Umjesto kave 3. svibnja 2016.: pet minuta gromoglasne tišine

Točno u podne novinari i mediji danas će zakratko ušutjeti simbolično kako bi ukazali na ušutkavanje novinara i na zatiranje slobode medija, na rušenje četvrtoga stupa demokracije. Od Hrvatskoga novinarskog društva do mjerodavnoga za to područje života i rada Ministarstva kulture prošla je protesna novinarska povorka kako bi, uz zahtjev za ministrovom ostavkom i čitanje Deklaracije o novinarskim slobodama, simbolično ondje odložila olovke. Samo simbolično, nije odustala od njih, od slobodnoga i profesionalnoga izražavanja!

Bez riječi, vitez s olovkom, za str.BB
Bez riječi, 1978. / Karikatura Miljenko Brezak

Novinari će tradicionalno na Međunarodni dan medijskih sloboda kolegama s najkvalitetnijim profesionalnim dosezima u prošloj godini uručiti i godišnje nagrade. Marija Jurić Zagorka više je nego suvremena. Još na kraju, iz mjerodavnoga ministra na sve to samo – gromoglasna tišina.

20160503

Umjesto kave 2. svibnja 2016.: Katarinin i Ivanov dijamantni pir ili duga i lijepa priča Kraljičkovićevih

Da sam pravi pisac, parafrazirala bih vam nečiju mudrost poigravši se najprije vrijednošću ili bezvrijednošću braka uopće. Da sam prava novinarka, iscitirala bih nesretne brojke o tome kako se sklapa sve manje brakova i kako ih se sve više razvodi.

kraljickovici_01vjencana1956
Vjenčana slika Katarine i Ivana, 1956.
kraljickovici_02katarina&ivanusvomdvoristu
Slavljenici Katarina i Ivan Kraljičković u svom dvorištu

Ali meni ništa od toga ne pristaje uz skromnu obiteljsku proslavu dijamantnoga pira, dakle 60 godina braka Katarine i Ivana Kraljičković iz Palanjka, sela na lijevoj obali Save prije Siska. Kao vjernici otišli su u subotu 30. travnja 2016. u župnu crkvu u Galdovo na misu zahvalnicu, a onda proslaviti u sisački hotel Panonija s dvojicom sinova, Josipom i Ivicom i njihovim obiteljima te širom obitelji i prijateljima.

kraljickovici_03 trinarastajakatarina&ivan&djeca&snah&unuci
Tri naraštaja obitelji Kraljičković, Katarina i Ivan, djeca i snahe i unuci

Mlađi Ivica, odvjetnik, i njegova Tihana izrodiše Ivu, Antoniju i Stjepana, a stariji Josip, mr. sc. agronomije, i njegova Lidija izrodiše Hrvoja, Luciju i Filipa. Sve su to odrasli ljudi kojima je nastaviti Kraljičkovićevu lozu djeda Filipa. Šale se kako u obitelji imaju trojicu advokata i tri liječnice, ne računajući drugo.

Savjet za nas mlađe? Kako su oboje cijeli život poljoprivrednici i naradili su se, savjetuju zdravu prehranu, sedam dana u tjednu povrće, barem dvaput dnevno žlicu, a ne debele sendviče i hamburger, te – ne predavati se nikakvim ovisnostima. Nije im uvijek bilo lako, nije im ni sada kad se ispomažu oslanjanjem što o štap, a što jedno na drugo. Ali – na nogama su! Imali bi što pripovijedati i o ljubavi, ali njihova su najveća ljubav sada njihova djeca.

kraljickovici_04torta
Torta za slavljenike

Mi koji smo s njima prije desetljeća proslavili pola stoljeća skladnoga života – Josip i Lidija tada su slavili četvrt stoljeća, dakle upravo broje 35 zajedničkih godina, što također nije malo te i njima čestitam – veselimo se i sad onome što im je drago i čemu se vesele. I dalje zajedno. Živjeli!

A njihova priča, dijamantna ali bez dijamanata, koja počinje kada je Katarini bilo 18, a Ivanu 22 godine, njima obična, prepuna truda, predanosti i ljubavi, zapravo je danas vrlo rijetka i sve rjeđa da je vrijedna pripovijednja, dijeljenja. I ugledanja.

20160502

 

Umjesto kave 23. travnja: U Noći knjige Ledina u Mariji Bistrici

IMG_4413 600 BB čita
Božica Brkan i Đuro Vidmarović: autorica čita poglavlje iz svoje Ledine / Fotografija Miljenko Brezak

Opet druženje s mudrom sovom u Noći knjige. Ovaj put u Općinskoj knjižnici i čitaonici Marija Bistrica povod je moja Ledina, a o njoj govorimo Đuro Vidmarović i ja. Uigrani tim koji nikad nije imao dva ista predstavljanja. Ovaj put Đuro, koji je radi predstavljanja moje propustio zagrebačko predstavljanje svoje knjige o kolegi pjesniku Jurici Ćenaru, sjajno uznosito prigodno uz Dan hrvatske knjige i Svjetski dan knjige i Noć knjige govorio je i uopće o knjizi, o čitanju i o mladima.

IMG_4412 600 publika
Pažljiva publika u Noći knjige u Mariji Bistrici / Fotografija Miljenko Brezak

Nadahnula su ga dvojica dječaka iz Tugonice, Lovro koji ide u drugi i Luka koji ide u četvrti razred. Posjeda ih u prvi red i mi zapravo govorimo njihovim velikim očima koje vas gledaju plaho, ali – netremice. Ja se samo nadam kako će mlađi, Lovro, koji je đak-putnik pa često čekajući bus vrijeme provodi u knjižnici, moje tekstove čitati kad tad barem u e-formatu. Cijelu večer kašljucam na papir, pa se dodatno osjećamo kao doma. Tu nas i inače ravnateljica Mira Pižir i njezina ekipa očekuju srdačno, s razumijevanjem, a često dolaze i na druga naša predstavljanja baš po cijelome Zagorju. Ovaj put k knjima dolaze iz Zlatara, iskrali se sa svoje Noći knjige, jer dogovaramo jesensko gostovanje kod njih.

IMG_4423 600 bb. Đuro i mladi gitarist
Mladi gitarist Borna Simeunović zaokuplja pažnju / Fotografija Miljenko Brezak

Gospođa Mira, Mirči moja fb prijateljica upravo je toga dana ovjenčana županijskim priznanjem za organizaciju već 13 recitala Željka Boc s ljubavnim pjesmama u čast prerano preminule mlade lokalne pjesnikinje koju živom održava ustrajnošću i poezijom drugih pjesnika. Ispričava se što nema više publike, jer su na nekom drugom o nečem drugom što ga je organizirao moj slavniji novinarski kolega, trenutačno na ledu. A publike ima zapravo puna (proširena) knjižnica i više nego u većim mjestima. Organizirala je i sjajnu zakusku s buhtlima i gibanicom na tenke, koju je pripremila teta Anka, gospođa Ana Januš koja se prošle subote natjecala na 10. Babičinim kolačima baš gibanicom na tenjkem od bučinih koštica.

IMG_4442 600 kolačem
Za sjećanje: gospođa Ana Januš sa svojom sjajnom gibanicom na tenke / Fotografija Miljenko Brezak

Govorimo, govorimo. Čitamo, čitamo…

I lijepo se osjećate kad dođete nekamo gdje su već čitali ono što tek predstavljate, gdje i kupe knjigu, gdje vam kažu kako imaju sve vaše knjige. Trud da se dostigne tako nešto nije malen, pogotovo kad ste kao pisac još i svoj izdavač i svoj distributer i promotor knjige i čitanja uopće. I ne samo da sve odradite sami, nego se doslovce borite za svakoga svog čitatelja – pretjerano je reći da baš svakojega i osobno poznajete – pa vas zato svaki to više i veseli. Posebice oni koji će, nadam se, da parafraziram geslo Opere Box i kolegu Dražena Siriščevića, to tek postati kao dvojica dječaka iz prvoga reda u Mariji Bistrici. Možda to postane i gitarist Borna Simeunović, tek nešto stariji od braće Klancira, koji nam je podario glazbene predahe.

IMG_4427 600 BB i Đuro s djecom
Božica Brkan, Luka i Lovro Klancir i Đuro Vidmarović / Fotografija Miljenko Brezak

Obično kažem kako gdje god da govorim o svome tekstu govorim s mišlju da je negdje u publici neka mala Božica s nadom da će njoj to značiti nešto poput onoga kao što je davno značilo meni kad je govorio netko o nečemu dok sam bila mala. Noćas je, kad je zacijelo već morao spavati, tako pomno upijao maleni dječak Lovro Klancir. Zbog njega sam preskakala lascivne dijelove svoje proze, uz ispriku kako ima bosih, pa.. No, hvala Lovri! Na vremenu i pomnoj radoznalosti. Ima nas još, dakle. Onda sam njemu i bratu pročitala čikačoku, svoju pjesmu o bistričkim pticama klepetačama; na kekavici, jer je i njihov materinski također kajkavski. Imala sam dojam da im se svidjela… I da sam sinoć podijelila s prisutnima nešto svima nam dragocjeno.

A sad je pak dan, meni dan knjige, dan teksta, dan čitanja i pisanja.

IMG_4429 600 BB, Đuro i gosti iz Zlatara
Đuro Vidmarović, Božena i Željko Slunjski, Božica Brkan i gradonačelnik Zlatara Stanko Majdak

20160423

Umjesto kave 22. travnja: Miljenko i Yashica.

Razgledajući na Selskom turizmu Kezele zbirke starih predmeta, ugledah – stari, zapravo prastari fotoaparat. Yashica! Kad sam upoznala Njega, već se snimao fakultetskom Yashicom, muvao se po fakultetskom fotoklubu više negoli po drugim dijelovima Ekonomije. Doma je imao Smenu 6, a zajedno smo imali Lubitel, Prakticu, Nikon, Olympus, nekoliko Canona. Čak je, davno, kupio i rusku aparaturu za raditi fotke i cijela nam je tadašnja garsonijerica povremeno smrdjela po smeđem toneru kad je kreirao lažne stare fotke. Nije onda čudo što sam, uza sve svoje novinarke kolege fotiće, jednome romanu u naslov uz Rez stavila i leica-roman u 36 slika

yasicadvojicametuzalemafoBB20160415
Dvojica metuzalema / fotografija Božica Brkan

 

Eksperimentirao je, eksperimentirao. Ja sam mu bila valjda najčešći motiv. Poslije mu je mnogo snimljenih filmova ostalo i nerazvijeno, onih 6 x 6 i ostalih, a sjećam se da je D. snimio uoči polaska u prvi razred, a fotke napravio o proslavi punoljetnosti. Nisam baš sigurna da sad zna gdje je ona stara aparatura i kutija s fotokoještarijama. Snimamo pametnim idiotićima, čak više ja negoli on.
Ali kad je ugledao staru Yashicu, nasmijao se – ne prigovarajte zbog političke nekorektnosti – ko cigan belom kruhu. Sad mi preko ramena komentira: nas dvoje metuzalema. Potpis pod fotku: lijevo Yashica, desno Miljenko Brezak. Photo by B.B.

20160422

Umjesto kave 15. travnja 2016: Na Fišerovoj Noinoj arci sveopća je zbrka

fiser 07m Davor Šalat, pjesnik, Božidar Petrač i Lada Žigo Španić
Davor Šalat, pjesnik, Božidar Petrač i Lada Žigo Španić / Fotografija Miljenko Brezak

Kekavka jedna, nešto me kao kori on, kajkavac jedan, pa se smijemo. Koliko se godina znamo? Još iz naših novinarskih vremena. Kad je to bilooooooo!? Onda mi je baš on u svome Varaždinu uručio Nagradu Katarina Patačić za zbirku Pevcov korak, kajkavski osebušek za EU za najbolju knjigu objavljenu na kajkavskom u 2012. Onda nas je iste godine nagradilo Hrvatsko slovo, njega za poeziju, a mene za prozu. Onda je on zaredao nagrade za kajkavskoga Macbetha na fajruntu, kao da se oprašta. Onda je uvrstio moje pjesme u recentnu antologiju kajkavijanu na njemačkome prošle godine…
A onda se u srijedu na Tribini Društva hrvatskih književnika predstavio novom knjigom. Doba nevremena. Tu, kako je opisuje Davor Šalat, a citira ga i Božidar Petrač koji su knjigu predstavljali, proglašava “bujicu njegove odlične štokavske poezije zapravo svojevrsnim iznenađenjem”.

fiser_01m Ernest Fišer čita iz Doba Nevremena
Ernest Fišer čita iz Doba nevremena / Fotografija Miljenko Brezak

“U njoj ne samo da je prevladao određena poetička perpetuiranja u svojem ranijem štokavskom pjesništvu, nego je stvorio inovativni pjesnički svijet koji, usudio bih se reći, u svojoj originalnosti i razvedenosti čak ponekad nema pandana ni u njegovoj kajkavskoj lirici.” Kaže u pogovoru Davor Šalat dalje, kako mu “ta uvremenjenost, potpuna sljubljenost poetskog logosa i aktualne događajnosti, bjelodano i konkretno ‘hvatanje’ duha vremena, možda je i ono najintenzivnije što se nekom pjesništvu može dogoditi”. Ništa vam nema do čitanja. I više od, za razliku od primjerice naslovne pjesme ili Na Noinoj arci sveopća je zbrka, posve atipičnoga citata Ernesta Fišera koji odabrah iz Doba nevremena, zbirke i ilustrirane meni uobičajeno jako dojmljivim A. B. Švaljekom:

fiser_04m Autor potpisuje Doba nevremena
Autor potpisuje Doba nevremena / Fotografija Miljenko Brezak

OBITELJ, IZ ALBUMA

Obitelj se ne može izmisliti – ili je imaš ili nemaš,
ona spašava te od propasti, i dok sve drugo zataji,
u obilju ili gladi, svejedno: podjednako je opasno
kad izokrene se utroba, a ti si ravnodušan, do boli

Obitelj, iz albuma, i danas nas hrani: djetinjstvom
u igri, dobrotom u siromaštvu, nadasve prisnošću,
onako kako diše se sloboda; topli svibanjski vjetri
kao vremenska kulisa također vrijedni su sjećanja

Obitelj, ovdje u Hrvatskoj, ne voli ljeporječivosti,
nego puna pluća vedrine, poput zavičaja: to nešto
tvoje i zanosno, što je nepotrebno opisati, jer traje
kao i krštenje, prve ljubavi, daleko od svih lihvara

Obitelj ti je, napokon, najuža domovina, uznosita,
koju ne biraš, jer je zadana: govorom pticâ, vidom
do dna srca, jezikom materinskim; to je prabiljka,
iz koje rastu duše, na putu za vječnost, s anđelima

2160414

fiser_02mGospođaFišerpušinabalkonuHND-a poslije promocije
Gospođa Fišer puši na balkonu HND-a poslije promocije / Fotografija Miljenko Brezak

 

Umjesto kave 7. travnja 2016.: Rupe

Kad je prije nekoliko dana u kasni sat u posljednjim vijestima kao prva vijest, ravno s ceste, s križanja u Slavonskoj, izronila rupa, izguravši pri tome i da je policija opkrala policiju, pomislila sam da je to još samo jedan PR za novi roman mlade kolegice. Sve dok se nisu ustobočili na Bandića kao da ju je u podzemlju sam iskopao. (Ne znaju mladci da je zagrebačko podzemlje, čak i izbetonirano, puno šudra, koji se nekad iskopavao da bi se njime odmah i gradilo.) I dok poduzetnije tv nisu zaredale sličnim domaćim i stranim rupama.

Uza sve rupe i lukne od crnih i ozonskih do one proračunske nekako mi je posljednjih dana najbizarnija baš ona oko istoimenoga romana. Gdje bi nam bila književnost da se tako, makar brojčanim medijskim reagiranjima, usredotočujemo i na bitnije!? Istoga dana, na primjer, u Mediteranu u nedjeljnome Novom listu Marinko Krmpotić (“Triler iz naše stvarnosti”) piše kako “dosadašnje životno i literarno iskustvo ponajbolje hrvatske mlade književnice Ivane Bodrožić eksplodiralo je u njenom novom romanu ‘Rupa’, a odjeci ove literarne detonacije mogli bi se osjetiti i izvan okvira čisto književnih krugova”. A Ivica Šola u kolumni u Slobodnoj Dalmaciji (“Bijeda Ivane Bodrožić”), koja ga na naslovnici najavljuje: “Pročitao sam roman Ivane Bodrožić otkrio osobu bez talenta koja uopće ne zna pisati”.

Prije nego sam krenula ispiti ovu kavicu, baš pročitah u rijetko dobrom broju Globusa u tekstu (tako loše prelomljenom i ilustriranom da sam ga umalo preskočila!) uobičajeno zanimljivoga Tomislava Čadeža “Novi roman Ivane Bodrožić nije roman s ključem, nego politički triler u kojem autorica ipak pretjeruje”. Inače bih pohitala odmah kupiti roman, ali ovaj mi se put ne da udubljivati u rupu ni oko nje.

Samo mi je zanimljivo kako ama baš nikoga nije briga za rupe u glavama. Čak računaju na njih.

P.S. Ovo nije plaćeni PR ni za jednu rupu.

20160406 – 20160407

Umjesto kave 6. travnja 2016.: Napršnak kave

Kak je to teško čoveku gda nema ni za kavu popiti. Jeno je kej ne bi smel, opče ne bi – srce oče, a srce bogme i ne da – a drugo kej baš nema.

A jeno je kej nema z kem, nekak su se negvi ludi, ludi okoli nega razišli, zdošli, jen po jen, ki kam ki kam, pa če ti je do kave popi si ju sam. Nemaš tu puno kej zebirati. Neg kapučino, veliki jel mali, jel produženu, kej brezkofeinsku, a to ti je jeno zakej bi kavu i pil. Moreš z cukorom, moreš brez, moreš z onem kej ne beli, moreš hrdžavi jel z cukorlinom jel z steviju. Sega toga ima des. Sedeš si lepo v lad če je vruče, v letu, jel negde de je toplo, če je v zime. Ak je pod večer, moreš gledeti kak sunce zalazi, a ak je v jutro, kak pe van. Moreš si i novine lepo prečitati, kej ima novoga. Mam dobiš dva v jen, kak to poveju, neš se strošil.

kavamalakavanaBB
Machiato / Fotografija Božica Brkan

Moreš si gledeti zeleno i plavo i misliti si svoje. I misliti si kak imaš i štamtiš, trefpunkt za svoju partiju, kak su negda govorili če je i Partija čistom nekej drugoga bila, za pajdaše i pajdašiju. Iti za pajdaša komu. I kak je te napršnak kave kej ti je kelner donesel bolši neg doma cela džezva. Negda smo pili samo tursku, franck – moglo se lepo i gatati kak je bila gusta – negda su pak bile one vraže nestašice i šverc, potle z lončeka jel za avutomata, ni kuvati ju ne moraš.

I kak mejne kave smem piti, i dale si dogovarjam kave.

20160203 – 20160308 – 20160321 – 20160329 – 20160330 – 20160401 – 20160405

Umjesto kave 25. ožujka 2016.: Božica Jelušić 65/45

Iz svoje zbirke Bilanca 2.0 / Odabrane ljubavne i ostale štokavske pjesme, 2011., str. 79. ispisujem

Sonet krasopisom

Božici Jelušić

Čudesno mi je:
poetesa krasopisom ispiše sonet kao posvetu. Katkad i s akrostihom.
Sad ju je napisala. Ovoga trena. I zna pjesmu napamet. Zanavijek.
Kako su meni pjesme uvijek u radu
i zašto ni jednu kad je i dogotovim ja ne znam napamet?
I zašto je ne ispišem takvim krasopisom?

20101105 – 20110227
(Iz ciklusa Pisci)

IMG_1415 BJ i BB
A onda je meni nad zipkom moje Ivane profesor Bartolić rekao da mi je to najvažnije što sam napravila, a da će me pjesnikinjom priznati kad napišem zbirku kajkavskih pjesama / Fotografija Miljenko Brezak

Prigodno se podsjećam. S razlogom. Sinoć sam na tribini u Hrvatskom slovu imala čast moderirati zanimljivu čak dvosatnu književnu večer s imenjakinjom i kolegicom Božicom Jelušić. Bio je to uvod u intervju koji izlazi u idućem broju kulturnoga tjednika te uvod u nisku prigodnih zbivanja obilježavanja 65. obljetnice života i 45. obljetnice književnoga djelovanja.

Izravan je povod i izlazak iz tiska nove kajkavske zbirke pjesama Božice jelušić FTIČ KESNOKRIČ, prve u petoknižju što ga prigodno objavljuje Tonimir iz Varaždinskih Toplica. Slijede po knjiga pjesama za djecu, štokavskih pjesama, putopisa i eseja.

Da sam ja odlučivala čime slaviti autoricu 43 objavljene knjige, antologijsku pjesnikinju i maga riječi, objavila bih barem neku od trideset i nešto Božičinih čudesnih tekica u koje sve zapisuje, pjeva, prevodi, crta, lijepi…

IMG_1379 pjesma s kruškom
Pjesma o kruški s ilustracijom iz jedne od tekica Božice Jelušić / Fotografija Miljenko Brezak

Kako se njezina priča nastavlja, otkrivam tek da FTIČ KESNOKRIČ nije, kako biste možda pomislili, staračka žalopojka nego, kako autorica kaže tumači, buntovni pjev, najkasniji iz crne noći. Zašto prva ftič-kajkavič, čemu poezija i uopće (lijepa) riječ danas, disciplina forme, inspiracija, pisanje iz provincije i pisanje na mreži svih mreža samo su neke od tema o kojima smo razgovarale javno kao što to činimo na našim obično žustrim i polemičkim kavama.

Čestitke Božici Jelušić, G. P. V. odnosno Gospi Peru Vičnoj, uz meni najdražu pjesmu iz njezine najnovije zbirke FTIČ KESNOKRIČ:

VLEČUČI PERO

Vlečući pero, kak vuže pri meši,
Još čekaš da se ftič oglasi v seči.
A trebalo bi, kak sviet spametneši,
Na vužgan vanjkuš klonuti i leči.

Vers plete mrežu, lovi noru muhu.
Tuđoj noriji želesce podvlači.
Al’ cinkuš z groblja cilinče vu vuhu;
Ftapljajuč duh se za slamku zakvači.

Vlečuči pero, kak pesa po dežđu,
Kak lenu metlu vu megleno ranje,
Pretačeš mulja čez luknjavu dreždu,
i se je v tebi straj i pokajanje.

Treba je duši zmudrijati koru.
Potrti šajbe, pustiti se v bieg…
Ni jasne psalme prematati v koru,
Gda klecav korak prti culo v brieg…

O, hiža Rieči! Senca po njoj leti,
V kudeljaš bieli prehodnost presleče.
I ne znaš više kak se to pripeti:
Ti vlečeš pero, pero tebe vleče…

IMG_145BJ
Poetesa Božica Jelušić s najnovijom od svojih knjiga Ftičem kesnokričem / Fotografija Miljenko Brezak

Umjesto kave 24. ožujka 2013.: Što bi sad čitala mala Božica?

 

stolcitanje_01svi
Sonja Zubović, Božica Brkan, Ranka Javor, Hrvoje Kovačević i Lada Žigo Španić / Fotografija Miljenko Brezak

Potičemo li dovoljno u mladih kulturu čitanja? Naslov je to okrugloga stola na Tribini Društva hrvatskih književnika u petak 18. ožujka 2016. Vodila ga je Lada Žigo Španić, podsjetivši na postavke Nacionalne strategije podupiranja čitanja do 2020. Vrlo zanimljivo – i po mojoj prosudbi korisno – spoznaje, stavove i vrijedna iskustva iznosili su književnik za djecu i voditelj Male tribine, Školama u pohode, Tribina u gostima Hrvoje Kovačević, zatim ravnateljica Knjižnica grada Zagreba Ranka Javor, književnica za djecu i voditeljica projekta Poezija to go Sonja Zubović i ja, književnica, novinarka, urednica i nakladnica. Nije, dakako, zaobiđen ni kurikulum. Iako sjajna, publika je, nažalost, bila malobrojna.

Moja polazna ocjena: ne potičemo dovoljno, ali potičemo. Ne djelujemo sustavno, pa su nam zato i uspjesi različiti. Moderne teorije, osobito marketinške, dakle one praktične, upućuju: tell your own story.

Namjerno sam iznijela nekoliko svježih primjera. Ovih dana reporteri (tv, novinski) donose snimku iz izbjegličkog kampa s grčko-makedonske granice: djevojčica sjedi u travi i blatu i – čita. Odavno nije bila u školi, a ipak čita. Tko želi čitati, tko ga može spriječiti? Uspoređujem današnjicu s nekadašnjim selskim “knjižnicama” svojega strica Pepeka Brkanovoga u Okešincu i suprugove babe Kate Brezak u Širincu. (Od Vojne krajine u kriškome kraju postoje i narodne i školske knjižnice, i osnovnoškolska i gimnazijska, ali mislim da sad nema niti jedne knjižare.)

Knjige se čitaju naglas, kad ima vremena, obično navečer; idu od kuće do kuće i svatko tko ih pročita potpisuju se na korice. Čita se Ivana Brlić Mažuranić, Priče iz davnine s Kirinovim ilsutracijama, čitaju se romani (i u nastavcima) Marije Jurić Zagorke, a kupuju naslovi iz biblioteke Sv. Jeronima… A zatim se prepričavaju dalje. Prisjetih se besplatne razmjene knjiga i časopisa. u Hrvatskom društvu pisaca u siječnju 2016, za šmekere. Ovih se dana objavljuju i nagrade čitateljima knjiga iz knjižnica – Marta i Josip prošle su godine posudili i pročitali 489 knjiga – najavljujući Svjetski dan pripovijedanja (20. ožujka), Svjetski dan poezije (21. ožujka), Noć knjige…

Nisu problem, iako postaju, oni koji žele čitati i koji imaju naviku čitanja, nego oni koji tu naviku nemaju. Nisu je stekli. Kako dijete “natjerati” da čita, ako mu roditelji ne čitaju niti su čitali?

Opća estradizacija kulture dohvatila je, dakako, i knjigu, ali nije presudna (samo) visoka cijena. (Zbog cijene sam mislila kako sam uspjela u životu jer mogu kupiti knjigu koju želim. Sad je i objaviti.) Kao mlada studentica prije 40-50 godina bila sam šokirana istraživanjem kako su kulturne potrebe među svim potrebama tek na 12. mjestu. Nismo izmudrijali ni što i kako za čitanje ponuditi, jer prevelike mogućnosti izbora nemuštog čitatelja dovode do plača kakav je spopao mojeg malog Ivana nasred ogromnog dućama moje prijateljice u kojem je za dar Djeda Mraza mogao odabrati što god želi. Isplakavaši se, odahnuo je i odabrao male, valja najmanje legiće, “jer takve još nema”. Pedagogija, metodika? Škola, knjižnica, vrtić…

stolcitanje_05rankajavor&hrvojekovacevic
Ranka Javor i Hrvoje Kovačević / Fotografija Miljenko Brezak

 

 

 

 

 

 

 

 

 

      A roditeljska kuća? Kad bi nam dijete zaspalo, govorili bismo da ga je pokrila knjiga, iako još nije ni znao čitati, “čitao je” držeći knjigu naopako. Prije spavanja smo mu i čitali, svaki dan drugu priča, a za ratnih nestašica struje i uzbuna u skloništu, pripovijedala bih mu priče. Kućnu biblioteku skupljam od ranih šezdesetih, od drugoga razreda osnovne škole, a moj potomak IBB, ma koliko ja svima pa i njemu i dalje darivala papirnate knjige, sad čita ili e-knjige ili ih u vožnji sluša. Vjerojatno manje beletristiku a više profesionalni selfhelp, na engleskome jer nije još preveden. Nije mi još, kao prijatelju njegov sin odbivši biblioteku, rekao kako sve to već ima na internetu. Ja znam da nema, iako s opadanjem čitanja na papiru uopće, od tiska, jednako cijenim knjigu na svakom mediju, jer se jedan zamjenjuje drugim. Neću se poput jednoga djeda koji nam se na fejsu uključio u raspravu, žaliti da sam s unukom čitala knjige, a sad on samo gleda internet. Zar nešto ne čita? Što ću ja uopće čitati sa svojom potencijalnom unučadi i hoću li?

Možda selidba iz Gutenbergove galaksije ponajprije pojeftini besmisleno skupe udžbenike i nove generacije priuči čitanju s tableta ili već nekih još novijih sredstava. Omiljena mi je tema i usporedba medija (u novinarskoj školi predložila sam, primjerice, provlačenje novinarske vijesti kroz različite medije (dnevne novine, magazine, radio, tv, društvene mreže i sl.), pa tako i pričanje priča uživo, s CD-a, radija, TV; za laku noć i dobro jutro, i malima i velikima. Nisu li već, o banalije, ljubići zamijenjeni sapunicama? Ne može li se, uostalom, lektirna knjiga i pročitati i pogledati u kinu ili u kazalištu kao baletna, dramska, lutkarska izvedba? Ja se knjige odreći ne mogu, jer imam (i dobru i lošu) navuku da čitajući pravim bilješke. Valjda zato i držim životnim uspjehom da mogu kupovati knjige (i bilježiti po njima!).

Nisam za posve besplatnu knjigu, ali sam za mnogo dostupniju i objektivniju informaciju o knjizi. O tome što novo izlazi i uopće što se nudi, da kriteriji budu drugačiji od agresije i fingiranih toplista (neke takve medije i projekte financiraju i Grad i Država!), da stručna, kompetentna a ne marketinška ocjena kaže bitno, a za najmlađe i s naznakom namjene. Posebice lektirno, o čemu se prigodno uz kurilikulum mnogo govori. Presudna je kuća, ali i vrtić i škola, jer, primijetih na terenu: presudna je, a vrlo različita zainteresiranost i osposobljenost učitelja, nastavnika i profesora.

I kad je o knjigama riječ, problem je sadržaj; problem su kriteriji. Mi nismo sigurni kojim idealima i kojim idolima da usmjeravamo svoju djecu, pa dvojimo što da im ponudimo da čitaju. Mogu li djecu ičemu lošem poučiti Andersen, Ivana Brlić Mažuranić, Družba Pere Kvržice Mate Lovraka, Pirgo Anđelke Martić… ? Ne možemo nametati: ako nešto ne ide. Ali ni, a to se osobito čulo u raspravi, niti podilaziti djeci kad je posrijedi školska lektira, recimo.

Morala sam podsjetiti na primjer svoga omiljenog profesora akademika Milivoja Solara. (Baš čitam: njegova Svjetska književnost navodno prestaje biti literaturom na našem faksu!?) Još onda davno ustvrdio je kako, ma što radio, svatko mora pročitati onih 20 temeljnih civilizacijskih knjiga. Čak nas je i naružio kada smo, a bez iskustva čitanja, ne pročitavši niti jedan, kao umišljeni i inače načitani studenti komparatistike, kritički zgazili ljubiće.

stolcitanje_03sonjazubovic
Sonja Zubović / Fotografija Miljenko Brezak

Drugo je pitanje – a uz moje tekstove na kekavici postavila ga je moja prijateljica Katarina Brkić, profesorica hrvatskoga koja također i piše – kako da moji tekstovi dođu do onih za koje su napisani? Radi se o knjigama koje nisu tek roba.

Moje iskustvo od 2010. svodi se na to da, zatrebavši Moćnu Riječ, svoj Odgovor, a nemajući više vremena odnosno imajući ga sve manje, da bih, oslonivši se na iskustvo visokonakladnog autora novinarskih kolumni, kuharica i ljubića te kiosk-nakladništva, čitatelju bolje približila vlastiti tekst, knjigu, od novinara i urednice postala zaista spisateljica i nakladnica i sve što treba da bih u tih pet godina od sedam knjiga pet i objavila. Postajem sama svoj majstor, majstorica gerilla marketinga – PR, sponzor, trgovac.

Govorim i čitam gdje god mogu, a gdje me ne zovu, idem i sama. (Obično s mišlju da je negdje u publici neka mala radoznala Božica i da upija izgovoreno pročitano kao što sam ja davno.) Ovisno o knjizi (pjesme, roman, čitanka, kekavica…) nastupam posvuda: mediji (državni i lokalni, tisak, radio, tv…, izravno i snimak), knjižnice (školske, narodne), knjižare, škole, dvorci, crkve, trgovi, nogometna i druga igrališta, vatrogasni i seoski domovi kulture, kazališta, studentski domovi, dom za posrnule djevojke, studentski klubovi, izložbe i sajmovi slastica, etnohrane i sl.; tvorničke hale (istinabog, tada su u njima bili i sizovski radnički ormarići-biblioteke)… Odnedavno na svojoj stranici pišem i blog. Stranicu sam otvorila da bude podataka o meni, a web-stranica Oblizeki izrasla iz istoimene knjige. Još jedino internetski izravno ne prodajemo knjige.

Zemljopisno nam je raspon od selendre, vukojebine preko Trgača do Sydneya i Beča. Nekad za čitanje jedne pjesme izvozimo 2 x 400 km! Ne može biti toliko malo slušača da bismo odustali od čitanja: u Garešnici nas je čitača bilo manje nego slušača, a u Žepču u Katoličkom srednjoškolskom centru Don Bosco pred 500 i 200. Sve ovisi i o dobi, a meni su najdraži miješani skupovi i hitno prilagođavanje, kada na promociji, kao u Čazmi recimo, očekujete tri bakice a dođe trideset gimnazijalaca.

Čitanje je interaktivno. Povodi
da se čita razni: nova knjiga, stara knjiga, obljetnica ovoga ili onoga, Noć knjige, obljetnice pisaca, Svjetski dan pripovijedanja, Lidrano… Uvijek napominjem da mogu govoriti i o novinarstvu, specijalnom vrtnom novinarstvu, gastronomiji, pisanju blogova, stilistici, poeziji, zavičajnom govoru…

Za čitanje je izuzetno važno vrijeme. Knjiga Vetrenica ii obiteljska arheologija objavljena je 1990. I samo u Ivanić Gradu predstavljanje smo odgađali triput, zbog uzbuna i zamračenja, kako smo nakladu povećavali sa 300 na 3300, jednostavno smo knjigu počeli dijeliti. Za 20 godina bila je odjednom antologijska, a pjesme su se fotokopirane čitale i po birtijama, kao narodne. Iz ciklusa “dječjih” primijenjenih pjesama napisanih za Kajkavijadu izrasla je zbirka pjesama Pevcov korak, kajkavski osebušek za EU, zbirku nagrađena Katarinom Patačić za najbolju zbirku objavljenu na kajkavskome 2012., a autoantologija Kajkavska čitanka Božice Brkan sa 6000 protumačenih riječi postala je pomoćno sredstvo u nastavi hrvatskoga za srednje škole, pa nastupamo po školama. Ne znam što će nastati od igre za najmlađe Selfie na kipec. Slikovnica, slikovni rječnik, crtanka, bojanka? Nisam znala ni da će Oblizeki – Moslavina za stolom postati kultnom zavičajnom čitankom. Nemam argument da sam u lektiri, tek sam u pokojem udžbeniku.

stolcitanje_02ladazigospanic
Lada Žigo Španić / Fotografija Miljenko Brezak

Glavnina toga što radim vođena geslom il’ za lovu il’ za slavu, uglavnom je za slavu. Veselim se potpori i sponzorstvu za knjigu, otkupu, rijetkom honoraru ili nadoknadi troška za benzin. Nama je polazište: veseli li nas? Naša Misija za Moslavinu od duhovitosti na vlastiti račun postaje misijom, iako regiji nije osobito stalo do vlastita kulturnog itentiteta, a kamoli do regionalnoga ujedinjavanja iz tri dijela, Đuri Vidmaroviću i meni nije teško pokrenuti se, a niti okupljati tko želi. Ako želi. Štoviše, uz (raz)govor o zanimljivim, malo poznatim temama, pokušavamo uputiti na zanimljivu literature, ljude, osmisliti prezentacije, katalogiće, uputiti na web i društvene mreže. Tek toliko da i samo osjetimo da – nismo sami.

Storytelling, pričigin, pričaonice u novije vrijeme iz knjižnica i knjižara sve češće održavaju se po birtijama, postaju zamjena, nadomejstak za nekadašnji intelektualni, kulturni građanski salon. Za – kavu. Još nam dakle nedostaje, unatoč svim medijima, izravna komunikacija. I govorenje i čitanje, čitanje da bismo ljepše govorili. i pisali, zar ne?

stolcitanje_04BBdajeizjavu
Božica Brkan / Fotografija Miljenko Brezak

Ako postoje radionice pisanja, zašto ne bi postojale i radionice (ne samo brzog!) čitanja? Gledajmo svijet oko sebe, a poslije će, kao u Tadijanovićeve učiteljice, svatko pričati tko je što vidio. Učimo djecu gledati, učimo djecu gledati različito! K tome, ne čekajmo da to učini netko drugi, počnimo sami, osmislimo projekte, poduzetniji i aktivniji za dobre će projekte lakše pronaći i materijalnu potporu, dobar tekst i trud bit će prepoznati kad-tad, neovisno o mediju od kojih svaki samo ima najvažniji cilj da skrati put od onih koji pišu do onih koji čitaju. Za to ću se rado odreći i uporne tvrdnje kako mi je najveći uspjeh u životu što mogu kupiti (sad i objaviti) knjigu koju želim.

Umjesto kave 21. ožujka 2016.: Proljeće, poezija i Sonja Manojlović

IMG_0976.JPG vockaucvatuBOLJA,600
Cvatnja na trešnjevačkom placu / fotografija Božica Brkan

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Na prvi dan proljeća i Međunarodni dan poezije (kada se i kava promotivno plaća stihom), na Goranovo proljeće prema Goranovu rođendanu, uz čestitke na Goranovu vijencu, neka mi bude dopušten citat stihova – jer na papiru se sve vidi – drage pjesnikinje Sonje Manojlović:

TRIJUMF PROSJEČNOSTI
(Dobri za sve, 2016.)

Odjeću u ledenoj vodi noću hladi,
njene jabučice zapljuskuju hladni vali,
voli svoju ispravnost,
voli nesreću, igle pobodene
u hladne poglede,
u muškarce lijepe poput žena,
u cvrkut, sitno zapomaganje

A nema kamo,
ne zna kuda,
njene oči prikupljaju više svjetlosti,
uzela bi samo bljesak, skok
iz ničega u nešto,
pa makar samo kao dobar dan
ili odmah Doviđenja

Sve svoje živote živi istovremeno
u časnim i nečasnim vrmenima,
a sa sobom mora pješice,
i prizor joj je taj još jasan i običan,
Iz njega uzme sve što joj treba

IMG_3651.JPG600BBLanaDerkacSonjaManojlovic+++
Pjesnikinje na samoborskoj Ljubici 2014.: Božica Brkan prva slijeva, Sonja Manojlović prva zdesna / fotografija Miljenko Brezak