagrebu, uglavnom vrlo duhovite, pa sam se morala uputiti i u tu aplikaciju i kojoj mu mogu zasad uzvratiti sa hahaili smješkićem te eventualno uzvratiti kakvom fotkicom. 

Otkako je korone, Tomo mi šalje slike KBC-a Dubrava sa šatorima iz zraka, nečiju špajzu punu zaliha ko državne rezerve i slično, katkad i nešto s Newsbara. Bez premca mi je anonimni filmić u kojem muž i žena za stolom, pa muž taman kreće jesti, a žena krene dezinficirati njegovu žlicu, pa onda i stol ispod tanjura; pa onda sjedne da će gledati TV, a ona dezinficira daljinski; on krene piti pivo, a ona pipsa flašu i čašu i nakraju i njegova usta; pa onda idu voditi ljubav, pa ona izvan kadra očito popipsa i… Meni je vrhunac već pipsanje u usta kao vječni simbol moderne civilizacije: kemija protiv biologije. Totalni crnjak uz koji čovjek umire od smijeha Tomin je taj brzopleti WhatsApp hamletovski: hoće li nas prije dokrajčiti neki virus, bakterija, gljivica ili neka čudesno brendirana sintetička otrovna tvar? Neće. Ako ništa, spasit će nas – smijeh. Grohotom. Makar na vlastiti račun.

20200328 

Potresi, Novinarski dom i DHK – Umjesto kave 23. ožujka 2020.

Mi smo doma dobro, ali javljaju iz dva druga moja doma o oštećenjima: iz Hrvatskoga novinarskog društva kako se od otpale fasade ne može ući u naš Novinarski dom, a usred HTV-ova Dnevnika vidim kako vatrogasci ruše toranj sa zgrade Kolmar na Trgu bana Josipa Jelačića 7, gdje je podstanar naše Društvo hrvatskih književnika. Jedan je toranj već srušio potres. Kolegica Maja Kolman Maksimiljanović šalje fotografije interijera ruševine.

Pod otvorenim nebom: predvorje DHK 22. ožujka 2020. / Fotografija Fejs Maja Kolman Maksimilijanović
Strop na podu, predvorje DHK 22. ožujka 2020. / Fotografija Fejs Maja Kolman Maksimilijanović

Još smo se prije kojega tjedna dopisivali kako nam opet umješni novokapitalisti sudski žele ovršiti, najpreciznije ukrasti Novinarski dom, podignut novcem novinara i vraćen nam još za socijalizma. A Upravni odbor Društva književnika usuglašavao je mejlom hoćemo li redovitu sjednicu održati u petak ili u ponedjeljak, a sada je ona očigledno odgođena do daljnjega.  

Napukao strop u glavnoj dvorani, DHK 22. ožujka 2020. / Fotografija Fejs Maja Kolman Maksimilijanović

Zaštićeno kulturno dobro na središnjemu zagrebačkom trgu podignuto je 1905. za trgovca Kolmara, po kojem zgradu zovu, prema projektu atelijera Hönigsberg i Deutsch, s pročeljem oblikovanim u stilu kasnoga historicizma, a sad, taman konačno sređena vlasništva i ponešto obnovljeno, ima rupu na krovu.

Književnici su tako sad doslovce bez krova na glavom. Gotovo dvadeset godina trajala je administrativna i sudska borba s vlasnicima, a na kraju s državom-vlasnikom kojoj je pripao taj kat, da DHK ne završi vani pod repom

Zgrada na Trgu bana Josipa Jelačića 7 izvana, 22. ožujka 2020. sa samo jednim tornjem, prije nego što je i on srušen / Fotografija Fejs Maja Kolman Maksimilijanović

Ne znam je li presudilo kako god okrenuli nezaobilazno mjesto u nacionalnoj povijesti i 120 godina tradicije – 20. travnja trebali smo je svečano obilježiti! – ili sram da se prostora na Trgaču sa slavnim balkonom s kojega su masama dolje govorili prvi ljudi svake od država otkad balkon postoji, izuzevši Austro-Ugarske, ipak ne dokopa opet neki umješni novokapitalist, neki od onih koji mogu platiti nama nedohvatnu najamninu 25.000 kn (slovima: dvadeset i pet tisuća!) mjesečno.

Ernest Fišer & August Šenoa u predvorju DHK 19. rajna 2019. / Fotografija Božica Brkan

Nadam se da će biti osjećaja, novca i pameti da se što prije, i potresu i koroni i besparici u kulturi i nacionalnoj i globalnoj krizi unatoč, natkriju sve nedaće pa da se ponovno u DHK nađemo na nekoj promociji ili makar stvarnoj kavi u nadam se i konačno oživjelu, nekad slavnom književnom klubu.

Kad ćemo ponovno: razgovor u sada neprepoznatljivom predvorju DHK 24. veljače 2016. / Fotografija Miljenko Brezak

Ta, moram ako ništa, pofotkati barem još jedan portret točno ondje u predvorju gdje je sada hrpetina šute, a s moje mi se fotografije poslije promocije svoje knjige na nekoj od tribine smije Ernest Fišer oslonjen na bisticu Augusta Šenoe (s Litfazovim stupom, umanjenicom onoga Marije Ujević u Vlaškoj!), našega slavnog prethodnika i najzagrebačkijega književnika, koji je kao državni službenik neumorno popisivao štetu u potresu 1880., prehladio se i umro

20200323 

August Šenoa i Kuća Šenoa, 140 godina između dva potresa – umjesto kave 23. ožujka 2020.

Još nisam otplakala ni koronu ni potres, još mi u grlu buja gvalja, ali me do suza ganuo (moj omiljeni) kolega Tomislav Čadež postom na Fejsu – prvom strofom (omiljene mi) pjesme Budi svoj! Augusta Šenoe, podsjećajući da čovjek je dao život da se saniraju posljedice potresa iz 1880. Kao državni službenik neumorno je popisivao štetu sve dok se nije razbolio.  I sad, 140 godina kasnije, netko mora popisati štetu od potresa najjačega od onoga, baš na Kući Šenoa u Mallinovoj.

Dio oštećena krova na Kući Šenoa / Fotografija Jasmina Reis

U njoj najzagrebačkiji pisac nije stanovao, ali jest njegova ljubljena Slava s djecom, unucima, praunici, a stanuju ondje i za beli Zagreb grad vrlo vrijedne uspomene, koje održavaju nasljednici odnosno Udruga Svi naši Šenoe. Maleni privatni muzej otvoren 2016. omiljeno je stjecište poštavatelja i Augusta i njegove supruge Slave, i njegova oca kaptolskog sladopeka Aloisa, i geografa Milana, i slikara Branka, i slikarice Nastasje Rojc, i Marije i Zdenka Šenoe. Živa zagrebačka povijest ne samo za školarce i kulturnjake.

Vrlo oštećena zidna slika koju je naslikao Branko Šenoa / Fotografija Jasmina Reis

Koliko li smo ondje imali krasnih promocija knjigasnimanja TV emisija, najnovija upravo prošle subote i drugih vrijednih i toplih susreta!

Sa snimanja HTV-ove emisije Na vrh jezika / Fotografija Miljenko Brezak

Poslije potresa voditeljica Kuće Šenoa Jasmina Reis javlja svima kako su oni svi dobro, ali je Kuća Šenoa jako stradala. Nema sobe koja nije oštećena. Čiste popadalu žbuku nadajući se da će danas doći ekipa za utvrđivanje štete, koju su prijavili Ministarstvu kulture i Uredu za upravljanje hitnim situacijima (na sve kontakte koje su “polovili”).

B. Brkan ispred Kuće Šenoa u Mallinovoj 18. travnja 2018. / fotografija Miljenko Brezak
Za uspomenu: B. Brkan za stolom velikoga kolege književnika Augusta Šenoe 9. listopada 2018. / Fotografija Miljenko Brezak

Prijavili smo štetu nadležnim službama, ali ne znamo kad ćemo doći na red da nas posjete jer ima važnijih zgrada (bolnice, starački domovi). Bit će nam potrebna pomoć, kaže gospođa Reis, čija obitelj neprestano ulaže i novac i sebe u kuću, koju bi mnogi drugačije upotrijebili.  Stoga objavljujem račun udruge Svi naši Šenoe, da biste, ako možete, priskočiti donacijom i proslijediti informaciju što većem broju ljudi koji bi željeli uplatiti bar malu donaciju da bar u kući privremeno saniraju krovište i spriječe veću štetu. I najmanji iznos, kažu, dobro će im doći.

Dodajem: PRISKOČITE I OBAVIJEST ŠALJITE DALJE društvenim mrežama i dostupnim medijima kako bi što više ljudi moglo pomoći minimalnim sredstvima(crowdfaunding) 

Udruga Svi naši Šenoe 
10000 Zagrebm Ulica Ive Mallina
Račun u Zagrebačkoj banci 
IBAN: HR3423600001102552586 SWIFT ZABAHR2X 
svrha uplate: donacija za saniranje štete nakon potresa u muzeju Kuća Šenoa 

Bista Augusta Šenoe

August Šenoa

Budi svoj!

Oj, budi svoj! Ta stvoren jesi čitav,
U grudi nosiš, brate, srce cijelo;
Ne kloni dušom, i da nijesi mlitav,
Put vedra neba diži svoje čelo!
Pa došli danci nevolje i muke,
Pa teko s čela krvav tebi znoj,
Ti skupi pamet, upri zdrave ruke,
I budi svoj! (…)

Ostavština Irene Lukšić – Umjesto kave 12. ožujka 2020.

Sjećanja

Zahvaljujem Jasmini Milovčić, ravnateljici Gradske knjižnice Ivan Goran Kovačić u Karlovcu, na ideji da organizira Zavičajnu čajanku u čast Prijateljice knjižnice Irene Lukšić na njezin rođendan 10. ožujka 2020. Irena je rođena je 1953. u Dugoj Resi, gdje je i živjela i umrla 2019. I gdje mramorni postament na lokalnom groblju uz majčino, još čeka upis njezina imena. 

Samo dio knjiga Irene Lukšić / Fotografija Miljenko Brezak

Kako sam imala čast, uz kratki jutjubić mojega Miljenka Brezaka, prisjetiti se i govoriti o svojoj prijateljici i kolegici, intimnijim imenom Lukšija, danas, na službeno prvu obljetnicu njezine smrti, želim podsjetiti kako bi se pomnije valjalo usredotočiti na njezinu ostavštinu. Pri tome ne mislim na navodno nesređenu oporuku i ostavinu odnosno stan, auto i slične materijalne stvari, nego na ono neusporedivo vrijednije, Irenine knjige, rukopise, posebice neobjavljene ili nedovršene u papirima, računalu i drugim nosačima, koji se  jednostavno ne bi smjeli zagubiti i doživjeti sudbinu mnogih sličnih ostavština hrvatskih intelektualaca, kulturnih zaslužnika (prisjećam se, svježe, simboličnih crnih vreća za smeće poetese Vesne Parun, pa dalje!). A Lukšićeva jest ne samo veličinom svoga zavičaja nego hrvatska.

Sa zavičajne čitanke / Fotografija Miljenko Brezak

Na vrlo neposrednoj i sentimentalnoj Zavičajnoj čajanci, koju je vodio Željko Mavretić, a sudjelovali mnogi lokalni ponajprije kulturni uglednici, nismo dorasli odvagnuti tko bi to morao i mogao potaknuti, započeti: osim uglavnom dalje rodbine, lokalna samouprava, dugoreška i karlovačka knjižnica, Matica hrvatska, izdavači s kojima je najviše surađivala poput Disputa, redakcije časopisa koje je uređivala poput Književne smotre i karlovačkog Svjetla i onih s kojima je surađivala, Hrvatsko filološko društvo, Društva hrvatskih književnih prevodilaca, društva književnika i pisaca, Filozofski fakultet, Nacionalna i sveučilišna knjižnica itd. 

U počast Ireni Lukšić / Fotografija Miljenko Brezak

Zacijelo je teško očekivati to od samo jedne institucije i(li) osobe, jer malo je njih doraslo djelu, istina (primjerice i Kiklopom za uređivanje biblioteke Na tragu klasika, zatim za prevođenje !) nagrađivanoj, ali, zbog ravnodušja (?), profesionalnih i ljudskih taština i zavisti (?), za života nedovoljno priznatoj i poduprtoj hrvatskoj spisateljici, prevoditeljici, znanstvenici i urednici. 

S karlovačke Zavičajne čajanke / Fotografija Miljenko Brezak

Ali zašto odmah ne početi, primjerice, običnim, prigodnim okruglim stolom, kolokvijem, znanstveno-stručnim skupom koji bi, uz malo ambicije, mogao postati tradicionalan. Imalo bi se što istraživati i predstavljati! Zašto ne početi seminarom na nekom kolegiju na rusistici ili kroatistici, pa proširiti na kakvo istraživanje i znanstveni rad sve do HAZU? Nije li Irena odlična, poticajna i vrlo zahvalna tema i za obične, pomalo bijesnenovinske priče i za seriozne akademske radove? Ima tu poticajnog teksta, a Imaju joj i zašto! Upravo je Irena Lukšić primjer kako se naglavce maštovito i predano upuštati u neistraženo, u ono što nikoga s akademskih visina kao ne zanima. Bi li, da je učinila manje, da već i na onome svijetu nije teško dostižna konkurencija? 

Ravnateljica Gradske knjižnice Ivan Goran Kovačić u Karlovcu Jasmina Milovčić, voditelj Zavičajne čajanke o Ireni Lukšić Željko Mavretić i Božica Brkan / Fotografija Miljenko brezak

Irenu Lukšić zaista je teško nadomjestiti, zamijeniti. Vidi se to osobito sad kad je nema. Da je samo uredila biblioteku Na tragu klasika, da je samo prevela što je, koliko i kako prevela, da je samo napisala svoje zanimljive knjige od prvoga romana Konačište vlakopratnog osoblja, preko Očajnički sluteći Cohena do Berlin-Pariz Sve o sestri Robina Hooda i brojnih drugih, pripovjedaka nazvanih po hitu iz naše mladosti Noći u bijelom satenu, a da ne spominjem Novu rusku poeziju, Antologiju ruske disidentske drame, Rusku književnost u Svemiru, Treći val: antologija ruske emigrantske književnosti potkraj 20. stoljeća, Ruski emigranti u Hrvatskoj između dva rata,  Brodski! Život, djelo; zatim esejističke i dnevničke stvari, svoje i Malićeve osamdesete Stazom pored druma recimo, te različite druge knjige tiskane i elektroničke. 

Irena Lukšić i Božica Brkan na predstavljanju Irenina romana Berlin – Pariz u zagrebačkoj knjižnici Bogdan Ogrizović / Fotografija Miljenko Brezak

Nadam se samo da se Irenom Lukšić neće baviti neke barem po radoznalosti ravne joj mlade djevojke tek iza pola ili cijeloga stoljeća kao što se ona predano bavila samizdatima, Dragojlom Jarnjević ili Irinom Aleksander recimo, receptima u dobrim romanima kao u Blagovanju na tragu klasika ili putovanjima i književnim destinacijama u Gradovi sela dvorci, Vodič za literarne putnike, zatim onima u nas manje poznatima koji bi tek imali postati svjetskim klasicima i brojnim sličnim temama koje nisu bile ni probitačan ni unosan mainstream niti pogodne za PR. Osim na njezin način, duhovit sve do ironije, pa i na vlastiti račun, fejsovski s najavama novih naslova ili postova o tekstovima na kojima baš radi, bicikliranju uz River, o mačku i pticama na balkonu, jelu koje si je baš pripremila ili pivu koje je upravo izvarila… I za to je našla vremena, iako je mnogo radila, a sve što je radila od pisanja, prevođenja do uređivanja i čitanja podrazumijevalo je samoću, uz to što se i inače, uza sve nas prijatelje i tobože prijatelje, u životu nasamovala. 

Međunarodni dan žena u Križu – Umjesto kave 8. ožujka 2020.

Uvijek se ponovno začudim i više nego muškarci kad im čestitam Međunarodni dan žena. A kako mogu žene biti emancipirane bez emancipiranih muškaraca? Pomislila sam to ponovno sinoć na obilježavanju ženskoga praznika u Domu kulture Josip Badalić u Križu, svom zavičaju, jer muškaraca nije nedostajalo ni u publici, ne samo u prvome redu, nego ni na pozornici, u nesvakidašnjoj posveti ženskom stvaranju. Nije prvi put da kriške esdepeovke pripreme ugodni susret o nekoj temi, pa i modnu reviju, a sada su u subotu navečer predstavile sumještanke u hommageu Sjedila sam za mašinom, šila sam

Finalno predstavljanje svih sudionika večeri / Fotografija Miljenko Brezak

Iz fundusa i ormara izvukli su ponajprije kostime koje je za brojne predstave Amaterskoga kazališta Josip Badalićosmislila i sašila prošle godine preminula Ankica Hodžić-Mehić, teta Ana. Na pozornici su ponovno oživjeli likovi iz tragikomedijeKraljevi i konjušari Mire Gavrana, koju je režirao Vladimir Gajski. Kraljevska obitelj, konjušari, oficiri, dvorska luda… a zatim su pred publikom prošetali i Pepeljuga i vila, Šegrt Hlapić, zeko, patuljak… te likovi adaptacije pripovijetke Slavka Kolara Svoga tela gospodarpomislila sam: koliko je sati teta Ana, kako su je kriški glumci zvali, provela za šivaćom mašinom, koja je također glumila na bini? 

Mali glumci AK Josip Badalić u novim kostimima za igrokaz Sipčina / Fotografija Miljenko Brezak

Za Sipčinu, igrokaz koji sam napisala za Kajkavijadu i s kojim također najmlađi Križani uspješno nastupaju po Hrvatskoj, prošle je godine, prema ideji Mirjane Pavetić, Anita Budja sašila i nove kostime, koji su, nažalost, premijeru na domaćoj pozornici imali tek sinoć. Oživjeli su slojevi kriške povijesti kroz profesora Badalića, rimskog vojnika, arheologa i primadone Milke Trnine, koja je na pozornici oživjela, ne samo u prigodnom filmu, nego i u replici kostima za Kundry iz  Wagnerove opere Parsifal, koji je izradila Mirjane Pavetić te u originalnom kostimu što se čuva u amaterskom kazalištu. Anita Budja inače Križankama šiva vjenčanice i svečane haljine, a u subotu se iskazala i haljinama za maturalni ples te za neku od obljetnica matura. 

Originalni kostim Milke Trnine iz fundusa AM Josip Badalić prvi slijeva te replika kostima za Kundry prvi zdesna / Miljenko Brezak

Radovima i filmom predstavljena je Udruga Ženske ruke, kolaž je oplemenjen i filmom, a ozvučio ga je i sastav Staro vino. Nisam brojila, ali valjda više od 30 žena i muškaraca od najmlađih do najstarijih jednu je običnu večer utrnulo televizore i nadahnulo je svojim sudjelovanjem, zajedništvom. Tada Ivana i Mario postaju voditelji, a Jasenka, Marica, Milica, Ana, Matko, Borna, Jana, Luka, Josipa, Dalibor, Barbara, Melania, Sara, Slavica i drugi postaju manekenke i manekeni. Koliko je samo truda brojnih ljudi uloženo u večer u čast Dana žena, koji srećom, kao što mnogo vezano uz žene jest, nije zaboravljen. Čak, nastrojeni posve matematički, pišu moji kolege kako se uz 8. ožujka ponovno troši čak više negoli li za konzumerističkiji 14. veljače, Valentinovo!

Božica Brkan čita pjesme / Fotografija Miljenko brezak

Moj doprinos Sjedila sam za mašinom, šila samnije bio stranački već pjesnički. Čitani su Jesenjin i Tadijanović, a iz svoje molskepoezije i proze, često iz ženske perspektive mojih graničarki, odabrala samšnajderske, ne samo zavičajne teme, posvećene majci, također švelji, zatim ženama mnogobrojnih propalih krojačkih, dakle ženskih tvrtki, počevši s Križankom i Vesnom, te uopće ženama bez čije bi igle šivaćeg stroja, uma i ruku, truda i kreativnosti svijet bio posve drugačije mjesto. Hvala im svima.

Na kraju, selfie na pozornici: Božica Brkan između esdepeovaca i voditelja večeri Ivane Posavec Krivec i Marija Šiletića / Fotografija Miljenko Brezak

Drugačije bi bilo i moje djetinjstvo bez sukne od organdija, mladost bez haljine za snovei maturalne haljine zauvijek zelene u pjesmi zeleno. Iako čuvam maminu Minervu i svoju Ružu Selectronic, teško da bih umjela kako spada sašiti kostim za predstavu ili neku odjeću za nošenje (mislila sam da ću pidžamu sašiti lako!). Moja su (i) čestitka uz Međunarodni dan bile pjesme iz zbirki Obrubljivanje Veronikina rupca ili Muka 2013.(2014.), Pevcov korak (2012.,) Nemoj mi to govoriti(2019.) te odlomak iz romana Ledina (2014.). Živjele!

Prije početka s prijateljicama iz zavičaja, Smiljom Miheljom i Đurđom Arbanas / Fotografja Miljenko Brezak
Drag susret s dugogodišnjim suradnicama Nadom Posavec i dr. Mirom Mošničkom / Fotografija Miljenko Brezak



Jembrih osvijetlio Domjanića novim svjetlom – Umjesto kave 21. veljače 2020.

Između Krleže i Domjanića, moj je izbor Krleža, ali bez Domjanićeve himnične pjesme Kaj (Vre tičeki spiju…), već narodne Serbus dragi Zagreb mojHajda, pa Ciklame, krvave ciklame i drugih nema nam više punoga kajkavskoga identiteta, a rijetko koga, pa i nekajkavce, s ovoga svijeta ne ispraćamo bez Fale. Domjanić je, poput Galovića, uglavnom kajkavski kanon koji se ili rijetko ili se uopće ne propituje.

Poslije zanimljivoga predstavljanja na tribini DHK u dobrom društvu: dr. sc. Domagoj Brozović, Božica Brkan, Lada Žigo Španić, prof. dr. sc. Alojz Jembrih i Dubravko Sidor / Fotografija Miljenko Brezak

Ustrajan i predan istraživač književne, osobito kajkavske povijesti, riječima predstavljača dr. sc. Domagoja Brozovića teoretičar staroga kova prof. dr. sc. Alojz Jembrih nedvojbeno je uvjeren da modernist i impresionist rođen u Adamovcu, u Prigorju, zaslužuje više od toga da se podrazumijeva, smatrajući kako pjesnik jedne štokavske i triju kajkavskih zbirki – (Kipci  i popevke (1917.), Vu suncu i senci (1927.) i Po dragomu kraju (1933.) – može izdržati novo povijesno i umjetničko mjerenje i usporedbe. Pripremio je vrlo seriozno i temeljito izdanje,kakvo ne nastaje preko noći, u desetak cjelina na više od 400 stranica – Dragutin Domjanić u novom svjetlu. Izdavači su Pučko otvoreno učilište Sveti Ivan Zelina, koje tradicionalno u Domjanićevu čast – ove godine već 39 put! – održava recital suvremenoga kajkavskog pjesništva s njegovim imenom, i Hrvatsko književno družtvo Sv. Jeronima u Zagrebu.  

Prof. dr. sc. Alojz Jembrih, ugledan i uporan istraživač hrvatske književne povijesti / Fotografija Miljenke Brezak

U knjizi koja kreće zanimljivom cjelinom O Domjanićevoj poeziji vezda i znovič, nalazimo zanimljive priloge životopisu rođenjem plemenitaša Dragutina Milivoja Domjanića (1875.-1933.) od toga primjerice kako je bivajući sucem bio i predsjednikom Matice hrvatske i zagrebačke sekcije PEN-a te članom Upravnoga odbora Društva hrvatskih književnika; o njegovoj poeziji u hrvatskim časopisima, ali i u Beogradu, štokavske na ćirilici (predlaže da se napokon objave i u Zagrebu na latinici). Piše i o Domjanićevu prijevodu francuske i provansalske lirike, donosi više nekrologa o Domjaniću, memoarske zapise te izbor iz Domjanićevih pjesama, primjerice marijansku liriku (o Majki Božjoj BistričkojPri Kamenitih vratihRemete, Imakulata, Ljiljane bijeli…), zatim njemački prijevod Domjanićevih pjesama Heiden Blüht. Približava nam i zanimljiv materijal Stjepka Težaka o jeziku Domjanićevih kajkavskih pjesama s rječnikom, naslovnice Domjanićevih zbirki pjesama i knjiga o njemu. Mnogima će biti vrijedna i bibliografija pjesnikovih djela, zatim važnija literatura o njemu te kazalo imena.

Naslovnica

Recenzent prof. dr. sc. Zvonko Kovač ističe kako je Jembrihova knjiga osebujna i kao vrijedan doprinos kroatistici i slovenistici te se uklapa u komparatistička istraživanja hrvatsko-slovenskih kulturnih veza ocjenjujući je ujedno i dragocjenim primjerom i za današnje slične veze. Svojom najnovijom knjigom, kaže Kovač, Jembrih doprinosi boljem poznavanju književnih odnosa i veza s kraja 20-tih godina 20. stoljeća između hrvatskoga i slovenskoga kulturnog prostora. Vrijednost knjige (prve takve vrste) jest u tome što autor predočuje osobne veze Dragutina Domjanića sa slovenskim pjesnicima spomenuta razdoblja. Domjanić je svoje kajkavske pjesme objavljivao i u slovenskim časopisima koje je čitateljska publika oduševljeno prihvatila. Slovenski su književni kritičari o Domjanićevoj poeziji pisali izrazito pozitivno i vrlo pohvalno. 

I
zvornom građom Jembrih dokumentira Domjanićevu suradnju i korespodenciju sa slovenskim kolegama, pa i Otonom Zupančićem, a kakvom je književnom zvijezdom u Sloveniji bio, svjedoči svečana akademija u Slovenskoj operi u pjesnikovu čast 1930. s velikim odjekom. 

S predstavljanja: dr. sc. Domagoj Brozović, prof. dr. sc. Alojz Jembrih i Lada Žigo Španić / Fotografija Miljenko Brezak

Na kraju dodajem da će nekima biti izuzetno zanimljivo doznati kako je Domjanićeva prva kajkavska pjesma Čudnovato pripečenje, objavljena u Hrvatskoj reviji 1933., zatim brojni prikupljeni dokumenti – fotografije, pisma, autografe pjesama, karte… – Domjanićevi pseudonimi, a meni je otkriće da se prezime Domjanić naglašava na drugom slogu.

S prof. dr. sc. Alojzem Jembrihom: profesor, bute mi nekej napisali… / Fotografija Miljenko Brezak

Nadam se da će i zanimanje publike biti ipak veće od zanimanja mojih kolega za predstavljanje na Tribini DHK, gdje smo bili zaista malobrojni – i kajkavaca ima više! – jer  to zaslužuju i Domjanić i Jembrih i knjiga Dragutin Domjanić u novom svjetlu. 

20200210 – 20200220