Umjesto kave 29. veljače 2016. – Zvonko u kiši

Zvonko Kovač upravo malo po malo predstavlja svoju knjigu “Zvon u kiši”, Insula Čakovec, 2015. Čituckan. Baš paše, ne samo u dan kišni. Odabirem naslovnu pjesmu. Jer, bar katkad, “ugodno je biti normalan”.

Kovač 1
Zvonka Kovača snimila sam na predstavljanju u DHK 17. veljače 2016.

Zvon u kiši

Zvon u kiši. Otvaram prozor, blaga huka automobila zatomljuje zvonjavu, pa opet zvoni probijaju. Večernja, u mirnom kvartu, idu žene pomoliti se. Konačno smiren, bez tragova propasti, ratova i ludila. U mojim teškim venama kola topla krv starosti, za volju izgubljenih godina, desetljeća: odlaze junaci u legendu, u zatvore, na svoje posjede, u stvari, da se izgube u materijalnome. Energija zla, zavisti, ostvarila se u posjedovanjima, prijetnje u bankovnim računima. Vječni oportunisti organiziraju fašnike, opozicionari vladaju, zatežu uzde. Zemlja se preobražava pred našim očima, kao zima u proljeće: blagim jutarnjim mrazevima, toplim popodnevima i večernjom kišom, uz zvonjavu. Ugodno je, moći biti normalan. Ostati uravnotežen, nezdvojan.

DHK, Z.Kovač
Predstalvjači: sjede Darija Žilić, Zvonko Kovač i Lada Žigo Španić, a stoje Miroslav Mićanović i Dunja Sepčić.

25. veljače 2016. – I ja sam poletovka, jedna od 2100 poletovaca!

Uz predstavljanje knjige Željka Krušelja “Igraonica za odrasle: Polet 1976. – 1990.”, Adamić, Rijeka 2015. (ovitak Milko Ilić)

IMG_8917.JPG dor. BB i Željko Krušelj+
Nekadašnji poletovci Božica Brkan i autor knjige Željko Krušelj
IMG_9009.JPG dor. posveta
Posveta autora za Božicu Brkan

Najprije je napisao doktorat, znanstveni rad s mnogo fusnota, a onda ga, po riječima izdavača Dragana Ogurlića, pretvorio u “publicističko-politički triler” na 700 stranica te sinoć, u srijedu, 24. veljače 2016., predstavio u Zagrebu, 26 godina od prestanka izlaženja napunivši veliku dvoranu Novinarskoga doma.

IMG_8967.JPG dor. Predstavljači+
Predstavljači knige: Ratko Bošković, Ivan Doroghy, autor Željko Kružšelj, Zoran Simić, Đurđica Klancir, Pero Kvesić i Saša Leković

U susjedstvu Savske 5, jedne od adresa redakcije, baš gdje sam i ja (urednik mi je tada bio Željko Ivanjek, a glavni urednik Ninoslav Pavić) kao jedna od ukupno 2100 suradnika Poleta, dolazila od 1976. do 1978., kada sam s fakultetske prakse ostala honorarčiti u Vjesniku.

Klancir, danas glavna urednica portala T-com reče kako se danas, čak ni  s fakultetom, ne može doći u neku redakciju samo tako, “ja bih nešto radio”, a ona je navratila sa 19 godina i već drugi dan bila na terenu. Fascinantno je, a i ja se toga sjećam, kako su se svi međusobno poštovali, od urednika, poput u njezino vrijeme glavnoga Zorana Simića, neposredne urednice Jasne Babić, fotografa…

Mnogo je sjajnih kolega novinara, fotoreportera, strip crtača, ilustratora i drugih započinjalo u tim omladinskim novinama kojih je nekoliko desetaka brojeva (kao dizajnerskih dosega) u naše vrijeme završilo i u njujorškoj MOMA-i. Vjerujem u važno Poletovo mjesto i ako se u nas otvori najavljeni Muzej medija.

Polet Cover 1

Iako običavam reći kako mi koji smo bili i poletni poletovski šljakeri, šljakali i šljakamo cijeli život, a da su urednici postajali urednicima, političarima, poduzetnicima, pa i izdavačkim tajkunima, nisam posve iskrena, jer, a vidi se to i iz teksta u knjizi o tome što je bilo poslije Poleta, bilo je tu izuzetno zanimljivih, možda i najzanimljivijim ljudi iz cijele generacije. Posebice upravo u novinarstvu potkraj socijalizma, potkraj osamdesetih, te u početku samostalnosti i demokra(tiz)acije. Kada se i tekstovima, po difoltu (default) da je optimizam ugrađen u socijalističku filozofiju i življenje – odatle listu i me Polet – ipak neprestano težilo promjenama. Ni danas nedosegnutima. I još s geslom “uvijek na ivici, nikag u marici.” Usporedbe s današnjicom, uznositim izravnim citatima, samo su nas kao publiku nasmijale.

Nije bez vraga Krušelj kao geslo citirao prvoga urednika Peru Kvesića iz “Pjesme roza”, zbirka “Perorez” 1980.:

“Vi ne bi vjerovali što smo sve vjerovali,
naivni lapani u velikoj podvali,
natjerani proći po šahovskoj ploči
na kojoj smo pješaci protiv figura.”

Ali, baš kako reče art director Ivan Doroghy – tek jedan od sjajnoga niza, koji ističe edukacijsku ulogu Poleta i često svojim studentima objašnjava kako je uopće bilo moguće napraviti novine u prekompjutorsko vrijem – tko god je u to vrijeme mislio da ima što reći, navratio je u Polet. Makar od Zvečke do Savske. Krušelj je kopajući po arhivama stvorio temelj i za samostalne doprinose, memoarske. Voljela bih nešto i pripisati, ali i čitati, to prije što mi se upravo sinoć otkrila još jedna osobna nedvojbena bliskost s najvažnijim medijem s vlastitih novinarskih (pa i književnih) početaka – jezik. Drugačiji. Pa i tematski: supkulturne reportaže o seoskom rock-bandu, knjižnicama u tvorničkoj hali, životu pevaljki i sl.
Mislim da Polet i pomisao o njemu nikad nisu bili okruženi s toliko sentimenta kao na tome predstavljanju gdje su se našli mnogi od suradnika iz nekoliko naraštaja, a svi uglavnom različito držeći starčeki i starice, po Krušeljevim riječima, najkreativnija generacija hrvatskoga novinarstva, pa čak i sada, kako je izdavač citirao svog brata Ogija Gorana Ogurlića, sad glavnoga urednika Jutarnjega lista – a prije toga Večernjeg lista, pa onda i moga – koji je vidjevši u velikoj dvorani nagužvane poletovce ustvrdio: koliko bi se moglo napraviti dobrih redakcija… Nekad bilo!

Željko Krušelj u posveti mi je napisao. “Dragoj Božici, svojoj kolegici iz poletovskih, vjesnikovskih i večernjakovskih dana”. Kako vrijeme leti.
Zagreb, 20160225

Božica Brkan