Aldomaš – Umjesto kave 31. listopada 2022.

Od prošloga tjedna imamo krasan, moderan (i skup!) nov, poslije nezdravih salonitnih ploča, po odabiru između nekoliko boja, od plave do crne, po starinski crveni krov na našoj zgradi sagrađenoj u vrijeme Univerzijade. Desetak majstora je pomoću velike žute dizalice posao obavilo u zadnji čas prije negoli nam je godinama prikupljanu pričuvu i zajam pojela inflacija i prije negoli je zazimjelo, usred listopada, u manje od tjedan dana, srećom bez padalina (a kiša je već provjerila i hoće li propuštati naši novi krovni prozori!). Još samo dotjerujemo sitnice iznutra, da ne puše i da žaluzine za vrućina dobro zasjenjuju.

Naši kućni majstori Damir i Dario-Ruda vise na prozoru iznad stubišta, iznutra / Foto Miljenko Brezak

Ali neprestano mi je nešto nedostajalo i nekako sam mislila da se podsvjesno prisjećam nesreće na fasadiranju jedne od zgrada u kojoj smo živjeli davno na okretištu u Črnomercu, kada su urušene skele usmrtile mladića iz Bosne, radnika na crno. A onda mi je svježi post Jasmine Reis s kućicom-slobodicom o zamjeni krovišta, s trobojkom, posvijestio da mi nedostaje – aldomaš. Ovdje se sustanarski, demokratki premišljalo bi li izvjesili zastavu, a netko je na zamjenu našega zajedničkog krovišta čak poslao i policiju. Majstori su se pomalo čudili što im poslije gableca i na jednu i na drugu stranu krova, onako preko krovnih prozora, ponudismo osvježenje, ma samo kavu i sokove.

Stroj nas neznalice fasicinira više od desetoro radnika na krovu! / Foto Miljenko Brezak

Kod nas na selu, a očito sam i na posljednjem katu jarunske zgrade još seljanka, seljoberica, postavili bi na čelo i sljeme krova baš – aldomaš. Kako napisah u svome sve dužem kekavskom rječniku, „aldomaš, jaldomaš mađ. áldomás = likovo, prema tur. – završna svečanost pri gradnji kuće, gospodarske zgrade ili kakva drugog posla, npr. čehanja perja ili perušanja kukuruza (Ilova, Ivan Masnec); i jelo i grana na krovu okićena rupcima za majstorske žene ili poslije nacionalnom zastavom; bumo pili/popili likovo – dobro ćemo završiti posao (pri gradnji ili pri kupoprodaji kuće, stoke i sl.)“.

Pozor! / Foto Miljenko Brezak

Internetska Hrvatska enciklopedija, Hrvatski jezični portal i slični recentni online mudrijaši ponavljaju se međusobno spominjući također zaboravljeni „aldomaš (madž. áldomás: žrtva; zdravica), prvobitno: žrtvovanje, prinošenje žrtve; gozba prigodom pričesti; u starijem hrvatskom i ugarskom pravu simboličan čin, popraćen blagoslovom i pićem, koji označava da je obveza izvršena.“ Navodeći također na likovo. Rječnik hrvatskoga kajkavskog književnog jezika pozivajući se na razne izvore i dalje razvija aldomaš od Danice iz 1843. „Po včińenom poslu poverneju se vsi skup domom aldomaša pit.“ do Krleže „A gdi su aldomaši i mito sake fele, za žaklec carske porezne tabele?“ ili  „Sem došel bogme, štibru platiti! … Orehov vagan za aldomaš vekovečne odvetčine.“  

Dio našega budućeg krova / Foto Miljenko Brezak

Prisjećam se američkih filmova sa zajedničkih seoskih gradnji staja u jednome danu, kad je to bilo in, i uopće nekadašnjih zajedničkih seoskih poslova iz svog djetinjstva kad je to stjecajem prilika i neprilika bilo nužnost, od berbi kukuruza i grožđa, svadbi, krstitki, sprovoda i karmina, gradnje i osobito pokrivanja kuća. Razmišljam kako mi zapravo nedostaje aldomaš, osjećaj dovršena, k tome zajedno obavljena posla. Pogotovo jer danas oko sebe imamo tako malo takvih dobrih osjećaja. I općedruštvenih i privatnih. Sve netko za nas odrađuje, platimo ako se ima novca. Ili, kad ga i ima, recimo, kao na potresom potresenim područjima, presporo i jedva da se popravlja, gradi i pokriva.

S krova / Foto Miljenko Brezak

A kad nemamo događaj, doživljaj, osjećaj zajedništva i u tome što će nam i riječ? (Čuj nam državnike koji i važne datume države koju vode, misle valjda zasvagda, obilježavaju držeći se ne za riječ nego za gršu.) Kako ćemo radosno nazdravljati, kad sam se i ja, radujući se novom krovu nad glavom koji ima jamstvo za iduće desetljeće, dakle za kakvu-takvu budućnost, jedva prisjetila i riječi aldomaš? Ljepše i preciznije riječi i nema, riječi koja nepogrešivo otkriva slojeve naše, ne uvijek ugodne osobne prošlosti i opće povijesti. A mi – tko ne!? – baš volimo biti sretni, radosni i uopće super i neprestano sve tobože bogatijim i raskošnijim, hedonističkim, zadovoljnijim načinom života zapravo nesvjesno i bahato, neznalački osiromašujemo svakidašnji život, što se čuje i iz sve siromašnijega rječnika.

Ako sam ikada postojala: Dunja i Maladunja – Umjesto kave 25. listopada 2022.

Kakva lijepa večer u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića u petak, 21. listopada 2022.! Od biljnog iznenađenja u obliku breberike, biljke prema kojoj nazvah buduću kajkavsko-čakavsku zbirku Breberika&Eklektika s Borisom Domagojem Biletićem u izdanju Kajkavskoga spravišča, čije ime u cvjećarnici ne znaju, do pribivanja kolegičinu predstavljanju poetese Anke Žagar koju ne vidjeh od vremena Knjižnice Mladost te do poduže kasnovečernje kave blizu Cvetnjaka! Baš primjereno Mjesecu hrvatske knjige.

Uz novu, prvu knjigu proze na hrvatskom, Željka Lovrenčić predstavila je i izbor stihova Dunje Detoni Dujmić na španjolskome / Foto Miljenko Brezak

Biakova je objavila knjigu Ako sam ikada postojala Dunje Detoni Dujmić, a uz autoricu su predstavili znanstvenik i književnik Tin Lemac, prevoditeljica i književnica Željka Lovrenčić i urednica Zorka Jekić, a tekstove je maestralno interpretirala nacionalna dramska prvakinja Branka Cvitković. Poslije osam zbirki poezije te raznoraznih drugih, sve vrlo serioznih knjiga, esejistica, leksikografkinja i urednica, objavila je i prvu proznu knjigu.

Dunja Detoni Dujmić sa svojom novom knjigom / Foto Miljenko Brezak

Tijekom večeri nismo posve utvrdili radi li se o romanu o obiteljskome životu, dragulju izbrušenih rečenica (Jekić), tekstu ne nužno žanrovski određenome, zanimljive kompozicije, autobiografskom, snažne lirske proze (Lemac) ili tekstu u kome se vješto barata jezikom  pa i nije presudno da li je romansirana biografija, esejistički zapisi, romanu o ljubavi urbane, građanske djevojke i ruralnog momka iz velike obitelji u kojem se povremeno uz Dunju javlja i Maladunja kao simbol bijega iz stvarnosti (Lovrenčić). Možda je tekst književnici melem na dušu poslije smrti Ikića, voljenog supruga, u vrijeme korone? Čitam, uživam i nikako ne mogu odlučiti što je taj tekst. A nije ni važno do li – ljepote teksta. (I grafičkog oblikovanja: na naslovnici su Kola Marijana Detonija!) ProslovNa odeskim stubama počinje sjećanjem na i meni maestralan Ejzenštajnov film Oklopnjača Potemkin. I ne znam koliko sam ga puta odgledala, ne samo na filmologiji na komparatistici, gdje je diplomirala i Dunja, inače rođena Križevčanka.

Branka Cvitković čita / Foto Miljenko Brezak

Ipak, kao poziv na čitanje ove neobične knjige odabirem:

U DVORIŠTU
Najradije se penjem po granama golema trešnjina stabla u dvorištu. Stablo šuti i ne odbija me, pušta mi na volju. Grne mi pokazuju put prema vrhu. Ja sam glavna junakinja, u stakleniku  sam, palim motore, mogu sve na svijetu. Visinomjerom određujem dubinu ispod i iznad krošnje. Drvo diše u ritmu sa mnom, u pilotskoj kabini, pored bosih nogu. Katkad okrenem stablo naopako pa ono puže po meni. To je moja njihaljka koja visi o nebu. Svaki je njihaj bliz suncu i slobodan; čas sam kos, čas sam na brijegu, čas rujem pijeskom, prašna su mi stopala, zdenac je sve bliži i počinje teći unatrag kako bi se pročistio. I gradić se pročišćava, leti zajedno sa mnom, otkida se od oka, sagiba, sklanja mi ruke s vrata i širi se u zaletu. Svega se sjećam, samo ne zna
m zašto.

Predstavljači / Foto Miljenko Brezak

Dunju Detoni Dujmić poznavala sam samo preko tekstova, dok nije napisala baš temeljitu kritiku u Republici o mom romanu Rez/Leica-roman u 36 slika (VBZ, 2012.), a kritika je poslije objavljena i u knjizi književnih kritika Mala noćna čitanja (Alfa, 2014.).

Za uspomenu na lijepu večer: Željka Lovrenčić, Zorka Jekić, Dunja Detoni Dujmić i Božica Brkan / Foto Miljenko Brezak

Tu i tamo pjesničkim bi se tekstovima susrele u zajedničkim panorama hrvatskoga pjesništva, a onda smo se zbližile žirirajući za Tina, rekla bih sličnim poetskim sklonostima. Kako ne bježim sudbini, nekako me je baš dotaklo što me je na dan promocije Facebook podsjetio na čitanje, također u Ogrizoviću, baš na isti datum 2021. sotuda na neki drugi dan 2018. godine, dakle prije korone, kad smo predstavljali knjigu Encuentros – Susreti, izbor 12 hrvatskih pjesnika na španjolskome Željke Lovrenčić, objavljene u Kolumbiji. Uz sjajnu domaćicu Jasnu Kovačević, na fotografiji Miljenka Brezaka radosne smo Dunja Detoni Dujmić, Željka Lovrenčić, Neda Miranda Blažević-Krietzman i ja. Sad se sjećamo Nede i čitamo neke nove tekstove, a uz ostalo i izbor Dunjinih stihova koji je Željka prevela na španjolski – Una paloma en el supermercado, Poesia escogida, Barcelona 2021.

Publika u Ogrizoviću / Foto Miljenko Brezak

iOtok – Umjesto kave 23. listopada 2022.

Sumnjam da su mnogi primijetili posve na kraju sinoćnjega TV programa, jer nisam primijenila ma i kakvu najavu nego sam natrapala od 23,49 do 1,19 na HTV, nisam sigurna i je li na Prvom ili na Drugom, dokumentarac iOtok HR/IT proizveden 2018. Hrpa potpisanih, ali uglavnom Slovenci. Redatelj Miha Čelar. Glume, kaže, Mate Dolenc.

Da pohvatam…

O Biševu, sa tada kad je snimljen, 2018., jedva još dvadeset stanovnika. Nisam pogledala koliko ih je na zadnjem popisu popisano, jer sam se i ovako rasplakala. I ostala gledati do kraja. O otoku koji se trudi ostati živ i to ne samo kad naiđu slučajni turisti baciti pogled na Modru špilju. Koliko danas ima stanovnika, ako ih i ima izvan sezone? Što je sa školarcima koji su iz Komiže, općinskoga središta pošli na terensku nastavu iz geografije da othodaju jedno osam-devet kilometara po kilometru uređene ceste i po molu uređenom za turiste. Naučili su i čistiti i usoliti ribu, kako se to radilo nekad. Koliko topline i životne filozofije. Što je EU-projektom i starom školom odnosno nekadašnjom vinarskom zadrugom? Jesu li prevagnuli otočani sa svojim živim idejama koje nitko i ne čuje ili općinari sa svojim iprojektom odnosno muzejom s puno tačskrimova, ekrana… Na koji kilometar od otočkoga najvećg blaga, čuvene špilje?

Najviše me je ganulo kad jedna od rijetkih mlađih otočanki čisti tuđe smeće po obali te klanje ovce, posljednje beštije na otoku, kad otočanin, oštreći nož koji još jedva da postoji od silnoga brušenja, kaže da će ga ostaviti za otočki muzej da se zna da smo bili živi… Živi!

Taj bih film prikazivala po svim televizijama. U prime timeu, umjesto glupavih showova, a ne kad se slučajno nagtrapa te da se sakrije u progrmu, gurne pod tepih kao i problemi o kojima govori, nego da se razmišlja o životu. Kritički. Razmišlja. I živi, a ne iživi.

Musk na Marsu, Musk u Ukrajini – Umjesto kave 17. listopada 2022.

Na nedavno gostovanju crnogorskih književnika u Hrvatskoj, uz njih i hrvatske pjesnike u Sisku pjesme je čitala i Daria Lisenko, ukrajinska pjesnikinja koja se s tim gradom i Siščanima voli javno.

Daria Lisenko i Siniša Matasović na sisačkoj književnoj večeri / Foto Miljenko Brezak

Ne samo da je ondje višekratno gostovala, nego su ona i njezin otac pjesnik i diplomat Jurij Lisenko sisačke pjesnike preveli na ukrajinski, uknjižili i poveli na gostovanje u Ukrajinu prije rata, a kad je započeo rat, Siščani su prvi izrazili i solidarnost s Ukrajincima. Daria, rođena u Kijevu 1992., prije Haaga u Nizozemskoj, gdje živi sada, živjela je u Ukrajini, Srbiji i Hrvatskoj, gdje je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu magistrirala povijest umjetnosti i njemački jezik i književnost. Članica je i Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske DPUH od 1916., a 2020. je s dr. sc. Anom Munk objavila monografiju Naslijeđe Bizanta: ruske ikone iz Muzeja Mimara. Edicija Božičević 2017. objavila joj je zbirku pjesama Nemam objašnjena za ovo. Objavljivala je i u više hrvatskih časopisa, a njezine su pjesme i u tri antologije: Hrvatski pjesnički huligani/ Antologija suvremene hrvatske ironične poezije (Kijiv, 2018.), Antologija jutra poezije 2010.-2020. (Zagreb, 2020.) i Pjesnički almanah Prve kave (Kijiv, 2021.). Od 2018. do 2022. i početka rata u Ukrajini radila je u kijevskome Nacionalnom muzeju Umjetnosti Ukrajine (NAMU). Danas se javlja za hrvatske medije o ukrajinskoj političkoj situaciji i umjetnosti.

Nedavno je na 43. Zagrebačkim književnim razgovorima posvećenoj srednjeeuropskim temama predstavila Hrvatske i ukrajinske književne huligane/ Međusobne poveznice i utjecaji hrvatske i ukrajinske alternativne književnosti i odatle je skoknula Siniši Matasoviću i drugim prijateljima u Sisak da pročita pjesmu objavljenu u njihovu prošlogodišnjem međunarodnom dvojezičnome dvobroju sisačkoga časopisa Alternator posvećenome ukrajinskoj književnosti, a predstavljenome prvi put u Zagrebu – život baš radi ironije! – kako prigodno, baš početkom rata.

Uz druge književnike izravno iz Ukrajine i drugih zemalja, Daria i Jurij Lisenko javljali su se izravno u Ogrizovićevu knjižnicu.   

Daria Lisenko čita aktualnu staru pjesmu o Musku / Foto Miljenko Brezak

Daria Lisenko
Život na Marsu

Bez panike!
Po svemirskom highway-u
Juri crveni auto
Ilona Muska
Vozi nas u svijetlu budućnost
Na crveni Mars
Gdje će živjeti naši unuci
Crvenokožni Marsovci domorodci,
Gdje na Crvenom trgu
Stajat će ponosno postolje od porfira
I riđeg granita
Kolonizatorima Marsa
U kacigama s petokrakama
I onaj auto,
Isto takav
Kakav je ostao u njedrima stare Zemlje
U dubini, strašnoj, infernalnoj
U crvenoj pozlaćenogranitoj rupi
Umjesto zaboravljenog idola –
Na postaji metroa Arsenalna.
Pa ima li života na Marsu?
Pa hoće li biti života na Zemlji?
Ima li na Marsu automehaničara?
Drugovi, idemo u budućnost!
Drugovi, molim vas, nemojte paničariti!
Bez panike!
Bez panike!
Bez panike!
Poniranje

Pjesnici su baš proroci, jer je pjesma o kijevskoj podzemnici, kako je Darija pohrvatila slavnu kijevsku podzemnu željeznicu, sada povremeno i sklonište, napisana još 2018., kad je, kako stoji u fusnoti, crveni auto Tesla Elona Muska otputovao na Mars te se kijivski metro na Twitteru – koji upravo Musk mjesecima kupuje, op. BB – obratio tehnološkom multimilijarderu s prijedlogom da isti auto postavi na podzemnu stanicu metroa Arsenalna, inače, najdublju na svijetu (105,5 metara). Daria dodaje na kraju: Ilon Musk nije odgovorio

Crnogorski (Božidar Proročić, Veljko Đukanović i Veselin Živanović), ukrajinski (Daria Lisenko) i hrvatski (Željka Lovrenčić, Božica Brkan, Siniša Matasović i Sanja Domenuš) književnici za uspomenu na Sisak / Foto Miljenko Brezak

U međuvremenu, kad je Ukrajina napadnuta i trebala zgasnuti, na oduševljenje cijeloga svijeta, tehnološki milijarder je iznad Ukrajine instalirao Starlink kako bi i u bombardiranjima, razaranjima i ubijanjima osigurao Internet odnosno energetske i medijske komunikacije. Sad nedavno je, međutim, predložio tobože razumne i navodno uravnotežene mjere za mir, mirovni sporazum, malo za ukrajinsku, ali bogme i za rusku stranu. Naravno da se svijet zgrozio idejama potencijalnoga kupca Twittera, koji potom objavio da je zatražio sponzorstvo Pentagona i za satelitski sustav na nebu iznad Ukrajine, jer da njegova kompanija SpaceX ne može vječno financirati satelite koji koštaju silne milijune. Valjda je ponovno skoknuo na Mars, jer – jer mu može biti – kao da je pao s njega.

Srednji prst, prost ili damski? – Umjesto kave 25. kolovoza 2022.

Nazove Carica u kasni sat. Nisam joj, veli, još poslala svoj novi roman, iako me je podsjetila. A odmah dodaje da joj, ako je i unutra tako prosta kao što joj je naslovnica, knjigu i ne šaljem, pa mi oprimjeruje knjigom zajedničke nam kolegice koja ju je zgrozila toliko da je odustala i od knjige, a i kolegicu je prestala pratiti na fejsu. Nije prvi put da nas knjige odfrendaju ili na mrežama ili uživo, pomislim, ali pošaljem joj knjigu. Ne javlja se. Zasad. No, ako se nisam naljutila triput joj šaljući pristojnoga Generala

Umjetnica Anabela stvara / Foto Miljenko Brezak
S naslovnice knjige na flipčart dječjom rukom / Foto Miljenko Brezak

Već na ulasku u kutinski Klub Arcus potkraj lipnja, na prvo predstavljanje Privremeno neuporabljivoga, umjetnice, rekoh. I onda se Anabela Feltrin, učenika drugoga razreda kutinske osnovne škole potpisala, pa smo se naslikavale ona, mama Sanja, ravnateljica POU, i ja. Srećom, nije me pitala zašto je, kako je prije pitala mamu, na naslovnici knjige prosti prst. Mama se izvukla da neka to pita mene, a ja…

Jenio Vukelić: prvo dizajnersko rješenje za roman Privremeno neuporabljivo B. Brkan

Imali smo više rasprava o tome uzdignutome srednjem prstu. Gorem od friške fige i roga odnosno hiphopovskoga kažiprsta i malog prsta. Moj kućni dizajner Jenio Vukelić uvijek iščita moj tekst. Jedan je od rijetkih dizajnera koji tekst uopće čitaju, još po starinski najprije pomno iščitava. Odabrasmo srednju od tri varijante. Još dovoljno provokativnu, ali pristojnu.

Jenio Vukelić: drugo, odabrano dizajnersko rješenje za roman Privremeno neuporabljivo B. Brkan

Đuro Vidmarović, promotor romana prije prvoga predstavljanja rekao je kako mi mora reći da misli kako je moj umjetnik, koji uvijek svaki moj tekst odlično osmisli i ilustrira, prvi put omanuo, pogriješio, da sam ja dama koja ne bi pokazala srednji prst. Po njegovu: kosovski grb ili kako se nose drva. Drugi promotor Siniša Matasović, u zanimljivom, rekla bih generacijskom, sudaru s prvim oko viđenja romana od likova do jezika, nije ni primijetio da je slomljeni, puknuti dimnjak zagrebačke ciglane u trenu rušenju – uzdignuti srednji prst. Više i ne treba potres, oštećene a neobnovljene se kuće ruše same od sebe. Egzistencijalnom užasu i društvenoj kritici bilo u mome romanu bilo u najavljenome TV serijalu Metropolitanci, unatoč.

Jenio Vukelić: treće dizajnersko rješenje za roman Privremeno neuporabljivo B. Brkan

Podsjeti me taj prst na ovotjedno predstavljanje u pristojnome Đakovu.  E, tko je dama, a tko gospodin, nemam pojma kao ni što bih rekla radoznaloj djevojčici, osim da je to moj komentar situacije u romanu, kako god okreneš, privremeno neuporabljive. Mogu se samo nadati da će s Anabelinim odrastanjem i takvim radoznalcima svijet promijeniti toliko da će biti sve manje povoda za pokazivanje srednjega prsta. Moja bi naslovnica baš pristajala, recimo, na majicu i s opravdanjem bih je nosila, ali sam ljetos u Malinskoj propustila predloženi motiv za ljetnu majicu: antivakserski srednji prst protiv Covid-putovnica.

A što se dama tiče, ne mogu ne sjetiti se jedne davne, baš ozbiljne prepirke u četiri oka s tadašnjim direktorom Brankom Lovrićem u Večernjaku, prije Styrije, kad sam se toliko razljutila u nemoći da sam hvatajući se za kvaku odrezala: “Budi sretan što sam dama!” Na što me je on razoružao grlenim smijehom: “A gdje si u novinarstvu vidjela dame!?” I sad ću kolegi Vidmaroviću: “A gdje ste u književnosti vidjeli/čitali dame!?”

To ne bih stavila na ljetnu majicu!

20220629 – 20220716 – 20220824

Željki Lovrenčić Nagrada Julije Benešić za najbolju knjigu kritika – Umjesto kave 2. srpnja 2022.

Na jubilarnim, 25. Đakovačkim susretima hrvatskih književnih kritičara KAD Nagradu Julije Benešić dobila j književna kritičarka, prevoditeljica i znanstvenica Željka Lovrenčić za knjigu kritika Samo kritično, molim a Povelju uspješnosti kazališna kritičarka Anđela Vidović za niz kritika objavljenih u elektronskim i tiskanim medijima. Tako je odlučilo povjerenstvo u sastavu Vlasta Markasović, Franjo Džakula i Goran Rem.
Nagrade su im uručene prvoga dana Susreta, 23. lipnja 2022., u četvrtak navečer, uz obrazloženje predsjednika Povjerenstva dr. sc. Gorana Rema, koji je obrazložio, koji je, uz drugo, rekao o knjizi Željke Lovrenčić:

Željki Lovrenčić Nagradu Julije Benešić svečano uručuju predsjednik DHK Zlatko Krilić i predsjednik Povjerenstva dr. sc. Goran Rem / Foto DHK – Ogranak slavonsko-baranjski

Knjiga koju Susreti ove godine nagrađuju, najdiscipliniranije je iz žanra prikazivačke kritike. Interesi ove knjige se ne kreću Centrom hrvatske književnosti, uz dvije-tri iznimke, uz knjige dvoje-troje autora, dakle je riječ o knjizi interesa za rubove, za afirmaciju onoga što je i samo afirmacija rubova. Stoga, više je nego dragocjeno uočiti dvosmjerne i višesmjerne silnice koje se nalaze u dolasku knjiga južnoameričkih i drugojezičnih konteksta hrvatskih autora (Crna Gora, Australija, Mađarska, Srbija itd), bez obzira u kojoj je mjeri i kojoj udaljenosti njihov prototekstni materijal već prebivao u hrvatskim korijenima ili se pak po prvi puta nalazi u takvoj ekspoziciji, ali sa svojevrsnom jekom hrvatskih kulturnih koordinata ili interesa. U tom je kontekstu zanimljiva i prijevodna književnost, piše u predgovoru Dunja Detoni Dujmić, Machiedov izbor Jimenezove lirike te Marunini prijevodi djela bolivijskog književnika japanskog porijekla Pedra Shimosea Kawamure…
Knjiga je to koja se kreće i interesnim imenovanjem te zaokupljanjem tekstnih učinaka Tomislava Marijana Bilosnića, Borisa Domagoja Biletića, Josipa Cvenića, Božice Brkan, Diane Burazer, Diane Rosandić Živković, Ljerke Car Matutinović, Mladena Machieda, a i drugih suvremenih autora u njihovim ozbiljnim knjigovnim nastojanjima. Knjiga je otvorena predgovorom tinujevićevske nagrađenice za liriku te promišljateljice „bolje polovice književnosti“ Dunje Detoni Dujmić, koja tim pozorom odrađuje i cehovsko-kolegijalni uzvrat za razvidni prikaz Željke Lovrenčić o Dujmićkinoj close readingovskoj, na našim Susretima laureatskoj, knjizi Mala noćna čitanja, hrvatski roman 2011.-2015..
Poseban pozor Povjerenstvo je posvetilo Lovrenčićkinu izboru prikazati knjigu Josipa Gujaša Đuretina: Mene su ljepote ostavile, gdje je ukazati na maran učinak prireditelja Đuretinovih pjesama Đure Vidmarovića, ali i na kanonsku neupućenost kojom hrvatska književnost toga autora, Gujaša – Đuretina, nije pribrano „ugrabila“ da joj bude nekom vrstom “razlogovskog“ posebnog užića, dapače vrha u tom strateškom polju lirskih istraživanja.
Željka je Lovrenčić poslala hrvatskoj kulturno-književnoj javnosti zbirku kritika koje su pozitivistički uvijek pozorne, razviđaju temeljne podatke o autorima odnosno njihovim opusima, a iščitavanju se upućuju u temeljnim tematskim fokusacijama. Dio tih kritika zaokuplja se poezijom, dio stručnim ili znanstvenim pristupima književnosti (Tin Lemac o Pupačiću, Sanja Knežević o Bilosniću), a osjetljivost i kompetentna bavljenja u području inokomunikacijskih polja, kada je više jezika i kulturno-književnih konteksta u međusobnom prijenosu svakako je njen velik i kritički zapažen rad.
Đakovački Susreti hrvatskih književnih kritičara knjigom Željke Lovrenčić dobivaju artikuliran i žanrovski uzorit svezak kritika koje su rad jasnih i relevantnih signala o mjestima na kojima nesumnjivo može prebivati posvećen kritičarski učinak.
 

Nagrada Vesna Parun 2022. Diani Burazer – Umjesto kave 26. lipnja 2022.

Među četrdesetak sudionika 5. Festivala Nagrade Vesna Parun u Stubičkim Toplicama na svečanoj završnici u subotu, 25. lipnja 2022. , najdojmljivijom je ocijenjena pjesnikinja Diana Burazer s pjesmom Povijest u Arial fontu.

Diana Burazer daje izjavu na novinare / Foto Miljenko Brezak
S dodjele nagrada / Foto Miljenko Brezak
Ocjenjivački sud slijeva nadesno: Marija Lamot, Zlatko Krilić, Zoran Ferić, Lidija Dujić i Božica Brkan / Foto Miljenko brezak

Ocjenjujući ukupni dojam odnosno kvalitetu pjesme ili slobodnih formi te interpretaciju, ocjenjivački sud koji su činile dosadašnje dobitnice skulpture akademskoga kipara Ivana Tuđe, poslije prvoga dobitnik Ludwiga Bauera, Marija Lamot, Božica Brkan i Lidija Dujić, te predsjednici književnih društava HDP-a Zoran Ferić i DHK-a Zlatko Krilić, procijenio je drugom nastup Sofije Sonje Bećirević s flautom i s Pjesmom svjetionika,  a trećom Sanju Horvat s pjesmom Orah.

Vrlo zainteresirana publika / Foto Miljenko Brezak
Nastup Sofije Sonje Bećirević / Foto Miljenko Brezak
Sanja Horvat čita nagrađenu pjesmu Orah / Foto Miljenko Brezak

Ovogodišnji jubilarni festival u godini 100. obljetnice rođenja velike poetese trajao je dva dana, a u parku ispred lječilišta gdje je Vesna Parun provela cijelo svoje posljednje desetljeće života, pokrenuo ga je novinar i pjesnik Nikola Kristić. Uz brojne pjesnike, zavičajne prvoga dana i hrvatske te slovenskoga gosta drugoga dana, muzicirali su Tomislav Goluban, Zoran Predin i drugi.

Organizator Nikola Kristić pročitao je i pjesmu Vesne Parun Ti koja imaš nevinije ruke / Foto Miljenko Brezak
Diana Burazer čita pobjedničku pjesmu / Foto Miljenko Brezak

Diana Burazer
Povijest u Arial fontu

Pronašla sam napokon odgovarajući računalski program za crtanje obiteljskog stabla.
Nude se razni obrasci, primjeri za popunjavanje,
precizne upute u slučaju neodlučnosti ili pogreška.
Izvlačim papire iz ladica i pokrećem proces udomljavanja svoje povijesti.

Mrtvi se ne bune,
a ostalima nije jasan moj zanos,
pa cijeli teret istine nosim sama.
Prepisujem imena i datume u određena mjesta u programu.
Ugrađeni kalendari, kontrole datumskih podataka upozoravaju
da se ne može umrijeti ako nisi rođen.
Nemilosrdno skraćujem majčine duge i emotivne komentare o precima i upisujem samo dozvoljenih 100 znakova.

Zahvaljujući modernoj tehnologiji brzo završavam posao. Na ekranu pravilni kvadrati povezani strelicama izgledaju dobro.
Program je savršen pa mogu bojom naglasiti generacijske ili obiteljske pripadnosti,
odvojiti dječje smrti od starosnih ili od onih koje je odnio rat ili neke čudne bolesti.
Mogu izračunavati prosjeke života u obiteljima, stoljećima.
Klikom na gumb mogu sve nas poredati izvan vremenske hijerarhije,
dodiruju se stoljeća,
obitelj ulazi u nemoguće i zabavne dijaloge.
Mogu sve ono što majci nije ni padalo na pamet da je moguće,
ili da je potrebno.

Isključujem računalo.
Moja povijest u Arial fontu zaštićena od zaborava,
može sada spokojno čekati nove generacije.

U majčine zgužvane papire nespretno zalijepljene selotejpom
presavijene i spremljene u ladicu
pogledam često.
U računalo? Nikada!

Sonja Kušec Bećirević
Pjesma Svjetionika

Nalik sam svjetioniku
kojeg je čuvar njegov napustio.
Sad ne mogu nikoga
spasiti od brodoloma.

Jer bez njega nemam svjetla,
a bez svjetla ja sam ništa.
Gola stijena usred tamna mora,
do mene više nema ni skala ni pristaništa.

Gola stijena usred tamnog mora,
prazna kuća navrh strma brda,
s oknima bez škura
i vratima bez ključa.

Samo hrid, bez svjetioničara.
I tko me nađe – izgubit će se,
a tko mi priđe -razbit će se.

Jer – bez njega ja sam ništa,
ni za kog’ u meni nema
niti mira nit’ skloništa.

I ja neću više nikoga,
kao nekad davno njega,
spasiti od brodoloma.

33. Vrazova ljubica iliti open your mailbox baby – Umjesto kave 15. lipnja 2022.

Iznenađeno me kolega u DHK Mirko Ćurić pita: A što ti još pišeš ljubavne pjesme? Kako da se, ma pokušavao biti i pjesnikom, čovjek ne zamisli: zvao me, a nisam mu se mogla javiti jer sam u nedjelju, 12. lipnja 2022. poslije podne, u Samoboru baš častila Vraza i njegovu ljubicu Julijanu Chantilly i s kolegama pjesnicima čitajući ljubavnu poeziju. Ove godine pjesmu open your mailbox baby – zanimljivo, Youtube bi je htio nadahnuto i nasilno pohrvatiti u otvori svoj poštanski pretić beba! – a prošlogodišnja je objavljena u zborniku s prošlogodišnje Ljubiceako napišem ljubavnu pjesmu.

Božica Brkan na 33. Vrazovoj Ljubici s oživjelima Julijom Chantilly i Stankom Vrazom odnosno Samoborcima Enom Bašić i Zvonimirom Ibriševićem / FOTO Vrazova Ljubica
Puna košara ljubavnih stihova namijenjena njihovim autorima / FOTO Vrazova Ljubica

Božica Brkan
open your mailbox baby

pomno odvagujem riječ po riječ
biram od riječi tek nekoliko
rečenice kratke eliptične
atipične nemoje

da te ne zaskočim ne opteretim
a da sve bude nedvojbeno
precizno
moderno
elektronički mudro
sendam sendam brzo da se ne predomislim
u zadnji čas i opet sve izbrišem
i prije negoli se uplašim vlastite nakane
vlastite jasnoće
vlastitih misli

a onda
danima
ni glasa
ni naznake o promašenoj nepostojećoj adresi
ni emojia
ni ovakva ni onakva

pogrešna osoba
pogrešan osjećaj

open your mailbox baby šaljem iz podsvjesti
open your hart baby
odoh posve u šlager
pogledaj pogledaj
nisam još napisala sve što imam a već se predomišljamveć se plašim i internetske ljubavi plašeći se neuzvraćanja 
a još nismo ni dospjeli do stvarneni do pogleda oči u oči
ni do dejta
ma ni do smajlića
mogu ti još glumiti i fb-frenda među stotinama tisućama

kome je još do ljubavi
ma i preko interneta

ako uopće ne otvaraš mailbox
ma
open your mailbox baby

open your mailbox

20220518 – 20220519 – 20220523 – 20220529 – 20220531 – 20220606 – 20220612  

Na stranici 20. zbornika

Božica Brkan
ako napišem ljubavnu pjesmu

ako napišem ljubavnu pjesmu
može li mi ona zamijeniti ljubav

ako napišem ljubavnu pjesmu

hoću li biti bliže da zavolim
bliže da mene netko zavoli

ako napišem ljubavnu pjesmu
hoću li bliže biti sreći

hoću li bliže biti boli
hoću li bliže biti dolasku
odlasku
rastanku

ako napišem ljubavnu pjesmu
hoće li mi od pogleda na tebe
zabridjeti vlasi prsa

i zaum i um

ako napišem ljubavnu pjesmu
toliko dobru da me udari u pleksus
da ostanem bez daha kao kad tebe ugledam
hoću li samo napisavši je
napokon spoznati uzaludnost ljubavi

ako napišem ljubavnu pjesmu
baš dobru ljubavnu pjesmu
hoće li mi dostajati samo do ljubavi
samo dok ne zavolim
ili kao da neizlječivo volim do kraja života

20201104 – 20201105 – 20210526 – 20210612

B. Brkan pozdravlja pjesnike na grobu Julije Chantilly uime DHK, tradicionalnoga suradnika / FOTO Miljenko Brezak

A.G. Matoš i J.J. Strossmayer – Umjesto kave 14. lipnja 2022.

Antun Gustav Matoš – jučer mu je bio i rođendan i imendan.
Malo ih se i sjetilo.

Urednik Tomislav Žigmanov i priređivač Mirko Ćurić govore o knjizi “Josipu Jurju I., kralju naših svih ideala” (Foto Božica Brkan)
Zlatko Krilić, predsjednik DHK, govori ispred portreta velikoga kolege (Foto Božica Brkan)

Međunarodni 6. Matoševi dani krenuli su 8. lipnja 2022. u književnikovu rodnom Tovarniku, nastavljeni su u Beogradu i Plavni te jučer završeni u Zagrebu. Izaslanstvo Društva hrvatskih književnika velikom je kolegi položilo cvijeće na mirogojskom počivalištu. „Počivaj spokojno, a djela ti neka budu nespokojna i žive i dalje“, rekao je predsjednik Zlatko Krilić. A potom je nastavljena dobra tradicija predstavljanja svježe objavljenih dobrih knjiga: priređivač Mirko Ćurić i urednik Tomislav Žigmanov govorili su o izuzetno zanimljivom izboru Matoševih tekstova „Josipu Jurju I., kralju naših svih ideala“ (izdavači DHK Ogranak slavonsko-baranjski iz Osijeka i Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata iz Subotice, 2022.).

Na Mirogoju
Među poštovateljima AGM-a i predstavnici Ministarstva kulture i medija i Grada Đakova (Foto Božica Brkan)

Posve nesvakidašnja knjiga koja komunicira s epohom, ocjenjuje Tomislav Žigmanov. I u današnje vrijeme vrlo moderna, jer analizira Matošev odnos prema biskupu Josipu Jurju Strossmayeru. Iako starčevićanac i vrlo kritičan i svoj, AGM bez servilnosti, stilistički teško usporedivo i s čime, literarno se divi Strossmayeru, uznoseći najvećega kulturnog mecenu u našoj povijesti – prisjećam se koliko je na različite načine podržavao primjerice Mariju Jurić Zagorku, kao novinarku i književnicu – a koji mu, unatoč molbama i teškome životu, nikad nije pomogao.

Glazbeno su podsjetili na Matoša Đakovčanka Zrinka Posavec i gitarist Mario Igrec (Foto Božica Brkan)

Dogodine okrugli 130!

Ljubiće ne objavljuju samo ženski časopisi niti čitaju samo žene! – Umjesto kave 6. lipnja 2022.

Na Dvotočki, prvom Festivalu žanrovske književnosti u Zagrebu, 28. svibnja 2022., imala sam priliku predstaviti svoj novi, peti roman Privremeno neuporabljivo, kojem nisam dala da bude ljubić, ali sam o svojim ljubićima potpisanima pseudonimom Bianca Brandon imala priliku govoriti na uvodnom panelu o ljubavnim romanima, u kojem su sudjelovali i Lea Brezar, Inna Moore i Innamorata, Stjepo Martinović, Petar Pismestrović te Nataša Turkalj, a moderirala Sanja Tatalović. Zatim kasnije u zaključnom festivalskom panelu o domaćim žanrovima u medijskom i literarnom prostoru, koji je moderirala Sandra Pocrnić Mlakar, imala sam priliku i šire predstaviti i svoju malu, uvjerena sam i korisnu analizu Ljubići u novinama i časopisima.

Večernjakovi ljubavni romani autorice Biance Brandon iz ljeta 2005.

Bilo bi zanimljivo analizirati i ukupnu scenu domaćega žanra ljubića, dakako u kontekstu i prevedenoga, i kako su se tijekom desetljeća mijenjala samostalna izdanja te kako su na našem tržištu, kakvo je da je, iznjedreni autori poput Splićanke Kate Michell, čije romane možemo čitati ne samo umetnute u Gloriu, nego i ukoričene, čak izvezene na srbijansko i makedonsko tržište.

Na festivalu književnih žanrova Dvotočka u Zagrebu o ljubićima govori Božica Brkan / Foto Miljenko Brezak

Od početka sedamdesetih godina 20. stoljeća, kada su ih u jugoslavenskom kontekstu kao dio palete objavljivale sve relevantne novinske izdavačke kuće,  primjerice Dečje novine iz Gornjeg Milanovca u čak nekoliko specijaliziranih biblioteka, a Vjesnik Život. Osobito poslije1971., kad su mnogi ugledni politički novinari, komentatori, kažnjeni anonimnim lektorskim i redaktorskim poslovima i maknuti u zavjetrinu, ljubići su njegovali izuzetno dobar jezik. I ženski časopisi i dnevne novine ljubiće objavljuju računajući na čitateljice u slobodnom vremenu, vikendom i ljeti, te na podizanje naklade, koja se skriva kao zmija noge. Novinska izdavačka kuća Vjesnik je imao i poseban centar za istraživanje koji je vodila Vesna Lamza.

Večernjakova Kolekcija ljubavnih romana autorice Biance Brandon iz ljeta 2007.

Od dnevnih novina vodeći hrvatski politički dnevnik Vjesnik nije objavljivao takvo štivo, a Večernji list redovito i svaki dan kratke krimi priče, rijetko ljubavne, najčešće nedjeljom i ljeti. Pod pseudonimom sam ljeti 2005. i 2007. tijekom 8-9 tjedana zaredom pisala ljubiće koji su objavljivani nedjeljom (subotom su objavljivani krimići) – Večernjakovi ljubavni romani i Kolekcija ljubavnih romana. Umetani su, veliki format, po 25 kartica, s tipičnim hrvatskim temama (skandali, pretvorba i sl.), a naslovi su bili: Susret u Kontiju, Svi okusi ljubavi, Kuća pored mora, Crvenokosa iz Haludova, Tvornica snova, Program tvog računala, Kad zvijezde padaju, Kad dozori zabranjeno voće, Utrka za ljubav, Izgubljeni u vilinskoj šumi, Rokerska romansa, Kobna audicija, Koalicija za ljubav…

Završni panel na Dvotočki: kamo ide žanrovska literatura u medijima? / Foto Miljenko Brezak

Ženski i drugi lakši, šareni časopisi objavljivali su, Start  povremeno erotske priče, Vikend lakše štivo za slobodno vrijeme, uz drugo i kratke ljubavne priče Ana Žube (Ana Župan Bender). Ženski časopisi više-manje svi imaju tradiciju redovitog objavljivanja ljubavnih priča, kratkih romana i romana u nastavcima, od Praktične žene i Nade u Beogradu do zagrebačkih Mile, Drage i Svijeta, koji jeobjavljivao umetnute ljubiće maloga formata, prevođene. Uz odlazak gl. urednice Svijeta i Glorijine kolumnistice Đurđe Milanović, Gloria, br. 1428, 19. svibnja 2022., Nada Mirković piše kako je 1986., kad je postala glavna urednica Ženskog časopisa Svijet – koji je imao nakladu od danas nezamislivih stotinjak tisuća primjeraka… (…) zadržala njegov identitet magazina koji se bavi i feminističkim temama, ravnopravnošću žena u socijalizmu – što je u velikoj mjeri bila tabu tema jer se to smatralo odrađenim. Tu je dobru tradiciju zadržaladanas najčitanija Gloria – povremeno i Story – koji katkad objavljuju i samostalne knjižice. Na niz postavljenih im pitanjaurednica ljubavnih romana Ivanka Vranković uz blagoslov gl. urednice Alenke Ostrihon, odgovorila mi je na niz pitanja i iznijela zanimljivo iskustvo Glorie:  

Gloria prednjači tradicijom umetnutih ljubića

Uređujući „ljubiće“, kako sam ih  već i sama počela kolokvijalno nazivati, a tome je više dvadeset i pet godina, i više od 1400 objavljenih romana, srela sam se ne samo sa zanimljivim, ponekad i nevjerojatnim sadržajima, ženama koje ih i najčešće pišu, nego i s fenomenom čitateljica.

I baš su čitateljice na neki način „diktirale“, u određenim vremenskim razdobljima, da se radnja romana ne događa u Hrvatskoj. Uz obrazloženje da se kod nas tako nešto, lijepo i sa sretnim završetkom, ne može desiti ni u najluđim snovima.

Gloria: ljubić Diplomati i ljubav Lene Ivanov

Taj me fenomen i samu zaintrigirao pa sam pokušala odgonetnuti u razgovoru baš s onima koje su mi se obraćale, a činile bi to često, i mnoge, zašto je tome tako. I po njihovim pričama to je zato što smo toliko siromašni i jadni, još neoporavljeni od strahota rata, da je bolje, jer je vjerodostojnije, da se tako nešto dešava negdje „gdje se živi drugačije“.

I prvih godina, a to su bile poratne, objavljivali smo više romane čija se radnja dešavala „tamo negdje gdje se živi bolje.“

Iznenadila sam se kad su to željele uglavnom žene zrelije dobi (35- 50 godina). Mlađima je bilo svejedno. Još pamtim jednu djevojku koja je rekla da joj je svejedno gdje se radnja zbiva, ali mora biti tako ispričana da se može poistovjetiti s glavnom junakinjom.

Gloria: ljubić Ne želim te voljeti Marije Zorić

Bilo je primjedaba ponekad i na strukturu romana jer jednima nije bilo dovoljno u njima ljubavi, drugima je nedostajalo zornog prikaza seksa, a jedna je čitateljica bila ljuta jer je prvi poljubac „pao“ tek pri kraju romana.

Taj fenomen poistovjećivanja nije ništa novo, premda može biti začuđujuće u kolikoj je to mjeri. Psiholozi i za to imaju objašnjenje – sapunice, ma u kom obliku bile, rasterećuju i smiruju. Možda je i to razlogom da su nam se znale tužiti frizerke da im iz salona nestaju umetnuti Glorijini romani čim magazin stigne.

Pitanje je samo, a možda se u tome krije i odgovor, koje dobi žene najviše čitaju takve romane. I opet ću se poslužiti izjavom jednoga psihologa, ne znam, doduše, ima li on baš pravo, ali rekao je – razočarane. A razočarane mogu biti žene svake dobi. I muškarci, dakako. Opet od nekih čitateljica saznala sam da ih čitaju i njihovi muževi – poskrivečki.

Uvjerili smo se već prilikom prvih objavljenih romana da su sjajno prihvaćeni, a kad nešto privlači čitateljstvo, tu više nam dvojbi – objaviti ili ne. To sigurno diže tiražu magazina. Dakako da su važna čak i godišnja doba. Ljetni porast prodaje dokaz je tome. To nas je i ponukalo da ljeti izdamo knjigu i u njoj nekoliko romana.

Mi našim spisateljicama nismo određivali strogo temu, ali su i one znale što jedan ljubavni roman mora imati – od sadržaja do strukture. Tek smo, čini mi se, jednom objavili roman koji nije imao klasični happy end i doživjeli salvu kritika. Jedino što nemamo podatke jest kakva je obrazovna struktura naših čitateljica. Bilo bi zanimljivo i to istražiti.

Posebno će Vas možda zanimati tko su i koliko nam je slalo svoje romane žena u ovih 26 godina izlaženja Glorije. Oko četrdesetak. Gotovo svima to je bio prvi objavljeni rad. I bilo je tu dosta redaktorskoga posla.

Za neke od njih, sa zadovoljstvom mogu reći, da su se već afirmirale. Neke su s vremenom prestale pisati, nekima smo se na pristojan način zahvalili, a nečiji radovi ni uz najjaču redakturu nisu bili za objavu. No svaki pristigli roman se pročita.

Gloria: ljubić Dokaz ljubavi Jane Nović

I još jedan fenomen. Imamo dvojicu sjajnih pisaca, muškaraca, ali oni objavljuju pod pseudonimom, ženskim. Obojica su iz priobalnog područja. Zašto kriju svoj identitet, ne znamo. Tek jedan od njih nam se srdačno zahvaljuje što mu dajemo mogućnost da radi ono što bezgranično – voli. Bilo bi zanimljivo čuti zar kruh zarađuje onim što mu je mrsko raditi. Pa je njemu pisanje ljubića, pak, opuštanje.

Bio je pisac i jedan muškarac, koji je radio u jednom bivšem ministarstvu (gospodarstva), objavili smo mu jedan roman, a drugi je bio preerotičn i činilo nam se da je on prije za objavu u nekom erotskom časopisu. Sve drugo su spisateljice žene.

Bilo bi zanimljivo i znakovito istražiti i fenomen pseudonima (mukarci imaju ženska imena, a većina ima strana imena!).
Za kraj, umjesto zaključka, postavljam niz retoričkih pitanja: Bi li danas novinski izdavači dizali nakladu ljubićima, kakve dužine, koliko bi uspjeli i kojim temama?

Neki od samostalnih ljubavnih romana Biance Brandon

20220603