Po društvenim mrežama volim zagledati što ima u raznoraznim, sve novijim kajkavskim grupama. Rijetko uočim nepoznatu mi riječ ili frazu, jer što je više takvih grupa, a pogotovo članova, to je više tople vode. To se nikako ne može reći za Rječnika hrvatskoga kajkavskog književnog jezika, koji se otprije prošloga Božića može pretraživati i na webu, zahvaljujući Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje. S ponosom ističu kako je taj, danas jedan od njihovih strateških projekata započet još 1936. kada je na sjednici tadašnjeg Historičko-filologičkoga razreda HAZU odlučeno da se Rječnik hrvatskoga kajkavskoga književnog jezikao bjavi kao samostalno leksikografsko djelo, koje je Institut nastavio i odvajanjem od Akademije 1996.
Rječnik na kajkavski.hr
Jezikoslovci podsjećaju kako je 1880. u HAZU, tada još JAZU, pokrenut Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika– objavljen u 23 toma! – u kojem su zastupljeni štokavski i čakavski pisani izvori, ali se ubrzo uvidio nedostatak kajkavskih književnih izvora. Postojale su različite ideje kako da se to ispravi, pa je od 1936. do 1963. pregledano oko 500 različitih naslova, što tiskanih, što rukopisa. Do sedamdesetih godina 20. stoljeća više od desetak jezikoslovaca odabiralo je riječi i analiziralo ih semantički, morfološki i sintaktički, a zatim se sve pomno obrađivalo i razvrstavalo. Riječi su pospremljene u 256 kutija prosječno sa po 300 kartica! Jedan od prvih voditelja rada na Rječniku akademik Božidar Finka (moj profesor na novinarstvu!) zapisao je kako je ispisano od 800.000 do milijun listića, a sadašnja voditeljica projekta Rječnika kajkavskoga hrvatskoga jezika dr. sc. Željka Brlobaš podsjetila je u Jutarnjem listu kako su objavljivanju samostalnoga kajkavskoga rječnika osobito pridonijeli utjecajni akademici Miroslav Krleža i Antun Augustinčić. Kajkavci, dakako. Uostalom, uz različite druge knjige, pisma, oglase, priručnike o uzgoju dudova svica i slične, jedan od važnih izvora rječnika su i Krležine Balade Petrice Kerempuha. U rječnik je ugrađen znanstveni posao mnogih ljudi, od koji je nekima rječnik bio i cjeloživotni posao.
Godine 1984. objavljen je prvi svezak Rječnika s riječima od slova a do cenina. Do početka devedesetih novi je svezak izlazio svake dvije, a poslije svake tri godine. Do 2017. je objavljeno 14 svezaka, a nedavno je završena priprema 15. sveska. Svaki se svezak sastoji od 240 dvostupačnih leksikografskih stranica. Tri sveska čine jednu knjigu, do sada su kompletirane četiri, a objavom posljednjega sveska bit će završena i peta. U Institutu procjenjuju da će Rječnik u konačnici imati barem šest knjiga. Više od 50.000 kajkavskih natuknica sada je dostupno i za pretraživanje na domeni kajkavski.hr, a prema najavama ravnatelja Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje Željka Jozića. posao nastavljaju s nadom da će projekt završiti za idućih 10 – 15 godina.
Donji dio stranice kajakvskoga rjenika na stranici Insituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje
S razlogom podsjećaju kako u suvremenoj dijalektologiji postoji mnogo mjesnih govora koji imaju i svoje rječnike, a Rječnik hrvatskoga kajkavskoga književnog jezika rječnik je jezika koji je imao status standardnoga od sredine 16. do sredine 19. stoljeća, kad je usvajanjem Gajevih osnova temelj za književni jezik postalo štokavsko narječje. Na kajkavski.hr mogu se naći svi izvori, 441 djelo, na temelju kojih je Rječnik nastajao. Sve su riječi transkribirane na suvremeni slovopis.
Iako me i dijalektologija i stilistika baš zanimaju, sumnjam da bih se zainteresirala za Vernakularnu stilistiku, knjigu Joška Božanića, da o tome izdanju Književnoga kruga Split, Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Splitu i Katedre Čakavskoga sabora Split uobičajeno strastan i poticajan tekst za Jutarnji nije pisao moj omiljeni kolega Inoslav Bešker (zbog kojega taj list još i kupujem) uoči zagrebačkoga predstavljanja. Bio mi je to posljednji izlazak između poduže zimske boljetice i onoga prvog lockdowna2020. Knjiga je objavljena 2019. Pogotovo su me zainteresirali recenzenti najavljeni za večer u Ogrizoviću Jasne Kovačević – govorio je samo Krešimir Bagić, vrlo zanimljivo – taman je u Vijencu predstavio kritiku antologije Svjetlaci Tonka Maroevića, o kojoj je već krenula polemička anketa Artikulacija o izostanku dijalektalnih pjesnika, pa mi je i to bio dodatni poticaj – i tumačenje kako u hrvatskoj stilografskoj literaturi vernakularna stilistika ima minoran status. Prvi sam se put uopće i susrela s riječju vernarularna, što, prema Hrvatskome jezičnom portalu, znači koja pripada, koja se odnosi na domaće ljude, na autohtono stanovništvo; domorodačka.
Naslovnica knjige
Iako većina hrvatskih građana jesu izvorno dijalektalni govornici čakavskih, kajkavskih i štokavskih vernakularnih idioma, a tri najveća hrvatska grada središta kajkavskog (Zagreb) i čakavskog (Split i Rijeka) idioma, iako je recentna pjesnička produkcija na čakavskom i kajkavskom vernakularu u Hrvatskoj enormna, vernakularna stilistika u Hrvatskoj gotovo da ne postoji. Ovaj rad je rasprava o ulozi i značaju vernakularne stilistike unutar hrvatske dijalektologije koja također zanemaruje stilističku razinu izraza, a isto tako unutar hrvatske stilistike koja zaobilazi vernakularne tekstove.U najavi Prolegòmena za vernakularnu stilistiku citiran je hrcak.srce.hr : Autor posebnu pozornost posvećuje pitanju odnosa hrvatskog standardnog idioma i organskih idioma štokavskih, čakavskih i kajkavskih tekstova, te tekstova čija je stilska razina uvjetovana dijakronijskim pomakom. Autor polazi od teorije recepcije kako bi razmotrio razne pozicije primatelja poruke uvjetovane raslojavanjem idioma na sinkronijskoj i dijakronijskoj osi. Rasprava otvara i pitanja stilistike govora, stilistike kolokvijalnog teksta, stilistike tekstova u dijakronijskom odmaku, stilistike organskih idioma. Rasprava problematizira pitanje statusa čakavskog i kajkavskog idioma kao dijalekata / narječja u odnosu na štokavski jezični standard hrvatskoga jezika. Ova studija tematizira i pitanje odnosa umjetničke i pučke pjesničke produkcije na organskim idiomima, pitanje odnosa klišeiziranih poetizama i kreativne intenzifikacije dijalektalnog izraza, pitanje regionalizacije dijalektalne književne produkcije u odnosu na reprezentativnu nacionalnu književnu produkciju. Autor na kraju interpretira nekoliko kraćih tekstova na čakavskom, kajkavskom i štokavskom idiomu kako bi na ovim primjerima demonstrirao interpretacijske modele vernakularne stilistike.
S prošlogodišnjega predstavljanja u Ogrizoviću: Krešiir Bagić i Joško Božanić / Fotografija Miljenko Brezak
Knjiga je, pročitah kasnije u predgovoru, nastala u okviru znanstveno-istraživačkoga projekta Joška Božanića Jadranka priča – interdisciplinarno istraživanje jadranskih narativa ADRIANA i zapravo je sveučilišni udžbenik, potreban autoru kao profesoru stilistike, koji je u svoju nastavu uvodio i interpretacije dijalektalnih tekstova, najčešće čakavskih. Primijetio je da su interpretacije dijalektalnih tekstova u hrvatskoj filologiji rijetke, da se većina stilističara rijetko ili nikada ne bavi dijalektalnim (i zargonskim!) tekstovima, a dijalektolozi pak stilističkim interpretacijama. Zato je Božanić – rođenjem čakavac i govornik jednoga organskog cokavskog govora otoka Visa, komiškoga, na kojem je objavio i prvu pjesničku zbirku – nakanio interpretirati različite tipove vernakularnih tekstova: pjesničkih i proznih, sinkronijskih i dijakronijskih, književnih i neknjiževnih, usmenih i pisanih, koje je uzeo, kako kaže, kao istraživanje i još neprepoznato stilsko bogatstvo i izazov za interpretatorsko umijeće stilističara.
Iz Ogrizovića prije korone: Jasna Kovačević pozdravlja goste Krešimira Bagića i Joška Božanića / Fotografija Miljenko Brezak
Uz drugo, stilistički interpretira Galiotovu pesanVladimira Nazora, Zapis o životu na dubrovačkiki jedrenjacima iz 19. stoljeća (s navodno najboljim, suptilnim i začuđujućim opisom mora), Račun majstora Hermana Kraleca leta gospodnjega ajntauzendosemstošezdesetdrugega,Tužbalicu urbanog bića za jedan glas Tahura Mujičića, Ludia intervala Zdravka Stanojevića, Mali otok, pa se ljulja pučkoga pjesnika Tonija Cukrova, Dizdarov sepulkralni jezik stećaka, izabrane poslovice. Meni su krasne mediteranske usmene priče, facende, ali i opore dalmatinske zezancije, mudrosti (kojima su se više bavili folkloristi nego jezikoslovci!) poput one, vrlo aktualne Gira se je s girun pekla, a jelna druguj ni virovala. Svakako zanimljivo i korisno za čitanje, a onima zainteresiranima za jezik osobito Epilog: opstanak hrvatskih vernakularnih idioma i perspektiva revernakularizacije standardnoga hrvatskog jezika.
Joško Božanić čita na svome komiškom predanoj publici / Fotografija Miljenko Brezak
Hvala i Beškeru na Božaniću, a i Božaniću, Pranjkovićevu studentu, na knjizi i na večeri uz nju iza koje mi je ostalo, recimo, ne samo kako izumiranjem mali jezici gube ulogu koju su imali u kulturi svojih (također malih!?) naroda i kako s njima izumiru i cijeli svjetovi kojima pripadaju. Možemo li to, pomišljam, povezati i s nestajanjem ne samo lokalnih imena za biljke i životinje nego i cijelih vrsta? Ili s jačanjem umjetne inteligencije s čime prorokuju ne samo gubitak jezika nego i pamćenja govoreći kako danas slijepi usmeni Homer ne bi imao šanse ni s Ilijadomn i s Odisejom preživjeti tisućljeća? Jer mladima danas, unatoč svim pričateljima i profesionalnim pričačima/brbljavcima, nema danas tko ispričati priču. Mogu povjerovati u paradoks da unatoč najvećem broju informacija imamo i (sve manje relativnu!) najmanju informiranost. S obzirom da se do polovice stoljeća prognozira izumiranje polovice svih svjetskih jezika, je li nam perspektiva monolingistička budućnost? Budućnost? Je li obrana naših malih jezika i obrana svijeta?
U teškoj 2020. godini Moslavina je postala bogatija za dvije vrlo opsežne i važne, kulturne fundamentalne knjige: Etnografski zapisi po moslavačkom zavičaju Slavice Moslavac (Muzej Moslavine Kutina) i Moslavina oživljena Đure Vidmarovića (Matica hrvatska, Ogranak Kutina). Vidmarović uvodi u svoju knjigu.
Naslovnica knjige
„Knjiga Moslavina oživljena – Moslavina rediviva prvotno je zamišljena kao dio trilogije pod naslovom Moji zavičaji. Međutim, zbog obujma rukopisa, s jedne strane, ali i pomanjkanja zanimanja s druge strane, predložio sam nakladniku izdvajanje moslavačkih tekstova u zasebnu knjigu. Kako je riječ o četrdeset godina praćenja književnih i kulturoloških zbivanja vezanih uz Moslavinu, sabrani radovi, članci, zapisi, književne kritike i prikazi poprimili su dimenzije solidnoga knjižnog obujma. Radi preglednosti priloge sam svrstao u tematske cjeline.
Pjesnički krug u Piljenicama: govori Joja Ricov / Fotografija Miljenko Brezak
Moslavina oživljena odnosno Moslavina rediviva tehnički je pojam koji su u opticaj stavili književnica Božica Brkan i moja malenkost. Njime smo nazvali naš zajednički projekt, ili bolje rečeno nakanu glede oživljavanja moslavačkog pokrajinskog kulturnog identiteta.“
Portret Đure Vidmarovića koji je Miljenko Brezak snimio u njegovim rodnim Piljenicama 2012., a izložen je među četrdesetak fotografija u Mimari na izložbi Hrvatski portret 2019.
Iako se time ponešto u svome uvodu bavi urednik knjige Dragutin Pasarić, dvojeći je li preambiciozno, regionalno svakako nije, i je li se Vidmarović neskromno osmjelio svoje djelu dati naslov parafraziran prema znamenitom povijesnom hrvatskom, moram podsjetiti kako je izvorno Croatia redivivaprogramski spis objavljen 1700. godine, a nastala je kao pokušaj autora Pavla Rittera Vitezovića da utvrdi kako su povijesno utemeljene granice Hrvatske mnogo šire od tadašnjih. Pojam neki smatraju i prethodnicom Ilirskoga pokreta, pa i panslavističkoga pokreta, ali je nedvojbeni godine 1991. nadahnuo je pjesnika, liječnička i diplomata Dragu Štambuka da u rodnim Selcima na Braču utemelji manifestaciju Croatia rediviva ča-kaj-što, koja je prošle godine održana 30. put, a u međuvremenu je kao zlatna formula hrvatskoga jezikai zaštićena kao nacionalno nematerijalno dobro. Unatrag desetljeća pozitivnom diskriminacijom vrlo se uspjelo u Selcima predstavljala i moslavačka kajkavica (Brkan, Vidmarović, Pasarić), a postojala je i zamisao o sličnoj kontinentalnoj manifestaciji. Nažalost, održana je samo jednom u Kutini i okolici s petnaestak hrvatskih pjesnika (i Dragu Štambuka!) te je na svojevrstan način prerasla u dosad sedam puta održanu Vidmarovićevu manifestacijuRijeka, šuma, nebou njegovim rodnim Piljenicama, prvome slavonskom selu do rijeke Ilove, prirodne granice između Moslavine i Slavonije, preko puta istoimenoga sela, prvoga moslavačkoga, u kojem je odrastao.
Đuro Vidmarović i Božica Brkan putujući Moslavinom uz spomenik Josipu Badaliću u Deanovcu 2013. / Fotografija Miljenko Brezak
Vidmarović tumači kako nas je na nakanu, svojevrsnu kulturnu misiju Moslavine potaklo vrlo uspjelo objavljivanje i predstavljanje antologije Kajkavska lirika Moslavine (Matica hrvatska Ogranak Kutina, Kutina, 2009.) Dražena Kovačevića. „Ovo je djelo pokazalo kako kajkavsko narječje nije književni jezik vezan isključivo za Međimurje, Hrvatsko Zagorje, Podravinu i Zagreb, već u njegov jezični i literarni prostor treba uvrstiti i Moslavinu. Štoviše, u Moslavini postoje tri varijante kajkavskog narječja: kajkavski, kekavski i kejkavski. Osim ove izazovne dijalektalne činjenice suočili smo se i s regionalnom disperzijom Moslavine. Ona je jedina hrvatska pokrajina koja nema definirane zemljopisne granice. Nema niti gradsko središte koje bi bilo homogenizirajući čimbenik u kulturološkom smislu.Umjesto toga, zbog Moslavačke gore koja se smjestila u središtu Moslavine i koja je dala ime cijeloj pokrajini… (…) Moslavina ima oblik četverokuta s četiri regionalna središta. Složenost situacije oko Moslavine pojačava i činjenica što je podijeljena administrativno između tri županije: Sisačko-moslavačke, Zagrebačke i Bjelovarsko – bilogorske. Uz to podijeljena je između tri crkvene pokrajine: Zagrebačke, Sisačke i Križevačko-bjelovarske biskupije.
Božica Brkan i Đuro Vidmarović i nezaobilazne i moslavačke teme uz kavu u Zagrebu, Avenie Mail 30. prosinca 2018. / Fotografija Miljenko Brezak
I konačno, javlja se još jedan moment koji otežava oživljavanje moslavačkog kulturnog identiteta, a to je etnografska i folkloristička razlika, odnosno bolje rečeno specifičnosti koje postoje u sjevernoj i južnoj Moslavini. Folkloristica i etnomuzikologinja Slavica Moslavac nazvala je ove dijelove, prema prevladavajućoj boji u ženskoj narodnoj nošnji, bijelai crvena Moslavina. Između njih nalazi se nekoliko sela na brdskim obroncima Moslavačke gore u kojima su naseljeni pripadnici pravoslavne populacije još u vrijeme stvaranja Vojne Granice, a čiji su žitelji tijekom vremena stvorili vlastiti, folklorni, etnografski pa i etnički identitet.
Pjesnici u Piljenicama na rijeci Pakri uz Vaclavekov mlin 2013. / Fotografija Miljenko Brezak
Sve navedeno rečeno je s nakanom razumijevanja težine s kojom smo se suočavali pri pokušaju ostvarenja projekta Moslavina rediviva, odnosno oživljavanja moslavačke kulturne samobitnosti. Osim navedenih, Božice Brkan i pisca ovih redaka, projektu su se neposredno, ili posredno, priključili, Dragutin Pasarić, Katarina Brkić, Stjepan Banas, Stjepan i Suzana Đura, Slavica Moslavac i dr. Dražen Kovačević. Ne postoji organizirani pristup ovom projektu. On je više literarni izraz naših želja, odnosno posljedak našega tzv. lokal-patriotizma. Svaki od nas radi vlastita književna djela ili bavi znanstvenim odnosno kulturnim radom. Pri tome se međusobno razumijemo i podržavamo. Bez podrške gradonačelnika i načelnika moslavačkih općina i gradova ovakav projekt nije moguće ostvariti, jer zahtjeva financijsku podršku i ozbiljnu organizacijsku shemu. No, i mi koji radimo individualno učinili smo mnogo. Svako objavljeno djelo, stručna knjiga, održana kulturno prosvjetna manifestacija, smotra folklora, izložba, simpozij i tome slično doprinos je jačanju moslavačkog identiteta.
Jedan od pjesničkih susreta u Repušnici 2018. / Fotografija Miljenko Brezak
I sam Vidmarović ističe kako su prilozi sakupljeni knjizi „ne predstavljaju jednu stručnu cjelinu“ i kako su „pisani u različito vrijeme s različitim mogućnostima objavljivanja“. Na čak 350 stranica tako su predstavljeni vrlo različiti tekstovi, od kratkih novinskih članaka i prikaza, kritika i recenzija do sveobuhvatnih znanstvenih rasprava; neki nisu ni objavljeni, a neki preuzeti iz različitih tiskovina – novina i časopisa (Vjesnik, INA Petrokemija, Moslavački list, Vijenac, Hrvatsko slovo, Zbornik Moslavine, Moslavačko zrcalo, Marulić…) kataloga i knjiga izdavača iz Kutine (Muzej Moslavine, Matica hrvatska Ogranak Kutina, Spiritus movens…), Popovače (Ceres), Zagreba (Acumen), Privlake (Privlačica), Pule (Histria croatica), različitih udruga iz Kloštra Ivanića, Bereka itd. Dio tekstova kolumne su koje Vidmarović objavljuje na HKV.hr. Najstariji objavljen tekst, ako sam dobro utvrdila, prikaz je knjige Moslavačke razglednice Josipa Badalića u Vjesniku iz 1979. godine. Zanimljivo je da Vidmarović uvodi i tuđe tekstove, odličnu kritiku Ledine, prvu kritiku na moslavačkom kajkavskom Katarine Brkić! Također objavljuje i recenziju Duška Lončara romana u stihovima Tri boje mladostiAnte Juretića.
Knjiga je autorska, ali kako nije ostvaren kronološki slijed, propuštena je prilika da se prati autorski razvitak i rast i Vidmarovića i njegovih tema, jer je neke autore vjerno pratio i kritički. Kako je, rekla bih, zavičajno ponekad prevladalo nad umjetničkim, Moslavina oživjelane doseže ponajbolje Vidmarovićeve knjige, po mome su to monografije književnika Jurice Ćenara, Hrvata iz Austrije, i Josipa Gujaša-Đuretina, Hrvata iz Mađarske. Valja podsjetiti kako je Vidmarović u istraživanjima i objavljivanju osobito uspješan bio u ubaštinjavanju književnika Hrvata rođenjem i radom iz barem petnaestak zemalja u hrvatsku knjiženost, a velik je trud uložio i u promociju moslavačkih autora i naslova.
Sa susreta Rijeka, šuma, nebo u Piljenicama 2013. / Fotohgrafija Miljenko Brezak
Moslavina oživljenaodaje široko Vidmarovićevo zanimanje za različite, posebice kulturne i povijesne teme, a podijeljena je u sedam cjelinakao što su arheologija,etnologija i folkloristika (ponajprije prikazuje radove Slavice Moslavac), likovni trijenale Moslavine s brojnim autorima različitih naraštaja i estetika, slijedepotom predstavljanja monografije sela Repušnicai Potok – selo Moslavačke tradicije Dragutina Pasarića, zatim Kutine, Osekova, Garešnice, Gornje Jelenske. I povijest je jedna od cjelina, kojoj je Vidmarović kao povjesničar osobito sklon, pa se njome bavi kroz duga stoljeća do danas. U cjelini Poznati i Moslavinaobrađuje glasovitu mapu akvarela Sandora Erdödyja, nekoliko izdanja posvećenih Ivanu Bonifaciju Pavletiću te temama vezanim uz Milku Trninu i Ivu Robića. Zaključni dio knjige Mojoj Ilovi, posveta je selu u kojoj je odrastao i u kojem mu je KUD 1985. objavio prvu pjesničku zbirku Bujice i bregovi.
Nedvojbeno je i za Vidmarovića i za Moslavinu i za predstavljene autore najvažnija, središnja peta cjelina posvećena književnosti. Prvi dio, Kvalitetni kulturni amaterizam Vidmarović predstavlja uratke lokalnih spisatelja. Knjiga trajne vrijednosti naslov je teksta o Badalićevim Moslavačkim razglednicama, pa slijediprikaz knjiga Zlatno pero Dragice Šutej Dragutina Pasarića, Forsiranje romana reke Dubravke Ugrešić (Kutinjanka!) i drugi. Slijedi potom prikaz nezaobilazne antologije šestoro književnika Kajkavska lirika Moslavine, zatim Neba nad Moslavinom Zlatka Tomičić, Pjesme, priča i jedna drame Katarine Brkić, Tri boje mladosti (roman u stihovima) Ante Juretića itd.
Božica Brkan čita pjesme u Piljenicama uz Pakru, 2013. / Fotografija Miljenko Brezak
Povratak Božice Brkan u hrvatsku književnost recenzija je i jedan od uvoda u knjigu, a potom slijedi više tekstova: Kajkavska Moslavina rediviva Božice Brkan(Božica Brkan: Kajkavska čitanka Božice Brkan, Život večni – knjiga kajkavskih priča , Pevcov korak (kajkavski osebušek za eu), Obrubljivanje Veronikina rupca ili Muka 2013) te prva, ali odlično napisana kritika na moslavačkoj kajkavici Katrine Brkić o romanu Ledina Brkanove. (Mogu biti zahvalna zavidnim brojem naslova i stranica koje je posvetio mojem stvaralaštvu koje i na taj način dopire od onih kojima je ponajprije ciljano upravo Moslavčanima. op. BB)
S razlogom i poznavanjem, i kao dugogodišnji član i dio najužega nacionalnoga vodstva Matice hrvatske, Vidmarović zaključuje isticanjem osobito vrijednog zajedništva moslavačkih ogranaka, koje je iznjedrilo časopis Moslavačko zrcalo, svojevrsno zrcalo također vrijednoga časopisa Zbornika Moslavine, koji ustrajno desetljećima objavljuje Muzej Moslavine. Dodajem na kraju: bio bi izuzetno vrijedan, možda za neko novo izdanje, abecedarij zaista brojnih imena.
Susret pjesnika u Moslavini 2018. / Fotografija Miljenko brezak
Ne mogu se oteti dojmu da je Moslavina oživljena jedan od motivacijskih govora rijetko umješnoga govornika Đure Vidmarovića, kojima je (i) mnoge zavičajce nadahnuo na pisanje i objavljivanje te istraživanje, kako to primjećuje Dražen Kovačević – vrlo promišljeno naslovljujući pogovor u ime izdavača Oživjeti i najzapadniju Slavoniju plemenitu – spominjući, primjerice, „preporod posebno u poticanju autora (poput afirmirane književnice Božice Brkan) moslavačkog književnog i jezičnog kajkavskog (kekavskog) identiteta“. I sam Vidmarović, književnik, prevoditelj, povjesničar, političar, diplomat i prosvjetni djelatnik, rođen je u Piljenicama, Općina Lipovljani, Sisačko-moslavačka županija, zatim kutinski đak, pa zagrebački i ljubljanski student.., iako često razočaran lokalnom ravnodušnošću i kulturnih, ali i mjerodavnih, neovisno o političkoj boji, spram zajedničkih, nadžupanijskih i nadopćinskih odnosno nadgradskih moslavačkim tema, unatoč svemu očito je optimist, jer je i svoju vrijednu arhivu darivao zavičaju. No s razlogom si možemo postaviti pitanje: ima li zainteresiranih mlađih koji će nastaviti započeto, jer zbog i za njih je Moslavina oživljavana i Moslavina oživljena, ali da li i oživljena? Vidmarović piše: „Cilj svih objavljenih priloga je upravo taj – oživljavanje moslavačkog kulturnog identiteta. Ukoliko će ova knjiga potaknuti odgovorne, ali i mlađe kolege i stručnjake da nastave tamo gdje smo mi stariji stali bit će to njezin uspjeh. Treba motivirati mlađe ljude i uvjeriti ih kako je bavljenje zavičajnom poviješću i proučavanje zavičajne kulturne baštine vrijedno truda, jer bez toga ne može se shvatiti niti cjelina hrvatske uljudbe. Zavičajne povijesti kada se povežu u skladnu cjelinu otkrivaju ljepotu cjelokupne hrvatske stvarnosti.“
Katarina Brkić i Đuro Vidmarović objavili su dvije zajedničke pjesničke zbirke, 2012. u Piljenicama / Fotografija Miljenko Brezak
U godini u kojoj je u Društvu hrvatskih književnika zaključio predsjednički mandat, Đuro Vidmarović je uz Moslavinu oživljenu objavio joštri opsežne knjige koje svjedoče o širokom području autorova istraživačkog zanimanja (Povijest Hrvata u Boki kotorskoj, Naklada Bošković, 2. izdanje (prvo u Crnoj Gori), Daruvarski Židovi u Ezre Ukrainčika i drugi zapis (pripremio s Vjenceslavom Heroutom, Židovska općina Daruvar) te Kijevski dnevnici 2014. i 2015. (Hrvatsko ukrajinsko društvo). Uz to, radi i na prvom romanu, a valja mu poželjeti da se konačno poduhvati i memoara, koji će sigurno biti zanimljivi za čitanje i onima koji se politički i literarno bilo slažu bilo ne slažu s njim.
Moj kućni netokrat drnda po lapiću, pa se smije ko lud na posije. Čuj ovo, kaže, Bird Buddy: A Smart Bird Feeder. Do 15. siječnja 2021. čak 22.924 ulagača podržalo je projekt sa4,189.941 eura. Ma daj! Koliko li je to kućica za ptice!? Nije ulaganje u udio ili u dionice za izlazak a burzu nego kupnja kućice za ptice za vrt, park, dvorište ili balkon… Zamišljena je tako da se pomoću sunčanog panela dodaju sjemenke i voda, ali čim kakvo pernato biće sleti, uključuje se streaming, pa sve možete gledati uživo i u realnom vremenu, a strojček – pa smart je! – odmah prepoznaje čak i koja je to ptičica. Odlično za škole i vrtiće i za po doma. Sjećam da kako je prije desetljeće ili dva neka novozagrebačka baka molila da u Večernjakovu Vrtu pokrenemo serijal o pticama oko kuće, jer da joj, još onda a kamoli sad, unuci ne razlikuju ni vrapca od sjenice ili lastavice.
Kućica za price skupila više od 4 milijuna eura! / Fotografija Bird Buddy…
Slovenci su nudili kućice redovito, na posebnoj akciji ako kupite više kućica, a također na posebnoj akciji i kao krasan božićni dar. Što limited, a što unlimited. Ne mogu prosuditi jesu li jeftine ili skupe, ne znam ni koliko stoje najobičnije ni nude li se uopće, a ove stoje što ispod a što iznad 150 eura komad. No, o poduzetnoj slovenskoj ideji – a sve je na engleskom, internacionalno, dakako – i The Times, The Sun, Metro, Trendhunter, Gadget…
Ukratko: pomognite pticama i slovenskoj poduzetnoj ekipi u kojoj su product manager Žiga Vrtačić, developer Franci Zidar, industrijski dizajner Kyle Buzzard, ilutratorica Lea Vučko,community managerica Maiken Kores, industrijski dizajner Matija Mikovič Biloslav te spisateljica i istraživačica Sarah Wood. Koncept su, prema javno objavljenom timelineu, počeli razvijati od siječnja do kolovoza 2020., u rujnu su imali prototip, zatim su ga stavili u prijavu, pa ga startali kako bi u travnju 2021. mogli isprobati i prve proizvode. Pa što bude! Mogu i uspjeti, a mogu biti i promašaj, ali sa sjajnom podrškom, sve kućica po kućica.
Citiraju i Sira Davida Attenborougha: Live feeds serve as a means od lifeline and communiction between us, und the natural world. Ili pojednostavljeno: Kućice za ptice, hranilice, služe kao komunikacija između nas i prirodnoga svijeta.
Dijelovi zanimljive kućice za ptice / Fotografija Bird Buddy…
Koliko sam se razveselila da netko tako dovitljivo brine o ptičicama i da ideja o tome ima takav odjek, da ljudi žele biti bliski s prirodom oko sebe, pandemijskoj prijetnji grozne zoonoze unatoč, to sam se više rastužila, jer mi zvučna TV-kulisa objavljuje neprestano nove, sve tužnije vijesti iz krajeva razrušenih u potresu. Tresti se ne prestaje, temperature ispod ništice, sniježi da žalim i reportere u liveu, a kamoli ne bih ljude kojima su se kuće složile kao kule od karata. Imaju li kakav topao kutak, tanjur tople juhe, jer govore kako su se pojilice i muzlice u razrušenoj štali smrzle? Spavaju li još noću u autima ili da li im darivane kampice prokišnjavaju, a kontejneri još stižu? Tko će platiti račune za struju i vodu, a tko za obnovu za koju se ne zna kad će krenuti, samo da se ne otegne poput zagrebačke… Spominje se obnova u Gunji, spominje se neuređeno vlasništvo, spominje se kako država međusobno među ministarstvima ne razgovara i skupljanje hrpe papira…
Što li, guši me, kad već državi to ne pada na pamet, netko od poduzetne mlađarije koja umije komunicirati sa svijetom, ne pokrene kakav tehnološki projekt, poslovni, profitni ili neprofitni model, pa da prikupi neki novac kao što je osječka Orqa prikupila 300.000 eura za naočale za upravljanje dronom, a neki drugi u projekte idu uz crowdfounding? Kažem, ravno u svijet, mimo uobičajenoga i jalovoga hrvatskoga načina koji starta od toga tko govori Banija a tko Banovina, tko je Hrvat a tko Srbin ili nešto treće, tko ima našu a tko vašu stranačku iskaznicu i kako je tko prošao u poslijeratnoj obnovi!? Poput kućica za ptice ili makar i u njihovu timelineu,a ne desetljetnoj muci, za obnovu porušenih domova i tvornica, obrta i poslova od čega bi mogli živjeti i u tome lijepom kraju gdje je Bog rekao laku noć.
Po mogućnosti mogu im, kao kućicama za ptice, dodati i sunčane kolektore i slične energetske pogodnosti da preostale stanare ne zaguteračuni za struju i vodu. Pomišljam i sama da bi, kad se taman sve uhoda, uzvišenoj državi i vlasti moglo pasti na pamet da to preuzmu ona i njezini iz pleterâi da im se pletu oko nogu, kao da državini nisu i ovi s idejama, poduzetni, sitne a redovite platiše poreza, nezainteresirani za politiku, kao da i njih ne bi trebala podržati da nitko, pa ni naše banijske/banovinske ptičice ne ostanu bez svojih kućica.
Blagdanski dar koji me je rasplakao suzama, radosnicama, knjiga je Tito, Tuđman – Jedan zavičaj, jedan put/ 200 skiciranih životopisa, Večernji list, 2020. S posvetom. Ionako bih je kupila prvom prilikom, ali mi ju je poslao autor Branko Tuđen, nekadašnji vrlo uspio, ali prije kraja mandata smijenjen glavni urednik Večenjaka. Već sam uz Večernjakovu monografiju napisala da je od 15-tak mojih glavnouredničkih posada u životu, po mojem, sa vrlo jakim kolegijem, on bio najbolja. U prilog tome govore i tadašnji uspjesi Večernjaka, iza kojega je vodio i Hrvatski obzor te Sportske novosti.
Naslovnicu je kreirao Zoran Birman
Načitala sam se Tuđenovih manje sportskih, a više političkih tekstova, pa i onih kada je, bivajući uredničkim grudobranom za svoje autore, u nevremena kad su Večernjak parafrazirali Bezgrešnjakom, pisao ono što se moralo odraditine tjerajući nikoga da potpisuje što ne misli. Autorica ovoga teksta to zna, jer sam mu i kolumnistica i urednica Vrta (za koji sam kao najbolje uređen prilog u hrvatskom novinarstvu dobila Nagradu HND-a Marija Jurić Zagorka za 2000.). Sjećam se kako je smatrao da bolje da misle da je loš karakter nego loš čovjek. O svome autoru kao čovjeku govori i ova knjiga, procjenjujem bolja i od nekadašnjih novinskih tekstova i od prethodne dvije S političarima u četiri oka – dnevničke bilješke glavnog urednika(2007.) i Tito, Tuđman, Hrvatska – 100 skica za portrete s političkog groblja(2013.). U tekstu je, i sam kaže, do punog izražaja došla Tuđenova strast za povijesnom literaturom, odlično je uređena (urednik Žarko Ivković s poticajnom literaturom (navodno 500 od 600 apsolviranih naslova!), pouzdanim abecedarijem) i solidno opremljena (naslovnica Zoran Birman), tako da 500 stranica u dahu pročitaju i čitatelji mlađi od naše generacije, neskloni tisku, a koji ni prirodno ne mogu pamtiti ni manjinu spomenutih imena i događaja.
Knjiga je zamišljena u devet tematskih cjelina: 1. Josip Broz Tito bio je Matija Gubec 20. stoljeća; 2. Franjo Tuđman neosporan je pobjednik borbe za državu; 3. Katolička crkva u Hrvata: Kuharić, Šeper, Stepinac; 4. Od Deklaracije i Desete sjednice do Karađorđeva; 5. Kardelj, Krleža, Bakarić, Krajačić, Velebit, Kopinić; 6. Titovi vjernici; 7. Tito i Srbi – desetljeća međusobnog nepovjerenja: 8. Jugoslavenska armija – zagonetna i neispričana priča; 9. Jugoslavenski generali u Hrvatskoj vojsci.Sve neće čitatelje podjednako zanimati, pa neće ostati zakinuti ako eventualno što preskoče ili čitaju li naprijed-natrag.
Povremeno me je hvatala panika kamo će nas sve to odvesti, ali zanimljivo je kako je Tuđen svladao opsežni materijal, uobličio da u tekst, podijelivši ga u kraće, nejednako dugačke članke poput novinskih, zanimljivih naslova, npr. Novinar Bešker zaustavio je Žankovu rehabilitaciju; Krleža Savki: Draga Savka, Tito je iskusan igrač pokera i neće mu ruka zadrhtati kad vas bude trebao odigrati; Bakarić je od Vjesnikaželio napraviti drugu Politiku. I time i dobrim jezikom podsjeća me na Večernjakovu novinarsku školu iz ponajboljih vremena. Tuđen nije stilogeni pisac a i ne gnjavi pametujući, nego publicistički jasno priča priču, ali se – za njega mi je to novina! – i neočekivano opušteno igra. Podsjeća me katkad na moje dijete koje je legić-željeznicu u čas znalo preobraziti u uspinjaču ili kakav drugi poticajni maštoviti konstrukt. Na nemoguće načine spaja dosad tobože nespojive i nespajane stvari te oblikuje novi kontekst, uzročno-posljedične veze, pogled, perspektivu o odabranim osobama i temama posežući za citatima različitih autora i stavova iz posve oprečne literature, od ustaškedo staljinističke, srbijanske, za koju kaže da je bolja od naše, i druge.
Podjetilo me to na Hergešića i njegovu o tome kako nije znanstvenik tko nije napisao novinski tekst i nije novinar tko nije napisao znanstveni rad te na studij novinarstva (još sredinom sedamdesetih!) i na, socijalizmu i nedemokraciji unatoč, i teoriju i praksu kako i za najobičniju vijest nužno moraš imati najmanje dva izvora. Iako sam mnoge od citiranih knjiga pročitala, otkrivaju mi se ponekad zanimljivim otkrićima. Čak zabavnim da bih najradije išla čitati iznova pročitano ili čitati nepročitano. Tuđen se ne opterećuje poviješću kao učiteljicom života i pravovjernošću, čini se kako je sve promjenjivo i best before, a ni ne razmeće se naknadnom pameću, nego dijeli kao sebi za dušu. Imam dojam da mu čak nije nužno ni da se čitatelj složi s njime. Bez dvojbe je najzanimljiviji kad kaže pisac ove knjige, jer tada obično slijedi i dodatna, nova perspektiva, nešto iz backstage, Tuđenovo svjedočenje iz prve ruke, često vrlo vrijedno, nepoznato, iz vremena kad su se, kao i na propalom 14. izvanrednom kongresu SKJ, u stankama u skupštinskom restoranu miješali članovi CK i novinari, a nisu čubili pred haustorima na suncu i snijegu da se državni, partijski i ni demokratski izabrani visokodostojanstvenici tobože udostoje usput dati izjavu. Predgovor Put prema ovoj knjizi otvorila je 1990. godinamogao bi otvoriti put i prema dodatnim autorskim sjećanjima, koja bi mogla ispričati i više od toga kako i zašto Tuđen nikad nije ni pozvan ni ušao ne samo u Tuđmanovu stranku, nego ni u „njegov“ zrakoplov: „Dok su se pojedini novinari gurali u državni zrakoplov na putovanjima primjerice u Argentinu, Čile, Australiju i Novi Zeland, ja sam putovao redovitim linijama u biznis klasi, smješten u najbolje hotele, što mi je visokotiražni i dohodovni Večernji list mogao priuštiti.“ Spominje ga i kao jedan od fenomena, a ne izostavlja ni prije Večernjaka također moj, ali gubitaški i povijesti prepušten Vjesnik.
Ne samo Zagorcima i kajkavcima bit će zanimljive teze o tome kako zavičaj oblikuje ljude, u knjizi Hrvatima i hrvatskoj važne ljude rođene u krugu nekoliko desetak kilometara, nego i različita zagorskasvjedočenja, primjerice kako je uzaludno nagovarao Gregorića da osnuju zavičajni klub kao ravnotežu podravskome, slavonskome, hercegovskome…, te kako je usred neke beogradske sjednice, prema Mesićevim navodima, hladnokrvnome Gregoriću iz torbe ispao magnum tik pred generala Kadijevića!
Zanimljivo je tko je, sudeći prema susretima i intervjuima za Večernjak, Tuđenu bio odličan znanstvenik a loš političar, tko netalent za politiku, što kaže o Denisu Kuljišu ili o Feralu, kako je Tuđman očekivao da Hudelist postati njegov Dedijer, kako ga Savka nije voljela misleći da je Tuđmanov potrčko, kako je Miko Tripalo više volio Novi list od Večernjega, o tome tko je u bližoj ili još bliskijoj povijesti vedrio i oblačio, tko je što prokockao, a tko, baš kao u predratnom hitu, bio i ostao đubre do kraja. Ima tu ozbiljnoga štiva, a ima i štikleca, kako se kaže u nas, u novinarskome svijetu. Nije čudo da sam knjižurinu progutala u dva poludana. Sad, Tuđenu moj, čekam – novu!
Potekla sam zapisati Shapello da mi ne pobjegne primjer lijepoga, baš domišljatog naziva za tekuće i krute šampone u obliku šape za pse i mačke, za kućne ljubimce, zapazivši kako u nekoj TV emisiji o Startaj Hrvatska, promotivnom projektu o zanimljivim manjim poduzetnicima, Mary Novosel nastoji prodati te svoje kreacije. Ne bih ja to, pomislila sam dok je Mary objašnjavala potencijalnim kupcima kako je njezin proizvod prirodan, kako ne izaziva alergiju, kako i vlasnik njime može prati kosu… A onda sam pomislila: pa ja bih svoje knjige prodavala…
Mary Novosel i Shapello / Fotografija Startaj Hrvatska
Pratim tu rođenu Australku s dvojnim državljanstvom otkako sam je upoznala kada je 2009. objavila za Hena.com prvi (humoristički!) roman Ide ko putar, a ja sam o njemu govorila na predstavljanju u ivanićgradskom Pučkom otvorenom učilištu. Bio mi je osobito zanimljiv budući da je upotrijebila i zajednički nam moslavački govor. Korijeni joj, naime, sežu u moju Moslavinu, a i stanuje u Kloštru Ivaniću.
Kozmetika i za peseke i za vlasnike iz radionice Mary Novosel / Arhiva Mary Novosel
U ono je vrijeme radila kao novinarka, pa je pišući iskoristila i to svoje iskustvo. To joj, međutim, nikako nije bilo dovoljno, jer se otisnula dalje i, kako se to kaže, radila na sebi, obrazujući se poslovno, u odnosima s javnošću te specijalizirajući se u aromaterapiji. Već 2012. predstavlila sam je na svojim Oblizekima, uz njezin tada najnoviji uradak, priručnik za izradu jestive kozmetike S placa na lice, a i kasnije.
Mary u kreaciji / Arhiva Mary Novosel
Dvije godine prije objavila je priručnik za izradu prirodne kozmetike Prirodno lijepa, a potom još i Detoks, priručnik za zdravi život, 2014., i Anticelulitnu revoluciju, priručnik za zdravi život žene, 2016. Nisu to meni baš bliske teme, ali oduševljavaju me žar i predanost. U današnja vremena!
Mary Novosel ima zaista bogato i poštovanja vrijedno iskustvo, jer je radila i kao direktorica u tvrtkama Total Natural i Marys Sweets, zatim kao savjetnica (Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta te Hrvatski zavod za javno zdravstvo), glasnogovornica (Nacionalna i sveučilišna knjižnica Zagreb, Hrvatski zavod z zdravstveno osiguranje); event i PR menadžerica, a kao novinarka, spisateljica, urednica i predavačica surađuje ili je surađivala s novinama, TV kućama i web portalima (Jutarnji list, Doktor u kući, Iće&piće, Aktual, Zdrava krava, She.hr, Modra lasta, Večernji list, prilog Zdravlje Novoga lista, na HTV-u Hrvatskoj uživo i Dobro jutro, Magazin Sensa i Čuvarkuća.hr itd.).
Jedna od knjiga Mary Novosel / Arhiva Mary Novosel
Nikad nisam uz čiju smrt ili pogreb, kao da svi nismo smrtni, čula drugo do da uvijek odlaze ili si bog prve uzima najbolje. Na vijest, esemes zapravo, da je otišla Štefica Krčmar, pomislila sam baš to. Da smo pametni, kao što Tomić napisa u tekstu koji sam baš tada čitala, ne bismo s kovidom sad ulazili u sportsku dvoranu Arena nego preko puta u nikad završenu Novu bolnicu u Novom Zagrebu (jesam je se novinarski nagradila davno, još u gradskoj Vjesnika!), a da je čovječanstvo pametno, osobe rijetke i talentirane poput gospođe Štefice odabiralo bi i davalo im svaku priliku da svoju vrsnost, ponajprije ljudsku, još više razviju i da nas vode.
Iz vrlo brojne i skromne obitelji nije imala priliku za obrazovanje, osim kasnije životno i usputno, ciljano. Udali su je vrlo, vrlo mladu, srećom za njezina Milčeka, Milana Krčmara (koji je također iznenada otišao u prosincu 2014.), u uglednu obitelj u Gornjem Desincu. Ne lako, ali odlično se uklopila. Svekar je bio upravitelj poznate vinarske zadruge, inače prve takve u državi u svoje vrijeme, često je primao goste, pa je mlada snaha pripremala ručak. Domaći, seoski. Tako je stekla iskustvo dovoljno da se pionirski počnu baviti seoskim turizmom. Uredili su u dvorištu i sobe za smještaj gostiju, koje su, na sugestiju Centra za socijalnu skrb s kojim su surađivali udomljujući najprije djecu (svojoj su kćeri dodali i dvoje posvojene), a zatim najprije dvije starice, oko čega je njihov dom prerastao u Dom za starije i nemoćne Krčmar.
Štefica Krčmar i Božica Brkan u razgovoru o nekoj od mnogobrojnih tema u domu Krčmarovih u Gornjem Desincu, 12. listopada 2015. / Fotografija Miljenko Brezak
Kad je 2000. godine organizirano prvo, pilot-natjecanje za uzorniju seosku ženu, među ukupno 54 žene na sedam predizbora koje je tijekom toga ljeta uživo pratilo oko 15.000 ljudi, na završnici u Jastrebarskom na Jaskanskim danima vina na Martinje upravo je Štefica Krčmar proglašenaPrvom Najuzornijom hrvatskom seoskom ženom. S ponosom sam joj dala glas kao članica ocjenjivačkoga suda, tada urednica Večernjakova priloga Vrt, koji je godinama vukao to natjecanje i pratio ga kao pokrovitelj. Jedan od idejnih začetnika i organizatoratoga natjecanja mr. sc. Josip Kraljičković, pročelnik Upravnog odjela za poljoprivredu, ruralni razvitak i šumarstvo Zagrebačke županije, danas kaže:
Za mene je Šteficanaš najbolji primjer najuzornije hrvatske seoske žene. Pamtit ću je kao odlučnu i hrabru ženu koja sve može što stvarno želi. Za mene je ona žena pobjednica! Hvala joj.
Štefica je rođena 1959. Kad je izabrana, u Vrtu smo je predstavili iz pera Dražena Kopača na cijeloj stranici. Svima je bilo osobito zanimljivo kako je prva pratilja najuzornije Jaskanskoga krajasnatjecanja u Donjoj Kupčini uopće na kraju zasjela na tron. Zato što nije bila žena od sjedenja! Oko nje se vrtjela cijela tada sedmočlana obitelj i poljoprivredno gospodarstvo s njivama, vinogradom, voćnjakom, stokom (uz krave, svinje, krmače, koze, uzgajali su i 300 činčila!) cvjetnjakom, vrtom…
Iako su OPG-i uslijedili tek poslije, Krčmarovima su dolazili gosti i vrtićka i školska djeca razgledati i na seljački ručak, a briga o trima staricama prerasla je u starački dom za 25 žena. Pogled s trijema na cvjetnjak i vrt sve do Bosne znam iz prve ruke, jer se ondje doživjela i moja mama. Tek sam tada temeljitije upoznala gospođu Šteficu kroz vrlo nadahnute razgovore. Dio sam ih pretočila u svoje kajkavske priče i prema njoj skrojila neke likove žena u svom romanu Ledina. Na predstavljanje na Interliber na Zagrebački velesajam s gosponom Milčekom je donijela svoje odlične kolače, da se ljudi počaste. Njezine štrukle, koje je redovito za ženice pekla petkom, kao i plešivički copanjekovjekovječila sam i na svojim Oblizekima. Oduševljala me je razgovorima od priče kako je kao tinejdžerica, još prije udaje, posjetila rođake u Americi i kako je ondje uspješno radila ugostiteljski biznis, ali ipak nije ostala. Da jest, uvjerena sam u veliku njezinu karijeru. O svoje troje djece, od kojih je dvoje posvojeno. O tomu kak se govori u njezinu rodnom selu a kak ondje gdje se udala. Susretale smo se i kad je postala prva predsjednica Udruge Uzorne seoske žene, na izborima njezinih nasljednica, čak i na lokalnim proščenjima, a i na EU-skupovima koji su se bavili seoskim i ženama uopće.
Za Vrt je davno ispričala:
Još uvijek se veli zaostal si jer si sa sela. No, danas na selu ne ostaju samo oni koji ne mogu ništa drugo. Selo više nije kao nekad. Kod nas je mnogo mladih ljudi koji se žele baviti vinarstvom i mljekarstvom. Sposobni su, snaći će se, pronaći najbolje rješenje. Kukaju samo oni koji misle da mogu živjeti bez rada. Seljak je naučen raditi, a ne po raznim uredima tražiti kredite. Oni dobro dođu, ali zbog procedure, seljaci od njih odustaju.
Milček bi je poticao: Daj reci ono… Imala je i stav i hrabrost i mudrost da i onima gorekaže kak zaprav stvari stojiju.Nekej se je nadelala, rekli bi u mom, a i u njezinu selu; ako je trebalo postaviti pločice na terasi, ispeći pečenku i mlince, posaditi voćku ili cvijeće, pričuvati unučad, utješiti ženice… Sada sve to, svi mi tugujemo za Šteficom. Kao da mi je drugi put umrla mama.
Tko nije čuo za Kaktuse Bešlić? U Dužicama. Kod benzinske crpke. Ne znam tko u nekoj fazi života nije sakupljao kaktuse, makar ne male, kojima dodaju umjetni cvjetić. Bešlići se njima bave više od 60 godina i nemaju što nemaju. Za vrijeme rata s njima su iz Petrinje i izbjegli u Dužice, a kad su se vratili, posao im je ostao u Dužicama. Ne samo da sam pisala o tim neusporedivim uzgajivačima kaktusa i sukulenata, o izlaganju i predavanjima na Floraartu, nego i o okućnici u Petrinji koju su čudesno obnovili i koju smo početkom ovoga vijeka, rekoše mi 2002. godine, nagrađivali među najljepšima u Hrvatskoj. Ona je bila simbol njihova povratka iz izbjeglištva.
Tri naraštaja Belića i ja / Fotografija Miljenko BrezakBožica Brkan i Josip Bešlić s razmijenjenim knjigama pjesama / Fotografija Miljenko Brezak
Prošle sam godine – posveta spominje 4. prosinca 2019. – u Petrinji na nekom književnom događanju susrela čak tri naraštaja Bešlića, pa i oca Josipa (Kutina, 1942.), koji mi je ispričao kako okućnicu više nemaju, jer dio obitelji preselio se na onaj svije, a najmlađi su već odrasli. Razveselio me je knjigom pjesama Ljubavi u snu samo ima, izdanjem Petrinjske Matice hrvatske. Svojim prvijencem. Među tridesetak pjesama više je i florističkih, prijerice o starom hrastu, bagremovu cvijetu… Bešlići, zelenilo vam se svima!
Naslovnica Bešlićeva pjesničkog prvijenca
Josip Bešlić Moje cvijeće
Kada umrem okitite me cvijećem jer živjeti bez njega ne mogu.
Neka to budu đurđice, ružice ili ljubice možda iako najviše volim – Anu!
Naše Društvo hrvatskih književnika poslalo je danas obavijest da je 11. studenoga 2020., nakon duge i teške bolesti u Zagrebu je u 97. godini života preminula Anđelka Martić, hrvatska književnica i prevoditeljica. Ne vjerujem kako će o Martićki mediji objaviti i samo malen dio lauda kao o nedavno drugome preminulom kolegi, također piscu za djecu, također i novinaru i književniku, po mojemu boljem novinaru nego književniku. Sama ga više pamtim po neprofesionalnoj, neljudskoj objedi, kad sam bila puno mlađa i kad mi je to od takve face vrlo teško palo, ali i da mi se nikad nije ispričao ni jednom od svojih lijepih riječi. Bilo, pa prošlo, to mi je za drugi tekst. Žao mi je što je čovjek umro, ali mi je žao i što je umrla u djetinjstvu mi omiljena spisateljica. Toliko da pri ruci i sada držim njezina Pirga, roman objavljen u biblioteci Vjeverica (uredila ga je čuvena Ana Kulušić!) Izdavačkoga knjižarskog poduzeća Mladost, u Zagrebu, 1974., kad sam ujesen krenula na faks. Prije dvije godine dovukla sam roman iz viška jedne slavonske knjižnice s posebnom posvetom, ali i s autogramom autorice i dječaka čije je vlasništvo bila kad je polazio II a razred tko zna koje škole. Prerastao ju je. Zahvalna, napisala sam onda kavu o knjizi gurnutoj ukraj, skrajnutoj. Dok sad snimamo naslovnicu, a iz nje ispada intervju s književnicom, koji je odlična novinarka Kristina Olujić napravila za Nacional, 4. svibnja 2018.
Nalovnica Pirga Anđelke Martić, izdanje Mladosti iz 1974.
Ni onda se nisu, kako biva, pretrgli i pohrlili intervjuirati staru partizanku koja o hrvatskom Bambijunaslovno izjavljuje: Voljela bih doživjeti da se moj Pirgovrati u obveznu lektiru… E, lane, lane točkasto, pirgasto, što ćeš ti, partizansko, u lektiri? Pa nije li tvojoj autorici prvi intervju u životu bio s lancmanom Titom još na Srijemskom frontu! Nije pomogao ni drugi lancman Tuđman, a ni opći povratak prirodi i zaklinjanje u ekologiju i brigu o životinjama. Pa imamo mi mnogo boljih našihknjiževnika i za djecu! To su nama naši kriteriji. Prema tekstu. Prema autorima. Prema smrti. Selekcija. Uskost. Tjesnac. Kao da ne mogu ponuditi da svatko čita što želi i sam odluči što mu se dopada, a što ne; što je mala istina na velikom svijetu? Kako da Pirgo ne bude žalostan?
Dodajem na kraju cijelu DHK-ovu vijest:
Jučer, 11. studenog 2020., nakon duge i teške bolesti u Zagrebu je u 97. godini života preminula Anđelka Martić, hrvatska književnica i prevoditeljica. Rođena je u Zagrebu, 1. svibnja 1924. Dugo godina djelovala je kao slobodna umjetnica, a bila je zaposlena i kao novinarka u Omladinskom borcu, Vjesniku i Narodnom listu, urednica u listu Pionir, te glavna urednica časopisa Radost i nakladničke kuće Naša djeca. U književnosti se javila za vrijeme II. svjetskog rata, u kojem je aktivno sudjelovala u partizanskom pokretu kao borac i ratna dopisnica objavljujući crtice i pjesme. Najznačajnija je predstavnica hrvatske ratne proze za djecu. Poslije rata objavljuje knjige pripovijetki za djecu, uglavnom ratne tematike (Mali konjovodac i druge priče, 1951; Bjelko, 1951). Njezino se prozno stvaralaštvo može podijeliti na ratno, autobiografsko te prozu s elementima fantastike. Autorica je i tekstova za dvjestotinjak slikovnica. Prevela je i više djela sa slovenskog (Bevk, Šega, Vandot, Brenkova, Seliškar…). Najbolje joj je djelo kraći roman Pirgo (1953) o prijateljstvu petogodišnjega dječaka i laneta koji dijele sudbinu u ratnom vihoru. Jednostavna, kronološki koncipirana fabula napisana je u prvome licu i ispričana emotivno i lirski obojenim jezikom. Lik dječaka je blizak mladim čitateljima od kojih se ne izdvaja svojim emocionalnim i psihičkim svojstvima (potreba za ljubavlju, prijateljstvom, strah pred ratnim zbivanjima, strepnja pred opasnošću), što ga je učinilo uvjerljivim i omiljenim. Dječje prijateljstvo sa životinjama i autoričina nenametljiva poruka o ratu, koji podjednako ugrožava sva živa bića, osnova su te neposredno i toplo ispričane epizode ratnoga djetinjstva. “Pirgo” je objavljen u više od 40 izdanja na hrvatskom jeziku, a preveden je i na slovenski, makedonski, bugarski, poljski, mađarski, češki, esperanto, talijanski, albanski, ruski, kineski i farsi. Objavila je više zbirki priča u kojima je tematizirala ratne doživljaje i evocirala vlastito siromašno djetinjstvo (Jezero u planini, 1956, Vuk na voćinskoj cesti, 1956, U vihoru, 1958, Proljeće, mama i ja, 1968). I u kasnijoj prozi (Baba Kata, 1971, Djedica pričalo i čarobni vrutak, 1977., i dr.) iskazala se kao pripovjedačica sklona autobiografskim motivima i jednostavnu fabuliranju. Pisala je i fantastičnu prozu za djecu u tradiciji Ivane Brlić Mažuranić (Zarobljenik šumske kuće, 1999, Tri lisice i šumski car i druge bajke, 2002.) izdvajajući se imaginativnošću i slikovitim likovima. U ediciji Pola stoljeća hrvatske književnosti 1991. godine objavljena su joj Izabrana djela. Osvojila je niz nagrada među kojima se posebno ponosila Ordenom osmijeha koji plebiscitarno dodjeljuju poljska djeca.
Četvrtu godinu zaredom, kako je na dodjeli prošle subote, 24. listopada 2020. u gredičkom dvorcu Gjalski rekao predsjednik Društva hrvatskih književnika Zlatko Krilić, najveća nacionalna književna nagrada Gjalski otišla je nekome tko nije član našega DHK, koje ju dodjeljuje sa Zabočanima. Uručena je u cijeloj povijesti nagrade najmlađoj nagrađenici dosad 24-godišnjoj Osječanki Eni Katarini Haler, k tome, a i to je rijetkost, za prvu knjigu koju je napisala i objavila.
Uz grob Ksavera Šandora Gjalskoga odnosno obitelji Babić na zabočkom groblju Ena Katarina Haler i oduševljena čitateljica Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak
Uoči obilaska groba Gjalskoga, a prije dodjele nagrade s njegovim imenom/ Fotografija Miljenko Brezak
Mlada spisateljica romanom Nadohvat ima svoje sigurno mjesto u hrvatskoj književnosti, objavila još išta ili ništa, iako sam joj u oduševljenju i zadužena da u ime ocjenjivačkoga suda napišem obrazloženje, poželjela da nadmaši svoga u radionici pisanja prvog učitelja, vrlo uspješnoga Zorana Ferića, raspisala sam se i to je u sažimanju ipak ostalo izvan službenoga, kako je talentirana djevojka mimo svih ladica i ladičaka, klanova i niša, onoga što si komplementira da je kakti naša književna scena.
Predsjednik DHK Zlatko Krilić s članicama Upravnoga odbora DHK Željkom Lovrenčić i Božicom Brkan / Fotografija Miljenko Brezak
Više se nego tekstom, Tekstom, bavi se svim ostalim, a kad je o Halerovoj riječ više od dojmljivih analiza nazovi kritičari prenose marketinške najave i, prema dostupnim medijima i društvenim mrežama, najveći je prijepor tko ju je prvi uočio. Ne računajući Ferića i urednika izdavača V.B.Z.-a, uočila sam da je prvi (i pomni!) kritičar u medijima bio Zlatko Kramarić. Lakše je lijepu djevojku intervjuirati negoli iščitati romančinu, ne pali tu koso čitanje. Ipak je dosad u užem izboru bila ili još jest za t-comovu, Galovićevu i Kamovljevu nagradu.
Zlatko Krilić, predsjednik DHK, u društvu zabočkoga gradonačelnika Ivana Hanžeka uručuje povelju o nagradi dobitnici Eni Katarini Haler / Fotografija Miljenko Brezak
Naš ocjenjivački sud nije bio jednoglasan, a – takva sam, kakva sam – ne mogu prešutjeti da je godišnja produkcija prosječno i brojem naslova i kvalitativno slabija (za neke za nagradu prijavljene i medijski vrlo vidljive autore i naslove nikako ne mogu odgonetnuti zašto su uopće i uknjiženi – ali i da ima knjiga koje su, iako nisu dosegle uglednu (i novčano unosnu!) nagradu a niti bile uvrštene u uži izbor, mene baš oduševiše kao što je Vošicki(Hena com, 2019.) Marka Gregura, Grmovi divljih ruža(Školska knjiga, Zagreb 2020) koje je Ivan Aralica napisao kao u vrijeme svojih najboljih romana ili pak meni maestralno (i) tekstualno putešestvije Približavanje zore: Put 88 hramova (Fotopoetika, listopad 2019.) Maje Klarić. Mislim da bi našim izborom Gjalski bio zadovoljan. Uostalom, imam kojekakva iskustva žiriranja, ali sam prvi sam put doživjela da je, izuzevši autora i izdavača, netko na izboru čestitao i ocjenjivačkom sudu. Navodno zbog – hrabrosti. Stvarno smo čudni: zar je hrabrost pročitati svih 50 knjiga i najiskrenije odabrati najbolji Tekst?
Prosudbeno povjerenstvo u sastavu Dubravka Oraić Tolić (predsjednica), Sofija Keča, Ingrid Lončar, Ivica Matičević i Božica Brkan većinom je glasova elektronskim glasanjem odlučilo da se Nagrada Ksaver Šandor Gjalskiza 2020. dodijeli
Eni Katarini Haler za roman Nadohvat (V.B.Z., Zagreb, 2019).
Za Nagradu je prijavljeno 50 knjiga, a u uži su izbor ušli sljedeći naslovi i autori: Nemirnica (Disput, Zagreb, 2019.) Mihaele Gašpar, Vošicki(Hena com, Zagreb, 2020.) Marka Gregura, Plivač(V.B.Z, Zagreb, 2019.) Ivice Prtenjače i Kad su padali zidovi(Fraktura, Zagreb, 2019.) Kristijana Vujičića.
Obrazloženje
Nije običaj da se Nagradom Gjalskinagrađuje prva knjiga nekog pisca. Međutim, roman Nadohvatnedvojbeno je velik roman. Ne zbog toga što ima gotovo 500 stranica, jer se čitajući i ne primjećuje koliko je opsežan. Čini se kao da je, premda je navodno nastajao gotovo desetljeće, pisan s lakoćom i, suprotno očekivanjima iz najava, ne opterećuje višegodišnjim spoznajama iz arhivskih istraživanja te skupljenim pričama i podacima. Maestralno, kao da ih je prije toga mnogo napisala, autorica vodi priču koja je u hrvatskoj književnosti – pa i ne samo u fikciji nego i u znanstvenoj, povijesno i administrativnoj fakciji – još rijetkost.
Poslije dodjele nagrade vrlo zadovoljni događajem Lidija Krvarič, direktorica V.B.Z., ponosnoga izdavača, Zoran Ferić i Andreja Šagud, dobri duh Dana Ksavera Šandora Gjalskoga / Fotografija Božica Brkan
O mjestu Zrinu koje je u Drugom svjetskom ratu kao ustaško na više desetljeća doslovno izbrisano s lica zemlje i ušutkano u sjećanjima. Haler je toj obiteljskoj tragičnoj priči dala glas, ali to dojmljiviji, to zvučniji što ga nije obojila očekivano teškim bojama i gorčinom, nego je takvu priču pretvorila u antiratni iskaz, bez u nas očekivanoga i uobičajeno uvriježenoga lijevoga i(li) desnoga.
Roman je u biti romansiran život autoričine bake, imenjakinje Katarine, Kate, od njezine tinejdžerske dobi do smrti, od rodnoga Zrina preko služenja u Zagrebu kod ustaškoga ministra i natrag u Kostajnicu, na Banovinu u izbjeglištvo, pa da i sami ne znaju zašto prema Dravogradu i Bleiburgu, pa natrag na Križnom putu sve do dodijeljenoga im slavonskoga sela iz kojega su protjerani folksdojčeri.
Pune ruke zasluženih priznanja / Fotografija Miljenko Brezak
Nesretne pojedinačne sudbine koje uvijek određuje politika, pobjednici, vlast nastavljaju se jedna na drugu. Dok nam je istina, ljudska i povijesna – nadohvat. Osobna priča s mnogim rukavcima, sudbinama, potragama za izgubljenim ljudima, sučeljena je s Velikom Poviješću. Ne samo u tome graničnom zemljopisnom prostoru u kojem radnja započinje 26. lipnja 1997. i vraća se na kronološki početak, kad je glavnoj naratorici Kati trinaest godina. Kao da se, ma koliko mi službeno šutjeli o tomu, sve ponavlja kao u nizanki: Drugi svjetski rat, Domovinski rat, pa i aktualne migracije, bijeg od rata i smrti s Istoka na Zapad. Zlo i grijeh, patnja i strah, nepravde i bijeg, skrivanja i faustovske pogodbe u suradnji s vlašću. Primjer su momci: Katarinin odabranik Petar, koji je na pogrešnoj strani, bjegunac, i Andrija koji postaje pravovjerni partijac.
Župan krapinsko-zagorski Željko Kolar ovjenčanicu je iznenadio i portretom / Fotografija Miljenko Brezak
Autorica prepušta čitatelju da njezin tekst iščitava iz vlastite perspektive, priča priču čak i kada prenosi citate bešćutnim administrativnim jezikom ispisane dokumente iz 1997. (zahtjev za povrat oduzete imovine za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine), iz 1946. (u ime narodakonfiskacija narodnim neprijateljima stanovnicima mjesta Zrin cjelokupne imovine pokretne i nepokretne), iz 1944. (odobrenje OZN-e da se Zrin spali) i iz 2016. (u ime narodao povratu imovine). Deset je to godina nakon Katarinine smrti, kad je izgubivši svaku nadu pred ravnodušnošću državâkoje se smjenjuju da će nepravdu ispraviti u pravdu, već je davno u (njoj svetoj) zrinskoj zemlji, u kojoj joj počiva i ubijeni otac, zalijevajući je suzama iskopala jamu i zakopala godinama uzaludno nakupljane papire sa zahtjevom da joj vrate i otetu zemlju i iščupane korijene. Dodir s tlom, zapravo sa zemljom u koju se često spuštaju ljesovi, u rukama naraštaja zrinskih žena i kad više nisu u Zrinu kroz cijeli se roman provlači kao vrhunski lajtmotiv.
Ena Katarina Haler daje izjavu za medije / Fotografija Miljenko Brezak
Jednostavno i okretno pričajući priču o proizvodnji tragedija, Katarinina unuka Katarina ne ispravlja povijest posvećujući roman majci, koja je živjela u vremenskom između, nego podsjeća kako književnost pripada ljudima i na njoj je da glasno pogovori o utišanom. U završnici romana retorički pita: Ima li dostojnijeg spomenika, od pedeset godina stare šume?
Zlatko Krilić daje izjavu za medije / Fotografija Miljenko Brezak
No, ne bi roman Nadohvat zaslužio Gjalskoga samo zbog te svoje duboke, razvedene priče, sage o 20. i 21. stoljeću u Hrvatskoj, koju neki, i ne pročitavši roman i ne očitavši njegove poruke, uvrštavaju u desničarske. Nadohvat je rijetko dobro, upravo virtuozno napisan roman, kako izdavač ističe, bez politizacije, patetike i tekstualnih viškova. Koncentrirano dobro i sigurno vođen, ekonomičan, prohodan, poetski, čitak. Dirljiv i autentičan.
Čak i u detaljima, primjerice kada mlada Katarina svoju muku pretvara u samoozljeđivanje, danas jednu od medijski vrlo eksponiranih tema: … iščupala sam iglu iz svog veza. Odmotala crni konac, zadigla podsuknju, ispružila bedro i zabola iglu. Noga je cesta, a ubod je jedno tijelo pruženo preko nje, kažem si, i zabadam opet. Koliko ih je? Treće, četvrto, peto, deseto, dvanaesto, dvadeseto… Klasičan, ali inovativan. Nikako samo povijesni, kako ga najčešće opisuju. Jednostavno zanatsko majstorstvo. Iza takva spoja sadržaja i kultiviranoga stila gotovo je nestvaran mladi talent, ženski glas, koji se izdvaja i ne samo u tekućoj književnoj produkciji.
Božica Brkan, u ime Prosudbenog povjerenstva Zagreb, 5. listopada 2020.
Prijateljski susret u Gjalskijevom dvorcu Gredice: Silva Videk, Nikola Kristić, Zlatko Krilić i Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak
